17.

     Sa dna okna, nebo je podsećalo na blistavi ružičasti novčić. Okno je bilo okruglo, kilometar u prečniku, duboko sedam kilometara. Međutim, sa dna je izgledalo mnogo uže i dublje. Perspektiva voli da se poigra sa ljudskim okom.
     Eto, recimo, ta ptica, što je letela naniže iz pravca ružičastog kružića, izgledala je tako velika. Samo što to nije bila ptica. "Hej", reče Džon. Poslovođa okna, Japanac okruglog lica po imenu Ecu Okakura, ga pogleda, i Džon ugleda njegov nervozni osmeh kroz oba vizira. Jedan zub mu je bio bez boje.
     Okakura pogleda uvis. "Nešto pada!" reče brzo, a onda dodade: "Beži!"
     Okrenuše se i potrčaše preko dna okna. Džon ubrzo otkri da se niko nije potrudio da potpuno izravna dno, iako je sa crnog bazalta uglavnom uklonjeno slobodno kamenje. Što je brže trčao, minijaturni krateri i škrape zadavali su mu sve više teškoća; u tom nagonskom spasavanju, obnovili su se nagoni stečeni u detinjstvu, tako da se pri svakom koraku prejako otiskivao, doskačući na neispitani teren i ponovo divlje odskačući u bezglavoj trci, sve dok se konačno nije spotakao, izgubio ravnotežu i pao na kvrgavu stenu, ruku ispruženih da zaštiti vizir. Bila mu je slaba uteha što je pao i Okakura. Srećom, sila teže zbog koje su pali ostavila im je i više vremena da pobegnu: onaj predmet još nije bio dosegao dno. Ustali su i ponovo potrčali, ali Okakura opet pade. Džon se osvrnu i opazi maglovito sevanje metala kako udara o kamen, a zatim zvuk udarca, snažno vam, kao kod eksplozije. Poleteše srebrni komadići, neki u njihovom pravcu: zastao je u trku i oslušnuo mogući dolazak odbačenog materijala. Nije bilo nikakvog zvuka.
     Odozgo dolete veliki hidraulični cilindar i poče da odskače, prevrćući se, levo od njih, na šta obojica poskočiše. Nije ga video kako pada.
     Posle toga, mir. Stajali su skoro minut, a onda se Bun promeškolji. Znojio se; bili su u odelima pod pritiskom, ali je dno okna sa 49 stepeni Celzijusa bilo najtoplije mesto na Marsu, a izolacija odela bila je projektovana za hladnoću. Pokrenuo se da pomogne Okakuri da ustane, ali se predomisli; ovaj je verovatno više voleo da se sam podigne nego da duguje Bunu giri za pruženu pomoć. Ako je Bun pravilno shvatio koncept. "'Ajde da pogledamo", reče umesto toga.
     Okakura ustade, i oni pođoše preko nabijenog crnog bazalta. Okno je odavno bilo prokopano kroz živu stenu; protezalo se, zapravo, na oko dvadeset odsto od ukupne dubine litosfere. Na dnu je bilo zagušljivo, kao da su odela bez ikakve izolacije. Bunov dovod vazduha bio je dobrodošlo rashlađenje na licu i u plućima. Uokvireno tamnim zidovima okna, ružičasto nebo bilo je veoma sjajno. Sunce je obasjavalo kratki konusni odsečak zida okna. Sredinom leta možda je sjalo sve do dna - ne, bili su južno od Jarčeve obratnice. Zauvek u senci, ovde dole.
     Priđoše olupini. Bio je to robotski kiper za odvoženje kamenja putem koji se dizao u spirali oko zida okna. Komadi kipera bili su pomešani sa velikim čvrstim stenama, od kojih su neke bile odbačene i do sto metara od mesta udara. Dalje od sto metara bilo je manje krhotina; cilindar koji je proleteo pored njih mora da je bio odbačen nekakvim pritiskom.
     Gomila magnezijuma, aluminijuma i čelika, sve to zastrašujuće zgužvano. Magnezijum i aluminijum delimično su se istopili. "Misliš da je pao čak sa vrha?" upita Bun.
     Okakura je ćutao. Bun ga pogleda; čovek je pažljivo izbegavao njegov pogled. Možda se plašio. Bun reče: "Mora da je prošlo svih trideset sekundi od trenutka kada sam ga ugledao do udara."
     Pri brzini od otprilike tri metra u sekundi na kvadrat, bilo je više nego dovoljno vremena da dostigne punu brzinu. To znači da je u trenutku udara imao brzinu od oko dve stotine kilometara na sat. Što i nije tako loše. Na Zemlji bi stigao do dole za upola manje vremena i verovatno bi pao na njih. Ma šta, da nije pogledao uvis kada je pogledao, i ovaj bi ih dokačio. Bio je već na pola puta niz okno kada ga je ugledao. Ali ko zna koliko je dugo padao pre toga.
     Bun polako obiđe pukotinu između zida okna i gomile krša. Kamion je pao na desni bok, i leva strana bila mu je izobličena, ali prepoznatljiva. Okakura se pope nekoliko koraka uz olupinu, a onda pokaza crno mesto iza leve prednje gume. Džon se pope za njim i zagreba metal hvataljkom na kažiprstu desne rukavice. "Snažno punjenje", primeti.
     "Da", reče Okakura i pročisti grlo. Bilo je očigledno da se plaši. Pa, prvi čovek na Marsu zamalo da bude ubijen u gostima kod njega; i on sam, naravno, ali ko zna šta ga je više prestrašilo? "Dovoljno da gurne kamion sa puta."
     "Pa, kao što rekoh, već je bilo izveštaja o sabotaži."
     Okakura se mrštio iza vizira. "Ali ko? I zašto?"
     "Ne znam. Znaš nekog u tvojoj ekipi sa mogućim psihološkim poteškoćama?"
     "Ne." Okakurino lice bilo je pažljivo bezizražajno. Svaka grupa sa više od pet članova imala je nekoga ko je iskusio takve poteškoće, a Okakurin industrijski gradić brojao je pet stotina žitelja.
     "Ovo je šesti slučaj koji sam video", reče Džon. "Mada nijedan iz ove blizine." Nasmejao se. Setio se slike one tačke nalik na pticu na ružičastom nebu. "Bilo je sasvim lako pričvrstiti bombu na kamion pre nego što se spustio ovamo. I detonirati je satom ili visinomerom."
