Tom Madoks: ANĐEO GRAVITACIJE
Nevidljivi bicikl goreo je ispod mene na mesečini; njegovi providni točkovi prelamali su tešku, belu svetlost u dugine boje koje su se poigravale na asfaltu. Ispod površine puta vodio je akceleratorski tunel, tamo gde je SSS - Superprovodni sinhrotroni sudarač - ocrtavao krug prečnika sto šezdeset kilometara ispod teksaških ravnica.
U zavisnosti od toga kakva su vam osećanja prema visokoj nauci i teksaškoj ekonomiji, SSS je predstavljao ili moćnu novu alatku za istraživanje subatomskog sveta ili najsramotnije otimanje para poreskih obveznika u istoriji fizike visokih energija. U oba slučaja, bilo je to mamutsko trkalište na kome su se subatomske čestice ubrzavale gotovo do brzine svetlosti, a onda sudarale onoliko snažno koliko smo to mogli da postignemo - udari čija je snaga merena u bilionima elektron-volti. Ove velike brojke privlaše štampu, ali tek kad čestice stupe u međudejstvo opit donose plod. Gomile protona prolaze jedan kroz drugi kao duhovi, tako da mi - Visoko beta eksperimentalni tim, moja radna grupa - smišljamo sve vrste trikova da ih navedemo da dolazi do što više međudejstava. Uskoro treba da dođe i do prvih hitaca sa maksimalnom energijom, a kada se zraci sudare u Esperimentalnoj oblasti 1, bićemo nagrađeni za godine projektovanja i vršenja opita.
Tako sam bar mislio. Sad se vozim duž velikog kruga iznad SSS-a, pohođen pitanjima o beskonačnosti, singularitetu - neverovatnim pojavama čak i u zemlji čuda kvantne fizike, gde ništa nije - sasvim - stvarno. I još nešto, kopkaju me i muče pitanja o tome kako mi - ne samo moja grupa, već i cela družina fizičara visokih energija - obavljamo posao. Uvek sam uzimao zdravo za gotovo da mi tragamo za istinom, u bilo kom obliku, bez obzira na to šta osećamo prema tome. Sad se čak i ova jednostavna pretpostavka srušila i ostao sam sa neraščišćenim sumnjama u vezi sa svim tim - prirodi stvarnosti, objektivnosti fizike - zagonetkama koje je postavio neočekivani posetilac.
Dve noći ranmije vratio sam se iz vožnje i našao jednu ženu kako stoji ispred moje kuće. "Zdravo", rekoh, dok sam gurao Nevidljivi bicikl uz prilaz prema njoj. "Mogu li da vam pomognem?"
"Ja sam Kerol Hendriks", reče ona; po zvuku njenog glasa učinilo mi se da se tek pomalo zabavljala. "Jesi li ti Saks?"
"Da", rekoh. I upitah: "Zašto mi nisi rekla da stižeš?" U suštini, samo sam hteo da dobijem na vremenu, pokušavao da primim k znanju činjenicu da je ovo žena s kojom sam se dopisivao proteklih šest meseci.
Počeli smo da se dopisujemo zbog naših uloga rukovodilaca svaki svoje laboratorije, moje u SSS-Tekslabu, njene u Los Alamosu, ali nastavili smo zbog zajeničkih ličnih interesovanja: obostrane opsesije fizikom visokih energija i podjednako jakim osujećenjem zbog načina na koji se sprovodi vrhunska nauka - celog psudonaučnog karnevala politike i publiciteta koji od samog početka okružuje akceleratore čestica.
Njena pisma ponekad su bila navrat-nanos napisana, ali uvek su bila zanimljiva - poruke snažne, disciplinovane inteligencije koja je radila na samim svojim granicama. Imala je um kakav sam oduvek cenio, um koji je bio kod kuće i kod eksperimenata i kod teorije. Ne biste verovali kako se to retko sreće u fizici visokih energija.
Žene u nauci obično su teške, na distanci i štite same sebe, jer rade u muškom svetu i znaju šta to znači. Između sebe razmenjuju priče, istinite: o Rozalind Franklin koja nije dobila Nobela za rad na rendgenskom snimanju DNK, Kendas Pert koja nije dobila Laskera za prvu potvrdu opijatnih receptora u mozgu. I tako one uviđaju istinu: u najvećem delu naučnih disciplina ima samo par žena, i one moraju da teže rade i bolje urade to što rade da bi dobile ista priznanja kao i muškarci, i one to znaju. Takvo je stanje stvari.
Kerol Hendriks bila je bleda i umorna, mlada i ranjiva - uopšte je tako nisam zamišljao. Bila je mala, tankih kostiju, a kosa joj je bila kratko podšišana. Nosila je izbledele farmerke, košulju vezanu u struku i sandale na bose noge.
"Nisam imala vremena da stupimo u kontakt", rekla je. Onda se nasmejala, a glas joj je bio isprekidan, sa tračkom nervoze. "Ne, to nije istina. Nisam stupila u kontakt s tobom jer sam znala da si zauzet i da ćeš mi možda reći da dođem kasnije. To ne mogu. Moramo da razgovaramo i potrebna mi je tvoja pomoć... sada - pre nego što pustite vaše prve probe sa punim zrakom."
"Kakva vrsta pomoći?" upitao sam. Činilo se da se prisnost u našim pismima već pretvorila u trenutno prijateljstvo u prirodi.
"Potrebno mi je vreme na Q-sistemu", rekla je. Mislila je na QUARKER, naš laboratorijski sistem za simulaciju i prikazivanje. Rekla je: "Dobila sam neke nalaze, ali su nepotpuni - radila sam sa budženim programima jer mi u Los Alamosu nismo opremljeni za ono što vi radite. Ja moram da to izvedem na vašem. Ako su moje simulacije tačne, biće neophodno da odložite vaše probe."
Pomno sam je posmatrao. "Tako dakle", rekao sam. "Super - upravo ono što Dil želi da čuje. Da hoćeš dragoceno vreme sistema da bi potvrdila hipotezu koja bi mogla da nam sjebe raspored."
"Dil je birokrata", rekla je. "On čak ne razume fiziku."
Da, pomislio sam, tako je, pa šta onda? Rodžer L. DIl: moj šef i šef svima ostalima u laboratoriji, takođe anđeo čuvar SSS-a. On je proveo mamutski budžet akceleratora kroz neprijateljski raspoložen Kongres, smenjujući pretnje i obećanja, pričajući neobične priče o otkrićima koja leže tik iza granice od 200 TeV. Sve u svemu, nastavio je veliku tradiciju aristokrata akceleratoskih laboratorija: poverljivih ljudi, političara, vizionara, kako god hoćete. Unazad sve do Lorensa i Berklija, akceleratorske laboratorije cvetale su pod rukovodstvom prodornih megalomana koji su bili jednako nadareni za politiku i odnose sa javnošću kao i za nauku, ljudi čije su laboratorije i egoi bili jedno te isto.
