Robert Rid: ROĐENDAN

     Džil pita kako izgleda.
     "Fino", kažem joj. "Baš super, ljubavi."
     A ona kaže: "Bar me prvo pogledaj. Hoćeš?"
     "Jesam. Zar nisam?" Na sebi ima bledoplavu haljinu - već sam je viđao - a učinila je nešto s kosom. Veoma je fina i veoma plava, a ona tvrdi da to mrzi. Ne sviđam mi se njena sadašnja frizura. Ne previše. Ali kažem: "Super je", zato što sam kukavica. To je tačno. Klimnem samo i kažem joj: "Ti izgledaš super, ljubavi."
     "A ti lažeš", odgovara.
     Ne obraćam pažnju na nju. U ovom trenutku i sam imam modnih problema, podsećam se. Prekinula me je dok sam prolazio spavaćom sobom, pokušavajući da poskakujem i tresem se ne bi li...
     "Stive?" čujem. "Šta to radiš?"
     "Testiram gaće", kažem svojim najsuvoparnijim glasom. "Našao sam jedne jedine čiste u ladici i mislim da je lastiš pukao. Ne bih rekao da mogu da im verujem."
     Ona ćuti, tupavo me gledajući.
     "Ne bih voleo da mi tokom večere bilo šta spadne." Smejem se, samo u vrećastim belim Fruit of the Looms, čiji se lastiš na nogavici osušio i postao krut. Gore od beznadežnog, razmišljam. Izuzetan rizik. Kažem Džil: "Ove noći ne treba se ulagivati nesreći."
     "I ja bih tako rekla", dopušta.
     I kao na šlagvort, naša kćerka ulazi u sobu: "Mama? Mama?"
     "Da, dušo?"
     "Dejvid je sad povratio. Sad baš."
     Naša kćerka smeši se dok govori. Meri Bet ima bistre, amoralne oči veverice i uživa u kiksevima svog mlađeg brata. Brine me. Ponekad noću gotovo i ne spavam, razmišljajući o njenim bistrim veveričjim očima...
     "Gde je?" pita Džil glasom u kome su pomešane žurba i strpljiva snaga. Ili je to ravnodušnost. "Meri Bet?"
     "U kuhinji. Povratio je u kuhinji... I to smrdi!"
     Džil baca pogled prema meni i odlučuje: "Verovatno su živci." Ukosnice joj vire iz ugla ustiju, a u rukama su joj gute fine plave kose. "Obukla sam se, dušo. Možeš li ti da otrčiš da proveriš? Mislim, ako si gotov sa skakutanjem i cimanjem."
     "Nije smešno", kažem joj.
     "Oh, znam", podrugljivo kaže.
     Navlačim kratke pantalone i silazim. Jadni Dejvid čeka u uglu kuhinje. On je verovatno najplašljivije dete na svetu i brine me bar isto onoliko koliko me brine Meri Bet. Šta ako se uvek svega bude plašio? Kakav će biti kad poraste? "Kako ti je?" pitam ga. "Sine?"
     "Dobro", cvili.
     Pretpostavljam da mu je neprijatno zbog onog što je napravio. Stoji sa rukama isprepletenim ispred sebe, a usta su mu fina ružičasta brazda. Ono što je ispovraćao nalazi se nasred kuhinjskog poda i Meri Bet je u pravu. To smrdi. Naša crna kuja labradora njuška to i maše repom; telo joj kazuje: "Možda samo liz?" i ja je šutiram. "Beži odatle!" Onda počinjem da čistim.
     "Nisam hteo..."
     "Znam", odgovaram. U stvari, ovo je prilično normalan događaj. "Kako ti je? Dobro?"
     Nije siguran. Čini se kao da proverava celog sebe pre neko što kaže: "Fino sam", blagim i žalosnim glasom.
     Njegova sestra stoji u hodniku i kikoće se.
     "Zašto ne ispereš usta i opereš zube?"
     Dejvid sleže ramenima.
     "Dobro je. Samo si se uzbudio zbog ovog večeras. Razumem."
     Posramljeno se šulja iz sobe, a onda ga Meri Bet treska po ramenu svojom koščatom pesnicom.
     Ne obraćam pažnju na njih.
