10.

     To je bio samo jedan dan, a tako je bilo svaki dan, dan za danom. Bez iole značajnije promene vremena, osim povremeno, izmaglice kakvog oblačka, ili malo vetrovitijeg popodneva. Dani su u suštini bili kao jedan. Sve je potrajalo duže nego što je planirano. Već samo oblačenje hodača i izlazak iz modula bili su zadatak za sebe, a onda je tek trebalo zagrejati opremu. Iako je bila napravljena po opštevažećim standardima, međunarodno poreklo opreme značilo je da će neizbežno biti nepodudaranja u veličini i funkciji; pa onda pesak ("Ma, koji pesak!" bunila se En. "To je kao da za pesak kažeš da je šljunak! Reci prašina, jer to jeste prašina!") koji se uvlačio svuda; zatim fizički rad u uslovima sveprožimajuće hladnoće, iscrpljujući, te su napredovali sporije nego što su mislili da hoće, a počele su da se množe i sitnije povrede. I, konačno, broj stvari koje je trebalo uraditi bio je neverovatan, među njima dosta onih koje im nisu ni pale na pamet. Bilo im je, recimo, potrebno mesec dana samo da otvore sve kontejnere, provere njihov teret i prenesu ga u odgovarajuća skladišta - da bi došli do tačke kada se moglo početi sa istinskim radom.
     Posle toga je, ipak, gradnja mogla da počne. A tu se Nađa konačno našla na svom terenu. Na Aresu za nju nije bilo posla, i osećala se kao u nekoj vrsti hibernacije. Ali gradnja je bila njen najveći dar, suština njenog genija, izvežbana u gorkoj sibirskoj školi, i ubrzo je postala glavni majstor za otklanjanje kvarova u koloniji, univerzalni sređivač, kako ju je Džon zvao. Gotovo svaki posao imao je koristi od njene pomoći; trčeći svakodnevno tamo-amo, odgovarajući na pitanja i savetujući, pretvorila se u neku vrstu bezvremene pokretne radionice. Bilo je toliko posla! Toliko posla! Hiroko je svako veče na koordinativnim sastancima izvodila svoje lukavštine, i farma je rasla: tri uporedna reda staklenika, nalik na komercijalne staklenike na Zemlji, ali manjih i sa debljim zidovima, da ne bi eksplodirali poput vašarskih balona. Čak i sa unutrašnjim pritiskom od samo tri stotine milibara, jedva pogodnim za farmu, razlika u odnosu na spoljašnji bila je prevelika; bila bi dovoljna oslabljena zaptivka ili slaba tačka, i sve bi otišlo u vazduh. Ali Nađa je bila majstor za zaptivanje na niskim temperaturama, tako da ju je Hiroko pozivala svaki drugi dan, u panici.
     Tada je naučnicima za materijale zatrebala pomoć u pokretanju fabrika, a grupa koja je sklapala atomski reaktor tražila je njen nadzor za svaki dah koji bi načinili: bili su skamenjeni od straha da će negde pogrešiti, i nije im nimalo pomoglo to što je Arkadije slao radio-poruke sa Fobosa, tvrdeći da im nije potrebna tako opasna tehnologija, da je dovoljna energija dobijena iz vetra: on i Filis imali su teške svađe zbog ovoga. Hiroko je bila ta koja ga je ućutkala, rečima za koje je objasnila da predstavljaju japansku uzrečicu: "Šikata ga nai", što je značilo nema druge. Vetrenjače bi možda proizvodile dovoljno energije, kao što je govorio Arkadije, ali nije bilo vetrenjača. S druge strane, imali su atomski reaktor 'Rikouver', delo Mornarice SAD, izvanredan proizvod, i niko nije hteo da se petlja sa sistemom vetrenjača: bili su u prevelikoj žurbi. Šikata ga nai. I ovo je postala jedna od njihovih čestih uzrečica.
