26.

     Na dan kada su ubili Džona Buna bili smo gore u istočnom Elizijumu i bilo je jutro i na nas je pala ta kiša meteora, možda ukupno trideset pruga preko neba i sve su bile crne, ne znam od čega su bili ti meteoriti, ali su sagorevali crno umesto belo. Repovi su im bili kao dim iz aviona u padu, ali munjeviti i pravi kao strele. Bilo je tako neobično da nas je sve ostavilo u čudu, a nismo još ni čuli vest, ali kada smo je čuli, shvatili smo, i zaista se dogodilo u isto vreme.
     Bili smo dole u pojezerju Helasa i nebo se zamračilo i preko jezera je dunuo iznenadni vetar i odneo sve pešačke cevi u naselju, a onda smo čuli.
     Bili smo u Senzeni Nau gde je on dosta radio, bila je noć i počelo je da seva na nas, džinovske munje udarale su pravo u mohoul - niko nije mogao da veruje, i bilo je tako bučno da se ništa nije čulo. Na zidu u jednoj od soba u radničkim stanovima nalazila se njegova slika, kroz prozor terase udarila je munja i na sekund su svi bili zaslepljeni, a kada nam se povratio vid, okvir te slike bio je polomljen, staklo razbijeno, a slika se dimila. Tada smo čuli vest.
     Bili smo u Karu i nismo mogli da verujemo. Oni iz prvih stotinu su plakali, mora da je bio jedini u čitavoj grupi koga su svi voleli, jer bi svi slavili pogibiju većine ostalih. Arkadije je bio izbezumljen, satima je plakao, i to je bilo zastrašujuće jer nije ličilo na njega. Nađa je pokušavala da ga uteši i govorila je, 'Dobro je, dobro je', a Arkadije je odgovarao 'Nije dobro, nije dobro', i urlao je i bacao stvari i ponovo padao Nađi u naručje, tako da se i sama prestrašila. To je bilo kada je on otrčao u svoju sobu i vratio se sa jednom od detonatorskih odašiljačkih kutija, i kada je objasnio šta je to, Nađa se razbesnela na sve nas i rekla 'A zašto bi uopšte uradio tako nešto?' A Arkadije je plakao i vikao 'Kako to misliš zašto? Zbog ovoga što se dogodilo Džonu, ubili su ga, ubili su ga! Ko zna ko će od nas biti sledeći! Pobiće nas sve ako budu mogli!' A Nađa je pokušavala da mu vrati odašiljač i on se jako uzrujao, terao ju je da ga zadrži, govoreći: 'Kad te molim, Nađa, kad te molim, za svaki slučaj, za svaki slučaj, molim te', sve dok ga na kraju nije zadržala samo da ga smiri. Nikada nisam videla tako nešto.
     Bili smo u Podbrežju kada je nestalo struje, a kada je ponovo došla, svaka biljka na farmi bila je smrznuta. Uključilo se svetlo i grejanje i sve su biljke počele da venu. Celu noć smo sedeli i pričali priče o njemu. Prisećao sam se kako je to bilo kada je prvi put sleteo ovamo, dvadesetih godina, mnogi od nas su se setili toga. U to vreme još sam bio dete, ali se se sećam da su se svi nasmejali njegovim prvim rečima, i sam sam mislio da je smešno, ali se sećam da me je iznenadilo to što se smeju i svi odrasli, mislim da su svi bili na takav način zagolicani da su ga u tom trenutku zavoleli, hoću da kažem, kako da ne voliš nekoga ko je prvi čovek koji je sleteo na drugu planetu, a ipak iziđe pred vas i kaže 'Pa, eto nas tu.' Bilo je nemoguće ne voleti ga.
     Ah, ne znam. Jednom sam ga videla kad je udario čoveka, bilo je to u vozu za Barouz i on je bio u našem vagonu, očigledno ufiksan, i bila je tu žena sa nekim deformitetom, velikim nosem i bez brade i kada je otišla u toalet, neki tip je rekao 'Gospode, ovu nisi mogao da načiniš ružnijom', a Bun onda bam! baci ga na susedno sedište i kaže,:'Ne postoji ružna žena.'
     Tako je mislio.
