13.

     Bil Keler začu malu životinju, puža ili crva, blizu sebe, i odmah se prebaci u nju. Ali shvati da je prevaren; životinja je bez očiju. Izišao je, ali niti šta vidi, niti čuje, jedino može da se pokreće.
     "Pusti me nazad", doviknu on svojoj sestri panično. "Vidi šta si učinila, stavila si me u nešto pogrešno." Namerno si to uradila, reče on sebi, puzeći. Puzio je dalje, i dalje, tragao za njom.
     Kad bih mogao posegnuti napolje, pomisli on. Posegnuti - gore. Ali nije imao čime, nije imao nikakve udove. Šta sam ja, sad kad sam konačno izišao? - upita se on, pokušavajući da dohvati nešto iznad sebe. Kako se zovu one stvari gore koje sijaju? Ona svetla na nebu... mogu li ih videti ako nemam oči? Ne, pomisli on, ne mogu.
     Pođe dalje, uzdižući telo povremeno, što je više mogao, i onda tonući nazad, da gamiže dalje, da radi jedino što je mogao raditi u svom novom životu, svom rođenom, spoljašnjem životu.

     Na nebu, Volt Dendžerfild se kretao, u svom satelitu, ali se odmarao, držeći se obema rukama za glavu. Bol u njemu je rastao, menjao se, apsorbovao ga, sve dok, kao i ranije, on ne izgubi sposobnost da zamisli bilo šta drugo.
     Onda mu se učini da je video nešto. Kroz prozor satelita: jedan sev, u daljini, negde na rubu Zemljine tamnije ivice. Šta to bi? upita se on. Eksplozija, nalik na one koje je video i sav se u strahu od njih zgrčio, pre nekoliko godina... nalik na one koje su zapalile površinu Zemlje, tada. Zar počinje ponovo?
     Stao je na noge i virio napolje, jedva dišući. Sekunde su prolazile, bez ikakvih daljih eksplozija. A ona koju je video bila je neobično mutna i senovita, rasplinuta na način koji ju je učinio gotovo nestvarnom, kao da mu se samo prividelo.
     Kao da je, pomisli on, više jedno podsećanje na činjenicu, nego činjenica sama. Valjda neki siderijalni odjek, zaključi on. Ostatak koji se vuče još od K-dana, odzvanjajući i dalje po svemiru, nekako... ali sad bezopasno. I, proticanjem vremena, sve bezopasnije.
     Ipak, uplašilo ga je. Kao i bol u njemu, bilo je odveć čudno da bi se moglo prenebreći; izgledalo je, ipak, opasno, na način koji on nije mogao zaboraviti.
     Osećam se bolestan, ponovi on sebi, nastavljajući litaniju zasnovanu na velikom trpljenju nelagodnosti. Zar me ne mogu nekako vratiti dole? Zar moram da ostanem ovde gore, da puzim po nebu sve iznova i iznova - zauvek?
     Za svoje lično slušanje, on pusti snimak Bahove mise u B molu; divovski horski zvuk ispuni satelit i omogući mu zaborav. I bol iznutra, i tupa, ostarela eksplozija koja se nakratko bila ukazala, samo u skici, kroz prozor - obe te stvari počeše da napuštaju njegov um.
     "Kirie elaison", promrmlja on sebi. Grčke reči, usađene u latinski tekst; čudno. Ostaci prošlosti... još i sad živi, bar za njega. Pustiću ovu misu u B molu za zonu Njujorka, odluči on. Mislim da će im se dopasti; ima tamo veliki broj intelektualaca. Zašto bih, inače, puštao samo ono što oni zatraže? Trebalo bi da ih poučavam, a ne da se povodim za njima. Ovo naročito, pomisli on, ako neću biti živ još dugo... Treba sad da se zahukćem i radim posao sasvim junački, na samom kraju.
     Najednom se njegova letelica zatrese. Teturajući se, on se uhvati za najbliži zid; potres je bio od udarca spolja. Niz udarnih talasa prostrujao je kroz njegov brod. Predmeti su padali, sudarali se, razbijali; on se osvrtao, zaprepašćen.
     Meteor? - zapita se.