"Da razgovaramao", rekao sam. "Uđi i ispričaj mi u čemu je problem."
"U redu", rekla je.
"Gde si odsela?" upitao sam.
"Mislila sam da posle nađem nešto, pošto razgovaram s tobom."
"Možeš da ostaneš kod mene. Gde su ti torbe?"
"To je to." Pokazala je na pločnik pored sebe. Pored stopala nalazila se meka, crna, pamučna torba.
"Uđi", rekao sam.
Računao sam da će raditi nešto zanimljivo, nešto neobično; možda čak nešto vredno, ako bude imala sreće. Ni najmanje nisam bio spreman na ono na šta je ona bila pripravna.
Upalili smo 'Stvora', najnovije dostignuće u vizuelnom prikazivanju. Imao je ekran prečnika četiri stope; na njemu je bilo moguće prikazati rezultate bilo koje SSS probe. Kada je radio, ekran je predstavljao splet linija: putanje čestica, njihovi sudari, nestajanja, pojavljivanja, sve čarolije zemlje čuda tako osobenih za mali, nasilni svet fizike čestica, gde se sve odigrava u milijarditim delovima sekunde, a materija se pojavljuje i nestaje kao Češirski mačak, ostavljajući za sobom samo osmeh - u obliku svetlo obojenih putanja čestica na našim ekranima.
Pa ipak, postavljanje i izvođenje simulacije predstavlja umetnost, i u svakoj akceleratorskoj laboratoriji uvek se nađe poneko ko posedije dar. Kada nastupa serija važnih opita, oni baš puno ne spavaju. U Los Alamosu, Kerol Hendriks, uprkos svom statusu vođe grupe, bila je domaći čarobnjak. U Tekslabu, mi smo imali Diki Boja.
Protegla se, a zatim sela za sto s pokretnom pločom, na kome se nalazila tastatura i modul za džojstik, i ulogovala na QUARKER sa obračunskim imenom i lozinkom koju sam joj dao. Programi su joj bili đavolska kopilad koja žvaću brojeve i pred QUARKER-ovim krejem bio je težak zadatak da radi kao lud ne bi li joj dodelio dovoljno vremena da ih ugura unutra.
"Reci mi šta je posredi", kazao sam. "Da znam šta da tražim kad se ovo završi."
"Naravno", rekla je.
Dok smo čekali na QUARKER-a, crtala je jednačine i dijagrame na mojoj beloj tabli crvenom, zelenom, crnom i žutom bojom i objašnjavala da je pretpostavila postojanje nove vrste atraktora koji se javljaju u oblasti maksimalnog haosa, čiji je fizički ishod jedna nemoguća oblast prostorvremena, gde beskrajan broj čestičnih događaja zauzima jednu jedinu, infinitezimalnu tačku.
Matematički i drugačije, ona se zove singularitet, a u kosmologiji se pretpostavlja da se tako nešto nalazi u središtu crnih rupa. Postoji više različitih teorema o singularitetima, od kojih ja za neke znam, mada ni za jednu ne potupno precizno. Zašto bih i znao? Ovo ide s astrofizikom i gravitacionim silama koje imaju veze s objektima ogromnih masa.
Kada je završila objašnjenja i okrenula se od ploče, mogao sam da uočim da je istovremeno i napeta i pospana. Uglavnom je, međutim, bila radosna: osećala je da je ubola džekpot. I naravno da jeste, ako bilo šta od ovoga bude imalo smisla... a neće, mislio sam.
Stvor je odzvonio, da nam kaže da su nam rezultati gotovi. Dovukao sam stolicu s platnenim naslonom pored njene dok je sedela za konzolom. "Proći ćemo kroz simulaciju", rekla je. "Ako imaš nešto da pitaš, pitaj."
Isprva, tu je bilo samo šema detektora, kao u crtanom filmu; nacrtane linije velikog centralnog detektora i EM boksova koji su ga okruživali, hadronskih kalorimetara i gasnih komora. Onda su hici zrakova počeli da pristižu i u malom prozoru na vrhu ekrana parametri zraka brzo su se smenjivali. Izvođenje Monte Karla daleko je lakše od pravog opita; nema onih stvarnih eksperimentralnih sumnji u dobar zrak, dobar vakuumu, pouzdanu opremu za detekciju; to je simulacija i sve se dobro odvija.
Dok smo posmatrali, zbivali su se uobičajeni događaji, čestice i antičestice igrale su svoje epizodne uloge u ovoj drami, sudarajući se i šaljući mlazeve energije koje je QUARKER poslušno računao, pazeći sve vreme na zakone o održanju energije, spreman da signalizira ako se dogodi nešto što se ne uklapa u registar. Složeno i samo po sebi dovoljno zanimljivo bilo je sve ovo, ali ipak to je bila samo pozadina.
QUARKER iznenada menja brzinu, signalizirajući da ima toliko sudara da ih sve ne može precizno da isprati. Ekran se pretvorio u ono što nazivamo 'jež', čekinjast obrazac interakcija, suviše gust da bi se izbrojao.
"Baš nas briga", prošaptala je Kerol Hendriks. "Uradi to." I naterala QUARKER-a da se zaleti dalje, da ubrza sliku događaja. Nije je bilo briga za značenja pojednih događanja; tragala je za nečim globalnim i, pomislio sam, prokleto neverovatnim.
Događaji su se zbivali sve dok se nije učinilo da se nalazimo u središtu najgušće skupine interakcija čestica s ove strane Velikog Praska i gotovo da sam zaboravio zbog čega smo bili tamo, jer ovo je bio proizvod moga rada, koji je pokazivao da ćemo, kao što je bilo obećavano, eksperimentatorima dati veći luminozitet zraka nego što su i sanjali da će dobiti.
A onda se broj sudara smanjio i prvi put sam poverovao da je ona na putu nečega. Stvari su krenule unazad. Zrak je nastavio da emituje struje čestica, ali sve uobičajene interakcije su prestale. U zračnim cevima jedna potpuno anomalna tačka apsorbovala je sve što bi naišlo na nju. Oboje smo sedeli u potpunoj tišini i posmatrali nemoguće.
Ekran se raščistio i onda se pojavila poruka:
KRAJ SIMULACIJE
Kvantitativna procena je nemoguća ako se uzmu u obzir standardne pretpostavke. Izloženi zaključci ne dopuštaju nedvosmisleno fizičko tumačenje.
Oboje ležimo napolju u foteljama s pokretnim naslonom i posmatramo nebo. Mesec je zašao i zvezde sijaju zlatnim sjajem na crnoj pozadini. Meteori presecaju obzorje, čestice koje bleskaju kroz iskričnu komoru Vaseljene. Pili smo vino i oboje smo pomalo opijeni - od vina, naravno, koje smo oboje pili na prazan želudac, ali tu ima i još nečega, osećaja otkrića koje mi je saopštila.