     "Crveni, misliš." Okakuri kao da je laknulo. "Čuli smo za njih. Ali to je..." Slegnu ramenima. "Suludo."
     "Jeste." Džon strča sa olupine. Prešli su preko dna okna do vozila kojim su se spustili. Okakura je bio na drugoj frekvenciji, razgovarao je sa ljudima napolju.
     Džon zastade pored središnje jame da još jednom pogleda okolo. Bilo je teško pojmiti veličinu okna: prigušena svetlost i okomite linije podsećale su ga na katedralu, ali bi sve postojeće katedrale počivale poput kućica za lutke na dnu ove ogromne šupljine. Natprirodne dimenzije terale su ga da zatrepće, i on zaključi da je predugo držao podignutu glavu.
     Povezli su se putem iskopanim u zidu okna do prvog lifta, ostavili vozilo i ušli u kabinu. Kabina pođe uvis. Sedam puta su morali da izlaze i prelaze putem do sledećeg lifta. Svetlost se pojačala gotovo do normalne dnevne. Sada je mogao da vidi kako je zid sa druge strane okna obeležen dvostrukom spiralom puteva: navoji u džinovskoj rupi za zavrtanj. Dno okna se gubilo u pomrčini, tako da se nije video ni kamion.
     Poslednja dva lifta vozila su ih kroz regolit; prvo kroz megaregolit, koji je podsećao na ispucalu živu stenu, a zatim kroz sam regolit, čiji su šljunak, kamenje i led bili zaklonjeni betonskom oblogom, glatkim, zakrivljenim zidom nalik na branu, toliko nagnutim unazad da je poslednji lift bio, zapravo, vagon na kablovima. Popeli su se uz zid ogromnog čunka - slivnik kade Velikog Čoveka, rekao je Okakura kada su silazili - i konačno izbili na površinu, na Sunce.
     Bun iziđe iz vagona i pogleda dole za sobom. Obloga regolita podsećala je na unutrašnji zid veoma glatkog kratera, sa spiralnim dvotračnim putem naniže, ali taj krater nije imao dno. Mohoul. Mo(ho) i hole, engleski: rupa, jama, naziv za jamu koja je, po predlogu jugoslovenskog geologa Mohorovičića, trebalo da bude iskopana do granične linije između Zemljine kore i jezgra; nazvana je po istom naučniku Mohorovičićev diskontinuitet - prim. prev. Do izvesne dubine bilo je vidno, ali je zid bio u senci, i samo je spirala puta hvatala nešto svetlosti, te je izgledala kao nekakvo viseće stepenište, koje se spuštalo kroz prazninu prema jezgru planete.
     Tri džinovska kipera polako su se uspinjala uz završni deo puta, natovarena crnim kamenjem. U poslednje vreme treba im pet sati da prevale put od dna okna, rekao je Okakura. I neznatni nadzor, kao i za najveći deo projekta, u proizvodnji i rukovanju. Stanovnici grada morali su samo da se brinu za programiranje, puštanje u rad, održavanje i popravke. A sada i za bezbednost.
     Naselje, nazvano Senzeni Na, bilo je raštrkano po dnu najdubljeg kanjona Taumasija Fose. Najbliže oknu nalazila su se industrijska postrojenja; tu se proizvodio najveći deo opreme za iskopavanje i izdvajali su se korisni metali iz izvađenog kamena. Bun i Okakura uđoše u ivičnu stanicu, presvukoše se iz odela pod pritiskom u kombinezone boje bakra i pođoše kroz jednu od providnih cevi koje su spajale sve zgrade u gradu. U cevima je bilo hladno i sunčano, i svi su nosili odeću sa spoljnjim slojem od folije bakarne boje, najnoviji japanski izum za zaštitu od zračenja. Bakarna bića, koja se kreću kroz providne cevi; Buna je ovo podsećalo na farmu mrava. Nad glavama im se stvori termalni oblak, zamrznut, i uzlete poput pare iz ventila, sve dok ga ne uhvatiše visoki vetrovi i raznesoše u oblik dugačkog, pljosnatog traga mlaznog aviona.
     Stambeni deo grada nalazio se u jugoistočnom zidu kanjona. Veliki pravougaoni deo litice bio je zamenjen staklom; iza je ležalo visoko otvoreno šetalište, sa pet spratova stanova u pozadini.
     Prešli su šetalište i Okakura ga uvede u službene prostorije grada na petom spratu. Oko njih se okupi manja grupa ljudi zabrinutih lica, obraćajući se Okakuri i jedni drugima. Svi zajedno prođoše kroz ured i iziđoše na terasu. Džon je pažljivo slušao kako Okakura objašnjava na japanskom šta se dogodilo. Neki njegovi slušaoci izgledali su nervozno, a većina ih je izbegavala da sretne Džonov pogled. Da li je malopređašnji incident dovoljan da ih obaveže na giri? Bilo im je važno da se ne dogodi da budu javno obeleženi, ili nešto slično. Sramota je krupna stvar za Japanca, a Okakura je počeo da poprima krajnje uzrujan izgled, kao da je došao do zaključka da je sve njegova greška.
     "Čuj, to je lako mogao da bude neko spolja, a ne ljudi koji žive ovde", reče Džon živo. Dao im je neke predloge za mere bezbednosti ubuduće. "Ivica je savršena prepreka. Postavite alarmni sistem, i svega nekoliko ljudi na ivičnoj stanici moći će da paze i na sistem i na liftove. Znam da je to traćenje vremena, al' izgleda da se tako mora."
     Okakura ga snebivljivo upita da li bar naslućuje ko bi mogao da bude počinilac sabotaže. On slegnu ramenima. "Nemam pojma, na žalost. Protivnici ideje mohoula, pretpostavljam."
     "Ali mohouli se kopaju", reče jedan od njih.
     "Znam. To je verovatno simboličan čin." Nacerio se. "Ali ako bi na nekoga pao kamion, bio bi to gadan simbol."
     Oni ozbiljno zaklimaše glavama. Poželeo je da ima Frenkovu sposobnost usvajanja jezika, jer bi tako mogao bolje da opšti sa ovim ljudima. Bilo ih je teško pročitati, onako zatvorene i šta još ne.
     Pitali su ga da li bi prilegao.
     "Dobro mi je", reče on. "Promašio nas je. Ovo ćemo morati da ispitamo, ali da danas produžimo po dogovorenom rasporedu."
