23.

     Odašiljačka staza vodila ga je kroz smeđe dane, kidane vetrovima, preko ispucale zemlje južno od Margaritifer Sinusa. Moraće još jednom da se proveze tuda da je vidi, jer je u oluji bila samo leteća čokolada, prostreljena trenutnim zlatnim zracima Sunca. Stao je u blizini kratera Bekhajsen da poseti novo naselje nazvano Tarnerovi Bunari; tu su spustili crpke u akvifer čije je dno bilo pod takvim hidrostatičkim pritiskom da su planirali da dobijaju struju puštanjem arterskog toka kroz niz turbina. Oslobođena voda bila bi natočena u kalupe i zamrznuta, da bi je robot odvukao do mnogobrojnih bezvodnih naselja na južnoj polulopti. Tu je radila Meri Dankel, koja je povela Džona da vidi bunare, elektranu i rezervoare leda. "Istraživačko bušenje bilo je zastrašujuće. Kada bi burgija naišla na tečni deo akvifera, bila bi izbačena iz bušotine, i nikada nismo znali hoćemo li moći da ukrotimo gejzir ili ne."
     "Šta bi se dogodilo da niste?"
     "Pa, ne znam. Dole ima mnogo vode. Ako bi odlomila stenu oko bunara, mogla bi da kuljne kao veliki izlivni kanali u Planiciji."
     "Toliko?"
     "Ko zna? Moguće je."
     "Bogte."
     "To sam i ja rekla! Sada je En pokrenula proučavanje metoda za utvrđivanje pritiska u akviferima pomoću odjeka koji daju tokom seizmičkih testova. Ali postoje ljudi koji bi voleli da oslobode akvifer ili dva, je li? Ostavljaju poruke na biltenskim tablama u mreži. Ne bi me iznenadilo da je Saks jedan od njih. Velike bujice vode i leda, koliko voliš sublimacije u vazduh, zar ga to ne bi radovalo?"
     "Ali poplave kao one stare bile bi razorne za zemljište koliko i bombardovanje asteroridima."
     "Oh, još razornije! Oni kanali nizvodno od krša ostaci su neverovatnih izlivanja. Najbolja zemaljska analogija jesu ispucale zemlje u južnom Vašingtonu, jesi li čuo za njih? Pre oko osamnaest hiljada godina gotovo celu Montanu prekrivalo je jezero, zovu ga jezero Misula, nastalo do otopljene vode Ledenog doba. Držala ga je ledena brana. Onda se ta brana provalila i jezero se katastrofalno izlilo, oko dva biliona kubnih metara vode, potopivši Kolumbijski plato i stigavši do Pacifika za samo nekoliko dana."
     "Bogte."
     "Dok je trajalo, imalo je stostruko veći izliv od Amazona, i izdubilo je kanale u bazaltnoj steni, koji su duboki i do dve stotine metara."
     "Dvesta metara!"
     "Tako je. A to nije ništa u poređenju sa onima koji su izdubili kanale Planicije! Tamošnja anastomoza zauzima površine..."
     "Dve stotine metara kroz stenu?"
     "Da, vidiš, to nije obična erozija. Kod tako velikih poplava razlike u pritisku su tolike da dolazi do egzolucije rastvorenih gasova, znaš, i kada se ti mehuri rasprsnu, proizvode strahovit pritisak. Takvo čekićanje može da smrvi bilo šta."
     "Znači, bilo bi gore od udara asteroida."
     "Sigurno. Osim ako to ne bi bio stvarno veliki asteroid. Ali ima ljudi koji misle da bi i to trebalo da radimo, zar ne?"
     "Je li?"
     "Znaš da je tako. Ali poplave su još bolje, ako hoćeš da uradiš tako nešto. Kad bi jedna takva mogla da se usmeri prema Helasu, na primer, nastalo bi more. A ono bi moglo brže da se dopuni nego što bi površinski sublimirao."
     "Da se usmeri poplava?" uzviknu Džon.
     "Pa, jeste, to bi bilo nemoguće. Ali ako pronađeš jednu na pravom mestu, ne bi ni morao da je usmeriš. Trebalo bi da proveriš gde je Saks u poslednje vreme slao ekipu za traženje podzemnih voda, da vidiš ima li tu nečega."
     "Ali UNOMA bi to sigurno zabranila."
     "Kad je Saks mario za to?"
     Džon se nasmeja. "Oh, sad itekako mari. Dali su mu previše toga da bi mogao da ih prenebregava. Vezali su ga novcem i uticajem."
     "Možda."

     Te noći, u 3:30, došlo je da male eksplozije u jednoj od kapa bunara, i sirena alarma trgla ih je iz sna i poterala polunage u posrtanje kroz tunele, do gejzira koji se dizao u leteću prašinu noći, stuba bele vode iskidanog u krpice pod nemirnim bleštanjem na brzinu uperenih reflektora. Voda je padala iz oblaka prašine u komadima leda, grad veličine kugli za kuglanje; ovi projektili tukli su po bunarima na putu vetra, a sloj ledenih kugli već je dopirao do kolena.
     Imajući na umu večernji razgovor, Džon oseti da ga prizor prilično zabrinjava i potrča okolo sve dok nije naišao na Meri. Kroz buku erupcije i uvek prisutnu oluju, Meri povika Džonu na uvo: "Raščisti zonu, jer ću postaviti punjenje pored bunara ne bih li ga zatrpala!" Otrčala je u beloj spavaćici, a Džon okupi gledaoce i povede ih nazad u tunele prema naselju stanice. Meri im se pridruži u komori, bez daha, otkuca nešto na pločici na zglobu; začu se duboka tutnjava iz pravca bunara. "'Ajmo da vidimo", reče ona; iziđoše kroz komoru i potrčaše nazad kroz tunele prema prozoru koji je gledao na bunar. Tamo, među gomilama belih ledenih lopti, ležali su ostaci oborene bušilice, i sve je bilo mirno. "Da! Zapušen je!" povika Meri.
     Ljudi umorno zaklicaše. Neki od njih siđoše do bunara, da vide mogu li nešto da učine da bi se dodatno osiguralo stanje. "Dobar posao!" reče Džon Meri.
     "Puno sam čitala o zatrpavanju bunara posle onog prvog incidenta", reče Meri, još zadihana. "I sve je već bilo postavljeno, ali nije bilo prilike da se upotrebi. Da se isproba. Naravno. Tako da nikad ne znaš."