"Naći red s one strane vidljvog", rekla je. "Otkako se sećam, želela sam da budem deo toga. A u Los Alamosu okusila sam deo toga. Pre dve godine ponudili su mi posao i ta ponuda mi je došla baš u pravo vreme. Bila sam uradila nešto na šta sam bila ponosna, ali bilo je to osujećujuće - žena lako postane stalni post-doktorant. I što je još gore, uvek sam radila u senci moga muža."
"On je fizičar?"
"Da. Na Stanfordu, u SLAC-u. Razveli smo se kad sam se zaposlila. Te dve stvari, posao i razvod, nekako su došle u paketu." Zastala je i jedini zvuk bila je slaba tutnjava kola niz obližnji auto-put. Rekla je: "Ispričaj mi šta će sutra biti."
"To zavisi od Dilove reakcije. Videću ga ujutro. Prvo ću ga zamoliti da pozajmim našeg stručnjaka za vizuelnu prezentaciju. Što znači, da treba da ga namolim da ga oslobodi. Računam na to da Dil neće hteti da to pogleda; možda će hteti samo izveštaj o tome, ako mu pravilno priđem. Posle toga, videćemo."
"Važi", rekla je. "Vidi, stvarno sam umorna..."
"Izvini. Trebalo je da ponudim." Počeo sam da ustajem, ali ona je rekla: "Ne, u redu je. Vidimo se ujutro." Mahnula mi je za laku noć i pošla u kuću; ranije sam joj pokazao gostinsku sobu i raspremio joj kauč.
Ležao sam i posmatrao nebo; um mi je kružio oko čudesa koje sam to veče video. Želeo sam da to shvatim jasnije nego što jesam i nadao se da će mi Diki Boj pomoći. Ako niko drugi, on bi mogao da zna u čemu su njene simulacije bile pogrešne. Morale su da budu pogrešne, ili...
Pijuckao sam vino i razmišljao o verovatnoći da sam bio prisutan jednom od onih trenutaka u fizici koji ostaju u trajnoj uspomeni i odlaze u udžbenike istorije. Pretpostavljam da sam i dalje o tome razmišljao kada sam zaspao.
Negde kasnije trgnula me iz sna buka nalik na snažan vetar kroz metalno drveće. Jantarni bleskovi svetlosti dopirali su s bočne strane kuće i mašina u obliku klavira dokotrljala se na točkovima od čiste plastike, kidajući velike busenove aeracionim klinovima. Bio je to 'Jardmen' Džona Dira, očigledno pokvaren.
Ušao sam u kuću i pozvao Održavanje. Par minuta kasnije, stigao je kamion i jedan čovek u tamnoplavom kombinezonu izišao je iz njega i pozvao robota do sebe kontrolnim uređajem s crvenim svetlom, a zatim otvorio pristupni poklopac na njegovom boku. Optička vlakna rascvetala su se u unutrašnjosti robota kao fosforescentno tuđinsko bilje.
Sledećeg jutra probudio sam se oko pola devet. Kerol Hendriks još je bila u krevetu; pustio sam je da odspava. Ostavio sam poruku na Dilovoj sekretarici, zatraživši par minuta u četiri oka, a zatim popio kafu i ponovo prošao kroz njen predivni Monte Karlo, uverljiv i elegantan, ali gotovo sigurno nedovoljan da pokrene Dila. Kako bi i mogao? Kao što je i rekla, on to ne razume.
Međutim, znao sam ko hoće. U slučaju da Diki Boj potvrdi njene simulacije, predstavićemo ih te večeri Grupi utorkom. Svake nedelje okupljamo se u Alensenovoj kući. Svaka značajna radna grupa iz laboratorije ima svoga predstavnika i o svim važnim problemima na kojima grupe rade tamo se raspravlja. Grupa utorkom žiža je usmene tradicije, mesto gde se iznose laboratorijska dostignuća i raspravlja o njihovom značenju. Kada eksperimentalni rezultati budu odštampani, oni su već zastareli svakom ko je bio prisutan na Grupi utorkom. Obično tamo bude desetak ljudi, muškaraca, većinom tridesetogodišnjaka, većinom belaca, a ostatak čine Kinezi.
Negde usred jutra, ona je ušla u starim leviskama i crnoj majici bez rukava. "Ima li novosti", upitala je i ja sam joj rekao da nema. Uzela je šolju kafe, sela pored mene i gledala kako se odvija njena simulacija.
Negde odmah iza podneva, na prozoru ekrana iskočila je poruka: "Ako hoćeš da razgovaramo, vidimo se u sekciji 27 u toku sledećeg sata. Dil."
"Hoćeš li da pođem i ja?" upitala je, a ja sam rekao: "Nema izgleda. S njim je gadno i kad je najbolje raspoložen." Ostavio sam je za konzolom, kako iznova pušta Monte Karla.
Odvezao sam Nevidljivi bicikl do šatl-stanice na glavnom ulazu i zaključao sam ga napolju u parkiralište. Sišao sam niz betonske stepenice u hladan, plesnjiv vazduh tunela. Tamnoplava šatl-kola stajala su tamo i čekala. Ukrcao sam se jedino ja. Rekao sam kolima gde idem. "Sekcija 27", ponovila su bezličnim glasom.
Ponavljajući obrasci boja rešetke proletali su pored prozora. Visokofrekventna pojačala bila su crvena, superprovodni dipoli plavi, kvadrupoli narandžasti; beskrajne zračne cevi, gde će kao slamke tanki zraci protona i antiprotona kružiti, bile su dugački svetlozeleni lukovi. Ako postoji opšta simbolika boja, ova bi govorila: složeno, precizno, skupo, tehnološki savršeno - osnovni kvaliteti SSS-a.
Negde desetak minuta kasnije, kola su usporila i zaustavila se. Vrata su skliznula u stranu i ja sam izišao u tunel. Pedesetak metara dalje, Dil je stajao i razgovarao s čovekom u plavom kombinezonu sa bleštavim žutim oznakama vođe radne grupe. Čovek je delovao napet, prebledeo. "Pa izvuci svaki prokleti dipol s tim serijskim brojem i zameni mikroprocesorske ležajeve", rekao je Dil. Hodali su prema meni, a šef radne grupe zaustavio se kod komunikacione stanice i utakao unutra naglavni komplet, bez sumnje počinjući đavolji zadatak koji mu je Dil postavio.
"Šta za tebe mogu da učinim, Sakse?"