     Okakura i grupa ljudi i žena povedoše ga zato u obilazak grada, i on je raspoloženo posetio laboratorije i odaje za okupljanje, salone i trpezarije. Klimao je glavom, rukovao se i govorio 'Kako ste?' sve dok nije bio uveren da je upoznao polovinu ukupnog broja žitelja Senzeni Naa. Većina još nije bila čula za događaj u oknu, i svi su se radovali što su ga upoznali, što mogu da mu stisnu ruku, da popričaju s njim, da mu nešto pokažu, da ga gledaju. To se dešavalo svuda gde je išao, neprijatno ga podsećajući na godine između prvog i drugog putovanja, koje je proveo kao ribica u akvarijumu.
     Ali ipak je radio svoj posao. Sat rada, a onda četiri sata kao Prvi Čovek Na Marsu; uobičajeni odnos. I dok je popodne prelazilo u veče, a ceo grad se okupio na banketu u čast njegove posete, strpljivo je igrao svoju ulogu. To je značilo preći u dobro raspoloženje, što te večeri nije bio lak zadatak. Zapravo je uzeo predah, otišao u kupatilo u svojoj sobi i progutao kapsulu koju je proizvela Vladova medicinska ekipa u Aheronu. Bio je to lek nazvan omegendorf, sintetička mešavina svih endorfina i opijata koje su pronašli u prirodnoj hemiji mozga, lek za dobro raspoloženje kakav Bun nije verovao da je moguće proizvesti.
     Kada se vratio na banket, bio je mnogo opušteniji. U stvari, naprosto je zračio od droge. Uostalom, izbegao je smrt, i to u bezglavoj trci! Malo dodatnih endorfina tu nije moglo da škodi. Lako se kretao od stola do stola, zapitkujući u hodu. To je bilo ono što godi ljudima, što je kod njih stvaralo praznično raspoloženje, kakvo je i trebalo da vlada prilikom susreta sa Džonom Bunom. Džonu je prijala sposobnost da izazove tako nešto, deo posla koji je slavu činio podnošljivom, jer kad bi postavio pitanje, ljudi bi skakali da mu odgovore kao losos u potoku. Ovo je u suštini bilo čudno, činilo se da ljudi teže da izravnaju nejednakost koju su osećali u situaciji, znajući toliko mnogo o njemu, a on tako malo o njima. Stoga se dešavalo da pravovremeno ohrabrenje, čak i pravilno procenjen podsticaj, kod njih izazove pravu erupciju zapanjujuće ličnih podataka: svedočenja, otkrovenja, ispovesti.
     Zbog toga je proveo veče slušajući o životu u Senzeni Nau ("To jest, šta smo uradili?" Brz kez.) A potom su ga odveli do njegovog prostranog gostinskog stana, sa sobama od samog bambusa. Krevet kao da je bio usečen u bambusov čestar. Ostavši sam, spojio je svoju kodnu kutiju sa telefonom i pozvao Saksa Rasela.

     Rasel je bio u Vladovom novom štabu, istraživačkom centru ugrađenom u dramatičnu perajastu hrid u Aheron Fose, severno od Olimpus Monsa. Saks je sada tamo provodio sve vreme, učeći genetski inženjering kao školarac; stekao je uverenje da je biotehnologija ključ za teraformiranje i bio je odlučan da se poduči do te mere da bi mogao aktivno doprineti tom delu kampanje, uprkos činjenici da je sve njegovo znanje bilo o fizici. Moderna biologija ozloglašeno je otužna, i mnogi fizičari ne mogu da je podnesu, ali su ljudi u Aheronu priznali da Saks brzo uči, i Džon im je verovao. Saks se podrugljivo smejuljio sopstvenom napretku, ali je bilo očigledno da je zašao duboko u gradivo. Neprestano je govorio o tome: "To je suštinska stvar", rekao bi. "Trebaju nam voda iz tla i ugljen-dioksid iz vazduha, a za oboje će morati da se postara biomasa." Zato je crnčio za ekranima i u laboratorijama.
     Saslušao je Bunov izveštaj sa uobičajenom ravnodušnošću. Prava parodija naučnika, pomisli Džon. Čak je nosio i laboratorijski mantil. Videvši njegovo poznato treptanje, Džon se seti priče koju je ispričao jedan od Saksovih asistenata u veselom društvu na tulumu; u jednom propalom laboratorijskom opitu, sto laboratorijskih pacova dobilo je injekcije sa sredstvom za povećanje inteligencije, što ih je pretvorilo u genije. Pobunili su se, pobegli iz kaveza, zarobili glavnog eksperimentatora, svukli ga i retro-injektovali svoje umove u njegovo telo, upotrebivši metod koji su smislili na licu mesta - a taj naučnik bio je onaj isti Saksifrejdž Rasel, u belom mantilu, žmirkav, trzav, laboratorijski pacov. Um mu je bio zbir stotinu superinteligentnih pacova, "i dobio je ime po cvetu, baš kao laboratorijski pacovi. Bila je to njihova mala šala, razumete?"
     Ovim je bilo objašnjeno mnogo toga. Dovršavajući izveštaj, Džon se nasmeši, a Saks radoznalo nagnu glavu. "Misliš da si ti bio meta kamiona?"
     "Ne znam."
     "Kako su ljudi tamo reagovali?"
     "Uplašeno."
     "Misliš da su i oni u tome?"
     Džon slegnu ramenima. "Ne verujem. Po svoj prilici samo brinu šta će se sada dogoditi."
     Saks načini brz pokret rukom. "Nema izgleda da takva sabotaža ugrozi projekt", reče blago.
     "Znam."
     "Ko to radi, Džone?"
     "Ne znam."
     "Šta misliš, da nije En? Možda je i ona postala prorok, kao Hiroko ili Arkadije, sa sledbenicima, programom i ostalim?"
     "I ti imaš program i sledbenike", podseti ga Džon.
     "Ali ja ne nagovaram svoje sledbenike da razaraju i ubijaju ljude."
     "Ima ih koji misle da pokušavaš da razoriš Mars. A ljudi će svakako ginuti u nesrećama prilikom teraformiranja."
     "Šta hoćeš da kažeš?"
     "Samo te podsećam. Da bi ti bilo jasnije zašto to rade."
     "Znači, misliš da je to En."
     "Ili Arkadije, ili Hiroko, ili neko za koga nikad nismo čuli, iz novih kolonija. Tamo sad ima puno ljudi. Puno klika."
