Keti Kodža: OGLEDALO MOJE MLADOSTI

     Rejmondov znoj. Samo kapljica znoja, ponosna, masnjikava iskra u slovenskoj dolini njegove slepoočnice, napominjem, njegove leve slepoočnice, one upravljene ka njoj. Naravno da će tu da bude. Za Rejčel nije prošao nijedan dan, u stvari ona nije proživela ni jedan jedini tren celokupnog života odrasle osobe, a da neka od Rejmondovih neugodnih smetnji nije prodefilovala pored nje. Bio je to dar koji je posedovao.
     Pomakao se, tamo na klupi, dragocenoj faux-Šeker klupi za koju je navaljivao da se ubaci u njenu jutarnju sobu kao iver u njeno živo meso.
     "Jesi li spremna da pođeš?" upitao ju je.
     Uzdržala se od odgovora, pretpostavljajući mu brzo klimanje glavom, još brže ustajanje sa stolice i pokušaj da prva stigne do vrata. Nije uspela. Njegovo zdravo ustajanje, duži korak, primerenije postavljanje prema vratima - i još se zaustavio, pridržavši joj ih.
     "Posle tebe", reče on.
     "Zašto ne", reče ona. "Jednom u životu ne može naškoditi."

     Negde na polovini duge vožnje, ponovo je progovorio; ruke su joj čvrsto i skladno bile na upravljaču: "Te rukavice deluju iznošeno", reče on.
     "One jesu iznošene."
     "Pa zašto ne nabaviš nove?"
     "Tako je." Topao, pećnički suv vazduh odleđivača duvao je unazad pravo u njeno lice. "To si ti, zar ne, Rej? Kada se istroši, nabavi novu. Zato što stara više ne dejstvuje. Zato što se stara istrošila." Siguno nije bilo suza, već pre mnogo godina isplakala je sve ovo, ali bes je bio gorak i svež kao novi sneg.
     Njegov profil, primeren promičućem arktičkom blesku pejzaža. Njegove plemenita obrva. "Oh, pobogu. Hoćeš li ikada prestati da samu sebe sažaljevaš?"
     Ko bi drugi, želela je da kaže, ali to bi bilo beznačajno kako je i zvučalo, a ionako su stigli; niske, sjajne linije klinike ispred njih, hladne i istančane nalik na tečno srebro u obrađenim naslagama zemlje. Kružni pristupni put delovao je kao da je bukvalno pometen. Zaustavila je tojotu pravo ispred ulaza, kao da je to neki fin hotel sa finim vratarem koji će se pobrinuti za bezbedno parkiranje vozila. Njena ruka na teškim staklenim vratima, toplim kao kao med čak i kroz njenu iznošenu rukavicu, njena ledena koža, da li greju čak i staklo? Ovde nema neugodnosti, pomisli ona - kraljevski plav tepih, odsjaj ružičastog mermera recepcijskog pulta - zagrejano staklo i zagrejani podovi, samo je stranka hladna. Nasmešila se zbog toga i zadržala smešak da ga podari recepcioneru. Nije bilo smisla oduzimati mu ga.
     Ali recepcionerov osmeh, teške usne, jarki zubi, bili su usmereni samo Rejmondu: "Dobar dan, gospodine Poup", ne drznuvši se da pruži ruku sve dok Rej nije pružio svoju, a zatim je prihvatajući u uzrujan, laskav stisak, o Bože kad bi to bio prvi put, da to već milion puta nije videla. Da je rekao bilo šta o Moždanoj groznici povratila bi na mestu.
     "Čast nam je što ste s nama", reče recepcioner.
     "Hvala vam", odvrati Rejmond.
     "Doktor Kristensen vas očekuje. Pođite ovuda, molim vas."
