20.

     Pokazalo se da sa tim karavanom putuje i Frenk Čalmers. Ali on nije video ili čuo da je viđen neko od Hirokinih ljudi, a nijedan Arapin nije hteo da prizna da je on taj koji je ispričao tu priču na Koti Bredberi. Lažni trag, dakle. Ili trag koji su izbrisali Arapi, uz Frenkovu pomoć; ako je bilo tako, zar bi uopšte došlo do Džona? Iako su nedavno stigli na Mars, Arapi su bez sumnje već bili Frenkovi saveznici; živeo je sa njima, govorio njihov jezik, a i sada je, prirodno, bio stalni posrednik između njih i Džona. Ništa od neometane istrage, osim onoga što je Polina uspela da nađe u dokumentaciji, za šta nije morao da postane putnik karavana.
     Ali Džon je ipak neko vreme putovao sa njima preko velikog mora dina, a oni su se bavili areologijom i pomalo izviđanjem nalazišta. I Frenk im se tek nedavno pridružio, radi razgovora s jednim prijateljem, Egipćaninom; bio je suviše zauzet da bi se bilo gde dugo zadržao. Posao Sekretara SAD napravio je od njega svetskog putnika kakav je bio Džon, i često su im se ukrštali putevi. Frenk je uspeo da zadrži svoj položaj vođe američkog odeljenja tokom vladavine tri administracije, iako je to bilo kabinetsko mesto; podvig dostojan divljenja, čak i ako se izuzme udaljenost Vašingtona. Zato je sada nadgledao raspodelu ulaganja transnacionalki američkog porekla, a ova dužnost učinila ga je suludim od prezaposlenosti i nadutim od moći; Džonu je izgledao kao poslovna verzija Saksa, stalno u pokretu, neprestano razmahujući rukama kao da diriguje muzikom svog govora, koji se tokom godina izmenio u pljunuti turbo-pogon Privredne komore. "Moram da pokupim prava na Nagib pre nego što transnacionalke i Švabe sve pomažnjavaju, a to znači šljakanje do besvesti!" Njegov stalni refren. Često ga je izgovarao pokazujući na mali globus koji je nosio u džepu. "Pogledaj samo te tvoje mohoule, obišao sam ih tek prošle nedelje, jedan je blizu Severnog Pola, tri na šezdeset stepeni severne i južne širine, četiri duž polutara, a svi zgodno smešteni zapadno od vulkanskih kupa da bi hvatali tamošnje uzlazne struje, divota jedna." Zavrteo je globus, i plave tačke koje su označavale mohoule za trenutak se razvukoše u plave linije. "Lepo je videti da konačno radiš nešto korisno."
     "Konačno."
     "Nego, slušaj, u Helasu postoji novo industrijsko naselje. Tamo proizvode pokretačke jedinice takvim tempom da će do L 90 moći da prevoze nekih tri hiljade emigranata, a s obzirom na novu flotu šatlova za putovanja tamo i ovamo, to je jedva dovoljno." Primetio je izraz na Džonovom licu, pa brzo dodade: "Sve se to na kraju pretvara u toplotu, Džone, i tako se teraformiranje pomaže još nečim osim novcem i radom. Hoću da kažem, razmisli malo o tome."
     "A da li se ikad pitaš šta će na kraju biti zbog svega toga?" upita Džon.
     "Kako to misliš?"
     "Znaš, ovolika navala ljudi i opreme, dok se na Zemlji sve raspada."
     "Na Zemlji će se uvek sve raspadati. Mogao bi već da se navikneš na to."
     "Da, ali ko će biti vlasnik ovoga ovde? Ko će da upravlja?"
     Frenk samo napravi grimasu zbog Džonove naivnosti, zbog same prirode pitanja. Videvši to, Džonu je sve bilo jasno, čitava mešavina gađenja, nestrpljivosti i čuđenja. Delimično je bio zadovoljan što je odmah shvatio o čemu je reč; poznavao je svog starog prijatelja bolje nego bilo koga u sopstvenoj porodici, tako da je to mrko bledooko lice koje mu se kezilo bilo lice brata, blizanca koga je znao otkad zna za sebe. S druge strane je bio ljut na Frenka zbog njegove sažaljivosti. "Ljudi se pitaju, Frenk. Ne samo ja i ne samo Arkadije. Ne možeš samo da slegneš ramenima i da se praviš da je pitanje glupo, kao da tu nema šta da se odluči."
