36.

     Padao je sneg. Iako je tek bilo rano popodne, bilo je mračno. Vetar je šibao preko krša, kovitlajući sneg iznad razorenog tla. Nagomilane jedna preko druge, svuda su ležale stene veličine gradskih četvrti, a predeo je bio razbijen u milion minijaturnih litica, jama, meza, grebena, vrhova - i u bezbroj šiljaka čudnovatih oblika, i tornjeva, i klimavog kamenja koje se držalo na mestu samo zahvaljujući kami-ju. Svaki strm ili uspravan kamen u ovom kršu još je bio crn, dok su ravniji oblici sada bili beli od snega, tako da je predeo bio gust crno-beli mozaik koji se gubio iz vida i pojavljivao sa prolaskom magle i zavesa snega.
     Sneg konačno stade. Uminu vetar. Crne vertikale i bele horizontale davale su svetu određenost koju obično nije imao. Pošto nije bilo Sunca, nije bilo ni senki, i činilo se da predeo isijava sopstvenu svetlost kroz sneg prema niskim mrkim oblacima. Svaki oblik bio je jasan, oštrih obrisa, kao zaliven u staklo.
     Na horizontu se ukazaše obrisi u pokretu. Pojavljivali su se jedan za drugim, sve dok ih nije bilo sedam, u nepravilnoj povorci. Kretali su se sporo, oborenih ramena, pognutih šlemova. Činilo se da idu bez cilja. Ona dva na čelu povremeno bi podigla glavu i pogledala napred, ali nisu zastajala, niti pokazivala ispred sebe.
     Oblaci su svetlucali kao sedef, jedini znak u tom tmurnom danu da se Sunce bliži zalasku. Prilike su hodale duž dugačkog grebena koji se dizao iz okolnog krša. Sa vrha grebena pružao se pogled nadaleko u svim pravcima.
     Prilike su se dugo uspinjale uz greben. Konačno su se približile vrhu, kvrgavoj zaravni odakle je greben ponovo počinjao da se spušta. Na vrhu zaravni nalazila se neobična pojava: velika stena ravnog dna, uspravljena visoko u vazduh, oslonjena o šest vitkih kamenih stubova.
     Sedam prilika okružiše megalit. Okruživši ga, zastadoše i neko vreme ostadoše tako, posmatrajući ga, ispod modrih uboja oblaka. Potom zađoše među stubove, pod stenu. Dizala se visoko iznad njih, kao teški krov. Kružni prostor ispod nje bio je ravan, načinjen od uglačanog sečenog kamena.
     Jedna od prilika ode do stuba na drugoj strani kruga i dodirnu ga prstom. Ostali su gledali napolje, u beživotni, zavejani krš. U podu se bešumno pojavi otvor. Prilike mu priđoše i jedna po jedna zakoračiše u unutrašnjost grebena.
     Kada su nestale unutra, šest vitkih stubova počeše da tonu za njima, a veliki dolmen koji su nosili spusti se odozgo, i ostade da počiva na grebenu, sam, ponovo u svojoj pradavnoj, kraljevskoj ulozi. Iza oblaka više nije bilo Sunca; zašlo je, a nad pustu zemlju prostrla se tama.
     Maja je bila ta koja ih je poterala dalje, nagovorila ih da pođu na jug. Utočište pod dolmenom bilo je samo to, utočište, niz malih pećina u grebenu, sa namirnicama i zalihama gasa, no inače pusto. Pošto su se nekoliko dana odmorili, naspavali i okrepili hranom, Maja je počela da zanoveta. Ovo nije nikakav život, govorila je, već neka vrsta žive smrti; gde su ostali? Gde je Hiroko? Mišel i Kasei su joj objasnili da se skrivena kolonija nalazi na jugu, da su se odavno preselili tamo. U redu, rekla je Maja, onda ćemo i mi na jug. U garaži skloništa ima još maskiranih vozila, mogu da sastave karavan koji će putovati noću, rekla je, i kada iziđu iz kanjona, biće bezbedni. Sklonište ionako više nije samodovoljan sistem, zalihe su mu velike, ali konačne, pa bi ranije ili kasnije morali da odu. Bolje da pođu dok još oluja pruža neki zaklon za putovanje. Bilo bi najbolje da pođu.
