19.
Mangalavid je svako veče emitovao šest sati domaćeg amaterskog videa, uvrnuti koktel materijala koji je Džon gledao kad god je imao priliku. Pošto je smešao obilnu zelenu salatu u kuhinji, Džon je zato otišao do odaje vidikovca na stambenom spratu i seo da jede i gleda, povremeno bacajući poglede prema raskošnom zalasku Sunca iznad Askreusa. Prvih deset minuta programa za to veče snimila je žena koja je radila kao santirani inženjer u fabrici za preradu otpada u Ponoru Borealis; njen nasnimljeni glas bio je pun poleta, ali zamoran: "Najlepše je što možemo da natopimo sve što hoćemo određenim materijalima, kiseonikom, ozonom, azotom, argonom, parom, nekim biomaterijalima - što nam daje slobodu koju nismo imali tamo, kod kuće. Samo meljemo ono što nam daju dok sve ne razdvojimo." Tamo, kod kuće, ponovi Džon u sebi. Došljakinja. Posle nje je sledio pokušaj takmičenja u karateu, urnebesan i lep u isto vreme, pa dvadeset minuta gde su neki Rusi igrali Hamleta u svemirskim odelima na dnu mohoula Tirena Patera, snimak koji je Džonu izgledao blesavo sve dok Hamlet nije ugledao Klaudija kako kleči u molitvi, a kamera se podigla da prikaže mohoul kao zidove katedrale iznad Klaudija do beskrajno dalekog zraka Sunčeve svetlosti poput oproštenja koje nikad neće dobiti.
Džon isključi TV i siđe liftom do spavaonice. Leže i opusti se. Karate kao balet. Došljaci su bili takođe inženjeri, građevinci, naučnici svih struka, ali se činilo da nisu tako jednosmernih misli kao prvih stotinu, i to je verovatno bilo dobro. I oni su posedovali naučni način razmišljanja i poglede, bili su praktični, empirični, racionalni; preostala je nada da je izborni postupak na Zemlji i dalje bio protiv fanatizma, jer je slao ljude sa senzibilitetom putujućih Švajcaraca, praktične, ali otvorene za nove mogućnosti, sposobne da razviju novu odanost i uverenja. Bar se nadao da je tako. Sada je znao da je to pomalo naivno. Trebalo je samo pogledati prvih stotinu da se shvati da naučnici mogu da postanu fanatični kao bilo ko, možda čak i više, možda zbog preusko usmerenog obrazovanja. Nestanak Hirokine grupe... Tamo negde u kamenitoj divljini, srećna kopilad... Zaspao je.
Još nekoliko dana radio je na Vidikovcu Ehus, a onda primio poziv od Helmuta Bronskog u Barouzu, koji je hteo da razgovara s njim o novodošlima sa Zemlje. Džon odluči da se odveze vozom do Barouza i lično se sretne sa Helmutom.
Veče uoči odlaska, svratio je do laboratorija da vidi Saksa; kada je ušao, Saks reče onim svojim jednoličnim glasom; "Pronašli smo asteroid tipa Amor, sastavljen od devedeset procenata leda, na orbiti koja će ga dovesti u blizinu Marsa za tri godine. Baš ono što sam tražio, u stvari." Planirao je da postavi robotski vođen pokretač mase na ledeni asteroid, da ga gurne na orbitu unutar atmosfere Marsa i da ga tako sagori. Ovo bi zadovoljilo protokole UNOMA-e kojima se zabranjivalo razaranje velikih razmera u slučaju direktnog udara, ali bi ipak obogatilo atmosferu velikim količinama vode i razdvojenog vodonika i kiseonika, zapravo najpotrebnijih gasova. "Time bi atmosferski pritisak mogao da se poveća za svih pedeset milibara."
"Šališ se!" Prosečna vrednost na nultoj visini pre njihovog dolaska bila je između sedam i deset milibara (prosečna vrednost na nivou mora na Zemlji bila je 1013), i svi njihovi dotadašnji pokušaji podigli su je samo do pedeset milibara. "Jedna ledena kugla će udvostručiti atmosferski pritisak?"
"Tako pokazuju simulacije. Naravno, sa tako niskom početnom vrednošću, udvostručavanje nije odveć veliko dostignuće kao što zvuči."