     Džon reče: "Imate li kamere u komorama?"
     "Imamo."
     "Odlično."
     Džon ode da ih proveri. Uključio je Polinu u sistem stanice, postavio pitanja, prateći odgovore koji su mu se pojavljivali na pločici. Te noći niko nije prošao kroz komore posle vremenskog pomaka. Pozvao je meteorološki satelit, uključio se u radarske i IC sisteme za koje mu je Saks dao šifre i proverio oblast oko Bekhajsena. Ni traga od ikakvih mašina u okolini, osim nekoliko starih vetrenjača-grejača. A odašiljači su pokazivali da nikoga nije bilo na putevima u ovoj oblasti od njegovog dolaska prethodnog dana.
     Džon je nemoćno sedeo ispred Poline, osećajući se težak i sporih misli. Nije mu padalo na pamet šta bi još mogao da proveri; iz onoga što je već proverio stekao je utisak da te noći niko nije bio napolju da izvrši sabotažu. Možda je eksplozija bila nameštena više dana ranije, iako bi bilo teško sakriti napravu, jer se svaki dan radilo na bunarima. Polako se podigao i pošao da nađe Meri, pa je uz njenu pomoć razgovarao sa ljudima koji su poslednji radili na tom bunaru, dan ranije. Nikakvog znaka o bilo kakvoj sumnjivoj radnji, sve do osam uveče. A posle toga svi su na stanici bili na prijemu priređenom za Džona Buna, i komore nisu bile korišćene. To je, zapravo, značilo da niko to nije mogao da učini.
     Vratio se u krevet i razmislio o tome. "Ah, da; Polina, molim te, proveri podatke o Saksu i daj mi spisak svih ekspedicija za traženje vode u poslednjih godinu dana."

     Nastavivši svoje slepo putovanje prema Helasu, sreo je Nađu, koja je nadgledala izgradnju novog tipa kupole iznad kratera Rabe. Biće to najveća izgrađena kupola, zahvaljujući pogodnostima gušće atmosfere i lakših građevinskih materijala, kojima se sila teže mogla uravnotežiti pritiskom, tako da je kupola pod pritiskom bila praktično bez težine. Noseća konstrukcija trebalo je da bude sagrađena od ojačanih greda od areogela, najnovijeg pronalaska alhemičara; areogel je bio tako lak i otporan da je Nađa padala u zanos opisujući za šta sve može da se upotrebi. Po njenom mišljenju, kupole na kraterima bile su već stvar prošlosti; biće podjednako lako podići stubove od areogela oko naselja, izbeći zatvorene stene i smestiti čitavu populaciju pod nešto nalik na veliki prozirni šator.
     Sve je to pričala Džonu dok su išli duž unutrašnjeg oboda Rabea. Ceo rub biće prošupljen saćem odaja sa krovnim prozorima, a u prostoru ispod kupole nalaziće se farma koja će hraniti trideset hiljada duša. Iz pomrčine prašine brujali su robotski kopači veličine kuća, nevidljivi već na pedeset metara. Ove nemani radile su same za sebe, ili vođene telekomandama, a teleoperatori imali su, po svoj prilici, suviše slabu vidljivost da bi pešački saobraćaj u okolini bio sasvim bezbedan. Džon je nervozno pratio Nađu, setivši se kako su plašljivi bili rudari na Koti Bredberi - a oni su mogli da vide šta se događa oko njih! Morao je da se nasmeje Nađinom spokoju. Kada bi im zemlja zadrhtala pod nogama, samo bi stali i pogledali oko sebe, spremni da odskoče sa puta kakvom zahuktalom buldožeru. Obilazak za pamćenje. Nađa se žalila na prašinu, koja je dosta kvarila mašineriju. Velika oluja sada je bila stara četiri meseca, godinama nijedna nije tako dugo trajala, i nije pokazivala znake smirivanja. Temperature su se strmoglavile, ljudi su jeli suvu i konzervisanu hranu, a tek ponekad salatu ili povrće uzgajeno pod veštačkom svetlošću. A prašine je bilo u svemu. Čak i sada, dok su razgovarali, Džon ju je osećao u ustima, a oči su mu bile suve u dupljama. Glavobolje su postale uobičajena pojava, kao i problemi sa sinusima, upale grla, bronhitis, astma i, uopšte, plućne tegobe. Plus česti slučajevi promrzlina. Kompjuteri su postajali opasno nepouzdani, bilo je puno kvarova opreme, puno neuroza i poremećaja VI. Dani u Rabeu izgledaju kao da živiš unutar cigle, rekla mu je Nađa, a zalasci Sunca kao vatre u rudniku uglja. Bilo joj je muka od toga.
     Džon promeni temu. "Šta misliš o onom svemirskom liftu?"
     "Velika stvar."
     "Ali posledice, Nađa. Posledice."
     "Ko zna? Sa takvim nečim nikad se ne zna, zar ne?"
     "Stvoriće usko grlo u strategiji, kao ono koje je pominjala Filis kada smo raspravljali ko će graditi stanicu na Fobosu. Sada će i sama imati lično usko grlo. To je previše moći."
     "Tako kaže i Arkadije, ali ne vidim zašto se to ne bi smatralo zajedničkim dobrom, kao neko prirodno bogatstvo."
     "Optimista si."
     "To mi kaže i Arkadije." Slegnula je ramenima. "Samo pokušavam da budem razumna."
     "I ja."
     "Znam. Ponekad pomislim da nas je samo dvoje takvih."
     "A Arkadije?"
     Ona se nasmeja.
     "Ali vas dvoje ste par!"
     "Da, da. Kao ti i Maja."
     "TouchQ."
     Nađa se kratko osmehnu. "Trudim se da nateram Arkadija da razmišlja o stvarima. Ne mogu više od toga. Videćemo se za mesec dana u Aheronu, na tretmanu. Maja mi kaže da je dobro proći kroz to zajedno."
     "Preporučujem", reče Džon s osmehom.
     "A tretman?"
     "Bolji je nego alternativa, zar ne?"
     Ona se zakikota. Tada im zemlja zastenja pod nogama, i oni se ukočiše i počeše da se osvrću, tražeći senke u pomrčini. Sa njihove desne strane pojavi se crno obličje nalik na pokretno brdo. Potrčaše u stranu, saplićući se i preskačući kamenje i krš. Džon se pitao da li je to još jedan napad; Nađa je izvikivala naređenja preko zajedničke frekvencije, psujući teleoperatore zbog toga što ih nisu pratili na IC-u. "Pazite na ekrane, proklete lenčuge!"