     Rejčel je išla za njima, ćutke, ćutke u toplu kancelariju, ne misleći o onome što će se zbiti niti čak o njihovoj, ne, njenoj prvoj poseti ovom mestu, papirima i papirima koje je trebalo potpisati, iglama i jakim svetiljkama, već o danu kada je Rejmond sedeo, otromboljen i tužan, ispred svog terminala, ekranskog monitora, svetao i pomaman od klice iz koje će se razviti Moždana groznica, govoreći: "Ništa ne valja. Ne ide." Prsti neumorni na tipkama, igrajući se na Delete.
     "Valja." Njene ruke, ne na njegovim ramenima - već su prošle dalje - već na zelenom naslonu njegove stolice na obrtanje, nesvesno gnječe kožu, a postava ispod se ugiba kao meso ispod kože. "Isteraj ti to samo, Reje. Možeš ti to."
     A on, usana ogoljenih kao kod Bendžamina koji mu je ležao pored stopala: "Šta ti, kog vraga, znaš o tome?" i odjek Bendžaminovog oponašajućeg režanja. Bendžamin je voleo Reja kao, kao pas, iako je, naravno, Rejčel bila ta koja se brinula o njemu, punila mu posude, puštala ga unutra i izvodila napolje, vozila ga kod veterinara na beskrajne injekcije koje su mu produžavale bolan život, vozila ga i na poslednju injekciju koja ga je oslobodila, koja je navela Rejmonda da u kuhinji razbija vatrostalne posude i šolje kada se kući vratila sama.
     "Zašto mi nisi rekla?" cvileo je besno, a ona, još sposobna da bude iznenađena, tvrdila je da mu jeste rekla, kumila ga da pođe s njom, da bude s Bendžaminom na kraju, i on je uzeo njen vrč sa Svetskog vašara, vrč njene sestre i stao u pozi Tora ispred porculanske sudopere...
     "Gospođo Poup?"
     "Oh?" Podigla je pogled i ugledala doktora Kristensena, nasmejanog, ovaj osmeh posvećen njoj, ali ona je već prevazišla potrebu za osmesima, bar za danas. "Jeste li spremni da pođete?"
     Rejmondove reči. "Naravno", reče ona, smatrajući svojom dužnošću da glatko ustane, ne pokazujući ništa od podrugljivog čegrtanja kosti o kost, bol čije ju je sprečavanje i dovelo ovde, onda kada tako nešto ne samo da je bilo zabranjeno, već zabranjuće skupo, pre dvosmislenog Fraulijevog zakona, pre nego što je tako profesionalno zamrzela Rejmonda da je to gotovo bio posao. Najzad, i bio je to njen posao, jer na posletku šta je drugo radila, beskorisni čuvar svetilišta čije je božanstvo još živo i podložno laskanju i odgovaranju na poštu, svako pismo rukom potpisno od strane gospodara njegovim detinjim škrabotinama, njegov...
     A vrata, otvaraju se u ćeret njene panike. Miris kao lekarski, ali nije. I njen glas, ali ne njen glas.
     "Zdravo." A iza rusvaja ostalih, njihova čestitanja samima sebi, očekivanje da vidi sebe, u osamnaestoj i nasmešenu, kako pruža ruku.

     Karlin. Naravno, Rejmond ju je tako nazvao. Najzad, ona je bila njegova igračka. Kretala se po kući kao voda; njen sklad bio je tako čudan Rejčel od koje je potekla, od koje je tako davno utekla, napuštajući je na počeku bolesti. U danima kad je još mogla da plače ne zbog sebe ili bola, već zbog Rejmonda. U danima kada ju je Rejmond još držao, kada su razgovarali, iz kog razgovora je ovo i poteklo, ovaj plan, ona je prošaptala: "Smrt me toliko ne brine, već ne mogu da podnesem da budeš sam." A on, vrelog daha na njenom čelu, sa suzama u glasu: "Ni ja to ne mogu da podnesem" i zajedno su plakali. Zbog njega.
