15.

     Već trideset šest sati ležao je Volt Dendžerfild na svom ležaju, u polusvesnom stanju, znajući sada da nije čir, nego srčani udar, i da će, verovatno u najskorijoj budućnosti, umreti od prestanka rada srca. Uprkos onome što je rekao Stokstil, psihoanalitičar.
     Emisiona oprema satelita nastavila je da emituje traku sa lakom koncertnom muzikom, jednu istu, ponovo i ponovo; umirujući gudački zvuci ispunjavali su njegove uši, kao travestija ublaženja koje se nije moglo dobiti. On nije imao snage čak ni da ustane i ode do kontrolnih mehanizama da isključi to.
     Onaj psihoanalitičar, pomisli on gorko. Priča tu nešto o disanju u papirnu kesu. Bilo je to kao san... taj glas, slabašno čujan, a tako samopouzdan. I tako potpuno pogrešan u svojim premisama.
     Poruke su pristizale iz svih delova sveta, dok je satelit orbitirao, ponovo i ponovo; oprema u satelitu snimala ih je i čuvala, ali to je bilo sve. Dendžerfild više nije bio u stanju da odgovori.
     Mislim da ću morati da im kažem, reče on sebi. Mislim da je ono vreme - ono koje smo svi očekivali - najzad došlo.
     Odvuče se na šakama i kolenima do mikrofona i podiže se na sedište iz koga je sedam godina emitovao svetu ispod sebe. Neko vreme provede samo sedeći i odmarajući se, a onda uključi jedan od mnogih magnetofona, dohvati mikrofon i poče diktirati poruku koja će se posle toga, kad bude dovršena, ponavljati bezbroj puta, umesto koncertne muzike.
     "Prijatelji moji, ovo je Volt Dendžerfild. Ja vam se obraćam i želim da vam zahvalim za sve ono vreme koje smo proveli zajedno, razgovarali, ostajali svi povezani. Bojim se da mi ovi moji zdravstveni problemi neće dati da nastavim. Zato, sa velikim žaljenjem, moram poslednji put da se odjavim..." On nastavi da govori, bolno; pažljivo je birao reči, trudio se da što manje ožalosti one dole, slušaoce. Ipak, reče im istinu: reče im da je za njega došao kraj i da će morati da nađu neki način da opšte, odsad, bez njega; odjavi se, isključi mikrofon i umornim refleksom pusti traku iz početka, da je presluša.
     Traka je bila prazna. Ništa ne beše snimljeno na njoj, iako je on govorio gotovo petnaest minuta.
     Očigledno se oprema iz nekog razloga pokvarila, ali on je već bio odveć bolestan da bi za to mario; zato opet uključi mikrofon, podesi prekidače na kontrolnoj tabli i pripremi se da uživo emituje poruku onoj oblasti koja je sada ispod njega. Ti ljudi će, naprosto, morati da prenesu vest ostalima; nema drugog načina.
     "Prijatelji moji", poče on još jednom, "ovo je Volt Dendžerfild. Imam za vas neke loše vesti, ali..." Onda uvide da govori u 'mrtav' mikrofon. Iz zvučnika iznad njegove glave nije se čulo ništa; dakle, nije se ni emitovalo ništa. Inače bi on iz tog zvučnika, koji služi kao monitor, čuo, dok govori, svoj sopstveni glas.
     Sedeći tu i pokušavajući da vidi šta nije u redu, on zapazi još nešto, daleko čudnije i zloslutnije.
     Sistemi svud oko njega bili su u pokretu. Po njihovom izgledu moglo se zaključiti da su već neko vreme radili tako. Visokobrzinski 'dekovi' za snimanje i emitovanje, koje on nikad nije upotrebio - najednom su svi počeli da se vrte, prvi put u sedam godina. Pred njegovim očima, releji su se uključivali i isključivali; jedna traka stade, druga se poče kretati, ali sporo.
     Ne razumem, reče on sebi. Šta se dešava?
     Očito, sistemi su primali velikom brzinom, snimali, a sada je jedan od njih počeo nešto emitovati; ali šta ih je pokrenulo? On ne. Igle na brojčanicima pokazivale su mu da satelit sada emituje, i on uvide da je počelo emitovanje brzo snimljenih poruka; sledećeg trenutka monitor-zvučnik iznad njegove glave ožive.
     "Huu-di huuu-di huu", reče glas, njegov, i tiho se nasmeja. "Ovo je vaš stari drugar, Volt Dendžerfild, još jednom. Izvin'te za koncertnu muziku. To se više neće desiti."
