13.

     Šezdeset drugog dana ekspedicije ugledaše paperje dima iznad severnog obzorja, smeđu, sivu, crnu i belu izmaglicu kako se diže i meša, sabirajući se u pečurku zaravnjenog vrha koja se pomerala na istok. "Stigosmo kući, stigosmo kući", reče Filis veselo.
     Tragovi koje su ostavili u odlasku, napola ispunjeni prašinom, vodili su ih prema dimu: kroz oblast spuštene opreme, preko zemljišta išaranog tragovima, preko zemljišta utabanog u svetlocrveni pesak, pored jarkova i humki, jama i gomila, i konačno do velike crvene humke stalnog naselja, zemljanog kvadrata, sada prekrivenog mrežom magnezijumskih greda. Ovaj prizor pojača Nađino zanimanje, ali kako su išli dalje nije mogla da ne primeti razbacane skele, sanduke, traktore, kranove, gomile odbačenih delova, đubrišta, vetrenjače, solarne ploče, vodotornjeve, betonske puteve prema istoku i zapadu, prečistače vazduha, niske zgrade sedišta alhemičara, njihove dimnjake iz kojih je izbijala ona izmaglica; hrpe naslaganog stakla, okrugle kupe sivog šljunka, velike humke sirovog regolita pored fabrike cementa, male humke regolita posvuda. Bio je to prizor funkcionalnog nereda kao u Vaninu ili Usmanu ili nekom drugom gradu staljinističke teške industrije na Uralu, ili na naftnim bušotinama u Jakutu. Prošli su dobrih pet kilometara opustošene zemlje; za to vreme, Nađa nije smela da pogleda En, koja je nemo sedela pored nje, zračeći gađenjem i gnevom. Nađa je i sama bila užasnuta i iznenađena promenom u sebi; pre putovanja, ovo joj je izgledalo sasvim normalno, čak ju je i radovalo. Sada joj je bilo pomalo muka, i strahovala je da En ne uradi nešto nasilno, posebno ako Filis još nešto zucne. Ali Filis je držala jezik za zubima, i tako su se dovezli do parkirališta za traktore ispred severne garaže, i stali. Ekspedicija je bila završena.
     Spojili su jedan po jedan rover sa zidom garaže i izišli kroz komore. Okružiše ih poznata lica, Maja, Frenk, Mišel, Saks, Džon, Ursula, Spenser, Hiroko i svi ostali, svi znani kao braća i sestre, ali toliko mnogo njih da se Nađa osetila izgubljeno i skupila kao dodirnuta anemona, i jedva je mogla da govori. Pokušavala je da pronađe nešto što joj je izmicalo, osvrtala se tražeći En i Sajmona, ali je njih zarobila druga grupa, po izgledu takođe ošamućene. En se držala stoički; nosila je onu svoju masku.
     Filis je pričala umesto njih. "Bilo je lepo, stvarno spektakularno, sve vreme je sijalo Sunce, a led je zaista tamo i imamo na raspolaganju velike količine vode, a kad se popneš na polarnu kapu slično je kao na Arktiku..."
     "Jeste li naišli na fosfor?" upita Hiroko. Bilo je sjajno videti Hirokino lice, zabrinuto zbog nedostatka fosfora za njene biljke. En joj reče da su naišli na nanose sulfata u lakom materijalu oko kratera u Acidaliji, i njih dve odoše zajedno da pogledaju uzorke. Nađa pođe za ostalima niz betonirani podzemni hodnik prema stalnom naselju, misleći na pravo kupanje i sveže povrće, slušajući sa pola pažnje Maju koja joj je prepričavala najnovije vesti. Stigla je kući.

     Ponovo na poslu; kao i pre, bio je bez predaha i raznolik, beskrajna lista stvari koje je trebalo uraditi, i nikad dovoljno vremena, jer iako su neki zadaci zahtevali manje ljudskog rada nego što je Nađa očekivala, pošto su za to osposobili robote, za sve druge je bilo potrebno još i više. A ništa od toga nije joj pružalo toliko radosti kao gradnja zasvođenih zemunica, čak i ako je bilo zanimljivo u tehničkom smislu.
     Ako su hteli da centralni kvadrat pod kupolom bude od ikakve koristi, bilo je potrebno postaviti temelje koji bi bili od dna do vrha sastavljeni od šljunka, betona, fiberglasa, regolita i na kraju obrađenog površinskog sloja zemlje. Sama kupola trebalo je da bude načinjena od duplih ploča od debelog stakla, koje će izdržati pritisak i zadržati ultraljubičaste zrake, kao i određeni postotak zračenja iz svemira. Kada sve to bude dovršeno, imaće središnji atrijum sa baštom površine deset hiljada kvadratnih metara, zaista elegantan i zadovoljavajuće rešen plan; ali dok je radila na različitim zadacima vezanim za njegovo ostvarenje, Nađa je primetila da joj misli lutaju, i da pri tom ne može da se opusti. Maja i Frenk više nisu razgovarali jedno s drugim ni na službenom nivou, što je značilo da njihov privatni odnos veoma loše stoji; a činilo se da Frenk takođe izbegava da govori s Džonom, što nije bilo dobro. Raskid veze između Saše i Jelija pretvorio se u građanski rat između njihovih prijatelja; a Hirokina grupa, Juao, Pol, Elen, Ria, Džin, Jevgenija i ostali, provodili su ceo dan u atrijumu ili u staklenicima, izdvojeniji nego ikad, možda baš zbog svega što se dešavalo. Vlad, Ursula i drugi članovi medicinske ekipe bili su do te mere zaokupljeni ispitivanjima da su gotovo prestali da leče koloniste, zbog čega je Frenk besneo; genetski inženjeri provodili su sve vreme u svojim adaptiranim prikolicama, u laboratorijama.
     A Mišel se i pored svega toga ponašao kao da se ne dešava ništa nenormalno, kao da nije zvanični psiholog kolonije; provodio je dosta vremena gledajući francusku televiziju. Kada ga je Nađa upitala šta je sa Frenkom i Džonom, samo ju je 'belo' pogledao.
     Prošlo je 420 dana otkako su se spustili na Mars; prve sekunde postojanja njihove vaseljene su protekle. Više se nisu sastajali da osmisle sutrašnji radni dan ili da razgovaraju o onome što rade. "Previše posla", odgovarali su ljudi kada bi ih Nađa pitala. "Pa, predaleko se odmaklo da bi se sad sve objašnjavalo, znaš, bilo bi suviše dosadno. Meni bar jeste." I slično.