     Tle se umiri. Crni levijatan više se nije kretao. Oprezno su mu prišli. Rableovski džin od kipera, na gusenicama. Izgrađen na Marsu, pomoću mašina Utopija Planicije: robot koga su napravili roboti, veliki kao poslovni centar.
     Džon je zurio u to čudo, osećajući kako mu znoj kaplje sa čela. Bili su bezbedni. Puls mu se umiri. "Ovakva čudovišta nalaze se svuda po planeti", reče on Nađi, u neverici. "Seku, drljaju, kopaju, zatrpavaju, grade. Uskoro će se neka od njih prilepiti za jedan od onih asteroida promera dva kilometra i sagradiće elektranu koja će koristiti sam asteroid kao gorivo da ga odguraju na orbitu oko Marsa, a tada će se na njega spustiti i druge mašine, i početi da ga pretvaraju u kabl dužine trideset sedam hiljada kilometara! Koja je to veličina, Nađa! Koja veličina!"
     "Veliki je, nema šta."
     "Nezamisliv je, u stvari. Nešto potpuno izvan ljudskih mogućnosti za koje smo znali. Teleoperacija u divovskim razmerama. Neka vrsta spiritualnog robota. Sve što se zamisli može i da se ostvari!" Polako su obilazili džinovski crni predmet: običan kiper, sitnica u odnosu na ono što će svemirski lift biti; no, i ovaj kamion je neka vrsta čuda, pomislio je. "Mozak i mišići su se proširili kroz robotsku armaturu, tako ogromnu i moćnu da ju je teško sagledati. Možda nemoguće. Verovatno je u tome tvoj dar, i Saksov - pokretanje mišića koje mi ostali još ne znamo da imamo. Mislim na rupe iskopane kroz čitavu litosferu, granična linija dana i noći osvetljena svetlošću sa ogledala, svi oni gradovi ukopani u unutrašnjost meza i okačeni na liticama - a sada i kabl razapet dalje i od Fobosa i Deimosa, toliko dugačak da je istovremeno na orbiti i dodiruje zemlju! Nepojmljivo!"
     "Nije", primeti Nađa.
     "Nije. A sada, naravno, vidimo dokaze naše moći svuda okolo, čak malo nedostaje da nas pregaze u radu! Videti znači verovati. Ne treba ti čak ni mašta da shvatiš kakvu moć držimo u ruci. Možda je to razlog što se stvari danas čine tako čudne, što svako govori o suverenitetu i vlasništvu, opire se, postavlja zahteve. Ljudi se glože kao oni drevni bogovi na Olimpu, zato što smo danas podjednako moćni kao oni."
     "Ili moćniji."

     Vozio je dalje u unutrašnjost Helespontus Montesa, zakrivljenog planinskog lanca oko Basena Helas. Jedne noći, dok je spavao, rover je nekako sišao sa odašiljačkog puta. Probudio se i u poderotinama zastora prašine video da se nalazi u uskoj dolini, omeđenoj niskim liticama, prošupljenim uobičajenim kanalima jaruga. Činilo mu se da će, ako bude pratio dno doline, ponovo preseći put, te se uputio preko terena. Potom dno doline presekoše plitke poprečne pukotine nalik na prazne kanale, i Polina je morala da zaustavlja i okreće rover ne bi li oprobala drugi ogranak u svom algoritmu traženja puta, uvek iznova poražena od jaruga koje su nicale iz tame. Kada je Džon postao nestrpljiv i pokušao sam da vozi, bilo je samo gore. U zemlji slepih, automatski pilot je kralj.
     No, ipak se polako približavao izlazu iz doline, gde je mapa pokazivala da se odašiljački put spušta u širu dolinu. Zato je te večeri zaustavio rover i spokojno večerao ispred TV-a. Mangalavid je premijerno prikazivao performans grupe iz Noktis Labirintusa, na eoliji. Ispostavilo se da je eolija mala građevina, puna otvora koji su zviždali, hučali i cikali, zavisno od ugla pod kojim je duvao vetar. Za potrebe premijere, dnevni vetar sa visova Noktisa bio je potpomognut povremenim silovitim katabatičkim udarima oluje, i muzika se razvijala kao kompozicija, žalobna, gnevna, disonantna ili na mahove melodična: podsećala je na delo uma, možda tuđinskog, ali svakako na nešto više od slučajnosti. Gotovo slučajna eolija, rekao je komentator.
     Posle toga su sledile vesti sa Zemlje. Izvesni službenik u Ženevi obelodanio je postojanje gerontoloških tretmana, i vest je za dan obletela svet; trenutno se u Glavnoj Skupštini vodila žestoka rasprava o toj temi. Mnogi delegati zahtevali su da se tretmani proglase za opšte dobro, čiju će dostupnost za sve jemčiti UN, kao i osnivanje zajedničkih fondova razvijenih zemalja, kojima bi se obezbedilo da sredstva izdvojena za plaćanje tretmana budu pravedno podeljena. U međuvremenu su stizali izveštaji sa drugih strana: neke verske vođe, među njima i Papa, digle su glas protiv tretmana; svuda su izbijale demonstracije, i bilo je štete u nekim medicinskim centrima. Vlade su bile u krizi. Sva lica na TV-u bila su napeta ili besna, zahtevajući promene; Džon okrenu glavu od nejednakosti, mržnje i bede koju su odavala. Nije mogao da gleda. Zaspao je i ružno sanjao.
     Zvuk ga je probudio dok je sanjao Frenka. Kucanje na vetrobranu. Bila je duboka noć. On pospano udari po prekidaču koji je zaključavao komoru; dok se dizao u sedeći položaj, pitao se odakle mu taj refleksni pokret. Kada li ga je naučio? Protrljao je bradu i uključio zajedničku frekvenciju. "'Alo? Je l' to neko napolju?"
     "Marsovci."
     Glas je bio muški. Govorio je engleski sa akcentom, ali Džon nije mogao da odredi kojim.
     "Hteli bismo da razgovaramo", reče glas.
     Džon ustade i pogleda kroz vetrobran. Usred noći i oluje, malo se toga moglo videti. Ali mu se činilo da nazire obličja, dole u tami."
     "Hoćemo samo da razgovaramo", reče glas.