     Činilo mu se, maltene, da ga neko napada.
     Isključio je misu u B molu i samo stajao, osluškivao i čekao. Kroz prozor vide drugu eksploziju u daljini i pomisli: možda će me se domoći. Ali zašto? Ionako ne preostaje još dugo do mog kraja... zašto ne sačekaju? Onda mu dođe pomisao: đavo da ga nosi, ja sam živ sada, i trebalo bi da pokažem da sam živ; nisam još sasvim mrtav.
     Uključi otpremnik i reče u mikrofon: "Izvin'te za pauzu, narode. Ali, brate, dobro mi se bilo zavrtelo u glavi; morao sam da prilegnem, pa nisam ni primetio da se traka završila. Ali šta mari."
     Smejući se svojim osobenim smehom, osmatrao je, kroz prozor satelita, da li će biti još eksplozija. Ukaza se jedna, vrlo bleda, udaljenija... on oseti neku meru olakšanja. Možda ga se ipak neće domoći; kao da su sve slabije nišanili, kao da je njegov tačan položaj za njih tajna.
     Pustiću najkičastiju pesmu koje se mogu setiti, odluči on, rešen da na taj način ispolji svoj prkos. E, da: Bei mir bist du sch¸n; to će biti baš onaj pravi šund, kao što kažu - zviždukanje u mraku. On se opet nasmeja, razmišljajući o tome; al' je akt prkosa - Bog te vid'o. Svakako će biti iznenađenja za onoga, ko god to bio, ko pokušava da ga uništi. Ako, zaista, neko to pokušava.
     Možda im je dodijala moja kiča-priča i moj šund-roman, nagađao je Dendžerfild. Ako je tako - ovo ima da ih obori na leđa.
     "Sad sam tu", reče u mikrofon. "Bar još za neko vreme. Šta ono htedoh da uradim? Da li se iko seća?"
     Nije bilo daljih udara. Njega obuze osećanje da su, bar zasad, prestali.
     "Čekaj", reče on, "upalila se jedna crvena svetiljkica; neko me zove odozdo. Sačekajte."
     Iz svoje biblioteke traka on izabra odgovarajuću i ubaci je u mehanizam za reprodukciju.
     "Dobio sam zahtev da pustim Bei mir bist du sch¸n, reče on, sa turobnim uživanjem, zamišljajući pometnju dole. "Može li se ičim to nadmašiti?" Ne, baš ničim, reče on sebi. A ko peva - sestre Endrus. Dendžerfild uzvraća udarac. Široko se osmehujući, on uključi traku.

     Edi Keler je, sa predivnim drhtajima oduševljenja, gledala malu glistu, kakva se koristi za pecanje, kako puzi po tlu. Znala je, sasvim pouzdano, da joj se brat nalazi unutra.
     Jer, u njoj, dole u njenom trbuhu, sad je bio nastanjen mentalni sklop gliste; čula je glistin jednoličan glas. "Buuum, buuum, buuum", govorio je taj glas, odjek nekog bednog biološkog procesa.
     "Ispadaj napolje iz mene, glisto", reče ona i zakikota se. Šta li misli ta glista o svom novom životu? Da li je zapanjena isto koliko je, verovatno, zapanjen Bil? Moram ja da pripazim na njega, uvide ona, misleći na stvora koji je gamizao po tlu. Da se ne izgubi. "Bile", reče ona, naginjući se nad njega. "Smešno izgledaš; dugačak si i crven. Da li ti je to poznato?" Onda pomisli: trebalo je da ga stavim u telo nekog drugog ljudskog bića. Zašto nisam tako učinila? Onda bi bilo kako treba da bude; imala bih pravog brata, izvan mene, sa kojim bih mogla da se igram.
     Ali opet, imala bi i neku nepoznatu, novu osobu u sebi. A to ne zvuči osobito zabavno.
     Ko bi mogao poslužiti? - zapita se ona. Neko od klinaca iz škole? Neko od odraslih? Kladim se da bi Bil hteo da bude u nekom odraslom. U gospodinu Barnsu, možda. Ili u Hopiju Harnigtonu, koji se i inače boji Bila. Ili - ona pociknu od radosti - u mami. Bilo bi tako lako; ušuškam se pored mame, legnem sasvim uz nju... i Bil se prebaci, a ja onda imam svoju mamu u sebi. Zar ne bi to bilo divno? Mogla bih je naterati da radi šta god ja hoću. A ona meni ne bi mogla naređivati.