     Tako je svakog jutra građevinska ekipa za Černobil (Arkadijev naziv, naravno) molila Nađu da iziđe sa njima i nadgleda. Bili su izgnani daleko na istok od naselja, pa je bilo najpametnije provesti ceo dan sa njima. Da, ali je medicinskoj ekipi bila potrebna njena pomoć u gradnji klinike i nekih laboratorija unutar nje, od ispražnjenih teretnih kontejnera koje su pretvorili u skloništa. Zato se, umesto da ostane u Černobilu, sredinom dana vraćala da jede i potom odlazila da pomogne medicinarima. Svake večeri bi se onesvestila od umora.
     Ponekad, pre nego što bi se onesvestila, dugo je razgovarala sa Arkadijem, gore na Fobosu. Njegova grupa imala je problema sa mikrogravitacijom ovog meseca, pa je i njemu bio potreban njen savet. "Kad bismo samo stvorili toliku težu da može da se živi i spava!" govorio je Arkadije.
     "Napravite prsten od voznih tračnica oko meseca", predloži Nađa dremljivo. "Neka jedan od Aresovih tankova bude voz, koji će ići prugom. Popnite se u voz i terajte ga dovoljno brzo da se stvori izvesna sila teže na tavanici voza."
     Statički šum, a onda Arkadijevo divlje cerekanje. "Nadežda Fransina, volim te. Volim te!"
     "Voliš gravitaciju."
     Uz sav taj savetodavni posao, izgradnja stalnog naselja sporo je napredovala. Nađi se samo jednom ili dvaput nedeljno pružala prilika da se popne u otvorenu kabinu Mercedesa i odveze do raskopanog zemljišta gde je započela jarak. U ovoj fazi bio je širok deset, dugačak pedeset i dubok četiri metra, koliko je i planirala da bude dubok. Dno jarka bilo je istog sastava kao površina: glina, prašina, kamenje raznih dimenzija. Regolit. Dok je radila buldožerom, geolozi su uskakali i iskakali iz rupe, uzimajući uzorke i razgledajući, čak i En, kojoj se nije dopadao način na koji su razrovali okolinu; ali nema geologa koji bi odoleo preseku tla. Dok je radila, Nađa je osluškivala njihov komunikacioni kanal. Računali su da je regolit otprilike isti sve dole do stenovite podloge, što je bilo loše: regolit nije bio ono što bi Nađa nazvala dobrim zemljištem. No, bar je sadržaj vode bio mali, manji od desetine jednog postotka, što je značilo da neće biti velikog sleganja ispod temelja, jednog od stalnih košmara sibirske gradnje.
     Kada iskopa regolit na pravi način, nasuće osnovu od 'portlend' cementa. Najbolji beton koji su mogli da naprave sa postojećim materijalima. Ako debljina bude manja od dva metra, pući će, ali šikata ga nai; osim toga, debljina će omogućiti i nešto bolju izolaciju. Ali će morati da pokupi blato i otopi ga zagrevanjem, a to neće biti ispod 13 stepeni Celzijusa. Znači, grejna tela... Sporo, sve ide tako sporo.
     Poterala je buldožer napred da produži jarak, i on zagrize zemlju i ukopa se. Onda težina mašine nadjača, i lopata proseče i uzora regolit. "Kakva mrcina", obrati se Nađa vozilu, nežno.
     "Nađa se zaljubila u buldožer", javi se Maja preko radija.
     Ja bar znam u koga sam se zaljubila, izusti Nađa bezglasno. U poslednjih nedelju dana provela je gotovo svako veče u alatnici sa Majom, slušajući je kako klepeće o svojim problemima sa Džonom, o tome kako joj je u mnogim stvarima bilo bolje sa Frenkom, kako joj nisu jasna sopstvena osećanja, kako je sigurna da je Frenk sada mrzi, i tako dalje, i tako dalje. Čisteći alat, Nađa je ponavljala Da, da, da, trudeći se da prikrije nedostatak interesovanja. A bilo joj je preko glave Majinih problema, i radije bi razgovarala o građevinskim materijalima, ili bilo čemu drugom.
