22.

     Kada očekuješ da ćeš živeti narednih dve stotine godina, ponašaš se drugačije nego kada računaš na još dvadeset.
     Ovo su odmah otkrili. Džon je proveo zimu tu u Aheronu, na rubu maglene kape ugljen-dioksida koja se još svake zime spuštala na severni pol. Učio je areobotaniku sa Marinom Tokarevom i njenom laboratorijskom grupom. Bilo je to po Saksovom nalogu i zato što nije žurio da ode. Saks kao da je zaboravio na istragu koja je trebalo da otkrije sabotere, što je Džona učinilo pomalo sumnjičavim; u slobodno vreme i dalje je pokušavao preko Poline, usredsređujući se na oblasti gde je istraživao pre Aherona; bili su to uglavnom podaci o putovanjima i o zaposlenjima svih ljudi koji su putovali u oblasti gde su se dogodile sabotaže. Pretpostavljao je da će time biti obuhvaćen veliki broj ljudi i da mu podaci o putovanjima neće Bog zna šta otkriti. Ali svi su došli na Mars preko neke organizacije, i nadao se da će pronaći nekakvu vezu ako utvrdi koja je organizacija poslala ljude na određena mesta. Pomalo mutan posao, u kome je morao da se osloni na Polinin savet koliko i na statistiku, a to ga je brinulo.
     Ostatak vremena provodio je u učenju grane areobotanike u kojoj su svi rezultati ležali tek u narednim decenijama. Što da ne? Imao je vremena napretek, i bilo je sasvim verovatno da će dočekati da vidi plodove svog rada. Zato je posmatrao kako Marinina grupa stvara novu vrstu drveta, učeći sa njima i obavljajući laboratorijske poslove, pranje laboratorijskog posuđa i slično. Drvo je bilo predviđeno da bude krov višeslojne šume koju su se nadali da uzgaje na dinama Vastitas Borealisa. Osnova mu je bila genom sekvoje, ali su oni hteli stabla koja će biti viša i od sekvoja, možda i do dve stotine metara, sa prečnikom od pedeset metara u podnožju. Stablo drveta uglavnom bi bilo zaleđeno, a njegovo široko lišće, koje bi po svoj prilici izgledalo zaraženo bolešću duvanskog lista, trebalo je da bude u stanju da apsorbuje prosečnu dozu radijacije bez štete po ljubičastu unutrašnju stranu. Džon je isprva mislio da je veličina drveta preterana, ali mu je Marina ukazala na to da će biti takođe sposobno da uzme velike količine ugljen-dioksida, vezujući ugljenik i vraćajući kiseonik nazad u vazduh. A biće i izuzetan prizor, ili su bar pretpostavljali da hoće; stvarni probni prototipi bili su visoki samo deset metara, i proći će dvadeset godina dok pobednici selekcije na dostignu punu visinu. Trenutno su svi prototipi umirali u marsovskim bocama; atmosferske prilike moraće znatno da se izmene da bi mogli da prežive napolju. Marinina laboratorija išla je korak ispred.
     Ali i svi ostali. Činilo se da je to ishod tretmana, a imalo je i smisla. Produženi eksperimenti. Produžene (Džon uzdahnu) istrage. Produžena razmišljanja.
     U mnogim drugim stvarima, ipak, sve je ostalo isto. Džon se osećao otprilike jednako kao ranije, osim što mu nije bio potreban omegendorf da ga prožme lakoća, kao da je upravo preplivao par kilometara, ili se celo popodne skijao, ili, eto, uzeo omegendorf. Što bi bilo kao da dovoziš ugalj u Njukasl. Jer su stvari zračile. Kada je otišao u šetnju po stakleniku, ceo vidljivi svet je zračio; nepomični buldožeri, kran nalik na vešala - mogao je minutima da posmatra svaku pojedinost. Maja je otišla u Helas, i to ga nije pogodilo; njihovi odnosi vratili su se staroj vožnji toboganom, čestim prepirkama i promenama raspoloženja sa njene strane, ali sve je to izgledalo nevažno, lebdelo je u sveopštem ozarenju, ne menjajući njegova osećanja prema njoj, niti one naročite poglede koje mu je ona, s vremena na vreme, znala da uputi. Videće je za nekoliko meseci i razgovarati s njom preko ekrana; ovaj privremeni rastanak nije mu teško pao.
     Bila je to dobra zima. Naučio je dosta o areobotanici i bioinženjeringu, a uveče je često ispitivao stanovnike Aherona, pojedinačno i u grupi, kako bi po njima trebalo da izgleda buduće marsovsko društvo i kako bi trebalo da bude vođeno. U Aheronu je ovo obično vodilo pravo u ekološka razmatranja i s tim povezanu deformisanu ekonomiju; po njima su ova dva pitanja bila mnogo značajnija nego politika ili ono što je Marina zvala 'prividni mehanizam odlučivanja'. Marina i Vlad pokazali su posebno zanimanje za ovu temu, pošto su razradili sistem jednačina za nešto što su krstili 'eko-ekonomija', a Džonu je uvek zvučalo kao 'eho-ekonomija'. Voleo je da ih sluša kako objašnjavaju jednačine, i postavljao im je puno pitanja, učeći o pojmovima kao što su noseći kapacitet, koegzistencija, kontraadaptacija, mehanizmi legitimnosti, ekološki učinak. "To je jedino merilo našeg doprinosa sistemu", govorio je Vlad. "Ako sagoriš naša tela u kalorimetarskoj mikrobombi, videćeš da se sastojimo od šest do sedam kilokalorija po gramu težine, i prirodno je da nam treba dosta kalorija da to održimo dok smo živi. Teže je izmeriti naš doprinos, jer to nije stvar grabljivaca koji se hrane nama, kao u klasičnim jednačinama učinka - već se pre tiče toga koliko kalorija stvaramo svojim radom ili prenosimo budućim generacijama, nešto u tom smislu. A to je najvećim delom posredno, naravno, i podrazumeva puno nagađanja i subjektivnog prosuđivanja. Ako ne načiniš skok i ne pripišeš vrednost određenom broju nematerijalnih stvari, električari, vodoinstalateri, graditelji reaktora i drugi građevinski radnici uvek će biti smatrani najproduktivnijim pripadnicima zajednice, dok će umetnici i njima slični važiti za potpuno nekorisne."
     "Što i ne zvuči tako nepravedno", našali se Džon, ali su Vlad i Marina prešli preko toga.
     "U svakom slučaju, ekonomija je velikim delom upravo to - ljudi proizvoljno, ili po ukusu, pripisuju numeričke vrednosti ne-numeričkim stvarima. Pa se posle prave da nisu jednostavno izmislili brojeve, iako jesu. Ekonomija je u tom pogledu kao astronomija, mada služi da opravda trenutnu vladajuću strukturu, te ima dosta vatrenih vernika među moćnicima."
