12.

     Pošli su na put u tri velika rovera za daleka putovanja: Nađa i petoro geologa, En, Sajmon Frezijer, Džordž Berković, Filis Bojl i Edvard Perin. Džordž i Edvard bili su Filisini prijatelji iz vremena kada je sve troje radilo u NASA-i, i podržavali su je u zalaganju za 'primenjene geološke studije', drugim rečima, traganje za retkim metalima; Sajmon je sa druge strane bio Enin tihi saveznik, posvećen čistom naučnom istraživanju i stavu 'ruke k sebi'. Nađa je znala sve ovo, iako je provela malo vremena nasamo sa bilo kim od njih, osim sa En. Ali priča se širi: kad bi bilo potrebno, mogla bi da nabroji sve saveze u bazi.
     Roveri ekspedicije bili su sastavljeni od po tri modula na četiri točka, povezana elastičnom 'harmonikom': pomalo su podsećali na džinovske mrave. Napravili su ih Rols-Rojs i međunarodni svemirski konzorcijum, i imali su divnu zelenu boju mora. U prednjim modulima nalazile su se prostorije za život, sa zatamnjenim prozorima na sve četiri strane; u repnim modulima bili su rezervoari s gorivom, a na krovu su nosili i nekoliko crnih rotirajućih solarnih ploča. Osam točkova ojačanih žičanom mrežom bili su visoki dva i po metra, i veoma široki.
     Kada su se uputili na sever preko Lune Planuma, obeležavali su putanju malim zelenim odašiljačima signala, ostavljajući po jedan na svakih nekoliko kilometara. Takođe su raščišćavali sa staze kamenje koje bi moglo da onesposobi robotski rover, upotrebljavajući snežnu lopatu na malom kranu na prednjem kraju čelnog rovera. Zapravo su pravili drum. Ali su na Lune Planumu retko bili u prilici da koriste opremu za raščišćavanje; vozili su se prema severoistoku gotovo punom brzinom od trideset kilometara, nekoliko dana bez zastoja. Izabrali su severoistočni pravac da izbegnu sisteme kanjona Tempe i Mareotisa, a taj pravac vodio ih je niz Lunu do dugih padina Krize Planicije. Obe regije podsećale su na zemljište oko baze, talasasto i posuto manjim stenama; ali pošto su išli nizbrdo, često su imali mnogo dalji pogled nego što su bili navikli. Ovo je za Nađu bilo novo zadovoljstvo, da putuje sve dalje i da se pred njom ukazuju stalno novi predeli: brežuljci, uvale, divovske usamljene gromade, povremeno neka niska okrugla meza koja je bila čep kratera.
     Kada su se spustili u nizije severne polulopte, skrenuli su i uputili se pravo na sever preko beskrajne Acidalije Planicije, i ponovo se vozili nekoliko dana bez prestanka. Iza njih su se pružali tragovi točkova, nalik na prvi prolazak kosačice kroz travu, a odašiljači su svetlucali, upadljivi, među kamenjem. Filis, Edvard i Džordž razgovarali su o mogućnosti preduzimanja nekoliko izleta izvan pravca, radi ispitivanja pokazatelja, dobijenih sa satelita, da postoje ležišta neobičnih minerala blizu Kratera Perepelkin. En ih je smrknuto podsetila na zadatak pohoda. Nađu je sneveselilo kada je videla da je En gotovo podjednako odsutna i napeta kao što je bila u bazi; kad god bi se roveri zaustavili, otišla bi da šeta sama, i bila je ćutljiva kada bi svi seli da večeraju u Roveru Jedan. Nađa je povremeno pokušavala da je izvuče iz toga: "En, kako je moguće da kamenje bude razbacano okolo na ovakav način?"
     "Meteori."
     "Ali gde su krateri?"
     "Uglavnom na jugu."
     "Dobro, kako je onda kamenje dospelo dovde?"
     "Doletelo. Zato je tako sitno. Samo je sitnije kamenje moglo da bude dobačeno čak ovamo."
     "Ali čini mi se da si mi ti rekla da su ove severne ravnice srazmerno novijeg datuma, dok su veliki krateri stariji."
     "Tako je. Kamenje koje vidiš potiče od poslednjih udara meteora. Ukupno nagomilavanje kamenja posle pada meteora mnogo je veće nego ono što mi vidimo; to je samo površinski regolit. Regolit je inače kilometar dubok."
     "Da čovek ne poveruje", reče Nađa. "Mislim, to je toliko meteora."
     En klimnu glavom. "I milijarde godina. To je razlika između ovog mesta i Zemlje, starost kopna ide od miliona do milijardi godina. Teško je zamisliti takvu razliku. Ali kad vidiš ovako nešto, postaje lakše."
     Negde na polovini puta preko Acidalije, počeli su da nailaze na pravolinijske kanjone strmih zidova i zaravnjenog dna. Izgledali su, kao što je Džordž više puta primetio, kao suva korita legendarnih kanala. Geološki naziv im je bio fose, i pojavljivali su se u većem broju. Čak je i najmanji od ovih kanjona bio nepremostiv za rovere, i kada bi naišli na jedan od njih, morali su skrenu i putuju duž njegovog ruba, sve dok se dno ne bi uzdiglo ili zidovi približili, i tek tada su mogli da nastave ravnicom na sever.
     Obzorje pred njima nekad je bilo udaljeno dvadeset kilometara, nekad tri. Krateri su se proredili, a oni kraj kojih su prolazili bili su okruženi niskim uzvišenjima, zračno raspoređenim oko ivica: bili su to krateri nastali na mestu gde su meteori pali u permafrost koji se pri udaru pretvorio u vrelo blato. Nađini saputnici proveli su ceo jedan dan lutajući radoznalo preko raspršenih brežuljaka oko jednog od ovih kratera; zaobljene padine, rekla je Filis, ukazuju na drevna ležišta voda kao što godovi u okamenjenom drvetu ukazuju na prvobitno drvo. Po načinu na koji je govorila, Nađa shvati da je reč o još jednom predmetu neslaganja sa En; Filis je verovala u model duge vlažne prošlosti, En u model kratke vlažne prošlosti. Ili tako nešto. Nauka može da bude svašta, pomisli Nađa, pa i oružje kojim se može udariti na drugog naučnika.
     Dalje na severu, negde oko pedeset četvrtog stepena širine, naišli su na neobičnu oblast termokarsta, valovit teren išaran mnogobrojnim ovalnim jamama strmih zidova, zvanim alaze. Ove alaze bile su stotinu puta veće od svojih zemaljskih parnjaka, većina po dva ili tri kilometra u prečniku, i dubine oko šezdeset metara. Siguran znak permafrosta, složili su se geolozi; sezonska smrzavanja i topljenja zemljišta prouzrokovala su nastanak jama i neravnina. Jame ovakvih razmera ukazuju na to da je sadržaj vode u tlu morao biti visok, rekla je Filis. Ukoliko i ovo nije primer razlike u starosti oblika na Marsu, odvratila je En. Zemljište sa neznatnom količinom leda, koje neprimetno tone, eonima.