     Onda Edi pomisli: ne bi više mogla da radi ni ono bezobrazno sa gospodinom Barnsom, niti sa bilo kim drugim. Za to bih se ja pobrinula. Znam da se ne bi ni Bil tako ponašao; šoknuo se isto kol'ko ja.
     "Bile", reče ona, kleknu i obazrivo podiže malu glistu; zadrža ju je u dlanu jedne ruke. "Čekaj samo da čuješ moj plan - znaš koji? Da sredimo mamu zbog onog nevaljalog što radi." Prisloni glistu na stomak, malo sa strane, gde se, unutra, nalazila tvrda grudva. "'Aj, vrati se sad unutra. Što da budeš glista, nije zabavno uopšte."
     Glas njenog brata opet stiže do nje. "Ti zla, zla jedna, mrzim te, nikad ti neću oprostiti. Stavila si me u nešto slepo, bez nogu i bez ičega; samo sam mogao da se vučem po zemlji!"
     "Znam", reče ona, njišući se napred i nazad, i držeći glistu, sada beskorisnu, još na dlanu. "E, jesi čuo šta sam rekla? 'Oš uradimo to što sam rekla? Da udesim da mama legne tačno uz tebe, pa da uradiš znaš-šta? Imao bi oči i uši, bio bi odrastao."
     Bil nervozno reče: "Ne znam. Nekako ne bih voleo da se šetam unaokolo kao mama. To me, ovaj, malo plaši."
     "Nja-njooo", reče Edi. "Poslušaj, inače možda nikad nećeš izići napolje. A ko bi inače hteo da budeš, ako ne mama? Reci mi, pa ću to srediti; evo, prekrstiću se preko srca i ako ne ispunim, nek padnem dole crna i stvrdnuta."
     "Videću", reče Bil. "Porazgovaraću sa mrtvim ljudima, da vidimo šta oni kažu o tome. Ali ne znam da li bi uspelo; morao sam se pomučiti da pređem i u ono malo stvorenje, glistu."
     "Bojiš se da probaš", nasmeja se ona; i hitnu glistu u daljinu, u žbunje duž školske ograde. "Plašljivko! Moj brat je velika, plašljiva beba!"
     Ne dođe odgovor od Bila, koji je već preusmerio svoje misli sa nje i njenog sveta, u područja dostupna samo njemu. Razgovara sa onim trošnim, suvim mrtvima, reče Edi sebi. Sa onim praznim, fuj-fuj mrtvima kod kojih nikad nema nikakve zabave niti ičega.
     Onda joj pade na um stvarno silna pomisao. Udesiću da on uđe u onog blesavka, gospodina Trija, o kome sad svi pričaju, odluči ona. Gospodin Tri je ustao u dvorani Foresterovih sinoć i pričao one glupe crkvene stvari o pokajanju, pa prema tome, ako Bil počne da se ponaša smešno i ne zna šta da kaže, niko neće obratiti pažnju.
     Međutim, to je otvaralo grozan problem: onda bi ona ostala sa ludim čovekom u sebi. Možda bih mogla uzeti otrov, kao što sam uvek govorila, pomisli ona. Kao, progutam gomilu listova lijandera, ili zrna ricinusa, ili nešto tako, i otarasim se njega; bio bi bespomoćan, ne bi me mogao zaustaviti.
     Ipak, problem bi neko vreme postojao. Nije joj se dopadala pomisao da taj gospodin 'Drvo' - koga je videla dovoljno puta da joj postane antipatičan - uđe u nju. Jedino dobro kod njega je to što ima onog finoig kucova...
     Teri: njegov pas. Tako je. Ona može da legne uz Terija, a Bil će onda preskočiti u psa i sve će biti fino.
     Ali psi žive kratko. A Teri je već star sedam godina; tako kažu mama i tata. Rodio se otprilike u isto vreme kad ona i Bil.