     Zajedno su potpisali papire, dobili menicu banke, gotovo sve što su imali - bilo je to u danima pre Moždane groznice, pre nego što je novac učinio njihovu prvobitnu žrtvu besmislenom, Rej je prošle godine potrošio gotovo isto toliko obnavljajući japanski vrt. Zajedno su čitali dokumenta, raspravljali o postupku, eksperimentalnom, zastrašujućem. Odvezla se u kliniku sama, ležala u hladnoj papirnoj odeći, iščekujući.
     "Da li je zvao moj muž?"
     Osmeh koji ništa ne znači. "Možda će kasnije, gospođo Poup."
     Kada su se ćelije primile, kada je rođenje započelo, Rejmond je bio taj koga su obavestili, dok je ona ležala zabrinuta i drogirana, ni pola hola daleko. Kada je konačno stigla kući, drhtavih kolena i osetljivog želudca zbog svog tog povraćanja, naslonila se na dovratak njegovog studija i promucala: "Devojčica je."
     Na izveštajima o napredovanju nalazilo se Rejmondovo ime, Rejmond je imao preimućstvo na dokumentima o stranci, on je čak bio naznačen kao donator, a kada se ona pobunila zbog ove poslednje poražavajuće ironije, on ju je dalje porazio: "Pa, budimo realni, Rejčel. Zbog koga je sve ovo? Tebe ili mene? Ti čak nećeš ni biti tu."
     "Hvala Bogu", rekla je, već požalivši, požalivši do smrti, ali više nije bilo moguće izbrisati voćku ovog stvaranja, ovo skupo, ekskluzivno dete njenog tela. Naravno, Rejmond joj je davno uskratio priliku da ima dete, ali ni ovo neće biti dete: ovo je predstavljalo drugi dolazak Rejčel, poboljšanje njegove žene. Igračka od mesa, nazvala ju je Rejčel, nazvala odbijajući da prizna ličnost ovoj čudovišnoj poruzi, još čudovišnijoj zbog toga što je sama bila umešana u njeno začeće.
     Izveštaji o napredovanju su se nastavili. Igračka od mesa je napredovala, a njena bolest, kao reka, tekla je kroz sve to; ponekad bi pomislila da umire i u trenutku čilenja pitala se, s maglovitom tugom, kako bi to bili videti ovu ženu, ovaj njen klonirani nakot.
     A sad je, naravno, znala.

     Karlin je pila sok od paradajza. Karlin je nosila vunu. Karlin je rešavala ukrštene reči, neznatno krivih zuba nesvesno izloženih dok se mrštila nad rečima kao što su lepidopter ili panfobija. Rejčel ju je posmatrala kao antropolog, razmišljajući: Ja ne radim ništa od toga, nikad ni nisam. Pa ipak, Karlin je volela glasnu muziku s puno basova i sekla jabuke na kriške, a ne na četvrtine, kao što je Rejmond voleo: "Ovako su ukusnije", kruto je rekla i Rejčel nevoljno pomisli: Da. Tako je.
     Rejčel se gadila nje, pa ipak, bila joj je neodoljiva; mučio ju je, kao svrabež, pogled na rasprostrtu slatku trpezu sopstvene mladosti, iznova proživljen svaki dan u ličnosti stranca. Dok je Karlin sitnicama odobrovoljavala Rejmonda, divila se njegovim vrtovima, proučavala njegovu umetnost, radila sve one stvari zbog kojih je i bila stvorena, Rejčel je sedela umotana u džep sopstvenog bola i posmatrala.