     Da su hteli da ga ubiju, probili bi otvor u roveru dok je spavao. Osim toga, još nije mogao da veruje da mu neko želi zlo. Nije bilo razloga za to!
     Zato ih je pustio unutra.
     Bilo ih je petorica. Hodači su im bili pohabani, prljavi, okrpljeni materijalom koji nije bio načinjen za hodače. Šlemovi su im bili oguljeni, bez oznaka. Kada su ih skinuli, on vide da je jedan od njih Azijat, mlad čovek; reklo bi se da mu je oko osamnaest godina. Mladić istupi napred i sede na vozačevo sedište, pa se nagnu preko volana da osmotri ploču sa instrumentima. Još jedan od njih skinu šlem; onizak čovek tamne kože, uzanog lica okruženog dugačkim rastafarijanskim kovrdžama. Seo je na tapaciranu klupu preko puta Džonove postelje i sačekao da ostala trojica skinu šlemove. Pošto su to učinili, čučnuli su gde su stajali, pažljivo motreći na Džona. Nikada nije video nikog od njih.
     Čovek uskog lica reče: "Tražimo da usporiš tempo doseljavanja." Bio je to onaj koji je govorio napolju; njegov akcent sada je zvučao karipski. Govorio je tiho, gotovo šapatom, i Džonu je bilo teško da ga ne oponaša.
     "Ili da ga zaustaviš."
     "Umukni, Kasei." Čovek uskog lica nije skidao pogled sa Džonovog lica. "Preveliki broj ljudi dolazi ovamo. Uostalom, znaš to. Oni nisu Marsovci i ne zanima ih šta će biti ovde. Preplaviće nas, i preplaviće vas. I to znaš. Pokušavaš da ih preobratiš u Marsovce, ali oni mnogo brže pristižu nego što ti radiš. Jedino rešenje je da usporiš njihovo pristizanje."
     "Ili da ga zaustaviš."
     Čovek zakoluta očima, moleći grimasom Džona za razumevanje. Momak je mlad, govorio je njegov pogled.
     "Nemam nikakvog uticaja..." poče Džon, ali ga čovek prekide:
     "Možeš da se založiš za to. Još si sila, i na našoj si strani."
     "Vi ste sa Hiroko?"
     Mladić pucnu jezikom o gornje nepce. Čovek uskog lica ne reče ništa. Četiri lica zurila su u Džona; peti je uporno gledao kroz prozor.
     Džon reče: "Jeste li vi sabotirali mohoule?"
     "Mi samo tražimo da zaustaviš doseljavanje."
     "A ja tražim da zaustavite sabotaže. To samo dovodi još ljudi. Policiju."
     Čovek ga odmeri. "Odakle ti ideja da smo u vezi sa saboterima?"
     "Pronađite ih. Sačekajte ih noću."
     Čovek se osmehnu. "Daleko od očiju, daleko od srca."
     "Ne mora da bude."
     Mora da su bili sa Hiroko. Okamova oštrica. Nije verovao da postoji još jedna skrivena grupa. A opet, možda i postoji. Džon se osećao pomalo opijeno i pitao se da li to oni rade nešto sa vazduhom. Oslobađaju aerosolske droge. Osećao se uistinu čudno, sve je bilo nestvarno, snovidno; vetar se zaleteo na rover, donevši iznenadnu plimu muzike iz eolije, sablasan otegnut huk. Misli su mu bile spore i nevezane, i osećao se na ivici zevanja. To je to, pomislio je. Još pokušavam da se probudim iz sna.
     "Zašto se krijete?" začu sebe.
     "Izgrađujemo Mars. Kao i ti. Na tvojoj smo strani."
     "Onda bi trebalo da pomognete." Pokušavao je da misli. "A svemirski lift?"
     "Briga nas za njega." Momak se zacereka. "Lift nije važan. Važni su ljudi."
     "Lift će dovesti mnogo novih ljudi."
     Čovek razmisli o tome. "Uspori doseljavanje, pa neće ni moći da ga naprave."
     Još jedna duga pauza, prožeta sablasnim komentarom vetra. Neće ni moći da ga naprave? Zar misle da će ga ljudi napraviti? Ili možda misle na novac.
     "Videću šta mogu", reče Džon. Mladić se okrenu i zagleda se u njega, a Džon podignu ruku da ga preduhitri. "Učiniću sve što mogu." Ruka je lebdela pred njim, kao neka velika ružičasta stvar. "To je sve što mogu da kažem. Da sam obećao rezultate, bila bi to laž. Učiniću šta mogu." Pokušao je da to još malo promisli, ali mu je teško išlo. "Trebalo bi da ste tamo napolju i da pomažete. Potrebna nam je veća pomoć."
     "Svako na svoj način", reče čovek tiho. "Sad idemo. Videćemo šta ćeš da uradiš."
     "Recite Hiroko da želim da razgovaram s njom."
     Njih petorica ga pogledaše, mladić nervozno i ljutito.
     Čovek uskog lica kratko se osmehnu. "Hoću, ako je vidim."
     Jedan od onih koji su čučali ispruži ruku sa šupljikavom plavom masom: areogelski sunđer, jedva vidljiv u noćnom osvetljenju. Šaka se stisnu u pesnicu. Jeste, droga. Bacio se i zgrabio mladića, iznenadivši ga, trudeći da ga uhvati za izloženi vrat, a onda pade, paralisan.
     Kada se osvestio, bio je sam. Imao je glavobolju. Sručio se nazad na ležaj, u istrzan san. San sa Frenkom dobi nemoguć obrt, i Džon mu ispriča o poseti. "E, jesi budala", reče Frenk. "Ništa ne razumeš."
     Kada se ponovo probudio, bilo je jutro, i ispred vetrobrana se kovitlala mutna pečena umbra. U poslednjih mesec dana se činilo da vetar slabi, ali čovek nije mogao da bude siguran. U oblacima prašine nakratko su se pojavljivala obličja i ponovo tonula u haos, halucinacije zbog osujećenosti čula. Ova oluja zaista je bila osujećenost čula, i atmosfera je postajala prilično klaustrofobična. Progutao je par omega, obukao odelo i izišao da prošeta, udišući talk i saginjući se da potraži tragove posetilaca. Prešli su preko gole stene i nestali. Teško ostvarljiv randevu, činilo mu se; zalutali rover u noći, kako su uspeli da ga nađu?
     Da, ali ako su ga pratili...