     Baš je zeznuto, pomisli ona. Teško je za odluku; problemčina. Šta raditi sa Bilom koji toliko silno želi da iziđe napolje i da vidi i čuje stvari. Onda ona pomisli: koga bih, od svih ljudi koje znam, najradije pustila da živi u mom stomaku? Odgovor se nađe: tatu.
     "'Oš ideš po svetu kao tata?" upita ona Bila. Ali Bil ne odgovori; još je bio okrenut na drugu stranu, razgovarao sa onom velikom većinom, sa onima ispod zemlje.
     Mislim, zaključi ona, da bi gospodin Tri ipak bio najbolji, zato što živi izvan sela, sa ovcama, ne viđa premnogo ljudi, pa bi to bilo lakše za Bila zato što ne bi morao mnogo da zna o govoru. Imao bi, tamo, samo Terija i ovce, pa pošto je Tri još i lud, stvar bi ispala savršeno. Bil bi mnogo više mogao postići sa Trijevim telom nego što Tri postiže sada, kladim se, a ja samo treba da se pobrinem da sažvaćem dovoljno listova lijandera, pravi broj, da ubijem njega, ali ne i sebe. Možda su dva listića dovoljna. Pa, tri najviše, valjda.
     Gospodin Tri je poludeo u savršenom trenutku, zaključi ona. Ali on to ne zna. Čekaj samo da sazna; baš će biti iznenađenje. Mogla bih i da ga pustim da poživi neko vreme u meni, samo dok shvati šta se desilo; to bi bilo zabavno. Nikad mi se nije dopadao, iako se mami dopada, ili ona bar tako kaže. Od njega me hvata jeza.
     Edi se strese.
     Jadni, jadni gospodin Drvenko, pomisli ona sa uživanjem. Nećeš ti pokvariti više nijedan sastanak kod Foresterovih, zato što nećeš više nikome ništa moći da propovedaš, izuzev možda meni, a ja te neću slušati.
     Gde da uradim to? - upita se ona. Danas; pitaću mamu da nas povede tamo, kod njega, posle škole. Ako neće, ići ću sama.
     Jed-va če-kam, reče Edi sebi, podrhtavajući od iščekivanja.
     Zvono za kraj odmora zazvoni, i ona, zajedno sa ostalom decom, pođe u školsku zgradu. Gospodin Barns je čekao na ulazu u jedinu postojeću učionicu, koja je služila za svu decu, od prvog do šestog razreda osnovne škole, zajedno; dok je prolazila pored njega, sasvim zaneta u misli, on joj reče: "Šta smo se toliko zamislili, Edi? Šta je danas na tvom grdno ozbiljnom umu?"
     "Paa..." reče ona neodlučno, "neko vreme si bio ti. A sad nisi ti, nego je gospodin Tri."
     "Ah, da", reče gospodin Barns, klimnuvši glavom. "Znači, čula si o tome."
     Ostala deca su prošla pored njih, tako da Edi i učitelj ostadoše nasamo. Zato Edi reče: "Gospodine Barns, zar ne misliš da bi trebalo da prestaneš da radiš ono što radiš sa mojom mamom? To nije u redu da se radi; Bil tako kaže, a on zna."
     Učiteljevo lice promeni boju, ali on ne reče ništa. Samo pođe u učionicu i stade iza katedre, sav zajapuren. Da li sam rekla na pogrešan način? - čudila se Edi. Da li je on sad ljut na mene? Možda će me terati da ostanem posle škole, za kaznu, a možda će reći mami koja će me izlupati po turu.
     Obeshrabrena, ona sede i otvori dragocenu, dronjavu, krtu knjigu bez korica, priču o Snežani i sedam patuljaka; to im je bio čitalački zadatak za taj dan.

     Opružena po vlažnom, trulom lišću ispod starih hrastova, u senkama, Boni Keler je stiskala gospodina Barnsa uz sebe i razmišljala da je ovo verovatno poslednji put; umorila se od ovoga, a Hal je prepun straha, što je, kako je iz dugog iskustva doznala, kobna kombinacija.
     "U redu", promrmlja ona, "mala zna. Ali zna na nivou malog deteta; ne razume stvarno."