     Filis je uvređeno predložila da pokušaju sa sabiranjem vode iz tla, i En je, takođe uvređeno, pristala. Pronašli su blagu padinu između dve depresije i zastali da postave sabirnik vode iz permafrosta. Nađa je s olakšanjem preuzela rukovođenje operacijom; bila je počela da oseća nedostatak aktivnosti tokom putovanja. Bio je to posao koji joj je ispunio ceo jedan dan: iskopala je deset metara dugačak jarak, pomoću lopate čelnog rovera; položila je bočnu opslužnicu sabirnika, poroznu cev od nerđajućeg čelika ispunjenu šljunkom; proverila je električne grejne elemente, raspoređene u trakama duž cevi i filtera; na kraju je popunila jarak glinom i kamenjem koje su ranije iskopali.
     Opslužnica je na donjem kraju imala karter i pumpu, kao i izolovanu provodnu liniju do male sabirne cisterne. Grejni elementi napajali su se iz baterija, a baterije su se punile preko solarnih ploča. Kada sabirna cisterna bude puna, ako bude dovoljno vode da je ispuni, pumpa će se isključiti i otvoriće se solenoidni ventil, propuštajući vodu kroz provodnu liniju nazad u opslužnicu, posle čega će se isključiti i grejni elementi.
     "Uglavnom je spremno", objavi Nađa krajem dana, kada je počela da vezuje provodnu cev na poslednji magnezijumski nosač. Šake su joj bile opasno hladne, a ona povređena joj je bridela. "Neko bi mog'o da pripremi večeru", reče. "Još malo pa sam završila." Provodna cev trebalo je da bude obložena debelim cilindrom od bele poliuretanske pene, a zatim ugrađena u veću zaštitnu cev. Neverovatno koliko izolacija komplikuje običan vodoinstalaterski zadatak.
     Šestougaoni zavrtanj, zaptivka, rascepka, snažno zatezanje ključem. Nađa pođe duž cevi, nadgledajući spojne prstenove na sastavima. Sve čvrsto. Odvukla je alat do Rovera Jedan, osvrnula se da osmotri učinak celodnevnog posla: rezervoar, kratka cev na nosačima, kutija na zemlji, dugačka niska humka nabacane zemlje uz padinu, sveža, ali saobrazna neravnom terenu. "Na povratku ćemo se napiti sveže vode", reče.

     Prešli su više od dve hiljade kilometara na sever i konačno se spustili u Vastitas Borealis, prastaro polje lave, prsten oko severne polulopte između 60 i 70 stepeni geografske širine. En i ostali geolozi provodili su nekoliko sati svakog jutra na goloj mrkoj steni ravnice, uzimajući uzorke, posle čega bi se do kraja dana vozili na sever, raspravljajući o onome što su pronašli. En je izgledala više obuzeta radom, srećnija. Jedne večeri, Sajmon im je ukazao da Fobos prolazi tik iznad niskih bregova na jugu; na kraju narednog dana zaći će ispod horizonta. Bila je to savršena demontracija koliko je niska orbita malog meseca; bili su tek na 69 stepeni širine! Ali Fobos je bio samo nekih pet hiljada kilometara iznad polutara planete. Nađa mu s osmehom mahnu u znak oproštaja; ipak će moći da razgovara s Arkadijem, preko novopristiglih areosinhronih radio-satelita.
     Tri dana kasnije nestalo je golog kamena, prekrili su ga talasi crnkastog peska. Kao da su se približavali obali mora. Stigli su do velikih severnih dina, koje su omotavale svet pojasom između Vastitasa i polarne kape; na mestu gde su nameravali da ga pređu, pojas je bio širok oko osam stotina kilometara. Pesak je bio boje uglja, sa modrim i ružičastim nijansama. Raskošna promena za oko posle crvenog krša juga. Dine su se pružale na sever i jug, u paralelnim talasima koji su se povremeno lomili ili stapali. Bilo je lako voziti preko njih; pesak je bio čvrsto nabijen, i bilo je dovoljno da odaberu veliku dinu i voze njenom izbočenom zapadnom padinom.
     Međutim, posle nekoliko dana dine su narasle i pretvorile se u oblik koji je En zvala barkanske dine. Podsećale su na divovske zaleđene talase, sa pročeljima visokim stotinu metara i zaleđima širokim kilometar, a kresta koju je pravio svaki talas bila je dugačka nekoliko kilometara. Kao i mnogi drugi marsovski zemljišni oblici, bile su sto puta veće od istih takvih zemaljskih oblika u Sahari i Gobiju. Ekspedicija je brodila ujednačenim pravcem preko leđa ovih talasa kao da su im roveri maleni čamci usred mora zaleđenog na vrhuncu titanske oluje.
     Jednog dana na ovom okamenjenom moru Rover Dva je stao. Crvena svetlost na kontrolnoj tabli pokazivala je da je problem nastao u harmonici između dva modula; i zaista, drugi modul bio je nagnut ulevo, utiskujući točkove s leve strane u pesak. Nađa je obukla odelo i izišla da pogleda. Smaknula je zaštitnu ceradu sa spoja okvira i šasije modula, i videla da su slomljeni svi zavrtnji koji su ih držali zajedno.
     "Ovo će da potraje", reče ona. "Vi, ljudi, možete malo da razgledate okolo."
     Uskoro se pojaviše Filis i Džordž u odelima, pa za njima Sajmon, En i Edvard. Filis i Džordž uzeli su odašiljač iz Rovera Tri i postavili ga tri metra desno od 'puta'. Nađa se zaposlila slomljenim okvirom, trudeći se da bude što opreznija: popodne je bilo hladno, možda minus sedamdeset, i osećala je dijamantsku oštricu mraza do kostiju.
     Glave zavrtnjeva nisu mogle da se izvuku iz šasije modula, pa je uzela bušilicu i stala da buši nove rupe. Počela je da pevuši temu iz 'Šeika od Arabije'. En, Edvard i Sajmon razgovarali su o pesku. Baš je lepo, pomisli Nađa, videti neku drugu boju tla osim crvene. I videti En zanetu u posao. Imati neki posao za sebe.
     Bili su gotovo dostigli arktički krug, i bio je L 84, samo dve nedelje do severne letnje dugodnevice; dani su postajali duži. Nađa i Džordž radili su sve do večeri, a Filis je zagrejala večeru, pa je Nađa posle jela opet izišla da dovrši posao. Sunce je bio crveno u smeđoj izmaglici, malo i okruglo iako je bilo na samom zalasku; nije bilo dovoljno atmosfere da ga uveća i izobliči. Nađa je završila posao, odložila alat i otvorila vrata spoljnje komore rovera, kada joj Enin glas reče u uho: "Nađa, zar se već vraćaš unutra?"
     Nađa podiže pogled. En je bila na ivici dine na zapadu, mašući joj, crni obris naspram neba boje krvi.
     "Nameravala sam", reče Nađa.
     "Popni se začas ovamo. Volela bih da vidiš ovaj zalazak Sunca, ima da bude od lepših. Dođi, to je samo par minuta, nećeš zažaliti. Na zapadu ima oblaka."
     Nađa uzdahnu i zatvori vrata spoljnje komore.
     Istočna padina dine bila je strma. Nađa je pazila da staje u tragove koje je načinila En pri usponu. Pesak je bio nabijen i uglavnom je držao. Blizu vrha postalo je strmije, pa se povila napred i ukopala prste u pesak. Onda se ispela na široku zaobljenu zaravan, uspravila se i pogledala oko sebe.
