29.

     Bilo je tako uređeno da svako ko provede pola godine u Podbrežju dobije stalnu sobu za sebe. Širom planete, naselja su usvajala slične sisteme, jer su se ljudi toliko selili sa jednog mesta na drugo da se više niko nigde nije osećao kao kod kuće, i činilo se da ovaj propis to ublažava. Uistinu su prvih stotinu, najpokretljiviji među Marsovcima, počeli da provode više vremena u Podbrežju nego prethodnih godina, većina iz čistog zadovoljstva. Dvadesetoro ili tridesetoro njih bilo je prisutno u svako doba, a drugi su navraćali na neko vreme između poslova, i taj stalni protok pružao im je priliku da održavaju više ili manje neprekidno savetovanje o stanju stvari, gde su tek pridošli izveštavali iz prve ruke o onome što su videli, a ostali razmatrali šta to znači.
     Frenk, međutim, nije provodio propisanih dvanaest meseci godišnje u Podbrežju, te zato tamo nije imao sobu. Preselio je sedište ureda u Barouz još 2050. godine, i jedina soba koju je imao do pedeset sedme, kada se pridružio Arapima, bila je u okviru ureda.
     Sada je bila pedeset deveta i bio je ponovo tu, u sobi sprat niže od one stare. Pošto je spustio torbu na pod i osvrnuo se po sobi, glasno je opsovao. Obaveza da lično bude u Barouzu - kao da fizičko prisustvo nešto znači ovih dana! Bio je to besmislen anahronizam, ali takav je bio svet. Još jedna ostavština savane. Ljudi su još živeli kao majmuni, dok su njihove nove božanske moći ležale oko njih, zarasle u korov.
     U sobu uđe Slusinski. Iako je govorio kao čisti Njujorčanin, Frenk ga je uvek zvao Dživz, zato što je podsećao na glumca iz Bi-Bi-Sijevih serija. "Kao da smo patuljci u kopaču", reče mu Frenk ljutito. "U jednom od onih stvarno velikih mehaničkih kopača. Unutra smo i treba da premestimo planinu, ali umesto da upotrebimo njegove mogućnosti, naginjemo se kroz prozor i kopamo čajnim kašičicama. I još se međusobno hvalimo što smo tako mudro iskoristili njegovu visinu."
     "Shvatam", reče Dživz oprezno.
     Ali tu se nije moglo ništa. Bio je ponovo u Barouzu, u jurnjavi, četiri sastanka na sat, savetovanja koja su ga obaveštavala o onome što je već znao, da je UNOMA počela da koristi sporazum kao toalet-papir. Odobravala je sisteme obračuna koji su jemčili da iskopavanja nikada neće iskazati zaradu za raspodelu među članovima generalne skupštine, čak ni pošto lift proradi. Odobravala je status 'neophodnog osoblja' hiljadama emigranata. Prenebregavala je raznorodne lokalne grupe i PrvoMars. Sve se ovo uglavnom radilo u ime samog lifta, koji je omogućavao beskrajnu nisku izgovora, trideset pet hiljada kilometara izgovora, sto dvadeset milijardi dolara izgovora. Što i nije bilo tako skupo, u stvari, u poređenju sa vojnim budžetima iz prošlog veka - bilo je to manje od jednogodišnjeg globalnog vojnog budžeta iz tih dana, a većina fondova za lift bili su potrebni u prvim godinama, kada je asteroid pronađen i dovučen na predviđenna orbitu, i kada je postavljeno postrojenje za proizvodnju kabla. Posle toga je postrojenje jelo asteroid i izbacivalo kabl, samo to; trebalo je jedino sačekati da dovoljno izraste i gurnuti ga na mesto. Ne posao, nego bombona od posla!
     Ali i savršen izgovor za kršenje sporazuma kad god je to izgledalo zgodno. "Boga mu božjeg", povika Frenk na kraju jednog dugačkog dana u prvoj nedelji posle povratka. "Zašto se UNOMA ovoliko srozala?"
     Dživz i ostatak osoblja primili su ovo kao retoričko pitanje i nije bilo ponuđenih teorija. Nema šta, bio je predugo odsutan; sada su ga se plašili. Morao je sam da odgovori na pitanje: "Iz pohlepe, pretpostavljam; svi su oni plaćeni, na ovaj ili onaj zamaskiran način."
     Na večeri, u malom kafeu, sreo je Žanet Blajleven, Ursulu Kol i Vlada Tanejeva. Jeli su i gledali vesti sa Zemlje na televizoru iznad šanka. Postale su gotovo nepodnošljivo mučne. Kanada i Norveška pridružile su se planu za sprovođenje kontrole rasta broja stanovnika. Naravno, niko to nije zvao kontrolom broja stanovnika, ali to nije moglo biti ništa drugo i pretvaralo se u još jednu tragediju komonvelta: ako bi jedna od zemalja prenebregla rezolucije UN, okolne zemlje zaurlale bi od straha da će biti preplavljene - još jedan majmunski strah, ali neizbežan. U međuvremenu su Australija, Novi Zeland, Skandinavija, Azanija, Sjedinjene Države, Kanada i Švajcarska zabranile doseljavanje. A broj stanovnika u Indiji rastao je svake godine za pet procenata. Taj problem će rešiti glad, kao i u mnogim drugim zemljama. Četiri Jahača odlično su kontrolisala broj stanovika. Dotle... TV napravi rez reklamom za popularnu dijetalnu mast, koja je bila nesvarljiva, tako da je u nepromenjenom obliku prolazila kroz organe za varenje. "Jedite do mile volje!"