     "Zna da nije u redu", odgovori Barns.
     Boni uzdahnu.
     "Gde je ona sad?" upita Barns.
     "Iza onog velikog drveta tamo. Gleda nas."
     Hal Barns skoči na noge kao da ga je neko nožem ubo; okrete se munjevito, silno razrogačenih očiju, a onda se sav otrombolji, shvativši istinu. "Ti i tvoj zlobni smisao za humor", progunđa on. Ali joj se ne vrati; ostade na nogama, blizu nje, i dalje izgledajući potišten i nelagodan. "Gde je ona stvarno?"
     "Otišla je pešice na ovčarski ranč Džeka Trija."
     "Ali..." On odmahnu rukom. "To je ludak! Zar neće ona biti... Mislim, zar nije opasno?"
     "Ona je otišla samo da se igra sa Terijem, govorljivim džukcem." Boni se diže u sedeći položaj i poče vaditi komadiće humusa iz kose. "Ne verujem da je on uopšte tamo. Poslednji put kad je iko video Bruna, on je..."
     "Bruna", ponovi Barns kao odjek. Pogleda je ukrivo.
     "Htedoh reći, Džeka." Srce joj je tuklo mukotrpno.
     "On je rekao, one večeri, nešto u smislu da je on lično odgovoran za visinske naprave iz 1972. godine." Barns ju je nastavio gledati; a ona je čekala, dok joj je puls otkucavao u grlu. Pa, moralo je procureti, ranije ili kasnije.
     "On je lud", ukaza ona. "Tačno? On veruje..."
     "On veruje", reče Hal Barns, "da je Bruno Blutgeld; je li to veruje?"
     Boni slegnu ramenima. "To, između ostalog."
     "A i jeste, a? Što je poznato i Stokstilu, i tebi - i onom crncu."
     "Ne", reče ona, "crncu nije poznato, i prestani govoriti 'onaj crnac'. Njegovo ime je Stjuart Mak Konči; razgovarala sam sa Endruom o njemu, i on kaže da je to veoma fina, pametna, poletna osoba, puna života."
     Barns reče: "Dakle, doktor Blutgeld nije poginuo u Krizi. Došao je ovamo. Bio je ovde, živeo među nama. Čovek najviše odgovoran za ono što se desilo."
     "Idi, ubij ga", reče Boni.
     Barns promumla jedno "Hmmm."
     "Ozbiljno ti kažem", reče Boni. "Više me nije briga. Iskreno bih želela da ga ubiješ." Bio bi to dobar muški postupak, reče ona sebi. Jasna promena bi bila.
     "Zašto si pokušavala da štitiš nekog takvog?"
     "Ne znam." Nije imala volje da se raspravlja o tome. "Hajde da se vratimo u grad", reče ona. Umorila se od njegovog društva i počela još jednom da razmišlja o Stjuartu Mak Končiju. "Ponestalo mi cigareta", reče ona. "Mogao bi da me odbaciš do fabrike cigareta." Pođe ka Barnsovom konju, koji je, vezan za drvo, zadovoljno pasao dugačku travu.
     "Crnja", reče Barns. "Sad ćeš da se smuvaš sa njim. Zbog toga se ja sigurno osećam super."
     "Snobe jedan", reče ona. "Ti se, u svakom slučaju, plašiš da nastavimo; hoćeš prekid. Znači, idući put kad vidiš Edi, možeš istinito da joj kažeš: 'Ja ne radim ništa sramotno niti zlo sa tvojom mamom; časna izviđačka reč.' Je li tako?" Popela se na konja i čekala. "'Ajde, Hale."
     Eksplozija obasja nebo.
     Konj se prope, a Boni skoči sa njega, baci se u stranu od konja, zakotrlja se po tlu i kliznu u žbunje hrastove šume. Bruno, pomisli ona; zar je moguće da je ovo stvarno on izazvao? Ležala je i pritiskala dlanom glavu, jecajući od bola; neka grana joj je rasekla kožu na glavi, tako da joj je krv sad curila kroz prste i kapala na šačni zglavak. Barns se nagnu nad nju; povuče je malo nagore i preokrete. "Bruno", reče ona. "Bog ga prokleo. Neko će stvarno morati da ga ubije; trebalo ga je ubiti još 1970, jer bio je lud već tada." Ona izvadi maramicu i poče tapkati krv sa kože glave. "Oh, Bože", reče ona, "zaista sam povređena. To je bio pravi pad."