     Samo su vrhovi najviših dina još bili na Suncu; svet je bio crna ravan, ispresecana kratkim sabljastim krivuljama čelično sive boje. Horizont je bio udaljen nekih pet kilometara. En je čučala, sa šakom punom peska.
     "Od čega je?" upita Nađa.
     "Tamne, čvrste, mineralne čestice."
     Nađa frknu. "To sam mogla i ja tebi da kažem."
     "A ne, nisi dok nismo stigli ovamo. Mogla je da bude prašina pomešana sa solima. Ali nije to, već kameni pesak."
     "Što je tako taman?"
     "Vulkanski. Na Zemlji je pesak uglavnom kvarc, znaš, jer tamo ima puno granita. Ali na Marsu ima malo granita. Ova zrnca su verovatno vulkanski silikati. Obsidijan, kremen, malo granata. Predivno, zar ne?"
     Pružila je pregršt peska Nađi da ga vidi. Savršeno ozbiljno, naravno. Nađa se zagleda kroz vizir u crnu prašinu. "Divno", reče.
     Stajale su i posmatrale kako zalazi Sunce. Senke su im se produžile sve do istočnog horizonta. Nebo je bilo tamnocrvene boje, mračno i mutno, tek malo svetlije na zapadu, iznad Sunca. Nešto u pesku prelamalo je svetlost, i dine su postale jasno ljubičaste boje. Sunce je bilo malo zlatno dugme, a nad njim su sjale dve večernje zvezde: Venera i Zemlja.
     "Poslednjih nekoliko večeri sve se više približavaju jedna drugoj", reče En tiho. "Poklapanje bi trebalo da bude dosta blistavo."
     Sunce je dodirnulo horizont, i vrhove dina pokri senka. Malo dugme Sunca potonu ispod crne linije zapada. Nebo je sada bilo kestenjasta kupola, visoki oblaci od ružičaste mahovine. Svuda su se palile zvezde, i kestenjasto nebo pređe u prozirnu tamnoljubičastu boju, električnog intenziteta, koju preuzeše vrhovi dina, tako da se činilo da preko crne ravnice leže srpovi tečne polusvetlosti. Nađa tad oseti iznenadnu struju nekog lahora kroz nervni sistem, uz kičmu i prema površini kože; zabrideše joj obrazi, i oseti kako joj zvoni kičmena srž. Gle, od lepote se može zadrhtati! Bio je šok osetiti takvu fizičku reakciju na lepotu, uzbuđenje po nečemu slično seksualnom. A ova lepota bila je tako čudna, tako tuđinska. Nađa shvati da ju je sada prvi put videla u punoj meri, i osetila; uživala je u svom životu kao da živi u nekom poboljšanom Sibiru, u gigantskoj analogiji, posmatrajući sve kroz vizir prošlosti. Ali sada je stajala pod visokim ljubičastim nebom na površini okamenjenog crnog okeana, i sve je bilo novo, sve nepoznato: bilo je sasvim nemoguće porediti ovo sa bilo čim što je već videla; i bi, bez upozorenja, otrgnuta od prošlosti, i okretala se oko sebe kao devojčica koja bi da joj se zavrti u glavi, bez ijedne misli u njoj. Ispuni je težina, kroz kožu, i više se nije osećala šuplje, naprotiv, osećala se neobično stameno, celovito, postojano. Mali misleći oblutak, koji su zavrteli kao čigru.

     Skliznule su niz strminu dine na đonovima čizama. Kad su se našle dole, Nađa iznenada zagrli En: "Oh, En, ne znam kako da ti zahvalim za ovo." Ni zatamnjeni vizir nije mogao da sakrije Enin kez. Redak prizor.

     Od toga trenutka Nađa je sve videla drugačije. Ma, znala je da je to samo stvar novog načina obraćanja pažnje, posmatranja. Ali predeo se urotio sa ovim osećajem, hraneći njenu budnost; naime, već sledećeg dana napustili su oblast crnih dina i povezli se preko nečega što su njeni saputnici zvali slojeviti ili laminatni teren. Ovo je bila oblast ravnog peska koji će preko zime ležati ispod ugljen-dioksidnog prekrivača polarne kape. Sada, u leto, bio je ogoljen, predeo sačinjen isključivo od krivolinijskih oblika. Vozili su se preko širokih ravnih nanosa žutog peska, ograđenih dugačkim, zakrivljenim uzvisinama ravnog vrha; stranice uzvisina bile su stepenaste i slojevite, sa slojevima različite finoće, slične drvetu, isečenom i uglačanom da se istakne njegova lepa šara. Niko od njih nikad nije video zemlju iole sličnu ovoj, i provodili su jutra bušeći i uzimajući uzorke, i pešačili okolo nezgrapnim marsovskim plesnim korakom, brbljajući do besvesti. Nađa je bila uzbuđena koliko i oni. En joj je objasnila da mraz svake zime ostavi novi sloj na površini. Onda je erozija vetrom usekla korita i ogolila im strane, tako da je svaki sloj bio dublje načet od onog ispod, pa su se zidovi korita sastojali od stotina uskih terasa. "Kao da zemlja predstavlja sopstvenu konturnu mapu", rekao je Sajmon.
     Putovali su danju i izlazili svako veče u ljubičaste sutone koji su trajali gotovo do ponoći. Pravili su bušotine i vadili jezgra koja su bila peskovita i prožeta ledom, slojevita dokle god je bušotina dopirala. Jedno veče se Nađa uspinjala sa En uz niz paralelnih terasa, slušajući sa pola pažnje kako joj ova objašnjava smenjivanje afela i perihela, kada se slučajno osvrnula niz korito i opazila da se zari bojama limuna i kajsija u svetlosti večeri, i da iznad korita vise bledi zeleni duguljasti oblaci, koji su savršeno podražavali francuske krivulje terena. "Vidi!" uzviknu.
     En se osvrnu, vide i zaneme. Posmatrale su kako im niski trakasti oblaci promiču iznad glava.
     Konačno ih je poziv na večeru iz pravca rovera primorao da se vrate. Silazeći niz jasno razdvojene peščane terase, Nađa je znala da se promenila - ili to, ili je planeta postajala sve neobičnija i lepša na njihovom putu ka severu. Ili oboje.

     Prelazili su niske terase žutog peska, tako sitnog, tvrdog i bez kamenja da su mogli da napreduju punom brzinom, usporavajući samo da se popnu ili da siđu na sledeću terasu. Povremeno bi im zalučene padine između terasa bile nepremostive, pa su jednom ili dvaput čak morali da se vrate i nađu drugi put. Ali su uglavnom držali pravac prema severu bez poteškoća.
     Četvrtog dana putovanja preko slojevitog zemljišta, približili su se zidovi uzvisina sa obe strane ravnog nanosa kojim su putovali i tim procepom izbili su na višu ravan, i tamo pred njima, na novom horizontu, ležao je beli breg, veliko zaobljeno obličje, slično beloj Ajerovoj Steni. Beli breg - bio je to led! Ledeni breg, sto metara visok i kilometar širok - kada su ga obišli, videše da se nastavlja preko horizonta prema severu. Bio je to vrh glečera, možda jezičak same polarne kape. U drugim vozilima su klicali, i Nađa je u opštoj galami i pometnji razaznavala samo Filis, kako viče "Voda! Voda!"