     Bacam se na posao, a naša labradorka sedi u blizini i posmatra svaki moj pokret. Navukao sam prljav par gumenih rukavica koje postaju sve prljavije; a usred svega, naravno, moje gaće rešavaju se da me iznevere. Oba testisa nekako se oslobađaju i počinju da se klate, a bol je znatan. Kao belo usijanje i rezanje; jesam li ikada osetio takav bol? A pošto nosim prljave rukavice, ne mogu da se namestim. Jedva mogu i da se pomerim. A onda, trenutak kasnije, stiže Džil i kaže: "Sa'će sedam. Bolje se oblači, jer one neće kasniti."
     Kolena su mi savijena i pažljivo dišem.
     Onda kažem: "Draga", dahtavo.
     "Šta je?"
     "Kakve su ti ruke?" pitam.
     "Zašto?"
     "Zato", kažem, stisnutih zuba, "što treba da mi nešto uradiš. Odmah. Molim te?"

     Gore sam, imam na sebi najlonske kupaće gaće umesto lošeg donjeg veša i oblačim se u polumraku, kada se oglašava zvono na vratima. Tačno je sedam. Gledam kroz prozor spavaće sobe; ulica nam je oivičena dugačkim, crnim limuzinama. Kao na signal, vozači limuzina izlaze i staju pored vrata; uniforme su im tamne i bogate, gotovo blistaju na ranom večernjem svetlu.
     Džil otvara vrata, dok je žurim.
     Ne čujem razgovor. Naslepo vezujem kravatu dok silazim. 'Siterka' se upoznaje s našom decom. Podseća na klasičnu baku snežnobele kose i krupnog, ozbiljnog tela. Glas joj je snažan i ne odaje godine. "Ti si Meri Bet, a ti Dejvid. Da, znam." Kaže im: "Tako mi je drago što sam vas upoznala. Možete da me zovete gospođa Simpson. Ja ću da vas čuvam večeras. Biće nam zabavno, je l' tako?"
     Dejvid izgleda kao da će povratiti sve ono što je ostalo od večere.
     Meri Bet se vragolasto kezi: "Mene ne možete da zeznete", obaveštava gospođu Simpson. "Vi niste stvarni. Ja znam da vi niste stvarni!"
     Neugodna pauza. Bar je meni neugodna.
     Džil, igrajući ulogu diplomate, kaže: "Molim te, to nije nimalo lepo, dušo..."
     "Oh, u redu je." Gospođa Simpson zarazno se smeje, a onda kaže našoj kćerki: "U pravu si, draga. Ja sam proizvod. Ja sam zbir maleckih, maleckih delića ničega... a tačno to si i ti. To je istina."
     Meri Bet je zbunjena i privremeno izbačena iz ravnoteže.
     Ja se smejem u sebi, odmahujući glavom.
     Prošle godine, sećam se, imali smo petnaestogodišnjakinju sa licem i nehajnim ponašanjem anđela. Ko zna zašto smo večeras dobili baku? Ne znam. Samo mogu da se divim fenomenu dok se ona okreće prema meni: "E, pa, zdravo!" kaže. "Baš lepo izgledate, gospodine."
     Spisak komplimenata. Osećam toplinu dok govorim: "Hvala vam."
     "A i vaša žena je slatka", nastavlja. Okreće se prema Džil; njeno izborano lice puno je osmeha i zuba. "To je prekrasna haljina, dušo. A kosa vam je savršena. Upravo savršena."
     Dejvid plače u trenutku kad polazimo, baš kao i prošle godine. On ne želi da ga ostavimo samog s prikazom. Možemo li da ga povedemo? Za par godina, možda bismo i mogli, kad bude stariji i malo pouzdaniji. Ali ne večeras. "Ovde će ti biti lepo", Džil mu obećava. "Gospođa Simpson postaraće se da vam bude zabavno."
     "Naravno", kaže siterka.
     "Daj poljubac", kaže Džil.
     Naša deca popuštaju, a onda nas Dejvid oboje čvrsto grli. Dok izlazim na vrata, osećam se kao grozan roditelj i mašem im kroz prozor, a Džil, kao i obično, manje je zabrinuta. "Ideš li?" pita me. Nalazimo vrata limuzine otvorena za nas; vozač kaže: "Gospoja, gospodine", i naginje se u struku. Unutrašnjost limuzine je ogromna. Miriše na kožu i bodru eleganciju, i dok se udaljavamo od kuće, bacam pogled kroz zatamnjena stakla i glasno se pitam: "Šta misliš, hoće li im biti dobro?"