"Došao mi je neko", rekao sam. "Iz Los Alamosa. Ona je dobila neke zanimljive simulacije naših proba s punom snagom. Mislim da bi trebalo da ih vidiš." Delovao je zbunjeno; nije očekivao od mene da tražim njegovo vreme - novac, resurse, preimućstvo, da, ali ne njegovo vreme. "A možda i ne moraš", rekao sam. "Možda je dovoljno da dopustiš da uzmem Diki Boja da pusti njen Monte Karlo na Stvoru. Ona je dobila nešto zaista čudno, i ako je to tako, treba da budemo pripravni."
"Sakse, šta to trabunjaš? Umoran sam, znaš? Prekoračili smo sve, budžet, vreme... Hulan, na primer - znaš ga, vodi Mezonsku grupu - on nema pojma o ovome. On zna da njegovi eksperimenti treba uskoro da počnu, da njegove simulacije nemaju veze i da Diki Boj treba da im pomogne. Ali ako nema njega jer si ga ti upregao u ono što smatraš poslom Gospodnjim, Hulan će da popizdi, jer on ne može da razume zašto, u svetlosti ovih rokova koji se približavaju, on mora da dolazi i da moli za pomoć."
"Onda bi možda trebalo da ti dođeš i pogledaš šta je dobila." Igrao sam škakljivu igru, koristeći svoje mesto vođe grupe da ga pritisnem, nadajući se da neće želeti da odvoji svoje dragoceno vreme i možda pokaže svoje neznanje. "Mislim da je ovo zaista važno."
Posmatrao je vođu radne grupe kako objašnjava šestorici ljudi da treba da rade u tunelu sve dok sumnjivi mikroprocesorski ležajevi ne budu zamenjeni. Niko od njih nije delovao srećno. "Isuse", rekao je Dil. "Uzmi Diki Boja ako možeš da ubediš njega."
"Hvala", rekao sam. Pogledao me je kao da je probao nešto gorko. Dugovao sam mu i jedno je bilo sigurno: naplatiće to kada i gde bude želeo.
"Tebi se ova stvar zaista dopada, zar ne?" upitala je Kerol Hendriks dok je pružala ruku da dodirne jednu od guma Nevidljivog bicikla od čistog polistirensa. Visio je na gumom obloženim kukama odmah uz moja prednja vrata.
"Aha", rekao sam. "Nabavio sam ga u Nemačkoj. Ceo je od plastike, ali u njemu ima nečeg predivnog - to je gotovo platonska zamisao bicikla. Ima jedan u Muzeju moderne umetnosti." Dok je visio iznad njene glave, činilo se da blista na mekom svetlu koje su davali sićušni reflektori. "Obično ga vozim da bih razmišljao."
"Šta ćemo sad?" upitala je. Moja igračka nije je zanimala.
"Da dovedemo ovde Diki Boja", rekao sam. "Ako uspemo. Nazvaću ga."
"Nova fizika", rekao sam Diki Boju preko telefona. "Nikad nisi tako nešto video."
"Sereš", rekao je.
"Ne serem. Možda fizika s greškom - zato i hoćemo da nam pomogneš, otkiješ da li smo propustili neku začkoljicu."
"Ili nešto očigledno." Nije poštovao ničiju sposobnost na Stvoru, osim svoje lične.
"Ne bih rekao. Mislim da smo dobili čitav niz tragova koje nikad nisi video."
"Imam na rasporedu Mezonsku grupu."
"Znam. Dil mi je rekao da mogu da te danas pozajmim."
"Gde hoćeš da dođem?"
"Dođi do mene." Nije mi se nimalo dopadalo da neko dođe i viri nam preko ramena.
Diki Boj se proslavio kao post-doktorant u Fermilabu, odakle ga je Dil zavrbovao kada je SSS bio samo gomila planova, prazan tunel i hrpe nagomilane zemlje. Nije bio doveden zbog svog izgleda: bio je visok preko šest stopa i težak možda sto trideset funti; tamnosmeđa kosa bila mu je vezana u uvojiti rep; imao je dugačak, uzan nos i blisko smeštene oči i obično delovao pomalo prljavo. Međutim, za vreme svog kratkog boravka u Teksalabu već je načinio legendarna pustošenja Stvora - poslednji, škakljiv niz pionskih studija, trajao je gotovo sedamdeset dva sata, tokom kojih je Diki Boj radio sa nekoliko smena fizičara i završio s pitanjem vođi grupe da li mu je potrebno još nešto.
Kerol je čula za Diki Boja, ali i ona je imala reputaciju, i tako, kada su rekli zdravo i pogledali jedno drugo, gotovo da sam čuo kako se točkići okreću, kako se pojavljuje pitanje: Jesi li zaista tako dobar kao što se priča?"
Prišli smo terminalu i Kerol je pustila Monte Karla dok je Diki Boj sedeo, gotovo se vrpoljeći od nestrpljenja da pogleda šta je radila. Kada je ustala sa stolice, gotovo je uskočio u nju i rekao: "Vas dvoje idite negde, važi? Može i u susednu sobu, samo me pustite samog."
"Ja moram da nešto uradim u kancelariji", rekao sam Kerol. "A ti?"
"Da", rekla je. "Treba da proverim poštu, da vidim ko je ljut što sam otišla. Imaš li još jedan terminal s modemom?"
"U spavaćoj sobi", rekao sam. "Vidimo se kasnije."
U VBET-u naleteo sam na niz ljudi koji su me čekali da sa mnom razgovaraju o svom raporedu eksperimenata, ili da traže potvrdu za njega, tako da sam tamo proveo posle podne, sred haosa pripremanja SSS-a za prvu probu sa punom energijom, zakazanu za nepun mesec.
Kada sam se vratio, Kerol i Diki Boj sedeli su jedno pored drugog, sa još jednom varijacijom njenog Monte Karla na ekranu ispred njih. "Šta ima?" rekao sam, a Diki Boj je rekao: "Ovo je fantastično." Kerol se smešila.
"Misliš da možemo da iznesemo ovo na Grupu utorkom?" upitao sam.
"Gadna publika", reče Diki Boj.
"Da li se ona računa?" upita Kerol.
"Da, računa se", rekao sam. "Ako ih ubedimo, oni će stati nasuprot Dila ili bilo kog drugog."
"Pa, hajdemo onda", rekla je.
"Možeš li da izvedeš prezentaciju?" upitao sam. "Dobru priču, dobre slike?"
"Da", rekla je. "Spremala sam se za to."
"Dobro", rekao sam. "Pozvaću Alensona i pitaću ga mogu li da preuzmem termin. Mislim da niko ne radi ništa tako hitno."
Loša frizura, jeftina odeća i stav - jednom sam čuo da tako opisuju skup teorijskih fizičara. Oni - mi - smatraju sebe aristokratama uma, koji rade u najumnijoj i najizazovnijoj naučnoj disciplini. Izneti prvi dobre ideje, samo se to računa - bez obzira na sve, to je neizgovoreni kredo.
