27.

     Sve je stvar volje, reče Frenk Čalmers svom licu u ogledalu. Fraza je bila jedini ostatak sna iz koga se probudio. Obrijao se brzim i odlučnim pokretima, osećajući se napeto, prepun energije koju je trebalo osloboditi, željan rada. Još ostataka: Ko pre devojci, onome devojka!
     Istuširao se i obukao, i otišao do trpezarije. Tek je bilo svanulo. Svetlost Sunca natapala je Izidis vodoravnim zracima crveno-bronzane svetlosti, a visoko na istočnom nebu cirusi su podsećali na bakarne opiljke.
     Pored njega prođe Rašid Nijazi, sirijski predstavnik na konferenciji, i hladno mu klimnu glavom. Frenk uzvrati i pođe dalje. Zbog Selima el-Hajila, Ahadovo krilo Muslimanskog Bratstva, bilo je okrivljeno za ubistvo Džona Buna, a Čalmers je uvek bio brz i otvoren kada ih je branio od takvih optužbi. Uvek je isticao da je Selim bio samovoljni atentator, ludi ubica-samoubica. Ovo je potvrdilo Ahadovu krivicu, i u isto vreme ih primoralo da budu zahvalni. Bilo je prirodno što je Nijazi, jedan od vođa Ahada, bio pomalo frustriran.
     U trpezariju uđe Maja i Frenk je srdačno pozdravi, automatski prikrivajući nelagodnost koju je uvek osećao u njenom prisistvu.
     "Mogu li da ti se pridružim?" upita ona, posmatrajući ga.
     "Naravno."
     Maja je bila pronicljiva, na svoj način; Frenk se usredsredi na trenutak. Ćaskali su. Onda počeše da dotiču temu sporazuma, i Frenk reče: "Kako bih voleo da je Džon sada ovde. Bio bi nam od koristi." A zatim: "Nedostaje mi." Ovakve izjave umele su na trenutak da zbune Maju. Položila je šaku preko njegove; Frenk jedva da ju je osetio. Smešila se, posmatrajući ga onim opčinjavajućim pogledom. Iako to nije želeo, morao je da skrene pogled. TV-zid je prikazivao paket vesti sa Zemlje, i on kucnu po konzoli na stolu da pojača zvuk. Zemlja je bila u lošem stanju. Snimak je prikazivao masovni protestni marš na Menhetnu, demonstranti su prekrili čitavo ostrvo, po sopstvenim izjavama deset miliona njih, dok je policija tvrdila da ih ima samo pet stotina hiljada. Snimci iz helikoptera bili su dramatični, ali je u poslednje vreme bilo mnogo mesta gde je bilo opasnije, iako nisu izgledala tako impresivno. U razvijenim zemljama, ljudi su protestovali zbog drakonskih zakonskih akata o kontroli rađanja, prema kojima su i sami Kinezi izgledali kao anarhisti, tako da su se mladi digli u besu i očajanju, osećajući kako im životi izmiču iz ruku i prelaze u posed brojne grupe prastarih nemrtvih stvorova, vaskrsle istorije. To je bilo loše, svakako. Ali su u zemljama u razvoju pobune bile zbog 'nedovoljnog pristupa' samim tretmanima, a to je bilo daleko gore. Padale su vlade; ljudi su ginuli na hiljade. Snimci sa Menhetna zapravo su imali umirujuću svrhu; sve je još pod kontrolom! - poručivali su. Ljudi su se ponašali na civilizovan način, iako je to bila građanska neposlušnost. Ali su Meksiko Siti, Sao Paolo, Nju Delhi i Manila bili u plamenu.
     Maja pogleda prema ekranu i glasno pročita jedan od transparenata sa Menhetna: "'Pošaljite starce na Mars.'"
     "To je suština predloga koji je neko izneo u Kongresu. Doživiš stotu i pakuješ kofere, u penzionerske orbitalne banje, na Mesec, ili ovamo."
     "Naročito ovamo."
     "Može biti", reče on.
     "Pretpostavljam da su zato tako tvrdoglavi kad je reč o iseljeničkim kvotama."
     Frenk klimnu glavom. "To nikada nećemo dobiti. Pod prevelikim su pritiskom tamo dole, a nas posmatraju kao jedan od malobrojnih sigurnosnih ventila. Jesi li gledala onu emisiju na Evrovidu o nenaseljenom zemljištu na Marsu?" Maja odmahnu glavom. "Bila je to maltene reklama za nekretnine. Ne. Ako nam delegati UN ustupe i najmanji udeo u odlučivanju o iseljavanju, razapeće ih."
     "Pa šta da radimo?"
     On slegnu ramenima. "Da insistiramo na starom sporazumu po svakoj tački. Da se ponašamo kao da je svaka promena smak sveta."
     "Znači, zato si onoliko šizio zbog uvodnog materijala?"
     "Naravno. Možda nije toliko bitan, ali smo u položaju Britanaca kod Vaterloa. Ako popustimo u bilo kojoj tački, ode nam cela linija."
     Ona se nasmeja. Bila je zadovoljna njim i divila se njegovoj strategiji. A strategija je zaista bila dobra, iako nije bila ona koju je sprovodio. Jer oni nisu bili kao Britanci kod Vaterloa; možda su mogli da budu Francuzi, u poslednjem, očajničkom napadu koji je morao da uspe ako su želeli da prežive. Zato je svesrdno popuštao u mnogim tačkama sporazuma, nadajući se da će izvršiti juriš i osvojiti ono što je, zapravo, želeo u drugim oblastima. A to je svakako podrazumevalo neku trajniju ulogu za Američko Ministarstvo za Mars i njegovog Sekretara; na kraju krajeva, bila mu je potrebna baza iz koje će raditi.