     "Znam." Saks ode do radne ploče i iskapi svoju olupanu šolju za kafu. Zatim reče: "Bilo bi dobro da pokušaš da otkriješ ko je to. Pođi gde je potrebno da odeš. Idi i razgovaraj s En. Urazumi je." Glas mu zadobi tugaljivu notu: "Više ne mogu ni da razgovaram s njom."
     Džon je zurio u njega, iznenađen ovim izlivom osećanja. Saks je shvatio njegovo ćutanje kao nevoljnost, pa nastavi: "Znam da to nije tvoj posao, ali svi će hteti da razgovaraju s tobom. Ti si praktično jedini za koga to još može da se kaže. Znam da radiš na mohoulima, ali možeš da prepustiš svoj deo posla tvojoj ekipi i da nastaviš da obilaziš mohoule u okviru istrage. Zaista ne znam nikog drugog ko bi to mogao. Nemamo pravu policiju. Doduše, ako ove stvari nastave da se dešavaju, UNOMA će nam je poslati."
     "Ili transnacionalce." Bun razmisli o tome. Prizor onog kamiona, kako pada s neba... "U redu. U svakom slučaju, otići ću da razgovaram s En. Posle toga možemo da se sastanemo i dogovorimo o merama obezbeđenja za sve projekte teraformiranja. Ako uspemo da sprečimo bar neku od sledećih sabotaža, UNOMA neće ulaziti u igru."
     "Hvala, Džone."
     Bun iziđe na terasu stana. Šetalište je bilo gusto zasađeno Hokaido-borovima, a rashlađeni vazduh zasićen mirisom smole. Dole, među stablima, prolazile su bakarne prilike. Bun je razmišljao o novoj situaciji. Već deset godina je radio za Rasela na teraformiranju, rukovodeći projektom mohoula, propagirajući i slično, i uživao je u poslu; međutim, nije bio među vrhunskim stručnjacima ni u jednoj nauci, te tako nije bio ni u krugovima odlučivanja. Znao je da ga mnogi smatraju maskotom, slavnim licem za potrošače tamo na Zemlji. Glupim svemircem kome se posrećilo, i otada živi od toga. Nije mu smetalo; uvek je bilo patuljaka sa sekirama, koji pokušavaju da skrate sve ostale do svoje visine. Što je u redu, pošto su se u njegovom slučaju malo prešli. Njegova moć nije bila mala, iako je verovatno samo on mogao da je sagleda, jer se sastojala od bezbroj sastanaka licem u lice, od uticaja koji je imao na odluke ljudi. Na kraju krajeva, moć nije stvar titule. Moć je stvar vizije, ubedljivosti, slobode kretanja, slave, uticaja. Maskota se ionako ističe napred, da pokaže put.
     A opet, uprkos svemu tome, nešto se moralo reći o njegovom novom zadatku. Već je to osećao. Biće problematičan, težak, možda rizičan... i, pre svega, izazovan. Novi izazov; to mu se dopadalo. Vraćajući se u stan da legne (Ovde je spavao Džon Bun!), shvatio je da više neće biti samo prvi čovek na Marsu, već i prvi detektiv. Naceri se na tu pomisao, a poslednji talas omegendorfa ozari mu nerve.

     En Klejborn bila je u istraživanju planina oko Basena Argire, što je značilo da može da uzme jedrilicu i odleti iz Senzeni Naa do nje. Zato je rano sledećeg jutra ušao u balon-lift uz kotveno uže stacionarnog dirižabla koji je lebdeo iznad grada, uživajući dok se dizao iznad sve šire panorame velikih kanjona Taumasije. Iz dirižabla se spustio u kabinu jedne od jedrilica obešenih ispod trupa. Pošto se vezao, otkačio je jedrilicu, i ona propade kao kamen sve dok je nije naveo na toplotnu struju mohoula, koja je silovito hitnu uvis. Boreći se da uspostavi kontrolu, nagnuo je veliku prozirnu letelicu u široko uzlazno kruženje, podvriskujući dok je izdržavao jake udare; bilo mu je kao da jaše mehur sapunice iznad logorske vatre!
     Na pet hiljada metara, paperje pare počinjalo je da se stanjuje i širi na istok. Džon je izvukao jedrilicu iz kruženja i poleteo prema istoku, poigravajući se sa njom da bi stekao osećaj. Moraće pažljivo da koristi vetrove da bi stigao do Argire.
     Leteo je pravo u razliveno bleštavilo Sunca. Vetar je klizio preko krila. Zemlja ispod njega bila je tamnonarandžaste boje, nešto svetlije na horizontu. Južne visije bile su svuda izbušene, divljeg, prvobitnog lunarnog izgleda, kakav se uvek povezuje sa saturacionim kraterima. Džon je voleo da leti iznad njih, i upravljao je nesvesno, usredsređen na predeo. Bilo je uživanje zavaliti se i leteti, osećati vetar praktično pod laktovima, posmatrati okolinu i ne misliti ni na šta. Ove, 2047. godine (ili 'm-10' godine, kako je obično razmišljao), napunio je šezdeset četiri godine i već je bezmalo trideset godina bio najslavniji živi čovek; u poslednje vreme bio je najsrećniji kada je sam i kad leti.
     Posle jednog sata, počeo je da razmišlja o novom zadatku. Bilo je važno ne upustiti se u fantazije o lupi i pepelu cigarete, ili o futroli sa pucom; bilo je važnijeg posla i ovde, u vazduhu. Pozvao je Saksa i upitao ga da li može da spoji njegovu VI sa emigracionim međuplanetnim arhivama UNOMA-e, a da to tamo ne primete. Pošto je proverio stvar, Saks mu je javio da je to moguće, pa je Džon poslao listu pitanja, a onda se ponovo usredsredio na let. Jedan sat i puno kratera kasnije, Polinino crveno svetlo je zatreptalo, upozoravajući na prijem podataka. Džon zatraži od VI različite analize podataka, i kada je završila, uze da ih proučava na ekranu. Pokretna ustrojstva; bila su zbunjujuća, ali se nadao da će nešto iskrsnuti kada ih poveže sa sabotažama. Naravno, ljudi su se kretali i bez podataka o tome, tajna kolonija među njima. A ko bi tek znao šta Hiroko i ostali misle o projektima teraformiranja? Ipak, vredelo je pogledati.