     "A i konj je pobegao", reče Barns.
     "Neki zli bog", reče ona, "dao je Brunu tu moć, ne znam kakvu. Znam da je on uzrok ovoga, Hale. Viđali smo mnogo čudnih stvari tokom godina, zašto ne i ovu? Sposobnost da se ponovo izazove rat, da se vrati rat, kao što je i rekao prošle noći. Možda nas je uhvatio u neku zamku u vremenu. Da li bi to moglo biti? Zaglavili smo se, čvrsto; on..." Ona zaćuta, jer drugi beli blesak raširi se po visinama iznad njih, putujući ogromnom brzinom na sve strane; drveće oko njih poče da šiba tamo-amo, i Boni začu kako se, na pojedinim mestima, stari hrastovi lome i rasprskavaju na komadiće.
     "Pitam se kud ode taj konj", mrmljao je Barns, ustajući obazrivo i zagledajući na razne strane.
     "Zaboravi konja", reče ona. "Moraćemo pešice nazad; to je jasno. Slušaj, Hale. Možda Hopi može učiniti nešto; ima i on nenormalne moći. Treba da odemo kod njega i da mu kažemo. On ne želi da ga neki ludak pretvori u pepeo. Slažeš se, zar ne? Ne vidim šta drugo možemo uraditi u ovom trenutku."
     "To je dobra zamisao", reče Barns, ali i dalje pogledom tražeći konja; nije se činilo da stvarno sluša šta ona priča.
     "Naša kazna", promrmlja Boni.
     "Znaš. Za ono što je Edi rekla da su naša 'sramotna, zla dela'. Mislila sam, pre neko veče... Možda je trebalo i mi da budemo ubijeni zajedno sa ostalima; možda je dobro što se ovo dešava."
     "Eno ga konj", reče Barns, udaljavajući se brzim hodom od nje. Konj se bio upleo uzdama za jednu pobočnu granu drveta.
     Nebo je postajalo čađavocrno. Ona je pamtila tu boju; boju koja, zapravo, nikad nije sasvim nestala, samo je bivala sve slabija.
     Naš mali, lomljivi svet, pomisli Boni, u čije podizanje uložismo toliko truda, posle Krize... ova jadna majušna društvena zajednica sa istrcanim udžbenicima, naše 'deluks' cigarete, naši kamioni koji idu na drva - to su stvari koje ne mogu izdržati neke velike udarce; ne ovo što nam Bruno radi ili se čini da nam radi. Još jedan udarac upravljen ka nama, i bićemo gotovi; poumiraće i blistavo pametne životinje, sve te nove, čudne vrste nestaće isto onako naglo kako su se i pojavile. Šteta, ogromna šteta, pomisli ona, zahvaćena jadom. Nije pošteno; Teri, pričljivi pas - i on. Možda smo bili suviše ambiciozni; možda nije trebalo da pokušavamo da zidamo iz početka i nastavimo život.
     Mislim da smo dobro postizali, sve u svemu, pomisli ona. Bili smo živi; vodili ljubav i pili Gilovu rakiju sa pet zvezdica, školovali našu dečurliju u školici sa čudnim prozorima, štampali 'Novosti i poglede', nameštali jedan auto-radio i slušali svakog dana Vilijema Somerseta Moma. Šta se više moglo tražiti od nas? Hriste, pomisli ona. Nije pošteno, ovo sada. Nije uopšte u redu. Postoje naši konji koje treba da štitimo, i naši usevi, i naši životi...
     Nova eksplozija se dogodi, udaljenija, više prema jugu. Blizu mesta gde su gađali ranije, uvide ona. Blizu San Franciska.
     Umorna, ona sklopi oči. A taman se bio pojavio taj Mak Konči, pomisli ona. Kakva prokleto loša, smrdljivo loša sreća.

