34.

     Kada su putnici liftovskog vozila Prijatelj iz Bankoka saznali da se Klark odvojio i da kabl pada, požurili su u hodnik i garderobu i brže-bolje obukli svemirska odela; začudo, nije došlo do opšte panike, sve se to dešavalo u srcu, na površini su svi bili disciplinovani i pratili malu grupu na vratima komore koja je pokušavala da odredi gde se nalaze i kada bi trebalo da napuste vozilo. Piter Klejborn čudio se ovom redu, jer je njemu samom krv pulsirala kroz telo u ritmu navala adrenalina; nije bio siguran da bi bio u stanju da govori kada bi morao. Jedan čovek iz one grupe napred mirno je objasnio da se približavaju areosinhronoj tački, pa su se svi ugurali u komoru dok nisu bili stisnuti kao odela u ormanu, a onda su zatvorili unutrašnja vrata i ispustili vazduh. Spoljnja vrata kliznula su u stranu i ukazao se veliki pravougaonik zvezdanog prostora, crnog kao smrt. Bilo je zastrašujuće otisnuti se u njega, u nevezanom odelu; mladiću je to izgledalo ravno samoubistvu, ali oni napred odlebdeše napolje, a ostali za njima, poput semenki iz raspukle mahune.
     Vozilo i kabl otploviše prema istoku i ubrzo nestadoše. Oblak svemirskih odela poče da se rasipa. Mnogi od njih zauzeše položaj sa nogama prema Marsu, koji je ležao pod njima kao prašnjava košarkaška lopta: kada su se umirili, uključiše glavne rakete i otploviše uvis. Grupa koja je vršila proračune još je bila na zajedničkoj frekvenciji, razmatrajući celu stvar kao da je šahovski problem. Bili su blizu areosinhrone orbite, ali su propadali brzinom od nekoliko stotina kilometara na sat; ako sagore polovinu goriva u bocama, usporiće pad, i tako se naći na mnogo stabilnijoj orbiti nego što je bilo neophodno, s obzirom na zalihu kiseonika. Drugim rečima, umreće kasnije, od nedostatka vazduha, umesto ranije, od toplote ulaska u atmosferu. Ali to je i bila svrha evakuacije. Ko zna, možda će se spasioci pojaviti pre isteka vremena koje su time dobili. Bilo je očito da su ljudi spremni da pokušaju.
     Mladić izvuče kontrolne poluge rakete iz konzole na zglobu, uhvati ih između palca i kažiprsta, okrenu se tako da mu je svet bio ispod čizama i privremeno se udalji od njega. Neki su pokušali da ostanu zajedno, ali je on ocenio da je to neizvodljivo i da se tako traći gorivo, pa ih je pustio da odlebde iznad njega sve dok nisu postali zvezde među zvezdama. Popustio je onaj strah koji je osećao u garderobi, ali je bio ljut i tužan: nije želeo da umre. Prože ga žaljenje za izgubljenom budućnošću i on glasno jeknu i zaplaka. Posle nekog vremena, spoljnje manifestacije prestadoše, ali se i dalje osećao jadno. Tmurno je zurio prema zvezdama. Povremeno su ga potresali drhtaji zebnje i očajanja, ali su postajali sve ređi dok su se minuti polako pretvarali u sate. Pokušao je da uspori metabolizam, ali je taj napor imao suprotan učinak, tako da je odlučio da se okane toga, iako je prethodno očitao svoj puls sa pločice: 108 otkucaja u minutu. Sva sreća što to nije učinio dok su oblačili odela i otiskivali se u svemir. Napravio je grimasu i zaokupio misli prepoznavanjem sazvežđa. Prolazili su dugi minuti.
     Probudio se, i kada je shvatio da je zaspao, osetio je pomešan užas i čuđenje, ali je odmah ponovo utonuo u san. Posle nekog vremena, još se jednom probudio, i ovaj put nije dao da ga opet prevari san. Ostali putnici nisu bili na vidiku, iako se činilo da se neke zvezde pomeraju naspram pozadine. Nije bilo ni traga od lifta, u svemiru ili na površini planete.
     Čudan način da se umre. Možda donekle sličan onom svemirskom susretu sa vodom za streljanje iz prethodne noći, u snu. Smrt će biti kao svemir, ali bez zvezda i misli. Bilo je to pomalo zamorno čekanje; činilo ga je nestrpljivim, toliko da je pomišljao da isključi grejanje u odelu i skrati celu stvar. Saznanje da je to moguće olakšavalo je čekanje, i odlučio je da to učini kada mu kiseonik bude pri kraju. Puls mu na ovu pomisao poraste na 130 otkucaja, i on pokuša da se usredsredi na planetu prema kojoj je padao. Dome, slatki dome. Iako su prošli sati, još je bio negde oko areosinhrone orbite, i Tarzis je bio ispod njega, mada malo zapadnije. Bio je iznad Marinerisa.