     Zato je slegnuo ramenima, prešavši preko njenog zadovoljstva. Na TV-zidu, masa ljudi talasala se na širokim avenijama. Nekoliko puta je stegao zube. "Bolje da se vratimo."
     Na spratu su se delegati tiskali u nizu dugačkih i visokih prostorija, odvojenih visokim pregradama. Svetlost Sunca slivala se u veliku središnju dvoranu iz istočnih sala za sastanke, kupajući rumenim sjajem beli tepih, četvrtaste stolice od tikovine i tamnoružičasti kamen dugačkog stola. Kraj zidova su ćaskale grupe ljudi. Maja ode da se posavetuje sa Samantom i Spenserom. Njih troje sada su bili vođe PrvoMars koalicije, i u tom svojstvu bili su pozvani na konferenciju, kao neglasajući predstavnici građana Marsa: narodne partije, tribunala - i bili su jedini stvarno izabrani na svoje položaje, mada su bili prisutni samo zahvaljujući Helmutovom odobrenju. Helmutov glas se podrazumevao u svemu; dozvolio je En da prisustvuje kao neglasajući predstavnik Crvenih, iako oni nisu ušli u koaliciju; Saks je bio tamo kao posmatrač iz tima za teraformiranje; među posmatračima takođe je bilo puno rukovodilaca za iskopavanja i razvoj. U stvari, bio je prisutan ogroman broj posmatrača; no, članovi sa pravom glasa bili su samo oni koji su sedeli za središnjim stolom, gde je sada Helmut zvonio malim zvoncem. Pedeset troje predstavnika nacija i osamnaest funkcionera UN zauzeše svoja mesta; još stotinu ih je nastavilo da kruži po istočnim prostorijama, posmatrajući raspravu sa otvorenih portala ili na malim televizorima. Iza prozora, Barouz je bio vreva ljudi i vozila u kretanju kroz meze staklenih zidova, ispod šatora podignutih iznad i između meza, kao i kroz mrežu povezanih pešačkih cevi postavljenih na zemlji ili razapetih u vazduhu, pod džinovskim šatorom iznad doline, po širokim bulevarima, obraslim uličnom travom, i kanalima. Mala metropola.
     Helmut objavi početak sednice. U istočnim odajama, ljudi se okupiše oko televizora. Frenk pogleda kroz portal u najbližu istočnu salu; u tom trenutku, na Marsu i na Zemlji bilo je na hiljade takvih soba, sa milionima posmatrača. Dva sveta su posmatrala.
     Tema za taj dan, i tokom prethodne dve nedelje, bile su iseljeničke kvote. Kina i Indija zatražile su da iznesu zajednički predlog; ustade šef indijskog ureda i pročita ga na muzikalnom bombajskom engleskom. Ogoljen od ukrasa, predlog se svodio na proporcionalni sistem, naravno. Čalmers zavrte glavom. Indija i Kina zajedno su brojale četrdeset odsto svetskog stanovništva, ali su imale samo dva glasa od ukupno pedeset tri na konferenciji, tako da njihov predlog nikada neće proći. Britanac iz evropske delegacije ukaza na ovu činjenicu, ali sa manje reči. Poče natezanje. Tako će biti celo jutro. Glavna nagrada bio je Mars, pa su se bogate i siromašne zemaljske nacije otimale za njega kao i za sve drugo. Bogati su imali novac, ali su siromašni imali brojnije stanovništvo, a oružje je bilo prilično ravnomerno raspoređeno, posebno novi virusni vektori koji su mogli da sliste život sa čitavih kontinenata. Da, ulozi su bili veliki, a situacija je bila u najlabavijoj mogućoj ravnoteži, jer su siromašni nadirali sa juga i potiskivali severne barijere zakona, novca i gole vojne sile. U suštini, puščane cevi uperene u njihova lica. Ali sada je bilo tako mnogo tih lica; napadači su nadirali preko barikada pod pritiskom tek rođene dece, zahtevajući besmrtnost i za sebe.
     Za vreme jutarnje pauze, do koje ništa nije dogovoreno, Frenk se podiže sa svog mesta. Malo je čuo od prepirke, jer je razmišljao, a u njegovoj beležnici na stolu bila je nacrtana gruba shema. Novac, ljudi, zemlja, oružje. Stare jednačine, stare nagodbe. Ali njemu nije ni trebalo nešto originalno, već nešto što će uspeti.
     Za dugačkim stolom ništa se neće dogoditi; to je bilo sigurno. Neko će morati da preseče čvor. Ustao je i odšetao do indijske i kineske delegacije, grupe od desetak ljudi koja se savetovala u jednoj bočnoj sobi bez kamera. Posle uobičajene razmene ljubaznosti, pozvao je oba šefa, Hanavadu i Sunga, u šetnju po mostu-vidikovcu. Pošto su se kratko pogledali, i isto tako kratko porazgovarali sa svojim pomoćnicima na mandarinskom i hindiju, pristali su.