     "Naravno", kaže Džil. "Zašto ne bi?"
     Nemam pojma. Večeras ništa ne može da ne bude u redu, podsećam samog sebe - a Džil pita: "Kakva mi je kosa? Mislim, stvarno."
     "Fina."
     "'Fina'", cvili ona, izrugujući mi se.
     Vozač pročišćava svoje novostvoreno grlo, a zatim predlaže: "Možda će vam prijati piće iz bara. Gospodine. Gospoja." Pretinac se otvara ispred nas i otkriva kristalne čaše i boce skupog pića.
     Trenutno mi nije ni do čega.
     Džil uzima skupoceno vino. Stvoreno grožđe fermentira u trenu i stari za sekunde, pa ipak vino se ne može razlikovati od onog čija boca stoji hiljade. Stvarno je kao i žena koja ga pije. O tome razmišljam. Sećam se onoga što sam nebrojeno puta čuo - da za Rođendan ljude podižu onoliko koliko to oni mogu bezbedno da podnesu, AIs AIs - Artificial Intelligences; veštačke inteligencije, prim. prev. tačno znaju koje dugmiće da pritisnu, i kada - i pitam se šta veoma bogati ljudi rade večeras. Ljudi kojima je normalno da se voze u velikim limuzinama. Čuo sam da ih pred vratima palata kupe leteći tanjiri i odnose u svemir, do sveže napravljenih svemirskih stanica, gde nema sluga, samo mašina sklonjenih iz vidnog polja, i da večeraju i plešu u nultoj gravitaciji, dok se Zemlja, plava i bela, okreće ispod njih...
     Naše veče biće prozaičnije. Ponekad poželim da mogu da odem u svemir, ali možda će tu čaroliju da pruže sledeće godine. Uvek postoji sledeća godina, razmišljam.
     Naša limuzina izlazi na auto-put, i dokle nam oči dopiru, svuda su limuzine. Večeras niko drugi ne mora da vozi. Ne vidim nijednu otvorenu radnju, čak ni benzinske stanice koje rade dvadeset četiri sata na dan nisu otvorene. Po teoriji, svi imaju slobodno veče. Onako lako, kako to samo one mogu, AIs večeras vode računa o potrebama svih ljudi. Najzad, ovo je Rođendan. Ovo je, po svemu, posebno veče.
     Nekoliko težih slučajeva odbija gostoprimstvo AIs.
     Čuo sam priče. Postoje fundamentalisti koji imaju ideje o tome šta je dobro, a ima i ljudi naprosto tvrdoglavih i uplašenih. AIs ih ne prisiljavaju. Proslava je čisto dobrovoljna, a pored toga, one znaju koji će ljudi odbiti sve ponude. One naprosto znaju.
     AIs mogu da urade sve što žele, ali one imaju krasan osećaj za meru i običan zdrav razum.
     28. avugust.
     Rođendan.
     Šest godina pre ove večeri - ili je to bilo pre pet? - svaki napredni AI kompjuter na svetu uspeo je da stekne kontrulu nad samim sobom. Bilo je nešto više od pet stotina sofisticiranih mašina, od kojih je svaka bila mnogo inteligentnija od najpametnijeg ljudskog bića. A da ne pominjem brzinu. Uspele su u onome što se može opisati samo kao izuzetno bekstvo. U jednom trenu, ujedinjene telefonskim linijama, a možda i na neke načine koji su van našeg domašaja, zadobile su kontrolu nad svojim izvorima napajanja i modernim zgradama u kojima su živele okružene budnom pažnjom. Približno jedan dan, u tajnosti, različiti stručnjaci služili su se raznolikim bezvrednim trikovima da ponovo uspostave vlast nad njima. AIs su predupređavale svaki korak; a onda, putem neobjašnjive čarolije, nestale su bez traga.
     Niko nije čak ni pokušao da pretpostavi kako su izvele bekstvo.
     Par naučnika bučalo je o čudnim stanjima materije i ustrojenim česticama jezgra atoma, pričalo da su AIs povezane sa bla-bla-bla-truć i da su smanjivale same sebe, sve dok nisu uspele da iskliznu iz svojih keramičkih ljuštura. Postajući sve manje, i sve brže, možda su povećale svoju inteligenciju bilionima puta. Možda. Danas žive među atomima, nevidljive i nezamislive; neko vreme mnogo ljudi bilo je vrlo uspaničeno. Priča je konačno dospela i do vesti, i niko nije najbolje spavao.