     A njoj su se povremeno vraćale u misli crne dine, beli led, obrisi figura u svetlosti Sunca na zalasku. Tada bi zadrhtala i prenula se, s uzdahom. En je već organizovala novo putovanje i otišla, ovaj put na jug prema najsevernijim kracima Vales Marinerisa, da vidi nova nezamisliva čuda. Ali Nađa je bila potrebna u bazi, svejedno da li je želela da bude napolju u kanjonima sa En ili ne. Maja se bunila da je En previše vremena odsutna. "Jasno je da su se ona i Sajmon spanđali, i sada provode medeni mesec napolju dok mi ovde crnčimo." Maja je sve posmatrala na taj način, i to bi bila stvar koja bi njoj bila potrebna da zvuči srećno kao En, kada se javljala spolja. Ali En je bila u kanjonima, i to je bilo dovoljno da tako zvuči. Ako se između nje i Sajmona nešto razvilo, bio je to samo prirodni produžetak toga, i Nađa se nadala da je zaista tako, znala je da Sajmon voli En, osećala je kod nje bezmernu usamljenost, nešto čemu je bio potreban ljudski dodir. Kad bi samo mogla da im se ponovo prodruži!
     Ali morala je da radi. Stoga se okrenula radu, komandovala je ljudima na montaži, obilazila je gradilišta i ribala prijatelje zbog aljkavo obavljenog posla. Ozleđena ruka donekle joj je povratila snagu za vreme putovanja, pa je opet mogla da vozi traktore i buldožere; provodila je čitave dane u tome, ali više nije bilo isto.

     Kada je L dostigao 208 stepeni, Arkadije je prvi put sišao na Mars. Nađa je otišla do novog kosmodroma i čekala njegov dolazak, stojeći na ivici široke piste od prašnjavog cementa, skakućući s noge na nogu. Cement boje pečene sijene već je bio obeležen žutim i crnim mrljama prethodnih sletanja. Arkadijeva čaura pojavila se na ružičastom nebu, kao bela tačka i žuti plamen nalik na izokrenuti dimnjak za sagorevanje gasa. Na kraju se ukazala geodezijska polulopta sa raketama i stajnim trapom, koja je polako silazila na stubu ognja, i prizemljila se nezemaljskom lakoćom tačno na središtu sletnog kruga. Arkadije je radio na programu spuštanja, očito sa dobrim rezultatima.
     Nekih dvadeset minuta kasnije, provukao se kroz otvor čaure i zastao na najvišem stepeniku, osvrćući se okolo. Bez oklevanja je sišao niz stepenice, i kad je stupio na tlo, načinio je par probnih skokova na vrhovima prstiju, nekoliko puta zakoračio, a onda se okrenuo oko sebe, raširenih ruku. Nađi se iznenadno oštro javi sećanje na taj osećaj, kao da si šupalj iznutra. On se tada preturi. Ona pohita prema njemu, i on je ugleda, ustade, pođe prema njoj i ponovo se saplete na hrapavom 'portlend' cementu. Pomogla mu je da se podigne, i nađoše se u zagrljaju, teturajući se, on u glomaznom odelu pod pritiskom, ona u hodaču. Njegovo kosmato lice izgledalo joj je šokantno stvarno kroz vizire; video-slika učinila je da zaboravi treću dimenziju i sve ostalo što je stvarnost činilo tako opipljivom. Lagano je kucnuo svojim vizirom o njen, cereći se na svoj divlji način. Osećala je da joj se usta razvlače u sličan kez.
     Pokazao je na konzolu na ručnom zglobu i uključio njihov privatni kanal, 4224, pa i ona učini isto.
     "Dobro došao na Mars."
     Sa Arkadijem su došli Aleks, Žanet i Rodžer, i kada su svi izišli iz lendera, popeše se u otvorenu prikolicu jednog od Modela T, i Nađa ih odveze u bazu, prvo širokim asfaltiranim drumom, pa prečicom kroz Četvrt Alhemičara. Objašnjavala im je namenu svake zgrade kraj koje bi prošli, svesna da su ih oni već prepoznali. Odjednom je bila nervozna, setivši se kako joj je sve izgledalo posle putovanja na pol. Stadoše kod komore garaže i ona ih uvede unutra. Tu se odigra još jedno porodično okupljanje.
     Kasnije tog dana, Nađa je povela Arkadija u obilazak kvadrata zasvođenih odaja, od vrata do vrata, od sobe do sobe, svih dvadeset četiri, a odatle u atrijum. Nebo je iza staklenih ploča bilo boje rubina, a magnezijumske poluge svetlucale su poput potamnelog srebra.
     "Pa?" reče Nađa konačno, nemoćna da se zaustavi: "Šta misliš?"
     Arkadije se nasmeja i zagrli je. Još je bio u svemirskom odelu, pa mu je glava izgledala sitno u kružnom okovratniku; bio joj je tapaciran i glomazan pod rukama, i požele da skine sve to sa njega.
     "Pa, nešto je dobro, a nešto loše. Ali zašto je tako ružno? Zašto je tako sumorno?"
     Nađa slegnu ramenima, ljutito. "Imali smo suviše posla."
     "I mi smo na Fobosu, ali da vidiš kako tamo izgleda! Obložili smo sve galerije pločama od nikla sa platinskim prugama, i obradili površine ploča uzorcima na osnovu kojih su roboti radili noću, reprodukcijama Ešera, beskrajnim ogledalima, prizorima sa Zemlje, ma samo da vidiš! U nekim sobama treba samo da upališ sveću i da izgledao kao zvezdano nebo, ili kao da je u požaru. Videćeš, svaka prostorija je umetničko delo!"
     "Jedva čekam." Nađa zatrese glavom, osmehujući mu se.
     To veče imali su svečanu zajedničku večeru u četiri spojene sobe, najvećoj prostoriji u kompleksu. Jeli su piletinu i pljeskavice od soje i razne salate, i svi su govorili uglas, i veče je podsećalo na najbolje mesece na Aresu, ili čak na Antarktiku.
     Arkadije ustade da ih obavesti o radovima na Fobosu. "Drago mi je što sam konačno u Podbrežju." Bili su pri kraju sa Stiknijevom kupolom, rekao im je, a pod njom su u šupljikavoj steni izbušili dugačke galerije, prateći ledene vene kroz unutrašnjost meseca. "Da nije nedostatka sile teže, bilo bi to sjajno mesto", zaključi Arkadije. "Ali tu nema pomoći. Najveći deo slobodnog vremena provodimo u Nađinom gravitacijskom vozu, ali je pretrpan, a u međuvremenu se svi radovi izvode na Stikniju ili ispod njega. Provodimo suviše vremena u bestežinskom stanju i naprežući se, a opet gubimo snagu; sada me zamara čak i marsovska gravitacija - još mi je mutno u glavi."