     Zaista, voda. Iako su znali da će biti tu, bilo je neobično naići na čitavo belo brdo vode, u stvari najviše brdo koje su videli tokom svih pet hiljada kilometara puta. Bio im je potreban ceo taj prvi dan da se priviknu na prizor: zaustavili su rovere, pokazivali, brbljali, izlazili da pogledaju, uzeli uzorke sa površine i iz bušotina, dodirivali ga, pokušavali da se popnu. Kao i okolni pesak, ledeni breg je bio u vodoravnim slojevima, sa trakama prašine razmaknutim jedan centimetar. Led između njih bio je zrnast i šupljikav; sa ovim atmosferskim pritiskom, sublimirao se pri gotovo svakoj temperaturi, ostavljajući izbušene, izjedene zidove do dubine od nekoliko centimetara; dublji led je bio celovit i tvrd.
     "Ovde ima puno vode", rekao je svako od njih bar jednom. Voda, na površini Marsa...
     Sledećeg dana, ledeni breg postao je njihov desni horizont, zid koji se pružao pored njih tokom celog dana. To je već počinjalo da liči na puno vode, naročito kada je tokom dana zid počeo da raste, dostižući i do tri stotine metara visine. Neka vrsta belog obronka planine, u stvari, istočni zid njihove ravne doline. A onda se iznad horizonta na severozapadu pojavio još jedan beli breg, vrh novog planinskog obronka, sa dnom iza horizonta. Još jedan glečer, zapadni zid doline, udaljen tridesetak kilometara.
     To je značilo da se nalaze u Ponoru Borealis, vetrom izdubljenoj dolini koja se usecala severno u ledenu kapu nekih pet stotina kilometara, više od polovine razdaljine do pola. Dno ponora bilo je od ravnog peska, tvrdog kao beton, često krckavog zbog nanosa smrznutog ugljen-dioksida. Ledeni zidovi ponora bili su visoki, ali ne i vertikalni; stajali su nagnuti unazad pod uglom manjim od 45 stepeni, terasasti poput padina slojevitog terena, sa terasama izlokanim od vetra i sublimacije, dveju sila koje su tokom desetina hiljada godina prosekle čitavu dužinu ponora.
     Umesto da pođu prema kraju doline, istraživači su skrenuli prema zapadnom zidu, vodeći se signalom odašiljača pridodatom spuštenoj opremi za iskopavanje leda. Peščane dine u sredini doline bile su niske i pravilne, i roveri su putovali talasastim zemljištem, gore-dole, gore-dole. Onda su na vrhu jedne dine opazili opremu, samo dva kilometra od podnožja severozapadnog ledenog zida: zdepaste kontejnere boje zelenog limuna na kosturnim sletnim modulima, tuđinski prizor u ovom svetu bele, mrke i ružičaste boje. "Kako bode oči!" uzviknu En, ali Filis i Džordž su podvriskivali.
     Tokom dugog popodneva, hladoviti zapadni lednik poprimao je raznovrsne blede boje: najčistiji vodeni led bio je proziran i plavičast, ali je najveći deo litice bio boje staklaste slonovače, ravnomerno poprskane ružičastom i žutom prašinom. Nepravilne površine sleđenog ugljen-dioksida bile su blistavo bele boje; kontrast između suvog i vodenog leda bio je upadljiv, i bilo je nemoguće uočiti stvarne obrise brega. Nagib je otežavao preciznu procenu visine lednika; činilo se da se uspinje bez kraja, i bio je verovatno između tri i pet stotina metara iznad površine Borealisa.
     "Ovde ima puno vode", uzviknu Nađa.
     "Još je više ima pod zemljom", reče Filis. "Naša bušenja pokazuju da se kapa prostire mnogo stepeni širine južnije nego što je mi vidimo, ispod nanosa površinskog materijala."
     "Znači da imamo više vode nego što će nam ikad biti potrebno!"
     En nezadovoljno napući usne.

     Mesto pada opreme odredilo je gde će biti logor za iskopavanje leda: zapadni zid Ponora Borealis, na četrdeset prvom stepenu dužine i osamdeset trećem stepenu severne širine. Deimos je nedavno zašao za Fobosom iza horizonta; više ga neće videti sve dok se ne spuste južno od osamdeset drugog stepena severne širine. Letnje noći imale su sat ljubičastog sutona; ostatak vremena Sunce je kružilo okolo, nikad više od dvadeset stepeni iznad horizonta. Njih šestoro provodili su duge sate napolju, prevlačeći kopač leda do zida i postavljajući ga. Glavni deo bila je robotska bušilica tunela, veličine jednog od njihovih rovera. Bušilica se usecala u led i izbacivala cilindre prečnika jednog i po metra. Kada su je uključili, začuo se bučan, dubok, zujav zvuk, koji je bio još bučniji kada bi prislonili šlemove na led ili ga dodirivali rukama. Posle nekog vremena, u korpu su počeli da padaju cilindri, koje je mali robotski viljuškar odnosio u destileriju, gde će led biti istopljen i pročišćen od znatnog sadržaja prašine, a voda će ponovo biti zamrznuta u kocke stranice jedan metar, pogodnije za slaganje u rovere. Robotski teretni roveri potom će biti savršeno osposobljeni da ih odvezu do odredišta, da se sami utovare i vrate u bazu; baza će ubuduće imati redovne pošiljke vode, veće nego što može da potroši. Edvard je proračunao da se vidljiva polarna kapa sastoji od oko četiri ili pet triliona kubnih kilometara vode, iako je proračun uključivao i mnogo nagađanja.
     Proveli su nekoliko dana isprobavajući kopač i postavljajući mnoštvo solarnih ploča koje će ga napajati energijom. U dugim večerima posle obeda, En bi se popela uz ledeni zid, zvanično da bi uzela još uzoraka, ali je Nađa znala da je samo htela da se udalji od Filis, Edvarda i Džordža. I, prirodno, htela je da se popne na sam vrh, da stane na polarnu kapu i osmotri vidik, i uzme uzorke bušenja najmlađih slojeva leda; stoga su jednog dana, pošto je kopač prošao kroz sve testove, ona i Nađa i Sajmon ustali u zoru - već u dva posle ponoći - izišli na nemoguće hladni jutarnji vazduh i počeli da se penju, a njihove senke su išle ispred njih kao krupni pauci. Nagib leda bio je oko trideset stepeni i rastao je, da bi povremeno opao kada bi se popeli na jednu od neravnih terasa u slojevitom obronku brega.
     Bilo je sedam ujutru kada se padina ublažila i kada su izbili na površinu polarne kape. Prema severu se pružala ledena ravnica dokle god je dopirao pogled, to jest trideset kilometara daleko. Osvrnuvši se na jug, imali su dalek pogled preko geometrijskih krivulja slojevitog terena; bio je to najduži pogled koji je Nađa videla na Marsu.