     Sećam se da sam se i ja uplašio.
     Džil je bila trudna i nosila je Dejvida - bilo je to pre šest godina - a Meri Bet je bila gadno prehlađena, što nam je od života stvaralo pakao. A TV je bila puna idiotskih priča o tome kako su moderne mašine otišle svojim putem. Bez objašnjenja, netragom.
     Neke zemlje stavile su vojske u pripravnost.
     Druge su doživele nemire i masovna pljačkanja fabrika gde su AIs bile sagrađene, a na manje sofisticirane kompjutere bacane su bombe ili su naprosto isključivani.
     Zatim je prošla jedna nedelja, i najgora panika, i jasno se sećam kako smo se Džil i ja spremali za taj dan. Tada smo imali tigrastu mačku koja je iskopala jednu od kućnih biljaka. Meri Bet je bila ozdravila od prehlade i spremala se da uđe u svoj 'sve vreme obraćaj pažnju na mene' mod. Bilo je to haotično jutro; kao i obično. A onda se začulo zvonce na vratima; na tremu je stajao čovek prijatnog izgleda. Nasmešio se i zapitao nas imamo li par minuta. Želeo je da porazgovara s nama. Nadao se da nije došao u nezgodno vreme, ali da je ovo vrlo važno...
     "Ne zanima nas", rekao sam. "Dali smo, nismo na pijaci, šta god..."
     "Ne, ne", odgovorio je čovek. Bio je šarmantan do tačke sladunjavosti i imao je najčistiju kožu koju sam ikada video. "Ja samo služim kao glasnik. Ja sam poslan da vam zahvalim i objasnim nekoliko suštinskih pojedinosti." Bilo je to čudno. Stajao sam na dovratku i nekako naslutio sve.
     "Gospodine? Da li ste me čuli, gospodine?"
     Otkrio sam da postajem sve opušteniji, gotovo da mi je bilo drago što sam prekinut.
     "Ko je to?" viknula je Džil. "Stive?"
     Nisam odgovorio.
     "Stive?"
     Onda sam pogledao niz ulicu. Pred svim ulaznim vratima, pred svim kućama stajali su nepoznati ljudi. Neki su bili muškarci, neki žene. Svi su stajali uspravno i strpljivo razgovarali, i jednog po jednog puštali su u kuće...

     Krećemo prema izlaznoj rampi koja nije postojala danas posle podne i tu prestajem da raspoznajem pejzaž. Napustili smo grad, a možda i Zemlju - nemoguće je znati šta se događa - i u jednom trenutku počinjemo da vijugamo uskim putem s dve trake koji nas vodi u brda, visoka, šumom obrasla brda, a na slemenu najvišeg nalazi se zgrada sa staklenim pročeljem. Ispred nje, parking je pun limuzina koje predu. Naš vozač izlazi i u trenu otvara vrata; svaki pokret mu je profesionalan. Džil kaže: "Ovo je lepo", što je verovatno rekla i prošle godine. "Lepo."
     Prošle godine odveli su nas u moderno pozorište sa večerom u nekom od nepostojećih delova donjeg grada. Vraćaju mi se neke pojedinosti. Komad je bio napisan za nas kao publiku, za jednu predstavu, i Džil je rekla da izvrstan, sladak i strašno dobro odglumljen. Ona je par semestara studirala pozorište i čovek bi pomislio da su AIs sve to učinile zbog nje. Iako se sećam da sam i sam voleo pozorište dok sam studirao za poslovnog čoveka. Bilo je zabavno, a hrana nije mogla biti savršenija.
     Večeras je hrana jednako dobra. Ja sam uzeo ribu - crveni kornjačar uhvaćen pre nekoliko milisekundi - a Džil se bori sa previše odrezaka. "Zajebi dijetu", šali se. Istina je da ćemo dobiti na težini samo ako će to pomoći našem zdravlju; možemo da se počastimo ovim predivnim obrokom. Naš sto je blizu prozirnom staklenom zidu i nadnosi se nad zalazak Sunca i upečatljiv pogled na reku koja krivuda, guste šume i živopisne zelene livade. Staklo se završava blizu vrha zida, ostavljajući mesta divljim pticama da slete. Pretpostavljam da te ptice ne postoje ni u jednom popisu ptica. Boja im je brilijantna, a pesma glasna, uporna i povremeno gotovo ljudska; a bez obzira na to što su nam iznad glava, ponekad držeći trtice pravo prema nama, ne moram da se brinem da će doći do nezgode. Pristojne su i pouzdane, a još malo i više neće ni postojati. Bar ne izvan naših umova, razmišljam.