     Pas joj se isprečio na stazici, tako da nije mogla proći, i zarežao mučeničkim trudom: "Triii rrrradiii. Mmmmmtojjj." I lanu jedanput, duboko i potmulo, u znak upozorenja. Dakle, ona ne bi trebalo da prođe do drvene kolibe.
     Da, znam da radi, pomisli Edi. Videla je i ona eksplozije na nebu. "Ej, znaš šta?" reče ona psu.
     "Mmmmtaaaa?" upita pas, postajući radoznao; imao je jednostavan um, što je ona dobro znala, i lako ga je bilo prevariti.
     "Naučila sam da bacim štap toliko daleko, da posle niko ne može da ga pronađe", reče ona. Sagnula se i podigla sa zemlje jedan štap koji se našao u blizini. "Hoćeš da dokažem?"
     U njoj, Bil reče: "S kim pričaš?" Bio je uzbuđen, zato što se trenutak približavao. "Je li to gospodin Tri?"
     "Nije", reče ona, "samo njegov pas." Ona mahnu štapom. "Kladim se s tobom u papirnih deset dolara da ako ga ja bacim, ti ga ne možeš naći."
     "Mmmmoggggu sigrrrrrrno", reče pas i zaskiča u oduševljenom iščekivanju; ovo je bio njegov omiljeni sport. "Allli nnnnne kllllladi", dodade on. "Nnnnnemmmma parrrrre."
     Iz kolibe, krutim koracima, najednom iziđe gospodin Tri, tako da i ona i pas, pošto nisu očekivali njegovu pojavu, zastadoše u tome što su radili. Gospodin Tri nije obratio nimalo pažnje na njih; produžio je uz jedan brežuljak, zašao za suprotnu stranu i nestao sa vidika.
     "Gospodine Tri!" povika Edi. "Možda sad ne radi", reče ona psu. "Idi pitaj ga, važi? Reci mu da hoću da razgovaram s njim jedan minut."
     U njoj, Bil nemirno reče: "On sad nije daleko, a? Znam da je tu negde. Spreman sam; pokušaću iz sve snage, ovog puta. On može da radi gotovo sve, je li tako? Da vidi, ide, čuje, miriše - zar ne? Nije kao ona glista."
     "Nema nijedan zub", reče Edi, ali ima sve drugo što većina ljudi ima." Pseto poslušno odgalopira stazicom, u potrazi za gospodinom Trijem, a ona pođe za njim. "Neće još dugo biti", reče ona. "Reći ću mu..." Bila je sve isplanirala. "Reći ću mu: 'Gospodine Tri, znaš šta? Ja progutala jednu onu dozivaljku za patke, koju koriste lovci, i sad, ako se sagnete sasvim blizu, mož' da je čuješ'. Kako ti se to čini?"
     "Ne znam", reče Bil u očajanju. "Šta je to 'dozivaljka za patke'? Šta je patka, Edi? Je li to nešto živo?" Zvučao je sve pometenije, kao da je ova situacija previše naporna za njegove snage.
     "Bebirone jedan", reče ona. "Ćuti, bebirone." Pas je sustigao Trija, koji se okrenuo i pošao, namršten, natrag, ka njoj.
     "Veoma sam zauzet, Edi", doviknu joj gospodin Tri. "Kasnije - pričaću sa tobom kasnije; ne mogu sad prekidati posao." Uzdiže obe ruke ka njoj i načini nekoliko bizarnih pokreta, kao u ritmu neke muzike; poče se njihati u levu i desnu stranu i kriviti lice, a njoj dođe da se smeje, toliko je glupavo izgledao.
     "Samo da ti nešto pokažem", uzvrati ona dovikivanjem.
     "Kasnije!" On zakorači da se opet udaljava od nje, ali prvo reče nešto psu.
     "Rrrrazzzzmmmmem", zareža pas, a onda dugim skokovima pojuri ka devojčici. "Nnnnne", reče joj. "Mmmmtani."
     E, do đavola, pomisli Edi. Nećemo moći danas; moraćemo se vratiti možda sutra.
     "Nnnnazzzzad", reče joj pas i iskezi očnjake; bio je dobio najodlučnije moguće naredbe od svog gazde.