"Ipak je sjajno, Sakse. A biće i teži slučaj za sabotažu."
Ali Saks nije hteo da ga podsećaju na to. Malko se namrštio i klisnuo.
Džon se nasmeja njegovoj plašljivosti i pođe prema vratima. Onda stade da razmisli, pa pogleda levo i desno po hodniku. Nikoga. A u Saksovim prostorijama nijedan video-monitor. Vratio se unutra, smešeći se na svoje šunjanje na prstima, i osmotrio papirni haos na Saksovom stolu. Odakle da počne? Verovatno je sve što je zanimljivo u njegovoj VI, ali ona sigurno reaguje samo na Saksov glas i beleži pokušaje ulaska sa strane. Nečujno je otvorio ladicu stola. Prazna. Sve su bile prazne; malo je nedostajalo da se glasno nasmeje, ali je uspeo da se obuzda. Na laboratorijskoj klupi ležala je gomila prepiske; uzeo je da je lista. Uglavnom poruke pristigle od biologa iz Aherona. Na dnu gomile bio je list nepotpisanog rukopisa, bez povratne adrese ili šifre pošiljaoca; Saksov printer izbacio ju je bez ikakve vidljive identifikacije. Poruka je bila kratka:
1) Samoubilačke gene koristimo za kontrolu bujanja. 2) Sada na površini ima toliko izvora toplote da ne verujemo da bi neko uspeo da razlikuje energiju koju mi ispuštamo od ostalih izvora. 3) Jednostavno smo se složili u želji da se odvojimo i da radimo samostalno, bez mešanja sa strane. Verujem da sad razumeš.
Pošto je čitav minut zurio u tekst, Džon podiže glavu i osvrnu se po sobi. I dalje nikoga. Još jednom je pogledao poruku, vratio ju je tamo gde je našao, tiho izišao iz Saksove sobe i pošao nazad u gostinski deo. "Sakse", reče s divljenjem, "ti vrećo prepredenih pacova!"
Voz za Barouz bio je uglavnom teretni, sa trideset uskih vagona i dvoje putničkih kola na početku, i tako je brzo i glatko klizio superprovodničkom magnetnom pistom da je bilo teško verovati očima; posle Džonovih beskrajnih klackanja roverom kroz nedođije delovalo je gotovo zastrašujuće. Jedino rešenje bilo je da preplavi centre zadovoljstva u mozgu omegendorfom, zavali se i uživa, gledajući napolje u nešto što se moglo opisati kao nadzvučni let po zemlji.
Pista je bila postavljena otprilike uporedo sa desetim stepenom S-širine; planirano je da se jednog dana zatvori prsten oko planete, ali je trenutno bila dovršena samo deonica između Ehusa i Barouza. Barouz je postao najveći grad na polulopti. Prvobitno naselje sagradio je konzorcijum američkog porekla, prema projektu EZ pod francuskim vođstvom, i nalazilo se na gornjem kraju Izidis Planicije, zapravo ogromnoj uvali gde su se severne ravnice duboko usecale u južna gorja. Bokovi i pročelje uvale ublažavali su zakrivljenost planete na takav način da je okolina grada donekle podsećala na zemaljske horizonte, i dok je voz brzao niz veliku uvalu, Bun je imao pogled preko tamnih polja prošaranih mezama sve do šezdesetak kilometara udaljenog obzorja.
Zgrade u Barouzu bile su uglavnom nastambe na liticama, usečene u zidove pet niskih meza, grupisanih na uzvisini zavoja prastarog vijugavog kanala. Veliki delovi vertikalnih stranica meza bili su zatvoreni pravougaonicima od reflektujućeg stakla, kao postmodernistički oblakoderi položeni na bok i ugurani u brda. Zapanjujući prizor, zaista, i mnogo impresivniji od Podbrežja, ili čak Vidikovca Ehus, koji je imao divan pogled, ali je sam bio nevidljiv. Ne, stakleni bokovi Barouza, uzdignuti nad kanalom koji kao da je vapio za vodom, sa pogledom na daleke bregove, ostavljali su utisak koji je narastajućem gradu podario ugled najlepšeg naselja na Marsu.