     "UN odlučuju", reče Frenk kratko. "Njih ima deset milijardi, a nas deset hiljada. Milion na jednog. Ako si želeo da utičeš na taj odnos snaga, trebalo je da zauzmeš položaj u UNOMA-i, kao što sam ti rekao da uradiš kada su otvorili sedište. Ali ti me nisi slušao. Samo si slegnuo ramenima. Mogao si stvarno da postaneš neko, a šta si sad? Saksov pomoćnik za propagandu."
     "I za razvoj, bezbednost, zemaljske poslove i mohoule."
     "Prazna slama!" dočeka Frenk. "Kriješ glavu u pesku! 'Ajde, idemo da jedemo."
     Džon pristade, i odoše da večeraju u najvećem roveru Arapa, pečenu jagnjetinu i jogurt začinjen koprom, ukusan i egzotičan obrok. Ali Džon je otkrio da je još kivan na Frenka zbog njegove podrugljivosti koja još nikad nije izostala. Staro rivalstvo, oštro kao i uvek; čak ni uloga Prvog Čoveka nije mogla da poljulja Frenkovu podsmešljivu nadmenost.
     Zato je, kada se sledećeg dana neočekivano pojavila Maja Tojtovna, putujući na zapad prema Aheronu, Džon više nego obično produžio svoj zagrljaj sa njom; i potrudio se da do završetka večere bude jasno da će ona provesti noć u njegovom roveru - stvar posebnog držanja, posebnog smeha, pogleda punih značenja, maltene slučajnog dodirivanja njihovih mišica dok su stajali, probajući šerbete, i razgovarali sa radosnim muškarcima iz karavana, koji su je očito smatrali očaravajućom... njihov stari jezik pomirenja i zavođenja, razvijen tokom godina. A Frenk je samo ukočeno posmatrao, razgovarajući na arapskom sa svojim egipatskim prijateljima.
     Te noći, dok su Džon i Maja vodili ljubav na ležaju u njegovom roveru, on se načas odvojio od nje i osmotrio njeno belo telo, pomislivši: eto ti tvoje političke moći, Frenki, druže! Onaj okamenjeni pogled rekao je sve o pomamnoj želji za Majom, koja se još nije ugasila. Frenk bi, kao i većina muškaraca u karavansaraju te noći, dao sve da bude na Džonovom mestu u tom trenutku; jednom ili dvaput u prošlosti svakako je bio, ali samo dok se nije pojavio Džon. Ne, večeras će se Frenk podsetiti gde leži prava moć.
     Zanesen pakosnim mislima, Džon nije mogao odmah da posveti punu pažnju Maji. Prošlo je skoro pet godina otkako su njih dvoje spavali zajedno, a u međuvremenu je imao nekoliko partnerki i znao je da je ona jedno vreme živela sa nekim inženjerom u Helasu. Bilo je neobično početi iznova, zato što su se prisno poznavali, a ipak nisu. Njeno lice, koje treperi pod njim u mutnoj svetlosti, okrećući se, sestra, pa neznanka, sestra, pa neznanka... Onda se nešto dogodilo, nešto u njemu se pokrenulo, otpale su sve one spoljnje stvari, sve igre. Nešto na njenom licu, u tome kako je sva bila tu, kako mu se potpuno davala kada su vodili ljubav. Nije znao nijednu kao ona.
     I tako se ponovo razgoreo stari plamen, nesigurno najpre, jer ga nije ni bilo kada su prvi put vodili ljubav. Ali tada, posle sata tihog razgovora, počeli su da se ljube, i odjednom je sve bilo vatra, a oni u njoj. Ispunjen, kao i uvek, Majinim žarom, morao je to da prizna. Umela je da ga privoli da joj posveti pažnju. Seks za nju nije bio (kao što je ponekad bio za Džona) neka vrsta dodatka sportu, bila je to velika strast, transcendentalno stanje, i bila je kao tigrica kada bi je to obuzelo, što je uvek uspevalo da ga iznenadi, probudi, uzdigne do njenih visina, da ga podseti na to kakav seks može da bude. I bilo je sjajno ponovo se podsetiti, naučiti ponovo; zaista sjajno. Omegendorf nije mogao da se meri s tim, i pitao se kako je mogao da zaboravi, zašto je bežao od nje u lutanja, kao da ona nije, na neki način, nezamenljiva. Stegao ju je u mrveći zagrljaj, i oni se pokrenuše jedno uz drugo, pomalo napadački, stenjući i uzdišući, i zajedno dođoše do vrhunca; kao toliko puta ranije, Maja ga povuče preko ivice za sobom. Njihov obred.