     Kad sam ja to rekao? - upita se on, sedeći i tupo slušajući, šokiran i zbunjen. Bilo je rečeno tako životno, sa takvim preobiljem dobrog raspoloženja; otkud ja sad da zazvučim tako? - iščuđavao se on. Tako sam zvučao nekada, pre nekoliko godina, kad sam imao zdravlje i kad je ona bila još živa.
     "Dakle", nastavi njegov glas da mrmori, "one male zdravstvene smetnje koje sam imao... eto, miševi su bili ušli u ormane sa mojim zalihama. Vi ćete se smejati na pomisao da je Volt Dendžerfild morao da tera miševe, ovde gore na nebu, ali to je istina. Dakle, jedan deo mojih zaliha bio se ukvario, a ja to nisam primetio... ali je zato u mom stomaku nastao haos, itekakav. Međutim..." On začu ono svoje naviknuto 'he-he-he'. "Sad mi je dobro, i znam da će vam biti drago da to čujete, svi vi narode dole koji ste bili tako dobri da mi emitujete poruke sa dobrim željama, na čemu vam se zahvaljujem."
     Volt Dendžerfild ustade sa sedišta ispred mikrofona i uspe nekako da se domogne ležaja; tamo se opruži, zatvori oči i još jednom poče razmišljati o bolu u prsima i o onome što taj bol znači. Angina pektoris, pomisli on, trebalo bi da bude više kao jedna velika pesnica koja ti pritiska prsa; dok je ovo više nalik na bol koji peče, gori. Kad bih mogao opet pogledati medicinske podatke na onom mikrofilmu... možda ima nekih činjenica koje nisam pročitao. Na primer, ovo je tačno ispod grudne kosti, a nije levo. Znači li to nešto?
     Ili možda meni ništa nije, pomisli on, grčeći se da još jednom ustane. Možda je u pravu taj Stokstil, psihijatar koji bi hteo da ja udišem ugljen-dioksid; možda se sve dešava samo u mom umu, zbog višegodišnje izolacije ovde.
     Ali nije mu se činilo da je tako. Osećaj je bio daleko stvarniji od toga.
     Još jedna činjenica u vezi sa njegovom bolešću zbunjivala ga je. Koliko god se trudio, nije mogao nikako da objasni tu činjenicu, pa je, zbog toga, nije ni pomenuo doktorima i bolnicama sa kojima je dosad razgovarao, a kojih je bilo nekoliko. A sad je prekasno, sad je on toliko bolestan da više ne može ni da upravlja radio-opremom na satelitu.
     Bol je uvek postajao nekako gori u vreme kad je satelit nadletao severnu Kaliforniju.

     Usred noći, vika i cika Bila Kelera, koja je do nje dopirala prigušeno, probudi njegovu sestru. "Šta je bilo?" upita Edi bunovno, pokušavajući da razabere šta on nastoji da joj kaže. Sede u krevetu i poče trljati oči, a Bilova galama dostiže vrhunac.
     "Hopi Harington!" govorio je on, duboko dole u njoj. "Preuzeo je vlast nad satelitom! Hopi je preuzeo da on upravlja Dendžerfildovim satelitom!" Pričao je dalje, ponavljao tu istu misao mnogo puta.
     "Otkud znaš?"
     "Zato što gospodin Blutgeld kaže da je tako; on je sada dole, ispod, ali ipak i sad vidi šta se dešava iznad nas. On mrzi Hopija zato što ga je Hopi zgnjeckao."
     "A Dendžerfild?" upita ona. "Je li već umro?"
     "On se ne nalazi dole, ispod", reče njen brat posle duge pauze. "Znači, valjda još nije."
     "Kome da kažem", upita Edi, "o tome što je Hopi uradio?"
     "Kaži mami", reče njen brat hitno. "Pođi odmah."
     Edi siđe sa kreveta, odskakuta do vrata, pa hodnikom, do vrata spavaće sobe svojih roditelja; naglo ih otvori i povika: "Mama, moram da ti kažem neš..." Ali je onda glas izdade, jer njena majka nije bila tu. Samo jedna usnula prilika ležala je u krevetu, njen otac, sam. Njena majka je - Edi to znade istog trena, bespogovorno znade - otišla, i neće se vratiti.
     "Gde je ona?" razgalamio se Bil u njoj. "Znam da nije ovde; ne osećam je."
     Edi polako zatvori vrata spavaće sobe. Šta sad da radim? - upita se ona. Poče da se šeta po kući, bez cilja, drhtureći od noćne hladnoće. "Tišina, bre", reče ona Bilu, i njegova brbljanja postadoše još malo prigušenija.
     "Moraš je naći", govorio je.
     "Ne mogu", reče ona. Znala je da za to nema nikakve nade. "Pusti me da smislim šta drugo mogu", reče ona, polazeći natrag u svoju spavaću sobu po kućnu haljinu i papuče.