Te večeri svi su se pojavili. Dnevna soba Alensonove kuće bila je pohabana i udobna, sa kaučevima, stolicama i velikim jastucima dovoljnim za nas šesnaestoro: trinaest stalnih i ja, Kerol i Diki Boj. Osam Kavkažana i pet Orijentalaca (tri Kineza i dva Japanca). Većinom su se bližili četrdesetim, iako su već neki i zagazili u njih. Niko ispod trideset, niko preko pedeset. Ovo su bili teoretičari teškaši u laboratoriji, ljudi na svom kratkotrajnom vrhuncu kakav postoji u fizici visoke energije. Par njih je pilo kafu; većinom su samo sedeli i čekali, prekraćujući vreme razgovorom.
Predstavio sam je najkraće moguće. Rekao sam: "Ovo je Kerol Hendriks, koja je stigla iz Los Alamosa, gde je vođa grupe za simulaciju. Ona ima neke vrlo zanimljive simulacije koje bi volela da nam prikaže."
Kerol Hendriks je poznavala svoju publiku. Prešla je u bespolni mod, koliko je god moguće. Lice joj je bilo bledo i istrljano, bez šminke i nosila je vrećaste žutosmeđe pantalone i kariranu vunenu košulju - ukratko, najpribližnije onome što su nosili muškarci ispred nje. Od prvih reči, govorila je hladno i autoritativno, jer drugačije je ne bi ni saslušali, a ona nije dozvolila da bilo šta od strasti koju sam ja čuo oživi njenu prezentaciju.
Iznela im je sve, prikazala na ekranu u pročelju sobe. Smenjivali su se slajdovi sa zgodnim slikama preuzetim sa Stvora, sistemi jednačina sa QUARKER-a, njene propratne beleške napisane slobodnom rukom: svaka ideja vodila je pravo do sledeće, teorija i praksa spojene ležerno, elegantno.
Ostavljajući poslednji slajd 'KRAJ SIMULACIJE' na ekranu, zaključila je: "Malo znamo o fizičkim osobinama singulariteta; u stvari, njegova suštinska priroda je bezakonje." Zastala je, nasmešena. "Iako možemo da pretpostavimo da će se njene interakcije sa nesingularitetnim svetom odigravati prema uobičajenim zakonima o održavanju, ovo i ne mora da bude tačno. Ukratko, posledice stvaranja singulariteta nisu baš poznate i ja smatram da su potrebne dodatne analize pre nego što se pristupi opitima koji bi mogli da dovedu jednu tako čudnu oblast prostorvremena u blizinu instrumenata tako delikatnih kao što su oni u eksperimentalnoj oblasti." Zastala je i pogledom prešla preko sviju njih, s rečima: "Biće mi drago da čujem vaša pitanja i komentare."
Sad će, pomislio sam. Gosti na Grupi utorkom obično budu povedeni na najgoru intelektualnu vožnju u životu, kad ova grupa brilijantnih i agresivnih ljudi pročešljaju svaku njihovu reč u potrazi za istinom, originalnosšću i značajem - ili obrnutim. Postao sam vrlo napet, čekajući da klanje počne.
"Diki Boj", rekao je Banford. Ako ova grupa ima alfa mužjaka, onda je to Banford. On je veliki čovek - oko šest stopa i tri inča visok i više od dve stotine funti težak - jakih vilica, izboranog lica i suncem opaljene kože. Razvio je takozvani 'standardni model' na nov i zanimljiv način. 'Napola-slobodno stanje kvarka' njegova je specifična oblast - a investitori su tipovali da on i njegova grupa mogu da zarade Nobela ako SSS pokaže međudejstva koje je on predvideo. "Da li si proverio njene simulacije?" upita Banford. Prilično posredan pristup, pomislio sam, verovatno priprema za prolazak kroz grotlo, teorijski govoreći. Kerol Hendriks se okrenula da vidi šta će Diki Boj odgovoriti."
"Naravno", rekao je Diki Boj. "Vrlo slatko, vrlo uverljivo. Uzmimo na primer seriju transformacija..."
"Lepo", reče Banford. A Kerol Hendriks.: "Hvala vam. Ako Diki Boj potvrđuje vaš Monte Karlo, siguran sam da je valjano izveden." Zastao je. "I fizika je zanimljiva... iako, naravno, sasvim spekulativna."
I on je tu zastao, očigledno završivši.
Čekao sam da nastavi, ali on nije - tiho je nešto šaputao Hongu, jednom od članova njegove grupe. A niko drugi nije rekao ni reč. Konačno, Alenson je ustao sa jastuka na kome je sedeo prekrštenih nogu i rekao: "Hoćemo li da večeras ranije završimo? Ne znam za vas, momci, ali meni bi prijalo malo sna." Okrenuo se prema Kerol Hendriks i rekao: "Želeo bih da se zahvalim našem gostu što nam je večeras govorio." Promrmljani glasovi govorili su uglavnom isto. "Kasnije, možda ćemo moći da razmotrimo implikacije ovog rada, ali ove nedelje svi smo veoma zauzeti oko toga da pustimo SSS na vreme."
Kerol Hendriks stajala je, bleda i nema, dok su muškarci ustajali, klimali joj glavom i odlazili; neki sami, ostali sa pokojim kolegom.
"Ne razumem", rekao sam. Hodali smo duž jedne serpentine u prigradskom stilu koja je vodila od Alensonove kuće do moje. Za sada, iz praktičnih razloga, većinom smo živeli u kućama koje su pripadale Tekslabu. "Nisu čak hteli ni da se raspravljaju s tobom."
"Ja sam idiot", rekla je. "Zaboravila sam neke od najvažnijih lekcija koje sam ikada naučila. Posebno, zaboravila sam da sam žena i da sve što kažem prolazi kroz taj filter."
"Zaista tako misliš?"
"Sakse, ne budi tako jebeno naivan. Zašto misliš da su bili učtivi? Zato što sam gost? Glas joj je bio pun prezira; dobro je znala, baš kao i ja, kakav tretman pripada gostu.
"Tvoji zaključci su radikalni. Ne možeš od njih da očekuješ trenutno priznanje."
"Tu si u pravu i bilo bi teško ubediti ih u bilo šta bitno, ali mogla sam da počnem večeras. Oni su me šutnuli, šutnuli su ono što sam govorila. Đubrad. Samozadovoljna muška đubrad - nije ni čudno da ne čuju ništa: oni su tako puni svoje važnosti."
Stajali smo ispred moje kuće. Rekla je: "Mislim da ću malo da prošetam, ako nemaš ništa protiv. Sad mi nije do priče."
"Naravno", rekao sam. "Idi gde god hoćeš. U stvari, mislim da ću malo da se provozam na biciklu. Vidimo se kasnije."
Mesečina je bleskala kroz ram bicikla dok sam vozio putem pored nasipa iznad SSS-a i dok najzad nisam shvatio da nemam odgovore na ono što me je zbunjivalo, pa sam se okrenuo i uputio se prema kući.
