30.

     Vozilo lifta bilo je nalik na neku staru amsterdamsku kuću. Visoko i usko, sa svetlom prostorijom na vrhu, u ovom slučaju komorom providnih zidova sa kupolom, koja je Frenka podsećala na balon-salon na Aresu. Drugog dana putovanja pridružio se ostalim putnicima (bilo ih je samo dvadesetoro, jer je u tom smeru bio mnogo manji promet), i odvezli su se malim liftom vozila trideset spratova više do providnog potkrovlja, da vide prolazak Fobosa. Spoljnji obim prostorije bio je širi od obima vozila, tako da se moglo gledati i dole. Frenk je posmatrao luk obzorja planete, mnogo belji i gušći nego kada ga je poslednji put video. Atmosferski pritisak sada je bio sto pedeset milibara, istinski impresivna vrednost, čak i ako je to bio uglavnom otrovni gas.
     Dok su čekali da se pojavi mali mesec, Frenk je zurio u planetu ispod sebe. Tanka strela kabla bila je uperena pravo prema njoj; činilo se da se penju duž visoke i vitke rakete, neobično izdužene, koja se pružala kilometrima ispod i iznad njih. Bilo je to sve što će moći da se vidi od kabla. A kružna narandžasta pozornica Marsa ispod njih izgledala je podjednako pusta kao i prilikom njihovog prvog spuštanja, pre toliko godina, neizmenjena uprkos svom njihovom majstorisanju. Bilo je dovoljno pogledati sa malo većeg rastojanja.
     Tada im jedan od pilota lifta pokaza Fobos, mutan beli objekt na zapadu. Deset minuta kasnije već je bio tu, da bi prošišao pored njih zapanjujućom brzinom, krupan siv krompir, bačen brže nego što je glava mogla da se okrene. Fiju! Ode. Gledaoci u potkrovlju prvo glasno uzdahnuše, pa zažagoriše. Frenk je uspeo samo da nazre Stikni, kao odsjaj dragulja u steni. I šinu voza oko meseca, nalik na venčani prsten, kao i nekakve sjajne, srebrne plikove; bilo je to sve čega se sećao iz zamagljene slike. Prošli su ga na razdaljini od pedeset kilometara, obavestio ih je pilot. Brzinom od sedam hiljada kilometara na sat. To i nije bilo tako brzo, u stvari; bilo je meteora koji su padali na planetu brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat. Ali dovoljno brzo.
     Frenk je sišao u restoran, pokušavajući da zaustavi izmičući prizor u mislima. Fobos: ljudi za susednim stolom govorili su o tome da bi ga trebalo gurnuti na istu orbitu koju ima Deimos. Sada je bio izvan puteva, kao neki novi Azori, i samo je smetao kablu. A Filis je od samog početka tvrdila da bi Mars doživeo istu sudbinu u okviru Sunčevog sistema da nije bilo lifta koji je premostio gravitacioni bunar; bili bi zaobiđeni, rudari bi se uputili prema asteroidima, bogatim metalima, gde nije postojao problem gravitacionih bunara. Ili prema Jupiterovim mesecima, Saturnu, spoljnjim planetama...
     Ali ta opasnost sada je bila otklonjena.
     Petog dana stigli su nadomak Klarka i usporili. Bio je to asteroid obima dva kilometra, ugljenična gromada sada oblikovana u kocku. Svaki centimetar njene stranice prema Marsu bio je profilisan i pokriven betonom, čelikom ili staklom. Kabl je uranjao tačno u središte ove tvorevine; sa obe strane dodirne tačke kabla i meseca bili su otvori za prolaz vozila lifta.
     Kliznuli su u jedan od ovih otvora i glatko se zaustavili. Prostor u koji su ušli podsećao je na vertikalnu stanicu metroa. Putnici su izišli i razišli se po tunelima Klarka. Njega je dočekao jedan Filisin pomoćnik i povezao ga malim vozilom kroz lavirint tunela u kamenu. Stigli su do Filisinog ureda, niza soba sa pogledom na planetu, sa zidovima od ogledala i zelenog bambusa. Iako su bili u mikrogravitaciji i služili se rukohvatima, stajali su na podu koji je bio određen nameštajem, hrskajući po njemu u čičak-cipelama. Prilično konzervativna praksa, ali logična na mestu vezanom za Zemlju. Frenk je na ulazu zamenio cipele čičak-papučama kao i ostali.
     Filis je upravo završavala besedu grupici ljudi: "Ne samo jeftin i lak prevoz iz gravitacionog bunara, već i potisni sistem za odašiljanje tereta širom Sunčevog sistema! Slažete li se da je reč o izuzetno elegantnom projektu?"
     "Da!" odgovoriše ovi.
     Izgledala je kao da joj nije više od pedeset godina. Posle izveštačenog predstavljanja - ljudi su bili iz Ameksa - njih dvoje ostadoše sami. Sačekavši da ostali iziđu, Frenk joj reče: "Savetujem ti da prestaneš da koristiš taj elegantni projekt da plaviš Mars doseljenicima, jer će ti to eksplodirati u lice, i izgubićeš uporišnu tačku."
     "Oh, Frenk." Nasmejala se. Zaista je privlačno starila: srebrna kosa, zategnuto lice, vitka figura. Bila je savršeno doterana u kostimu boje rđe i sa zlatnim nakitom, što joj je sa srebrnom kosom davalo nekako metalni izgled. Čak ga je posmatrala kroz naočare sa zlatnim okvirom, u afektaciji koja ju je odvajala od okoline, kao da fokusira dvodimenzionu video sliku na staklima naočara.
     "Ne možeš da dovlačiš tako mnogo njih tom brzinom", bio je uporan. "Ne postoji infrastruktura za njih, fizička i kulturna. Zbog toga se razvija najgora vrsta improvizovanih naselja, nalik na izbegličke ili koncentracione logore, što će sigurno stajati i u zemaljskim izveštajima. Uostalom, znaš da uvek koriste analogije sa tamošnjom situacijom. A to će ići na tvoju štetu."
     Zurila je u tačku tri stope ispred njega. "Većina ljudi to vidi drugačije", izjavi, kao da je soba puna slušalaca. "Ovo je samo jedan korak na putu prema potpunom prilagođavanju Marsa čovekovim potrebama. Mars je tu za nas, i mi ćemo ga iskoristiti. Zemlja je očajno prenaseljena, a stopa smrtnosti i dalje opada. Nauka i religija nastaviće da stvaraju olakšice kao što je to uvek bilo. Ovi prvi naseljenici možda će morati da izdrže izvesne nedaće, ali one neće dugo trajati. Živeli smo gore od njih, kada smo stigli."
     Iznenađen ovom laži, Frenk je mrko pogleda. Ali ona izdrža njegov pogled. On podrugljivo reče: "Sediš na ušima!" No, odmah zatim ućuta, jer ga je pomisao uplašila.
     Zastao je da se sabere, zureći kroz providni pod u planetu. Pošto su se okretali s njom, uvek su imali pogled na Tarzis, naravno, a planeta je sa ove visine izgledala kao na starim fotografijama, narandžasta lopta sa svim čuvenim obeležjima njene čuvenije polulopte: velikim vulkanima, Noktisom, kanjonima, kršem. Sve je bilo tu, nedirnuto. "Kada si poslednji put bila dole?" upita je.
     "L 60. Redovno odlazim dole." Nasmešila se.
     "Gde odsedaš kad siđeš?"
     "U prenoćištima UNOMA-e." Gde je predano radila na kršenju sporazuma UN.
     Ali to joj je bio posao, zadatak koji je dobila od UNOMA-e. Rukovodilac projekta lifta, kao i glavna spona sa rudarskim koncernima. Kada je dala otkaz na posao u UN, mogla je da bira koji će posao da radi za njih. Kraljica lifta. Koji je sada bio most za najveći deo marsovske privrede. Biće joj na raspolaganju celokupni kapital svake transnacionalke sa kojom odluči da sarađuje.
     I sve se to videlo, naravno, u načinu na koji je hrskala po svetlucavoj, zastakljenoj odaji, u njenim osmesima na njegove porazne primedbe. Pa, uvek je bila pomalo glupa. Frenk je stezao zube. Očigledno je bilo vreme da počne da vitla starim dobrim SAD kao maljem, da proveri imaju li još onu težinu.