Njegova zapadna železnička stanica bila je u unutrašnjosti jedne od prokopanih meza, zastakljena odaja visine šezdeset metara. Džon iziđe u taj ogroman prostor i poče da se probija kroz mnoštvo ljudi, zijajući uvis kao seljak na Menhetnu. Posade vozova nosile su plave kombinezone, istraživački timovi zelenu boju hodača, birokrate UNOMA-e odela, građevinski radnici radne kombinezone, u bojama duge da bi podsećali na sportsku odeću. Sedište UNOMA-e bilo je smešteno u Barouz pre tri godine, i to je izazvalo pravu eksploziju gradnje; nije se moglo odrediti da li na stanici ima više birokrata UNOMA-e ili građevinaca.
U dnu dvorane Džon pronađe ulaz u podzemnu i poveze se malim vagonom prema sedištu UNOMA-e. U vagonu je morao da se rukuje sa nekoliko ljudi koji su ga prepoznali i prišli mu, ponovo osećajući staru nelagodnost ribice u akvarijumu. Opet je bio među strancima. U gradu.
Te večeri je večerao sa Helmutom Bronskim. Sretali su se već mnogo puta, i Džon se divio tom čoveku, nemačkom milioneru koji se uključio u politiku: bio je visok, mesnat, plavokos i crvenog lica, besprekorno negovan, odeven u skupo sivo odelo. Bio je ministar fininasija u EEZ kada je prihvatio položaj u UNOMA-i. Sada je pričao Džonu najnovije vesti, na veoma uglađenom britanskom engleskom, i predano jeo pečenu govedinu sa krompirom između bujica rečenica, držeći srebrni pribor za jelo poput nemačkog radnika. "Dodelićemo prava na ispitivanje Elizijuma transnacionalnom konzorcijumu Armskor. Dopremiće ovamo sopstvenu opremu."
"Ali, Helmute", reče Džon, "zar to neće biti prekršaj Marsovskog sporazuma?"
Helmut načini širok pokret viljuškom: oni su ljudi širokih pogleda, govorio je njegov pogled, koji razumeju suštinu stvari. "Sporazum je zastareo, to je očigledno svakom ko poznaje situaciju. Ali njegova revizija sledi tek za deset godina. U međuvremenu moramo da pokušamo da predvidimo određene vidove revizije. Zato već sada dajemo neke koncesije. Ne postoji razuman razlog za odlaganje, a i da smo pokušali, u glavnoj skupštini bi bilo gužve."
"Ali ne mogu da verujem da će glavna skupština progutati to što smo prvu koncesiju dali starom južnoafričkom proizvođaču oružja!"
Helmut slegnu ramenima. "Armskor ima malo veze sa svojim počecima. Ostalo je samo ime. Kada je Južna Afrika postala Azanija, kompanija je premestila sedište u Australiju, a zatim u Singapur. A sada je to već mnogo više nego samo vazduho-kosmička kuća. Posredi je prava transnacionalka, novi među tigrovima, sa sopstvenim bankama i kontrolnim udelom u otprilike pedeset od starih 500 Velikih."
"Pedeset?" reče Džon.
"Jeste. A Armskor je jedna od najmanjih trasnacionalki: zato smo ga i izabrali. Ali i pored toga ima razvijeniju ekonomiju od većine zemalja izuzev dvadeset najvećih. Prerastajući u transnacionalke, znaš, stare multinacionalke prilično povećavaju svoju moć i imaju uticaja u glavnoj skupštini. Kada jednoj od takvih damo koncesiju, od toga ima koristi dvadeset ili trideset zemalja, i otvara im se pristup Marsu. Što se tiče ostalih zemalja, to ima ulogu presedana. Tako se smanjuje pritisak na nas."
"A-ha." Džon razmisli o tome. "Reci mi, ko je učestvovao u sklapanju ugovora?"
"Pa, bilo nas je, znaš."
Helmut je jeo dalje, spokojno prenebregavaći Džonov uporni pogled.
Džon skupi usta i skrenu pogled. Odjednom mu je postalo jasno da razgovara sa čovekom koji je, mada je bio običan funkcioner, smatrao sebe neuporedivo važnijom ličnosti na planeti od Buna. Pun sebe, glatko izbrijan (i gde se to šiša?), Bronski se zavali u stolici i naruči im piće posle jela. Njegova pomoćnica, koja je ih je služila te večeri, požuri da ga posluša.