Vozio sam ulicama zatamnjenih kuća, stigao do svog prilaza, gde je gorela svetiljka na stubu, odgurao Nevidljivi bicikl do vrata i ušao u potpunu tišinu. Na niskom stočiću u dnevnoj sobi našao sam poruku:
Dragi Sakse,
Vratila sam se u Los Alamos.
Ne brini za mene, dobro sam. Samo mi treba da razmislim o onome što se ovde dogodilo.
Hvala ti za sve što si učinio.
Kerol.
Sledećih nedelja, dok su se pokušaji s punom energijom približavali, često sam razmišljao o Kerol Hendriks, njenom singularitetu i tretmanu koji je dobila.
Naredne nedelje ponovo sam otišao u Grupu utorkom i shvatio da imam malo toga da kažem bilo kome od njih - cela grupa ličila mi je na skupinu kočopernih čovekolikih majmuna, opsednutih svojom važnošću i predstavom. Da ih je zanimala istina, a posebno nove, zanimljive istine, zašto nisu pristupili Kerol Hendriks sa ozbiljnošću koje su njene ideje zavređivale? Njene ideje bile su neobične, ali važne ideje uvek su takve. Ona je žene, pa šta? Kakve to ima veze?
Iznenada, osećao sam se kao budala. Njihov razgovor isključivao je svakoga ko nije član grupe, a njihova muškost, mada potpuno bez svesne zlobe, uspešno je prepoznavala samo svoju vrstu. Mlada, mala žena naprosto za njih nije predstavljala fizičara koga treba ozbiljno shvatiti.
Te večeri otišao sam pre vremena i rešio da se neću vraćati.
Ali ono što sam video na Grupi utorkom videlo se i posvuda po laboratoriji. Sekretarice su bile žene, naučnici i administratori bili su muškarci - većinom belci, prošarani pokojim Orijentacem. Kerol Hendriks bila je u pravu: bio sam neverovatno naivan. Ali razumem zašto. Kao fizičar visokih energija, bio sam odan onome o čemu sam razmišljao kao o nepristrasnom traganju za istinom, traganju koje stvara snažnu tunelsku viziju, jer zbog toga što je veoma teška, zahteva sve što joj možeš pružiti, a često ni to nije dovoljno. Sad sam se probudio i ono što sam video, pogađalo me je i zbunjivalo.
Dobio sam jednu poruku od Kerol Hendriks u kojoj se izvinjavala što je tako naglo otišla i u kojoj je stajalo da će ponovo pisati čim raščisti misli. A onda, pet dana pre prvih visoko-beta opita s punom energijom, nazvala me je na kancelariju. "Sakse", rekla je. "Volela bih da dođem da posmatram opite. Imaš li nešto protiv."
Kerol se nagnula nad mene, skliznula svoje telo niz moje i prevukla spavaćicu preko glave. Opkoračila me je, s rukama pored sebe, dok se pokretala u ritmičnim lukovima. "Zvezde", rekla je. Kroz prozor mogao sam da vidim stroboskopske svetle tačke, kako promiču od crvenog do plavog kroz spektar. "Nešto proviruje iza njih", rekla je. "Želi unutra." Pljusak plave svetlosti lio je kroz prozor, goreo kroz nas, rendgenski osvetljavajući meso i kosti. Bili smo prozirni u njemu, zapletena mreža naših nerava gori u srebrnoj vatri. Fuzionisali smo se, tako blizu orgazmu koji bi nas anihilirao.
Probudio sam se, ustao, popio malo vode za ždrelo koje me je peklo, pao nazad u krevet. Visio sam, lebdeo između buđenja i spavanja, dok je plima slika prolazila mojim očima. Svetli, zamrljani oblici nestajali su pre nego što sam mogao da ih jasno vidim.
Ona je dolazila sutradan, na dan pre prvog velikog opita.
Nosila je kaki kratke pantalone i tamnoplavu majicu s kratkim rukavima. Opet smo sedeli u mom stražnjem dvorištu, pod nebom bez mesečine - hiljade zvezda iznad nas i meteori koji seku kratke, tihe lukove iznad obzorja. Pomirisala je čašu hladnog šardonea koju je držala, ispila i zavalila se u stolicu s pokretnim naslonom.
"Dugujem ti izvinjenje", rekla je.
"Kako to misliš?"
"Uradio si sve što si mogao da mi pomogneš, a ja sam tek tako otišla."
"Imala si problema."
"Imala sam, ali nije trebalo da se prema tebi ponašam kao prema jednom od njih."
"U redu je. Izvinjenje prihvaćeno."
"Šta misliš, šta će se dogoditi sutra ujutro?"
"Da ti kažem pravo, ne znam. Ako dobijemo dobar zrak, imaćemo prave uslove za tvoju simulaciju."
"Na to sam i mislila. Iznova i iznova sam proveravala, puštala je i puštala, navela radnu grupu da rasturi moju anlizu. Sve se slaže: moje simulacije su realistične, verodostojne... i nemoguće ih je dokazati bez eksperimentalne provere. Sve je to lepo. Mene brine ovo: ako sam u pravu, vaši ljudi idu prema onome za šta se može ispostaviti da je opasna situacija, a niko nema rešenje za tako nešto; niko ne želi ni da čuje za tako nešto, bar ne od mene.
"Uradila si sve što si mogla."
"Možda."
"Ne, zaista tako mislim. Slušaj." I sve sam istresao pred nju, sve što sam video poslenjih nedelja, kako je bio neverovatno zatvoren i samozadovoljan naš svet, neverovatno slep za svoju prirodu, što se u komuni smatralo neizbežnim. Nisam siguran koliko sam govorio, niti kako sam zvučao - samo znam da je sva osujećenost, sav bes i svo zaprepašćenje s kojima sam živeo proteklih nedelja pohrlilo u jednom dugom vrisku.
"Oh, Sakse", rekla je na kraju. "Ti jadno nevinašce." I nasmejala se, a onda se ponovo nasmejala, jače, i nastavila da se smeje dok sam ja samo sedeo, smeten. Konačno je prestala i rekla: "Ponekad se tako upletem u sve to, da zaboravim kakve su stvari zaista. Hvala ti što si me podsetio. Neka se svi oni nose do đavola. Ja sam pokušala, ti si pokušao. Ako se SSS pretvori u najskupulju gomilu đubreta, mi nećemo da budemo krivi."
Još malo smo razgovarali dok nismo ispili bocu vina, a zatim je rekla: "Kada treba da budemo tamo?"
"U sedam ujutro. Treba da krenemo odavde oko pola sedam, pa mislim da je vreme da pođemo na spavanje."
Zatekla me je kako stojim pored pomičnih staklenih vrata u mojoj spavaćoj sobi i gledam napolje u noć. Okrenuo sam se i video je na dovratku, obasjanu otpozadi svetlošću iz hodnika. "Da li ti je dobro?" upitao sam.