     Žanet isključi televizor. "Da promenimo temu."
     Sedeli su za stolom i zurili u tanjire. Ispostavilo se da su Vlad i Ursula došli iz Aherona zbog pojave otporne tuberkuloze u Elizijumu. "Karantin je provaljen", reče Ursula. "Neki od doseljeničkih virusa sigurno će mutirati ili će se ukrstiti sa jednim od naših veštački odgajenih sistema."
     Ponovo Zemlja. Bilo je nemoguće izbeći je. "Tamo, kod njih, sve se raspada!" reče Žanet.
     "To se pripremalo godinama", reče Frenk oštro, kome se razvezao jezik u prisustvu starih prijatelja. "Čak i pre tretmana, prosečni životni vek u bogatim zemljama bio je bezmalo dvostruko duži nego u siromašnim. Zamislite to! Ali su u stara vremena siromašni bili toliko siromašni da nisu ni znali šta je životni vek, jer im je glavna briga bila kako da prežive dan. Sada svaka radnja na ćošku ima televizor u izlogu gde mogu da vide šta se dešava - da su dobili AIDS, a bogati tretman. To je odavno prevazišlo procentualne razlike; mislim, oni umiru mladi, a bogati žive večno! Što bi se mirili s tim? Nemaju šta da izgube."
     "A mogu da dobiju sve", reče Vlad. "Mogli bi da žive kao mi."
     Zamišljeno su se nadnosili nad šoljama s kafom. Odaja je bila u polumraku. Nameštaj od borovine imao je tamnu patinu: mrlje, ogrebotine, prašinu utrljanu rukama... Mogla je to biti jedna od onih davnih noći kada su bili sami na svetu, grupica noćobdija u razgovoru. Ali Frenk tada zatrepta i vide umor na licima prijatelja, sede vlasi, kornjačinu kožu staraca. Proteklo je vreme, razbacalo ih po planeti; neki su, poput njega, bežali, ili se krili, kao Hiroko, ili su bili mrtvi, kao Džon. Džonovo odsustvo odjednom je izgledalo ogromno i zjapeće, krater na čijem su rubu sumorno čučali, pokušavajući da zagreju ruke. Frenk zadrhta.
     Nešto kasnije, Vlad i Ursula odoše na spavanje. Frenk pogleda Žanet, osećajući se paralizovano, što mu se ponekad dešavalo na kraju dugog dana, nemoćan da se ikad više pokrene. "Gde je Maja ovih dana?" upita, da zadrži Žanet bar još malo. Ona i Maja bile su dobre prijateljice u vreme boravka u Helasu.
     "A, ona je ovde u Barouzu", reče Žanet. "Nisi znao?"
     "Ne."
     "Stanuje u nekadašnjem Samantinom stanu. Možda te izbegava."
     "Šta?"
     "Prilično je ljuta na tebe."
     "Ljuta? Na mene?"
     "Jeste." Odmerila ga je u pomalo treperavom polumraku. "To bi moralo da ti bude poznato."
     Razmišljajući koliko da bude otvoren prema njoj, on reče: "Ne! Zašto bi bila?"
     "Oh, Frenk", reče ona. Nagnula se napred u stolici. "Prestani da se ponašaš kao da imaš motku u guzici! Poznajemo te, bili smo tamo, videli smo sve što se dogodilo!" I kada se on na to trgnuo, ona se ponovo nasloni i mirno reče: "Treba da znaš da te Maja voli. Oduvek te je volela."
     "Mene?" reče on slabo. "Volela je Džona."
     "Da, svakako. Ali sa Džonom je bilo lako. On joj je uzvraćao ljubav, i sve je bilo sjajno. Bilo je to suviše lako za Maju. Ona voli teškoće. A ti si baš to."
     On zavrte glavom. "Mislim da nisi u pravu."
     Žanet mu se nasmeja. "Znam da jesam, jer mi je sama to rekla! Ljuta je na tebe još od konferencije, a znaš da ne može da ćuti kad je besna."
     "Ali zašto je ljuta?"
     "Zato što si je odbio! Odbio si je, iako si je prethodno godinama progonio, tako da se navikla i zavolela to. Bilo je romantično, to što si bio tako uporan. Primala je to zdravo za gotovo, ali te je volela zbog toga. I volela je tvoju moć. Onda je Džon poginuo, i konačno je bila slobodna da ti kaže da, a ti si je oterao od sebe. Bila je van sebe od besa! A uvek dugo ostaje ljuta."
     "To..." Frenk je pokušavao da se sabere. "To se naprosto ne slaže sa mojim viđenjem onog što se dogodilo."
     Žanet ustade da pođe i u prolazu ga potapša po glavi. "Što onda ne popričaš sa Majom o tome?" I ode.
     Dugo je ostao da sedi, ošamućeno, proučavajući svetlucavu teksturu naslona za ruke na svojoj stolici. Nije uspevao da misli. Na kraju je odustao i otišao da legne.