     Na horizontu ispred njega iznikoše Neredijum Montes. Mars nikada nije imao mnogo tektonskih pomeranja, pa je bilo malo planinskih venaca; oni koji su postojali obično su bili prošireni rubovi kratera, prstenovi izbačenog materijala posle udara takve snage da je kamenje padalo u dva ili tri koncentrična kruga, od kojih je svaki bio širok više kilometara i veoma krševit. Helas i Argira, najveći, imali su i najšire raspone, a treći i poslednji veliki planinski venac, Flegra Montes, na padini Elizijuma, bio je verovatno od fragmentarnih ostataka udara koje su kasnije prekrili vulkani Elizijuma ili Okeanus Borealis. Oko tog pitanja vodila se žestoka rasprava, a En, Džonov odlučujući autoritet u tim stvarima, nikada nije izrazila mišljenje o tome.
     Neredijum Montes činili su severni rub oko Argire, ali su En i njena ekipa trenutno istraživali južnu ivicu, Karitum Montes. Bun je upravio letelicu prema jugu, i u rano popodne nisko je nadleteo široko ravno polje Basena Argire. Posle divljih kratera visija, dno basena izgledalo je kao veoma ravno, žućkasto polje, oivičeno velikim lukom rubnih litica. Sa svog mesta, mogao je da vidi bar devedeset stepeni luka, dovoljno da mu pruži osećaj razmera udara koji je stvorio Argiru. Bio je to veličanstven prizor. Let preko hiljada marsovskih kratera naučio je Buna umeću da proceni njihove dimenzije, a Argira je jednostavno bila izvan svih merila; jedan prilično veliki krater, Gaje, bio je tek rupica na obodu Argire! Tu mora da je pao čitav svet! Ili barem vraški krupan asteroid.
     Unutar jugoistočne krivine ruba, na dnu basena blizu obronaka Karituma, opazio je usku, belu liniju piste. Lako uočljivi tragovi ljudskog rada u toj pustoši isticali su se kao svetionici. Sa brda na Suncu dizale su se toplotne struje, i on zaokrenu prema jednoj od njih, spustivši se uz titrajuće ammm, a onda to prestade, i krila letelice vidno odskočiše. Padamo kao kamen, kao onaj asteroid, pomisli Džon sa osmehom, i uzlete pre spuštanja sa poslednjim dramatičnim odskokom, prelazeći u poniranje sa svom preciznošću svoga umeća, svestan ugleda majstorskog letača, koji je naravno trebalo svakom prilikom osvežavati. Deo posla...
     Međutim, ispostavilo se da se u modulima pored piste nalazi samo dve žene, i nijedna nije videla njegovo spuštanje. Bile su unutra, gledajući TV vesti sa Zemlje; primetile su ga tek kada je ušao na vrata unutrašnje komore i skočile na noge da ga pozdrave. En je gore u jednom od planinskih kanjona, sa ekipom, rekle su mu, verovatno ne više od dva sata vožnje daleko. Džon je ručao s njima, dvema Britankama sa severnjačkim akcentom, čvrstim, druželjubivim ženama; potom je uzeo rover i pošao po tragovima kroz usek u Karitum. Jedan sat zavojitog uspona jarugom ravnog dna doveo ga je do pokretnog modula i tri parkirana rovera. Prizor ga je podsećao na drumsku kafanu usred bezvodne Mohave.
     U modulu nije bilo nikoga. Iz logora su se pružali tragovi na sve strane. Posle kraćeg razmišljanja, Bun se pope na brežuljak zapadno od logora i sede. Ispružio se na steni i uzeo kapsulu omegendorfa pod jezik, posmatrajući kako se crne senke bregova iskradaju na istok. Mislio je na ono što se dogodilo u Senzeni Na, prolazeći u sećanju kroz sate pre i posle incidenta, izraze lica ljudi, njihove reči. Prizor kamiona u padu natera mu srce da malo požuri.
     U useku iznad brda na zapadu pojaviše se bakarne prilike. On ustade, siđe niz obronak i sačeka ih kod modula.
     "Šta ćeš ti ovde?" upita En, na frekvenciji prve stotine.
     "Hoću da razagovaram s tobom."
     Ona uzdahnu i isključi se.
     U modulu bi bilo tesno i bez njega. Sedeli su u glavnoj prostoriji, koleno uz koleno, dok je Sajmon Frazijer grejao preliv i vodu za špagete u skučenom kuhinjskom kutku. Jedini prozor modula bio je okrenut prema istoku, pa su jeli i posmatrali rastezanje senke planina po dnu velikog basena. Džon je poneo sa sobom polulitarsku bocu konjaka iz Utopije i otvorio ju je posle večere, usred uzdaha odobravanja. Dok su areolozi gustirali piće, on je prao sudove ("Ne sprečavajte me!") i raspitivao se kako ide istraživanje. Tragali su za dokazima o postojanju drevnih lednika, koji bi u slučaju pozitivnog otkrića podržali teoriju o ranoj prošlosti planete, prema kojoj su nizije nekada prekrivali okeani.
     No, da li bi En, pomisli Džon, slušajući ih, baš želela da pronađe dokaz o postojanju okeana? Bio je to model prošlosti koji je pružao moralnu podršku projektu teraformiranja i ukazao na to da se stvari samo vraćaju u nekadašnje stanje. Stoga joj možda nije bilo stalo da pronađe dokaze ove vrste. Da li bi ta nenaklonost uticala na njen rad? Pa, svakako. Ako ne svesno, onda dublje. Svest je ionako tanka litosfera iznad ogromnog usijanog jezgra. Detektivi to ne smeju da zaborave.
     Međutim, izgledalo je da se svi u modulu slažu sa tim da nema tragova glacijacije, a svi su bili dobri areolozi. Bilo je visokih basena nalik na cirkove, visokih dolina sa klasičnim U-oblikom glečerskih dolina i nešto kupola-i-zid konfiguracija koje su mogle biti ishod glacijalnog odvajanja; sve ove pojave viđene su na satelitskim snimcima, kao i par odblesaka za koje su neki verovali da dolaze sa površina uglačanih od glečera. Ali na zemlji je sve to padalo u vodu. Nisu našli uglačane površine, čak ni u zavetrini dolina U-oblika; nije bilo morena, lateralnih ili terminalnih; ni traga od odvajanja, ili prelaznih linija, gde bi se nanatuci isticali i kroz najdeblje slojeve prastarog leda. Ništa. Još jedan slučaj onoga što su nazivali nebeskom areologijom, čija se prošlost pružala sve do ranih satelitskih fotografija, pa i do teleskopa. Kanali su bili nebeska areologija; na taj način je nastalo i mnogo drugih rđavih hipoteza, hipoteza koje su sada bile na probi strogosti zemaljske areologije. Mnoge su se srušile pod težinom podataka sa površine, i pale u kanale, kako su to oni govorili.