     Čak i posle toga, kada su samo razgovarali, osećao je da mu je zbog nečega mnogo bliža. Započeo je to da bi naučio pameti Frenka, u stvari; nije nimalo mario za nju; ali sada, ležeći pored nje, osećao je koliko mu je nedostajalo njeno prisustvo u proteklih pet godina, koliko je život izgledao bezbojno. Koliko mu je nedostajala! Nova osećanja... uvek bi ga iznenadila, smatrao je da je prestar za njih, da je više ili manje prestao da se menja. A onda bi se nešto dogodilo, i to nešto je često (kada bi se prisetio godina za sobom) bio susret sa Majom...
     Ostala je ona ista Maja Tojtovna: živa, puna sopstvenih misli i planova, puna sebe; nija imala pojma šta Džon radi tu napolju, među dinama, ali joj nije palo na pamet da pita. A iseckala bi ga na rezance da joj je slučajno išao protiv volje, video je to u mačkastom držanju njenih leđa, u načinu na koji je otapkala u toalet. Ali sve je to već znao, bilo mu je odavno poznato, još iz prvih godina u Podbrežju, pre toliko vremena; čak je i ta izvesnost bila prijatna - ma šta, čak i njena razdražljivost! Kao Frenk, i njegova podsmešljivost. Pa, sve je stariji, a oni su mu porodica. Zamalo da se nasmeje, da kaže nešto što bi je podbolo, ali se na vreme zaustavio. Bilo je dovoljno znati, ne daj Bože da doživi još jednu demonstraciju! Morao je da se nasmeje na ovu pomisao, a ona se osmehnula na njegov smeh, vratila se do kreveta i munula ga u grudi. "Znam, opet mi se smeješ! Zbog moje debele pozadine, je li?"
     "Znaš da imaš savršenu pozadinu." Ponovo ga je munula, uvređena, jer je po njenom mišljenju izrekao krupnu laž, i njihovo rvanje ih vrati u svet kože i soli, u stvarnost seksa. U jednom trenutku tokom duge, usporene seanse, uhvatio je sebe kako misli: volim te, Majo, divljakušo, zaista te volim. Bila je to uznemirujuća misao, opasna misao. Nešto što nikada ne bi rizikovao da izgovori. Ali je osećao da je istinito.
     Zato je posle nekoliko dana, kada je pošla da poseti grupu u Aheronu i predložila mu da joj se tamo pridruži, bio zadovoljan. "Možda za mesec-dva."
     "Ne, ne." Lice joj je bilo ozbiljno. "Dođi ranije, hoću da te vidim ranije."
     I kada je pristao, naprečac, nacerila se kao devojčica koja zna neku tajnu. "Nećeš zažaliti." Poljubila ga je i otišla, odvezla se na jug, do Barouza, da uhvati voz za zapad.
     Posle toga, postalo je nemoguće saznati nešto od Arapa. Uvredio je Frenka, i Arapi su zbili redove iza svog prijatelja, kako je i valjalo. Skrivena kolonija? Šta mu je to?
     Uzdahnuo je, predao se i odlučio da ode. Veče pre polaska, tovareći rover (Arapi su navaljivali da dopune njegove zalihe), razmišljao je o tome šta je postigao u istrazi o sabotažama. Jedno je bilo sigurno: Šerlok Holms zasad nije u opasnosti. Još gore od toga - na Marsu je sada postojalo čitavo društvo, zatvoreno, u suštini, za njega. Muslimani; šta li su oni, zapravo? Te večeri, pošto je dovršio popunjavanje zaliha, čitao je iz Poline, a onda se pridružio domaćinima i pomno ih posmatrao, čitavo veče postavljajući pitanja... Znao je da je postavljanje pitanja ključ za ljudsku dušu, mnogo korisniji nego moć rasuđivanja; ali, u ovom slučaju, činilo se bespredmetno. Kojot? Je l' to beše neka vrsta divljeg psa?