     Slabo je spavao, a na kraju duge noći ponovo je sanjao Džona. Bili su u dugačkim, promajnim, uvis zakrivljenim odajama svemirske stanice, koja se okretala da stvori marsovsku gravitaciju, u vreme onog dugog boravka 2010. godine, šest nedelja zajedno tamo gore, mladi i snažni, i Džon je ponavljao: osećam se kao Supermen, ova gravitacija je sjajna, osećam se kao Supermen! Optrčavao je veliki prsten hodnika stanice. Sve će biti drugačije na Marsu, Frenk. Sve!
     Neće. Svaki je korak bio kao poslednji skok troskoka.
     Hoće! Biće dovoljno da naučiš da trčiš dovoljno brzo.
     Preko zapadne obale Madagaskara bila je prebačena savršena tačkasta šara oblaka. Ispod nje, Sunce je pretvorilo okean u bronzu.
     Sve izgleda tako lepo sa ove visine.
     Priđi malo bliže i već ćeš videti previše, promrmlja Frenk.
     Ili premalo.
     Bilo je hladno, pa su se prepirali oko temperature. Džon je bio iz Minesote, i kao dečak je spavao pored otvorenog prozora. Frenk je drhtao, pokrivač mu se skupio oko ramena, tako da su mu noge bile dva bloka leda. Igrali su šah i Frenk je pobedio. Džon se nasmeja. Kakva glupost, reče.
     Na šta misliš?
     Igre ne znače ništa.
     Jesi li siguran? Život mi ponekad liči na neku veliku igru.
     Džon odmahnu glavom. U igrama postoje pravila, a u životu nikad nisu ista. Ti postaviš lovca da napadne kralja, ali se kralj nagne, prišapne tvom lovcu nešto na uho, i ovaj odjednom zaigra za njega, krećući se kao top. I sjebu te.
     Frenk klimnu glavom. Sam je naučio Džona tim stvarima.
     Zbrka obroka, šaha, razgovora, prizora zakotrljane Zemlje. Kao da nikad nisu živeli drugi život. Glasovi iz Hjustona, ispunjeni besmislenom brigom, podsećali su na VI. A planeta je bila tako lepa, tako prefinjeno izatkana od kopna i oblaka.
     Ne želim da se vraćam dole. Mislim, ovo gotovo da je bolje nego što će biti na Marsu, zar ne?
     Ne.
     Sklupčan, drhteći, slušao je Džonove priče o dečaštvu. Devojke, sport, maštanje o svemiru. Frenk je odgovorio pričom o Vašingtonu, o Makijavelijevim podukama, sve dok mu nije sinulo da je Džon već dovoljno izuzetan. Prijateljstvo je ionako jedan od vidova diplomatije. Ali kasnije, posle neraspoznatljive zbrke događaja... razgovora, prekida, drhtanja, priča o ocu, vraćanja kući posle pijančenja u džeksonvilskim barovima, Prisile i njene bledoplave kose, njenog lica iz modnih magazina. I vremena kad je to izgubilo svaki značaj za njega, taj brak za potrebe dosjea, za psihijatre, da bi im izgledao normalno, da ga slučajno ne otpišu. I ne njegovom greškom. Napušten, posle svega. Izneveren.
     To baš gadno zvuči. Nije čudo što misliš da su ljudi toliko udareni.
     Frenk odmahnu prema njihovoj velikoj plavoj svetiljki. Ali jesu. Slučajno je mahnuo prema rtu Horn. Seti se šta se dogodilo tamo dole.
     To je prošlost, Frenk. Mi možemo bolje od toga.
     Možemo li? Možemo li?
     Sačekaj, videćeš.

     Probudio se, stisnutog želuca, znojav. Ustao je i otišao da se istušira; već se sećao samo jednog odlomka sna: Džona, kako kaže: "Sačekaj, videćeš." Ali stomak mu je još bio kao od drveta.
     Pošto je završio doručak, sedeo je i razmišljao, kuckajući viljuškom po stolu. Bio je rastrojen ceo taj dan, tumarajući kao da još sanja, pitajući se povremeno u čemu je razlika. Zar ovaj život nije po svemu poput sna? Zar nije sve preosvetljeno, bizarno, simbol nečeg drugog?
     Uveče je otišao da traži Maju, osećajući se bespomoćno, u vlasti poriva. Odluka je bila doneta još prošle večeri, kada je Žanet rekla: "Znaš, ona te voli." Zašao je za ugao trpezarije i odmah je ugledao, glave zabačene u onom njenom reskom smehu, Maju kakvu je pamtio, sa kosom belom onoliko koliko je nekada bila crna, netremice zagledanu u svog pratioca, tamnokosog, naočitog muškarca u pedesetim godinama, koji joj se smešio. Maja mu je položila ruku na mišicu, u osobenom gestu prisnosti koji ništa nije značio i zapravo je pokazivao da joj on nije ljubavnik, već neko koga tek opčinjava; mogli su se sresti samo neki minut ranije, iako je njegov pogled govorio da je poznaje bolje od toga.
     Okrenula se, ugledala Frenka, zatreptala od iznenađenja. Onda se ponovo okrenula čoveku i nastavila da govori, na ruskom, i dalje mu držeći ruku na mišici.