     "Bolje da se usredsredimo na ono što ovde radimo", upade Marina. "Osnovna jednačina je jednostavna, učinak je jednak kalorijama koje stvoriš, podeljeno sa kalorijama koje potrošiš, pomnoženo sa sto da se dobije procenat. U klasičnom smislu prenošenja kalorija na svojeg grabljivca, prosek je deset procenata, a dvadeset je sasvim dobar učinak. Većina grabljivaca na vrhu lanca ishrane imali su svega pet procenata učinka."
     "Zato tigrovi love u krugu od više stotina kvadratnih kilometara", reče Vlad. "Baroni-pljačkaši nisu naročito delotvorni."
     "Tigrovi, dakle, nemaju svoje grabljivce zato što to ne vredi truda, a ne zato što su tako moćni", reče Džon.
     "Tačno!"
     "Problem je u izračunavanju vrednosti", reče Marina. "Morali smo da pripišemo određene numeričke vrednosti, ekvivalentne kalorijama, svim vrstama aktivnosti, pa da pođemo od njih."
     "Ali zar nismo pričali o ekonomiji?" reče Džon.
     "Kako ne shvataš da ovo i jeste ekonomija, ovo je naša eko-ekonomija! Svi treba da zarade za život, tako reći, na osnovu proračuna njihovog stvarnog doprinosa ljudskoj ekologiji. Svako može da poveća svoj ekološki učinak tako što će se potruditi da smanji broj kilokalorija koje troši - to je stari južnjački argument protiv prekomerne potrošnje energije severnih industrijskih zemalja. Ta zamerka ima stvarnu ekološku osnovu, jer bez obzira na to koliko industrijske zemlje proizvedu, ne mogu da postignu učinak Juga."
     "One su, znači, grabljivci Juga", reče Džon.
     "Da, a postaće i naši grabljivci, ako im dopustimo. A učinak im je slab, kao i kod svih drugih grabljivaca. Ali ovde, vidiš... u ovoj teoretskoj nezavisnoj državi o kojoj govoriš..." nasmešila se na Džonov zaprepašćen pogled, "istina je, moraš da priznaš da je to u suštini ono o čemu sve vreme govoriš, Džone... pa, trebalo bi da postoji zakon po kome se ljudi nagrađuju u skladu sa svojim doprinosom sistemu."
     Dimitrije, koji je ušao u laboratoriju, reče: "Svako prema sposobnostima, svakome prema potrebama!"
     "Ne, to nije isto", reče Vlad. "To, zapravo, znači da ćeš dobiti onoliko koliko si platio."
     "Ali već je tako", reče Džon. "Po čemu se to razlikuje od postojeće ekonomije?"
     Na ovo se svi zajedno pobuniše, Marina ponajviše: "Postoji toliko fantomskog rada! Nezaslužene vrednosti pripisane većini poslova na Zemlji! Čitava klasa transnacionalnih izvršilaca ne radi ništa što ne bi mogao kompjuter, a tu su i cele kategorije parazitskih poslova koji ništa ne doprinose sistemu sa stanovišta ekologije. Propaganda, berzansko posredovanje, čitava mašinerija za pravljenje novca prostom manipulacijom novcem - to nije samo rasipno već i iskvarujuće, jer u toj manipulaciji sve značajne vrednosti novca bivaju izobličene." Gadljivo je odmahnula rukom.
     "Pa", reče Vlad, "može se reći da je njihov učinak veoma nizak, i da se hrane iz sistema u kome nema onih koji se hrane njima, tako da su ili vrh lanca ili paraziti, zavisno od toga kako to definišeš. Reklama, mešetarenje novcem, neke zakonske manipulacije, politika..."
     "Ali ovo su sve subjektivni sudovi!" uzviknu Džon. "Na koji način ste pripisali kalorijske vrednosti tolikim različitim delatnostima?"
     "Pa, potrudili smo se da izračunamo njihov uzvratni doprinos sistemu, u smislu dobrobiti merene kao da je fizička stvar. Čemu je delatnost jednaka što se tiče hrane, vode, krova nad glavom, odeće, medicinske pomoći, obrazovanja ili slobodnog vremena? Razgovarali smo o svemu tome, i svako u Aheronu je ponudio broj, pa smo pronašli srednju vrednost. Evo, pokazaću ti..."
     Pa bi celo veče pričali o tome ispred kompjuterskog ekrana, Džon bi postavljao pitanja, priključivši Polinu da snimi prikaze i razgovore, i razmatrali bi jednačine i kuckali prstima po grafikonima, a zatim bi predahnuli uz kafu ili bi je poneli gore u baštu, pa bi tamo išli gore-dole i zaneseno raspravljali o kalorijskoj vrednosti vodoinstalaterskog posla, opere, programiranja simulacija i tako dalje. Zapravo, i jesu bili u stakleniku, jednog popodneva pred sam sumrak, kada je Džon podigao pogled sa jednačina na zglobnoj pločici i zagledao se prema dugačkoj padini Olimpus Monsa.
     Nebo se zamračilo. Pade mu na pamet da bi to moglo da bude još jedno dvostruko pomračenje: Fobos je bio tako nisko na nebu da je zaklanjao trećinu Sunca u prolasku ispred njega, a Deimos otprilike deveti deo; dva puta mesečno prolazili su u isto vreme, bacajući senku na zemlju, kao da imaš mrenu na oku, ili kakvu crnu pomisao.
     Ali ovo nije bilo pomračenje; Olimpus Mons se nije mogao videti, a visoki južni horizont bio je čupava bronzana poluga. "Pogledajte", reče ostalima i pokaza. "Peščana oluja." Više od deset godina nije bilo planetne peščane oluje. Džon pozva snimke sa meteoroloških satelita na ekran zglobne pločice. Polazište oluje bilo je u blizini taumazijskog mohoula, kod Senzeni Naa. Pozva Saksa i ugleda ga kako filozofski trepće, blagim glasom izražavajući iznenađenje.
     "Brzina vetrova na rubu oluje ide i do šest stotina šezdeset kilometara na sat", reče Saks. "Novi planetni rekord. Izgleda da će ova da bude velika. Mislio sam da će ih kriptogramski slojevi u polaznim oblastima oluja ublažiti ili čak zaustaviti. Ovaj model očigledno ima neku grešku."
     "Dobro, Sakse, žalim zbog toga, biće sve u redu, ali sad odoh, jer to ide pravo na nas, a ja bih da gledam."
     "Dobar provod", reče Saks, ravnodušno, pre nego što ga je Džon isključio. Vlad i Ursula rugali su se Saksovom modelu; temperaturne razlike između biotički odleđenog zemljišta i preostalih smrznutih oblasti biće veće nego ikad, a vetrovi između dve regije utoliko jači, te će po nailasku na slobodni pesak naprosto podivljati. Sasvim očigledno.