     Prošlo je još sati, i ponovo ga je prevario san. Kada se probudio, ispred njega se nalazila mala srebrna letelica nalik na NLO. On iznenađeno uzviknu i poče bespomoćno da se obrće. Grozničavo je manevrisao raketama da povrati ravnotežu, i kada je konačno uspeo, letelica je još bila tamo. Na prozoru bočnih vrata pojavi se lice neke žene: nešto mu je govorila i pokazivala na svoje uvo. Prebacio se na zajedničku frekvenciju, ali ona nije bila na njoj; nije mogao da je nađe. Uključio je raketu i poleteo prema letelici, i preplašio ženu jer je malo nedostajalo da udari u nju. Uspeo je da uspori i da se malo udalji. Žena je pokazivala rukom: da li bi hteo unutra? Nezgrapno je spojio palac i kažiprst u rukavici, tako žestoko klimajući glavom da je ponovo počeo da se obrće. Okrenuvši se, vide da su bočna vrata ispod prozora na vrhu letelice otvorena. Povratio je ravnotežu i otisnuo se prema vratima, pitajući se hoće li nestati kad stigne do nje. Dodirnu dovratak i odmah mu navreše suze; on zatrepta i u viziru mu zalebdeše kuglice suza dok je pristajao na pod komore. Ostalo mu je vazduha za jedan sat.
     Kada su vrata bila zatvorena i pušten vazduh, otkačio je šlem i podigao ga. Vazduh je bio redak, zasićen kiseonikom i hladan. Otvoriše se unutrašnja vrata i on se provuče unutra.
     Žene su se smejale. Na brodu su bile samo njih dve i zbog nečega su bile dobro raspoložene. "Šta si hteo, da se spustiš na planetu u tome?"
     "Bio sam u liftu", reče on, drhtavim glasom. "Morali smo da iskočimo. Jeste li pokupili još nekoga?"
     "Ti si jedini koga smo videle. Da te odvezemo dole?"
     On samo proguta knedlu. One mu se nasmejaše.
     "Neverovatna sreća da smo naletele na tebe ovde gore, dečko! Koliko gravitacija možeš da izdržiš?"
     "Ne znam. Tri?"
     One se ponovo nasmejaše.
     "Što, vi možete više?"
     "Mnogo više", reče žena koju je video na prozoru.
     "Mnogo više", ponovi on podrugljivo. "Koliko još čovek može da izdrži?"
     "Videćemo", reče druga, i nasmeja se. Mala letelica poče da ubrzava prema Marsu. Mladić je iznemoglo ležao na sedištu iza žena, postavljajući pitanja i srčući vodu i čedarski sir iz tube. Bile su na jednom od sistema ogledala i ukrale su taj sletni modul pošto su poslale ogledala prema planeti, u zgužvanim zavesama debljine molekula. Spuštale su se sa pomakom prema polarnoj putanji: nameravale su da se spuste blizu južne polarne kape.
     Piter ih je ćutke slušao. Onda počeše divlje da odskaču, a prozori pobeleše, pa požuteše i na kraju pređoše u jarku narandžastu boju. Sila teže gurnu ga u sedište, pogled mu se zamuti i on oseti bol u vratu. "Laka kategorija, nema šta", reče jedna od žena. Nije znao da li misli na njega ili na modul.
     Pritisak popusti i prozori se razbistriše. On pogleda napolje; padali su pravo prema planeti i bili su samo nekoliko hiljada metara iznad tla. Nije mogao da veruje. Žene su održavale letelicu u ovoj radikalnoj putanji sve dok nije izgledalo da će se zariti u pesak, a onda su je u poslednjem minutu ispravile i teža ga ponovo pritisnu u sedište. "Slatko", reče jedna od žena, a zatim se nađoše na zemlji, jureći preko slojevitog terena.
     Ponovo gravitacija. Piter siđe iz modula za ženama, niz pešačku cev u veliki rover, osećajući se ošamućeno i na ivici suza. U roveru su bila dva muškarca, koji bučno pozdraviše žene i zagrliše ih. "Ko je ovo?" povikaše. "A, njega smo pokupile tamo gore, iskočio je iz lifta. Još je pomalo izgubljen. Hej", reče mu ona, osmehujući se, "sve je u redu, spustili smo se."