     Poziv iz Černobila prekide njeno sanjarenje na buldožeru. "Nađa, kako da položimo tako debeo sloj cementa po ovoj hladnoći?"
     "Zagrejte ga."
     "Već jesmo!"
     "Zagrejte ga više."
     "A!" Tamo samo što nisu gotovi, proceni Nađa: Rikouver je bio uglavnom montažnog tipa, i trebalo je samo sastaviti elemente, ugraditi čelični tank za skladištenje, napuniti cevi vodom (ovo im je gotovo potrošilo zalihe), povezati vodove, nabacati okolo vreće s peskom, i uključiti kontrolne prekidače. Posle toga će uvek imati tri stotine kilovata na raspolaganju, što će okončati svakovečernju prepirku oko prioriteta u korišćenju energije generatora za sledeći dan.
     Stiže poziv od Saksa: blokirao se jedan od Sabatjeovih procesora, a oni nisu umeli da skinu kućište. Nađa zato prepusti buldožer Džonu i Maji, i odveze se roverom do industrijskog postrojenja da osmotri problem. "Idem da vidim alhemičare", reče.
     "Jesi li primetila u kojoj meri mašinerija oslikava karakter industrije koja ju je napravila?" reče Saks Nađi kada je stigla i zaposlila se oko Sabatjea. "Ako je napravljena u auto-industriji, male je snage, ali je pouzdana. Ako je napravljena u vazduhoplovnoj industriji, izuzetno je moćna ali se kvari dvaput dnevno."
     "A zajednički proizvodi su jezivo projektovani", reče Nađa.
     "Tačno."
     "A hemijska oprema je ćudljiva", dodade Spenser Džekson.
     "Ja'. Naročito u ovoj prašini."
     Boingovi prečistači vazduha bili su tek začetak fabričkog kompleksa; njihovi gasovi punili su velike sandučaste tankove gde će biti sabijani i razređivani i pretvarani i nanovo kombinovani uz pomoć operacija hemijskog inženjeringa kao što su dehumidifikacija, topljenje, frakcionalna destilacija, elektroliza, elektrosinteza, Sabatjeov proces, Rašigov proces, Osvaldov proces... Polako su nastajala sve složenija hemijska jedinjenja, koja su proticala iz jednog postrojenja u drugo, kroz ustrojstvo objekata nalik na kamp-kućice uhvaćene u mrežu raznobojno označenih tankova, cevi, cilindara i kablova.
     Spenserov trenutno omiljeni proizvod bio je magnezijum, koga je bilo napretek: dobijali su dvadeset pet kila po kubnom metru regolita, hvalio se, i bio je tako lak u marsovskoj sili teže da se poluga materijala činila kao komad plastike. "Suviše je krt kad je čist", reče Spenser, "ali ako mu dodamo neke primese, imaćemo izuzetno lak i otporan metal."
     "Marsovski čelik", reče Nađa.
     "Bolje od toga."
     Alhemija, dakle; ali sa ćudljivim mašinama. Nađa je pronašla kvar u Sabatjeu i počela da popravlja vakuum-pumpu. Bilo je neverovatno koliko se fabrički kompleks oslanjao na pumpe. Ponekad se dobijao utisak da se sastoji samo od haotičnog sklopa pumpi, koje je po pravilu zagušivala i blokirala prašina.
     Dva sata kasnije Sabatje je bio popravljen. Na povratku u naselje, Nađa osmotri najbliži staklenik. Biljke su već olistale, izbijajući iz podloge od sveže crnice. Zelenilo se toliko snažno isticalo na crvenoj podlozi sveta da ga je bila milina pogledati. Rekli su joj da bambus raste nekoliko centimetara na dan, i da bilje već dostiže visinu od pet metara. Bilo je jasno da će biti potrebno još podloge. Alhemičari su koristili azot iz Boinga da sintetizuju amonijačna đubriva: Hiroko je vapila za njima jer je regolit bio košmar za poljoprivredu, prebogat solju, eksplozivan zbog peroksida, presuv i potpuno lišen biomase. Biće potrebno da proizvedu zemlju, isto onako kako su proizveli poluge magnezijuma.