     "Naročito sad kad se dogodilo", reče Džon. Nasmejao se i pošao kroz staklenik da pogleda dolazak oluje. Naučnici umeju da budu tako zlobni.
     Zid prašine valjao se niz prostrane padine lave severne aureole Olimpus Monsa. Kada ga je Džon ugledao, već je bio prepolovio vidljivo zemljište, a sada se približavao kao džinovski plimni talas, uskomešani talas boje čokoladnog mleka visok deset hiljada metara, sa bronzanim filigranom na vrhu. "Bogte!" povika Džon. "Stiže! Evo ga, stiže!" Vrh peraja Aherona odjednom je izgledao kao da se nalazi visoko iznad dugačkih, uskih kanjona ponora ispod njih, gde su se niže perajaste hridi uzdizale poput leđa zmajeva iz ispucale lave: divlje mesto za posmatranje naleta ovakve oluje, previsoko, previše izloženo; Džon se ponovo nasmeja i priđe južnom prozoru staklenika, gledajući dole, u daljinu, okolo, uzvikujući "Auh! Gledaj ga! Auh!"
     A onda se odjednom nađoše progutani, usred prašine, mraka, piskavog šumnog vriska. Prvi udar o Aheron izazva divlje komešanje, brze elektronske kovitlace koji su se pojavljivali i nestajali, horizontalni, vertikalni, pod uglom uz strme jaruge litice; a preovlađujući vrisak bio je prekidan tutnjavom kada bi poremećaji naleteli na greben i razbili se. Tada vetar nestvarnom brzinom uze oblik glatkog uspravnog talasa, i prašina polete oko Džonovog lica; utroba mu se pope kao da je staklenik iznenada počeo munjevito da propada. Zaista je tako izgledalo; greben je izazvao silovitu uzlaznu struju. Zakoračivši unazad, opazio je da prašina struji uvis i na sever. Na toj strani staklenika vidik se prostirao par kilometara u daljinu, pre nego što je vetar ponovo naleteo na tle u neprekidnim erupcijama prašine. "Bogte!"
     Oči su mu bile suve, a usta pomalo prašnjava. Veliki broj čestica bio je manji od mikrona u prečniku; da li se to već stvara sloj prašine, tamo na bambusovom lišću? Ne. Samo sablasna svetlost oluje. Ali će na kraju ipak svuda biti prašine. Nikakav zaptivni sistem nije mogao da je zadrži.
     Vlad i Ursula nisu bili sasvim uvereni da će staklenik moći da izdrži vetar, pa su počeli da nagovaraju prisutne da siđu na niži sprat. Pošavši dole, Džon ponovo uspostavi vezu sa Saksom. Saksova usta bila su stisnuta u manji čvor nego obično. Ova oluja izazvaće veliki gubitak u zagrevanju, reče ravnim glasom. Polutarne površinske temperature bile su u proseku osamnaest stepeni više od prosečnih, ali su temperature u blizini Taumazije već bile niže za šest stepeni i nastaviće da se spuštaju sve dok bude trajala oluja. I, dodao je tonom koji je Džonu izgledao kao mazohistička pedantnost, toplotne struje mohoula podići će prašinu više nego ikad ranije, pa je sasvim moguće da oluja dugo potraje.
     "Glavu gore, Sakse", reče Džon. "Mislim da će biti kraća nego ikad ranije. Ne budi toliko pesimističan."
     Kasnije, kada oluja bude ulazila u drugu M-godinu, Saks će uz kratak smeh podsetiti Džona na svoje proročanstvo.

     Tokom trajanja oluje, putovanja su bila zvanično ograničena na vozove i prometne dvostruke odašiljačke puteve, ali kada je postalo jasno da se tog leta neće smiriti, Džon je prenebregao zabranu i nastavio sa lutanjima. Postarao se da mu rover bude dobro opremljen zalihama, uzeo prateći rover i dao da ugrade snažnu radio-stanicu. To i Polina za komandama biće dovoljno da ga provedu duž većeg dela severne polulopte, smatrao je; roveri su se retko kvarili, zbog istinski sveobuhvatnih unutrašnjih kontrolnih sistema povezanih sa kontrolnim računarima; istovremeni kvar na dva rovera bio je gotovo nečuvena stvar, i bio je zabeležen samo jedan smrtni slučaj kao posledica toga. Stoga se oprostio sa aheronskom grupom i ponovo se našao na putu.
     Vožnja u oluji podsećala je na noćnu vožnju, ali bila je zanimljivija. Prašina je letela okolo u naletima, ostavljajući male džepove vidljivosti koji su mu darivali brze i mutne sepije okoline, zakotrljanog pejsaža. Kao da se sve kretalo na jug. Onda bi ponovo naišle bezbojne oluje prašine, tik uz prozore. Tokom najgorih udara rover se veoma ljuljao na amortizerima, a prašina se uistinu zavlačila svuda.
     Četvrtog dana vožnje skrenuo je pravo na jug i pošao uz severozapadnu padinu Tarzisa. Bio je to ponovo veliki nagib, ali to ovde nije bila litica, već samo nevidljiva padina u tami oluje, koja je potrajala više od dan vožnje, sve dok se nije našao visoko na boku Tarzisa, pet kilometara više nego u Aheronu.
     Zastao je kod još jednog rudnika u blizini kratera Pt (zvanog Piti), na gornjem kraju Tantalus Fose. Činilo se da je izbočina Tarzisa pokrenula bujicu lave koja je preplavila Alba Pateru, a dalje izdizanje je potom prolomilo štit od lave; to su bili Tantalusovi kanjoni. Neki od njih su se raspukli iznad mafičnih eruptivnih useka bogatih platinoidom koje su rudari zvali Grebenima Merenskog. Rudari su ovaj put bili pravi Azanijanci, ali Azanijanci koji su za sebe govorili da su Afrikaneri, i međusobno razgovarali afričkim slengom; beli ljudi koji su dočekali Džona obilnim dozama Boga, volka i treka. Volk na nemačkom znači narod a trek je južnoafrički izraz za vožnju volovskom zapregom; pisac verovatno aludira na poreklo i tradiciju rudara - prim. prev. Kanjone u kojima su radili nazvali su Slobodna Oblast Neuw Orange i Neuw Pretoria. A radili su, kao i rudari na Koti Bredberi, za Armskor. "Da", zadovoljno je potvrdio predradnik, sa akcentom kao u Novozelanđanina. Imao je lice teških obraza, nos kao skakaonica i širok osmeh lisca, kao i veoma napeto držanje. "Pronašli smo gvožđe, bakar, srebro, mangan, aluminijum, zlato, platinu, titanijum, hrom, šta 'oćeš. Sulfide, okside, silikate, originalne metale, šta 'oćeš. Veliki Nagib ima sve što poželiš." Rudnik je radio već skoro celu M-godinu; sastojao se od površinskih kopova na dnu kanjona, sa naseljem upola ukopanim u mezu između dva najveća kanjona, nalik na glatku koru jajeta, prošaranu zelenilom drveća i narandžastim krovovima od pločica.