     Vrativši se unutra, pozvao je satelite. Radar i IC uhvatili su samo njegov rover. IC bi uhvatio čak i prisustvo hodača; znači, verovatno su imali sklonište u blizini. Pozvao je Hirokinu mapu i razvukao nepravilan krug oko oblasti, izbočen u planinama na severu i jugu. Sada je već imao nekoliko krugova na Hirokinoj mapi, ali terenske ekipe nisu temeljno pretražile nijedan od njih i verovatno nikada neće, jer su većinom bili u krševitim oblastima, na razorenom zemljištu veličine Vajominga ili Teksasa. "Veliki svet", promrljao je.
     Šetao je po unutrašnjosti vozila, zagledan u pod. Onda se setio poslednje stvari koju je učinio. Osmotrio je nokte; da, ispod se zadržalo malo kože. Uzeo je posudu za uzorke iz malog parnog sterilizatora, i pažljivo sastrugao materiju. Genomska identifikacija bila je izvan mogućnosti rovera, ali je u svakoj većoj laboratoriji trebalo da budu opremljeni da identifikuju mladića, ako je njegov genom bio u bazama podataka. Ako ne, informacija će biti korisna sama po sebi. A Vlad i Ursula će možda, nije bio siguran, moći da mu identifikuju roditelje.

     Tog popodneva ponovo je pronašao odašiljački put i predveče sledećeg dana stigao u Basen Helas. Tamo će naći Saksa, na sastanku povodom novog jezera, iako se činilo da se skup pretvara u savetovanje na temu poljoprivrede pod veštačkim osvetljenjem. Sutradan ujutru, Džon ga je poveo u šetnju prozirnim tunelima između zgrada; hodali su kroz nestalni žuti polumrak, u kome je Sunce bilo šafranski sjaj u oblacima na istoku.
     "Mislim da sam sreo Kojota", reče Džon.
     "Stvarno? Je li ti rekao gde je Hiroko?"
     "Ne."
     Saks slegnu ramenima. Činilo se da je zaokupljen govorom koji je trebalo da održi to veče. Džon je zato odlučio da sačeka i uveče je otišao da sluša govor zajedno sa ostalim žiteljima jezerske stanice. Saks je uveravao prisutne da se mikrobakterije atmosfere, površine i permafrosta razvijaju brzinom koja je bila značajan delić njihovog teorijskog maksimuma - tačnije, oko dva odsto - i da će za nekoliko decenija morati da razmotre problem uzgajanja na otvorenom. Pljesak za ovu izjavu bio je zanemarljiv, jer su svi bili obuzeti strahovitim nedaćama koje je stvorila Velika Oluja, za koju su verovali da je posledica nekakvog Saksovog pogrešnog proračuna. Osunčanost površine i dalje je bila četvrtinu od normalne, zajedljivo je primetio neko od njih, a oluja nije pokazivala znake smirivanja. Temperature su opale, ali je u ljudima kuvalo. Svi novodošli nikada nisu videli dalje od nekoliko metara oko sebe, pa su psihološki problemi, od čamotinje do katatonije, imali razmere pandemije.
     Saks je na sve to reagovao blagim sleganjem ramena. "Ovo je poslednja globalna oluja", reče. "Ući će u istoriju kao jedno od herojskih doba. Uživajte dok traje."
     Ovo je naišlo na slab prijem. Saks, međutim, to nije ni primetio.
     Nekoliko dana kasnije, dovezli su se En i Sajmon sa sinom Piterom, koji je sada imao tri godine. Bio je, prema njihovom saznanju, trideset treće dete rođeno na Marsu; kolonije osnovane posle prvih stotinu bile su dosta produktivne. Džon se igrao sa dečakom na podu i slušao vesti sa En i Sajmonom. Usput su razmenjivali neke od hiljadu i jedne priče o Velikoj Oluji. Džon je očekivao da će En uživati u oluji i strahovitom udarcu što ga je nanela procesu teraformiranja, kao da je bila alergijska reakcija planete, sa padom temperatura ispod kritične vrednosti, i borbom eksperimentatora sa svojim tričavim, zagušenim mašinama... Ali ona nije bila srećna. U stvari, bila je, kao uvek, puna gneva. "Ekipa za traženje vode načinila je bušotinu u vulkanskoj oduški u Dedaliji i vratila se sa uzorkom u kome je bilo jednoćelijskih mikroorganizama, znatno različitih od cijanobakterija koje ste rasejali na severu. A oduška je bila praktično usečena u živoj steni i daleko od svih mesta biotičkog zasejavanja. Poslali su uzorke u Aheron na analizu, i Vlad ih je ispitao i izjavio da liče na mutirani soj jedne od njihovih oslobođenih vrsta, možda unet u stenu kojoj pripada uzorak preko kontaminirane opreme za bušenje." En ubode prstom Džona u grudi: "'Verovatno je sa Zemlje', rekao je Vlad. Verovatno sa Zemlje!"
     "Velovatno sa Zemje!" ponovi njen mališa, pogodivši Enin ton.
     "Pa, verovatno i jeste", reče Džon.
     "Ali to nikada nećemo saznati! O tome će se ovde vekovima raspravljati, možda će izići i časopis posvećen samo toj temi, ali nikada nećemo saznati!"
     "Ako ne može da se utvrdi, verovatno je sa Zemlje", reče Džon, smešeći se dečaku. "Sve što se razvilo odvojeno od zemaljskog života odmah bi se odalo."
     "Verovatno", reče En. ("Velovatno.") "Ali šta ako postoji zajednički izvor, u skladu sa teorijom o sporama iz svemira, na primer, ili materijal odbačen sa jedne planete na drugu, sa mikroorganizmima u kamenu?"
     "To je malo verovatno, zar ne?"
     "Ne znamo. Sad nikada nećemo znati."
     Džonu je bilo teško da podeli njenu brigu. "Mogli bi da potiču i sa modula 'Viking'", reče. "Nikada nije bilo ozbiljnijih pokušaja sterilizacije naše opreme za ovdašnja istraživanja. U međuvremenu su iskrsli hitniji problemi." Kao što su to najduža peščana oluja u istoriji, priliv doseljenika čija je posvećenost Marsu bila ograničena na mesta stanovanja, predstojeća obnova sporazuma o kojoj niko nije mogao da se sporazume, ili poduhvat teraformiranja, od mnogih omražen. Ili kriza na matičnoj planeti. Ili pokušaj (ili dva) da se izvesnom Džonu Bunu nanese zlo.