     Poražen, sledećeg jutra je napustio karavan i odvezao se na zapad, južnim rubom mora dina. Od Aherona i Maje delilo ga je dugo putovanje, pet hiljada kilometara dina, ali je više voleo da se vozi nego da ode do Barouza na voz. Bilo mu je potrebno vreme za razmišljanje. Osim toga, već se navikao da vozi terenski reli ili da leti jedrilicom - da bude sam i putuje polako kroz predele. Već je godinama bio na putu, krstareći severnom poluloptom i praveći duge izlete na jug, posećujući mohoule i obavljajući poslove za Saksa, Helmuta ili Frenka, ponekad za Arkadija, otvarajući nove objekte - naselje, bunar, meteorološku stanicu, rudnik, mohoul - i neprestano držeći govore i vodeći razgovore, sa neznancima, starim poznanicima, novim poznanicima, govoreći maltene isto toliko brzo kao Frenk, i sve to u naporu da nadahne ljude na planeti da pronađu način da se zaboravi istorija, da se izgradi delotvorno društvo. Da razviju naučni sistem prilagođen Marsu, prema sopstvenim potrebama, pošten, pravičan, razuman i sve drugo što je dobro. Da ukaže na put do novog Marsa!
     Međutim, sa svakom proteklom godinom, bilo je sve manje izgleda da će se stvari zbivati kako je zamišljao. Mesta poput Kote Bredberi pokazala su mu koliko se brzo sve menja, a ljudi poput Arapa potvrdili su njegov utisak; događaji su izmakli kontroli, ne samo njemu već i svima drugima. Nije bilo nikakvog plana. Vozio se na zapad sa uključenim automatskim pilotom, gore-dole preko dina, slep za okolinu, duboko uronjen u nastojanje da razume pravu prirodu istorije, način na koji ona deluje. Vozeći se tako dan za danom, činilo mu se da je istorija neka nemerljiva stvar, uvek iza bliskog horizonta, vidljiva samo u svojim posledicama. Nešto što se događa kad ne gledaš - nesaznatljivi beskraj događaja, koji, mada izvan kontrole, upravlja svime. Uostalom, bio je tu od samog početka! Sam je bio početak, prva osoba koja je kročila na ovaj svet, a zatim se uprkos svemu vratio i pomogao u njegovom stvaranju ni iz čega! A ipak mu je sada izmicao. Razmišljanje o toj činjenici činilo ga je ukočenim od neverice, a ponekad, iznenada, mahnito besnim; pomisao da čitav svet ubrzava, ne samo izvan njegove kontrole već i njegove moći poimanja - to tako ne može, moraće da se bori protiv toga!
     Ali kako? Nekakvo društveno planiranje... to svakako mora da postoji. Ovo mlaćenje okolo bez plana, u suprotnosti čak i sa onim ništavnim planom načinjenim u početku, u obliku Marsovskog sporazuma... pa, društva bez plana činila su dotadašnju istoriju; jesu, ali je ta istorija bila ružan san, ogroman katalog primera šta treba izbegavati. Ne. Potreban je plan. Ovde imaju priliku za novi početak, ali im je potrebna vizija. Helmut, ljigavi funkcioner, Frenk sa svojim ciničnim prihvatanjem status quo-a, prihvatanjem kršenja sporazuma, kao da su zahvaćeni nekom vrstom zlatne groznice; Frenk nije u pravu. Greši, kao i uvek!
     Ali i njegovo bezglavo tumaranje verovatno je bilo pogrešno. Delovao je prema neosnovanoj teoriji da će, ako vidi još koji deo planete, poseti još neko naselje, razgovara sa novom osobom, nekako (bez napornog razmišljanja) znati - i da će se njegovo holističko uviđanje raširiti na sve ostale, primiti se među novim doseljenicima i promeniti stanje stvari. Sada je bio prilično siguran da je njegovo osećanje bilo naivno; na planeti je bilo tako mnogo ljudi da nije bilo izgleda da se poveže sa njima, da postane usmerivač njihovih nada i želja. Osim toga, činilo mu se da ima malo novih doseljenika sličnih prvoj stotini u pogledu razloga za dolazak. Dobro, to nije bilo sasvim tačno: još su pristizali naučnici i ljudi kao švajcarski Cigani-putari. Ali on ih nije poznavao kao što je znao prvih stotinu, niti će ih ikad tako upoznati. U stvari, ta mala grupa ga je formirala, oblikovala njegova uverenja i zamisli, podučila ga; bili su mu porodica, verovao im je. I bila mu je potrebna njihova pomoć, sada, više nego ikad. Možda je to objašnjavalo iznenadan uzlet osećanja prema Maji. Možda je takođe zbog toga bio toliko kivan na Hiroko - želeo je da razgovara s njom, bila mu je potrebna njena pomoć! A ona ga je izneverila.