     Boni reče Eli Hardi: "Imate veoma fini dom ovde. Ali mi je čudno da se vratim u Berkli posle toliko godina." Osećala je neodoljiv umor. "Moraću odmah na spavanje", reče ona. Bilo je dva sata ujutro. Bacivši pogled ka Endruu Gilu i Stjuartu, ona reče: "Baš smo brzo dojurili do Berklija, zar ne? Još pre godinu dana, takav put bi morao trajati tri dana duže."
     "Da", složi se Gil i zevnu. Izgledao je isto toliko umoran; vozio je većim delom puta on, zato što su išli njegovim konjskim kolima.
     Gospodin Hardi reče: "Otprilike u ovo doba noći, gospođo Keler, mi se najčešće uključimo u prenos sa satelita, jer on iznad nas načini ovaj vrlo pozni prelet."
     "Aha", reče ona, ne mnogo zainteresovana, ali svesna da je neizbežno; njih troje će morati da slušaju bar nekoliko trenutaka, iz učtivosti. "Znači, u vašem kraju se hvataju dve emisije dnevno."
     "Da", reče gospođa Hardi, "i, da ti kažem iskreno, uvek smo nalazili da vredi ostati budan i slušati ovu poznu. Ali u poslednjih nekoliko nedelja..." Odmahnula je rukom. "Pretpostavljam da je vama to poznato kao i nama. Dendžerfild se tako mnogo razboleo."
     Provedoše nekoliko trenutaka u ćutanju.
     Hardi reče: "Hajde da se suočimo sa okrutnom činjenicom: poslednjih dan, dan i po, nismo uopšte uspeli da ga čujemo, osim nekog programa lake opere, koji se ponavlja automatski, stalno iz početka... tako da..." On pogleda njih četvoro, uokolo stola. "Zato smo toliko nade usmerili na ovu noćašnju kasnu emisiju."
     Boni pomisli: biće toliko posla sutra, ali, ipak, on je u pravu; moramo ostati budni za ovo. Moramo znati šta se dešava na satelitu; to je isuviše vazno za sve nas. Ona oseti tugu. Volte Dendžerfilde, pomisli ona, umireš li ti, tamo gore, sam? Jesi li već mrtav, a mi to ne znamo?
     Da li će se laka operska muzika ponavljati zauvek? - upita se ona. Ili bar dok satelit konačno ne padne na zemlju ili ne otplovi u svemir i bude privučen u Sunce?
     "Da uključim ja", reče Hardi, zagledajući svoj ručni časovnik. Pređe preko sobe, do radio-aparata, i uključi ga obazrivo. "Ovome treba dugo da se ugreje", reče, tonom izvinjavanja. "Mislim da je jedna vakuumska cev popustila; tražili smo od Udruženja popravljača iz Zapadnog Berklija da ga pogledaju, ali suviše su zauzeti, nagomilalo im se mnogo posla, kažu. Pokušao bih ja da ga popravim, ali..." On žalostivno slegnu ramenima. "Poslednji put kad sam to pokušao, samo sam ga još gore pokvario."
     Stjuart reče: "Oteraćeš nam gospodina Gila."
     "Ne", reče Gil. "Razumem ja. Radio-aparati su područje majstora za popravke. Tako je i kod nas u oblasti Zapadni Marin."
     Gospođa Hardi pogleda Boni i reče joj: "Stjuart kaže da si ti nekada živela ovde."
     "Radila sam neko vreme u radijacijskoj laboratoriji", odgovori Boni. "Posle sam radila u Livermoru, takođe za naš Univerzitet. Naravno..." Oklevala je. "Mesto se toliko promenilo. Ja sad ne bih prepoznala Berkli. Dok smo prolazili kroz grad, nisam videla ništa što bih prepoznala osim, možda, same avenije San Pablo. Sve te radnjice izgledaju nove."
     "I jesu nove", reče Din Hardi. Iz radija se uzdiže šum statike, i on se nagnu, silno pažljiv, i prinese uho zvučniku. "Najčešće ovu poznu hvatamo na 640 kilocikla. Izvinite." On im okrete leđa i posveti se radiju.
     "Pojačaj fenjer", reče Gil, "da on bolje vidi da podesi talasnu dužinu."
     Boni pojača plamičak, čudeći se činjenici da čak i ovde, u gradu, ljudi još zavise od ovih primitivnih fenjera na životinjsku masnoću; do juče je mislila da im je električna energija odavno vraćena, bar za neke svrhe. U ponečemu, uvide ona, ovi u gradu su bukvalno u zaostatku u odnosu na Zapadni Marin. A u Bolinasu...
     "Ah!" reče gospodin Hardi, prekidajući tok njenih misli. "Mislim da sam ga uhvatio. I, nije laka opera." Njegovo ozareno lice svetlucalo je od znoja.