"Mislim da je ovo prvi put da me služe na Marsu", primeti Džon.
Helmut mirno izdrža njegov pogled, ali mu se crveni obrazi još jače zacrveneše. UNOMA je kao činilac želela da ostavi preteći utisak, da se prikaže kao zastupnik tako složenih sila kakve Džonov mentalitet meteorološke stanice ne bi umeo ni da zamisli. Ali Džon je već imao prilike da se uveri da je pet minuta igranja Prvog Čoveka Na Marsu obično dovoljno da slomi takvo držanje; zato se smejao i pio, pričao priče, aludirao na tajne poznate samo prvoj stotini, davao pomoćnici-kelnerici jasno do znanja da je on taj koji je glavni za stolom - ponašajući se uopšte na bezbrižan, pokroviteljski, nadmen način - tako da je u trenutku kada su ispili šerbet i rakiju sam Bronski bio preglasan i hvalisav, očito nervozan i u defanzivi.
Funkcioneri. Džon je morao da se nasmeje.
Ali ipak je bio radoznao u vezi sa pravim razlogom njihovog sastanka, koji mu još nije bio jasan. Možda je Bronski želeo da vidi uživo kako će vest o novoj koncesiji uticati na jednog pripadnika prvih stotinu - da bi procenio reakciju ostalih? To bi bilo glupo, jer je za valjanu procenu reakcije prvih stotinu bilo potrebno ispitati bar osamdesetoro njih, ali je verovatno ipak bilo tačno. Džon je bio navikao da ga koriste kao predstavnika svega i svačega, kao simbol. Ponovo zaštitni znak. To je zaista umelo da bude gubljenje vremena.
Pitao se da li bi mogao da izvuče neku korist za sebe iz večeri, i dok su se vraćali prema apartmanu za goste, reče: "Jesi li možda čuo za Kojota?"
"Misliš, životinju?"
Nacerio se, i ostavio tu temu. U sobi je legao na krevet, uključio Mangalavid i razmislio o svemu. Perući zube pre spavanja, pogledao je svoj lik u ogledalu i napravio grimasu. Široko je zamahnuo četkicom: "Pa", reče u nepravednoj parodiji Helmutovog neznatnog akcenta, "ofo je posao, snaš! Posao kao sfe trugo!"
Sledećeg jutra imao je nekoliko slobodnih sati pre prvog sastanka, pa je proveo vreme sa Polinom, proučavajući ono što se moglo naći o poslovima Helmuta Bronskog u poslednjih šest meseci. Da li bi Polina mogla da zaviri u diplomatsku torbu UNOMA-e? Da li je Helmut posetio Senzeni Na, ili neko drugo mesto sabotaže? Dok je Polina prolazila kroz svoje logaritme pretrage, Džon je progutao omegendorf da ubije mamurluk i pokušao da objasni sebi šta leži iza ideje da pretraži podatke o Helmutu. UNOMA je u poslednje vreme predstavlja najvišu vlast na Marsu, bar po slovu zakona. U praksi, kako se prethodne večeri jasno pokazalo, imala je onu uobičajenu nemoć UN pred nacionalnim armijama i transnacionalnim novcem; kad god bi prestala da im služi, bila je bespomoćna; nije mogla protiv njihove volje, a verovatno nije ni pokušavala, jer je bila njihovo oruđe. Dobro, šta onda hoće oni, nacionalne vlade i transnacionalni upravni odbori? Ako sabotaže budu dovoljno česte, hoće li to biti razlog da dovedu više svojih snaga obezbeđenja? Je li to način da povećaju kontrolu?
Načinio je zvuk gađenja. Izgleda da je jedini učinak njegovog istraživanja za sad bio utrostručen spisak sumnjivih. Javi se Polina: "Izvini, Džone", i na ekranu se pojavi informacija. Diplomatska torba, otkrila je, bila je zaštićena jednom od onih novih nerešivih šifara: za ulazak je bio potreban ključ šifre. Sa druge strane, Helmutovo kretanje moglo se lako pratiti. Bio je na Pitagori, orbitalnom ogledalu izbačenom sa orbite, pre deset nedelja. I u Senzeni Nau, dve nedelje pre Džonove posete. A ipak niko u Senzeni Nau nije pomenuo njegovu posetu.