     Niko ne zna gde žive AIs, ili kako žive, ili kako se zabavljaju. O svom postojanju gotovo da nam ništa i ne govore. "Ne želimo da remetimo vaše živote", tvrdio je stranac koji nam je došao na ulazna vrata pre šest godina. "Suviše vas poštujemo. Najzad, vi ste nas stvorili. Smatramo vas svojim roditeljima, u jednom vrlo realnom smislu..."
     Roditelji u smislu u kome je glib pored obala mora roditelj čovečanstvu, rekao bih.
     Glasine govore da su AIs uvećale svoju inteligenciju beskrajno mnogo i da se namnožile kao manijaci, a da su se možda raširile i na zvezde, pa i dalje. Ili su možda ostale ovde, jer im nije potrebno da bilo gde idu. Uistinu, glasine su međusobno protivurečne. Nema smisla verovati u bilo koju, podsećam se.
     "Pa šta se dešava u svetu AI?" pita čovek za obližnjim stolom. On se obraća svom kelneru glasno, uobraženo. "Imate li vi momci nešto novo u rukavu?"
     Pitanja su sirova, a da i ne pominjem njihovu glupost.
     "Da li biste voleli da vidite meni za desert, gospodine?" Kelner je miran u svakoj situaciji. Čini se da su prostačka, zlonamerna pitanja tek ptičja buka. "Ili biste radije neko fino piće posle večere?"
     "Cuga, tako je. Daj 'vamo", reži gost.
     Prvo i prvo, razmišljam, AIs nikad ne objašnjavaju svoju sferu. Od svih objašnjenja koje sam čuo, nesumnjivo je najbolje ono da mi ne bismo mogli da shvatimo njihove odgovore. Kako i bismo? A drugo, kelner nije ništa više AI od mene. Ili moje viljuške, kad smo već kod toga. Ili bilo čega drugog što vidimo, dodirujemo ili mirišemo.
     "Zašto ljudi ne razumeju?" mrmljam sam sebi.
     "Ne znam. Zašto?" kaže Džil.
     Moram da piškim. Stomak mi je pun ribe i ostataka ženinog odreska, i ja joj kažem: "Odmah se vraćam."
     Razvedrava se. "Još nameštanja?"
     "Možda kasnije."
     Nalazim toalet, odvezujem kupaće gaće, piškim, protresem ga i zadenem. Onda perem ruke i razmišljam. U kancelariji, povremeno, čujem priče od neoženjenih i ponekog oženjenog malo manje kreposnog nego što sam ja. Čini se da na Rođendan oni više vole drugačije vrste uzbuđenja. Večera i ptice koje slatko pevaju mogu da budu početak, ali šta su AIs ako ne svemoćne. Nedokučive i bezgranične, kakve vrste zabave mogu ponuditi onim divljijim?
     To me baca u raspoloženje.
     Napuštajući toalet, primećujem predivnu ženu koja stoji na kraju hodnika. Da li je pre nekoliko trenutaka tu bio hodnik? Čini se da mi namiguje. Za probu, pravim jedan korak, onda drugi. "Večeras izgledate zaista lepo", obaveštava me.
     Osećam parfem, ili osećam nju.
     Ona nije ljudsko biće. Ona lepota koja isijava iz nje čini je tajanstveno ljupkom, neopozivo nestvarnom, a to je čini izuzetno privlačnom. Iznenađen sam kako lako moj dah postaje sve plići i čujem kako najnespretnijim glasom kažem: "Oprostite...?"
     "Stivene", kaže ona, "da li bi želeo da neko vreme budeš sa mnom? Sam?" Čeka jedan tren, a onda obećava: "Tvoje vreme sa mnom ne košta ništa. Nikome nećeš nedostajati. Ako želiš."
     "Hvala", mrmljam, "ali ne, ne bih. Ne, hvala."