     Gledala kako igračka od mesa ponavlja isti stari balet, istu staru pavanu njegovog ega i njenih bodrih poniženja, njegovih tiranskih lekcija i njenih ozbiljnih naukovanja, njegovih prevrtljivih trućanja i njenog slepog obožavanja - bilo je to gore nego što je Rejčel ikada zamišljala, ružnije nego što je mogla da pretpostavi onih dana kada je negovala svoje poniženje kao sramotno zadovoljstvo. Ali mislila sam da ću biti mrtva, raspravljala se sama sa sobom. Mislila sam da neću morati da gledam. Da li to nešto čini? Sa hladnim samoprezirom i očima koje gledaju kako Karlin kopni s osećanjem koje nije očekivala, za koje je zamišljala da je u ovo vreme smrti okrenute sebičnosti onostran nje.
     Pokušala je da se okrene, pokušala da samu sebe ubedi da se to nje ne tiče; Rejmond joj je, sasvim sigurno, to jasno stavio do znanja. Njegova igračka, njegov novac. Njegov greh. Ne moj. Rejmondova ruka na Karlininom ramenu, ne prisvojnička već proždiruća, najzad, ko od Rejčel bolje poznaje kakva je on izjelička mašina, nje koja je toliko dugo bila njegova gozba.
     Želela je da ode do Karlin i kaže joj: Beži odavde. Vodi svoj život. Ali pročitala je ugovor, toliko puta da ga je napamet naučila. Za Karlin naprosto nije bilo izbora.
     Tih prvih meseci, Karlin joj se sklanjala s puta, uvek iskreno ljubazna kad bi se srele, u predvorju, u kuhinji, ali, takođe, smišljeno projektujući te susrete da budu što kraći i ređi. Karlin je i sama imala svoj tretman, tamo u klinici, svoje nauke koje je trebalo da nauči. Samo Rejmond nije imao nikakav tretman. Samo je Rejmond bio tako povlašćen.
     Ali, na posletku, Rejčel je to dozlogrdilo i saterala je Karlin baš u kupatilo, zaustavila je dok je izlazila: jedna ruka na dovratku, druga, hladna i beskorisna, uz bok. Bol je danas bila žustra; otupela ju je.
     "Želim da razgovaram s tobom."
     "U redu." Bez osmeha, ali bez nelagode, povela ju je do jutarnje sobe: Jesam li, pomisli Rejčel, kao tako mlada bila tako zapovednički nastrojena? A odgovor je, naravno bio ne, ovo je manje bila ona od prvog besciljnog kovitlaca ćelija; fizičko udvajanje bilo je beskprekorno, ali um koji je stajao iza toga bio je samo Karlinin.
     Sad kad je bilo vreme za priču, reči su je zbunjivale svojom usađenom slaboumnošću: Kako je to? Šta ti misliš o tome? Karlen, ta samrtnička bora koje se sećala sa ogledala, taj mrgod koji je značio: Slušam. "Karlin." Rejčelin glas ostajao je jednoličan. "Šta ovo tebi znači?"
     "Šta?"
     Rejčel odmahnu glavom, nestrpljivo, mahnu prstom napred-nazad. "Ovo, sve ovo."
     I sa svom svojom nestrpljivošću: "Ovo je kao kad pitaš bebu šta misli o seksu. To me je dovelo ovde, je l' tako?"
     Rejčel se nasmejala, iznenađena, i Karlin se nasmešila. "Pročitala sam ugovor", reče ona. "Imam gde da ostanem. Niko ništa ne kaže da treba nešto da mi se sviđa." Ustajući, danas sva u crnom, sa Rejčelinom blistavošću u toj boji; Rejčel bez razmišljanja spusti jednu šaku preko Karlinine ruke, sećajući se istezanja i laganog potezanja mišića, nesvesna vremena kada bi takva kretnja bila pre sećanje nego šala, i reče: "Da li je Rejmond već pokušao da spava s tobom?"
     "Već", reče Karlin i zasmejulji se. I ode.
     Da. Pa? Šta je očekivala? - a jutarnja soba se hladila kako se sunce udaljavalo - bilo je to istinsko posedovanje ljudskog bića, makar i uz Karlinino neprobojno prihvatanje, gore od ropstva, iako se ona smešila, iako je u sebi vrištala od smeha svaki put kad bi Rejov kurac salutirao. I ti si je dovela, podsetio ju je njen um, hladni beležnik. Ne tvoj novac, već još gore. Tvoja krv. Tvoje sažaljenje. Za Reja.