     Nađa je ušla u svoj modul u naselju, da ruča s nogu. Zatim ponovo iziđe do gradilišta stalnog naselja. Dno jarka bilo je gotovo poravnato u njenom odsustvu. Stala je na ivicu jarka, gledajući unutra. Gradiće se prema projektu koji je najviše volela, onom na kome je i sama radila na Antarktiku i na Aresu: jednostavan niz zemunica lučne tavanice, izdeljenih pregradnim zidovima. Postavljene u jarak, zemunice će za početak biti dopola ukopane; po završetku radova, biće pokrivene slojem džakova regolita debljine deset metara radi izolacije od zračenja, i zbog toga što su nameravali da postignu pritisak od 450 milibara da bi sprečili eksploziju zemunica. Za spoljašnjost zgrada biće im potrebni samo materijali planete: 'portlend' cement i cigle, uglavnom, a mestimično i plastične trake radi učvršćivanja spojeva.
     Na žalost, ciglari su imali teškoća, i pozvali su Nađu. Nađa, koju je izdavalo strpljenje, zastenja: "Doputovali smo čak na Mars, a vi ne umete da napravite cigle?"
     "Nije da ne umemo da napravimo cigle", reče Džin. "Nego mi se ne sviđaju." U ciglani su mešali glinu i sumpor dobijene iz regolita, sipali smesu u kalupe i pekli je sve dok sumpor ne počne da se polimerizuje, a ohlađene cigle su u izvesnoj meri komprimovane u drugom delu mašine. Dobijene crnkasto-crvene cigle imale su nosivost koja je tehnički pogodovala za gradnju lučnih tavanica, ali Džin nije bio zadovoljan. "Ne trebaju nam minimalne prihvatljive vrednosti za teške tavanice koje ćemo imati nad glavom", reče. "Šta ako natovarimo samo jedan džak previše, ili nam se dogodi makar i manji marsotres? Ne sviđa mi se to."
     Posle kraćeg razmišljanja, Nađa reče: "Dodajte najlon."
     "Šta?"
     "Iziđite i potražite padobrane ostale od spuštenog tereta, dobro ih isitnite i dodajte ih glini. To će povećati nosivost."
     "Bogami, tako je", reče Džin, razmislivši. "Dobra ideja! Misliš da ćemo moći da nađemo padobrane?"
     "Trebalo bi da su negde istočno odavde."
     Tako su konačno pronašli posao za geologe kojim će doprineti gradnji. En, Simon, Filis, Saša i Igor odlazili su iza horizonta roverima prilagođenim za duža putovanja, prema istoku, pretražujući predeo daleko iza Černobila, i za nedelju dana pronašli su četrdesetak padobrana, svaki po nekoliko stotina kila upotrebljivog najlona.
     Jednog dana su se vratili uzbuđeni, pošto su stigli sve do Gang Katene, niza jama u ravnici udaljenoj sto kilometara na jugoistoku. "Čudna stvar", reče Igor, "jer ih uopšte ne vidiš do poslednjeg trenutka, a onda se nađeš pred ogromnim levcima, širokim desetak i dubokim dva kilometra, osam ili devet u nizu, a svaki uži i plići od prethodnog. Fantastično. Posredi je verovatno termokarst, ali su toliko veliki da čovek naprosto ne može da poveruje da su to."
     Saša reče: "Lepo je otići malo u daljinu, posle stalnog posmatranja ovog bliskog horizonta."
     "To i jeste termokarst", reče En. Međutim, bušili su i nisu našli vodu. Ovo je postajalo zabrinjavajuće: ma koliko duboko bušili, količine vode bile su zanemarljive; ovo ih je primoralo da se oslanjaju na zalihe dobijene iz prečistača vazduha.