     "Većina transnacionalki ima ogromnu imovinu u Državama", reče on. "Ako američke vlasti odluče da im zamrznu sredstva zbog kršenja sporazuma, to će ih sve usporiti, a neke i srušiti."
     "Nikad ne bi uspeo u tome", reče Filis. "Vlada zna da bi je to dovelo do bankrota."
     "To je kao da pretiš mrtvacu vešanjem. Još par nula iza brojke znače samo veći stepen njene nerealnosti, jer se više niko ne trudi da je sagleda. Jedini koji misle da to mogu jesu baš tvoji funkcioneri transnacionalki. Vlasnici su duga, ali niko drugi ne mari za njihov novac. Mogao bi za minut da ubedim Vašington u ovo, a onda bi videla kako bi ti se zažarilo pod nogama. Ovako ili onako, propala bi ti igra." Ljutito je odmahnuo rukom. "Tada bi se neko drugi uselio u ove prostorije", iznenadna intuicija, "a ti bi se ponovo našla u Podbrežju."
     To ju je svakako nateralo da razmisli. Njena lagodna samouverenost dobi izvesnu oštrinu. "Nema te osobe koja može sama da ubedi Vašington u bilo šta. Tamo dole je živi pesak. Ti ćeš reći svoje, ja ću reći svoje, i videćemo ko ima više uticaja." Zatim othrska preko sobe, otvori vrata i glasno pozdravi grupu funkcionera UN.

     Tako, dakle. Izgubljeno vreme. Nije bio iznenađen; za razliku od onih koji su mu savetovali da ode do nje, on sam nije verovao da Filis može da bude razumna. Kao kod većine verskih fundamentalista, posao je za nju bio deo verovanja; dve dogme uzajamno su se ojačavale, u zatvorenom sistemu. Razum tu nije imao šta da traži. I mada je možda još verovala u moć Amerike, bilo je sigurno da ne veruje u Frenkovu sposobnost da je upotrebi. Pa, dozvoljeno je sumnjati; dokazaće joj da se prevarila.
     Na povratku niz kabl, zakazao je video-sastanke na svakih pola sata, petnaest sati dnevno. Njegove poruke Vašingtonu ubrzo su ga dovele u zamršen niz razgovora, uz kašnjenje zbog udaljenosti, sa ljudima koje je imao u državnim i trgovinskim službama, i šefovima odgovarajućih kabineta. Uskoro će imati sastanak i sa novim predsednikom. U međuvremenu su se u oba smera nizale poruke, i on je skakao iz rasprave u raspravu, odgovarajući sagovornicima prema redosledu pristizanja signala. Slučaj je tamo dole na Zemlji trebalo graditi kao kulu od karata, od kojih su mnoge bile obeležene.
     Pri kraju puta, kada je kabl postao vidljiv do samog Utikača, odjednom ga obuze neobičan osećaj: telom mu je prostrujao fizički talas. Osećaj je prošao, i on posle kraćeg razmišljanja zaključi da je to verovatno bilo otuda što je vozilo, usporavajući, u jednom trenutku dostiglo silu teže od jedne gravitacije. Kroz um mu prođe slika: trčanje duž dugačkog doka od mokrih, neravnih greda, poprskanih srebrom ribljih krljušti; čak je osećao i zadah usoljene ribe. Jedan g. Čudno kako je to telo zapamtilo.
     Našavši se u Šefildu, nastavio je sa beskrajnim poslom snimanja poruka i poručavanja pristiglih odgovora, natezanja sa olinjalim lavovima i snagama u usponu, sve to skrpljeno zajedno u ludačku košulju rasprava na različitim nivoima. U jednom trenutku, u poznu severnu jesen, dogodilo se da je istovremeno vodio pedesetak razgovora, kao oni ljudi što igraju šahovsku simultanku sa više desetina protivnika. No, posle tri nedelje haosa, počeli su da se vide rezultati, pre svega jer je Predsednik Inkavilja bio lično veoma zainteresovan da stekne bilo kakvo oružje protiv Ameksa, Micubišija i Armskora. Bio je više nego spreman da se izlane u medijima o svojoj nameri da preispita tvrdnje o kršenju sporazuma.
     To je i učinio, i došlo je do naglog pada deonica u određenim krugovima. Samo dva dana kasnije, konzorcijum lifta objavio je da je interesovanje za odlazak na Mars toliko poraslo da je potražnja premašila ponudu. Naravno, podići će cene, jer tako nalaže poslovna logika, ali će takođe morati da privremeno uspore iseljavanje, dok ne budu dovršena nova naselja i građevinski roboti.
     Frenk je prvi put čuo vest u večernjem dnevniku, na televizoru iznad šanka u kafeu gde je jeo svoju samačku večeru. Vučje se iskezio, žvaćući hranu. "Sad znamo ko je jači u rvanju u živom pesku, kučko." Dovršio je obrok i izišao u šetnju duž ruba vulkana. Znao je da je to tek prva bitka, i da će rat biti gorak i dug. Ali svejedno; prijalo je.

     A onda su se usred severne zime pobunili stanovnici najstarijeg američkog šatora na istočnoj padini, isterali sve policajce UNOMA-e i utvrdili se unutra; isto su učinili njihovi susedi Rusi.
     Kratko savetovanje sa Slusinskim pružilo je Frenku potrebne informacije. Obe grupe bile su sastavljene od radnika zaposlenih kod podgrupe Praksisa za putogradnju i oba šatora su usred noći napale azijske bande, rasekle šatore, ubile po tri čoveka u svakom šatoru i ranile noževima više ljudi. I Amerikanci i Rusi su tvrdili da su to bile jakuze u rasnoj pomami, ali je Frenku to mirisalo na jedinice službe bezbednosti Subarašija, malu armiju sastavljenu uglavnom od Korejanaca. U svakom slučaju, policijski timovi UNOMA-e stigli su na mesto događaja kada su napadači otišli, i našli šatore u pometnji: zakrpili su oba šatora, a potom su zabranili žiteljima da ih napuštaju. Ovi su zaključili da su u pritvoru, te su, razgnevljeni ovom nepravdom, provalili iz komora i uništili prugu koja je prolazila kroz njihove stanice aparatima za zavarivanje, pri čemu je sa obe strane poginulo nekoliko ljudi. Policija UNOMA-e poslala je velika pojačanja, tako da su radnici u dva šatora bili pod pravom opsadom.
     Besan i pun gađenja, Frenk je još jednom otišao dole da se sam pozabavi problemom. Bio je prisiljen da prenebregne ne samo uobičajeno protivljenje osoblja, već i zabrane novih činilaca moći (Helmuta su pozvali nazad na Zemlju), a na stanici je morao da se suoči i sa šefom policije UNOMA-e, što nije bio lak posao. Nikada pre toga nije morao toliko da se oslanja na ugled prvih stotinu, i to ga je izluđivalo. Na kraju je jednostavno prošao kroz policijski kordon: ludi starac protiv svih društvenih ograničenja. I niko se nije drznuo da ga zaustavi, ne ovaj put.
     Onaj skup unutra je zaista izgledao opasno na monitorima, ali je on udarao pesnicom po vratima komore sve dok ga nisu pustili, usred pomamne gomile mladih muškaraca i žena. Prošao je kroz unutrašnja vrata komore i udahnuo vreli, ustajali vazduh. Toliko ljudi je vikalo uglas da nije mogao ništa da razabere, ali su ga oni napred prepoznali i očito bili iznenađeni što ga vide tu. Nekoliko njih ga pozdravi uzvicima.
     "U redu! Eto me!" viknu on. Zatim: "Ko govori za vas?"
     Nisu imali predstavnika. On žestoko opsova. "S kakvim to budalama imam posla? Bolje bi vam bilo da naučite sistem, jer ćete inače večno ostati u ovoj vreći. Ili će vas mrtve potrpati u vreće."
     Neki od njih počeše da ga vređaju, ali većina je htela da čuje šta će im reći. Nije bilo nikakvog znaka da će se pojaviti njihov predstavnik, i Čalmers zato viknu: "U redu, razgovaraću sa svima vama! Posedajte, da mogu da vidim ko govori!"