     Frenk je neodlučno zastao, gotov da se okrene i ode. Onda opsova u sebi; zar će se ponašati kao neki dečačić? Prošao je pored njih i rekao zdravo, ne čuvši da li su mu odgovorili. Tokom cele večere ostala je kao zalepljena uz svog pratioca, ne gledajući prema njemu, ne prilazeći. A ovaj, čovek prijatnog izgleda, bio je iznenađen njenom pažnjom, iznenađen, ali zadovoljan. Bez sumnje će otići zajedno i provesti noć zajedno. Svest o tome uvek učini da ljudi izgledaju prijatno. Kučka; bila je spremna da upotrebi čoveka kao krpu. Ljubav... Što je više mislio o tome, bio je sve ljući. Nikada nije volela nikoga osim sebe. A ipak... taj izraz na njenom licu kada ga je ugledala; zar nije na delić sekunde bila zadovoljna, da bi zatim poželela da ga razbesni? I šta je to bilo, ako ne znak povređenih osećanja, želje da i sama povredi - dakle, znak izvesne (neverovatno detinjaste) želje za njim?
     Ma, do đavola s njom. Vratio se u svoju sobu, spakovao torbu, otišao podzemnom do železničke stanice i tamo uhvatio noćni voz za zapad, uz Tarzis do Pavonis Monsa.

     Kroz nekoliko meseci, kada lift bude doveden u svoju fantastičnu orbitu, Pavonis Mons postaće osovina Marsa i prerašće Barouz kao što je Barouz u svoje vreme prerastao Podbrežje. Ako je dolazak lifta tek trebalo da se dogodi, svuda su se mogli videti znaci buduće važnosti oblasti. Uporedno sa putanjom voza uz strmu istočnu padinu vulkana išla su dva nova puta i četiri debela cevovoda, kao i mnoštvo kablova, niz mikrotalasnih kula, i u beskraj rasejane stanice, linije za utovar, skladišta i đubrišta. A iza njih, na poslednjem i najstrmijem nagibu vulkanske kupe, prostirao se ogroman skup šatora i industrijskih objekata, sve gušći i gušći, da bi na širokom rubu postao nesaglediv, prošaran širokim poljima ploča za hvatanje Sunčeve svetlosti, i prijemnicima energije koja je putem mikrotalasa stizala sa solarnih ploča na orbiti. Svaki šator predstavljao je mali grad, sa zbijenim stambenim blokovima, a u svakom stanu bilo je onoliko ljudi koliko je moglo da stane, čije se rublje sušilo na svakom prozoru. Šatori najbliži pruzi bili su gotovo bez drveća i izgledali su kao trgovinski centri; Frenk nakratko opazi tezge za hranom, video-klubove, gimnastičke dvorane, prodavnice odeće, perionice. Na ulicama su se videle gomile smeća.

     Tada su ušli u železničku stanicu na rubu, gde je izišao i našao se pod prostranim staničnim šatorom. Sa južne ivice vulkana pružao se veličanstven pogled na veliku kalderu, ogromnu, gotovo kružnu jamu, savršenog oblika ako se izuzme usamljeni, džinovski, viljuškasti procep na severoistočnom rubu. Ovaj procep otvarao je veliku pukotinu na kalderi preko puta stanice, beleg strahovite bočne eksplozije. Ali to je bila jedina greška u izradi, i litica je inače bila pravilna, a dno kaldere gotovo savršeno okruglo i ravno. Šezdeset kilometara široko i pet hiljada metara duboko. Ličilo je na početak iskopavanja mohoula koji će zaseniti sve ostale. Retki znaci ljudskog prisustva na dnu kaldere bili su mravljih razmera, bezmalo nevidljivi sa ivice.
     Polutar je prolazio tačno preko južne ivice, na mestu gde će učvrstiti donji kraj lifta. Sidrišna tačka bila je očigledna: masivni bunker od mrkog i belog betona, smešten nekoliko kilometara zapadno od velikog naselja pod šatorom oko železničke stanice. Duž zapadnog ruba iza bunkera nalazio se niz fabrika, kopača i kupa industrijskih materijala, blistavih u svojoj fotografskoj jasnoći u čistom i retkom vazduhu bez prašine, pod nebom boje zrele šljive. Oko zenita se i danju mogao videti izvestan broj zvezda.
     Dan posle njegovog dolaska, osoblje lokalnog ureda odvelo ga je do podnožja lifta; bilo je očigledno da se tehničari spremaju da po podne privežu središnju nit kabla. Sam događaj nije ispao Bog zna kako spektakularan, ali ga je ipak bilo zanimljivo videti. Završetak središnje niti bio je obeležen malom upravljačkom raketom, čije su istočne mlaznice neprestano gorele, dok su se severne i južne samo povremeno uključivale. Raketa se, dakle, polako spuštala u zahvat prihvatne skele, slična svakoj drugoj letelici u tom manevru, osim što se iz njenog vrha pružala srebrna nit, tanana prava nit vidljiva samo par hiljada metara iznad rakete. Posmatrajući to, Frenk je imao utisak da stoji na morskom dnu i gleda ribarski najlon koji silazi među njih sa površine boje šljive - ribarski najlon vezan za blistavi šareni mamac, sa namerom da se zakači za olupinu na dnu. Krv mu je gorela u grlu, pa je morao da obori pogled i da nekoliko puta duboko udahne. Veoma čudnovato.