     Nađa slegnu ramenima. Prečistači vazduha bili su dovoljno izdržljivi. Bilo joj je preče da razmišlja o svojim svodovima. Dobili su prve poboljšane cigle, i ona je programirala robote da grade zidove i tavanice. Ciglana je punila mala robotska vozila, koja su se kretala ravnicom poput rovera-igračaka prema kranovima na gradilištu; kranovi su uzimali jednu po jednu ciglu i polagali ih na hladni malter koji je nanela druga grupa robota. Sistem je bio tako delotvoran da je uskoro sama proizvodnja cigala postala usko grlo. Da je imala više vere u robote, Nađa bi bila zadovoljna: izgledalo je da je sa njima sve u redu, ali njeno iskustvo sa robotima na Novom Miru činilo ju je opreznom. Roboti su bili sjajni, dok sve ide po planu, ali nikada nije išlo sve po planu, i bilo ih je teško programirati algoritmima za donošenje odluka koji ih neće načiniti toliko opreznim da se svaki čas ukoče, ni toliko slobodnim da prave neverovatne gluposti, hiljadu puta ponavljajući grešku i tako od male omaške načiniti pravu glavolomku, nešto kao u Majinom ljubavnom životu. Roboti su ono čime ih programiraš, ali su i najbolji roboti samo beslovesni idioti.

     Jedne večeri, Maja ju je ulovila u alatnici i zamolila je da pređe na privatnu frekvenciju. "Od Mišela nema vajde", požalila se. "Meni je zaista teško, a on neće ni da razgovara sa mnom! Ti si jedina kojoj verujem, Nađa. Juče sam rekla Frenku da mislim da Džon pokušava da potkopa njegov ugled u Hjustonu, ali da nikom ne govori o mom utisku, a već danas me je Džon pitao zašto mislim da on ometa Frenka. Niko da te sasluša i zadrži to što je čuo za sebe!"
     Nađa klimnu glavom, zakolutavši očima. Konačno reče: "Oprosti, Majo, moram da porazgovaram sa Hiroko o onom izlivanju koje ne mogu da nađu." Kucnula je vizirom šlema o Majin - surogat poljupca u obraz - prebacila se na zajednički kanal i zbrisala. Što je mnogo, mnogo je. Bilo je kudikamo zanimljivije da priča sa Hiroko: konkretni razgovori, o stvarnim problemima u stvarnom svetu. Hiroko je maltene svaki dan molila Nađu za pomoć, i ovoj je to godilo, zbog toga što je Hiroko bila izuzetna, a posle spuštanja na Mars samo je porasla u njenim očima. Obostrano profesionalno poštovanje, savršen začetnik prijateljstava. I tako je prijalo razgovarati isključivo o poslu. Hermetičke zaptivke, zaporni mehanizmi, termalni inženjering, polarizacija stakla, veze između farme i stambenih zona (Hiroko je u priči uvek išla par koraka dalje od aktuelnog); ove teme su bile veliko olakšanje posle svih onih sentimentalnih došaptavanja sa Majom, debata bez kraja i konca o tome ko voli Maju i ko ne voli Maju, šta Maja oseća o ovome i onome, i ko joj je tog dana povredio osećanja... fuj. Hiroko joj nikad nije bila čudna, osim kada bi rekla nešto o čemu Nađa ne bi znala šta da misli, recimo: "Mars će nam reći šta želi i mi ćemo morati da poslušamo." Šta da kažeš na tako nešto? Ali Hiroko bi se nasmešila svojim širokim osmehom, i nasmejala na Nađino sleganje ramenima.