     Led visoravni bio je slojevit poput laminatnog peska ispod njih, sa širokim konturnim trakama prljavo ružičaste boje preko čistijeg materijala. Suprotni zid Ponora Borealis ležao je dalje prema istoku, naizgled vertikalan sa njihovog mesta, dugačak, visok, masivan: "Koliko vode!" ponovi Nađa. "Više no što će nam ikad biti potrebno."
     "Zavisi", reče En odsutno, pričvršćujući kućište male bušilice na led. Njen zatamnjeni vizir okrenu se prema Nađi: "Ako bude po volji onih koji su za teraformiranje, sve će ovo ispariti kao jutarnja rosa. Imaćemo lepe oblake na nebu."
     "Zar je to tako loše?" upita Nađa.
     En je zurila u nju. Iza tamnog stakla vizira, oči su joj ličile na kuglagere.
     Te večeri, dok su jeli, ona reče: "Mislim da bi trebalo da odemo sve do pola."
     Filis odmahnu glavom. "Nemamo ni hrane ni vazduha za to."
     "Traži da nam spuste."
     Edvard zavrte glavom. "Polarna kapa ispresecana je dolinama dubokim gotovo kao Borealis!"
     "Ne baš", reče En. "Možemo da vozimo pravo do pola. Spiralne doline izgledaju dramatično iz svemira, ali to je zbog razlike u albedu između vode i ugljen-dioksida. Stvarni nagibi nisu nigde veći od 6 stepeni iznad horizontale. To je, u stvari, samo valovit teren."
     Džordž reče: "Ali kako se popeti na kapu, pre svega?"
     "Vozićemo se okolo do nekog ledenog jezika koji se spušta do peska. Ovi su kao uzlazne rampe do centralnog masiva, a kada se nađemo gore, treba samo da se odvezemo pravo do pola!"
     "Nema razloga da idemo tamo", reče Filis. "Videćemo isto što smo videli ovde. A to znači i još izlaganja radijaciji."
     "Osim toga", reče Džordž, "hrana i vazduh su nam potrebni da ispitamo neka mesta koja smo prošli na putu ovamo."
     Znači, to je bio njihov razlog. En zareža. "Ja rukovodim geološkim istraživanjima", reče oštro. Što je možda bilo tačno, ali je bila strašno nezgrapan političar, naročito u poređenju sa Filis, koja je imala mnogo prijatelja u Hjustonu i Vašingtonu.
     "Ali ne postoji geološki razlog da se ide do pola", reče Filis, sa smeškom. "Tamo je isto led kao i ovde. Jedini razlog jeste to što se tebi ide."
     "Je li?" reče En. "Pa šta ako jeste! Ipak postoje naučna pitanja na koja se tamo mogu naći odgovori. Da li je led istog sastava, koliki je sadržaj prašine - gde god da odemo ovde gore sakupićemo korisne podatke."
     "Ali ovde smo zbog vode. A ne da skitamo okolo."
     "To nije skitnja!" obrecnu se En. "Voda nam je potrebna da bismo mogli da nastavimo istraživanje, a ne istražujemo da bismo našli vodu! Sve ste naopako shvatili! Ne mogu da verujem koliko ljudi u koloniji greši na isti način!"
     Nađa reče: "Da čujemo šta kažu u bazi. Možda im tamo treba naša pomoć, ili ne mogu da nam spuste zalihe, nikad se ne zna."
     En zastenja. "Na kraju ćemo tražiti dozvolu od UN."
     Bila je u pravu. Frenku i Maji se nije dopala ideja, Džon je bio zainteresovan, ali neopredeljen. Arkadije ju je podržao čim je čuo za to, i izjavio da će poslati zalihe sa Fobosa ako bude potrebno, što bi bilo u najmanju ruku nepraktično, s obzirom na mesečevu orbitu. Ali tada je Maja pozvala kontrolu misije u Hjustonu i Bajkonur, i rasprava se proširila. Hejstings je bio protiv plana, ali se Bajkonuru, i mnogima u naučnoj zajednici, svideo.
     Konačno je En lično preuzela vezu. Glas joj je bio veoma odsečan i arogantan, iako je izgledala uplašeno: "Ja sam na čelu geologa ovde i kažem da je to potrebno uraditi. Neće biti bolje prilike da se dobiju podaci sa terena o uslovima na polarnoj kapi. To je osetljiv sistem, i svaka promena u atmosferi izazvaće teške posledice po njega. A vi planirate da to radite, zar ne? Sakse, još radiš na onim vetrenjačama za grejanje?"
     Saks nije učestvovao u razgovoru, pa su morali da ga pozovu telefonom. "Nego šta", rekao je kada mu je bilo ponovljeno pitanje. On i Hiroko smislili su da proizvode male vetrenjače, koje će biti spuštene sa cepelina svuda po planeti. Stalni zapadni vetrovi pokretaće vetrenjače, a ta energija biće pretvarana u toplotu u kalemovima u prizemlju vetrenjača, koja će biti naprosto puštana u atmosferu. Saks je već izradio projekt robotske fabrike koja će izrađivati vetrenjače; nadao se da će ih biti na hiljade. Vlad je primetio da će cena proizvedene toplote biti slabljenje vetrova: ništa nije besplatno. Saks je odmah odgovorio da će to biti dodatna dobrobit, s obzirom na razornost planetnih peščanih oluja koje su povremeno izazivali vetrovi. "Malo toplote za malo vetra - dobra pogodba."
     "Znači, milion vetrenjača", reče En. "A to je tek početak. Razmatrali ste mogućnost da proširite crnu prašinu na polarne kape, zar ne, Sakse?"
     "To bi zgusnulo atmosferu brže od bilo čega drugog što bismo mogli da preduzmemo."
     "Znači, ako bude po vašem", reče En, "kapama je odzvonilo. Istopiće se, i onda ćemo reći: 'Pitam se, kakve su bile?' A to nećemo saznati."
     "Imate li dovoljno zaliha i vremena?" upita Džon.
     "Leto će trajati još četiri meseca", reče En.
     "Ti samo hoćeš da stigneš na pol!" reče Frenk, ponovivši Filisine reči.
     "Pa?" odvrati En. "Ti si možda došao ovamo da se igraš administrativne politike, ali ja planiram da malo upoznam ovo mesto."
     Nađa načini grimasu: time je stavila tačku na razgovor, i Frenk će biti ljut. A to je uvek bio loš izbor. En, En...
     Sutradan su zemaljski štabovi izrazili stav da polarna kapa treba da bude ispitana u zatečenom stanju. Iz baze nije bilo pritužbi, mada se Frenk više nije pojavio na vezi. Sajmon i Nađa su klicali: "Na sever, prema polu!"
     Filis je samo odmahivala glavom. "Ne vidim svrhu. Džordž, Edvard i ja ostaćemo kao podrška i da kontrolišemo rad kopača leda."