     Tri delegata napustiše prostorije i pođoše niz hodnike prema mostu, krutoj pešačkoj cevi koja je počinjala u zidu meze i pružala se preko doline do zida još više meze na jugu. Visina je davala mostu izgled krhke, vrtoglave veličanstvenosti, i bilo je puno posetilaca koji su šetali njegovom četiri kilometra dugačkom stazom, ili su samo stajali na sredini i posmatrali Barouz.
     "Vidite", reče Čalmers kolegama, "trošak iseljavanja tako je veliki da nikada nećete olakšati problem broja stanovnika šaljući ih ovamo. Vi to znate. I već imate mnogo pristupačnijeg zemljišta kod kuće. To znači da vam Mars nije potreban zbog zemljišta već zbog prirodnih bogatstava ili novca. Mars je vaš zalog za dobijanje odgovarajućeg udela u raspodeli prirodnih bogatstava na Zemlji. Zaostajete za Zapadom zbog bogatstava koja su vam oduzeta bez nadoknade u kolonijalno doba, i sada je vreme da tražite tu nadoknadu."
     "Bojim se da kolonijalno doba nikada nije stvarno prošlo", reče Hanavada učtivo.
     Čalmers klimnu glavom. "To je suština transnacionalnog kapitalizma: sada smo svi kolonije. Na nas se ovde vrši strahovit pritisak da pristanemo na takvu izmenu sporazuma po kojoj će najveći deo zarade od ovdašnjih iskopavanja otići transnacionalkama. Razvijene zemlje to veoma dobro osećaju."
     "To nam je poznato", reče Hanavada, klimnuvši glavom.
     "U redu. A sada vršite pritisak za usvajanje proporcionalnog iseljavanja, što je podjednako logično kao raspodela zarade u skladu sa ulaganjima. Ali nijedan od ovih predloga zapravo vam ne ide u korist. Iseljavanje bi za vas bila kap u moru, ali ne i novac. Razvijeni, sa druge strane, odnedavno imaju problem broja stanovnika, tako da bi im dobro došao veći udeo u iseljavanju. A imaju dovoljno novca, koji bi ionako uglavnom otišao transnacionalkama i postao slobodni kapital, izvan svake nacionalne kontrole. Zašto ga onda razvijeni ne bi odvojili više za vas? Ionako ga ne bi izvadili iz svog džepa."
     Sung spremno klimnu glavom, sa svečanim izrazom lica. Možda su predvideli ovakvu reakciju i podneli predlog da bi je podstakli, te sačekali njega da odigra svoju ulogu. Ali to je samo olakšalo stvar. "Mislite da će vaše vlade pristati na ovakvu pogodbu?" upita Sung.
     "Hoće", reče Čalmers. "Vlade ovim učvršćuju svoj uticaj preko transnacionalki, zar ne? Raspodela zarade donekle podseća na vaše stare pokrete nacionalizacije, samo što će ovaj put od toga imati korist sve zemlje. Nazovite to internacionalizacijom, ako hoćete."
     "Smanjiće se i ulaganja korporacija", primeti Hanavada.
     "Što će se dopasti Crvenima", reče Čalmers. "Većini iz grupe PrvoMars, u stvari."
     "A vašoj vladi?" upita Hanavada.
     "To vam jemčim." Istini za volju, administracija će praviti probleme. Ali Frenk će se pozabaviti njima kad za to dođe vreme, jer tu su sada bili klinci iz Privredne komore, nadmeni ali glupi. Samo im treba reći: ili ovo ili Mars Trećeg sveta, Kineski Mars, Hindu-Kineski Mars, pun omalenih mrkih ljudi i poštovanih krava u pešačkim cevima. Odmah će se složiti. U stvari, sakriće se iza njegovih kolena, moleći za zaštitu, molim te, deda Čalmerse, spasi me od žute najezde.
     Posmatrao je kako Indijac i Kinez razmenjuju poglede, neskriveno se savetujući. "Do đavola", reče, "nadali ste se ovome, zar ne?"
     "Mislim da bi trebalo da se dogovorimo oko nekih iznosa", reče Hanavada.

     Bio je potreban gotovo ceo sledeći mesec da se sprovede kompromis, budući da je zahtevao čitav niz korolarnih kompromisa da se privole sve delegacije sa pravom glasa da ga prihvate. Trebalo je dati svakom nacionalnom delegatu po komad kolača da ima šta da pokaže onima kod kuće. Osim toga, trebalo je ubediti i Vašington; Frenk je na kraju morao da ide mimo klinaca, pravo do Predsednika, koji jedva da je bio stariji od njih, ali je umeo da opazi pogodbu kada bi mu bila pred nosom. Frenk je zato bio do guše u poslu, sastančeći po šesnaest sati dnevno baš kao nekada, u čemu se osećao kao riba u vodi. Na kraju krajeva, bilo je najteže omekšati transnacionalne lobiste poput Endija Džensa - što je u suštini bilo nemoguće, jer je pogodba išla na njihov trošak, a to su znali. Primenili su najjači mogući pritisak, dakle popriličan, na vlade severnih zemalja i na zemlje koje su im bile paravan, što se videlo po Predsednikovoj uplašenoj razdražljivosti i povlačenju Singapura i Sofije iz pogodbe. Ali Frenk je uspeo da ubedi Predsednika, uprkos ogromnoj razdaljini, uprkos dubokoj psihološkoj barijeri vremenske razlike. Isti argument primenio je protiv svih vlada severnih zemalja. Ako popustite transnacionalkama, poručio im je, one će postati stvarna svetska vlada. Ovo je prilika da ostvarite vaše interese i interese vaših naroda nauštrb onih slobodnih akumulacija kapitala koje su na korak od osvajanja vrhovne vlasti na Zemlji! Morate nekako da ih zauzdate!