     Zaista je tako mislio, i zato je svake noći spavao sa drugom, bez obzira na to kako su izgledale. Ili koliko su bile stare - jedva se izvukao kada su ga zatekli sa onom petnaestogodišnjakinjom. Da je Tojtovna čula za to, verujem da bi ostao bez muda, čime bi ucvelila stotine žena. Voleo je to da radi u jedrilicama za dve osobe, tako što bi ženska bila odozgo dok bi on pilotirao.
     O, čoveče, jednom sam ga video kako izvlači jedrilicu iz nadole usmerene struje koja bi ubila svakog drugog - prosto je brisala, i rastrgla bi jedrilicu da je pokušao da joj se odupre, ali on je pustio da ga nosi i avion se obrušio poput Rikovera, brzinom od hiljadu metara u sekundi, tri ili četiri puta većom od kritične, i tren pre nego što je trebalo da tresne samo ju je cimnuo u stranu i ispravio je na otprilike dvadeset metara. Izišao je, krvareći iz nosa i ušiju. Bio je najbolji pilot na Marsu, leteo je kao anđeo. Ma šta, prvih stotinu bili bi mrtvi da ih on nije uveo na orbitu, tako sam čuo.
     Bilo je ljudi koji su ga mrzeli. Imali su i zašto. Sprečio je izgradnju mošeje na Fobosu. I umeo je da bude okrutan. Nikad nisam sreo nadmenijeg čoveka.
     Bili smo na Olimpus Monsu i celo nebo se smračilo.
     Eto, još pre početka, na Mars je stigao Pol Banjan, i sa sobom je vodio svog plavog vola Bejba. Išao je okolo tražeći drva i svakim korakom lomio lavu i ostavljao po kanjonu. Bio je toliko visok da je rukom mogao da dosegne do asteroidnog pojasa u hodu, pa je žvakao kamenje kao trešnje, pljuckajući koštice i - bum! - svaka bi napravila krater.
     A onda je sreo Velikog Čoveka. Bio je to prvi put da je Pol Banjan video nekog krupnijeg od sebe, i verujte mi kad vam kažem da je Veliki Čovek bio krupniji - tačno dve veličine, a to, verujte mi, nije samo dvaput više. Ali Pol Banjan nije mario. Kada je Veliki Čovek rekao 'ajde da vidimo šta sve možeš sa tom sekirom Pol je rekao nema problema, i jednim jedinim udarcem tako je raspalio po planeti da su se istovremeno pojavile sve pukotine Noktisa. Ali onda je Veliki Čovek zagrebao isto mesto svojom čačkalicom, i zinuo je čitav sistem Marinerisa. Da se ogledamo golim rukama, rekao je Pol, pa je tresnuo desnicom po južnoj polulopti, i tako je nastala Argira. Ali Veliki Čovek je kucnuo malim prstom po obližnjoj tački i stvorio Helas. Da vidimo kako pljuješ, predložio je Veliki Čovek, i Pol pljunu, te izdubi Nirgal Valis, iste dužine kao Misisipi. No onda pljunu Veliki Čovek, i svi izlivni kanali potekoše odjednom. Da vidimo kako sereš! reče Veliki Čovek, a Pol čučnu i iskenja Keraunius Tolus - ali onda Veliki Čovek natrći dupe i odmah pored ovoga nastade masiv Elizijuma, još vruć. Probaj najgore što možeš, predloži veliki čovek. Udari me. A Pol Banjan ga uhvati za palac za nozi i zavitla čitavu njegovu telesinu i tresnu je o Severni Pol, tako strašno da je i dan danas cela severna polulopta malo spljoštena. Međutim, Veliki Čovek onako sa zemlje zgrabi Pola za članak, istom šakom ščepa i njegovog plavog vola Bejba, zamahnu njima i protera ih kroz celu planetu, gotovo do druge strane. To vam je izbočina Tarzisa - Pol Banjan, koji maltene viri iz zemlje - Askreus mu je nos, Pavonis đoka, a Arsija nožni palci. Bejb je pored njega, ispod Olimpus Monsa. Udarac je ubio i Bejba i Pola Banjana, tako da je Pol morao da prizna da je nadjačan.
     Međutim, pojele su ga njegove sopstvene bakterije i razmilele se svuda po živoj steni i ispod megaregolita, upijajući toplotu omotača, jedući sulfide, topeći permafrost. I svuda gde bi se našle, sićušne bakterije su govorile: Ja sam Pol Banjan.