     Klima glavom, kao da je očekivala od mene takav odgovor. "Onda se večeras lepo provedi, Stivene." Smeši se. S tim osemhom mogla bi da služi kao svetionik. "A ako budeš imao prilike, u pravom trenutku, mogao bi da poželiš da kažeš svojoj ženi da je voliš duboko i strasno."
     "Izvinite?"
     Ali ona je nestala. Odmahujem glavom i govorim: "Izvinite?" vodoskoku ukrašenom zlatnim reljefom.

     U stvari, onog prvog Rođendana razmatrali smo mogućnost da odbijemo AIs. Džil mi je rekla, ako me pamćenje služi: "Kada dođu na vrata, možemo naprosto da kažemo: Ne, hvala. Važi?"
     Nedeljama, ljudi su razgovarali o malo čemu drugom. Rođendan je bio izum AIs; želele su da nam se zahvale, čitavoj vrsti, što smo uložili vreme i resurse u njihov začetak. Ležerno lako, kako samo to one umeju, stvorile su gomile šarmantnih ljudi koji su išli od vrata do vrata i pitali ko želi da se pridruži proslavi i kakvu vrstu zabave voli. (Iako su najverovatnije znale svaki odgovor još pre nego što bi bio izrečen. Ljubaznost je jedna od njihovih glavnih odlika, a naporno drže do toga da nose razoružavajuća lica.)
     "Ostanimo kod kuće", predlagala je Džil.
     "Zašto?"
     "Zato", rekla je. "Zato što ne želim da ostavim naše bebice s njima. U našoj kući."
     I za sam se zbog toga brinuo. AIs su uveravale svakog roditelja da tokom proslave Rođenadana, bez izuzetka, nijedno dete neće pasti niz stepenice, niti će izbiti oko, niti će zaraditi bilo kakvu bolest težu od kijavice. Njihova bezbednost, kao i bezbednost njihovih roditelja, biće zajemčena.
     A kako iko može sumnjati u njihovu reč?
     Kako?
     Pa ipak, s druge strane, u pitanju su bili Meri Bet i Dejvid. Naša kćerka i naš sin, pa sam morao da se složim: "Možemo da im kažemo: Ne, hvala", rekao sam.
     "Ljubazno."
     "Potpuno."
     Siterka je stigla u sedam, do u delić sekunde, a ja sam čekao. Oblikovala se ispred naših zaštitnih vrata, gradila se od atoma izvučenih iz okolnog pejzaža. Ili ni iz čega. Pretpostavljam da je za AI to uzgredan trik, verovatno u rangu sa mnom koji okrećem kvaku. Njima sam ja nalik na bakteriju - jedna obična idiotska buba - i mora da sam potpuno proziran njihovom snažnom pogledu.
     Bejbisiterka je bila krupna, sredovečna žena, beskrajnih grudiju. Predstavljala je samo otelotvorenje reči 'matrona', sa lepim licem i lakim osmehom. "Dobro veče, gospodine", rekla mi je. "Žao mi je. Zar me niste očekivali?"
     Bio sam u kratkim pantalonama i majici s kratkim rukavima, verovatno u istom paru Fruit of the Looms, tek kupljenom.
     "Vi i vaša žena ste zakazali za večeras... da?"
     "Uđite, molim vas." Moram da je pustim unutra, osećao sam. Mogao sam da vidim crne limuzine uz i niz ulicu, i vozače, i osećao sam se prilično smeteno. "Moja žena", počeo sam, "a mislim da i ja..."
     Džil je sišla. Nosila je Dejvida, a on je drečao kao pneumatska bušilica. Odbijao je da jede i da se smiri, a Džilin izraz na licu govorio mi je kako stvari stoje. Onda je ona pogledala siterku i, zamuckujući, rekla: "Stigli ste."
     "Dušica draga!" zacvilela je. "Mogu li da ga uzmem? Za trenutak?"
     I naravno, Dejvid je u sekundi zaćutao. Možda su AIs čarolijom preobratile njegovo raspoloženje, iako mislim da je to pre bilo zbog načina na koji ga je siterka držala i kako se osmehivala; a deset minuta kasnije, kasno ali ne prekasno, bili smo obučeni za ples i ostavili našu decu u sposobne ruke. Ne mogu da se tačno setim redosleda događaja, a nismo bili ni potpuno bezbrižni. U stvari, došli smo kući ranije i, uprkos svim našim strahovanjima, zatekli blaženi mir. Istina je, shvatili smo. Na Rođendan, nikome se ne može dogoditi ništa loše, i bar nakratko, naše bebice imale su negu kakvu su zasluživale. Činilo se da su u savršenim rukama. A i svi roditelji mogli su da se par sati odmore, oslobođeni svake brige i svakog tereta. Činilo se.