     Isto je bilo u UN, sa svakim njihovim funkcionerom. "Koga biste voleli da vidite kao stvarne vladare sveta? Sebe ili njih?"
     No, i pored svega toga, stvar je jedva prošla. Transnacionalke su bile u stanju da primene nezamisliv pritisak, bilo je milina posmatrati ih na delu. Subaraši, Armskor i Šelalko bile su jače od većine zemalja, izuzev deset najvećih država i komonvelata, i zaista nisu štedele sredstva. Novac je jednak moći; moć stvara zakone; zakon predstavlja vlast. Zato su vlade koje su se trudile da obuzdaju transnacionalke podsećale na napor Liliputanaca da vežu Gulivera. Bile im je potrebna velika mreža od sićušnih niti, prikovana duž svakog milimetra svog obima. I kada je div počeo da se trza da se oslobodi i da ih izgazi, morali su da trče čas tamo, čas ovamo, prebacujući nove niti preko čudovišta i ukucavajući nove kočiće. Trčati tamo-ovamo i pobadati kočiće petnaestominutnih sastanaka, šesnaest sati dnevno. Ludi Holandez koji žonglira.
     Endi Džens, jedan od Frenkovih najstarijih poslovnih prijatelja, pozvao ga je na večeru. Naravno, bio je kivan na Čalmersa, ali se trudio da se to ne primeti, tako da je svrha večeri bio slabo prikriven pokušaj podmićivanja, praćen tanko uvijenim pretnjama. Drugim rečima, posao kao i obično. Ponudio je Čalmersu položaj predsednika fondacije koju je osnivao konzorcijum za zemaljsko-marsovska putovanja - nekadašnja vazduhoplovno-kosmička industrija, sa džepovima punim starih pentagonskih šuški. Nova fondacija pomagaće sprovođenje politike konzorcijuma i savetovaće UN o pitanjima Marsa. Položaj bi važio po isteku njegovog mandata Sekretara za Mars, da bi se izbegao privid sukoba ineteresa.
     "Sjajno zvuči", reče Čalmers. "Veoma sam zainteresovan." Tokom čitave večere držao je Džensa u uverenju da zaista tako misli. Ne samo o prihvatanju položaja u fondaciji, već i o tome da će odmah početi da radi u korist konzorcijuma. To nije bilo lako odigrati, ali on je bio dobar u tome; video je da Džensa polako napušta sumnja što je veče više odmicalo. Slabost poslovnih ljudi: verovanje da je novac cilj igre; radili su četrnaest sati dnevno da zarade dovoljno za kupovinu kola sa kožnim sedištima, verovali da je razuman vid rekreacije igrati se njim u kockarnicama - bili su, ukratko, idioti, ali upotrebljivi idioti. "Uradiću sve što mogu", energično je obećao Čalmers i naveo neke strategije koje će odmah primeniti. Razgovaraće s Kinezima o njihovoj potrebi za zemljom, obnoviti u Kongresu ideju o pravičnom povraćaju ulaganja. Ma, naravno. Obećaš par stvari i pritisak će delimično popustiti; za to vreme, posao ide dalje. Ništa tako ne prija nego kad prevariš varalicu.
     Posle toga se vratio za konferencijski sto i nastavio da radi kao i obično. Šetnja na mostu, kako su to sada zvali (drugi su to zvali Čalmersov Prelaz), presekla je čvor. Šesti februar 2057. godine; L 144, M-15, crveno obeležen datum u istoriji diplomatije. Trebalo je još svakom dati njegovo i utvrditi tačne brojke. Dok je taj proces bio u toku, Čalmers je razgovarao sa svim članovima prvih stotinu među posmatračima, ubeđujući ih i ispitujući njihove stavove. Ispostavilo se da je Saks nezadovoljan njim, zato što je mislio da će teraformiranje biti znatno usporeno ako transnacionalke prestanu da ulažu. Za njega su svi budući poslovi bili samo loženje. Međutim, i En je bila nezadovoljna, jer će novi sporazum, zasnovan na Prelazu, omogućiti i ulaganje i iseljavanje, a ona i Crveni su se nadali sporazumu koji će Marsu dodeliti položaj svetskog parka. Tolika isključenost iz stvarnosti ga je izluđivala. "Upravo sam te spasio od pedeset miliona kineskih doseljenika", razdrao se na nju, "a ti mi zakeraš što nisam uspeo sve da ih pošaljem kući. Zakeraš mi što nisam uspeo da učinim čudo i pretvorim ovu stenu u sveti hram, u susetku sveta koji počinje da izgleda kao baksuzni dan u Kalkuti. En, En, En. Šta bi ti uradila, osim što bi pravila grimase na svaku jebenu izgovorenu reč i uveravala svakog da si sa Marsa? Isuse Hriste! Idi napolje, igraj se svojim kamenčićima i ostavi politiku ljudima koji umeju da misle."
     "Seti se šta znači misliti, Frenk", reče ona. Nekako je uspeo, usred svoje tirade, da joj na sekund izmami osmeh. Ali pre nego što je otišla, uputila mu je jedan od svojih starih besnih pogleda.