     "Tebi je uvek mutno u glavi!"
     "Zato moramo da radimo u smenama, ili da rad prepustimo robotima. Razmišljamo da se preselimo dole za stalno. Uradili smo svoj deo posla tamo gore, svemirska stanica spremna je za one koji će nas zameniti. Sada treba ovde da naplatimo svoj trud!" Podigao je čašu.
     Frenk i Maja se namrštiše. Niko nije želeo da ide na Fobos, a Hjuston i Bajkonur zahtevali su da tamo bude stalna posada. Maja je imala na licu onaj poznati izraz sa Aresa, koji je govorio da je Arkadije za sve kriv; opazivši ga, Arkadije prsnu u smeh.
     Sledećeg dana, Nađa i nekoliko drugih poveli su ga u detaljniji obilazak Podbrežja i okolnih postrojenja, a on je proveo sve vreme klimajući glavom sa onim iskolačenim pogledom koji vas je terao da mu uzvratite klimoglav dok je ponavljao: "Da, ali, da, ali", i natenane kritikovao jedno za drugim, sve dok nije počeo da nervira i Nađu. Mada je bilo teško poreći da je okolina Podbrežja raskopana i utabana do horizonta u svim pravcima, te se činilo da se to nastavlja na celu planetu.
     "Nije teško obojiti cigle", reče Arkadije. "Dodajte oksid mangana iz rastapanja magnezijuma i dobićete čisto bele cigle. Za crne dodajte ostatak ugljenika iz Bošovog procesa. Menjanjem količine oksida gvožđa možete da dobijete bilo koju nijansu crvene boje, uključujući par neverovatnih grimiznih. Za žute, sumpor. A mora da postoji nešto i za zelene i plave, ne znam šta, ali će možda Spenser znati, možda neki polimer zasnovan na sumporu, ne znam. Ali bi svetlozelena čudesno izgledala u ovako crvenoj okolini. Imala bi crnkastu nijansu zbog odbleska neba, ali bi ipak bila zelena i prijala bi oku.
     Onda tim raznobojnim ciglama gradite zidove-mozaike. Divno je raditi na tome. Svako može da ima zid kakav želi. Sve fabrike u Četvrti Alhemičara izgledaju kao barake ili bačene konzerve sardina. Cigle oko njih poboljšale bi izolaciju, te, dakle, postoji i valjan naučni razlog za njih, ali je, zapravo, jedino važno da izgledaju lepo, da se ovde osećamo kao kod kuće. Predugo sam živeo u zemlji u kojoj se mislilo samo na korisnost. Ovde treba da pokažemo da cenimo i nešto drugo osim toga, zar ne?"
     "Bez obzira na to šta uradimo sa zgradama", primeti Maja oštro, "zemljište oko njih i dalje će biti razrovano."
     "Ne mora da bude! Gledajte, kada gradnja bude gotova, biće sasvim moguće vratiti zemljište u prvobitni oblik, a onda razbacati kamenje koje će oponašati prvobitnu ravnicu. Peščane oluje vrlo brzo će naneti dovoljno prašine, a ako ljudi potom budu išli stazama, a vozila putevima ili šinama, okolina će uskoro izgledati baš kao i pre, osim što će tu i tamo biti živopisne mozaične zgrade, staklene kupole ispunjene zelenilom, putevi od žutih cigala i šta ti ga ja znam šta još. To obavezno moramo da uradimo! To je stvar duha! Ne kažem da je to trebalo ranije uraditi, izgradnja infrastrukture bila je preča, a ona uvek stvara haos, ali smo sada spremni za umetnost arhitekture, radove u njenom duhu."
     Razmahao se rukama okolo, iznenada prestao, iskolačio oči prema sumnjičavim izrazima lica oko njega, uokvirenim vizirima. "Nije loša ideja, a?"
     Nije, pomisli Nađa, osvrćući se sa zanimanjem, pokušavajući da zamisli sliku. Možda bi joj takav posao vratio zadovoljstvo u radu? Možda bi se En tada drugačije osećala? Nije bila sigurna.
     "Opet Arkadijeve ideje", rekla je Maja te večeri u bazenu, s kiselim izrazom lica. "Samo nam je to trebalo."
     "Ali ovo su dobre ideje", reče Nađa. Onda je izišla, istuširala se i obukla.
     Te večeri ponovo je srela Arkadija i odvela ga da vidi severozapadnu odaju Podbrežja, koju je ostavila neobloženu, da bi mogla da mu pokaže strukturu zidova.
     "Veoma elegantno", reče on, prelazeći dlanom preko cigala. "Zaista, Nađa, celokupno Podbrežje je veličanstveno. Vidi se tvoja ruka u svemu."
     Polaskana, otišla je do monitora i pozvala planove na kojima je radila, za naselje veće dužine. Tri niza zasvođenih odaja ukopanih u zemlju, svi u jednom zidu veoma dubokog jarka; na suprotnom zidu jarka ogledala, da usmere svetlost u sobe... Arkadije zaklima glavom, isceri se i pokaza na ekran, postavljajući pitanja i dajući predloge: "Arkada između soba i zida jarka, otvoren prostor; i svaki sprat malo dublje od onog ispod, tako da svaki ima terasu koja gleda na arkadu..."
     "Da, to bi bilo moguće..." I počeše da kucaju na tastaturi kompjutera, menjajući arhitektonski nacrt istovremeno dok su govorili.
     Kasnije su prošetali ispod kupole atrijuma. Zastali su pod visokim perjanicama listova crnog bambusa, koji je bio u posudama, jer su još pripremali zemljište. Bilo je tiho i mračno.
     "Možda bismo mogli da spustimo ovaj prostor za jedan sprat", reče Arkadije tiho. "Da usečemo prozore i vrata u tvoje zemunice, da budu svetlije."
     Nađa klimnu glavom. "Razmišljali smo o tome, ali je iznošenje tolike zemlje kroz komore suviše sporo." Pogledala ga je. "Ali šta je sa nama, Arkadije? Do sad si govorio samo o infrastrukturi. Mislila sam da je ulepšavanje zgrada mnogo niže na tvom spisku stvari koje treba uraditi."
     Arkadije se iskezi. "Pa, možda su one važnije stvari sa spiska već urađene."
     "Šta? Da li ja to slušam Arkadija Nikolajeviča?"
     "Pa, znaš... ja se ne bunim samo da bih se bunio, gospođice Devetoprsta. A kako se stvari ovde odvijaju, veoma liče na ono za šta sam se zalagao za vreme putovanja. Toliko liče da bi bilo glupo da se bunim."