     Obišli su temeljni kompleks. Skela koja je prihvatila središnju nit nalazila se u velikom otvoru u betonskom bloku, betonskom krateru sa debelim prstenom ivice. Zidovi ovog betonskog kratera bili su načičkani spiralnim srebrnim stubovima, sa magnetnim namotajima koji će učvrstiti kraj kabla u amortizerski okovratnik. Kabl će lebdeti dosta daleko od betonskog dna komore, pridržavan povlačenjem svoje gornje polovine; prefinjeno uravnotežena orbita, objekt rastegnut od malog meseca do ove komore, ukupne dužine trideset sedam hiljada kilometara. A samo deset metara u prečniku.
     Pošto je središnja nit bila pričvršćena, sam kabl će lako biti doveden dole, ali ne i brzo, jer je bilo potrebno da se vrlo pažljivo spusti na konačnna orbitu, u asimptotičnom pristupu. "Biće to kao Zenonov paradoks", reče Slusinski.
     Zato je prošlo više dana od njihove posete dok se završetak kabla nije konačno pojavio na nebu, i ostao da visi tamo. Tokom sledećih nekoliko nedelja nastavio je da se spušta još sporije, neprestano prisutan na nebu. Veoma neobičan prizor, zaista; Frenk je od njega osećao laku vrtoglavicu, i svaki put kada bi ga video vraćao mu se utisak da stoji na dnu okeana. Gledali su u ribarski najlon, crnu nit koja je visila sa površine mora boje šljive.

     Frenk je provodio vreme uspostavljajući sedište Ureda za Mars u gradu, koji je jednog dana dobio ime Šefild. Osoblje u Barouzu pobunilo se zbog tog poteza, ali on nije obraćao pažnju na njih. Sastajao se sa američkim operativcima i rukovodiocima projekata zaduženim za različite poslove u okviru projekata lifta i Šefilda, ili za planiranje naselja u Pavonisu. Amerikanci su bili samo deo angažovanog osoblja, ali je Čalmers i pored toga bio neprestano zauzet, jer je projekt bio ogroman. A činilo se da Amerikanci drže najveći deo poslova oko superprovodnika i softvera za vozila lifta, udeo vredan milijarde dolara, za šta su mnogi smatrali da je zaslužan upravo Frenk, iako su, u stvari, tu najviše uradili njegova VI i Slusinski, kao i Filis.
     Puno Amerikanaca živelo je u naselju pod šatorom istočno od Šefilda, koje se zvalo Teksas, deleći prostor sa internacionalcima kojima se dopadala ideja za ime, ili su se tu slučajno doseljavali. Frenk se trudio da se upozna sa što više njih, tako da u trenutku spuštanja kabla budu organizovani u radnu jedinicu sa jedinstvenom politikom - ili pod njegovom čizmom, kako su to neki tumačili. No, bili su zadovoljni time, sve dok im je to obezbeđivalo uticaj. Znali su da su manje moćni od istočnoazijskog komonvelta, koji je pravio školjke za vozila lifta, i od EEZ, koja je konstruisala sam kabl. Kao i od Praksisa, Ameksa, Armskora i Subarašija.
     Konačno je došao dan kada će spustiti kabl. U Šefildu se okupio ogroman broj gostiju; plato železničke stanice bio je zakrčen daleko preko kapaciteta, jer je imao dobar pogled sa ruba na kompleks osovine, popularno nazvan Utikač.
     Prolazili su sati; završetak crnog stuba polako se spuštao, sve sporije što se više približavao cilju. Tamo je ostao da visi, ne mnogo veći od središnje niti koja mu je bila vodič; bio je, u stvari, manji od mlazničnog dela rakete 'Energija'. Stajao je vertikalno na nebu, ali je bio tako tanak, a vizualno skraćenje tako oštro, da nije izgledao viši od kakvog visokog oblakodera. Veoma uskog i visokog oblakodera, kule ni na nebu ni na zemlji. Ili crnog stabla drveta, višeg od samog neba. "Trebalo je da budemo tamo ispod njega, na podu Utikača", reče neko iz njegovog tima. "Ostaće slobodnog prostora kada se zaustavi, zar ne?"
     "Da, samo bi te malo spljeskalo magnetno polje", odvrati Slusinski, ne skidajući pogled sa neba.
     Kada se kabl spustio niže, opazili su da je kvrgav od raznovrsnih naprava, i protkan srebrnim žicama. Prostor ispod njega se smanjivao. Onda završetak nestade u osovini, i šumni mrmor gomile na stanici postade glasniji. Ljudi su pomno posmatrali TV-ekrane; kamere postavljene u Utikaču pokazivale su da se kabl zaustavio, deset metara iznad betonskog poda. Tada započe pokret prihvatnih skela nalik na štipaljke, i stezanje fizičke kragne oko kabla, nekoliko metara iznad završetka. Sve se dešavalo usporeno kao u snu, i kada se okončalo, činilo se da je kružna prostorija Utikača iznenada dobila crni krov pogrešnih dimezija.
     Iz zvučnika odjeknu ženski glas: "Lift je učvršćen." Začu se kratko klicanje. Ljudi se udaljiše od televizora i ponovo pogledaše kroz zidove šatora. Objekt je sada izgledao manje neobično nego kada je visio sa neba; sada je to bila samo reductio ad absurdum marsovske arhitekture, veoma vitak, veoma visok crni stub. Stabljika pasulja. Neobično, ali ne i dramatično. Skup se razbi u hiljadu razgovora i raziđe se.