     Ali, Maja; Maja je bila zadovoljna njim. Osećao je njen pogled na sebi dok je govorio na javnim skupovima. Posmatrali su ga milioni ljudi, a on je osećao samo njen pogled. Besneo je zbog toga. Bila je puna divljenja za šetnju na mostu, a on joj je rekao samo ono što bi joj se svidelo da čuje o zakulisnim obećanjima koja je dao da bi to bilo prihvaćeno. Počela je svako veče da mu pravi društvo na koktelima, prilazeći mu kada bi popustio prvi nalet kritičara i molilaca, i bila uz njega tokom drugog i trećeg naleta, posmatrajući i olakšavajući stvari svojim smehom, i povremeno ga izbavljajući podsećanjem da treba da iziđe da jede. Tada bi izišli na restoranske terase pod zvezdama, da jedu i piju kafu, gledajući preko narandžastih krovova i krovnih vrtova ispod nekog od velikih šatora povrh meza, uživajući u večernjem povetarcu baš kao da su na otvorenom. Društvo iz PrvoMarsa opredelilo se za njegov plan; pridobio je većinu lokalnih žitelja, kao i ministarstvo unutrašnjih poslova, a to su, po njegovom sudu, bile dve najvažnije stranke u procesu, pored transnacionalnog rukovodstva, sa kojim se nije moglo Bog zna šta. Bilo je, dakle, pitanje vremena kada će ostvariti dogovor. To joj je povremeno i govorio, kasno uveče kada bi pomalo podlegao njenim čarima. Kada bi ga umirila. "Među nama, uspećemo", rekao bi, gledajući živu svetlost zvezda na nebu, nesposoban da izdrži njen prodorni pogled.
     A onda je jedne večeri bila neprestano uz njega tokom koktela. Gledali su sa svima ostalima zemaljske dnevne izveštaje sa konferencije i ponovo zapazili kako izobličeno i spljošteno izgledaju, nalik na umanjene likove glumaca u nekoj nerazumljivoj 'sapunici'. Potom su izišli zajedno, večerali, a posle večere su šetali širokim travnatim bulevarima, sve do njegove sobe u donjem gradu. I pošla je s njim unutra. Bez objašnjenja ili komentara, kako je uvek radila. Kao da nikada nije bilo drugačije. Jednostavno se dogodilo. Događalo. Bila je u njegovoj sobi, zatim u njegovim rukama, grleći ga. Legli su na njegov krevet, i ona ga je poljubila. Bio je to takav šok da se Frenk osećao potpuno odeljen od sopstvenog tela, koje kao da je bilo od gume. Već je počeo je da brine zbog toga kada se gola animalnost njenog prisustva probila kroz šok; telo je odgovorilo telu i odjednom ju je ponovo osećao; preplavili su ga čulni utisci, i on strasno odgovori na njih. Bilo je to dugo čekanje.
     Posle toga je ustala i prošetala se po sobi, ogrnuta belim čaršavom kao plaštom, da uzme čašu vode. "Sviđa mi se kako obrađuješ one ljude", reče, okrenuta leđima. Otpila je iz čaše, pogledala preko ramena sa onim starim, osećajnim kezom, onim svojim punim i otvorenim pogledom, pogledom koji se činio tako pronicljiv, kao laserska svetlost koja ga proseca, da se odjednom osetio ne samo nag nego i potpuno providan. Povukao je svoj čaršav uz bok, a onda je osetio da se odaje. Sigurno će primetiti, videće da mu se vazduh pretvara u studenu vodu u plućima, želudac vezuje u čvor, noge pretvaraju u led. Trepnuo je i uzvratio joj osmeh. Bio je svestan da je taj osmeh prazan i iskrivljen, ali mu je bilo lakše kada je osetio svoje lice kao krutu masku preko prave kože. Niko nije u stanju da precizno čita osećaje sa lica, to je čista laž, veštačka povezanost kao kod hiromantije ili astrologije. Bezbedan je.
     Ali ona je posle te noći počela da provodi puno vremena s njim, u javnosti i privatno. Išla je s njim na prijeme koje je svake večeri priređivao ured druge zemlje; sedela je kraj njega na mnogobrojnim grupnim večerama, a potom je s njim plovila toplim morem razgovora, dok su gledali loše vesti sa Zemlje ili sedeli u tesnoj povezanosti prvih stotinu. I konačno je polazila s njim u sobu, ili ga, što je bilo još gore, vodila u svoju.
     Sve to bez ikakvog nagoveštaja šta želi od njega. Preostalo mu je samo da zaključi da ona zna da ne mora da govori o tome. Da je dovoljno da bude s njim, da će on znati šta joj je potrebno i da će učiniti sve da joj udovolji čak i ako to ona ni ne pomene. Da će dobiti ono što želi. Jer ona to, naravno, nije radila bez razloga. To je u prirodi moći; kada je stekneš, niko više nije samo prijatelj, niti samo ljubavnik. Neizostavno će tražiti od tebe ono što možeš da im daš - ako ništa drugo, prestiž druženja sa moćnima. Maji nije bio potreban takav prestiž, ali ona je znala šta hoće. A on, zar joj on to nije davao? Dovodio je u bes veliki deo nosilaca moći, samo da bi iskovao sporazum koji neće zadovoljiti nikoga osim šačice domaćih. Da, dobijala je ono što je želela. I to bez ijedne reči, ili bar bez direktnog pomena. U zamenu za puku zahvalnost i privrženost.