     "Moram da priznam da me iznenađuješ."
     "Ma nemoj? Seti se samo kako ste ovde svi radili zajedno poslednjih godinu dana."
     "Pola godine."
     On se nasmeja. "Pola godine. I za sve to vreme nije bilo pravih vođa. Oni večernji sastanci gde svako ima reč, a grupa odlučuje šta je najpotrebnije uraditi: tako bi trebalo da bude. I niko ne gubi vreme kupujući ili prodajući, jer ne postoji tržište. Ovde sve pripada svima, podjednako. Ali niko od nas ne može da eksploatiše ono što nam pripada, jer nema nikog osim nas kome bi prodao. Imali smo veoma komunalno društvo, demokratsku grupu. Svi za jednog i jedan za sve."
     Nađa uzdahnu. "Stvari su se izmenile, Arkadije. Više nije tako. A promene su sve veće. Ovo neće potrajati."
     "Zašto tako pričaš?" povika on. "Potrajaće, ako budemo želeli."
     Ona mu uputi skeptičan pogled. "Znaš da to nije tako jednostavno."
     "Pa, dobro, nije. Nije jednostavno. Ali zavisi od nas!"
     "Možda." Uzdahnula je, pomislivši na Maju i Frenka, na Filis, Saksa i En. "Ima strašno mnogo trzavica."
     "To ništa ne smeta, sve dok se slažemo oko nekih osnovnih stvari."
     Odmahnula je glavom i protrljala ožiljak prstima druge šake. Svrbeo ju je nedostajući prst, i odjednom se osećala potišteno. Iznad njih se dugačko bambusovo lišće ocrtavalo naspram zatamnjenih zvezda; izgledale su kao kapljice nekog divovskog bacila. Išli su stazom između zasada letine. Arkadije uze njenu osakaćenu ruku i zagleda se u ožiljak, toliko dugo da njoj postade neprijatno i pokuša da izvuče šaku. On je privuče sebi, i poljubi sveži patrljak u korenu domalog prsta. "Imate jake ruke, gospođice Devetoprsta."
     "Imala sam, pre ovoga", reče ona, stegnu pesnicu i podiže je.
     "Jednog dana će ti Vlad uzgajiti novi prst", reče on, uze joj stisnutu šaku, otvori je i zadrža u ruci kada su nastavili da šetaju. "Ovo me podseća na arboretum u Sevastopolju", reče on.
     "Mmm", reče Nađa, ne slušajući ga, zaneta toplim prisustvom njegove šake u svojoj, čvrstom prepletenošću njihovih prstiju. I on je imao jake ruke. Imala je jasnu sliku o sebi: pedeset jednogodišnja punačka Ruskinjica prosede kose, građevinska radnica bez jednog prsta. Tako je prijalo osetiti toplinu drugog tela; predugo je bila bez toga, i njena šaka upijala je taj osećaj kao sunđer, sve dok sirota nije počela da bridi, natekla i vrela. On se sigurno pita šta mi je, pomislila je, ali nije dala sebi da misli o tome. "Drago mi je što si ovde", reče.

     Arkadijevo prisustvo u Podbrežju bilo je kao sat uoči oluje. Terao je ljude da razmišljaju o onome što rade; navike koje su se neprimetno uvrežile odjednom su se našle pod lupom, i pod ovim novim pritiskom postale delom odbrambene, delom agresivne. Sve postojeće nesuglasice bile su za nijansu pojačane. Ovo je, naravno, podrazumevalo i problem teraformiranja.
     Sada ovaj problem više ni u kom smislu nije bio slučajan događaj, već stalni proces, tema koja se vraćala, stvar ustaljenih rasprava između pojedinaca, napolju na radu, za vreme obeda, pre spavanja. Sve je moglo da ih pokrene: prizor bele mrazne pare iznad Černobila; dolazak robotskog rovera, natovarenog ledom sa polarne stanice; oblaci na jutarnjem nebu. Videvši nešto od toga, neko bi rekao: "To će dodati malo BTU-a BTU, British Thermal Unit(s), jedinica toplote važeća u Britaniji - prim. prev. sistemu", ili "Zar to nije dobar gas za efekat staklene bašte?" i onda bi usledila rasprava o tehničkim vidovima problema. Ponekad bi tema bila pomenuta tokom večeri u Podbrežju, pa bi se sa tehničkih pitanja stiglo do filozofskih; a ponekad je ovo vodilo u duge, žučne svađe.
     Naravno, sukob mišljenja nije bio ograničen na Mars. Neprestano su izlazili novi, vrući dokumenti sa stavovima iz političkih centara u Hjustonu, Bajkonuru, Vašingtonu, Uredu za pitanja Marsa u sedištu UN u Njujorku, kao i iz biroa vlada, uredništava časopisa, upravnih odbora korporacija, univerziteta bircuza i porodičnih domova širom sveta. U zemaljskim sukobljavanjima, veliki broj ljudi počeo je da upotrebljava imena kolonista kao zaštitni znak za određeni stav, tako da su sami kolonisti, gledajući vesti sa Zemlje, imali prilike da čuju ljude kako podržavaju stav Klejbornove, ili su za Raselov program. Ovaj podsetnik na njihovu neizmernu slavu na Zemlji, i njih same kao likove u TV drami u nastavcima, bio je uvek čudan i onespokojavajući; posle navale specijalnih emisija i intervjua povodom spuštanja na Mars, pomalo su zaboravili na neprestanu video-razmenu, zaokupljeni sopstvenom životnom svakodnevicom. Ali video kamere su i dalje snimale i slale signal kući, a taj šou je na Zemlji imao mnogo ljubitelja.
     Uglavnom, svako je imao svoje mišljenje. Ankete su pokazale da većina podržava Raselov Program, usvojeno ime za Saksove planove da teraformira planetu svim mogućim sredstvima, što je brže moguće. Ali su oni u manjini, pobornici Eninog stava 'ruke k sebi', bili vatreniji u verovanju, žestoko se zalažući da se on smesta unese u Antarktičku povelju, kao i u zemaljsku ekološku politiku uopšte. U međuvremenu su mnoge ankete nedvosmisleno pokazale da se mnogi dive Hiroko i projektu farme, dok su drugi sebe nazivali bogdanovistima; Arkadije je slao na Zemlju puno snimaka sa Fobosa, a Fobos je bio dobar video-materijal, pravi spektakl arhitekture i inženjeringa. Novoizgrađeni hoteli na Zemlji već su oponašali neka od ovih rešenja, postojao je arhitektonski pravac po imenu bogdanovizam, kao i neki drugi pokreti vezani za njega, više posvećeni socijalnim i ekonomskim reformama u svetskom poretku.