     Nisu hteli da sednu, ali su stajali bez pokreta, okupljeni oko njega, na izlizanom astroturfu glavnog trga šatora. Čalmers se ljuljao na prevrnutoj kutiji u središtu skupa. Bilo je pozno popodne, i bacali su dugačke senke niz istočnu padinu, sve do nižih šatora. Upitao ih je šta se dogodilo, i više glasova mu je opisalo ponoćni napad, i sukob na stanici.
     "Bila je to provokacija", reče on kada su završili. "Hteli su da vas izazovu na neki nerazuman potez, i vi ste naseli, i to na jedan od najstarijih trikova. Naveli su vas da ubijete neke ljude koji nemaju nikakve veze s napadom, i sada ste ubice koje je opkolila policija! Bili ste glupi!"
     Gomila zažagori i poče da ga grdi, ali su neki ćutali. "Ta nazovi policija učestvovala je u tome!" reče jedan od njih glasno.
     "Može biti", reče Čalmers, "ali su vas napale korporacijske snage, a ne neka podivljala banda Japanaca. Trebalo je da prepoznate razliku ili da se potrudite da je otkrijete! Međutim, vi ste odigrali baš kako su oni hteli, a policiji UNOMA-e to je dobro došlo, jer je sada na njihovoj strani, bar neki u njoj. Ali nacionalne armije sada staju na vašu stranu! Zato morate da naučite da sarađujete s njima, da prepoznate saveznike i da postupate u skladu s tim! Ne shvatam zašto na ovoj planeti ima tako malo ljudi sposobnih za to. Kao da vam putovanje sa Zemlje ošteti mozak, ili tako nešto."
     Neki se zbunjeno nasmejaše. Frenk ih upita kakvi su uslovi života u šatoru. Žalili su se na iste stvari kao i drugi, i ponovo je bio u prilici da ih preduhitri, da to kaže umesto njih. Onda im je opisao ishod svog putovanja na Klark. "Postigao sam moratorijum na doseljavanje, a to znači više nego samo vreme da se izgrade nova naselja. To znači početak nove faze u odnosima SAD i UN. U Vašingtonu su konačno ukapirali da UN rade za transnacionalke, i sada paze da se poštuje sporazum. Vašingtonu je ovo u najboljem interesu, i oni su jedini koji to rade. Sporazum je postao deo bitke koja se vodi, između naroda i transnacionalki. Vi ste takođe u njoj, i zato ste bili napadnuti, ali morate da znate kome treba da uzvratite, i kako da se povežete sa saveznicima!"
     Ovo su propratila smrknuta lica, što je izgledalo logično, te Frenk reče: "Na kraju ćemo pobediti, znate. Ima nas više nego njih."
     Toliko što se tiče šargarepe. Kad je bila reč o štapu, sa ljudima bespomoćnim poput ovih uvek je bilo lako. "Vidite, ako nacionalne vlade uskoro ne smire situaciju, ako ovde bude još nemira i stvari počnu da se raspadaju, reći će: do đavola s tim - neka transnacionalke same rešavaju svoje probleme sa radnom snagom, biće delotvornije u tome. A vi znate šta to znači za vas."
     "Siti smo ovoga!" povika jedan čovek.
     "Naravno da jeste", reče on. Uperi prst u njih. "Pa, imate li plan kako to da okončate, ili ne?"
     Potrajalo je dok ih nije doveo do dogovora. Razoružati se, sarađivati, organizovati se, poslati peticiju američkoj vladi za pomoć, za pravdu. U suštini, staviti se u njegove ruke. Prirodno što je potrajalo. U međuvremenu je morao da obeća da će se postarati da reši svaku pritužbu, ispraviti svaku nepravdu, nadoknaditi svaku štetu. Bilo je besmisleno, opsceno, no on je stegnuo zube i obećavao. Poučio ih je o odnosima sa medijima i tehnici arbitracije, kako da organizuju ćelije i komisije, kako da izaberu vođe. Kakve neznalice! Mladi muškarci i žene, pažljivo obrazovani da budu apolitični, da budu tehničari koji uobražavaju da mrze politiku, što ih je činilo voskom u rukama njihovih vladara, kao što je oduvek bilo. Njihova zaglupljenost bila je istinski zastrašujuća, i on je morao da bude oštar prema njima.
     Ispratili su ga klicanjem.

     Na stanici ga je čekala Maja. Onako iscrpljen, mogao je samo da zuri u nju, u neverici. Posmatrala ga je preko videa, rekla je. Frenk zavrte glavom; one budale unutra nisu se potrudile ni da isključe kamere, možda čak nisu bili svesni da one postoje. Svet je, dakle, video sve. A Maja je imala onaj poznati izraz divljenja na licu, kao da je smirivanje eksploatisanih radnika lažima i sofistikom bilo najveće junaštvo. Za nju je svakako bilo. U stvari, došla je da primeni iste tehnike u ruskom šatoru, jer tamo nije bilo napretka, a tražili su njen dolazak. Predsednica PrvoMarsa! Rusi su, znači, bili još naivniji od Amerikanaca.
     Zamolila ga je da pođe s njom, a on je bio suviše premoren da bi vršio analizu štete/koristi takvog čina. Pristao je grimasom usana. Bilo je lakše postupati po inerciji.
     Otišli su vozom do sledeće stanice, probili se kroz kordon policije i ušli. Ruski šator bio je pun kao štampana ploča. "Imaćeš teži posao nego ja", reče Frenk, pošto se osvrnuo oko sebe.
     "Rusi su navikli na to", reče ona. "Ovi šatori ni po čemu se ne razlikuju od moskovskih stanova."
     "Da, da." Rusija se pretvorila u neku vrstu ogromne Koreje, gajeći isti brutalni aerodinamični kapitalizam, savršeno tejlorizovan, sa glazurom demokratije i potrošačkim društvom koje je prikrivalo huntu. "Neverovatno koliko je malo potrebno da zavedeš gladne."
     "Frenk, molim te."
     "Zapamti to i sve će ići kako treba."
     "Hoćeš li ti da pomogneš ili nećeš?"
     "Da, da."

     Centralni trg mirisao je na sojin sir, boršč i električne vatre, a gomila je bila mnogo neobuzdanija i bučnija nego u američkom šatoru, svaki pojedinac bio je prkosni vođa, spreman da se upusti u besedu. Bilo je mnogo više žena nego u američkom šatoru. Izvalili su prugu i to ih je ohrabrilo, izazvalo žeđ za novom akcijom. Maja je morala da koristi ručni megafon, i sve vreme dok je govorila, stojeći na stolici, svetina je kružila oko njih, a učesnici u nekoliko glasnih svađa su je prenebregavali, kao da je klavirista u nekom noćnom lokalu.
     Frenkov ruski bio je zapušten, i razumeo je malo od onoga što je gomila dovikivala Maji, ali je dosta dobro pratio njene odgovore. Objašnjavala im je moratorijum na doseljavanje, zastoj u robotskoj gradnji naselja i vodovoda, potrebu za disciplinom, obećavala bolji život ako se sve završi u redu. Pretpostavljao je da je reč o uobičajenoj propagandi babuški, koja je ipak uspevala donekle da ih smiri, jer je sada u mnogim Rusima postojala jaka reakcionarna crta; sećali su se kakvi su u suštini bili društveni nemiri i opravdano strahovali od njih. A bilo je mnogo toga što je mogla da im obeća, i sve je izgledalo ostvarjivo: veliki svet, malo ljudi, silna prirodna bogatstva, dobri projekti robotizacije, kompjuterski programi, genske matrice...
     Iskoristio je jednu izrazito bučnu raspravu da joj kaže na engleskom: "Ne zaboravi štap."
     "Šta?" obrecnula se.
     "Štap. Zapreti im. Šargarepa i štap."
     Klimnula je glavom. Ponovo im se obratila preko megafona: nezaobilazna činjenica otrovnog vazduha, smrtonosna hladnoća. Živi su samo zahvaljujući šatorima, i dovodu struje i vode. A ranjivi su na načine o kojima nisu ni razmišljali, koji tamo kod kuće i ne postoje.
     Bila je brza, uvek je bila brza. Vratila se na obećanja. Napred-nazad, štap i šargarepa, povlačenje uzde, pa kocka šećera. Konačno su i Rusi bili ukroćeni.