     "Sranje", zareža ona i začu iz kuhinje Rejmondov ti-hi-hi.
     Pobogu, zašto ne može bar da se smeje kao ljudsko biće? I Kalinin zaverenički kikot, jesam li i ja tako zvučala? Ne. Ne. Jer ja nisam znala - zar ne? - da sam sluga, i to ne sluga, mislila sam da sam partner, mislila sam da je to partnerstvo. Dok nas smrt ne rastavi.
     I stari samoprezir koji se uzdiže nalik na kobru iz košare, njiše na muziku sećanja, zašto ona nije od onih kojima prvo ode um, zašto ne leži balava i bezbrižna, umesto što se koprca kao buba na igli, na trnu, Bože, a onda stiže bol, nalik na nemilosrdnog tamničara, da je povede sve do dna.

     "Ovo nije neophodno." Rejmond je na vratima, ne toliko namršten koliko isijava nezadovoljstvo kao nem oblak taštine, metronomski pogled ide napred-nazad, Karlin i Rejčel, Rejčel i Karlin. "Dnevnu sestru može dobiti na poziv."
     "Nemam ništa protiv", reče Karlin. Sok od jabuke sipa u čistu čašu, tako lepa boja. Rejčel pokušava da se nasmeši dok uzima čašu, srećan prkos, i ispija do dna. Ha, ha, Rej. Imam tvoju igračku.
     "Dešavale su joj se takve epizode, s vremena na vreme. Dešavaće se i nadalje, dok, dok ne prestanu." Zureći u njih obe, neznatno izbuljen, šta vidiš, Rej? Jedna pored druge kao kakva užasna živa fotografija vremenskog pomaka; kako li je Karlin kad vidi nju?
     Konačno, on odustaje i odlazi. Karlin smesta poseže za sokom od jabuke, kao da zna koliko napora treba da bi se popio. "Ostaću neko vreme", kaže ona.
     "Ovo", mrmlja Rejčel, "ne bi smelo da bude legalno. Ne bi smelo."
     Karlin sleže ramenima. "Ni brak ne bi smeo."
     Epizode, da, Rejmonde, poboljšanja i povraćanja, zašto ne, to se tebi ne događa. Epizoda je prošla. Karlinina navika da zbog bolesti provodi jutra s Rejčel nije.
     Nikada nisu puno toga radile. Nikada nisu puno razgovarale. Ponekad bi izišle napolje, prošetale do glavnog puta i nazad. Ponekad su gledale knjige, Rejčeline knjige o umetnosti, prognane Rejmondovim glasnim prezirom - svetac zaštitnik reverzionističkog pokreta, ništa nije važno što nije naopačke i što nije razgovar o životu koji podražava umetnost - do polica u njenoj sobi: Karlin se slagala s njom oko Boša. Karlin se slagala s njom oko puno toga.
     Jedna pored druge u jutarnjoj sobi, sporo limunsko svetlo i slabašno šištanje soda-vode u njenoj čaši, Karlinin profil kao razgovor sa samim sobom, svojim mlađim ja, o Bože, da li je iko imao ovakvu priliku? Njen život iznova počinje bez Rejmondovog tiranskog insistiranja na svom geniju i njenog neshvatljivog mirenju s tim, ona to ne može da ponovo proživi, ne želi, na kraju je tako kobno umorna. Ali. Ova nova, poboljšana verzija. Ono što ona nije mogla.
     Slušajući iznad sebe Rejmondovo sitno razmetanje, večno gunđanje što je isključen iz njihovog jutarnjeg tWte-a-tWte: "Kako možeš da budeš ovde?" upitala ju je Rejčel, a Karlin skladno slegnu ramenima: "Kako si ti mogla?"