     Ali teraformiranje je bilo u užem središtu svih ovih previranja, a neslaganja kolonista o ovom pitanju imala su najširi mogući publicitet. Neki od njih reagovali su tako što su izbegavali kamere i odbijali da daju intervjue. "Upravo sam od toga i pobegao", rekao je Hirokin pomoćnik Juao, i mnogi su se složili s njim. Među ostalima je bilo puno ravnodušnih; nekolicini kao da je sve to godilo. Filisin nedeljni program, na primer, prenosile su i hrišćanske kablovske stanice i poslovni programi širom sveta. Ali bez obzira na to kako su se mediji odnosili prema problemu, rezultati anketa i osluškivanje razgovora pokazivali su da većina ljudi na Zemlji i Marsu smatra da će se teraformiranje ostvariti. Više nije bilo pitanje 'da li će', već 'kada će'. Ovo je bilo bezmalo sveopšte gledište i među samim kolonistima. Malo ih je bilo uz En: naravno, Sajmon; Ursula i Saša, možda; Hiroko, moguće; Džon, na svoj način; a sada i Nađa, i ona na svoj način. Na Zemlji je bilo više ovih 'crvenih', ali su oni podržavali ovaj stav kao teoriju, estetsko prosuđivanje. Njihov najjači argument, znači onaj koji je En najčešće naglašavala u svojim obraćanjima Zemlji, bila je mogućnost postojanja života na planeti. "Ako na Marsu postoji život", govorila je En, "radikalna promena klime mogla bi da ga zatre. Ne smemo da utičemo na zatečenu situaciju dok ne dobijemo odgovor na pitanje ima li života na Marsu; to bi bilo nenaučno i, još gore, nemoralno."
     Ovo je dobilo mnogo pristalica, uključujući i one u zemaljskim naučnim krugovima, pa je osnovana komisija pri UNOMA za nadgledanje kolonije. Ali bi Saks, svaki put kada bi čuo argument, trepnuo i blago rekao: "Na površini nema znakova života, sadašnjeg ili prošlog. Ako i postoji, mora biti pod zemljom, pretpostavljam u blizini vulkanskih jezgara. Ali čak i ako tamo dole ima života, možemo da tragamo za njim deset hiljada godina i da ga ne nađemo, niti da eliminišemo mogućnost da on ipak postoji na nekom drugom mestu tamo negde dole, negde gde nismo tražili. Stoga čekanje da se uverimo da nema života" - što je bio prilično rasprostranjen stav među umerenima - "u suštini znači čekanje zauvek. Radi maglovite mogućnosti koju teraformiranje ionako ne bi odmah ugrozilo."
     "Naravno da bi", odvratila bi En. "Možda ne odmah, ali bi se permafrost posle izvesnog vremena otopio, nastalo bi kretanje u hidrosferi i njeno sveopšte zagađenje toplijom vodom i zemaljskim oblicima života, bakterijama, virusima, algama. To bi možda potrajalo, ali bi se svakako dogodilo. A to ne smemo da rizikujemo."
     Saks bi slegnuo ramenima. "Prvo, to je pretpostavka postojanja života, veoma male verovatnoće. Drugo, prošli bi vekovi pre no što bi bio ugrožen. Verujem da bismo za to vreme mogli da ga otkrijemo i zaštitimo."
     "Ali možda nećemo moći da ga nađemo."
     "Znači da se zaustavimo na maloj verovatnoći postojanja života, koji ionako nikad nećemo pronaći?"
     Na to bi En slegnula ramenima. "Moramo, ukoliko nećeš da kažeš da je u redu uništiti život na drugim planetama ako ga ne pronađemo. I ne zaboravi: samonastali život na Marsu bio bi najveće otkriće svih vremena, pokazatelj galaktičke rasprostranjenosti života, potpuno nepobitan. Potraga za životom je jedan od glavnih razloga što smo ovde!"
     "Dobro", rekao bi Saks, "ali je za to vreme život koji sasvim sigurno postoji izložen veoma visokim dozama radijacije. Ako ne učinimo nešto da ih smanjimo, možda nećemo moći da ostanemo ovde. Da bismo smanjili zračenje, potrebna nam je gušća atmosfera."
     Ovo nije bio odgovor na Enin stav već podmetanje drugog, koji je inače bio veoma uticajan argument. Milioni ljudi na Zemlji želeli su da dođu na Mars, na 'novu granicu', gde je život ponovo bio pustolovina; iseljeničke liste čekanja, stvarne i lažne, bile su masovno potpisivane. Ali niko nije želeo da živi u kupatilu mutagenog zračenja, i kod većine ljudi je želja da se planeta učini bezbedna za ljude bila jača od želje da se očuva postojeći beživotni predeo ili da se zaštiti pretpostavljeni marsovski život za koji su ih mnogi naučnici uveravali da ne postoji.
     Zbog svega toga je izgledalo, čak i onima koji su pozivali na opreznost, da će biti odlučeno da se izvrši teraformiranje. Zadužena je potkomisija UNOMA-e da prouči problem, i na Zemlji je to sada bila maltene presuđena stvar, neizbežan činilac napretka, prirodni korak u poretku stvari. Proklamovana sudbina.
     Na Marsu, međutim, pitanje je bilo istovremeno otvorenije i hitnije, stvar ne toliko filozofije koliko svakodnevnog života, ledenog, otrovnog vazduha i izloženosti zračenju; među onima koji su bili za teraformiranje, značajna grupa se okupljala oko Saksa - grupa koja ne samo što je htela to da uradi, već da to uradi što pre. Niko nije bio siguran šta to znači u praksi; procene potrebnog vremena da se ostvari 'površina pogodna za život ljudi' kretale su se od jednog veka do deset hiljada godina, sa ekstremnim mišljenjima na oba kraja, od trideset godina (Filis) do sto hiljada godina (Juao). Filis je govorila: "Bog nam je dao ovu planetu da je načinimo po svom liku, da stvorimo novi Raj". Sajmon: "Ako se permafrost otopi, živećemo na zemljištu koje se urušava, i mnogi od nas će poginuti." Prepiralo se oko raznoraznih stvari: postojećih količina soli, količina peroksida, doza radijacije, izgleda zemljišta, mogućih smrtonosnih mutacija genetski stvorenih mikroorganizama, i čega još ne.
     "Možemo da pokušamo da načinimo model", rekao je Saks, "ali valja reći da to nikada neće biti odgovarajući model. Stvar je prevelika i ima previše činilaca, mnoge i ne znamo. Ali će ono što naučimo iz toga biti korisno za kontrolisanje klime na Zemlji, da bi se izbeglo zagrevanje planete ili buduće ledeno doba. To je eksperiment ogromnih razmera i bez vidljivog završetka, u kome ništa nije zajemčeno ili pouzdano tačno. Ali to je ono što nauka jeste."