     Džon je proveo nekoliko dana kod njih, družeći se i postavljajući pitanja. Misleći na eko-ekonomiju aheronske grupe, nekoliko puta ih je pitao kako misle da prebace svoje dragocene, ali teške proizvode na Zemlju. Hoće li energetski troškovi prevoza premašiti moguću zaradu?
     "Naravno", odgovarali su, baš kao i ljudi na Koti Bredberi. "Biće potreban svemirski lift da bi se isplatilo."
     Njihov šef reče: "Sa svemirskim liftom, eto nas na zemaljskom tržištu. Bez njega, ostajemo zauvek na Marsu."
     "To ne mora da bude tako loše", odgovori Džon. Ali oni ga nisu razumeli i, kada je pokušao da objasni, odjednom su postali nezainteresovani i samo su učtivo klimali glavom, nevoljni da razmišljaju o politici. Stvar u kojoj su Afrikaneri bili veoma umešni. Kada je Džon shvatio šta se dešava, otkrio je da može da iskoristi temu politike da dobije više vremena za sebe; to je bilo, ispričao je jedne večeri Maji preko pločice na zglobu, kao kad baciš suzavac u sobu. Čak je dobio priliku i da čitavo jedno popodne luta sam kroz središte rudarskih operacija, povezujući Polinu sa bazama podataka da snimi sve što se može. Polina nije primetila nikakvu neobičnost u operacijama. Međutim, pronašla je jednu razmenu komunikacija sa sedištem Armskora; lokalna grupa tražila je jedinicu obezbeđenja od stotinu ljudi, i Singapur se složio.
     Džon zazvižda. "A šta je sa UNOMA-om?" Bezbednost je trebalo da bude potpuno u njihovoj nadležnosti, i prilično su redovno davali dozvole za privatno obezbeđenje; ali stotinu ljudi? Džon naredi Polini da pregleda poruke UNOMA-e u vezi s predmetom i ode na večeru sa Afrikanerima.
     Još jednom je pomenut svemirski lift, kao neophodnost. "Ako ga ne dobijemo oni će nas jednostavno zaobići i preći na asteroide gde neće morati da brinu o gravitacionom bunaru, a?"
     Uprkos pet stotina miligrama omegendorfa u sistemu, Džon nije bio u najboljem raspoloženju. "Kažite mi", reče u jednom trenutku, "rade li ovde i žene?"
     Zevali su u njega kao ribe. Ovi ovde su gori i od Muslimana, zaključio je.

     Ponovo uvis dugačkom padinom Tarzisa. Nijednom nije video strmu, kao krv crvenu kupu Askreus Monsa; bila je izgubljena u prašini kao i sve drugo. Putovanje se sada sastojalo od života u nekoliko skučenih, veoma truckavih odaja. Uspinjao se duž zapadnog boka Askreusa, da bi potom poterao rover na zaravan Tarzisa, između Askreusa i Pavonisa; ovde se dvostruki put odašiljača pretvarao u pravi betonski drum pod točkovima - beton pod udarima prašine, beton koji se konačno naglo nagnuo uvis i poveo ga pravo uz severnu padinu Pavonis Monsa. To je trajalo toliko dugo da je počelo da liči na sporo, slepo poletanje u svemir.
     Krater Pavonisa, podsetili su ga Afrikaneri, bio je, ma koliko to izgledalo neverovatno, polutaran. Oblo 'O' njegove kaldere ležalo je kao lopta postavljena tačno na liniju polutara. Ova činjenica očito je činila južni rub Pavonisa savršenim privezištem za svemirski lift, jer je, osim što je bio na samom polutaru, imao naddatumsku visinu od dvadeset sedam kilometara. Filis je već počela pripreme za izgradnju prvobitnog naselja na južnom rubu; posvetila se radu na liftu i bila je jedan od glavnih organizatora.
     Njeno naselje bilo je ukopano u ivični zid kaldere, u stilu Vidikovca Ehus, tako da su prozori nekoliko spratova gledali preko kaldere, ili je trebalo da gledaju, kada se slegne prašina. Uvećane fotografije na zidovima pokazivale su da će se sama kaldera na kraju ukazati kao jednostavno kružno udubljenje, sa zidovima dubokim pet hiljada metara, pri dnu pomalo terasasto; kaldera se u prošlosti često slegala, ali gotovo uvek na istom mestu. Bio je to jedini veliki vulkan pravilnog oblika; ostala tri imala su kaldere nalik na nizove ukrštenih prstenova, svaki krug različite dubine.
     Novo naselje, još bezimeno, izgradila je UNOMA, ali je opremu i radnu snagu obezbedila transnacionalna kompanija po imenu Praksis, jedna od najvećih. Dovršene prostorije trenutno su bile pune Praksisovih operativaca ili operativaca nekih drugih transnacionalki, podizvođača u projektu lifta. Među njima je bilo predstavnika Ameksa, Oroka, Subarašija i Micubišija. A sve njihove aktivnosti koordinirala je Filis, koja je sada očito bila Helmutova pomoćnica, operativni rukovodilac.
     Helmut je takođe bio tamo, i pošto se Džon pozdravio sa njim i sa Filis i bio predstavljen nekolicini gostujućih konsultanata, poveli su ga u prostranu, visoku odaju sa zidom od prozora. Iza stakla su se kovitlali oblaci tamnonarandžaste prašine, spuštajući se u kalderu, tako da se činilo da se soba diže, kolebljivo, kroz mutnu i treperavu svetlost.
     Jedini nameštaj u odaji bio je globus Marsa prečnika jedan metar, usađen do polovine u plavo plastično postolje. Iz globusa, tačnije iz male kvrge koja je predstavljala Pavonis Mons, pružala se srebrna žica, oko pet metara dugačka. Na kraju niti bila je mala crna tačka. Globus se okretao na postolju, otprilike jednom u minuti, a srebrna žica i njena crna tačka na završetku okretale su se s njim, ostajući uvek iznad Pavonisa.