     "Da, da", reče En. "Znam. Ali sa svom tom politikom, nikada nećemo pobeći od toga. Ovo je nauka, pitanje na koje sam tražila odgovor. A sada ne mogu. Niko ne može."
     Džon slegnu ramenima. "Na to nikada nećemo naći odgovor, En. Bez obzira na to šta bude. To je jedno od onih pitanja osuđenih da ostanu bez odgovora. Nemoj reći da to nisi znala?"
     "Velovatno sa Zemje."

     Nekoliko dana posle toga, na uzletište stanice pored jezerceta sletela je raketa, i iz prašine se pojavila mala grupa Zemljana, koji su još odskakali u hodu. Istražni agenti, rekoše, po ovlašćenju UNOMA-e, sa zadatkom da ispitaju slučaj sabotaže i sve što je vezano za događaj. Bilo ih je ukupno desetoro, osmorica urednih mladih ljudi, koji kao da su sišli sa videa, i dve privlačne mlade žene. Većinu je angažovao američki FBI. Njihov vođa, visoki muškarac smeđe kose po imenu Sem Hjuston, zatražio je da razgovara sa Bunom; Džon je ljubazno prihvatio.
     Kada su se sledećeg jutra okupili posle doručka - bilo je prisutno šest agenata, uključujući obe žene - pokorno i bez oklevanja odgovarao je na svako pitanje, iako im je nagonski rekao samo ono što je verovao da već znaju i dodao još nešto pride da ostavi utisak poštenja i uslužnosti. Bili su učtivi i puni poštovanja, temeljni u ispitivanju, veoma uzdržani kada bi ih on nešto pitao. Činilo se da slabo poznaju situaciju na Marsu, i ispitivali su ga o događajima iz prvih godina u Podbrežju, ili iz vremena Hirokinog nestanka. Bilo je jasno da poznaju događaje iz tog vremena, kao i osnovne činjenice o odnosima između medijskih zvezda unutar prvih stotinu; postavili su mu puno pitanja o Maji, Filis, Arkadiju, Nađi, grupi iz Aherona, Saksu... o svima koji su bili dobro poznati mladim Zemljanima, jer su bili stalni likovi na TV. Međutim, kao da su malo znali izvan onoga što je bilo snimano i odašiljano na Zemlju. Džon, kome su misli lutale, pitao se da li to važi za sve Zemljane. Uostalom, kakve su izvore informacija imali na raspolaganju?
     Na kraju razgovora, jedan od njih, po imenu Čeng, upita ga ima li još nešto da kaže. Džon, koji im je među mnogim drugim stvarima prećutao i svoj noćni susret sa Kojotom, reče: "Ne bih mogao da se setim."
     Čeng klimnu glavom, a onda Sem Hjuston reče: "Bili bismo vam zahvalni ako nam omogućite pristup vašoj VI radi podataka vezanih za ovo o čemu smo pričali."
     "Žao mi je", reče Džon, sa izrazom izvinjavanja na licu. "Nikom ne dajem pristup mojoj VI."
     "Imate destrukt-šifru na njoj?" upita Hjuston, iznenađeno.
     "Ne. Jednostavno, ne dopuštam. To su moje lične beleške."
     Džon ga je čvrsto gledao u oči, posmatrajući kako se vrpolji pod pogledom svojih saradnika.
     "Mi, ovaj, možemo da nabavimo nalog od UNOMA-e, ako tako stoje stvari."
     "Da budem iskren, sumnjam da možete. A ako i uspete, neću vam otvoriti podatke."
     Džon mu se nasmeši, na ivici smeha. Još jedan vid u kome je bilo korisno biti Prvi Čovek Na Marsu. Nisu mu mogli ništa osim da izazovu znatno veće nevolje nego što cela stvar vredi. Ustao je i osmotrio malu družinu sa najvećom mogućom nadmenošću, a ta je bila poprilična. "Ako mogu da vam pomognem na neki drugi način, slobodno mi se obratite."
     Izišao je iz sobe. "Polina, uključi se u kom-centar zgrade i kopiraj sve što možeš od onog što budu slali." Pozvao je Helmuta, setivši se pri tom da će i njegovi pozivi biti otvoreni; postavljao je kratka pitanja, kao da proverava ovlašćenja. Da, grupu je poslala UNOMA. Bili su deo specijalne jedinice, osnovane u poslednjih šest meseci da bi se pozabavila problemima.
     Pored detektiva, znači, na Marsu je sada i policija. Pa, to se moglo očekivati. Ali ipak je bila gnjavaža. Ruke su mu odjednom bile prilično vezane, sad kad su oni visili okolo i motrili na njega, sumnjičavi zato što im nije dozvolio pristup Polini. A u Helasu ionako nije bilo Bog zna kakvog posla. Nije bilo nikakvih sabotaža, i činilo se malo verovatno da će ih nadalje biti. Maja nije saosećala s njim: nije htela da se gnjavi njegovim problemima, jer je imala dovoljno sopstvenih, tehničkih pitanja oko projekta akvifera. "Verovatno si njihov glavni osumnjičeni", rekla je nestrpljivo. "Dešavaju ti se te stvari, onaj kamion u Taumasiji, pa ono u Bekhajsenu, a sada im ne daš da vide tvoje beleške. Zašto ih lepo ne pustiš?"
     "Zato što mi se ne dopadaju", reče Džon, besno zureći u nju. Sa Majom je opet bilo sve po starom. Dobro, ne baš sasvim; igrali su svoje uloge nekako sa više poleta, kao da su zvezde pozorišta, svesni da imaju vremena za sve, svesni suštine, onoga na čemu se temelji njihova veza. Tako da je u tom pogledu bilo mnogo bolje. Na površini je, međutim, ostala dobra stara melodrama. Maja je odbijala da razume, i Džon na kraju odustade. Sledećih nekoliko dana proveo je razmišljajući o tome. Sišao je do laboratorija stanice i dao uzorak kože ispod noktiju na uzgajanje, kloniranje i očitavanje. U planetnim arhivama nije bilo takvog genoma, pa je poslao informaciju u Aheron, tražeći analizu i bilo kakvo obaveštenje. Ursula je poslala podatke nazad pod šifrom, sa jednom jedinom reči dodatom na kraju. Čestitam.