     Kasnije, dok su se vraćali vozom u Šefild, Maja je brbljala sa nervoznim olakšanjem, zarumenjenog lica, blistavih očiju, stežući ga za mišicu kad god bi naprasno zabacila glavu i prsnula u smeh. Ta napeta inteligencija, to omamljujuće fizičko prisustvo... mora da je bio na ivici snage, ili više uzdrman boravkom u šatorima nego što mu se činilo, ili zbog sastanka sa Filis, jer je osetio kako se zagreva za nju, što je bilo kao da je zakoračio u saunu posle ledenog dana napolju, sa istim onim osećajem popuštanja napetosti, sveprožimajućeg spokoja. "Ne znam šta bih radila bez tebe", sipala je reči, "jer si stvarno dobar u takvim situacijama, tako jasan, čvrst i oštar. Veruju ti zato što ne pokušavaš da im se dodvoriš ili da ublažiš istinu."
     "To najbolje uspeva", reče on, zagledan kroz prozor u promičuće šatore. "Posebno kada im se dodvoravaš i lažeš."
     "Oh, Frenk."
     "Istina je. I sama si dobra u tome."
     Bio je to primer tropa o kome su govorili, ali Maja to nije primetila. U retorici je postojao naziv za to, ali nije mogao da ga se seti. Metonimija? Sinegdoha? Ali ona se samo nasmejala i stisnula mu rame, naslonjena na njega. Kao da nikada nije bilo svađe u Barouzu, da se ne pominje sve ono pre toga. U Šefildu nije izišla na svojoj stanici, već na njegovoj, i pošla pored njega kroz prostranu rubnu stanicu, ušla s njim u stan, gde se svukla i istuširala i obukla jedan od njegovih kombinezona, ne prestajući da priča o danu i situaciji uopšte, kao da su uvek tako radili: izlazak na večeru, supa, pastrmka, salata, boca vina, naravno, baš kao i svake večeri! Opušteni u stolicama, pili su kafu i brendi. Političari posle dana provedenog u politici. Vođe.
     Konačno se ispraznila, potonula u stolicu, i ćutke ga gledala. A njega to, začudo, nije više činilo nervoznim; kao da ga je neko polje sile štitilo od toga. Možda izraz njenih očiju. Ponekad se činilo da je zaista moguće opaziti da li se nekome sviđaš.
     Spavala je kod njega. A posle toga je provodila vreme u svom uredu u sedištu PrvoMarsa i u njegovom stanu, bez ijedne reči o tome šta radi ili šta to znači. I kada bi bilo vreme za počinak, svukla bi se i legla pored njega, zatim uz njega, topla i opuštena. Dodir celog tela, svega odjednom... A ako bi on nešto započeo, spremno je uzvraćala; bilo je dovoljno da joj dodirne mišicu. Kao ulazak u saunu. Bila je tako prijatna, tako smirena. Potpuno različita osoba; pravo čudo. Kao da to nije bila Maja; a opet je bila tu, šapućući, Frenk, Frenk.
     Ali nikada nisu pričali o tome. Tema je uvek bila situacija, dnevne novosti; tu je zaista bilo napretek građe za razgovor. Nemiri na Pavonisu bili su u privremenom zatišju, ali su problemi iskrsavali širom planete, i bilo je sve gore: sabotaže, štrajkovi, pobune, sukobi, nemiri, ubistva. A vesti sa Zemlje prevazišle su i najcrnji humor, i pretvorile se u čistu stravu; u poređenju sa njima, Mars je bio oličenje reda, mali lokalni vir po strani od bezdana džinovskog vrtloga, koji je Frenku izgledao kao spirala smrti za sve što zapadne u njega. Svuda su se razgorevali mali ratovi, poput šibica. Indija i Pakistan upotrebili su atomsko oružje u Kašmiru. Afrika je bila na izdisaju, a na severu su se natezali oko toga gde prvo da pomognu.
     Jednog dana, do njih je stigla vest da je naselje uz mohoul Hefestus, zapadno od Elizijuma, nastanjeno Amerikancima i Rusima, osvanulo potpuno napušteno. Radio-veza bila je u prekidu, i kada su ljudi sišli iz Elizijuma da pogledaju, našli su opustelo naselje. Ovo je zapalilo čitav Elizijum, pa su Frenk i Maja odlučili da vide mogu li nešto lično da pomognu. Pošli su zajedno vozom do Tarzisa, silazeći u sve gušći vazduh i kamenite ravnice, sada prošarane nanosima snega koji se nikada nije topio, zrnastog i prljavo ružičaste boje, poleglog uz severnu stranu svake dine ili stene, nalik na obojenu senku. I dalje, u košmarne, svetlucavo crne nizije Izidisa, gde se tokom najtoplijih dana leta topio permafrost i potom ponovo ledio u sjajnu crnu glazuru. Tundra u nastanku, možda čak i močvara. Pokraj prozora voza proletali su čuperci crne trave ili, pak, arktičkog cveća. Ili je to bilo samo smeće.
     Barouz je bio zanemeo i nespokojan, široki travnati bulevari bili su pusti, a njihovo zelenilo šokantno kao priviđenje, ili kao mrlje svetlosti od gledanja u Sunce. Dok su čekali voz za Elizijum, Frenk je otišao do stanične garderobe i uzeo svoje stvari iz sobe u Barouzu koje je tu ostavio. Službenik se vratio sa velikom kutijom, u kojoj je bila samačka kuhinjska oprema, svetiljka, par kombinezona i beležnica. Nije pamtio ništa od toga. Gurnuo je beležnicu u džep, a ostalo bacio u kontejner. Protraćene godine; nije se sećao ni jednog jedinog dana. Pregovori o sporazumu, sada razotkriveni kao čisto pozorište, gde je neko ritnuo nosač iza pozornice i srušio čitave kulise, otkrivši pravo lice prošlosti na sporednom stepeništu, dva čoveka koji se rukuju i klimoglave.
     Ruski ured u Barouzu tražio je da Maja ostane i pozabavi se nekim tamošnjim poslovima, pa je Frenk sam seo u voz do Elizijuma, a potom se pridružio karavanu rovera koji se uputio prema Hefestusu. Ljudi u njegovom roveru bili su suzdržani zbog njegovog prisustva, pa ih je ljutito prenebregavao i čitao svoju staru beležnicu. Uglavnom standardni izbor, serije velikih romana sa tek ponekim paketom političke filozofije. Sto hiljada naslova; poslednji modeli beležnica imali su hiljadu puta veću zapreminu, iako je to bilo beskorisno poboljšanje, jer više nije bilo vremena da se pročita makar jedna knjiga. Izgleda da je u to vreme bio ljubitelj Ničea. Otprilike polovina označenih odlomaka bila je iz njegovih dela, ali Frenku nije bilo jasno zašto, jer sve je bilo isprazno naklapanje. A onda je pročitao jedan od koga je zadrhtao: Pojedinac je, u svojoj budućnosti i prošlosti, otelovljeni usud, zakon za sebe, još jedna neizbežnost svega onoga što jeste i što će biti. Reći mu 'promeni se' znači tražiti da se sve promeni, čak i u prošlosti...
     U Hefestusu se upravo naseljavala nova posada, uglavnom veterani, tehničari i inženjeri, ali mnogo profinjeniji od pridošlica u Pavonisu. Frenk je razgovarao sa mnogima od njih, raspitujući se o nestalima, i jednog jutra na doručku, pored prozora koji je gledao na gustu, belu, termalnu izmaglicu mohoula, jedna Amerikanka, koja ga je podsećala na Ursulu, reče: "Ti ljudi su ceo život gledali video, to su proučavaoci Marsa, veruju u njega kao u gral, i posvetili su ceo život dolasku ovamo. Godinama rade i štede, a onda rasprodaju sve da bi kupili mesto za put, zato što nemaju predstavu o tome šta ih čeka ovde. Zatim dođu ovamo, u ropstvo, ili u najboljem slučaju u staru kolotečinu, na poslove zbog kojih im se čini da i dalje gledaju Mars na televiziji. Zato nestaju. Jer traže ono zbog čega su došli ovamo."
     "Ali oni ne znaju kako žive oni koji su nestali!" pobuni se Čalmers. "Ne znaju čak ni da li su živi!"