     Ljudi su potvrdno klimali glavom.
     Arkadije je, kao i uvek, razmišljao sa političkog stanovišta. "Bez teraformiranja nikada nećemo biti samodovoljni", primetio je. "Teraformiranje nam treba da bi planeta postala naša, da stvorimo materijalnu osnovu za nezavisnost."
     Ljudi su prevrtali očima. Ali to je značilo da su Saks i Arkadije u neku ruku saveznici, što je bila moćna kombinacija. Sukobljavanja su se nastavljala, uvek iznova, bez kraja i konca.
     A Podbrežje je bilo gotovo dovršeno, osposobljeno i na mnogo načina samodovoljno naselje. Sada se moglo delovati dalje; trebalo je odlučiti šta. Većina je želela da započne teraformiranje. Predloženo je mnogo projekata za početak procesa, svaki sa svojim zastupnicima, a to su obično bili oni koji bi ga i sproveli u delo. Ovo je bio važan činilac privlačnosti teraformiranja: svaka disciplina mogla je da doprinese poduhvatu, na ovaj ili onaj način, tako da je imao široku podršku. Alhemičari su govorili o fizičkim i mehaničkim načinima da se poveća toplota u sistemu; klimatolozi su govorili o uticanju na vremenske prilike, tim za biosferu o teorijama ekoloških sistema koje bi trebalo isprobati. Bioinženjeri su već radili na novim mikroorganizmima; mešali su, skraćivali i pravili nove kombinacije gena algi, metanogena, cijanobakterija i lišajeva, pokušavajući da stvore organizme koji će preživeti na postojećoj površini Marsa, ili ispod nje. Jednog dana su pozvali Arkadija da vidi šta rade, i Nađa je pošla s njim.
     Neke od prototipskih GEM-a čuvali su u marsovskim sudovima, od kojih je najveći bio zapravo jedan od starih modula u prvobitnom logoru. Otvorili su ga, razasuli regolit po podu i ponovo ga zatvorili. Ono što se događalo unutra kontrolisano je daljinskim komandama, a rezultate su ispitivali iz susednog modula, gde su instrumenti vršili merenja, a video-monitori pokazivali šta je izniklo u posudama. Arkadije je pomno promotrio svaki ekran, ali nije video Bog zna šta: njihova stara prebivališta, pokrivena plastičnim pregradama punim crvene zemlje; od pregrada do zidova pružale su se robotske ruke. Ponegde se moglo videti da na zemlji uspeva nešto kao plavičasto trnje.
     "Ovo nam je trenutni šampion", reče Vlad. "Ali još je tek jedva malo areofiličan." Vršili su selekciju, tražeći neke ekstremne odlike, uključujući otpornost na hladnoću, dehidraciju i UV zrake, toleranciju na soli, minimalnu potrebu za kiseonikom, uspevanje na kamenu i na zemlji. Nijedan zemaljski organizam nije imao sva ova svojstva, a oni koji su imali poneko obično su sporo rasli, ali su inženjeri pokrenuli nešto što je Vlad nazvao program mešanja i sparivanja, i nedavno su dobili varijantu cijanofita koji su povremeno zvali plavozelena alga. "Nije baš da buja, ali i ne umire tako brzo, da tako kažemo." Krstili su je cyanophyte primares, ali je bila opšte poznata kao podbrežna alga. Nameravali su da probaju kako uspeva na terenu i pripremali su predlog za UNOMA.
     Nađa je primetila da je Arkadija uzbudila poseta njihovom logoru; na večeri je izjavio: "Trebalo bi sami da donesemo odluku, i ako smo za, da počnemo."
     Maja i Frenk bili su van sebe zbog ovoga, i bilo je očigledno da ni ostalima nije baš ugodno. Maja je zahtevala da se promeni tema i razgovor je prisilno prešao na drugo polje. Sledećeg jutra, Maja i Frenk su posetili Nađu, da razgovaraju o Arkadiju. Bili su pokušali da ga urazume, kao vođe, kasnije prethodne večeri. "Smeje nam se u lice!" povika Maja. "S njim se ne može razumno razgovarati!"
     "Ono što on predlaže moglo bi da bude veoma opasno", reče Frenk. "Ako nedvosmisleno zanemarimo uputstvo UN, sasvim je moguće da dođu ovamo, pokupe nas i pošalju nazad, i dovedu ljude koji će poštovati zakon. Hoću da kažem, biološka kontaminacija ovog okruženja trenutno je potpuno nedozvoljena i nemamo pravo da to prenebregnemo. To je međunarodni sporazum. To je način na koji ljudski rod u ovom trenutku želi da se odnosimo prema ovoj planeti."
     "Da li bi ti porazgovarala s njim?" upita Maja.
     "Mogu da razgovaram s njim", reče Nađa, "ali ne znam da li će to nešto promeniti."
     "Molim te, Nađa. Pokušaj. Imamo previše nevolja i bez ovoga."
     "Pokušaću, naravno."
     Razgovarala je s Arkadijem istog popodneva. Bili su napolju na Černobilskom putu, šetajući nazad prema Podbrežju. Sama je pokrenula temu i predložila da bi trebalo biti strpljiv. "Ionako je samo pitanje vremena kada će UN usvojiti tvoje viđenje."
     On zastade i podiže njenu ozleđenu ruku. "Koliko to imamo vremena, po tebi?" reče. On pokaza prema Suncu na zalasku. "Koliko predlažeš da čekamo? Dok ne dobijemo unuke? Praunuke? Njihove unuke, slepe poput pećinskih ribica?"
     "Ma, daj", reče Nađa i izvuče ruku. "Pećinske ribice."
     Arkadije se nasmeja. "Ipak, to je ozbiljno pitanje. Ne možemo večno da čekamo, a bilo bi lepo videti da stvari počinju da se menjaju."
     "Čak i da je tako, zašto ne sačekati godinu dana?"
     "Zemaljsku godinu ili marsovsku godinu?"
     "Marsovsku. Da sakupimo podatke o svim godišnjim dobima, ostavimo UN vremena da se smisle."
     "Ne trebaju nam podaci, merenja se vrše već godinama."
     "Jesi li razgovarao sa En o tome?"
     "Ne. Pa, recimo da jesam. Ali se ona ne slaže."
     "Puno je ljudi koji se ne slažu. Možda na kraju hoće, ali moraš da ih ubediš. Ne možeš samo da se galamdžijski protiviš mišljenjima, jer u tom slučaju nisi ništa bolji od onih tamo kod kuće koje stalno kritikuješ."
