8.

     Nastao je kad i ostatak Sunčevog sistema, pre oko pet milijardi godina. To je jednako broju od petnaest miliona ljudskih pokolenja. Od kamenja koje se sudaralo u svemiru, a zatim se vraćalo i ostajalo zajedno, sve zbog tajanstvene sile koju nazivamo gravitacija. Taj isti tajanstveni ispad u potki stvari naterao je gomilu stena, kada je dovoljno narasla, da pritisne sopstveno središte, sve dok toplota izazvana pritiskom nije istopila kamen. Mars je neveliki, ali težak, sa jezgrom od nikla i gvožđa. Dovoljno je mali da mu se jezgro brže ohladilo nego Zemljino: ono se više ne okreće unutar kore, različitom brzinom, i zato Mars praktično nema magnetno polje. Ostao je bez dinama. Ali jedan od poslednjih unutrašnjih tokova istopljenog jezgra i plašta bio je u obliku ogromne, anomalne, čvoraste guke, potiska na zid kore koji je formirao izbočinu veličine kontinenta, visoku jedanaest kilometara: tri puta je viša nego što je Tibetanska visoravan viša od svoje okoline. Ova izbočina izazvala je pojavu drugih oblika: sistem zrakasto raspoređenih pukotina preko cele polulopte, u koje spadaju najveće raseline, Vales Marineris, čipka kanjona dovoljna da prekrije Sjedinjene Države od obale do obale. Izbočina je stvorila i više vulkana, među njima tri koja su joj zajašila grbaču, Askreus Mons, Pavonis Mons i Arsija Mons, i dalje na njenoj severoistočnoj ivici, Olimpus Mons, najvišu planinu u Sunčevom sistemu, tri puta višu od Everesta, sa masom tri stotine puta većom od mase Mauna Loe, najvećeg Zemljinog vulkana.
     Zato je Izbočina Tarzis bila najvažniji činilac u oblikovanju površine Marsa. Drugi važan činilac bio je pad meteora. U nojevsko doba, pre tri ili četiri milijarde godina, na Mars je padalo na milione meteora, strahovitom učestalošću, među njima hiljade planetezimala, stena veličine Vege ili Fobosa. Jedan od udara ostavio je za sobom Bazen Helas, prečnika dve hiljade kilometara, najviši nesumnjivi krater u Sunčevom sistemu; mada je Dedalia Planum po svemu sudeći ostatak kratera širine četiri i po hiljade kilometara. Oba su džinovski; međutim, ima arheologa koji veruju da je cela Marsova severna polulopta u stvari prastari udarni krater.
     Ovi veliki sudari izazvali su tako razorne eksplozije da ih je teško zamisliti; odbačeni materijal završio je na Zemlji i Mesecu, i kao asteroidi u trojanskim orbitama; neki arheolozi misle da je Izbočina Tarzis nastala usled pada meteora kod Helasa; drugi veruju da su Fobos i Deimos odbačeni materijal. A to su bili samo najveći udari. Manje stene padale su svakodnevno, tako da su najstarije površine na Marsu prekrivene kraterima, krajolik poput palimpsesta sve novijih prstenova koji brišu starije, bez ijednog nedirnutog komada terena. I svaki od ovih udara oslobađao je eksplozije toplote koje su topile kamen: elementi su bili otrgnuti od matrice i ispaljivani u obliku usijanih gasova, tečnosti, novih minerala. Ovo, kao i izliv gasova iz jezgra, stvorili su atmosferu, i puno vode; bilo je oblaka, oluja, kiše i snega, glečera, potoka, reka, jezera, i sve je to brazdalo tle, ostavivši nepogrešive tragove prolaska - bujične kanale, korita potoka, obale, svakovrsne hidrološke hijeroglife.
     Ali sve je to prošlo. Planeta je bila suviše mala, predaleko od Sunca. Atmosfera se smrznula i popadala po tlu. Ugljen-dioksid se pretvorio u novi, tanki atmosferski omotač, a kiseonik se vezao za kamen i obojio ga u crveno. Voda se zaledila i iscurila tokom eona kroz deset kilometara kamenja, izdrobljenog meteorima. Na kraju je ovaj sloj regolita prožeo led, a njegovi najdublji delovi bili su dovoljno topli da ga otope, te su na Marsu nastala podzemna mora. Voda uvek teče nizbrdo; zato su se ovi akviferi neprestano pomerali naniže, polako tonući, sve dok se ne bi zadržali ispod ove ili one prepreke, rebra od visoke kamene podloge ili barijere od smrznutog tla. Ponekad se na ovim branama stvarao sve veći arterski pritisak, ili bi pao meteor, ili se otvorio vulkan, i brana bi popustila, pa bi se čitavo podzemno more izlilo na površinu u strahovitim bujicama, deset hiljada puta obilnijim od toka Misisipija. Voda bi se na površini ipak na kraju zaledila i odneli bi je neprestani suvi vetrovi, da padne na polove kao maglena kapa. Polarne kape su usled toga debljale, a njihova težina gurala je led pod zemlju, tako da je vidljivi led bio samo vrh dva pokrivna sočiva planete od podzemnog permafrosta, sočiva najpre deset, a zatim i sto puta veće zapremine nego u vidljivih kapa. Za to vreme, dole prema polutaru, novi akviferi su se punili odozdo, izlivom gasova iz jezgra, a popunjavali su se i neki od starih akvifera.
     I tako se ovaj najsporiji ciklus približio svom drugom krugu. Ali dok se planeta hladila, sve se ovo odvijalo sporije i sporije, u dugom ritardu, kao kad se odvija opruga sata. Planeta je zadržala oblik kakav vidimo danas. Ali menjanje ne prestaje; neumorni vetar je vajao zemlju, sa prašinom koja je postajala sve finija; nepravilnosti Marsove putanje značile su da su severna i južna polulopta razmenjivale hladne i tople zime u ciklusu od pedeset jedne hiljade godina, tako da su suva i vodena ledena kapa zamenile polove. Svaki zamah ovog klatna polagao je novi sloj peska, a šanci novih dina probijali su se kroz starije slojeve pod uglom, sve dok pesak oko polova nije ležao u dijagonalnoj mreži, u geometrijskim oblicima nalik na peščane slike Navaho Indijanaca, u pojasu oko celog vrha sveta.
     Obojeni pesak u ovim šarama, prošupljeni zidovi kanjona, vulkani iznikli u nebo, izmrvljene stene haotičnog krajolika, bezbroj kratera, prstenasti amblemi početaka planete... Divno, ili nešto grublje od toga: škrto, oporo, ogoljeno, nemo, stoičko, kamenito, nepromenljivo. Sublimno. Vidljivi jezik života minerala.
     Minerala; ne životinja, biljaka ili virusa. Moglo se dogoditi, ali nije. Nikada nije došlo do spontanog rađanja iz gline ili toplih sumpornih izvora; nije bilo spora iz svemira, ni Božjeg dodira; šta god da pokreće život (jer mi ne znamo šta je to), na Marsu se nije dogodilo. Mars se kotrljao, dokaz njegove različitosti, životnosti kamena.
     A onda, jednog dana...