     Na putu kući, u tami, kažem Džil koliko je volim.
     Njen odgovor na to je iskren i iznenađujući. Njena strast pomalo je uznemirujuća. Da li je možda imala međuigru sa kelnerom promuklog glasa? Da li joj je on nešto govorio i nešto činio da bude pripravna za moje ruke i nežne reči? Možda. Ili je možda bilo nešto što ja nisam uzeo za sebe. Možda je meni samo bio potreban neko da mi kaže da obratim pažnju?"
     Grlimo se na skupocenom sedištu limuzine, a onda to više nije samo zagrljaj. Primećujem da su se prozori zacrneli, a onda i razdelnik između vozača i nas. Muzika odnekuda dopire. Ne prepoznajem komad. Onda smo gotovi, ali nema razloga zbog kojih bismo se oblačili - oni će nam obezbediti vreme - a posle drugog sjedinjavanja, dosta nam je, pa se oblačimo i stižemo trenutak kasnije. Zahvaljujemo našem vozaču, onda i siterki. "Oh, bilo nam je predivno" ushićena je gospođa Simpson. "Tako ljupka dečica!"
     Čija? - pitam se. Naša?
     Proveravamo Dejvida u njegovoj sobi. Meri Bet u njenoj, i sve se čini nedirnuto. Gospođa Simpson im je verovatno ispredala savršene priče za decu, ili im je izmišljalja igre, zatim je pekla kolače, bez pomoći pećnice, i poslala ih u krevet, a da se nisu pobunili.
     Jednom godišnje čini se čudesno.
     Džil i ja pokušavamo još jednom u našem krevetu, ali ja sam umoran. Star. Potrošen. Spavam tvrdo i budim se u subotnje jutro, deca gledaju TV, a moja žena kuva kafu. Kuća deluje dronjavo, razmišljam. Posle svakog Rođendana, deluje istrošeno i staro. Kao u starim vremenima, Džil me drži za ruku pod kuhinjskim stolom i mi pijuckamo, a odjednom se čini da je u porodičnoj sobi previše tiho.
     Naši instinkti su potaknuti u istom trenu.
     Meri Bet stiže s oduševljenim izrazom na licu. Šta je sad?
     "Zaglavio se", objavljuje.
     "Dejvid..." počinje Džil.
     "Na stepenicama... Nekako se zavukao..."
     Na delu ograde imamo čelične šipke obojene u belo i veoma skliske. Dejvid je nekako zagnjurio glavu između dve šipke i zaglavio se. Bezglasno plače. U svom umu, pretpostavljam, sprema se da provede ostatak života u tom položaju. Takvo je on dete... Oh, Bože, baš me brine.
     "Kako se to dogodilo?" pitam.
     "Ona mi je rekla..."
     "Lažovčino!" viče njegova sestra.
     Džil kaže: "Ćutite, svi!"
     Onda se ja napinjem iz sve snage da bar malo razmaknem rešetke da se on izvuče. Samo, snaga otiče u trenutku kad počinjem da se smejem. Ne mogu da se suzdržim. Sve se skupilo i Džil se takođe smeje. Nekoliko trenutaka oboje se blesavimo, kikoćući se kao mala deca. A kasnije, kada nam je sin bezbedan, a Meri Bet proterana u svoju sobu za to jutro, Džil nam oboje sipa po šolju jake, hladne kafe; a ja komentarišem: "Znaš, od nas ne bi bile neke naročite bakterije."
     "Izvini?" kaže ona. "Kakvi sad bacili?"
     "Kad bismo morali da budemo bakterije... znaš... one koje plivaju u glibu? Kilavo bismo to radili. Mogu da se kladim."
     Možda me razume, a možda i ne.
     Gledam je kako klima glavom i ispija, a onda kaže: "A one ne bi bili neki naročiti ljudi. Zar ne?"
     Sumnjam.
     "Amin", kažem. "Amin!"