     Još jednom je pročitao poruku i glasno opsovao. Izišao je da prošeta, smejući se i psujući na smenu. "Prokleta da si, Hiroko! Đavo te odneo! Izlazi iz rupe i pomozi nam! Ah, ha ha ha! Kučko! Dosta im je ovog sranja sa Persefonom!"
     U tom trenutku čak su mu i pešačke cevi izgledale preteće, pa je otišao u garažu, obukao odelo i izišao kroz komoru da prošeta izvan stanice, prvi put u mnogo dana. Nalazio se na kraju severnog krila naselja, na glatkom tlu pustinje. Lutao je okolo, unutar nemirnog stuba vazduha bez prašine, koji je stvarao svaki grad, i razmišljao o situaciji, posmatrajući naselje. Helas će biti manje privlačan nego Barouz, ili Aheron, ili Ehus, pa čak i Senzeni Na; smešten na niskoj tački basena, nije posedovao visinu za gradnju, niti vidik. Mada je šaputava prašina otežavala sud. Naselje je bilo sagrađeno u luku koji će jednom biti obala novog jezera; to bi moglo da izgleda lepo, kada se dogodi - pogled na vodu - ali je u međuvremenu izgledao bezlično kao i Podbrežje, sa svim novotarijama kad je reč o elektranama i pomoćnoj opremi, usisnim ventilima, kablovima, tunelima nalik na džinovske odbačene zmijske kože... izgled stare naučne stanice, bez upliva estetike. Pa, dobro. Nije baš svaki grad mogao da bude smešten na vrhu planine.
     Dvoje ljudi prođe kraj njega, sa zamračenim vizirima. Čudno, pomisli on, tako je mračno ovde u oluji. Oni se tada baciše na njega i oboriše ga. Odbacio se od peska silovitim odskokom u stilu Džona Kartera i razmahnuo pesnicama oko sebe, ali su ona dvojica na njegovo iznenađenje već bila zašla u oblake prašine koja je šibala okolo. Zateturao se, gledajući za njima. Nestadoše iza zastora prašine. Osećao je kako mu krv struji kroz telo; odjednom počeše da mu gore ramena. Posegnuo je rukom iza leđa, preko ramena; rasekli su mu hodač. Pritisnuo je rupu dlanom i potrčao što je brže mogao. Više uopšte nije osećao ramena. Bilo je teško trčati sa rukom zabačenom iza leđa. Činilo se da mu je dovod vazduha u redu - ne - rez na cevi, na vratu. Spustio je ruku sa ramena, tek toliko da podesi maksimalni dotok na zglobnoj pločici. Niz leđa mu je puzala hladnoća kao duh ledene vode. Sto stepeni ispod nule. Zadržavao je dah i osećao prašinu na usnama, kako mu puni usta. Bilo je nemoguće izmeriti prodor ugljen-dioksida u dovod kiseonika, ali nije bilo potrebno mnogo da te ubije.
     Garaža izroni iz pomrčine; natrčao je pravo na nju i bio je silno zadovoljan sobom dok nije stigao do vrata komore i pritisnuo dugme za otvaranje, a vrata ostala zatvorena. Bilo je lako zaključati spoljnja vrata komore, trebalo je samo ostaviti unutrašnja otvorena. Pluća su mu gorela, žudeo je da udahne. Otrčao je oko garaže do pešačke cevi koja ju je spajala sa stambenim delom, naslonio se na višeslojnu plastiku i pogledao unutra. Nikoga na vidiku. Sklonio je ruku sa poderotine na leđima, žurno otvorio kutiju na levoj mišici i izvadio malu bušilicu, uključio je i gurnuo u plastiku, a ova je popustila bez kidanja i nagužvala se oko burgije, sve dok mu bušilica nije gotovo slomila lakat; divlje je ubadao njom i konačno napravio procep u plastici, a onda ga je proširio nadole, dok nije načinio dovoljan otvor da se zavuče u njega šlemom napred. Kada se uvukao do struka, zastao je, koristeći telo kao grubi čep za rupu. Otkopčao je šlem, strgnuo ga sa glave i zadahtao kao da je isplivao posle dugog ronjenja, napolje unutra napolje unutra napolje unutra. Samo da izbaci taj ugljen-dioksid iz krvi. Ramena i vrat bili su mu bez osećaja. Dole, u garaži, zvonio je alarmni signal.
     Posle dvadeset sekundi grozničavog razmišljanja, uvukao je noge kroz otvor i potrčao prema naselju, dalje od garaže, kroz cev u kojoj je brzo opadao pritisak. Tamo su se vrata na svu sreću odmah otvorila. Našavši se unutra, uskočio je u lift i sišao do trećeg sprata ispod zemlje, gde je stanovao u jednom od gostinskih apartmana. Sačekao je da se otvore vrata lifta i izvirio napolje. Nikoga. Odšunjao se do svoje sobe. Unutra je skinuo hodač i gurnuo ga zajedno sa šlemom u ormar. U kupatilu se trgnuo kad je video svoja pobelela ramena i vrat; stvarno jeziv slučaj promrzlina. Popio je nekoliko analgetika i trostruku dozu omegendorfa, obukao košulju sa kragnom i pantalone, obuo cipele. Očešljao se i uredio. Lice u ogledalu imalo je staklast pogled i bilo je potreseno, gotovo u šoku; počeo je da ga razvlači u divlje grimase, šamarao se, nameštao izraz, dišući duboko i polako. Počeše da deluju lekovi, i izraz lica postade mu malo bolji.
     Izišao je u hodnik i pošao do velikog šetališta kraj zida prokopa, koje je obuhvatalo i tri niža sprata. Hodao je duž ograde, posmatrajući ljude ispod sebe, osećajući neobičnu mešavinu likovanja i besa. Tada mu priđoše Sem Hjuston i njegova koleginica.
     "Izvinite, gospodine Bun, da li biste pošli sa nama?"
     "Šta se dešava?" reče on.
     "Nova sabotaža. Neko je rasekao pešačku cev."
     "Rasekao pešačku cev? I to je za vas sabotaža? Pa nama iskaču sateliti sa orbite, kamioni padaju u mohoule, a vi ovu detinjariju nazivate sabotaža?"
     Hjuston ga besno pogleda, i Bun zamalo da mu se nasmeje u lice. "Kako bih mogao da pomognem?"
     "Znamo da ste radili na ovome za doktora Rasela. Mislili smo da bi trebalo da znate."
     "Ah, razumem. Dobro, 'ajmo, onda, da pogledamo."