     Skladno, takođe, s okusom podeljene gorčine: "Bilo je to i u mom ugovoru."
     "Tvoj je bilo vraški lakše raskinuti."
     Rejčel, lomna i spora, leđa namučenih u pletenoj stolici, vidi sopstvene slepe lance kako kao žive stvari vijugaju oko ovih mladih zglobova, guše drugi život; ne. Jako, jako tiho: "Videćemo."
     Karlinin mrgod. "Nećemo da vidimo. Ako pogazimo uslove ugovora, neću moći da nađem posao. Neću moći da iznajmim stan, ili da dobijem kredit... neću moći čak ni da dobijem karticu socijalnog osiguranja. Seti se, ja sam naprava."
     "Ne", a sad se čak i Karlin povlači zbog žuči u toj reči, oblikovanja njenog kao otrova u kavezu usahlih usana, da li zbog straha da će jednoga dana i ona tako izgledati? To je ono što ne smemo da dozvolimo da se dogodi, devojčice. Ne ponovo. "Jednom je", reče Rejčel, "dovoljno."

     Vreme je bilo stvar. Imale su ga tako male, obe, ali bile su vredne, mogle su da iscede sve iz jednog trena. Karlin je bila mamac, umiljato čedna u prisustvu advokata, njena kćerinska naklonost dirala je strance koji su je gledali kako pomaže bolnoj majci od kancelarije do kancelarije, Bože, ne podseća li to na porodicu! "Ne, mi ne želimo da raskinemo ugovor", Rejčel hladno odmahuje glavom, Karlin mladalački dostojanstvena, "mi samo želimo da preinačimo neke od okolnosti. Vi znate kakva su moja osećanja prema Karlin, da ja nju smatram svojom kćerkom", i Karlinih pravovremeni osmeh, savršeno pravovremeni osmeh.
     Na njoj je bilo i da Rejmonda drži zaposlenog i zaboravnog u vremenima i trenucima kada bi njegova pažnja predstavljala nešto više od gnjavaže. Ponekad bi ih Rejčel posmatrala, zureći kroz prozor spavaće sobe, s telefonom na uhu, kako mrmljaju pitanja, apartee i lagana, staložena razmišljanja, bez traga otkucavajućeg očaja u pokušajima da se krene prečicom koji su njoj bili potrebni: njihove šetnje u japanskom vrtu, Rejmondov ti-hi-hi čujan čak s ovolikog rastojanja, a ona se smešila kao guja, čak probadana utrostručenim bolom; bežim ti, Rej, ti prokleti kučkin sine, ti vampiru. Konačno ti bežim.

     "Neće uspeti", Karlinina ponoćna gorčina, lice u šakama, Rejčel koja leži sveže prikačena iglama i cevčicama za krevet. "Sama si rekla da ako ima nekih začkoljica u Fraulijevom zakonu, ovi momci će ih naći." Sa još većom gorčinom: "Ali nema ih."
     Ko bi rekao da samo disanje može tako da boli, samo disanje. "Naći ćemo drugi način."
     "Ne mogu da čekam na drugi način. Ne mogu da ga podnesem, Rejčel."
     "Ni ja. Karlin, činim sve što mogu. Veruj mi", gledajući u to lice, tu budućnost, "naći ćemo način."
     Ali: epizoda za epizodom, stravična svakodnevna tragedija iz sapunskih opera, koliko vremena još ima, svesnog vremena, pitanje je, koliko uopšte još ima vremena. Rejmond je odbijao da priđe njenoj sobi, rekao je da se oseća, u stvari, rekao je da se oseća u celoj kući. Želeo je da je odvede u sanatorijum. I sam obavlja neke telefonskle razgovore, rekla je Karlin.
     "Ja ih stalno opozivam", rekla je. "Predstavljam se kao ti."