     I tako su En, Nađa i Sajmon uzeli Rover Tri i vratili se niz Ponor Borealis, pa zaokolili na zapad, gde se jedan od glečera pruženih sa kape stanjivao poput savršene rampe. Mreža na velikim točkovima rovera hvatala je kao gusenica snežnog vozila, pouzdano prelazeći različite površine kape, poteze zemljišta od otkrivene zrnaste prašine, niska brda od čvrstog leda, polja zaslepljujuće belog inja ugljen-dioksida i uobičajenu čipku sublimiranog vodenog leda. Sa pola su se spiralno odvajale plitke doline u smeru kazaljke sata; neke su bile veoma široke. Prelazeći ih, vozili su se neravnom padinom koja je zavijala desno i levo preko oba horizonta, potpuno pokrivena blistavim suvim ledom; ovo bi potrajalo dvadeset kilometara, sve dok ceo vidljivi svet ne bi postao jarka belina. Zatim bi se pred njima pojavila uzlazna padina od poznatog prljavocrvenog vodenog leda, isprugana konturnim linijama. Dok su prelazili razmeđu padina, svet bi bio podeljen na dva dela, iza njih beli, ispred prljavo ružičasti. Vozeći uz južne padine, otkrili su da je led na njima izlokan više nego drugde, ali kao što je En primetila, na kapu bi svake zime pao metar suvog leda i sabio lomni filigran prethodnog leta, pa su se nastale rupe punile svake godine; veliki točkovi rovera neopasno su krckali dalje.
     Prošavši spiralne doline, našli su se u glatkoj beloj ravnici, koja se na sve strane pružala do obzorja. Iza polarizovanog i zatamnjenog stakla na prozorima rovera, belina je bila savršena i čista. Jednom su prošli pored niskog prstenastog brega, belega nekog srazmerno skorog udara meteora, ispunjenog kasnije nataloženim ledom. Naravno, zastali su da izvrše bušenja. Nađa je morala da odredi En i Sajmonu ograničenje od četiri bušenja dnevno, da se uštedi vreme i da se ne preopterete prtljažnici rovera. A to nisu bila samo bušenja; često bi naišli na usamljene crne stene, koje su počivale na ledu poput Magretovih skulptura: meteoriti. Uzeli su neke od najmanjih i uzorke od onih većih; jedan je bio veliki kao rover. Bili su uglavnom od nikla i gvožđa, ili kameni hondriti. Odlamajući komadiće sa jednog od njih, En reče Nađi: "Znaš da su na Zemlji pronašli meteorite koji potiču sa Marsa? Dešava se i obrnuto, ali mnogo ređe. Potreban je zaista jak udar da bi izbacio kamenje iz Zemljinog gravitacionog polja dovoljnom brzinom da stignu dovde - vrednost delta B trebalo bi da bude najmanje petnaest kilometara u sekundi - čula sam podatak da otprilike dva odsto materijala izbačenog iz Zemiljnog polja završava na Marsu. Ali samo od najsnažnijih udara, kao što je KT granični udar. Bilo bi neobično naći komad Jukatana ovde, zar ne?"
     "Ali to je bilo pre šezdeset miliona godina", reče Nađa. "Bio bi pokopan pod ledom."
     "Tačno." Kasnije, dok su se vraćale u rover, ona reče: "Pa, ako istope ove kape, možda ćemo i naći neki. Imaćemo pravi muzej meteorita, razbacanih po pesku."

     Prešli su još spiralnih dolina, ponovo putujući gore-dole kao čamac preko talasa, samo što su to sada bili najveći talasi, četrdeset kilometara od vrha do vrha. Dnevni plan putovanja određivan je pomoću sata, tako da su roveri stajali od deset uveče do pet ujutru, na brežuljcima ili rubovima zatrpanih kratera, da bi tokom odmora imali pogled; noću su zatamnjivali prozore dvostrukom polarizacijom da bi mogli da odspavaju.
     I jednog jutra, dok je led krckao pod točkovima rovera, En je uključila radio i počela da vrši merenja preko areosinhronih satelita. "Nije lako pronaći pol", reče, radeći. "Rani zemaljski istraživači imali su grdnih muka na severu: uvek su odlazili tamo tokom leta i nisu mogli da vide zvezde, a nisu imali satelite."
     "Pa, kako su to radili?" upita Nađa, odjednom radoznala.
     En razmisli o tome i nasmeši se. "Ne znam. Ne baš uspešno, bojim se. Verovatno čistim nagađanjem."
     Nađa se zainteresovala za problem i počela da radi na njemu, crtajući u bloku. Geometrija joj nikada nije bila jača strana, ali je pretpostavljala da će sredinom leta, na severnom polu, Sunce opisivati savršen krug oko horizonta, uvek na istoj visini. Dakle, ako si blizu pola i ako je približno sredina leta, možeš da koristiš sekstant radi provere Sunčeve visine iznad horizonta... je li to baš tako?
     "To je to", reče En.
     "Šta?"
     Zaustavili su rover i pogledali okolo. Bela ravnica talasala se do bliskog horizonta, bez ikakvog belega osim para širokih, crvenih konturnih linija; linije nisu pravile krug oko njih i nije se činilo da se nalaze na bilo kakvom vrhu.
     "Gde je, zapravo?" upita Nađa.
     "Pa, negde malo dalje na severu." En se ponovo osmehnu. "Najviše kilometar. Možda u onom pravcu." Pokazala je desno. "Moraćemo da se pomerimo onamo i da ponovo proverimo preko satelita. Malo triangulacije i trebalo bi da ga ubodemo pravo u centar. Stotinak metara bliže ili dalje, možda."
     "Ako ne žurimo, možemo da smanjimo odstupanje na metar!" reče Sajmon poletno. "Hajde da ga nađemo!"
     Vozili su se dalje otprilike jedan minut, proverili preko radija, skrenuli pod pravim uglom i ponovo se vozili, zatim proverili ponovo. Najzad En izjavi da su stigli, ili su bar blizu. Sajmon je programirao računar da radi dalje na tome, a oni su obukli odela, izišli i malo lutali okolo, da se osiguraju da su stupili na pol. En i Sajmon izvršiše bušenje. Nađa je nastavila da hoda, u spirali koja se udaljavala od vozila. Crvenkasto-bela ravnica, horizont oko četiri kilometra daleko; preblizu; iznenada joj pade na pamet, kao prilikom zalaska Sunca na crnoj dini, da je na tuđinskom svetu - oštro poimanje uskog vidokruga, snovidne gravitacije, sveta koji je upravo toliki koliki izgleda... a sada stoji tačno na njegovom severnom polu. Bio je L 92, najpribližniji datum sredini leta; znači, ako stoji licem prema Suncu, i ne pomera se, ono će joj do kraja dana sijati pravo u lice, odnosno, što se toga tiče, do kraja nedelje! Zaista čudno. Okretala se kao čigra. Ako bude stajala dovoljno dugo, hoće li to osetiti?
     Njen filterski vizir smanjivao je blistanje Sunca na ledu u luk kristalnih duginih tačaka. Nije bilo toliko hladno. Osećala je povetarac na podignutom dlanu. Elegantna crvena traka taložnog laminata presecala je horizont poput linije geografske dužine. Ona se nasmeja na tu pomisao. Oko Sunca se nazirala veoma bleda ledena korona, dovoljno široka da donjim delom luka dodirne obzorje. Sa polarne kape isparavao je led i svetlucao u vazduhu, ponovo se ledeći, darujući kristale koroni. Nacerivši se, utisnula je tragove čizama u Severni Pol Marsa.