     Žena odmahnu glavom. "Kruže priče. Ljudi se pojavljuju. Postoje video-snimci za jednokratnu upotrebu koji se povremeno prikazuju." Ljudi oko nje potvrdiše njene reči. "A vidimo šta dolazi sa Zemlje iza nas. Bolje je nestati u unutrašnjosti dok još postoji prilika."
     Frenk je vrteo glavom, u neverici. Bila je to ista priča kao ona koju mu je ispričao vežbač na klupi u rudarskom logoru, ali je zbog nečega zvučala zlokobnije iz usta ove smirene, sredovečne žene.
     Te noći nije mogao da zaspi, pa je pozvao Arkadija i dobio ga pola sata kasnije. Arkadije je, začudo, bio na Olimpus Monsu, u opservatoriji. "Šta misliš da postigneš?" upita Frenk. "Šta misliš da će se dogoditi ako svi pobegnu u brda?"
     Arkadije se iskezi. "Kako - šta? Ostvarićemo ljudskiji život, Frenk. Radićemo da ostvarimo svoje potrebe, i baviti se naukom, i možda još malo teraformirati. Pevaćemo i igraćemo i šetaćemo na Suncu, ali ćemo i raditi kao mahniti da se nahranimo, i iz radoznalosti."
     "To je nemoguće!" uzviknu Frenk. "Deo smo sveta, ne možemo da bežimo od njega."
     "A što da ne? Taj svet o kome govoriš obična je plava, večernja zvezda. Za nas sada postoji samo ovaj crveni svet."
     Frenk odustade, razočaran. Nikada nije uspeo da razgovara sa Arkadijem, nikada. Sa Džonom je bilo drugačije, no on i Džon su bili prijatelji.
     Vratio se vozom u Elizijum. Masiv Elizijuma dizao se nad obzorjem kao ogromno sedlo spušteno na pustinju; strme padine dva vulkana sada su bile ružičasto bele, duboko pod ledničkim snegovima koji će se uskoro i pretvoriti u lednike. O naseljima u Elizijumu uvek je razmišljao kao o suprotnosti onima na Tarzisu; ova su bila starija, manja, disciplinovanija i zdravija. Ali sada su ljudi nestajali na stotine odjednom; bila je to odskočna daska u nevidljivu naciju, skrivenu u divljini među kraterima.
     U Elizijumu su ga zamolili da održi govor grupi tek pristiglih Amerikanaca, jer je to bilo prvo veče njihovog snalaženja. Govor je bio službeni, ali mu je prethodilo neslužbeno okupljanje, i Frenk je kao i obično išao okolo i postavljao pitanja. "Naravno da ćemo pobeći, ako bude moguće", reče mu jedan čovek hrabro.
     Odmah se ubaciše i ostali. "Rekli su nam da ne dolazimo ovamo ako volimo da radimo na otvorenom. Toga nema na Marsu, rekli su."
     "Koga su mislili da prevare?"
     "Kao da su samo oni videli snimke odavde."
     "Ma šta, svaki drugi članak piše o marsovskom podzemlju, i da su to komunisti ili nudisti ili rozenkrojceri..."
     "Utopije, karavani ili pećinski ljudi..."
     "Amazonci, lame ili kauboji..."
     "Šta je to, da li to svi projektuju svoje maštarije ovde zato što je dole tako loše, kapirate?"
     "Možda postoji jedinstven, organizovan svet u senci..."
     "To je još jedna grdna maštarija, uopštavajuća maštarija..."
     "Istinski vladari planete, zašto da ne? Skriveni, možda pod vođstvom vaše prijateljice Hiroko, možda ne. Ko zna? Niko ne zna pouzdano, bar ne oni na Zemlji."
     "Sve su to priče. Ovo je najbolja u ovom trenutku, i milioni ljudi na Zemlji primili su se na nju, postali zavisni. Veliki broj njih želi da dođe, ali samo neki uspeju. A dobar deo onih izabranih prethodno je prošao kroz čitav proces odabiranja, masno lažući da bi dospeli ovamo."
     "Jeste, jeste", reče Frenk tmurno. "Svi smo to radili." To ga je podsetilo na Mišelovu staru šalu; pošto će svi ionako poludeti...
     "I sad ste tu! Šta ste očekivali?"
     "Ne znam." Nezadovoljno je odmahnuo glavom. "Ali to su sve iluzije, razumete? Potreba za izdvajanjem osakatila bi svaku zajednicu. Kada dođete do srži, vidite da su to samo priče."
     "Gde su onda svi oni što nestaju?
     Frenk nesigurno slegnu ramenima i iskezi se.
     Sat kasnije još je mislio o tome. Svi su se preselili u amfiteatar na otvorenom, izgrađen u starogrčkom stilu, od blokova soli. Polukrug od terasastih belih klupa bio je ispunjen telima koja su se završavala pažljivim licima u očekivanju njegovog govora, radoznalim da čuju šta će im reći jedan od prvih stotinu; bio je ostatak prošlosti, lik iz istorije, bio je na Marsu deset godina pre nego što su se neki u publici rodili, i njegova sećanja na Zemlju bila su iz vremena njihovih dedova, sa one strane bezdanog i senovitog ponora godina.
     Stari Grci svakako su umeli da udese veličinu i razmere za govornika: samo je malo povisio glas, i svi su ga čuli. Rekao im je neke uobičajene stvari, standardno obraćanje, iseckano i cenzurisano, jer su ga tužno nagrdili poslednji događaji. Čak ni njemu nije zvučalo naročito povezano. "Vidite", rekao je, grozničavo sređujući misli dok je govorio, improvizujući, pretražujući lica u gomili, "kada smo došli ovamo, videli smo mesto koje se razlikovalo, novi svet, i to nas je neizbežno načinilo drugačije od onih bića kakva smo bili ranije. Nijedno od pravila stare Zemlje više ne važi. Izvesno je da ćemo stvoriti novo društvo, onakvo kakvo odgovara prirodi stvari. Nastaće iz naših zajedničkih odluka, i zajedničkog rada. A to su odluke koje donosimo u naše vreme, sada, u ovom trenutku. Ali ako se izvučete i pridružite skrivenim kolonijama, sami sebe ćete izolovati! Ostaćete ono što ste bili kad ste došli i nikad se nećete preobraziti u marsovskog čoveka! Osim toga, lišićete nas ostale svog znanja i doprinosa. Znam iz iskustva kako je to, verujte mi." Ovo ga prostreli bolom, i bio je zapanjen što je uspeo da ga oseti: "Kao što znate, neki od prvih stotinu bili su prvi koji su nestali, verovatno pod vođstvom Hiroko Ai. Ni dan danas ne razumem zašto su to učinili. Ali koliko nam je samo nedostajala njena genijalnost u projektovanju sistema! Mislim da mogu pouzdano reći da je deo naših trenutnih problema posledica njenog dugogodišnjeg odsustva." Zatresao je glavom, pokušavajući da sredi misli. "Kada sam prvi put video ovaj kanjon u kome se nalazimo, bio sam s njom. Bilo je to jedno od prvih istraživanja ove oblasti, kraj mene je bila Hiroko Ai, i kada smo pogledali dole u kanjon, golog i ravnog dna, rekla mi je: liči na pod sobe." Zurio je u publiku, pokušavajući da se seti Hirokinog lica. Da... ne. Čudno je kako se čovek seća nečijeg lica sve dok ne pokuša da ga naslika u mislima, kako se tada okrenu od vas. "Nedostajala mi je. Došao sam ovamo, i teško je poverovati da je to ono isto mesto, i zato... teško je poverovati da sam je ikada poznavao." Zastao je, pokušao da izoštri njihova lica. "Razumete li me?"
     "Ne!" doviknu neko.
     Kroz njegovu zbunjenost probi se iskra starog gneva. "Govorim vam da ovde moramo da stvorimo novi Mars! Govorim da smo postali neka sasvim drugačija bića, bogamu, i da ovde više ništa nije isto! Ništa!"
     Morao je da odustane, i da se vrati na svoje mesto. Zaređaše drugi govornici, čiji su jednolični glasovi lebdeli iznad njega dok je sedeo, ošamućen, gledajući prema otvorenom kraju amfiteatra, gde je bio park sikomora širokih krošanja. Iza njih su se dizale vitke bele zgrade, sa drvećem na krovovima i terasama. Zelena i bela vizija.