     Glečerska teorija, međutim, i okeanski model kao deo nje, uvek su bili među najotpornijima. Pre svega, zato što je gotovo svaki model nastanka planete ukazivao na to da je moralo biti gubitka velikih količina vode u obliku gasa, neznano kuda. I drugo, pomisli Džon, zato što bi mnogo ljudi bilo zadovoljno kada bi okeanski model bio potvrđen; osećali bi se manje nesigurni u moralnost teraformiranja. Dakle, protivnici teraformiranja... Ne, nije bio iznenađen što Enina ekipa nije ništa pronašla. Pomalo pod dejstvom konjaka i izazvan njenom odbojnošću, javio se iz kuhinje: "Ali ako je i bilo glečera, najmlađi su postojali, šta ja znam, pre milijardu godina? Toliko vreme bi izbrisalo svaki površinski trag, rekao bih, bile to uglačane površine, morene ili nanatuci. Ostali bi samo najkrupniji oblici, što i jeste slučaj. Je l' tako?"
     En je ćutala, ali sad reče: "Oblici zemljišta ne pripadaju samo glacijaciji. Svi su oni u uobičajenim marsovskim razmerama, jer su svi nastali od pada kamenja sa neba. Tamo negde napolju nalaze se sve zamislive formacije, bizarni oblici ograničeni samo uglom pod kojim su položeni." Odbila je da proba konjak, što je iznenadilo Džona, i sada je zurila u pod, sa izrazom gađenja na licu.
     "Ali ne i doline U-oblika", reče Džon.
     "Da, i doline U-oblika."
     "Problem je u tome što se okeanski model prilično lako prepoznaje", reče Sajmon tiho. "Moguće je ne naći dokaze za njega, kao mi sad, ali to ga ne pobija."
     Očistivši kuhinju, Džon zamoli En da iziđu napolje i prošetaju dok ne zađe Sunce. Oklevala je, nije joj se išlo; ali to je bio jedan od njenih obreda, svima poznatih, i odmah potom je pristala, uz brzu grimasu i kratak, težak pogled.
     Kada su izišli, poveo ju je na isti brežuljak na kome je odremao. Nebo je bilo kupola boje šljive nad crnim nazubljenim liticama oko njih, i zvezde su se pojavljivale, na stotine njih, pri svakom treptaju oka. Stao je pored nje; zurila je negde na drugu stranu. Izlomljena ivica neba mogla je da bude prizor sa nekog mesta na Zemlji. En je bila nešto višeg rasta od njega, suvonjav, koščati obris. Bila mu je draga; no, ako je i sama osećala bilo šta slično prema njemu, to je iščezlo kada je izabrao da radi za Saksa. Njeni optužujući pogledi poručivali su mu da je imao slobodu da izabere da radi bilo šta, a ipak se odlučio baš za teraformiranje.
     Pa, to je bila istina. Pružio je ruku ispred nje, s podignutim prstom. Ona lupnu po pločici na zglobu šake, i odjednom mu šum njenog dah ispuni uho. "Šta", reče ona, ne okrenuvši glavu.
     "Reč je o sabotažama", reče on.
     "Tako sam i mislila. Pretpostavljam da Rasel smatra da ja stojim iza toga."
     "Nije baš da..."
     "Šta on misli, da sam glupa? Da sam u stanju da poverujem da će malo vandalizma zaustaviti vaše dečačke igre?"
     "Pa, neće biti da ga je malo. Sada je to već šest ozbiljnih incidenata, i u svakom je neko mogao da pogine."
     "Izbacivanje ogledala sa orbite može nekog da ubije?"
     "Ako je tamo i radi na održavanju."
     Oglasila se jednim 'hm'. "Šta se još dogodilo?"
     "Juče je sa puta u jednom od mohoula gurnut kamion, i zamalo da padne na mene." Začu kako je zadržala dah. "To je već treći kamion. Zatim to ogledalo, sa tehničarem održavanja na njemu. Žena je morala da izvede slobodan solo let do stanice, bio joj je potreban ceo sat da stigne donde, i to jedva. Pa onda detoniranje skladišta eksploziva u mohoulu u Elizijumu, samo minut pošto su izišli radnici. A u Podbrežju je sve lišajeve ubio virus zbog koga je zatvorena cela laboratorija."
     En slegnu ramenima. "Šta si očekivao od GEM-a? Moguće da je bilo slučajno. Čudi me da se to nije češće događalo."
     "Nije bilo slučajno."
     "Ništa to ne znači. Zar Rasel stvarno misli da sam glupa?"
     "Znaš da ne misli. Posredi je narušavanje ravnoteže. U projekt se ulaže mnogo novca sa Zemlje, ali ne bi trebalo puno negativnog publiciteta da veliki deo bude povučen."
     "Možda", reče En. "Ali treba malo da oslušneš sebe kad pričaš takve stvari. Ti i Arkadije najveći ste zagovornici nekakvog novog marsovskog društva, vas dvojica i još možda Hiroko. Ali prema tome kako Rasel, Frenk i Filis dovlače kapital sa Zemlje, cela stvar će uskoro biti izvan naših ruku. Biće to samo jedan od poslova, i sve vaše ideje otići će u vetar."
     "Volim da verujem da svi želimo sličnu stvar ovde", reče Džon. "Želimo da radimo dobar posao na dobrom mestu. Mi samo naglašavamo različite delove procesa kojim se to postiže, i ništa više. Da smo samo objedinili snage i radili kao tim..."
     "Ne želimo iste stvari!" reče En. "Vi biste da izmenite Mars, a ja ne. Jednostavna stvar."
     "Ovaj..." Džon ostade bez reči pred njenom gorčinom. Polako su se kretali oko vrha brežuljka, u složenom plesu koji je oponašao razgovor, povremeno licem u lice, zatim potpuno okrenuti jedno od drugog, a sve vreme je njen glas bio u njegovom uhu, i njegov u njenom. Voleo je ove razgovore u hodačima, i koristio ih, taj nezaobilazni glas u uhu koji je mogao da bude tako ubedljiv, zavodljiv, hipnotički. "Čak i da je tako, nije do te mere jednostavno. Hoću da kažem, trebalo je da pomažeš onima koji su najbliže tvojim ubeđenjima i da budeš protiv onih koji su najdalje od njih."