     Te večeri su tako podesili polarizatore da se oko njih, iza prozora, prostirao veoma zatamnjen prizor bele pustinje. Nađa je sedela sa praznim poslužavnikom za hranu u krilu, pijuckajući kafu. Digitalni sat trepnuo je sa 11:59:59 na 0:00:00, i stao. Njegova nepomičnost pojačavala je tišinu u vozilu. Sajmon je spavao; En je sedela na vozačevom sedištu, zagledana napolje, sa nepojedenom večerom. Jedini zvuk bio je šum ventilatora. "Drago mi je što si nas dovela ovamo", reče Nađa. "Bilo je sjajno."
     "Neko je trebalo da uživa u ovome", reče En. Kada je bila jarosna ili gorka, glas joj je postajao ravan i odsutan, kao da misli upravo ono što govori. "Neće dugo potrajati."
     "Jesi li sigurna, En? Led je ovde dubok pet kilometara, zar nisi tako rekla? Stvarno misliš da će potpuno nestati samo zbog crne prašine na njemu?"
     En slegnu ramenima. "Pitanje je koliko ćemo toplote stvoriti. I kolika je ukupna količina vode na planeti, kao i koliko će vode iz regolita izbiti na površinu kada zagrejemo atmosferu. A ništa od toga nećemo znati pre no što se dogodi. Ali, kako ova kapa predstavlja glavnu i najizloženiju vodu, pretpostavljam da će biti najosetljivija na promene. Mogla bi gotovo potpuno da sublimira pre nego što se iole značajniji deo permafrosta zagreje do pedeset stepeni od tačke topljenja."
     "Potpuno?"
     "Ah, naravno, ponešto će se taložiti svake zime. Ali nema toliko mnogo vode, kada posmatraš iz globalne perspektive. Ovo je suv svet, atmosfera je toliko bezvodna da Antarktik izgleda kao džungla, a sećaš kako je to mesto crplo vodu iz nas? Dakle, ako temperatura dovoljno poraste, led će sublimirati velikom brzinom. Cela ova kapa preseliće se u atmosferu i biti oduvana na jug, gde će se noću lediti. Tako da će, zapravo, biti manje ili više ravnomerno raspoređena po planeti, u obliku centimetar tankog sloja inja." Lice joj se iskrivi. "I manje od toga, naravno, jer će veći deo ostati u vazduhu."
     "Ali ako postane još toplije, inje će se otopiti i pašće kiša. Onda ćemo imati reke i jezera, zar ne?"
     "Ako atmosferski pritisak bude dovoljno visok. Tečna površinska voda zavisi podjednako od vazdušnog pritiska i od temperature. Ako oboje porastu, za nekoliko decenija ovde ćemo hodati po pesku."
     "Biće to sjajna zbirka meteorita", reče Nađa, pokušavajući da razvedri En.
     Nije išlo. En je stisnula usne, zagledala se kroz prozor, odmahnula glavom. Lice je umelo da joj bude tako prazno; Mars nije bio dovoljan razlog za to, moralo je da postoji još nešto, nešto što bi objasnilo taj snažni unutrašnji otpor, taj gnev. Zemlja Besi Smit. Bilo ju je mučno gledati. Kada je Maja bila nesrećna, bilo je to kao kad Ela Ficdžerald peva bluz, znao si da je to samo afektacija, kroz koju je isijavalo veselje. Ali kada se to dešavalo sa En, bio je to bolan prizor.
     Uzela je svoju posudu sa lazanjama, okrenula se da je vrati u mikrotalasnu. Iza nje je ispod crnog neba blistala bela ravnica, kao da je spoljnji svet foto-negativ. Sat odjednom pokaza 0:00:00.

     Četiri dana kasnije sišli su sa leda. Vraćajući se istim putem po Filis, Džordža i Edvarda, troje putnika prevališe uzvisinu i zaustaviše vozilo; na horizontu se dizala građevina. Tamo, na ravnom sedimentu dna ponora stajao je klasični grčki hram, šest dorskih stubova od belog mermera, pokriveni okruglim ravnim krovom.
     "Šta je, sad, ovo?"
     Prišavši bliže, videše da su stubovi načinjeni od ledenih cilindara iz kopača, postavljenih jedan na drugi. Disk koji je predstavljao krov bio je grubo izvajan.
     "Džordžova ideja", javi se Filis preko radija.
     "Primetio sam da su ledeni cilindri iste veličine kao mermerni valjci koje su Grci koristili za stubove", reče Džordž, još zadovoljan sobom. "Nastavak se podrazumeva. A kopač radi bez greške, pa smo imali vremena napretek."
     "Sjajno izgleda", reče Sajmon. Bio je u pravu: tuđinski spomenik, posetilac iz sna, zračio je u dugom sumraku kao živ, kao da pod tim ledom struji krv. "Aresov hram."
     "Neptunov", ispravi ga Džordž. "Mislim da ne treba prečesto da prizivamo Aresa."
     "Posebno sa onim društvom u bazi", reče En.

     Kada su pošli na jug, pred njima se pružala staza od tragova i odašiljača, jasna kao bilo koji asfaltirani auto-put. En nije morala da im napominje koliko je to promenilo karakter putovanja: više nisu istraživali nedirnutu zemlju, a i sam predeo bio je izmenjen, podeljen na levu i desnu stranu uporednim tragovima mrežastih točkova, i zelenim konzervama, neznatno zatamnjenim slojem prašine, koji su im 'pokazivali put'. To više nije bila divljina; uostalom, to i jeste bio cilj putogradnje. Sada su mogli da prepuste vožnju automatskom pilotu Rovera Jedan, što su često i činili.
     I tako su se kotrljali dalje brzinom od 30 kilometara na sat, bez ikakvog drugog posla osim da posmatraju razdeljeni predeo, ili da razgovaraju, što su retko činili, osim onog jutra kada je nastala žučna rasprava o Frenku Čalmersu; En je tvrdila da je pravi makijavelista, Filis je insistirala da nije gori od bilo koga drugog na vlasti, a Nađa je, sećajući se svojih razgovora s njim i sa Majom, znala da je istina složenija od oba ova pogleda. Takođe je bila zaprepašćena Eninom neuzdržanošću, i dok je Filis govorila kako ih je Frenk održao na okupu tokom poslednjih meseci putovanja, Nađa je zurila u En, pokušavajući da joj kaže pogledom da govori u pogrešnom društvu. Bilo je očigledno da će Filis kasnije iskoristiti njena izletanja. Ali En nije umela da tumači poglede.
     Rover iznenada prikoči i polako stade. Niko nije gledao napolje i svi poskakaše do prednjeg prozora.
     Pred njima je ležala ravna bela ploča, koja im je prekrivala put u dužini od gotovo sto metara. "Šta je to?" povika Džordž.
     "Naša crpka za permafrost", reče Nađa, pokazujući. "Mora da se pokvarila."
     "Ili je suviše dobro radila!" reče Sajmon. "To je vodeni led!"
     Prebacili su rover na ručno upravljanje i dovezli se bliže. Izliv je prekrivao stazu kao potok bele lave. Navukli su hodače, izišli iz modula i prišli ivici izliva.
     "Sad imamo lično klizalište", reče Nađa i ode do pumpe. Podigla je poklopac i pogledala unutra. "A-ha - pukotina u izolaciji - voda se tu smrzla i zaglavila slavinu u otvorenom položaju. Prilično jak pritisak, rekla bih. Voda je tekla sve dok nije nastalo dovoljno leda da je zaustavi. Ako kucnemo čekićem možemo da dobijemo mali gejzir."