     I dok je on govorio na beskrajnim partijskim sastancima, pažljivo kujući reči svake tačke sporazuma, igrajući ulogu Džejmsa Medisona za ovaj čudni simulakrum ustavotvorne skupštine, Spenser, Samanta i Maja tumarali su okolo, pomažući mu, a Maja ga je posmatrala sa jedva primetnim osmejkom, odajući samo odobravanje i svoj ponos njim. Zatim bi, osokoljen dnevnim poslom, bio zvezda večernjeg prijema, a ona bi mu se smejala i stajala uz njega i ćaskala sa svima ostalima, kao neka vrsta pratilje. Đavola, pratilja! A noću bi ga prekrila poljupcima, sve dok ne bi postalo nemoguće pomisliti da ga ne voli.
     Što je bilo nepodnošljivo. Pomisliti da je tako lako obmanuti čak i one koji te najbolje poznaju... da je toliko glupa... bilo je šokantno uvideti sve to, jasnije nego ikada. Koliko je skriveno pravo lice, razmišljao je, pod pojavnom maskom. Zapravo svi neprestano glume, igraju svoje video-uloge, i ne može se dopreti do istinskog bića drugih, više ne: godine su otvrdnule njihove uloge poput školjki, a pravo ja unutra je atrofiralo, odlutalo ili bilo izgubljeno. I sada su svi bili prazni.
     Ili možda samo on. Jer ona je izgledala tako iskreno! Njen smeh, njena seda kosa, njena strast, moj Bože: njena oznojena koža i rebra pod njom, rebra koja su mu se ugibala pod prstima kao letve na ogradi, rebra koja su se ugibala u grčevima orgazma. Pravo lice, zar nije tako? Nije li? Nije mogao da poveruje u drugo. Pravo lice.
     Tužne li obmane. Jednog jutra, probudio se iz sna o Džonu. Sanjao je o vremenu koje su proveli zajedno na svemirskoj stanici, kada su bili mladi. Međutim, u snu su bili stari, i Džon je bio živ, a ipak mrtav; govorio je kao duh, svestan da je umro i da ga je Frenk ubio, kao i svega što se posle toga dogodilo, nimalo gnevan ili optužujući. Bilo je to jednostavno nešto što se dogodilo, kao kad je Džonu dodeljeno da se prvi spusti, ili kada mu je preoteo Maju na Aresu. Mnogo toga su učinili jedan drugom, dobrog i lošeg, ali su ostali prijatelji i braća. Umeli su da razgovaraju, razumeli su se. Osećajući sav užas toga, Frenk je stenjao dogod je trajao san, pokušavajući da se sklupča u loptu, a onda se probudio. Bilo je vruće, koža mu je bila sva u znoju, a Maja je sedela pored njega, raščupane kose, grudi su joj se slobodno njihale između mišica. "Šta ti je?" ponavljala je. "Šta ti je?"
     "Ništa!" uzviknuo je, ustao i otapkao do kupatila. Ali ona je pošla za njim i položila ruke na njegova leđa. "Frenk, šta je to bilo?"
     "Ništa", dreknuo je, otrgnuvši se protiv svoje volje od njenog dodira. "Hoćeš li me ostaviti na miru?!"
     "Naravno", reče ona, povređena. Zatim, ljutito: "Naravno da hoću." I iziđe iz kupatila.
     "Naravno da hoćeš", doviknuo je za njom, odjednom besan zbog njene gluposti, zbog njenog neshvatanja i ranjivosti, koji su ionako bili samo gluma. "Sad kad si dobila ono što si htela od mene!"
     "Šta to znači?" upita ona, stvorivši se ponovo na vratima kupatila, sa čaršavom oko sebe.
     "Znaš ti šta to znači", reče on gorko. "Dobila si što si htela od sporazuma, zar ne? A to bez mene nikada ne bi postigla."
     Stajala je tamo, sa rukama na bokovima, posmatrajući ga. Čaršav joj je labavo stajao na bokovima i izgledala je kao francuska slika Slobode, tako lepa i tako opasna, usana stisnutih u tanku crtu. Gadljivo je odmahnula glavom i pošla da iziđe. "Ti zaista ništa ne razumeš, zar ne?" reče.
     On pođe za njom. "Šta to znači?"
     Ona odbaci čaršav i besno ukorači u donji veš, trgnuvši ga preko zadnjice. Dok se oblačila, bombardovala ga je kratkim rečenicama. "Ti nemaš pojma kako drugi razmišljaju. Ne znaš čak ni šta sam misliš. Šta ti hoćeš od sporazuma? Ti, Frenk Čalmers? Ne znaš. Uvek je reč o tome šta ja hoću, šta hoće Saks, ili Helmut. Uvek šta hoće neko drugi. Ti i nemaš svoje mišljenje. Misliš samo na ono što je najlakše postići. Čime ćeš na kraju zadržati kontrolu.
     "A što se tiče osećanja!" Bila je obučena, već na vratima. Zastala je da ga besno odmeri, pogledom poput munje: stajao je tamo, suviše zapanjen da bi se pomerio, tako da je sada bio nag pred njom, izložen punom udaru njenog prezira. "Ti ih uopšte nemaš, zar ne, pokušala sam, veruj mi, ali ti si..." Stresla se, očigledno bez reči koje bi bile dovoljno teške da ga opišu. Šupalj, poželeo je da kaže. Prazan. Uloga. A opet...