     Grupa od možda osmoro ljudi okruži prikaz. "Sve je u srazmeri", reče Filis. "Razdaljina od areosinhronog satelita do središta mase iznosi 20435 kilometara, a polutarni prečnik je 3386 kilometara, tako da rastojanje od površine do areosinhrone tačke iznosi 17049 kilometara; pomnoži to sa dva i dodaj prečnik, i dobićeš 37484 kilometara. Na drugom kraju biće balastna stena, tako da sam kabl neće morati da bude tačno toliko dugačak. Prečnik kabla biće oko deset metara, a težina će mu biti oko šest milijardi tona. Materijal za njegovu izradu biće uzet na mestu krajnjeg balasta; to će biti asteriod koji ima početnu težinu od oko trinaest i po milijardi tona, a po završetku kabla postaje balastni teg od oko sedam i po milijardi tona. To nije naročito veliki asteroid, prečnik mu je oko dva kilometra; dosad smo kao kandidate za posao identifikovali šest asteroida tipa Amor koji prolaze kroz Marsovu orbitu. Kabl će napraviti roboti koji iskopavaju i obrađuju ugljenik u hondritima asteroida. Zatim će, u završnoj fazi izgradnje, kabl biti doveden ovamo, na privezište." Dramatično je pokazala prema podu odaje. "Tada će i sam kabl biti u areosinhronoj orbiti, jedva se oslanjajući ovde dole, jer će mu težinu nositi gravitaciona sila planete i centrifugalna sila njegove gornje polovine, kao i balastna stena na završetku."
     "A Fobos?" upita Džon.
     "Fobos je dosta niže, naravno. Kabl će oscilirati da bi ga izbegao; to se zove Klarkova oscilacija. Tu neće biti problema. I Deimos će morati da se izbegava na isti način, ali pošto je njegova orbita pod većim uglom, neće predstavljati tako čest problem."
     "A kada bude postavljen?" upita Helmut, lica ozarenog zadovoljstvom.
     "Za kabl će biti prikačeno najmanje nekoliko stotina liftova, i teret će biti dizan na orbitu sistemom protivtega. Kao i obično, biće puno materijala koji će stizati sa Zemlje, tako da će potrošnja energije za potrebe lifta biti svedena na najmanju moguću vrednost. A rotacija kabla moći će da se koristi i kao praćka; objekti pušteni sa balastnog asteroida prema Zemlji koristiće silu Marsove rotacije kao potisak i imaće poletanje velikom brzinom, bez utroška energije. To je čist, delotvoran, izuzetno jeftin metod, kako za podizanje tereta u svemir, tako i za njegovo slanje prema Zemlji. A s obzirom na nedavna otkrića ležišta strateških metala, koji postaju sve ređi na Zemlji, ovako jeftino podizanje i potiskivanje tereta dobija doslovno neprocenjivu vrednost. Stvara se mogućnost razmene koja dosad nije bila ekonomski izvodljiva; biće to ključni moment marsovske ekonomije, temeljac ovdašnje industrije. A izgradnja neće biti preskupa. Čim ugljenični asteroid bude gurnut na odgovarajuću orbitu i atomska robotska fabrika bude puštena u rad, počeće da ispreda kabl kao što pauk ispreda mrežu. Ostaće nam samo da čekamo. Fabrika je projektovana za proizvodnju preko tri hiljade kilometara kabla godišnje - to znači da moramo da počnemo što pre, ali kada proizvodnja započne, biće potrebno samo deset ili jedanaest godina. A čekanje će se itekako isplatiti."
     Džon je posmatrao Filis, kao i obično impresioniran njenom vatrenošću. Bila je kao preobraćenik na ispovedi, sveštenik za predikaonicom, duboko i pouzdano uverena u uspeh. Čudo 'horoga'. Džek i stabljika pasulja, ulazak u Raj; stvar je zaista posedovala dah čudesnog. "U stvari, nemamo mnogo izbora", nastavi Filis. "Ovo je naš izlazak iz gravitacionog bunara, što prestaje da bude fizički i ekonomski problem. To je suština; bez toga ćemo biti zaobiđeni, bićemo kao Australija u devetnaestom veku, predaleko za iole značajniju ulogu u svetskoj ekonomiji. Ljudi će nas zanemariti i rudariće sa samih asteroida, jer asteroidi poseduju mineralno bogatstvo bez ograničenja gravitacije. Bez lifta, naći ćemo se u stajaćim vodama."
     Šikata ga nai, pomisli Džon sarkastično. Filis ga okrznu pogledom, kao da je to glasno izgovorio. "Nećemo dozvoliti da se to dogodi", reče ona. "A najbolje od svega jeste to što će naš lift služiti kao probni prototip za zemaljski. Transnacionalke koje steknu iskustvo u gradnji ovakvog lifta naći će se u prednosti prilikom licitiranja za mnogo krupniji zemaljski projekt koji će svakako uskoro uslediti."
     Govorila je i govorila, izlažući svaki vid plana i odgovarajući na pitanja operativaca sa uobičajenom uglađenom nadmoćnošću. Njena duhovitost bila je nagrađena čestim smehom; bila je zažarenih obraza, blistavih očiju, i Džonu se činilo da joj iz guste kestenjaste kose, koja je u svetlosti oluje izgledala kao kapuljača od dragulja, ližu plamičci. Operativci i naučnici angažovani za projekt rasli su pod njenim pogledom; bili su deo nečeg velikog, i znali su to. Zemlja je bila u ozbiljnoj oskudici mnogih metala koje su vadili na Marsu. U izgledu je bilo zgrtanje blaga, ogromnog blaga. A neko ko poseduje most preko koga mora da pređe svaka unca metala takođe će dobro da omasti brk, verovatno najviše od svih. Nikakvo čudo što su Filis i ostali izgledali kao da se nalaze u crkvi.
     To veče, pre večere, u kupatilu, i ne pogledavši se u ogledalu, Džon uze i proguta dve tablete omegendorfa. Bilo mu je muka od Filis. Ali lek odmah učini da mu bude bolje; uostalom, ona je bila samo jedna od figura u igri; kada je seo da večera, već je bio u miru sa celim svetom. U redu, pomislio je, neka im njihov zlatni rudnik na stabljici pasulja. Nije bilo baš sasvim sigurno da će uspeti da ga zadrže za sebe; u stvari, bilo je malo verovatno. Stoga je njihovo samozadovoljstvo ugojenog mačora bilo pomalo budalasto, te se on nasmeja usred jedne od njihovih oduševljenih razmena izjava i reče: "Zar ne mislite da će lift kao što je ovaj malo teže ostati u privatnom vlasništvu?"
     "Nije nam ni namera da ostane u privatnom vlasništvu", reče Filis sa svojim sveznajućim osmehom.
     "Ali očekujete da budete plaćeni za njegovu izgradnju. A potom očekujete koncesije. Zar to nije suština preduzetničkog kapitalizma, da se očekuje profit od poduhvata?"
     "Ah, pa naravno", reče Filis, koja kao da je bila pomalo uvređena što je tako otvoreno pomenuo takvu stvar. "Od ovoga će profitirati svi na Marsu, takva mu je priroda."