     Otišla je do spremišta za alat sa donje strane modula i izvukla pijuk. "Čuvaj!" Udarila je samo jednom po beloj masi leda, na mestu gde se pumpa spajala sa napojnom cevi rezervoara. Debeo mlaz vode šiknu metar visoko u vazduh.
     "Bogte!"
     Pljusnuo je po belom ledenom prekrivaču, pušeći se iako se zaledio za nekoliko sekundi, i načinivši beli školjkasti list povrh već postojećeg leda.
     "Pazi ovo!"
     Zaledio se i otvor, i bujica vode stade, a paru odnese vetar.
     "Gle' kako se brzo zaledilo!"
     "Izgleda isto kao oni blatni krateri", primeti Nađa, cereći se. Bio je to divan prizor, voda koja prska i puši se kao luda dok mrzne.
     Nađa uze da odbija led oko ventila; En i Filis su se raspravljale o kretanju permafrosta, količinama vode na ovoj širini, i tako dalje. Čovek bi pomisli da će im dosaditi. Ali one se nisu podnosile u suštini, i nisu mogle da se zaustave. Biće to svakako njihovo poslednje putovanje zajedno. Nađa ni sama nije želela više da putuje sa Filis, Džordžom i Edvardom. Bili su joj suviše samodovoljni, posebna grupa unutar grupe. Ali En se otuđila i od mnogo drugih ljudi; ako ne pripazi, neće naći nikoga da je prati na putovanjima. Frenk, na primer... to što mu je rekla ono veče, pa kad je zatim baš pred Filis pričala kako je užasan; neverovatno.
     Ako odbije od sebe sve osim Sajmona, nedostajaće joj razgovor. Naime, Sajmon Frezijer bio je najćutljivi čovek od svih stotinu članova ekspedicije. Izgovorio je jedva dvadeset rečenica tokom čitavog puta, što je bilo neprirodno, kao da putuješ sa gluvo-nemim. Ili je možda razgovarao sa En kada su bili sami, ko će ga znati.
     Nađa je pomerila ventil u zaptivni položaj i isključila pumpu. "Moraćemo da koristimo deblju izolaciju, ovako daleko na severu", reče sama sebi dok je nosila alat u rover. Bila je umorna od neprestanog zajedanja, nestrpljiva da se vrati u bazu, svome poslu. Želela je da se čuje sa Arkadijem; on će je nasmejati. I ona njega, bez posebnog nastojanja, ni ne znajući otkud to.
     Uzeli su nekoliko odlomaka izlivenog leda među ostale uzorke i postavili četiri odašiljača da navedu robotske pilote oko izliva. "Iako bi mogao da sublimira, je li?" reče Nađa.
     En, odsutna mislima, nije čula pitanje. "Ima puno vode ovde gore", promrmlja za sebe. Zvučala je zabrinuto.
     "Tu si prokleto u pravu", uzviknu Filis. "Kako bi bilo da sad pogledamo one naslage što smo ih opazili na severnom kraju Maerotisa?"

     Što su se više približavali bazi, En je postajala sve ćutljivija i povučenija, lica zatvorenog poput maske. "Šta ti je?" upita je Nađa u jedno predvečerje, dok su bile napolju, popravljajući neispravni odašiljač.
     "Ne želim nazad", reče En. Čučala je pored usamljene stene, kuckajući po njoj. "Ne bih da se ovo putovanje završi. Volela bih da neprestano putujem, da silazim u kanjone, penjem se na ivice vulkana, lutam kroz krš i planine oko Helasa. Da nikad ne stanem."
     Onda uzdahnu. "Ali... pripadam ekipi. Zato moram nazad u ćumez sa svima ostalima."
     "Zar je stvarno tako loše?" upita Nađa, misleći na svoje divne svodove, džakuzi-kupatila i čašu ledene votke.
     "Znaš da jeste! Dvadeset četiri i po sata dnevno u onim sobičcima pod zemljom, sa Majom, Frenkom i njihovim političkim intrigama, i Arkadijem i Filis koji se svađaju oko svega i svačega, a to sad razumem, veruj mi - i Džordžom koji stalno kuka, i Džonom koji je sav neodređen, i Hiroko, opsednutom svojim malim carstvom - i Vladom, i Saksom... Kakva rulja!"
     "Nisu gori od drugih. Ni gori ni bolji. Moraš da se uklopiš. Ne možeš da živiš sasvim sama."
     "Ne. Ali kad sam u bazi, kao i da nisam ovde. Kao da sam ponovo na brodu!"
     "Ne, ne", reče Nađa. "Zaboravljaš." Šutnula je kamen koji je En obrađivala, i En je iznenađeno pogleda. "Možeš da šutiraš kamenje, vidiš? Ovde smo, En. Na Marsu, stojimo na njemu. Možeš svaki dan da izlaziš i lunjaš okolo. A ima i da se naputuješ, s obzirom na posao koji radiš."
     En pogleda u stranu. "Ponekad i to izgleda nedovoljno."
     Nađa je zurila u nju. "Pa dobro, En: ono što nas drži pod zemljom jeste pre svega radijacija. To što govoriš u stvari je želja da zaustaviš radijaciju. Što znači zgušnjavanje atmosfere, to jest teraformiranje."
     "Znam." Glas joj je bio toliko napet da je onaj pažljivo doslovni ton nestao bez traga. "Misliš da ne znam?" Ustala je i zamahala čekićem. "Ali to nije pravo! Hoću da kažem, gledam ovu zemlju i... i volim je. Volela bih večno da putujem njom, da je proučavam i živim na njoj i upoznajem je. Ali kada to radim, menjam je - uništavam ono što je čini takvom kakva jeste, ono zbog čega je volim! Ovaj put što smo ga napravili, bolno mi je da ga gledam! A baza mi izgleda kao otvorena jama rdunika, usred pustinje nedirnute od početka vremena. Tako je ružan, tako... Neću da ceo Mars postane takav, Nađa, neću. Radije bih umrla. Ostavimo planetu na miru, ostavimo divljinu i radijaciju neka budu kao što su bile. To je ionako samo stvar statistike, mislim, ako time verovatnoća da ću dobiti rak postane jedan prema deset, meni odgovara i devet prema deset!"
     "Jeste, što se tiče tebe", reče Nađa, "Ili bilo kog drugog pojedinca. Ali za grupu, za sav život ovde... znaš već, genetska oštećenja. Vremenom bi nas to obogaljilo. Stoga ne možeš da misliš samo na sebe."
     "Pripadnost ekipi", reče En tupo.
     "Pa, tako je."
     "Znam." Uzdahnula je. "Svi tako govorimo. Svi ćemo nastaviti po svome i učiniti da mesto postane bezbedno. Putevi, gradovi. Novo nebo, novo zemljište. Sve dok ovo ne postane neka vrsta Sibira ili Severoistočnih Teritorija; više neće biti Marsa, a mi ćemo biti ovde i pitati se zašto se osećamo tako šuplje. Zašto, kad pogledamo zemlju oko sebe, vidimo sam svoja lica."