     Ne mnogo posle toga, proradiše liftovi. Tokom godina kada je kabl rastao iz Klarka, duž njega su mileli paukoliki roboti, postavljajući napojne vodove, sigurnosne kablove, generatore, superprovodničke šine, stanice za održavanje, odbrambene stanice, rakete za podešavanje položaja, rezervoare sa gorivom i skloništa za slučaj opasnosti na svakih nekoliko kilometara kabla. Ovaj posao se odvijao istom brzinom kao i gradnja kabla, tako da su malo posle spuštanja kabla vozila već išla gore-dole, po četiri stotine u svakom smeru, nalik na parazite na vlasi kose. A nekoliko meseci kasnije, moglo se ići liftom na orbitu. I drugim sa orbite do površine.
     I dođoše, pošto ih je sa Zemlje prevezla flota povratnih šatlova, onih velikih svemirskih letelica što su hitale sistemom Zemlja-Venera-Mars, koristeći tri planete i Mesec kao gravitacione branike za dočekivanje suludo ubrzanih teretnih pošiljki sa Zemlje i Marsa. Svaki od trinaest postojećih brodova primao je po hiljadu ljudi, i bili su puni pri svakom dolasku. Počeo je, dakle, neprestani dotok ljudi koji su pristajali na Klarku i prelazili u liftove, da bi se iskrcali u Utikaču. A onda bi se razmileli po šetalištima Šefilda, unezvereni i nesigurni na nogama i razrogačenih očiju dok su ih s mukom usmeravali prema železničkoj stanici, na vozove koji su ih razvozili napolje. Većina ovih vozova istovarivala je svoj teret u naseljima pod šatorima širom Pavonisa; roboti su uspevali da dovrše šatore neposredno pred dolazak novog talasa doseljenika, a dovršetak dva cevovoda obezbedio je snabdevanje Pavonisa vodom, vađenom iz akvifera Kompton ispod Noktis Labirintusa. Takav je bio prvi smeštaj doseljenika.
     A tamo, u Utikaču, na završetku kabla, vagoni liftova tovareni su prečišćenim metalima, platinom, zlatom, uranom, srebrom; vagoni su potom pristajali uz šinu i ponovo se dizali, polako ubrzavajući do pune brzine od tri stotine kilometara na sat. Posle pet dana puta stizali su na vrh kabla, i usporavali u komorama unutar balastnog asteroida Klark, sada sasvim prošupljene gromade ugljeničnog hondrita, tako protkanog unutrašnjim građevinama i odajama da je više podsećao na svemirski brod nego na treći mesec Marsa. Bilo je to živo mesto: neprekidna procesija dolazećih i odlazećih brodova, i posada u večnom tranzitu, a tu je bila i brojno osoblje kontrolora saobraćaja, koji su radili sa najmoćnijim postojećim VI. Iako su operacije vezane za kabl bile uglavnom kompjuterski kontrolisane i robotizovane, rađale su se brojne ljudske profesije za upravljanje i nadziranje ovih postupaka.
     Naravno, i medijsko pokrivanje ove nove pojave bilo je pravovremeno i intenzivno, te se na kraju svima činilo, uprkos deceniji čekanja, da je lift po spuštanju iznikao niotkuda kao Atina.

     Međutim, bilo je i nevolja. Frenk je primetio da njegovo osoblje ima sve više posla sa ljudima i ženama iz šatora, koji su dolazili pravo u njihov ured u Šefildu, došljacima koji su ponekad bili uzrujani, ponekad bučni i besni, žaleći se na skučeno stanovanje, nedovoljnu zaštitu ili lošu hranu. Jedan krupni i zajapuren čova sa bezbol-kapom pretio im je prstom, govoreći: "Došle su privatne kompanije iz viših šatora i nudile zaštitu, ali to su bande koje ucenjuju! Ne smem da vam kažem ni svoje ime, jer bi naše obezbeđenje moglo da sazna da sam došao ovamo! Hoću da kažem, znam da postoji crna ekonomija, ali ovo je ludnica! Nismo došli ovamo da nas snađu ovakve stvari."
     Frenk je išao gore-dole po uredu, kipeći od besa. Ove tvrdnje očigledno su bile istinite, ali ih je bilo teško proveriti bez sopstvenog obezbeđenja, to jest jakih policijskih snaga. Kada je čovek otišao, Frenk je pekao svoje osoblje na tihoj vatri, ali oni nisu mogli da mu kažu ništa novo, što ga je još više razbesnelo. "Plaćeni ste da me obaveštavate o takvim stvarima, to vam je posao! A šta vi radite? Sedite tu po ceo dan i gledate vesti sa Zemlje!"
     Otkazao je sastanke za taj dan, svih trideset sedam. "Lenja, nesposobna kopilad", reče glasno kad je izlazio. Otišao je do železničke stanice i uhvatio lokalni voz do nižih naselja da sam vidi šta je posredi.
     Lokalni voz sada se zaustavljao na svakom kilometru padine, u malim komorama od nerđajućeg čelika koje su služile kao stanice za naselja pod šatorima. Izabrao je jednu da siđe; natpisi u komori rekli su mu da se naselje zove El Pazo. Izišao je na otvorena vrata hodnika komore.