     Izišla je.

     Te zato, kada su potpisali novi sporazum, Maja nije bila pored njega; nije bila čak ni u Barouzu. Što je na mnogo načina bilo olakšanje. A opet, nije mogao da ne oseća prazninu, i zimu u grudima; ostali iz prvih stotinu (u najmanju ruku oni) svakako su znali da se između njih dvoje (opet) nešto dogodilo, i to ga je izluđivalo, ili je bar tako umišljao.
     Potpisali su ga u istoj konferencijskoj sobi u kojoj su ga sastavljali; široko iskeženi Helmut bio je ceremonijal-majstor, a svaki delegat morao je da priđe, u fraku ili crnom večernjem odelu, da prozbori nekoliko reči pred kamerama i da položi dlan na 'dokument', u gestu koji je Frenk smatrao bizarno zastareo, poput klesanja petroglifa. Smešno. Kada je došao red na njega, popeo se i rekao nešto o postignutoj ravnoteži, što i jeste bilo suština; uredio je da se sudar interesa dogodi pod uglom koji je tačno odgovarao njihovom zaletu, i režirao saobraćajnu nesreću u kojoj su se sva vozila pretvorila u jedinstvenu, nerazdvojivu masu. Ishod je bio nešto što se nije previše razlikovalo od prethodne verzije sporazuma, što je dozvoljavalo i naseljavanje i ulaganja, dve glavne pretnje status quo-u (ako je tako nešto postojalo na Marsu), uglavnom blokirane, i to (tu je bio najveštiji) uzajamno. Bio je to dobar poslić, i sa uživanjem je potpisao i sugestivno naglasio 'za Sjedinjene Američke Države', skrozirajući pogledom svet. To će dobro izgledati na videu.
     Zato je u potonjoj paradi šetao sa hladnim zadovoljstvom dobro obavljenog posla. Travnati pločnici i pešačke cevi grada bili su zakrčeni hiljadama gledalaca, i parada je krivudala između njih, tamo-ovamo pod velikim šatorom iznad kanala, penjući se u meze, ponovo silazeći da pređe svaki most preko kanala, napredujući u pravcu Princes Parka i velikog uličnog slavlja. Meteorolozi su podesili sveže vreme, sa povremenim vetrom sa uzvisina. Zmajevi su megdanisali visoko pod šatorom kao grabljivice, jarkih boja naspram tamnoružičastog preliva popodnevnog neba.
     Frenku je smetalo slavlje u parku, previše ljudi ga je posmatralo i htelo da mu priđe i da razgovara. To je bila cena slave: moraš da razgovaraš s grupama. Stoga je pošao nazad, uzbrdo pod šatorom iznad kanala. Duž obe strane kanala pružala su se dva uporedna niza belih stubova; bili su to Barejsovi stubovi, polukružni na vrhu i pri dnu, ali sa poluloptama međusobno zaokrenutim 180 stepeni. Ovaj jednostavan manevar stvorio je stubove koji su izgledali sasvim drugačije posmatrani sa različitih mesta, i ta dva niza imala su neobičan, neravnomeran izgled, kao da su već ruševine, iako su glatkoća i belina njihove dijamantima optočene soli to negirale; dizali su se iznad trave beli kao kocke šećera i presijavali se kao da su vlažni.
     Frenk je išao između nizova, dodirujući svaki stub u prolazu. Iznad njih su se sa obe strane uzdizale padine doline, prema zastakljenim liticama meza. Iza ovih zidova od neobojenog stakla svetlucalo je zbijeno zelenilo, tako da se činilo da je grad obrubljen ogromnim terarijumima. Istinski elegantan mravinjak. Deo padina pod šatorom bio je išaran drvećem i popločanim krovovima, i ispresecan travnatim bulevarima. Nepokriveni deo još je bio crveno kamenito polje. Bilo je puno tek dovršenih zgrada, ili još u gradnji; svuda su štrčali kranovi, dižući se prema krovu šatora, poput nekakvih čudnih kosturnih kipova. Bilo je i puno zgrada pod skelama, i nije bilo nikakvo čudo što je Helmut rekao da ga padine ispod šatora podsećaju na Švajcarsku, jer su gradnju uglavnom izvodili Švajcarci. "Oni pokriju zgradu skelama i kad menjaju samo okvir prozora."
     U podnožju jedne od ovih zgrada pod skelama stajao je Saks Rasel, kritički je posmatrajući. Frenk skrenu kroz cev do njega i pozdravi ga.
     "Ima dvostruko više nosača nego što im treba", reče Saks. "Najmanje dvostruko."
     "Švajcarci to vole tako."
     Saks klimnu glavom. Zagledali su se u zgradu.
     "Pa?" reče Frenk. "Šta misliš?"
     "O sporazumu? Smanjiće pomoć za teraformiranje", reče Saks. "Ljudi više vole da ulažu nego da poklanjaju."
     Frenk frknu. "Ne odlaze sva ulaganja u teraformiranje, Sakse. Nemoj to da zaboraviš. Mnogo tog novca troši se na sasvim druge stvari."
     "Ali teraformiranje je način da se smanje opšti troškovi. Određeni deo ukupnih ulaganja uvek će biti posvećen tome. Zato bih voleo da je ukupni iznos što veći."