     Nije umeo da im kaže. Niko to nije umeo. Samo vreme, i sam Mars. A u međuvremenu će raditi suprotno onom što je najbolje za njih. Tako je oduvek bilo, ali kako, zašto? Zašto su ljudi tako glupi?
     Napustio je amfiteatar i zaputio se kroz park, prema gradu. "Kako ljudi mogu da rade protiv sopstvenih materijalnih interesa?" upitao je Slusinskog preko zglobne pločice. "To je nenormalno! Marksisti su bili materijalisti, kakvo je bilo njihovo objašnjenje?"
     "Ideologija, ser."
     "Ali ako materijalni svet i naš način upravljanja njim određuju sve drugo, otkud onda ideologija? Šta su rekli, odakle ona dolazi?"
     "Neki od njih definisali su ideologiju kao izmišljeni odnos prema stvarnoj situaciji. Priznali su da je mašta moćna sila u čovekovom životu."
     "Ali oni onda nisu ni bili materijalisti!" On opsova, s gađenjem. "Ne čudi me što je marksizam propao."
     "Pa, znate, ser, na Marsu ima puno njih koji za sebe kažu da su marksisti."
     "Seru! Isto tako su mogli da se nazovu zoroastristima, jansenistima, ili hegelistima."
     "Marksisti su hegelisti, ser."
     "Umukni", zareža Frenk i prekinu vezu.
     Izmišljena bića, u stvarnom svetu. Nikakvo čudo što je zaboravio na štap i šargarepu, i odlutao u priču o novom biću i radikalnim razlikama i ostalom sranju. Pokušao je da bude Džon Bun. Da, tako je! Pokušao je da radi ono što je radio Džon. Ali Džon je bio dobar u tome; Frenk ga je bezbroj puta gledao kako izvodi svoju magiju, menjajući sve samim načinom na koji je govorio. A za Frenka su reči bile poput kamenja u ustima. Čak i sada, kada im je baš to bilo potrebno.

     Na stanici u Barouzu dočekala ga je Maja i zagrlila ga. Ukočeno je izdržao zagrljaj, sa torbama u rukama. Na nebu boje sleza izvan šatora nadimali su se čokoladni olujni oblaci. Nije mogao da je pogleda u oči. "Bio si divan", reče ona. "Svi govore o tome."
     "Na jedan sat." Posle čega će doseljenici nastaviti da nestaju. Bio je to svet dela, i reči nisu imale više uticaja na njih nego zvuk vodopada na tok potoka.
     Požurio je do ureda u mezi. Maja je pošla s njim i sve vreme je ćeretala dok se on useljavao u jednu od soba žuto obojenih zidova na četvrtom spratu. Nameštaj od bambusa, prekrivači i jastuci na kauču sa cvetnim dezenom. Maja je bila puna planova, vesela, zadovoljna njime. Bila je zadovoljna njime! Stezao je zube dok ga nisu zaboleli. Od bruksizma je imao svakojake facijalne bolove, koji su se probijali kroz krunice i hrskavicu viličnih zglobova.
     Na kraju je ustao i pošao prema vratima. "Moram da prošetam", reče. Izlazeći, krajičkom oka opazio je izraz na njenom licu: povređeno iznenađenje. Kao i obično.
     Brzim korakom sišao je do travnjaka i zaputio se duž dugačkog niza Barejsovih stubova, čija je nepravilnost podsećala na kuglaške čunjeve snimljene u letu. Prešavši kanal, seo je za jedan od spoljnjih stolova, belih i okruglih, u uličnom kafeu, i ceo sat ispijao šolju grčke kafe.
     Odjednom opazi da Maja stoji pred njim.
     "Šta ti to znači?" upita ona. Pokazala je na sto, i njegovo sumorno lice. "Šta sad ne valja?"
     Zurio je u svoju kafu, a onda je pogleda i ponovo se zagleda u šolju. Nemoguće je. U mislima mu je odzvanjala rečenica od jednako naglašenih reči: Ja sam ubio Džona.
     "Sve je u redu", reče. "Na šta misliš?"
     Uglovi usana joj se zategoše, učiniše da joj pogled postane podsmešljiv, a lice staro. Uskoro će napuniti osamdesetu. Prestari su za ovo. Posle dugog ćutanja, ona sede preko puta njega.
     "Slušaj", reče. "Nije me briga šta je bilo u prošlosti." Zaćutala je, i on se osmeli da je pogleda; zurila je u sto, sa odsutnim izrazom lica. "Šta je bilo na Aresu, mislim, ili u Podbrežju. Ili bilo gde."
     Srce mu je tuklo u grudima kao dete koje bi htelo da pobegne. Osećao je hladnoću u plućima. Nastavila je da govori, ali on nije čuo šta je rekla. Možda zna? Možda zna šta je uradio u Nikoziji? Nemoguće, jer ne bi bila tu (ili bi?); svejedno, morala bi da zna.
     "Razumeš?" upita ona.
     Nije znao na šta treba da odgovori. Nemo je gledao u šolju, i ona mu je iznenada izbi zamahom ruke. Šolja odlete pod susedni sto i razbi se. Beli keramički polukrug drške zavrte se na podu.
     "Kažem, jesi li razumeo?"
     Paralisan, nastavio je da zuri u ploču stola. U ukrštene, smeđe krugove kafe. Maja se nagnu napred i zaroni lice u šake. Bila je presavijena preko stomaka, ne dišući.
     Konačno udahnu i podignu glavu. "Ne", reče, tako tiho da je isprva pomislio da se obraća sebi. "Ne govori o tome. Misliš da mi je stalo, i zato radiš sve ovo. Kao da bi sada moglo da mi znači više nego tada." Podigla je oči i uhvatila njegov pogled. "To je bilo pre trideset godina", reče. "Trideset pet otkako smo se sreli, i trideset od toga. Više nisam ona Maja Tojtovna. Ne poznajem je, ne znam šta je mislila i osećala, niti zašto. Bio je to neki drugi svet, drugi život. Ništa mi više ne znači. Ne osećam ništa za njega. Ovde sam, i to sam ja." Ubola se palcem između grudi. "I znaš šta? Volim te."
     Pustila je da se tišina oduži, da njene poslednje reči otplove kao talasi u ribnjaku. Nije mogao da odvoji pogled od nje; onda se ipak otrgnu i pogleda u blede večernje zvezde iznad glave, puštajući da mu se njihov položaj ureže u sećanje. Kada je rekla da te voli, Orion je bio visoko na južnom nebu. Stolica je bila tvrda ispod tebe. Noge su ti bile hladne.
     "Neću da mislim ni o čemu drugom", reče ona.
     Ne zna; a on zna. Ali svako mora nekako da sagleda svoju prošlost. Bilo im je po osamdeset godina, i bili su zdravi. Bilo je ljudi starih i sto deset godina, zdravih, poletnih, snažnih. Ko zna koliko će to trajati? Imaće dugu prošlost za sagledavanje. A dok je trajalo, dok su se godine njihove mladosti gubile u dalekoj prošlosti, sve te sažižuće strasti tako su se duboko usekle... jesu li to mogli biti samo ožiljci? A ne unakažavajuće rane, hiljade amputacija?
     Ali to nije bila fizička pojava. Amputacije, kastracije, pražnjenje; sve je to bilo u uobrazilji. Izmišljeni odnos prema stvarnoj situaciji...
     "Mozak je čudna životinja", promrmlja.
     Nagnula je glavu, radoznalo ga pogledala. On odjednom oseti strah: bile su to njihove prošlosti, morale su biti, jer inače ne bi bilo njih, i sve što su osećali i govorili u sadašnjosti bilo je samo odjek prošlosti; kako su onda mogli da znaju, govoreći ono što su govorili, šta zaista osećaju u dubini uma, ili misle i govore? Nije bilo načina da znaju. Veze su zbog toga bile potpuno zagonetne; događale su se između podsvesnih umova, i nikako se nije moglo verovati onome što bi procurilo na površinu misli. Da li je Maja na najdubljem nivou znala ili nije, da li je pamtila ili zaboravila, želela osvetu ili oprostila? Bilo je nemoguće znati, biti siguran. Nemoguće.