     Večerima se svuda vodio razgovor, živ, zanesen, opušten. Dmitrij i Samanta bili su uvereni da će uskoro uspeti da nasele regolit otpornim mikroorganizmima, dobijenim genetskim inženjeringom, ali je prethodno bilo potrebno da dobiju dozvolu od UN. Nađi je ova zamisao izgledala opasno: rizični čin stvaranja života koji je predlagala Samanta činio je da hemijski inženjering u fabrikama izgleda bezazleno, poput proizvodnje cigala... Mada su alhemičari i sami izvodili neke prilično slobodne stvari. Skoro svakog dana vraćali su se u naselje sa uzorcima novih materijala: sumporne kiseline, 'sorel' cementima za malterisanje svodova, eksplozivima od amonijum-nitrata, gorivom za rovere od kalcijum-cijanamida, polisulfidnom gumom, hiperacidima na bazi silikona, emulzionim agensima, izborom epruveta sa tragovima elemenata izdvojenih iz soli i, konačno, čistim staklom. Ovo poslednje bilo je podvig, jer su raniji staklarski pokušaji proizveli samo crno staklo. Ali je oslobađanje sadržaja gvožđa iz silikatne baze obavilo stvar, pa su jedne večeri sedeli u modulu dodajući u krug male neravne ploče stakla, prožetog mehurićima i zamućenjima, sličnog relikvijama iz sedamnaestog veka.

     Kada su ukopali prvu zemunicu i pustili vazduh u nju, Nađa ju je obilazila iznutra bez šlema, i udisala vazduh. Bio je pod pritiskom od 450 milibara, jednako onom u šlemovima i u logoru, sa mešavinom kiseonika, azona i argona, i zagrejan na oko 15 stepeni Celzijusa. Osećaj je bio sjajan.
     Odaja je bila podeljena na dva sprata podom od bambusovih stabala, ugrađenim u žleb na zidu od cigala na visini od dva i po metra. Donju tavanicu činili su cilindri stabala prijatne zelene boje, osvetljeni obešenim neonskim cevima. Uz jedan zid nalazilo se stepenište od magnezijuma i bambusa, koje je vodilo kroz otvor na sprat. Po dužini sečeni bambus činio je dosta ravan zeleni pod iznad stabala. Tavanica sprata bila je od cigala, lučna i niska. Gore će biti spavaće sobe i kupatilo; u prizemlju dnevna soba i kuhinja. Maja i Sajmon već su postavili zidne draperije, najlonske, od preostalih pronađenih padobrana. Nije bilo prozora. Osvetljenje je dolazilo samo od neonki. Nađi se to nije dopadalo i već je planirala da u većoj jedinici svaka prostorija ima prozore. Ali sve u svoje vreme. Za početak su ove zemunice bez prozora bile najbolje moguće rešenje. I veliko poboljšanje u odnosu na logor, na kraju krajeva.
     Silazeći niz stepenice, vukla je prstima preko cigala i maltera. Bile su hrapave, ali tople na dodir, grejane elementima ugrađenim iza njih. Grejača je bilo i ispod poda. Izula je cipele i čarape, uživajući u osećaju toplih, grubih cigala pod tabanima. Divna odaja, kao i pomisao na to da su otišli čak na Mars da grade domove od cigala i bambusa. Setila se ruševina katakombi koje je pre više godina videla na Kritu, u mestu po imenu Aptera; podzemne rimske cisterne, zasvođenih tavanica od cigala, ukopane u breg. Bile su približno istih dimenzija kao ove zemunice. Nije im se znala tačna namena; rezervoari za maslinovo ulje, govorili su neki, iako bi tu stalo more ulja. Ti svodovi su se održali dve hiljade godina posle gradnje, i to u trusnoj oblasti. Obuvajući se, Nađa se isceri pri pomisli na to. Dve hiljade godina od ovog dana, njihovi potomci možda će ući u ovu odaju, tada svakako već muzej, ako još bude postojala - prvo ljudsko boravište sagrađeno na Marsu! A ona ga je sagradila. Odjednom je osetila oči te budućnosti na sebi i zadrhtala. Bili su kao Kromanjonci u pećini, čiji će život bez sumnje proučavati arheolozi budućih naraštaja; ljudi slični njoj, koji će se pitati i pitati, i nikad sasvim razumeti.

     Prođe još vremena, još poslova bi završeno. Nađi je proletelo: uvek je bila zauzeta. Unutrašnji deo gradnje zasvođenih zemunica bio je složen, i roboti tu nisu mogli mnogo da pomognu: vodovod, grejanje, razmena gasova, zemunice, kuhinje; svi su imali alat i gotove sklopove, i mogli su da rade u pantalonama i majicama, ali je posao ipak gutao neverovatno mnogo vremena. Rad, rad, rad, dan za danom!