     Edi reče: "Čuj, gospodine T..." i zaćuta, jer više nikakvog gospodina Trija nije bilo tamo. Pas se okrete i zacvile, a u njoj Bil jeknu.
     "Edi", povika Bil, "njega nema; osećam to. Gde sad da idem da bih izišao? Šta ću sad?"
     Visoko u vazduhu, jednu malecnu crnu tačku vetar je nosio i tumbao; devojčica se zagleda tamo. Tu tačkicu kao da je neki siloviti zamah vetra poneo pravo uvis, kao vodoskok vazduha. Bio je to gospodin Tri; ruke su njegove mlatarale, ispružene, dok se dizao i spuštao kao dečji papirni zmaj na koncu. Šta se to s njim dešava? - pitala se ona očajno, znajući da je Bil u pravu: od njihove prilike, od njihovog plana, nema ništa, propao je zauvek.
     Nešto je držalo gospodina Trija i ubijalo ga. Dizalo ga je više, još više, a onda Edi vrisnu. Gospodin Tri se najednom strmoglavio. Padao je kao kamen, pravo ka zemlji; zažmurila je, a pas Teri je arlauknuo, golim jadom.
     "Šta je, šta je?" galamio je Bil očajnički. "Ko mu to radi? Učinili su da ga nema, zar ne?"
     "Jesu", reče ona i otvori oči.
     Gospodin Tri je ležao sav polomljen na zemlji, sav uvrnut, a ruke i noge stršale su mu u svim pravcima. Bio je mrtav; ona je to znala, a znao je i pas, koji dokaska do njega, stade i okrete se ka njoj, sa ošamućenim i ojađenim izrazom lica. Ona ne reče ništa, samo stade, nešto dalje. Strašno je bilo to što mu je uradio neko - ko god to bio. Ovo je kao sa majstorom za naočari, iz Bolinasa, pomisli ona; ovo je ubistvo.
     "Hopi je to uradio", ječao je Bil. "Hopi je ubio gospodina Trija sa daljine, zato što ga se plašio; gospodin Tri je sada dole sa mrtvima, čujem ga kako priča tamo. I kaže to: kaže da je Hopi posegnuo čak iz svoje kuće i zgrabio ga i bacio ga svuda!"
     "A-uuuu", reče Edi. Zašto li je Hopi to uradio, zapita se ona. Zbog onih eksplozija koje je gospodin Tri pravio po nebu, je li tako? Jesu li one smetale Hopiju? Ljutile ga?"
     Ona se uplaši. Taj Hopi, pomisli ona; ume da ubije sa takve daljine; to niko drugi ne može. Da se mi pripazimo malo. Jer on bi mogao pobiti sve nas; mogao bi nas bacati na razne strane ili gnjeckati.
     "Sigurno će 'Novosti i pogledi' staviti ovo na naslovnu stranu", reče ona, pola za sebe, pola Bilu.
     "Šta je to 'Novosti i pogledi'?" bunio se tužno Bil. "Ne razumem šta se dešava; možeš li mi objasniti? Molim te."
     Edi reče: "Treba da se vratimo u grad." Poče se lagano udaljavati, ostavivši psa da sedi pored zgnječenih ostataka gospodina Trija. Ja bih rekla, pomisli ona, da je dobro što se nisi prebacio u njega, jer da jesi, sad bi bio mrtav.
     A on, pomisli Edi, on bi bio živ u meni. Bar dok ne bih stigla da sažvaćem i progutam lišće lijandera. A možda bi on našao neki način da me u tome spreči. On je imao 'neobične' moći; napravio je one eksplozije, mogao je to da napravi i u meni, unutra.
     "Mogli bismo probati sa nekim drugim", reče Bil, punonadežno. "Zar ne? Hoćeš li da probaš sa - kako si ga zvala? Sa onim psom? Mislim da bih voleo da budem taj pas; on može da trči brzo i hvata stvari i vidi daleko, zar ne?"
     "Ne sad", reče ona, još uplašena, obuzeta željom da se udalji sa ovog mesta. "Neki drugi put. Bolje ti je da pričekaš malo." I ona potrča stazicom, prema naselju.