Nedavno se vratio iz rudarskog naselja koje se gradilo na mestu po imenu Kota Bredberi. Dva dana kasnije, Džon pođe tamo.
Kota Bredberi nalazila se nekih osam stotina kilometara severno od Barouza, na najistočnijem ogranku Nilosirtis Mense. Mense su bili nizovi dugačkih meza nalik na ostrva južnih visija usred plićaka severnih ravnica. Nedavno je bilo utvrđeno da su ostrvske meze Nilosirtisa bogato nalazište ruda, sa ležištima bakra, srebra, cinka, zlata, platine i drugih metala. Ovakva ležišta rude bila su otkrivena na nekoliko mesta u oblasti takozvanog Velikog Nagiba, gde su se južne visije spuštale prema severnim nizijama. Neki areolozi išli su tako daleko da su čitavu oblast Nagiba nazvali područjem rudnog porekla, koje je opasivalo planetu kao šav na lopti za bezbol. Bila je to još jedna neobičnost u velikoj zagonetki sever-jug i privukla je, naravno, više nego dovoljno pažnje. Iskopavanja praćena intenzivnim areološkim proučavanjima vodili su naučnici zaposleni u UNOMA-i, kao i - Džon je to otkrio pretragom podataka o zaduženjima novih pridošlica - transnacionalci; svi su pokušavali da otkriju ključ za pronalaženje novih ležišta. Ali geologija mineralnih slojeva nije bila potpuno shvaćena ni na Zemlji, zbog čega su istraživanja još posedovala jak element slučajnosti, a na Marsu je sve bilo još zagonetnije. Najnovija otkrića na Velikom Nagibu uglavnom su bila slučajna, i oblast je tek sada počela da bude središte istraživanja.
Otkriće Kote Bredberi ubrzalo je lov, jer je sve ukazivalo na to da će biti ravna najvećim zemaljskim nalazištima, možda čak nalazištu Bušvelt u Azaniji. Dakle: zlatna groznica u Nilosirtisu. A Helmut Bronski takođe je posetio poprište.
Koje je zapravo bilo malo i praktično, tek na početku razvoja; samo Rikover i nekoliko rafinerija, pored meze koja je bila prokopana i pretvorena u naselje. Kopovi su bili raštrkani u ravnici između meza. Bun je odvezao rover do naselja, spojio se sa garažom, a onda se provukao kroz komore. Unutra ga je pozdravio odbor za doček, a onda su ga odvukli do sobe za sastanke, sve u staklu, na razgovor.
Rekli su mu da ih u Bredberiju ima tri stotine i da svi rade za UNOMA-u, a da su obuku prošli u transnacionalnom konzorcijumu Šelalko. Kada su poveli Džona u kratak obilazak, saznao je da među njima ima bivših Južnoafrikanaca, Australijanaca i Amerikanaca, i svi su želeli da se rukuju s njim; tri četvrtine njih bili su muškarci, bledi i čisti ljudi, više nalik na labtehničare nego na garave trolove koje je Džon zamišljao kada bi čuo reč rudar. Većina ih je radila po dvogodišnjem ugovoru, i rekli su mu da vode računa o vremenu do isteka, brojeći nedelje, pa čak i dane. Rudnicima su upravljali uglavnom preko telekomandi i izgledali su zaprepašćeno kada je Džon zatražio da siđe u jedan od kopova. "To je obična jama", reče jedan. Bun ih je nevino posmatrao. Posle trenutnog oklevanja, razleteli su se da organizuju grupu koja će ga povesti napolje.
Trebalo im je dva sata da obuku hodače i iziđu iz komore. Odvezli su se do ivice kopa, a zatim su se spustili niz rampu u terasastu okruglu jamu, dugačku oko dva kilometra. Izišli su iz vozila i pošli za Bunom u obilazak. Okruženi velikim robotskim buldožerima, kiperima i kopačima, njegova četiri pratioca sve vreme su kolačila oči iza vizira. Plaše se da neka od nemani ne pomahnita, pomisli Džon. Posmatrao ih je, zapanjen njihovom plašljivošću; odjednom je postao svestan činjenice da Mars za nekoga može da bude i kazneni zadatak, paklena kombinacija Sibira, unutrašnjosti Saudijske Arabije, zime na Južnom Polu i Novog Mira.