     "To i radim."
     "Zato sam i došao da te pitam da li nešto znaš o saboterima. Ima smisla, zar ne?"
     "Ne znam ništa o njima. Želim im sreću."
     "Lično?"
     "Šta?"
     "Proverio sam tvoje kretanje u poslednjih nekoliko godina. Uvek si bila u blizini sabotaža, otprilike mesec dana pre nego što bi se dogodile. Bila si u Senzeni Nau pre nekoliko nedelja, pre nego što si došla ovamo, zar ne?"
     Slušao ju je kako diše. Bila je ljuta. "Koriste me kao paravan", promrmljala je, i još nešto što nije čuo.
     "Ko?"
     Okrenula mu je leđa. "Trebalo bi da ispitaš Kojota o ovome, Džone."
     "Kojota?"
     Ona se kratko nasmeja. "Nisi čuo za njega? Ljudi pričaju da luta površinom bez hodača. Iskrsne tu i tamo, ponekad na obe strane sveta u istoj noći. Lično je poznavao Velikog Čoveka, u stara dobra vremena. I veliki je drug sa Hiroko. I veliki neprijatelj teraformiranja."
     "Jesi li ga upoznala?"
     Nije odgovorila.
     "Slušaj", reče on posle skoro minut zajedničkog disanja, "neko će poginuti. Slučajni prolaznici."
     "Slučajni prolaznici će ginuti kada se otopi permafrost i tle nam se uruši pod nogama. Ni sa tim nemam nikakve veze. Ja samo radim svoj posao. Pokušavam da dokumentujem ono što je postojalo pre nego što smo došli ovamo."
     "Da. Ali ti si jedna od najčuvenijih crvenih, En. Ti ljudi mora da su ti se obratili zbog toga, i nadam se da ih nisi podržala. To bi moglo da sačuva živote."
     Okrenula se prema njemu. Vizir njenog šlema odražavao je zapadno obzorje, gore ljubičasto, dole crno, sa nazubljenom, sirovom ivicom između boja. "Da ste ostavili planetu na miru, sačuvali biste živote. To je ono što ja želim. Ubila bih i tebe da sam mislila da bi to pomoglo."

     Posle toga nije preostalo Bog zna šta da se kaže. Vraćajući se u modul, on pokuša da pokrene još jednu temu. "Šta misliš da se dogodilo sa Hiroko i ostalima?"
     "Nestali su."
     Džon zakoluta očima. "Nije razgovarala s tobom o tome?"
     "Ne. Je li razgovarala s tobom?"
     "Nije. Ne verujem da se obratila bilo kome izvan svoje grupe. Da li znaš kuda su otišli?"
     "Ne."
     "Imaš li neku ideju o tome zašto su otišli?"
     "Verovatno su hteli da nas se oslobode. Da stvore nešto novo. Ono što ti i Arkadije govorite da želite, oni su stvarno želeli."
     Džon zavrte glavom. "Ako to urade, biće to samo za dvadesetoro ljudi. Ja bih da se to ostvari za sve."
     "Možda su realističniji od tebe."
     "Možda. Videćemo. Postoji više od jednog načina da se ovo uradi. Moraš to da shvatiš."
     Nije mu odgovorila.
     Ljudi su ih posmatrali dok su ulazili u modul, i En, koja je otutnjala u kuhinjicu, nije baš pomogla da ostave najbolji utisak. Džon sede na naslon za ruke jednog od kauča i postavi im još pitanja o poslu, o količinama vode u tlu Argire, kao i o južnoj polulopti uopšte. Veliki baseni ležali su nisko, ali su bili isušeni prilikom udara koji su ih stvorili; uopšte se činilo da je voda na planeti uglavnom oticala na sever. Još jedan deo zagonetke: niko nikad nije objasnio zašto su južna i severna polulopta toliko različite, a to je bio važan problem u areologiji, čije je rešenje moglo da bude ključ za objašnjenje svih ostalih enigmi marsovskog predela, kao što je teorija tektonske ploče svojevremeno razjasnila mnoge probleme u geologiji. Među prisutnima je bilo onih koji su, zapravo, i sada hteli da primene tektonsko objašnjenje, razvivši postavku da je stara kora kliznula preko same sebe na južnu polovinu, ostavivši severnu da joj izraste nova koža, i da se onda sve zaledilo u tom stanju, kada je hlađenje planete zaustavilo sve tektonske pokrete. En je smatrala da je to besmisleno; po njenom mišljenju, severna polulopta bila je jednostavno najveći krater od svih, sudbonosni udar Nojevog doba. Udar sličnih razmera izbio je iz Zemlje materijal za Mesec, verovatno otprilike u isto doba. Areolozi su neko vreme razmatrali različite strane problema, a Džon je slušao i povremeno postavljao neutralna pitanja.
     Uključili su TV vesti sa Zemlje i pogledali kratku emisiju o nedavno otvorenim rudnicima i bušotinama na Antarktiku.
     "To je naše delo, znate", reče En iz kuhinje. "Rudnici i naftne bušotine bili su skoro sto godina zabranjeni na Antarktiku, još od IGY-a i prvog sporazuma. Ali kada je ovde počelo teraformiranje, sve je puklo. Tamo dole im ponestaje nafte, i Južni Klub je siromašan, a imaju pod nosom čitav kontinent nafte, gasa i minerala, koji bogate zemlje Severa tretiraju kao nacionalni park. Onda su na Jugu videli kako iste bogate zemlje Severa počinju da rasturaju Mars, i rekli su: 'Znači tako, vi možete da razbucate celu planetu, a mi treba da čuvamo ovaj ledeni breg tu u komšiluku, sa svim sirovinama koje su nam toliko potrebne? Zaboravite!' I tako su raskinuli Antarktički sporazum, i sada tamo buše i niko ništa ne preduzima u vezi s tim. Ode i poslednje čisto mesto na Zemlji."