     A ipak je sedela tu pred njim, skrušeno, činilo mu se da bi mogao da je razbije kao onu šolju, da je slomi jednim pokretom prsta. Šta će biti ako se ne bude bar pretvarao da joj veruje? Šta će tada biti? Kako da je slomi? Mrzela bi ga zbog toga - zato što ju je naterao da se seti prošlosti, učinio da joj ponovo postane važna. Stoga... jedno od njih mora da nastavi. Da glumi.
     Podigao je ruku, sa toliko straha da je pokret podsećao na teleoperaciju. Bio je patuljak u mehaničkom kopaču, krutom, opipljivom, poznatom kopaču: podigni, odmeri! Levo, stop; nazad, stop, drži tako. Polako dole. Polako, polako na njenu nadlanicu. Zahvati, ali veoma pažljivo. Šaka joj je bila tako hladna; kao i njegova.
     Prazno ga je pogledala.
     "'Ajde..." Morao je da pročisti grlo. "'Ajde da se vratimo u sobu."

     Posle toga je nedeljama bio fizički nespretan, kao da se povukao u neki onostrani prostor, odakle je morao daljinski da upravlja telom. Teleoperacija. Bio je svestan svakog mišića u telu. Ponekad ih tako dobro znao da je mogao da se provlači kroz vazduh, ali se najveći deo vremena trzao u hodu kao Frankenštajnovo čudovište.
     Barouz je bio preplavljen lošim vestima; život u samom gradu izgledao je prilično normalno, ali su video-ekrani donosili slike sveta koji je Frenk jedva prepoznavao. Pobune u Helasu; pokriveni krater Hjuston proglasio se nezavisnom republikom. Iste nedelje, Slusinski je poslao snimak američkog sabirnog centra u kome su se svih pet spavaonica dogovorile da pođu u Helas bez odgovarajućih putnih dozvola. Čalmers je stupio u vezu sa novim rukovodstvom UNOMA-e i dobio odeljenje policije UN koja će otići tamo; dogodilo se da je deset ljudi uhapsilo njih pet stotina, tako što su jednostavno premostili kompjuter fizičkog pogona šatora i naredili bespomoćnim žiteljima da se ukrcaju u vagone voza pre nego što im ispuste vazduh. Voz ih je odvezao u Koroljev, koji je sada u suštini bio zatvorski grad. Njegov preobražaj u zatvor tek je nedavno postao opšte poznata stvar; bilo je teško odrediti kada, jer je to dobilo karakter već-i-oduvek, možda zato što su već nekoliko godina širom planete postojali elementi zatvorskog sistema.
     Čalmers je ispitao nekoliko zatvorenika preko videa u njihovim sobama, po dvoje i troje istovremeno. "Vidite kako su vas lako zarobili", rekao im je. "Tako će biti svuda. Sistemi za održavanje života tako su osetljivi da ih je nemoguće braniti. Savremena vojna tehnologija čini da je policijska država čak i na Zemlji ostvarljivija nego ikad, ali ovde je to besmisleno lako."
     "Pa, sredili ste nas kad je bilo najlakše", reče jedan šezdesetogodišnjak. "Što je bilo pametno. Ali kad se jednom oslobodimo, voleo bih da vidim kako ćete nas uhvatiti. U toj situaciji, vaš sistem za održavanje života podjednako je ranjiv kao i naš, s tim što je vaš vidljiviji."
     "Trebalo bi da znate da nije tako! Svi ovdašnji sistemi za održavanje života nepovratno su povezani sa Zemljom. Ali oni imaju neograničene vojne moći, a mi ne. Ti i tvoji drugari pokušavate da oživite nekakvu bunu iz mašte, neku vrstu naučnofantastične 1776, u kojoj graničari zbacuju jaram tiranije, ali ovde to nije tako! Sve analogije su pogrešne, i to obmanjujuće pogrešne, zato što zaklanjaju istinu, pravu prirodu naše zavisnosti i njihove moći. Ne daju da uvidite da je to fantazija!"
     "Siguran sam da ima još mnogo dobrih suseda torijevaca koji na isti način raspravljaju o tome u kolonijama", reče čovek, smešeći se. "A analogija je, zapravo, valjana iz mnogo razloga. Mi ovde nismo samo zupčanici u mašini, već slobodni ljudi, većinom običan svet, ali među nama ima i pravih veličina - već će se pojaviti naši Vašingtoni i Džefersoni, jemčim vam. Kao i Endrjui Džeksoni i Foresti Mouzbiji, brutalni ljudi koji znaju da ostvare ono što žele."
     "To je smešno!" uzviknu Frenk. "Lažna analogija!"
     "Pa, više je metafora nego analogija. Postoje razlike, ali nameravamo kreativno da reagujemo na njih. Nećemo prebacivati muškete preko zidina i skidati vas kao glinene golubove."
     "Prebacivaćete rudarske lasere preko zidova kratera? Mislite da se to razlikuje?"
     Čovek mahnu prema njemu, kao da ima komarca u sobi. "Pretpostavljam da je pravo pitanje hoćemo li imati Linkolna."
     "Linkoln je mrtav", odreza Frenk. "A istorijska analogija je poslednje pribežište ljudi koji ne mogu da shvate situaciju u kojoj žive." I prekinu vezu.
     Razum je bio beskoristan. Kao i bes, i sarkazam, da se ne pominje ironija. Mogao je samo da pokuša da ih nadmaši u maštanju. Zato je ustajao na sastancima i činio sve što je mogao, sugerišući im kakav je Mars bio i kakav je postao, kakvu bi sjajnu budućnost mogao da ima kao kolektivno društvo, specifično i organski marsovsko po prirodi. "U kome je spaljena šljaka svake zemaljske mržnje, sve one mrtve navike koje su nas sprečavale da istinski živimo, odvajale nas od stvaranja koje je jedina prava lepota u životu, bogamu!"
     Uzalud. Pokušao je da se sastane sa nekima od nestalih, jednom je čak razgovarao sa grupom njih telefonom i zamolio ih da dojave Hiroko, ako mogu, da želi hitno da razgovara s njom. Ali kao da niko nije znao gde se ona nalazi.
     A onda je jednog dana dobio poruku od nje, faks koji je stigao sa Fobosa. Bilo bi dobro da razgovara sa Arkadijem, glasila je poruka. Ali Arkadije je nestao za vreme boravka u Helasu i više nije odgovarao na pozive. "K'o da igram jebene žmurke", rekao je Frenk gorko Maji jednog dana. "Jeste li se igrali žmurke u Rusiji? Sećam se da sam se jednom igrao sa nekim starijim dečacima, bio je sumrak, i oluja nad vodom činila je da bude zaista mračno, a ja sam lutao opustelim ulicama, svestan da nikada neću pronaći nikog od njih."
     "Zaboravi na nestale", posavetovala ga je. "Usredsredi se na one koje možeš da vidiš. Nestali će ionako motriti na tebe. Nije važno što ih ne viđaš ili što se ne odazivaju."
     On zavrte glavom.
     Potom naiđe novi talas doseljenika. Dreknuo je Slusinskom da dođe i naredio mu da zatraži objašnjenje od Vašingtona.
     "Izgleda, ser, da je konzorcijum lifta prevratom postao vlasništvo Subarašija, tako da mu se sredstva sada nalaze u Trinidad Tobagu i više ga ne zanimaju američki interesi. Mogućnosti izgradnje infrastrukture sada su u skladu sa umerenim tempom doseljevanja, kažu."
     "Bog ih ubio!" reče Frenk. "Ne znaju šta će ovim da izazovu!"
     Hodao je u krug, škrgućući zubima. Reči su se iskradale iz njega, u nesvesnom monologu: "Vidite, ali ne razumete. Džon je bio u pravu kad je rekao da postoje elementi marsovske stvarnosti koji ne mogu da premoste vakuum, ne samo osećaj sile teže, već i osećaj koji imaš kad se probudiš u spavaonici i odeš do kupatila, a zatim preko puta u trpezariju. Ništa niste shvatili kako treba, vi umišljeni, zatucani, glupi kučkini sinovi..."