     Potom je samo trebalo izdržati sve faze, skoro dva sata, uz neprestan oštar bol u ramenima. Hjuston, Čeng i ostali istražitelji poverljivo su mu se obraćali, željni podataka; no, pogledi su im istovremeno bili hladni i ispitivački. Džon je uzvraćao osmejkom.
     "Zašto baš sad, pitam se?" reče Hjuston u jednom trenutku.
     "Možda se nekome ne dopada što ste ovde", reče Džon.
     Tek kada je čitava igrarija bila dovršena, našao je vremena da razmisli o tome zašto je odlučio da sakrije od njih da je bio napadnut. To bi bez sumnje dovelo još istražitelja, što bi bilo loše; osim toga, događaj bi svakako bio vest prvog reda svuda na Marsu i Zemlji, koja bi ga ponovo pretvorila u akvarijumsku ribicu. A on je bio sit akvarijuma.
     Ali postojalo je još nešto, nešto što nije mogao da sagleda. Podsvesni detektiv. Frknuo je od gađenja. Da bi skrenuo pažnju sa bola, išao je od trpezarije do trpezarije, nadajući se da će uloviti kod nekoga izraz loše sakrivenog iznenađenja. Vratio se iz mrtvih! Ko me je od vas ubio! Jednom ili dvaput zaista je i opazio kako izbegavaju njegov pogled. Ali istini za volju, sumorno je pomislio, i inače su to mnogi radili. Kao da izbegavaju pogled nakaze ili osuđenog čoveka. Nikada ranije nije osećao svoju slavu na taj način, i to ga je ljutilo.
     Dejstvo analgetika je prolazilo, pa je pošao ranije u apartman. Vrata su bila otvorena. Kada je upao unutra, zatekao je dvojicu istražitelja iz UNOMA-e. "Šta to radite!" besno je povikao.
     "Samo pazimo na vašu bezbednost", glatko reče jedan od njih. Pogledaše se. "Da neko nešto ne pokuša."
     "Provalu, možda?" reče Bun, naslonivši se na dovratak.
     "Deo posla, ser. Izvin'te što smo vas uznemirili." Nervozno su se muvali okolo, jer nisu mogli da iziđu.
     "A ko vam je dao ovlašćenje za ovo?" reče Bun i prekrsti ruke na grudima.
     "Ovaj..." Njih dvojica ponovo se pogledaše. "Gospodin Hjuston je naš pretpostavljeni..."
     "Zovite ga da dođe."
     Jedan od njih prošapta nešto u pločicu. Sem Hjuston se pojavi u sumnjivo kratkom roku; videvši ga kako natmureno pristiže, Džon se nasmeja. "Šta ste radili, krili se iza ugla?"
     Hjuston mu priđe sasvim blizu, isturi lice i reče, veoma tiho: "Slušajte, gospodine Bun, mi smo ovde usred veoma važne istrage, a vi je ometate. Bez obzira na to šta mislite da ste, niste iznad zakona..."
     Bun trgnu glavom napred tako da je Hjuston morao da uzmakne da se ne sudare nosevima. "Vi niste zakon", reče on. Razdvoji ruke i gurnu Hjustona u grudi, poteravši ga još više uz zid. Sada je Hjuston počeo da gubi živce, i Bun mu se nasmeja. "Šta ćete sa mnom, policajče? Da me uhapsite? Da pretite? Da mi date nešto dobro za moj sledeći izveštaj Eurovidu? To biste voleli? Da prikažem svetu kako Džona Buna maltretira neki službeničić sa limenom značkom koji je došao na Mars, uobražavajući da je šerif na Divljem Zapadu?" Setio se sopstvenog mišljenja da je svako ko govori o sebi u trećem licu osvedočeni idiot, pa se nasmeja i reče: "Džonu Bunu se ne dopadaju takve stvari! Nimalo mu se ne dopadaju!"
     Ona dvojica iskoristiše priliku da šmugnu iz sobe i sada su pažljivo posmatrali. Hjustonovo lice bilo je boje Askreus Monsa, a zubi su mu bili iskeženi. "Niko nije iznad zakona", zaškripa. "Ovde se događaju kriminalne radnje, veoma opasne, najčešće kada ste vi u blizini."
     "Kao provala i nedozvoljen ulazak."
     "Ako odlučimo da je potrebno da proverimo vaš stan, ili vaše beleške, za potrebe istrage, to ćemo i učiniti. Imamo dovoljno ovlašćenja."
     "A ja vam kažem da nemate", reče Džon nadmeno i pucnu mu prstima pred licem.
     "Pretražićemo vaše sobe", reče Hjuston, pažljivo naglašavajući svaku reč.
     "Gubite se", reče Bun, prezirno se okrenuvši prema drugoj dvojici, mašući kao da ih tera. Nasmeja se, usne podsmešljivo povijene: "Tako je, idite! Idite i sakrijte se negde, nesposobnjakovići - vratite se kući i čitajte pravila o pretresu i zapleni!"
     Ušao je u apartman i zatvorio vrata za sobom.
     Zastao je da oslušne. Zvučalo je kao da odlaze, ali je nameravao da se ponaša kao da mu je svejedno. Nasmejao se, otišao u kupatilo i uzeo još analgetika.
     Na svu sreću, još nisu bili stigli do ormara; bilo bi teško objasniti pocepani hodač, a da ne prizna istinu, što bi bilo nezgodno. Čudno kako stvari postaju zamršene kada sakriješ činjenicu da je neko pokušao da te ubije. Ovo ga natera da zastane. Uostalom, pokušaj je bio prilično traljav. Mora da postoji stotinu delotvornijih načina da se ubije neko u hodaču na Marsu. Dakle, možda su samo hteli da ga zaplaše ili su se nadali da će pokušati da sakrije da je napadnut, da bi mogli da ga uhvate u laži i tako dobiju oružje protiv njega...
     Zbunjeno je zavrteo glavom. Okamova oštrica, Okamova oštrica. Najvažnije oruđe svakog detektiva. Ako te neko napadne, želi ti zlo, to je suština, temeljna činjenica. Važno je utvrditi ko su napadači. I tako dalje. Analgetici su bili jaki, a omegendorf se gotovo apsorbovao. Sve je teže mislio. Biće teško ukloniti hodač; sam šlem bio je veliki i težak za skrivanje. Ali sad je započeo igru, i nema načina da se elegantno izvuče iz nje. Nasmejao se; znao je da će mu nešto već pasti na pamet.