     I tako je ponovo pokrenula malu grupu u akciju. Natovarili su dva vozila i pošli na put prema jugu, preko ogromnih neravnih polja Margaritifer Sinusa. Bez ograničenja Marinerisa, svake noći su prelazili stotine kilometara, a preko dana su spavali, i u gotovo nemuštom putovanju od nekoliko dana prešli su rastojanje između Argire i Helasa, kroz beskrajnu zemlju kratera na visoravnima juga. Počinjali su da uobražavaju da večno putuju u tim malim vozilima i da putovanju neće biti kraja.
     Ali jedne noći stigli su do slojevitog zemljišta polarne oblasti, i u zoru je pred njima zasjao horizont, da bi se odmah zatim pretvorio u mutnu belu prugu koja se sve više širila, sve dok nije postala bela litica ispred njih. Južna polarna kapa, očito. Mišel i Kasei sedoše za volane dva rovera i počeše tiho da se dogovaraju preko interkoma. Vozili su do bele litice, zatim pravo prema njoj, dok se nisu našli na zaleđenom snegu u podnožju leda. Litica je bila ogromna nadstrešnica, nalik na talas zamrznut trenutak pre no što će se obrušiti na obalu. U led na dnu litice bio je usečen tunel, i na njegovom ulazu pojavi se lik u hodaču i pokaza prema roverima da uđu.
     Tunel ih je vodio najmanje kilometar kroz led. Bio je dovoljno širok za dva ili tri rovera i imao je nisku tavanicu; oko njih je bio blistavo beo i suv led na kome se jedva nazirala stratifikacija. Prošli su kroz dve komore kojima je bio pregrađen tunel, a u trećoj Mišel i Kasei zaustaviše rovere, otvoriše komore i iziđoše. Maja, Nađa, Saks, Sajmon i En pođoše za njima. Nemo su hodali kroz tunel. Tunel se onda otvori i svi zastadoše pred prizorom koji ih je dočekao.
     Iznad njih je bila ogromna kupola od bleštavo belog leda. Stajali su pod njom kao pod prevrnutom džinovskom činijom. Kupola je imala prečnik od nekoliko kilometara i bila je najmanje kilometar visoka, možda i više; strmo se uzdizala prema sredini, gde je bila blago zalučena. Svetlost je bila difuzna, ali dosta jaka, kao u oblačan dan, i činilo se da potiče od same tavanice.
     Zemljište ispod kupole bilo je od blago valovitog crvenkastog peska, travnatog u udubljenjima, sa gustim zasadima bambusa i kvrgavih borova. Desno od njih nalazilo se nekoliko brežuljaka, a među njima se gnezdilo seoce od prizemnih i jednospratnih kuća, obojenih u belo i plavo, pomešanih sa velikim drvećem, u čijim su se debelim granama nalazile kolibice i lestvice od bambusa.
     Mišel i Kasei pošli su prema selu, a žena koja je sprovela njihova vozila u komoru tunela otrčala je napred, vičući: "Stigli su, stigli su!" Sa druge strane kupole ležalo je jezero otvorene vode koja je pomalo isparavala, sa beličastom površinom, prošaranom linijama talasa koji su zapljuskivali obližnju obalu. Na suprotnoj strani jezera dizala se plava gromada Rikovera, čiji je odraz bio plava mrlja u beloj vodi. Uši su im ujedali naleti hladnog vetra.
     Mišel se vrati po prijatelje, koji su stajali kao kipovi. "Hajdemo, hladno je ovde napolju", reče sa osmehom. "Na kupoli se nalazi sloj vodenog leda, tako da neprestano moramo da održavamo temperaturu ispod tačke smrzavanja."
     Iz sela su im prilazili ljudi, dozivajući. Činilo se da im sa obale jezera u susret trči neki mladić, praveći velike skokove sa dine na dinu. Čak i posle toliko godina na Marsu, ovaj leteći trk izgledao je nestvarno za prvih stotinu, i prođe neko vreme pre nego što je Sajmon zgrabio En za mišicu i uzviknuo: "To je Piter! To je Piter!"
     "Piter", reče ona.
     A onda se nađoše usred gomile ljudi, među kojima je bilo mnogo mladih i dece, neznanaca, ali sa poznatim licima koja su se probijala sa svih strana prema njima: Hiroko i Juao, Raul, Ria, Džin, Piter koji se zaleteo u zagrljaj En i Sajmonu, i Vlad, Ursula, Marina i još nekolicina drugih iz aheronske grupe; tiskali su se oko njih, pružajući ruke da ih dodirnu.
     "Gde smo to mi?" uzviknu Maja.
     "Kod kuće", reče Hiroko. "Ovo je novi početak."