     Jedne večeri, baš pre no što se smrklo, Nađa je gazila preko raskopane zemlje prema naselju, gladna, umorna i neuobičajeno opuštena, mada ni na kraju dana niste smeli da budete neoprezni: jedne od prethodnih večeri, zbog nepažnje je probušila rupu na rukavici, i mada hladnoća nije bila posebno opasna, oko pedeset stepeni ispod nule, sitnica u poređenju sa nekim zimskim danima u Sibiru, pad pritiska smesta je isisao krvni podliv, a onda je to počelo da se smrzava, što jeste smanjilo ozledu, ali i usporilo zaceljivanje. Da, opreznost je bila obavezna, ali je bilo nečega tako tečnog u umornim mišićima na kraju dana provedenog u građevinskim radovima, a Sunčevi zraci boje rđe koso su padali na kamenitu ravnicu, i iznenada je shvatila da se oseća srećno. Baš u tom trenutku pozva je Arkadije sa Fobosa, i ona veselo podzravi: "Osećam se kao onaj solo Luja Armstronga iz 1947."
     "Zašto 1947?"
     "Pa, te je godine zvučao najsrećnije. Najveći deo života muzika mu je imala rezak ton, prelep, ali je 1947. bio još lepši zato što je nosio neku opuštenu, tečnu radost, koja se ni pre ni posle nije mogla čuti kod njega."
     "Dobra godina za njega, je li?"
     "Oh, da! Sjajna! Posle dvadeset godina onih jezivih velikih orkestara, znaš, vratio se maloj grupi poput Vruće Petorke, grupi u kojoj je počeo kao mladić, i to je bilo to, stare pesme, čak i neka stara lica - a sve to bolje nego prvi put, znaš, nova tehnologija snimanja, novac, publika, grupa, sama njegova snaga... Kažem ti, mora da je bilo kao izvor mladosti."
     "Moraćeš da nam pošalješ neke snimke", reče Arkadije. Pokušao je da otpeva: 'Imam samo ljubav da ti dam, dušo!' Fobos je već bio gotovo zašao za horizont; zvao je tek da je čuje. "Znači, ovo je tvoja 1947", reče pre nego što je zamuknuo.
     Nađa odloži alat, pevušeći refren kako bi trebalo. Shvatila je da je Arkadije rekao istinitu stvar; dešavalo joj se nešto slično onome što je Armstrongu donela 1947 - zato što su njeni mladalački dani u Sibiru bili najsrećnije razdoblje života, zaista jesu. A onda je preživela dvadeset godina velikih orkestara kosmonautike, birokratije, simulacija, života u zatvorenom prostoru... samo da dospe ovamo. I sada je iznenada ponovo bila napolju, gradeći stvari svojim rukama, upravljajući teškom mašinerijom, rešavajući probleme po sto puta na dan, kao u Sibiru, bolje nego tamo. Baš kao Sačmov povratak!
     Zato, kada je naišla Hiroko i rekla: "Nađa, ovaj srpasti ključ se načisto zamrz'o u ovom položaju", ova joj otpeva: "Samo na to mislim - mala!", uze joj ključ i tresnu njim po stolu kao čekićem, pa zavrte zupčanik da pokaže Hiroko da više nije zaglavljen i nasmeja se izrazu njenog lica. "Inženjersko rešenje", objasni i uđe pevušeći u zemunicu, razmišljajući kako je Hiroko smešna, žena koja drži čitav ekosistem u glavi, a ne ume ni ekser da ukuca.
     Te večeri je prepričavala dan sa Saksom, razgovarala sa Spenserom o staklu, i usred te govorancije srušila se na svoj ležaj i ugnezdila glavu u jastuk, osećajući se potpuno carski, dok joj je veličanstveni završni refren iz 'Ov' nije nevaljalo' bio pratnja u san.