A možda misle da je opasno u njegovom društvu. Ta mogućnost ga je iznenadila. Očito da su svi čuli za pad onog kamiona; može biti da je samo to. Ili je ipak nešto više? Znaju li oni nešto što on ne zna? Razmislivši malo o ovome, Džon oseti da i sam počinje da zvera; verovao je da je pad kamiona puka podudarnost, ili bar nešto što može da se dogodi samo jednom. Međutim, bilo je lako pratiti njegovo kretanje; svi su znali gde je. Svaki put kad iziđeš, samo te hodač deli, glasila je izreka. A u oknu rudnika svuda su bile nemani...
No, vratili su se, a da se ništa nije dogodilo. Te večeri su priredili uobičajenu svečanu večeru i zabavu u njegovu čast, zabavu sa teškim opijanjem, obilnom upotrebom omegendorfa i bučnim raspojasanim razgovorom; za to je bila zaslužna grupa inženjera, mladih ljudi punih snage, srećnih zbog otkrića da je Džon Bun, zapravo, zabavan momak. Prilično redovna reakcija, naročito među mlađim ljudima. Džon ih je zabavljao, a i sam se dobro provodio i usput dosta neprimetno ubacivao pitanja u razgovor. Po sopstvenom mišljenju. Nisu bili čuli za Kojota, iako su čuli za Velikog Čoveka i skrivenu koloniju. Izgledalo je da Kojot ne pripada toj mitskoj kategoriji; bio je neka vrsta kućne tajne, poznate, bar prema Džonovim zapažanjima, samo nekima među prvih stotinu.
Rudari su nedavno ipak imali neobičnu posetu; naišao im je jedan arapski karavan, na putu oko ivice Vastitas Borealisa. Rekli su mu da su Arapi pričali da su ih posetili neki od 'izgubljenih kolonista', kako su ih zvali.
"Zanimljivo", reče Džon. Činilo mu se malo verovatno da bi se Hiroko ili neko iz grupe pojavio pred ljudima, ali ko zna? Mogao bi to da ispita; uostalom, na Koti Bredberi nije ni bilo nekog drugog posla za njega. Primetio je da je teško baviti se detektivskim poslom pre nego što se dogodi zločin. Zato je proveo još dan-dva posmatrajući iskopavanje, ali je malo toga saznao; samo se pojačala njegova prepadnutost zbog razmera operacije, količina materijala koje su robotski kopači uspevali da izvade. "Šta ćete da radite sa tolikim metalom?" upitao je, pošto je zavirio i u drugu veliku otvorenu jamu, iskopanu dvadeset pet kilometara zapadno od naselja. "Prevoz do zemlje bi ga učinio skupljim nego što vredi, zar ne?"
Predvodnik radova, crnokos muškarac isklesanog lica, se naceri. "Čuvaćemo ga dok mu ne poraste vrednost. Ili dok ne izgrade svemirski lift."
"Verujete u to?"
"Oh, da, pa materijali su tu! Grafitna vlakna ojačana dijamantskim spiralama. Čak bi i na Zemlji mogli da izgrade takav lift. Ovde će to biti lako."
Džon zatrese glavom. To popodne vozili su se jedan sat do naselja, pored raskopanih jama i gomila šljake, prema dalekoj izmaglici rafinerija sa druge strane meze. Navikao je da viđa zemljište raskopano za gradnju, ali ovo... Neverovatno šta nekoliko stotina ljudi mogu da učine. Naravno, bila je to ista tehnologija koja je omogućila Saksu da izgradi vertikalni grad čitavom visinom Vidikovca Ehus, tehnologija zahvaljujući kojoj su tako brzo nicali novi gradovi; jeste, ali napraviti toliku pustoš samo da bi se vadio metal za nezasite potrebe Zemlje...
Sutradan je ostavio predvodniku radova zadatak da za dva meseca uspostavi đavolski strog režim obezbeđenja, a onda se odvezao po delimično razvejanom tragu arapskog karavana, prateći ga na sever i istok.
|