     "A vi ćete ubrati procent od svakog procenta." Grabljivci na vrhu lanca. Ili paraziti čitavog lanca... "Šta mislite, koliko su se obogatili graditelji mosta Golden Gejt? Jesu li na zaradi od Golden Gejta osnovane velike transnacionalne dinastije? Ne. A to je bio javni projekt, zar ne? Graditelji su bili u službi države i primali su standardnu platu za svoj rad. U šta biste se kladili da Marsovski sporazum ne podrazumeva sličan aranžman za izgradnju ovdašnje infrastrukture? Prilično sam siguran da je tako."
     "Ali sporazum treba da se obnovi za devet godina", primeti Filis, blistavih očiju.
     Džon se nasmeja. "Pa neka! Ne biste verovali na koliku podršku nailazim svuda na planeti za izmenjen sporazum koji postavlja još veća ograničenja za zemaljska ulaganja i profit. Izgleda da ste se bili malo zaneli. Trebalo bi da se setite da je ovo ekonomski sistem koji se stvara ni iz čega, na načelima koja imaju smisla sa naučnog stanovišta. Ovde postoji sasvim ograničena nosivost, i da bismo izgradili društvo sposobno da se održava moramo da vodimo računa o tome. Ne možete tek tako da uzimate sirovine odavde i da ih šaljete na Zemlju - ne smete da zaboravite da je prošlo kolonijalno doba." Ponovo se nasmejao na staklaste poglede uperene u njega; činilo se da su im zenice opremljene nišanima.
     Tek mu je kasnije, u sobi, kada se setio njihovih pogleda, palo na pamet da možda nije bilo najpametnije što im je tako utrljao noseve u stvarnu situaciju. Čovek iz Ameksa čak je podigao šaku do usta da načini belešku, gestom koji je očigledno trebalo da bude primećen: ovaj Džon Bun je bundžija! - šapnuo je, sve vreme ga držeći na oku; želeo je da ga Džon vidi. Pa dobro, još jedan među sumnjivima. Te noći Džon nije baš odmah mogao da zaspi.

     Sledećeg dana napustio je Pavonis i pošao na istok niz Tarzis, sa namerom da se odveze svih sedam hiljada kilometara do Helasa, da poseti Maju. Oluja je učinila da putovanje bude neobično samotničko. Nazirao je južne nizije samo kao nejasne skice, kroz uskovitlane zastore peska, uz neprekidno i nikad isto zviždanje vetra. Maja se radovala njegovoj poseti; biće mu to prvi put da vidi Helas, i mnogi su nestrpljivo očekivali njegov dolazak. Otkrili su veliki akvifer severno od Niske Kote, tako da su planirali da ispumpaju vodu iz njega na površinu i da na nultoj visini stvore jezero, jezero zaleđene površine koje bi se neprestano sublimiralo u atmosferu, ali bi ga oni dopunjavali odozdo. Na taj način održavano, ne samo što bi obogatilo atmosferu, već bi služilo kao rezervoar i oduška toplote za uzgajanje u prstenu farmi pod kupolama na obali. Maja je bila veoma zagrejana za ove planove.
     Džonovo dugo putovanje prema njoj prolazilo je u omamljenom stanju dok je posmatrao nizanje nejasnih kratera u oblacima prašine. Jedne večeri zaustavio se u kineskom naselju čiji žitelji nisu znali ni reč engleskog i živeli su u kutijama nalik na kamp-prikolice. Morali su da upotrebe prevodilački program VI koji ih je najveći deo večeri zasmejavao. Dva dana kasnije, proveo je dan u ogromnom japanskom postrojenju za eksploataciju vazduha u visokom prolazu između kratera. Ovde su svi odlično govorili engleski, ali su bili nervozni, jer je oluja zaustavila sve pogone za pročišćavanje vazduha; tehničari su se bolno osmehivali i vodili ga kroz košmarnu šumu filterskih sistema koje su postavili, pokušavajući da održe rad pumpi; uzalud.
     Tri dana puta istočno od Japanaca naišao je na karavansaraj Sufija na vrhu kružne strme meze. Ova meza nekada je bila dno kratera, ali je toliko otvrdnula od metamorfoze udara da je odolela eroziji koja je tokom eona sljuštila okolno meko zemljište, i sada se dizala nad ravnicom kao debeli valjkasti pijedestal, kilometar visokih izbrazdanih bokova. Džon je poterao rover vijugavim prilaznim putem do karavansaraja na vrhu.
     Gore je utvrdio da se meza nalazi usred stalnog vertikalnog talasa oluje, tako da se na tom mestu probijalo više Sunčeve svetlosti nego igde, uključujući i sam obod Pavonisa. Vidljivost je i ovde bila znatno umanjena, ali je sve bilo življih boja, zore purpur i čokolada, dani oblačno smenjivanje jasne umbre i žute, narandže i rđe, prostreljenih povremenim bronzanim Sunčevim zrakom.
     Bilo je to sjajno mesto, a Sufi su se pokazali gostoljubiviji od svih drugih grupa Arapa koje je dotle sreo. Došli su sa jednom od poslednjih arapskih grupa, rekli su mu, kao ustupak verskim strujama u arapskom svetu kod kuće; a pošto je među islamskim naučnicima bilo dosta Sufija, nije bilo mnogo primedbi na to što su ih poslali kao samostalnu grupu. Jedan od njih, mali mrki čovek po imenu Du el-Nun, reče: "Divno je, u ovo doba sedamdeset hiljada velova, što je veliki talib pratio svoj tarikvat dovde, da nas obiđe."
     "Talib?" reče Džon. "Tarikvat?"
     "Talib je tragač. A tragačev tarikvat je njegov trag, trag koji je samo njegov, znaš, na putu u stvarnost."
     "A, shvatam!" reče Džon, i dalje iznenađen ljubaznošću njihovog dočeka.
     Du ga povede iz garaže do niske crne građevine okružene roverima koja je izgledala nabijena koncentrovanom energijom; bila je to zdepasta, okrugla stvar nalik na model same meze, sa prozorima od grubog prozračnog kristala. Du reče da je crni kamen stišovit, silikat velike gustine nastao prilikom udara meteora, kada su na trenutak proizvedeni pritisci od preko milion kilograma po kvadratnom centimetru. Prozori su bili napravljeni od lešatjerita, neke vrste kompresovanog stakla, takođe nastalog od udara.