     Ovi su šatori bar imali pogled; to se nije moglo poreći. Niz veliku istočnu padinu vulkana spuštali su se šina pruge i cevovodi, a oko njih šator za šatorom, poput plikova. Providni materijal starijih šatora bliže vrhu padine već je dobijao ljubičastu nijansu. U fizičkom pogonu pored stanice glasno su brujali ventilatori, a odnekud se pridodavao šum hidrazinskog generatora. Ljudi su razgovarali na španskom i engleskom. Frenk je pozvao ured i naredio da pozovu stan čoveka iz El Paza koji je došao da se žali; čovek se javio, i Frenk se dogovorio s njim da se nađu u kafeu pored stanice, a zatim je otišao i seo za jedan od spoljnjih stolova. Muškarci i žene sedeli su za stolovima, jeli i razgovarali kao svuda. Uskim ulicama brujala su mala električna vozila, većinom natovarena sanducima. Zgrade u okolini stanice bile su trospratnice i izgledale su montažno, čelikom ojačan beton, obojen u svetloplavo i belo. Duž glavne saobraćajnice od stanice pružao se drvored mladih stabala u posudama. Grupice ljudi sedele su na astroturfu, ili su besciljno lutale od izloga do izloga, ili su žurile, sa torbama na ramenu i kutijama sa hranom, prema stanici. Svi su izgledali pomalo izgubljeno ili nesigurno, kao da još nisu navikli, ili nisu naučili da hodaju kako treba.
     Onaj čovek se pojavio, praćen čitavom gomilom suseda, sve ljudi od dvadesetak godina, premladih da budu na Marsu, ako je to još uvek važilo; možda je tretman mogao da popravi štetu od zračenja, da im omogući zdravo potomstvo, ko će znati dok se ne pokuša? Bili su laboratorijske životinje. Ali to su bili od samog rođenja.
     Bilo je neobično stajati među njima kao neki prastari patrijarh, okružen mešavinom strahopoštovanja i snishodljivosti, kao da im je deda. Nervozno im je rekao da ga povedu u obilazak. Poveli su ga niz uske ulice, dalje od stanice i viših zgrada, između dugačkih nizova zgrada za koje je saznao da su, u stvari, AG barake, projektovane kao privremena skloništa u divljini: istraživačke postaje, ili vodne stanice, ili utočišta za izbeglice. Ovde su bile poređane na desetine u nizu. Padina vulkana bila je žurno poravnata, pa su mnoge kolibe stajale pod uglom od dva do tri stepena, tako da su morali da budu oprezni u kuhinjama, rekli su mu, i da paze kako će poređati krevete.
     Frenk se raspitivao šta rade. Većina ih je odgovorila da rade kao nosači u Šefildu; istovarivali su vagone i utovarivali robu u vozove. Te poslove trebalo je da rade roboti, ali je bilo začuđujuće koliko su još rada obavljali ljudski mišići. Rukovaoci teškom opremom, programeri robota, tehničari za opravku mašina, piloti mehaničkih kopača, građevinski radnici. Malo njih je izlazilo na površinu; neki nikad nisu. Kod kuće su radili slične poslove ili su bili nezaposleni. Ovo im je bila prilika. Gotovo svi su nameravali da se jednog dana vrate na Zemlju, ali su gimnastičke sale bile prepune i preskupe i oduzimale su suviše vremena, tako da su polako gubili tonus mišića. Govorili su južnjačkim naglascima koje Frenk nije čuo još od detinjstva; bilo je to kao da sluša glasove iz prošlog veka, kao da sluša elizabetance. Je li moguće da ljudi još tako govore? Televizija to nije pokazivala. "Vi ste ovde tol'ko dugo da ne mar'te što ste unutra, al' ja to ne mog' da podnesem." Jaaa tooo nemogdaaa podneseeem.
     Frenk pogleda u kuhinju. "Šta jedete?" upita.
     Ribu, povrće, pirinač, tofu. Sve je stizalo u pošiljkama na veliko. Nisu imali pritužbi: hrana im se činila dobra. Amerikanci, najneosetljivija nepca u istoriji. Samo mi dajte čizburger! Ne, ono što im je smetalo bio je boravak u zatvorenom prostoru, nedostatak privatnosti, mehanika života, grupno stanovanje. I problemi nastali iz toga: "Već drugog dana mi ukrali sve stvari." "I meni." "I meni." Krađe, napadi, iznuđivanje. Kriminalci su dolazili iz naselja pod šatorima, rekli su. Rusi, rekli su. Belci sa čudnim naglaskom. I poneki crnac, ali ne toliko kao kod kuće. Nedelju dana ranije silovali su jednu ženu. "Šalite se!" reče Frenk.
     "Kako to mislite, šalimo se?" upita jedna od žena, zgađena.
     Na kraju su ga otpratili do stanice. Zastavši na vratima, Frenk nije znao šta da im kaže. Okupilo se dosta sveta, ljudi su ga prepoznali ili su ih pozvali ili ih je privukla gužva. "Videću šta mogu da učinim", promrmljao je i šmugnuo kroz vrata komore.