     "Istinska korist može se izračunati samo pomoću istinskih troškova", reče Frenk. "Svih istinskih troškova. Zemaljska ekonomija nikada se nije pozabavila tim, ali ti si naučnik, pa bi trebalo. Ekološku štetu moraš da računaš imajući u vidu veći broj stanovnika i povećane aktivnosti, kao i korist za teraformiranje koja ide uz to. Bolje je povećati ulaganja koja idu isključivo u teraformiranje nego praviti kompromise i uzimati deo ukupnog iznosa, jer tako u izvesnom smisli radiš protiv sebe."
     Saks žmirnu. "Neobično je slušati te kako govoriš protiv kompromisa posle ova četiri meseca, Frenk. Bilo kako bilo, ja kažem da je bolje povećati i ukupan iznos i namenski deo. Ekološki troškovi su zanemarljivi. Uz pravilno vođenje, mogu se pretvoriti u dobit. Ekonomija se može meriti teravatima ili kilokalorijama, kako je Džon imao običaj da kaže. A ovde energiju možemo da upotrebimo u svakom obliku, pa čak i povećan broj tela. Tela znače samo više rada, veoma raznovrsnog i veoma energičnog.
     "Istinski troškovi, Sakse. I to svi. Još pokušavaš da se poigravaš ekonomijom, ali ona nije nimalo slična fizici, već politici. Pomisli šta će se dogoditi kada milioni iseljenika sa Zemlje stignu ovamo, sa svim svojim virusima, biološkim i psihičkim. Možda će se svi pridružiti Arkadiju ili En. Jesi li ikada pomislio na to? Epidemija, u telu i umu gomile - mogli bi da sruše ceo tvoj sistem! Zar aheronska grupa nije pokušala da te uči biologiju? Trebalo je da bolje slušaš! Ovo nije mehanika, Sakse. Ovo je ekologija. I to krhka, kontrolisana ekologija, tako da je neophodno kontrolisati je."
     "Možda", reče Saks. Ta fraza bila je deo Džonovog manirizma. Frenk odluta na minut od onoga što mu je Saks govorio, a onda mu to ponovo privuče pažnju:
     "...ovaj sporazum ionako neće Bog zna šta promeniti. Transnacionalke koje žele da ulažu već će pronaći načina. Stvoriće neku novu državu-paravan i izgledaće kao da ova osniva posed ovde, tačno prema kvotama iz sporazuma. A iza nje će biti novac transnacionalki. Biće svakojakih sličnih rabota, Frenk. Ali ti znaš kako to ide. Politika, je li? Ekonomija, je li?"
     "Možda", reče Frenk grubo, pogođen. I ostavi ga.
     Stigao je do gornjeg oboda doline, koji je još bio u gradnji. Saks je bio u pravu: skele su bile preterane, posebno za marsovsku silu teže. Neke od njih izgledale su kao da će posle biti teško ukloniti ih. Okrenuo se i pogledao preko doline. Grad je bio na lepom mestu, nema šta. Dve padine doline značile su da će sa svakog mesta videti mnogo toga. U gradu će svako imati pogled.
     Njegova pločica odjednom zapišta, i on se javi. Bila je to En, koja je zurila u njega. "Šta hoćeš?" obrecnu se on. "Pretpostavljam da i ti misliš da sam te prodao. Da sam pustio horde da pregaze tvoje igralište."
     Ona načini grimasu. "Ne. Učinio si najbolje što je moglo da se učini, s obzirom na okolnosti. To sam i htela da ti kažem." Prekinula je vezu i njegova pločica se ugasi.
     "Sjajno", reče on glasno. "Okrenuo sam protiv sebe oba sveta, sve sem En Klejborn." Gorko se nasmeja i pođe dalje.
     Nazad do kanala i nizova Barejsovih stubova. Lotove žene. Na travnjaku pored kanala stajale su grupe slavljenika; senke su im bile dugačke u svetlosti poznog popodneva. Prizor je u sebi imao nečeg pretećeg, i Frenk se okrenu, neodlučan kuda da pođe. Nije mu se dopadao rasplet događaja. Sve je izgledalo završeno, gotovo, razotkriveno kao besmisleno. Uvek je bilo tako.
     U podnožju jednog od raskošnijih novih poslovnih centara u Niderdorfovom šatoru stajala je grupa Zemljana. Među njima je bio i Endi Džens.
     Ako je En bila zadovoljna, Endi će biti besan kao pas. Frenk mu priđe, sa željom da se uveri u to.
     Endi ga ugleda i lice mu se na trenutak ukoči. "Frenk Čalmers", reče. "Šta tebe dovodi ovamo?"
     Ton mu je bio srdačan, ali su mu oči bile ravnodušne, čak hladne. Jeste, bio je besan. Frenk reče, osećajući se sve bolje: "Samo šetam, Endi, da razradim krvotok. A ti?"
     Sa neznatnim oklevanjem, Džens odgovori: "Razgledamo poslovni prostor."
     Posmatrao je kako Frenku postaje jasno značenje izjave. Osmeh mu se proširi, postade iskren. Nastavi: "Ovo su moji prijatelji iz Etiopije, iz Adis Abebe. Razmišljamo da tamo preselimo sedište kompanije iduće godine. Zato..." osmeh mu postade još širi, svakako zbog izraza Frenkovog lica, koje je ovaj osećao kako mu se zateže preko lobanje, "...imamo dosta toga o čemu treba da se dogovorimo."