     U zgradi ga je dočekala grupa od oko dvadesetoro ljudi, muškaraca i žena. Žene su bile gologlave i ponašale su se kao muškarci, što je bilo novo iznenađenje za Džona i upozorilo ga na činjenicu da među Sufijima stvari stoje drugačije nego u ostalom arapskom svetu. Pošto je seo sa njima da pije kafu, ponovo je počeo da postavlja pitanja. Rekli su mu da su kvadaritski Sufi, panteisti pod uticajem rane grčke filozofije i modernog egzistencijalizma, u stalnom nastojanju da se preko savremene nauke i ru' yat al-qalba, vizije srca, sjedine sa najvišim vidom postojanja, Bogom. "Postoje četiri mistična putovanja", reče mu Du. "Prvo počinje gnozisom i završava se fanom, ili rastankom od svih pojavnih stvari. Drugo počinje kada fanu zameni baqa, ili pokoravanje. U ovoj tački putuješ u stvarnom, pomoću stvarnog, prema stvarnom, i sam si stvarnost, haqq. Posle toga prelaziš u vaseljenu duha i sjedinjavaš se sa onima koji su učinili isto."
     "Izgleda da još nisam započeo svoje prvo putovanje", reče Džon. "Još ništa ne znam."
     Video je da su zadovoljni ovim odgovorom. Možeš da pođeš, rekoše mu, i dosuše mu kafe. Uvek možeš da pođeš. Za razliku od drugih Arapa koje je sreo, njihovo držanje bilo je toliko ohrabrujuće i prijateljsko da im je otvorio dušu i ispričao im o svom putovanju do Pavonisa i planovima za izgradnju velikog lifta. "Nijedan hir na svetu nije potpuno bez smisla", reče Du. A kada je Džon pomenuo svoj poslednji susret sa Arapima, u Vastitas Borealisu, i da je Frenk bio sa njima, Du zagonetno reče: "Ljubav prema pravednom vodi ljude u greh."
     Jedna od žena se nasmeja i reče: "Čalmers je tvoj nafs."
     "Šta je to?" upita Džon.
     Svi su se smejali. Tresući glavom, Du reče: "On nije tvoj nafs. Čovekov nafs je njegova zla strana, za koju su neki verovali da obitava u čovekovim grudima."
     "Kao organ ili tako nešto?"
     "Kao posebno biće. Muhamed ibn Ulijan je, na primer, zabeležio da mu je iz grla iskočilo nešto nalik na mladu lisicu, a kada je to ritnuo, samo je poraslo veće. Bio je to njegov nafs."
     "To je drugo ime za tvoju Senku", objasni žena koja je to prva pomenula.
     "Pa", reče Džon, "onda možda i jeste. Ili je to ili Frenk često rita svoj nafs." Oni se nasmejaše na ovu njegovu misao.
     Kasnije tog popodneva Sunce se jače probilo kroz prašinu nego obično, osvetlivši tekuće oblake, tako da se činilo da karavansaraj počiva u komori džinovskog srca, kome su udari vetra bili otkucaji. Sufi doviknuše nešto jedni drugima pošto su pogledali kroz prozore od lešatjerita, i brzo se spremiše za izlazak u grimizni svet, u vetar, zovući Buna da im se pridruži. On se nasmeši i obuče se, usput preventivno progutavši jedan omeg.
     Našavši se napolju, pođoše duž neravnog podnožja meze, gledajući u oblake i zakriljenu ravnicu ispod njih, pokazujući Džonu kada bi nešto u okolini postalo vidljivo. Potom se okupiše u blizini karavansaraja, i Džon je slušao njihove glasove u zapevanju, a različiti su mu glasovi prevodili sa arapskog i farsija. "Ne poseduj i nećeš biti posedovan. Odbaci ono što ti je u glavi, pokloni ono što ti je u srcu. Ovde je svet i tamo je svet, a mi sedimo na pragu."
     Drugi glas: "Ljubav udari akord na lauti srca mog i preobrazi me u ljubav svog."
     Zatim počeše da igraju. Džonu odjednom sinu da su to derviši-igrači: skakali su u vazduh na ritam bubnjeva u koje je neko lako udarao na zajedničkoj frekvenciji, skakali i vrteli se sporim, nezemljaskim obrtajima oko sebe, ispruženih ruku; kada bi doskočili, ponovo bi se odbacili i zavrteli, okret za okretom za okretom. Derviši-igrači u velikoj oluji, na visokoj okrugloj mezi koja je u Nojevo doba bila dno kratera. Izgledalo je tako čudesno u krvavom pulsiranju svetlosti da Džon ustade i pridruži im se u okretanju. Kvario im je simetriju, povremeno se doslovno sudarao sa igračima; međutim, to kao da nikome nije smetalo. Otkrio je da pomaže kada bi malo poskočio u vetar, da ga ovaj ne bi oborio. Jači udar mogao je da ga prostre po zemlji. Nasmejao se. Neki od igrača zapevali su preko zajedničke linije, uobičajeno četvrtinsko lelekanje, prekidano povicima i teškim ritmičnim disanjem, i rečima Ana el-Haqq, ana el-Hagg - Ja sam Bog, prevede mu neko, ja sam Bog. Jeres Sufija. Ples je imao hipnotičku svrhu - Džon je znao za druge muslimanske kultove koji su to postizali samobičevanjem. Okretanje je bilo bolje; igrao je, učestvovao u horu na zajedničkoj liniji sopstvenim ubrzanim disanjem, stenjanjem i nesuvislim glasovima; a onda, bez razmišljanja, poče da ubacuje imena Marsa u zvučnu podlogu, mrmljajući ih u ritmu zapevanja. "Al-Kahira, Ares, Ogaka, Bahram. Harmakis, Hrad, Huo Hsing, Kasei. Ma'adim, Maja, Mamers, Mangala. Nirgal, Šalbatanu, Simud i Tiu." Zapamtio ih je pre mnogo godina, da zabavi društvo; sada je bio iznenađen koliko su pogodna za molitvu, kako su mu tekla iz usta i pomagala da mu okretanje bude stabilnije. Drugi igrači su mu se smejali, ali dobronamerno; zvučali su zadovoljno. Osećao se opijeno, čitavo telo mu je bilo u žmarcima. Više puta je ponovio litaniju, a onda je počeo da ponavlja samo arapski naziv: "Al-Kahira, Al-Kahira, Al-Kahira." Zatim, setivši se šta je rekao jedan od glasova koji su mu prevodili: "Ana el-Haqq, ana Al-Kahira. Ana el-Haqq, ana Al-Kahira." Ja sam Bog, ja sam Mars, ja sam Bog... Drugi mu se ubrzo pridružiše, podigoše litaniju u neobuzdanu pesmu, i on u blesku uskovitlanih vizira opazi nasmejana lica. Bili su zaista majstorski plesači; prsti njihovih ispruženih ruku sekli su plimu crvene prašine u arabeske dok su se okretali, i sada su ga doticali vrhovima prstiju, upravljajući njegovim nespretnim obrtanjem i čak ga namerno gurajući da se uklopi u njihovo ustrojstvo. Uzvikivao je imena planete i oni su ih ponavljali za njim, u stilu poziva i odgovora; skandirali su imena, na arapskom, sanskritu, jeziku Inka, sva imena Marsa, pomešana u supu glasova, stvarajući polifonu muziku koja je bila prelepa i sablasno tuđinska, zato što su imena Marsa poticala iz vremena kada su same reči zvučale neprirodno, a imena posedovala magijsku snagu: čuo je to dok ih je pevao.