     Prišla je i sela pored ekrana, sakrivši lice iza šolje vruće čokolade. "Ima još ako 'oćeš", reče Džonu, neljubazno. Sajmon mu uputi saosećajan pogled, a ostali su zurili iskolačenih očiju u oboje, zapanjeni svađom između dva člana prvih stotinu: kakva priča! Džon zamalo da se nasmeje; kada je ustao da uzme šolju čokolade, iznenada se sagnu i poljubi En u kosu. Ona se ukoči, a on ode u kuhinju. "Svi mi želimo različite stvari od Marsa", reče on, zaboravivši da je maločas na brežuljku rekao En suprotnu stvar. "No, eto nas tu, nema nas mnogo, i ovo je naš dom. Načinićemo ga onakvim kakav želimo da bude, k'o što reče Arkadije. Trenutno ti se ne dopada ono što žele Saks ili Filis, njima ono što ti želiš, a Frenku se ne dopada ništa što želi bilo ko drugi, i svake godine dolazi još ljudi koji podržavaju ovaj ili onaj stav, čak i ako ga ne poznaju. Može da nastane gadna situacija. U stvari, već je donekle takva, sa ovim napadima na opremu. Možete da zamislite da se to dogodi u Podbrežju?"
     "Hiroko i njena grupa pelješili su Podbrežje sve dok su bili tamo", reče En. "Mora da jesu, čim su mogli onako naprečac da ispare."
     "Ja', može biti. Ali nisu ugrožavali živote ljudi." On se ponovo seti kamiona kako pada niz okno, kratko i živo. Otpio je vreli kakao i opekao usta. "Bogamu! Znate, kad god me ove stvari obeshrabre, pokušam da se podsetim da je sve prirodno. Neizbežno je da se ljudi sukobljavaju, ali se sada bar sukobljavamo oko problema Marsa. Hoću da kažem da se ljudi ne svađaju oko toga da li su Amerikanci, Japanci, Rusi ili Arapi, ili oko vere, rase, pola ili šta ja znam oko čega. Bore se zato što žele ovu ili onu budućnost za Mars. Sada je to jedina stvar koja ima smisla. Što znači da smo već na pola puta do rešenja." Zagledao se u En, koja je zurila u pod. "Shvataš šta hoću da kažem?"
     Ona ga okrznu pogledom. "Bitna je ona druga polovina."
     "U redu, možda jeste. Previše toga uzimaš zdravo za gotovo, ali i to je ljudski. Međutim, moraš da shvatiš da si uticala na nas, En. Pa zar Saks i mnogi drugi nisu govorili da treba učiniti sve što se može da se Mars što pre teraformira - sudariti nekoliko asteroida sa planetom, upotrebiti hidrogenske bombe da se pokuša oživljavanje vulkana - što god bude potrebno! A sada su svi ovi planovi otpali zbog tebe i tvojih sledbenika. Izmenjena je čitava vizija onoga što treba teraformirati i dokle ići u tome. Osim toga, čini mi se da je moguće naći kompromis, tako što ćemo dobiti određenu zaštitu od zračenja, biosferu i možda vazduh za disanje, ili bar toliko vazduha da ne umremo odmah bez njega - a planetu ćemo ipak ostaviti gotovo istu kakva je bila." En zakoluta očima na ovo, ali on je nastavio da kuje gvožđe: "Niko ne govori da će napraviti prašumsku planetu, čak i kada bi to mogao! Uvek će biti hladna, i Tarzis će večno da štrči pravo u svemir, što znači da će ogroman deo planete ostati nedirnut. I sve to zbog tebe."
     "Ali ko jemči da posle načinjenog prvog koraka nećete poželeti više?"
     "Možda neki hoće. Ali ja ću prvi da im stanem na put. Hoću! Možda nisam na tvojoj strani, ali shvatam tvoje stavove. I kada letim iznad visija kao što sam leteo danas, moram da priznam da mi se dopada ono što vidim. Ljudi mogu da pokušaju da izmene planetu, ali će i planeta istovremeno menjati njih. Znaš da su ljudi koji su prvi ugledali Veliki Kanjon zaključili da je ružan k'o pakao, zato što nije bio kao Alpi. Dugo im je trebalo da otkriju njegovu lepotu."
     "Ionako su najveći deo potopili", reče En mračno.
     "Jeste, jeste. Ali ko zna šta će našoj deci biti lepo? Sigurno je da će imati osnovu u onome što poznaju, a ovo mesto biće jedino koje poznaju. Mi, dakle, teraformiramo planetu, ali ona areoformira nas."
     "Areoformiranje", reče En, i licem joj prelete tako nečest osmejak; videvši ga, Džon oseti kako mu lice gori; prošle su godine otkako ju je video da se tako osmehuje, a voleo ju je, i voleo je da je vidi nasmejanu.
     "Dopada mi se ta reč", dodala je. Uperila je prst u njega: "Ali držim te za reč, Džone Bune! Zapamtiću šta si rekao večeras!"
     "I ja ću", reče on.

     Ostatak večeri prošao je u opuštenijem raspoloženju. A sutradan ga je Sajmon otpratio do piste, gde je bio rover kojim će se odvesti na sever. Sajmon, koji bi ga obično pozdravio osmehom i stiskom ruke, samo retko sa 'Vidimo se', odjednom mu reče: "Zaista cenim ono što si rekao sinoć. Mislim da ju je to istinski razvedrilo. Posebno kad si pomenuo klince. Znaš, trudna je."
     "Šta?" Džon zatrese glavom. "Nije mi rekla. Jesi li ti, ovaj, otac?"
     "Aha." Sajmon se naceri.
     "Koliko joj je godina sada, šezdeset?"
     "Aha. To stvar čini malo težom, da tako kažem, ali već se događalo. Uzeli su jajnu ćeliju zamrznutu pre petnaest godina, oplodili je i ušpricali u nju. Videćemo kako će ići. Kažu da Hiroko u poslednje vreme stalno ostaje u drugom stanju, samo ih izbacuje kao inkubator, uvek C-rezom."
     "Svašta se priča o Hiroko, ali to su samo naklapanja."
     "Pa, ovo smo čuli od nekoga ko bi trebalo da zna."
     "Od Kojota?" reče Džon oštro.
     Sajmon podiže obrve. "Čudi me da ti je rekla za njega."
     Džon uzdahnu, osetivši nejasno nezadovoljstvo. Njegova slava očito je podrazumevala da mu je promaklo mnogo tračeva. "Dobro je što jeste. Pa, kad smo već tu..." Pružio je desnicu i rukovaše se, snažnim stiskom razvijenim u ranim svemirskim danima. "Čestitam. Pazi na nju."
     Sajmon slegnu ramenima. "Ti znaš En. Uvek je po njenom."