     "Približavamo se", reče Rejčel. Danas je bol mučna, svrdlo kroz svaki zglob i mišić, šeta kroz mozak, novi vlasnik. Doktori su - Rejmond je insistirao da ona zna - nemo zapanjeni što je ovoliko dugo izdržala, čak i uz medicinski tretman, čak i uz lekove tek prošle kroz eksperimentalnu fazu. "Mislim da kad bismo imali još vremena, kad..."
     "Ššš." Karlenina ruka na njenom ramenu. "Ne govori, znam da te boli kad govoriš." Pogled naviše, na Karlinine suze.
     "Ja nisam želela da to budeš ti." Sad plače, a to, takođe, boli, neizmerno, ali ne tako kao saznanje da bez nje to nikada ne bi moglo da se izvede, bez konačne čudovišnosti njenog pristanka, delića njenog tela datih jednako nesmotreno, jednako nepromišljeno kao što je sve davala, davala Rejmondu. Bili smo glupi tada, želela je da kaže, iako je ništa ne bi moglo potpuno oprati, ništa ne bi moglo objasniti i možda je zaista ona bila ta koja je bila toliko glupa, koja ne samo da je posvetila Rejmondu svoj život, već je načinila još jedan život, istovetan svom, da ga posveti njemu. Zločin i kazna tu pred njom. Sa suzama na licu.
     Pokušala sam da to popravim, pomisli Rejčel, znaš da jesam, pokušala, takođe, da kažem to Karlin, ali u njenim plućima brutalna bol nemanja vazduha, u njenim očima skladno plutanje trunja tamnih kao svojatanje onoga što ju je jelo, sada i konačno, oživelog.
     Njena glava na Karlininim grudima, kada ih je Rejmond našao. Njene oči, otvorene kao Karlinine, jednako široke, kao što bi bile zapanjene da je neki drevni ženik došao da povede njihovu stariju sestru na ples.

     "To je moralo da se desi", rekao je, natmuren od bola što mora da učestvuje u nečemu tako žalosnom kao što je komemoracija. Bio je siguran da su svi, koji su tu, došli da njega teše. "Ali to nema veze s genetikom. Doktori su to potvrdili. Ti nemaš zbog čega da se brineš." Tišina. Kliženje i potezanje njene kose kroz njegove prste. "Njena, njena polovina, želela je da to tebi pripadne. I sve stvari koje je unela u brak." Još tišine. "Skupila se prilična svota. Uvek je umela s novcem. Ja se ne petljam s advokatima, znaš, ali oni su mi rekli da je to legalno tvoje. Preko mene, naravno."
     Karlinino slabašno klimanje, pre osećano nego viđeno. "Ja radije ne bih o tome", rekla je.
     "Razumem." Još artritičnog tapšanja, potezanja kose do bola. "Kada ja, kada... jednog dana, znaš, ja neću moći da ti to ostavim, ti ne možeš da imaš vlasništvo, ali ja ću da se pobrinem za tebe. Ja ću da se pobrinem za tebe."
     I polako otkucavanje paklene mašine njegovog srca, njeno lice ugnežđeno na ravnini njegovih uzdižućih i spuštajućih, neprijatnih, staračih prsa: "Mmm-hmm", duh njenog nemog širokog osmeha u tami. "Mmm-hmm."
     Postoje razne vrste ugovora, kada imaš dovoljno novca - imala ga je više nego što zamišljaš, Rejmonde, više nego što zamišljaš - ugovori za koje ne moraš da budeš legalan da bi ih potpisao, ugovori koji su sami po sebi ilegalni. Rejčel je poznavala takve ugovore, ali ih se plašila. Uradićemo to onako kako treba, rekla je, ima vremena. Rejčel je bila tako strpljiva.
     Ali ja nisam mogla da čekam na nju. A neću da čekam ni na tebe, Rej.
     Jer ja nisam strpljiva.
     Jer ja nisam Rejčel.