     Kada je konačno prestao da igra i seo da posmatra, počeo je da oseća mučninu. Svet mu je plivao pred očima, centar za ravnotežu još mu se, bez sumnje, vrteo kao kuglica ruleta. Prizor je treperio pred njim; bilo je nemoguće odrediti da li je to uskovitlana prašina ili nešto unutrašnje, ali je svejedno bio zapanjen onim što je video: derviši-igrači, na Marsu? Pa, u muslimanskom svetu bili su neka vrsta izroda, sa ekumenskim težnjama retkim u Islamu. I naučnici. Možda su oni njegova propusnica za Islam, njegov tarikvat, a njihove derviške svetkovine možda se mogu pretvoriti u areofaniju, kao što je bilo prilikom pevanja imena. Ustao je, nesigurno; odjednom je shvatio da nije potrebno sve smišljati iznova, da je to stvar pretvaranja nečega u nešto novo sintezom svega što je bilo dobro u prošlosti. "Ljubav udari akord na lauti srca mog..." Suviše je ošamućen. Ostali su mu se smejali, pridržavali ga. Obraćao im se na svoj uobičajeni način, nadajući se da će ga razumeti. "Loše mi je. Mislim da ću da povratim. Ali morate da mi kažete zašto ne bismo mogli da zaboravimo sav svoj jadni zemaljski prtljag. Što ne bismo izmislili sasvim novu religiju. Kult Al-Kahire, Mangale, Kaseija!"
     Oni su se smejali i nosili ga na ramenima prema skloništu. "Ne šalim se", reče on u okretanje sveta. "Voleo bih da vi to uradite, da vaš ples bude deo toga, jer je očigledno da ste stvoreni da osnujete tu novu religiju, i već to činite." Ali je bilo opasno povratiti u šlem, i oni mu se samo nasmejaše i ponesoše ga što su brže mogli u nastambu od lomljenog kamena. Dok je povraćao, jedna od žena mu je držala glavu, kazujući na muzikalnom potkontinentalnom engleskom: "Kralj je zatražio od svojih mudraca takvu stvar koja bi ga činila srećnim kada je tužan, ali i tužnim kada je srećan. Oni se posavetovaše i vratiše se sa prstenom na kome je bila urezana poruka 'I ovo će proći.'"
     "Pravo u reciklažu", reče Bun. Ispružio se na leđa; još se sve vrtelo. Bilo je mučno truditi se da ležiš mirno. "Ali šta tražite vi ovde? Zašto ste na Marsu? Morate da mi kažete šta tražite ovde." Odveli su ga u zajedničku sobu i postavili šoljice i ibrik sa mirisnim čajem. Još se osećao ošamućeno, a prašina koja je letela s one strane kristalnih prozora samo je pojačavala taj osećaj.
     Jedna od starijih žena oko njega uze ibrik i napuni mu šolju do vrha. Spustivši ibrik, pokaza: "Sada ti napuni moju." Džon je posluša, nesigurno, a ibrik onda poče da kruži po sobi. Svako je napunio šolju nekome od ostalih.
     "Ovako počinjemo svaki obrok", reče starica. "To je mali znak našeg zajedništva. Proučavali smo stare kulture, iz doba pre nego što je vaše globalno tržište povezalo sve u mrežu. Tada su postojale mnogobrojne vrste razmene. Neke od njih su se zasnivale na darovanju. Svako od nas ima dar, dobijen od Vaseljene. I svi mi sa svakim dahom uzvraćamo deo tog dara."
     "Liči na jednačinu za ekološki učinak", reče Džon.
     "Može biti. U svakom slučaju, oko ideje darovanja izgrađene su čitave kulture, u Maleziji, na severozapadu Amerike, u mnogim primitivnim zajednicama. Mi u Arabiji darujemo vodu, ili kafu. Hranu i krov nad glavom. I ne očekuješ da zadržiš ono što ti je podareno, već ga vraćaš kad bude tvoj red, radostan ako možeš da daš više. Radilo se da bi moglo da se da više nego što je primljeno. Danas smatramo da to može da bude osnova za časnu ekonomiju."
     "O istoj stvari su mi govorili Vlad i Ursula!"
     "Moguće je."
     Čaj je pomogao. Posle nekog vremena vratila mu se ravnoteža. Razgovarali su o drugim stvarima, o velikoj oluji, o velikoj tvrdoj ploči na kojoj žive. Kasnije te večeri, pitao ih je da li su čuli za Kojota, ali se pokazalo da nisu. Znali su priče o stvorenju zvanom 'skrivač', poslednjem preživelom pripadniku drevne rase Marsovaca, mudrom biću koje luta planetom i pomaže namernicima u nevolji, posadama rovera, naseljima. Viđeno je prethodne godine kod vodne stanice u Ponoru Boralis, za vreme ledene lavine i potonjeg nestanka struje.
     "To nije Veliki Čovek?" upita Džon.
     "Ne, ne. Veliki Čovek je veliki. Skrivač je kao mi. Njegovi sunarodnici su bili podanici Velikog Čoveka."
     "Shvatam."
     Ali nije, ne baš sasvim. Ako je Veliki Čovek simbol samog Marsa, onda je priču o skrivaču možda nadahnula Hiroko. Ko će ga znati. Za to mu je bio potreban stručnjak za folklor, ili za mitologiju, neko ko bi mu rekao kako se rađaju priče; međutim, imao je samo ove Sufije, vesele i malo uvrnute, koji su i sami podsećali na legendarna bića. Morao je da se nasmeje. Oni se nasmejaše s njim i povedoše ga na spavanje. "Običaj nam je da izgovorimo večernju molitvu persijskog pesnika Rumija Džalaludina", reče mu starica, i poče da recituje:

     Umreh kao mineral i postadoh biljka,
     Umreh kao biljka i podigoh se kao životinja.
     Umreh kao životinja i bejah čovek.
     Zašto da se bojim? Kada mi je smrt bila nestajanje?
     No ipak ću još jednom umreti kao čovek,
     Da uzletim s anđelima od neba blagoslovenim.
     I kada žrtvujem svoju anđeosku dušu
     Postaću što nijedan um nije zamislio.

     "Lepo spavaj", začu njene reči kroz dremež. "Ovo je trag sviju nas."
     Sledećeg jutra, ukočeno se popeo u rover, trzajući se od bolova, odlučan da proguta par omega čim se nađe na putu. Ista žena je došla da ga isprati, i on srdačno kucnu svoj vizir o njen.
     "Bio to ovaj ili onaj svet", reče ona, "ljubav će ti na kraju pokazati put."