     Arkadije uzdahnu. "Da, da."
     "Pa, zar nisi?"
     "Vi prokleti liberali."
     "Ne znam šta ti to znači."
     "To znači da ste suviše meka srca da biste ikad išta uradili."
     Ali sada su već bili nadomak niske uzvisine Podbrežja, nalik na svež četvrtasti krater, sa izbačenim materijalom rasutim svuda okolo. Nađa mu to pokaza. "Ovo sam ja uradila. Vi prokleti radikali," munula ga je laktom u rebra, oštro, "mrzite liberalizam zato što je delotvoran."
     On podrugljivo frknu.
     "Jeste! Dejstvuje postepeno, s vremenom, s mnogo muke, bez vatrometa i jeftine dramatike ili stradanja ljudi. Bez tvojih seksi revolucija i sveg bola i mržnje koju donose. Jednostavno dejstvuje."
     "Eh, Nađa." Obgrlio ju je oko ramena, i ponovo pođoše prema bazi. "Zemlja je savršeno liberalan svet. Ali polovina tog sveta gladuje, uvek je gladovala i gladovaće. Veoma liberalno."

     Činilo se, ipak, da je Nađa uticala na njega; prestao je da poziva na jednostrano donošenje odluke da se GEM-i puste na površinu i ograničio se na agitprop svoje ideje o ulepšavanju, provodeći veliki deo vremena u Četvrti, pokušavajući da dobije obojene cigle i staklo. Nađa bi mu se uglavnom pridružila na plivanju pre doručka. Zajedno sa Džonom i Majom, odvojili su stazu u plitkom bazenu, koji je zauzimao celu jednu zemunicu, i tu bi preplivali kilometar ili dva u oštrom tempu. Džon je prednjačio u sprintu, Maja u dužim deonicama, a Nađa ih je pratila u svemu, iako joj je smetala ozleđena ruka. Sekli su izuzetno uzburkanu vodu kao kolona delfina, posmatrajući kroz plivačke naočare nebesko-plavi beton na dnu bazena. "'Delfin' je kao stvoren za ovu silu teže", govorio je Džon, kezeći se zbog toga što su naprosto izletali iz vode. Doručak je posle toga mnogo više prijao, mada je obično bio kratak, a ostatak dana provodili su u uobičajenim poslovima; Nađa je retko ponovo viđala Arkadija pre večere, a nekad ni kasnije.
     Onda su Saks, Spenser i Ria dovršili montažu robotske fabrike Saksovih vetrenjača-grejača i poslali su molbu UNOMA-i za dobijanje dozvole da rasporede hiljadu vetrenjača po polutarnoj oblasti, radi ispitivanja efekta dogrevanja. Sve one zajedno trebalo je da puste u atmosferu samo dvostruku količinu toplote od one koju je stvarao Černobil, pa se čak i postavljalo pitanje da li će dodatna toplota moći da se razlikuje od odstupanja u temperaturi vezanih za godišnja doba; ali, kao što reče Saks, neće znati ako ne pokušaju. Grejači će sigurno dodati nešto toplote površini, bila ona uočljiva ili ne.
     I tako je ponovo buknulo gloženje oko teraformiranja. En se odjednom rastrčala, snimajući duge poruke koje je slala članovima izvršnog odbora UNOMA-e, državnim uredima za pitanja Marsa u svim zemljama trenutno uključenim u Komisiju, i Glavnoj skupštini UN. Ovi istupi izazvali su veliku pažnju, od najuticajnijih političkih krugova do dnevne štampe i televizije, medija koji su se prema ovome odnosili kao prema najnovijem nastavku crvene sapunske opere. En je samostalno snimala i slala svoje poruke, tako da su kolonisti saznali za njih iz izveštaja zemaljske TV i gledajući reakcije narednih dana: debate u vladinim krugovima, miting u Vašingtonu koji je okupio dvadeset hiljada ljudi, sate i sate vremena posvećenog specijalnim emisijama, i komentare u naučnim programima. Bilo je pomalo šokantno videti žestinu ovih reakcija, a neki su smatrali da im je En radila iza leđa. Filis je bila ogorčena.
     "Osim toga, besmisleno je", rekao je Saks, trepćući. "Černobil već ispušta u atmosferu približno istu količinu toplote kao ove vetrenjače, a zbog toga se nijednom nije pobunila."
     "Bogami, jeste", reče Nađa. "Ali je bila nadglasana."
     U UNOMA-i su počeli sastanci, i dok su trajali, grupa naučnika za materijale sačekala je En posle večere. Bilo je tu i dosta drugih kolonista, radoznalih da vide sučeljavanje; glavna sala Podbrežja zauzimala je četiri zemunice, čiji su pregradni zidovi bili uklonjeni i zamenjeni nosećim stubovima; bila je to prostrana odaja, ispunjena stolicama, biljkama u posudama i potomcima ptica sa Aresa, uz to odnedavno osvetljena prozorima ugrađenim visoko u severni zid, kroz koje su se delimično videli zasadi u atrijumu. Veliki prostor, a u njemu bar polovina kolonista koji su obedovali kada se dogodilo okupljanje.
     "Zašto o tome nisi razgovarala s nama?" upitao ju je Spenser.
     Enin pogled primora Spensera da obori oči. "A zašto bih razgovarala s vama o tome?" odvrati ona, skrenuvši pogled na Saksa. "Vaše mišljenje je poznato, jer smo toliko puta raspravljali, i uzalud bi bilo da vam bilo šta kažem. Zavukli ste se ovde u svoje mišje rupe i eksperimentišete, kao balavci sa dečjim hemijskim kompletima u podrumima, a za sve to vreme vam čitav svet leži tu pred vratima. Svet čiji su kopneni oblici stotinu puta veći od sličnih na Zemlji, i hiljadu puta stariji, sa dokazima vezanim za početke Sunčevog sistema, razbacanim svuda okolo, da ne pominjem celokupnu istoriju planete, jedva nešto izmenjenu u poslednjih milijardu godina. I nameravate da upropastite sve to. Naravno, bez poštenog priznanja šta zapravo radite. A ovde bismo mogli da živimo i proučavamo planetu ne menjajući je - mogli bismo to, uz zanemarljiv rizik ili posledice po sebe. Sva ta priča o radijaciji je sranje, i vi to znate. Nivo zračenja je jednostavno nedovoljan da opravda tako ogromne razmere promena okoline. Nameravate to da uradite zato što mislite da možete. Da probate, pa da vidite - kao da je ovo velika rupa s peskom na dečjem igralištu gde možete da pravite svoje kule. Velika marsovska posuda! Nalazite opravdanja tamo gde možete, ali to su pogrešna uverenja, i to nije nauka."