     Dok se vozio nazad, prazno je zurio u šatore napolju. Jedan je pokrivao hotele-saće, u tokijskom stilu. Tamo je moralo biti još više ljudi nego u El Pazu, no jesu li tamošnji stanari marili zbog toga? Neki ljudi bili su navikli da se prema njima ponašaju kao prema kugličnim ležajevima. Puno ljudi, u stvari. Ali na Marsu je trebalo da bude drugačije!
     Našavši se u Šefildu, žurno je pošao rubnim šetalištem, zureći u tanku vertikalnu nit lifta, ne obraćajući pažnju na prolaznike, primoravajući neke od njih da mu žurno odskoče sa puta. Jednom je zastao i osmotrio gomilu oko sebe; u tom trenutku, tu je bilo bar pet stotina ljudi koji su živeli svako svojim životom. Kada je postalo ovako? Nekada su bili naučna postaja, sa šačicom istraživača, raštrkanih širom sveta sa kopnenom površinom jednakom Zemljinoj: cela Evroazija, Afrika, Amerika, i Antarktik, sve to za njih nekoliko. Ta zemlja je još postojala, ali koliko je procenata bilo pod šatorima i naseljivo? Manje od jedan odsto. A šta je govorila UNOMA? Stiglo je više od milion ljudi, a drugi su već na putu. Otuda policija i kriminal - ili, tačnije, kriminal bez policije. Milion ljudi bez zakona, osim zakona korporacija. Linija bilansa. Minimalizovati troškove, maksimalizovati zaradu. Glatko se kotrljati, na kugličnim ležajevima.

     Nedelju dana posle toga, nekoliko šatora na južnoj padini stupilo je u štrajk. Čalmers je čuo za to na putu u ured; Slusinski ga je svojim pozivom doslovno zaustavio u hodu. Šatori u štrajku bili su uglavnom naseljeni Amerikancima, i njegovo osoblje bilo je u panici. "Blokirali su stanice i nikome ne dozvoljavaju da siđe sa vozova, tako da ih je nemoguće kontrolisati ako se na prepad ne zauzmu komore..."
     "Umukni."
     Frenk se odvezao južnom prugom do pobunjenih šatora, ne obazirući se na primedbe Slusinskog. Naložio je, naprotiv, da mu pošalje nekoliko ljudi iz ureda.
     Na stanici je stajao tim službe bezbednosti iz Šefilda, ali im on naredi da se popnu na voz i odu. Poslušali su ga, pošto su se posavetovali sa vlastima u Šefildu. Na vratima ulazne komore se predstavio i zatražio da uđe, sam. Propustiše ga.
     Izišao je na glavni trg ispod šatora, okružen morem gnevnih lica. "Isključite kamere", predložio je. "Da neometano razgovaramo."
     Isključili su kamere. Bilo je kao u El Pazu, različiti naglasci, ali iste pritužbe. Prethodna poseta omogućila mu je da predvidi njihove reči, da ih izgovori pre njih. Mrko je posmatrao kako im lica odaju poštovanje njegovim sposobnostima. Bili su tako mladi.
     "U pravu ste, situacija nije dobra", reče, pošto ih je ceo sat slušao. "Ali ako budete predugo štrajkovali, samo će postati gora. Ovamo će poslati snage bezbednosti, i više nećete živeti sa bandama i policijom, već u zatvoru. Postigli ste svoj cilj, i sada treba da znate kad je vreme za povlačenje i pregovore. Izaberite grupu koja će vas zastupati i sastavite spisak pritužbi i zahteva. Navedite sve slučajeve zločina, samo ih zabeležite i dajte žrtvama da potpišu. Umeću da ih upotrebim. Biće potrebno poraditi u UNOMA-i i kod kuće, jer tamo krše sporazum."
     Zastao je da se pribere, da opusti vilicu. "U međuvremenu, vratite se na posao! Brže će vam proći vreme nego da sedite ovde zabunkerisani, a steći ćete i poene za pregovoranje. Ako ne učinite tako, mogu vas ostaviti bez hrane i primorati vas. Bolje da to uradite svojom voljom i ostavite utisak razumnih pregovarača."
     I tako se štrajk okončao. Čak su ga ispratili šturim pljeskom kada se vraćao na stanicu.
     Sišao je sa voza obnevideo od besa, gluv za pitanja svojih službenika i slep za njihove neme poglede idiotske pometenosti, i uzeo da riba šefa službe bezbednosti, koji je bio nadmena budala: "Da ste vi, iskvareni gadovi, imali bar malo poštenja, ovo se ne bi dogodilo! Vi ste reketaši, a ne bezbednjaci! Zašto ljude napadaju u šatorima? Zašto plaćaju zaštitu, i gde ste vi kada se to događa?"
     "To nije naš posao", odvrati čovek, pobelelih usana.
     "Ma 'ajde, a šta jeste vaš posao? Da napunite džepove?" Nastavio je sve dok ovi nisu ustali i izišli iz vagona, besni na njega koliko i on na njih, ali suviše disciplinovani ili uplašeni da bi mu uzvratili.
     U uredu u Šefildu, išao je iz sobe u sobu, vičući na službenike i obavljajući telefonske razgovore. Sa Saksom, Vladom i Žanet. Obavestio ih je šta se dešava, i svi su mu dali u suštini isti savet, za koji je morao da prizna da je dobar. Da se poveze liftom do Klarka i razgovara sa Filis. "Potrudite se da mi rezervišete mesto", reče on službenicima.