"Ko to zna?" rekla je. Prišla mi je, stala ispred mene i stavila ruke na moja gola ramena. Rekla je: "Hoćeš li da vodimo ljubav, prijatelju po pismima?"
Naslonila se na mene, tako da sam mogao da osetim njeno telo pod tankim žersejem. "Da", rekao sam. "Hoću."
Kroz noć kretali smo se na ritmovima nadražaja i ispunjenja zadovoljstva: vodili ljubav, ćutke ležali u tišini, spavali, ponovo se budili. Svo razočaranje, bes, teskobu, uzbuđenje koje smo oboje osećali proteklih nedelja pretočili su se u ove trenutke, sublimirali u aktivnu, gonjenu žudnju.
Nešto malo posle pet probudio me je snop ćilibarne svetlosti koji je dopirao kroz prozor i zvuk vetra. Robot za održavanje zemljišta bio je napolju. Smestio se na jedan komad zemlje; njegovi aeracioni klinovi izletali su iz podnožja mašine, slepim pokretima koji su se ponavljali meljući zemlju u fino blato.
Rekao sam: "Trebalo bi da se vratiš u ambar ili gde god te već drže i oladiš malo. Ako ovako nastaviš, razmontiraće te." Prestao je i ostao da stoji tamo, emitujući nisko zujanje prekidano povremenim praskovima u visokim harmonicima. "To ima smisla", rekao sam. "Razmisli o tome." Rešio je: otpuzao je do reda zakržljalog ukrasnog grmlja i počeo da ih secka u vrlo sitne komade.
Vratio sam se unutra, pozvao vlasnike stvari i pokušao da ponovo zaspim. Umesto toga, ležao sam budan, razmišljajući šta se može destiti tog jutra, sve dok se Kerol nije okrenula prema meni i prošaputala: "Još jednom?"
"Oh, da", rekao sam. "Još jednom."
Oko pola sedam izišli smo iz kuće, a deset minuta kasnije bili smo pred šatl-stanicom na glavnom ulazu, gde smo se spustili u tunel s još pet članova tehničkog tima. Nosili su narandžaste kombinezone i šlemove, a preko ramena bile su im prebačene gas maske; zaštita od neke nesreće pri kojoj bi helijum mogao da ispari iz superprovodnih magneta i istera vazduh iz tunela.
Hari Ling, nadzornik BC 4 tima, usmeravao je ljude prema mestu gde su stajala šatl-kola. "Hari, kako ide?" upitao sam.
"Pitaj me kasnije", rekao je.
U Eksperimentalnoj oblasti 1, timovi su vršili konačna podešavanja svojih instumenata i nadali se da nikakvi gremlini neće u poslednji čas ušuljati unutra. Prostorija je bila pedesetmetarska kocka, kojom je dominirao sklopni detektor veličine vagoneta. U njoj su se sticali skladišni prstenovi; na njihovom preseku protoni i antiprotoni srešće se i transformisati. Dva čoveka nivelisala su masivnu, pravougaonu kameru - crvena oznaka SONY upadljivo je stajala na boku - smeštenu na jednom spoljašnjem portu. Ljudi su se probijali kroz spletove kabala.
Pedeset metara uz tunel nalazila se kontrolna soba. Imala je dva nivoa: prizemlje, gde su tehničari sedeli poređani za svojim konzolama, i komandu eksperimenata iznad, gde su odgovorna lica sedela zajedno sa svojim asistenitma i kontrolisala eksperimente.
Predstavio sam Kerol Hendriks Paulsenu, mom asistentu, pognutom nad svoj ekran kao veliki plavi medved nad saće. "Zdravo", rekao je, a onda nastavio da mrmlja u mikrofon pričvršćen na glavi - često sam se pitao kako ga iko razume.
Rekao sam joj: "Daj da ti nađemo slušalice, da bi mogla da se utakneš u moju konzolu i posmatraš kako se stvar razvija."
Sledeći sat protekao je u uobičajenim pripremima za opit: sakupljanju protona i antiprotona u njihovim injektorskim sinhrotronima, njihovom pretvaranju u zrake. Sat za 'odbrojavanje' pušten je kada su prve čestice ispuštene iz injektorskog sinhrotrona u glavne prstenove. Sada će čestice kružiti u prstenovima brzinom bliskom brzini svetlosti; njihov broj će se povećavati sve dok ih ne bude toliko da će biti moguć dovoljno snažan sudar.
"Otpočeo sam komandni niz", kazao je Dil preko naglavnog telefona.
Oko minut kasnije, jedan glas je rekao: "Dobijamo slike", i iz prizemlja začuo se sporadičan pljesak. Na jednom od ekrana ispred nas, QUARKER je davao prikaz sudara gotovo u realnom vremenu; sudara koji su se ispoljavali kao fine zelene i crvene kovrdže, obojene da bi se razlikovale ulazne od izlaznih čestica. "Predivno", rekao je čovek ispred nas.
Na ekranu pored ovoga, treperili su podaci ispisani zelenim slovima. Video sam da je sve, kako kažu, 'nominalno'. A onda su se sva svetla u kontrolnoj sobi pogasila, svi ekrani su se zabeleli, sve komunikacione linije i svi kompjuteri su zamrli. Pod ćilibarnim svetlostima za slučaj opasnosti, svu su sedeli, zapanjeni.
A svet se savio, talas iz singulariteta je prošao, oblik prostorvremena se promenio. Pufne sive prašine odskakivale su sa zidova i u daljini začuli su se zvuci eksplozija.
Kerol je skočila sa stolice i rekla. "Hajde." Skinuo sam naglavni telefon i krenuo za njom. Izišli smo na vrata i ušli u tunel gde su se slegajući oblaci prašine reflektovali u žutom svetlu. Zaustavio sam se pred vitrinom s oznakom 'Za slučaj opasnosti' i izvadio dve gas maske - lažna lica od prozirne plastike sa prikačenim cevima od nerđajućeg čelika. Ako je dovoljno helijuma pobeglo u tunel, on bi mogao da istera kiseonik i podavi sve koji nemaju aparate za disanje. "Evo ti", rekao sam i pružio joj jedan.
Vrata eksperimentalne prostorije bila su postrance postavljena. Iza nas čuo sam glasne povike i zvuke nogu koje trupkaju uz stepenice prema površini. Okrenuo sam se bočno i provukao kroz otvor.
Plavo plavo plavo plavo, sa neznatnim pulsiranjem u sebi, a onda, najednom, kao mađioničareva golubica koja izleće iz šešira, belo, mačevi ili kristali tresnuti jedan o drugi, vibrirajući kao da nisu sigurni, a onda pretvarajući se iznenada u plavo.