     Tokom ove tirade lice joj se naprosto zapalilo; Nađa je nikada nije videla ni približno jarosnu kao sada. Uobičajena fasada iza koje je krila svoj gorki gnev bila je razvaljena, i bila je gotovo bez reči od besa i ustreptalosti. U čitavoj sali vladala je mrtva tišina. "Kažem, to nije nauka! To je obično poigravanje. I zbog te igre nameravate da razorite istorijski zapis, uništite polarne kape, otočne kanale i dna kanjona - da zbrišete prelep i čist predeo, sve to ni za šta."
     Odaja je bila sleđena kao fotografija. Čuo se samo šum ventilatora. Ljudi počeše da se nelagodno pogledaju. Sajmon zakorači prema En, ispruživši ruku; ona ga zaledi pogledom, kao da je izišao napolje samo u donjem vešu. Lice mu se zajapuri, i on se prenu iz ukočenosti i ponovo sede.
     Ustade Saks Rasel. Izgledao je kao i uvek, možda malo crveniji u licu nego obično, ali pitom, sitan, trepćući poput sove, a glas mu je bio smiren i suv, kao da objašnjava neko pitanje iz udžbenika o termodinamici, ili redosled u periodičnoj tablici elemenata.
     "Lepota Marsa postoji u ljudskom umu", reče onim svojim suvim faktičnim tonom, i svi se zagledaše u njega, zapanjeni. "Bez ljudskog prisustva to je samo skup atoma, nimalo različit od bilo koje druge trunke materije u kosmosu. Mi smo ti koji ga poimaju i koji mu daju značenje. Tokom svih ovih vekova, dok smo gledali uvis u noćno nebo i posmatrali ga kako luta među zvezdama. Tokom svih onih noći provedenih u posmatranju kroz teleskope, uperene u sićušni disk, nastojeći da uočimo kanale u promenama albeda. I svi oni glupavi romani, sa čudovištima, devicama i umirućim civilizacijama. I svi naučnici koji su proučavali podatke, ili nas doveli ovamo. To je ono što Mars čini lep. A ne bazalt i oksidi."
     Zastao je da ih sve zaokruži pogledom. Nađa proguta knedlu: bilo je zaprepašćujuće čuti te reči iz usta Saksa Rasela, izrečene istim tonom kao da analizira neki grafikon. Ma, nepojmljivo!
     "A sad kada smo ovde", nastavio je, "nije dovoljno sakriti se ispod deset metara nasute zemlje i proučavati stene. Jeste, to je nauka, i to svrsishodna nauka. Ali nauka je i više od toga. Nauka je dao šireg ljudskog preduzeća, a to preduzeće uključuje odlazak na zvezde, prilagođavanje drugim planetama, prilagođavanje tih planeta nama. Nauka je čin stvaranja. Nedostatak života ovde i nedostatak bilo kakvog otkrića za pedeset godina koliko traje program SETI, pokazuju da je život redak, a razumni život još ređi. Ali je celokupan smisao Vaseljene, njena lepota, upravo u poimanju podarenom razumnom životu. Svesni smo Vaseljene, i naš zadatak je da širimo tu svest, da odlazimo da vidimo stvari, da živimo svuda gde je to moguće. Preopasno je čuvati svu svest Vaseljene na jednoj jedinoj planeti, gde može da bude izbrisana. Stoga smo sada na dve, ili tri, ako računate Mesec. Ovu ovde možemo da izmenimo, utoliko da bude bezbednije živeti na njoj. Promeniti je ne znači uništiti je. Možda će čitanje njene prošlosti postati teže, ali njena lepota neće nestati. Zar bi postojanje jezera, šuma ili glečera umanjilo lepotu Marsa? Ja mislim da ne bi. Mislim da bi je samo povećalo. Donelo bi život, najlepši sistem od sviju. Ali ništa što život može da učini ne bi srušilo Tarzis, ili sravnilo Marineris. Mars će uvek ostati Mars, različit od Zemlje, hladniji i divljačniji. Ali je moguće da bude Mars, i da istovremeno bude naš. Tako će i biti. Ima jedna odlika ljudskog uma: ono što može da se učini, biće učinjeno. Možemo da preobrazimo Mars i da ga izgradimo kao što se gradi katedrala, u spomenik ljudskom rodu i Vaseljeni. Možemo to, te ćemo to i učiniti. Zato..." podigao je uvis okrenut dlan, kao da je zadovoljan što je analiza potvrđena podacima sa grafikona - kao da je proučavao periodičnu tablicu i zaključio da je još tačna, "...bismo mogli i da počnemo."
     Pogledao je En, a pratili su je i pogledi svih ostalih. Usne su joj bile stisnute, ramena zgurena. Znala je da je poražena.
     Slegnula je ramenima, kao da stresa ogrtač sa glave i leđa, težak oklop koji ju je vukao zemlji i odvajao je od njih. Onda reče, suvim, bezvučnim tonom koji je koristila kada je nešto mučilo: "Mislim da previše vrednuješ svest, a premalo stenu. Mi nismo gospodari Vaseljene. Mi smo samo mali deo nje. Možda smo njena svest, ali to što smo njena svest ne znači da treba da je pretvorimo u oličenje nas samih. To pre znači da treba da se uklopimo u nju, takvu kakva jeste, i da joj služimo svojom pažnjom." Srela je Saksov blagi pogled, i iz nje poslednji put izbi gnev: "Nisi čak ni pogledao Mars."
     I iziđe iz sale.

     Žanet je imala svoje video-naočari i snimila je ceo razgovor. Filis je poslala primerak na Zemlju. Nedelju dana kasnije, komisija za ekološku kontrolu UNOMA-e dozvolila je razmeštanje vetrenjača-grejača.

     Plan je bio da se vetrenjače spuste iz dirižabla. Arkadije je odmah zatražio povlasticu da pilotira jednim od njih, kao neku vrstu nagrade za rad na Fobosu. Maji i Frenku nije smetala pomisao da Arkadije nestane iz Podbrežja na mesec ili dva, pa su mu odmah dodelili jednu letelicu. Preovlađujući vetrovi odneće ga na istok, gde će smanjiti visinu leta da spusti vetrenjače u korita kanala i na spoljnje obronke kratera, mesta gde duvaju jaki vetrovi. Nađa je čula za pohod tek kada je Arkadije dotrčao kroz odaje da je obavesti.
     "Lepo zvuči", reče ona.
     "'Oćeš sa mnom?" upita on.
     "Bogme, hoću", reče ona. Nedostajući prst joj je brideo.