     On i Maja pošli su vozom koji se vraćao iz Barouza u Pavonis Mons. Tokom čitavog putovanja sedeo je pored prozora i posmatrao kako se crvena zemlja diže i spušta, sabija u ravnicu širine pet kilometara, a zatim širi, penjući se, do četrdeset kilometara, ili stotinu. Ona ogromna izbočina na planeti, Tarzis. Nešto što se probija iznutra. Slično trenutnoj situaciji. Da, zarobljeni su na površini izbočine Tarzis marsovske istorije, a vulkani samo što nisu provalili.
     Tada se ukaza jedan od njih, Pavonis Mons, divovska planina iz snova, kao da je čitav svet Hokusaijeva grafika. Frenku nije bilo do razgovora. Izbegavao je da pogleda prema televizoru u prednjem delu vagona; vesti su se ionako munjevito širile vozom, u uhvaćenim odlomcima okolnog razgovora ili izrazima lica putnika. Nije bilo potrebno gledati video da se saznaju najvažnije vesti. Voz je jurio kroz šumu aheronskih borova, sitnog drveća sa stablom poput crnog gvožđa i cilindričnom krošnjom od iglica. Ali sve su iglice bile žute i opadale su. Čuo je za to, postojao je neki problem sa zemljištem, suviše soli ili nedovoljno azota, nisu bili sigurni. Ljudi u skafanderima stajali su oko jednog na lestvicama, koji je uzimao uzorke obolelih iglica. "To sam ja", tiho reče Frenk Maji, jer je spavala. "Igram se sa iglicama, a bolest je u korenu."
     Stigavši u Šefild, počeo je da se sastaje sa novom upravom lifta, istovremeno sa novom rundom razgovora sa Vašingtonom. Ispostavilo se da je Filis zadržala kontrolu nad liftom, pošto je pomogla Subarašiju u prevratu.
     Onda su čuli da je Arkadije u Nikoziji, samo nekoliko sati vožnje nizbrdo od Pavonisa, i da su on i njegovi sledbenici proglasili Nikoziju slobodnim gradom, kao što je bilo sa Novim Hjustonom. Nikozija je postala velika tranzitna stanica za nestale: samo se dokopaš Nikozije i više te niko ne vidi - bilo je na stotine slučajeva, toliko da je bilo jasno da tu postoji neki sistem, za kontakt i prelazak, sličan podzemnoj železnici, u koji nije mogla da prodre nijedna uhoda, a kamo li da se iz njega vrati. "Hajdemo dole da razgovoramo s njim", reče Frenk Maji kada je čuo vest. "Stvarno bih voleo da se sretnem s njim."
     "Nikakve vajde od toga", reče Maja mračno. Ali tamo je trebalo da bude i Nađa, pa je ipak pošla s njim.
     Ćutali su celim putem niz Tarzis, posmatrajući kako kraj njih proleću smrznute stene. U Nikoziji su propustili voz u stanicu kao da je to sasvim normalna stvar. Ali u maloj grupi koja ih je dočekala nije bilo Arkadija i Nađe; tu su bili Aleksandar Zalin i Raul. U sedištu gradske uprave pozvali su Arkadija preko video-veze: sudeći po svetlosti Sunca iza njega, već je bio kilometrima daleko na istoku. A Nađa, rekli su im, nije ni dolazila u Nikoziju.
     Arkadije je izgledao kao i uvek, srdačno i opušteno. "Ovo je bezumlje", reče mu Frenk, besan što ga nije video uživo. "Ne možete da se nadate uspehu."
     "Bogami, možemo", reče Arkadije. "Uvereni smo." Njegova raskošna riđa i seda brada bila je jasan revolucionarni beleg, činila ga je sličnim mladom Kastru koji se sprema da uđe u Havanu. "Naravno, bilo bi lakše uz tvoju pomoć, Frenk. Razmisli o tome!"
     A tada, pre nego što je Frenk stigao da odgovori, Arkadijevu pažnju privuče nešto izvan ekrana. Posle tihog dogovora na ruskom, Arkadije se ponovo okrenu njemu. "Žalim, Frenk", reče. "Moram nešto da obavim. Javiću ti se čim budem mogao."
     "Da se nisi usudio da odeš!" povika Frenk, ali veza je već bila prekinuta. "Bogamu!"
     Na vezi se pojavi Nađa. Bila je u Barouzu, ali se bila uključila u malopređašnji razgovor. Za razliku od Arkadija, bila je napeta, odsečna, nespokojna. "Valjda ga ne podržavaš u ovome!" uzviknu Frenk.
     "Ne", reče Nađa. "Ne razgovaramo. Još imamo ovu telefonsku vezu, preko nje sam i saznala gde ste, ali je više ne koristimo direktno. Nema svrhe."
     "Ne možeš da utičeš na njega?" upita Maja.
     "Ne."
     Frenk opazi da je Maji teško da poveruje u ovo, i jedva se uzdrža od smeha: ne uticati na čoveka, ne manipulisati njim? Šta je to s Nađom?

     Tu noć su prespavali u prenoćištu blizu stanice. Maja se posle večere vratila u gradsku upravu da razgovara sa Aleksandrom, Dimitrijem, Elenom i Raulom; Frenka to nije zanimalo, za njega je to bilo gubljenje vremena. Nemirno je hodao oko starog grada, kroz uličice pored zida šatora, prisećajući se one davne noći. U stvari, prošlo je samo devet godina, iako su izgledale duge kao stotinu. Nikozija mu je delovala skučeno. Park na zapadnoj uzvisini još je imao dobar pogled na celinu, ali su stvari bile prekrivene tamom, i jedva je uspevao da nazre ponešto.
     U gaju sikomora, sada razgranatih, prošao je pored omalenog čoveka koji je žurio u suprotnom smeru. Čovek zastade i zagleda se u Frenka, koji je stajao pod uličnom svetiljkom. "Čalmerse!" uzviknu čovek.
     Frenk se okrenu. Čovek je imao mršavo lice, dugačke, zamršene kovrdže, mrku boju kože. Niko od poznatih. Ali zbog nečega je ipak osećao jezu. "Da?" odseče.
     Čovek ga odmeri. "Ne poznaješ me, je li?"
     "Ne. Ko si ti?"
     Neznančev kez bio je asimetričan, kao da mu je lice napuklo u ravni vilice. Izgledao je izobličeno u svetlosti svetiljke, poluludo.
     "Ko si ti?" ponovi Frenk.
     Čovek podiže prst. "Kada smo se poslednji put sreli, rušio si grad. Ove noći ću ga ja rušiti. Ha!" Ode, smejući se, i svako oštro "Ha!" bilo je piskavije od prethodnog.
     U upravi grada, Maja ga zgrabi za mišicu. "Brinula sam. Ne bi smeo da lutaš sam ovim gradom!"
     "Umukni." Otišao je do telefona i pozvao fizičko postrojenje. Sve je bilo u redu. Pozvao je policiju UNOMA-e i naredio im da postave oružanu stražu u postrojenju i na železničkoj stanici. Još je ponavljao naređenje nekom na višem mestu u lancu komandovanja, i izgledalo je da će tako ići sve do vrha nove uprave, kada se ekran zacrne. Osetiše potres pod nogama, i svi alarmi u gradu pisnuše uglas. Sveopšte, adrenalno driiiing!
     Još jedan, mnogo oštriji potres. Zašištaše sva vrata, zatvarajući se; zgrade su se zaptivale, što je značilo da je napolju došlo do naglog pada pritiska. On i Maja otrčaše do prozora. Iznad Nikozije bio je oboren šator, negde se spuštao do krovova kao celofan, negde je lepršao na vetru. Ljudi zatečeni na ulici udarali su o vrata, trčali okolo, rušili se, zgrčeni kao tela u Pompeji. Frenk se okrenu od prozora; kroz zube mu prostruja vreo bol.
     Činilo se da se zgrada uspešno zatvorila. Ispod spoljašnje buke čulo se, ili osećalo, brujanje generatora. Video-ekrani su bili prazni, što je otežavalo da se poveruje u prizor iza prozora. Majino lice bilo je zajapureno, ali se dobro držala. "Pao je šator!"
     "Znam."
     "Ali šta se to dogodilo?"
     Nije odgovorio.
     Pokušavala je da oživi video-ekrane. "Jesi li proverio radio?"
     "Ne."
     "Pa?" povisila je glas, iznervirana njegovim ćutanjem. "Hoćeš li mi reći šta se događa?"
     "Revolucija", reče on.