Jedinica sklopnog detektora i okolna oprema nestali su. Kerol Hendriks postala je providna, blistava prilika koja je, dok se kretala, ostavljala za sobom talasast trag. Svet je bio plahta svetlosti i žamor neljudskih glasova, u visokom tonalitetu i rastućih.
Isklesani likovi u zlatu na belom, trepere, traka stvarnosti vrišti prolazeći kroz svoje vođice dok se odvija svaka moguća varijacija ovog trena, infinitezimalno umnoženo beskrajnim.
Neko vreme kasnije, ruke me vuku unazad preko grubog cementnog poda u svet koji ne gori kao unutrašnjost zvezde. Pete mi lupaju po podu, leđa su mi izvijena, svi mišići kruti.
Vozeći Nevidljivi bicikl pored Zgrade A, ugledao sam dva čoveka nagnuta nad delimično rastavljeno truplo robota za održavanje zemljišta. Snopovi optičkih vlakana, crvene plastične cevčice i svetli grozdovi aluminijumskih klinova leže na travi pored njega. Jedan čovek drži mutnosivu, polumetarsku kocku - kontejner za ekspertni sistem koji je upravljao robotom i bio očigledan uzrok njegovih problema.
Kako stvari stoje u Tekslabu: velika nauka - grandiozna, muška i samozadovoljna - leži u ruševinama svuda naokolo, razbijena u sudaru s infinitezimalno malom tačkom - singularitetom.
Na stepenicama na ulazu u Zgradu A, okupile su se televizijske ekipe i novinari. Trenutno samo besciljno mile i čekaju Tekslabovog predstavnika za štampu - najverovatnije Dila - koji će morati da iziđe i izrecituje litaniju o nesreći. A onda će se postaviti pitanje: Kako se ovo dogodilo? Šta to znači?
Idući obodnim putem, prolazio sam pored nizova vozila: kamioneta koji su prevozili tehničke ekipe, kamione s ravnim prikolicama natovarene masivnim komadima savijenog metala, kola sa dostojanstvenim birokratama u tamnim odelima na zadnjim sedištima. Danas nema vožnji šatl-kolima, u tunel je bio striktno zabranjen prilaz nezvanima.
U blizini Stanice 12, narandžasti kavdrupolni sklop leži pored rupe koju je napravio probivši zemlju. Delovi njegovog omotača su pokidani i otkrivaju svetao prsten od nerđajućeg čelika koji je držao na okupu njegove hiljade isprepletanih žica. Kod drugih stanica pored kojih sam prošao bila je nagomilana drvena građa za podupiranje tunela, a članovi timova za popravku, sa šlemovima na glavama, mileli su blizu njih.
Nešto više od jednog sata pošto me je medicinski tim izvukao iz tunela, očigledno sam se savim bio oporavio. Ostatak jutra proveo sam u središtu pažnje doktora, sestra i laboratorijskih tehničara. Doživeo sam jednu epizodu grand mal, epileptički napad, rekli su mi - očigledno kao reakciju na singularitet.
Danas je bilo pedeset šestoro povređenih, jedan mrtav, a još dvoje verovatno će umreti. Sudarač je bio uništen: zračne cevi izobličile su se i posvuda raspršile visokoenergetske čestice - eksplozivno gašenje u mreži, zvali su to.
A Kerol Hendriks bila je jedna od pedeset šestoro povređenih. Komad betona pao je na nju. Fraktura lobanje, različite posekotine... Hriste. Dok su mene testirali u bolnici Tekslaba, ona je letela prema Hjustonu u medicinskom helikopteru dobijenom od Vazdušne nacionalne garde. Ona je i dalje u komi, ali iz razloga koji su mi izmakli, njeni doktori su optimistički, tako su bar meni moji rekli.
Ljudi s kojima je razgovarala nisu hteli da slušaju, naprosto nisu hteli. Bila je žena, njen pristup bio je neuobičajen, njeni zaključci čudni, ali uprkos tome što su suprotno tvrdili, ljudi s kojima je razgovarala bili su zatvorenici svojih misaonih sklopova, svojih predrasuda. Njihova naučna objektivnost nije postojala, nikada nije postojala.
Pitao sam se da li su se osećali kao Openhajmer i društvo onog jutra kad se zbila eksplozija u Trinitiju: jarko svetlo i EM impuls, udarni talas koji je odbacio na zemlju one koji su se nalazili u blizini... onda su se svi morali da se suoče - bez obzira na to da li osećaju oduševljenje, strahopoštovanje, strah, tugu - sa svojim udelom u toj stvari, svojim saučesništvom.
Na nadzemnom ulazu u BC 4, obezbeđenje Tekslaba smestilo je drvene kozliće i žutu plastičnu traku s rečima 'IZUZETNA OPASNOST' koja se ponavljala duž nje. Nekoliko ljudi u sivim uniformama stajalo je u blizini.
"Čuvaću vam bicikl, doktore Saks", rekao je jedan, dok sam vukao bicikl niz stepenice. "Ne", kazao sam, "u redu je. Poneću ga sa sobom."
Zarđala, gvozdena, mrežasta armatura provirivala je na mestima sa kojih su otpali komadi tunelske oplate, zakačeni krilom anđela. U teškom, žutom svetlu, Nevidljivi bicikl delovao je kao jefitna, glupava igračka. Što je i bio: samo stvar od plastike i taštine.
Provezao sam bicikl pored pregrade od šperploče ispred vrata eksperimentalne prostorije i zastao da posmatram plavo belo plavo, koje se nastavljalo u nekakvom ritmu koji nismo razumeli. Robotske kamere i instrumenti za beleženje podataka bili su postavljeni na obližnji zid.
Sveden na primitivnu magiju, hitnuo sam na tu stvar Nevidljivi bicikl, žrtvu paljenicu: Uzmi ovo, ostavi mi nju. Usporio je usred vazduha kao da je primoran da se kreće kroz tešku tečnost i počeo da se izobličava. Činilo se da se prevrće naizvrat. Sada Topološki bizaran bicikl, čiji oblik ili bilo koje drugo svojstvo više nije odavalo da je ikada bio ljudski artefakt, na trenutak su obasjale dugine boje, a zatim je nestao.
Nepromenjen, singularitet je nastavio svoje preobražaje. Bio je to anđeo, nedokučiv kao Jehova koji odgovara Mojsiju kroz vihor: "Ja sam onaj što jeste." Obećavao je beskrajne nivoe otkrića, jedan poredak ne neobjašnjiv, već složen i dubok kao noć. A obećavao je i to da će svaki delić stečenoga znanja, svaki savladani nivo razumevanja, zahtevati bol i tugu. Kako se brzo naduvamo ispunjeni ogromnim ponosom zbog našega znanja, a kako nas Vaseljena brzo podseti na to koliko je ono malo.
U pustinji bilo je svetlo i vrelo. Jedan od čuvara odbacio me je nazad do glavne kapije.
|