     "Oh, Bože", reče Ela Hardi, "ja se molim Nebu da je njemu bolje." Sklopila je šake ispred sebe, brižno.
     Iz zvučnika grunu prijateljski, neformalni, dobro znani glas: "Zdravo, tamo, svi vi noćni ljudi ispod. Šta mislite, ko vam ovo kaže zdravo, zdravo i zdravo." Dendžerfild se nasmeja. "Da, narode, ja sam ustao i šetam se, opet na moje dve noge. I samo vrtim kao lud ove stare dugmiće i prekidače... da, gospodine moj." Glas njegov bejaše topao, i lica u sobi, oko Boni, počeše takođe da se opuštaju i smeše, praveći društvo tom zadovoljstvu koje je u glasu bilo sadržano. Lica su klimala, saglašavala se.
     "Čuješ ti njega?" upita Ela Hardi. "Pa, bolje mu je. Jeste mu bolje, jasno se oseća. Ne da samo kaže, bez dokaza, da mu je bolje, nego se oseća razlika."
     "Huu-di huu-di huu", govorio je Dendžerfild. Dakle, da vidimo, da vidimo: koje su vesti pristigle? Čuli ste o onom državnom neprijatelju broj jedan, onom bivšem fizičaru, koga smo upamtili tako dobro. O našem dobrom drugaru, doktoru Blutgeldu, ili bi možda trebalo da kažem Bladmaniju - doktoru Krvopari? Bilo kako bilo, pretpostavljam da već svi znate da doktor Bladmani više nije sa nama. Da, tako je."
     "Ja sam čuo da se priča o tome", reče gospodin Hardi uzbuđeno. "Jedan putujući prodavac sitne robe, koji se uspeo besplatno balonom prevesti iz Marin Kaun..."
     "Ššššš", reče Ela Hardi, slušajući.
     "Jeste, zaista", govorio je Dendžerfild. "Jedna osoba gore u severnoj Kaliforniji sredila je doktora B-a za sva vremena. Zato dugujemo čistu nerazblaženu zahvalnost toj izvesnoj maloj osobi jer - pa, narode, razmislite samo o ovome: ta osoba je malčice hendikepirana. Pa ipak je uspela uraditi ono što niko drugi nije mogao." Sad je Dendžerfildov glas bio tvrd, nepopustljiv; bio je to novi zvuk, kakav nikad ranije nisu čuli od njega. Zgledaše se između sebe, nelagodno. "Govorim o Hopiju Haringtonu, prijatelji moji. Ne znate to ime? Trebalo bi da znate, jer bez Hopija niko od vas ne bi sad bio živ."
     Trljajući se šakom po donjoj vilici i mršteći se, Hardi dobaci brzi upitni pogled Eli.
     "Taj Hopi Harington", nastavi Dendžerfild, "zdrobio je doktora B-a u kašu, sa daljine od dobrih šest i po kilometara, i to mu je bilo lako. Vrlo lako. Mislite da je nemoguće da neko pruži ruke i dohvati čoveka udaljenog šest i po kilometara? To bi mnooooogo dugačke ruke bile, a, narode? I mnogo jake. Pa, vidite, kazaću vam nešto još čudnije." Glas postade poverljiv, spusti se do prisnog šapata. "Hopi uopšte nema ni ruke ni noge." Onda Dendžerfild zaćuta.
     Boni tiho reče: "Endru, to je on, zar ne?"
     Gil se okrete na stolici, pogleda je i reče: "Da, draga. Mislim da jeste."
     "Ko?" upita Stjuart Mak Konči.
     Glas iz radio-prijemnika nastavi, sada smirenije, ali i sumornije; postepeno postajući leden i surov. "Načinjen je pokušaj", izjavi glas, "da se gospodinu Haringtonu uruči nagrada. Ali prilično traljava. Nekoliko cigareta i nešto viskija, i to rđavog - ako to uopšte možete nazvati nagradom. Uz to i nekoliko jeftinih fraza, koje je izgovorio lokalni političar. I to je bilo sve - sve što su imali za čoveka koji je spasao sve nas. Mislim da su računali..."
     Ela Hardi reče: "To nije Dendžerfild."
     Din Hardi upita Gila i Boni: "Ko je to? Kažite."
     Boni reče: "To je Hopi." Gil klimnu glavom.
     "Šta, gore je?" upita Stjuart. "U satelitu?"
     "Ne znam", reče Boni. Ali zar je to važno? - pomisli ona. "On sada kontroliše satelit; to je jedino važno." A mi smo mislili da ćemo, dolaženjem u Berkli, moći da se sklonimo, reče ona sebi. Da ćemo ostaviti Hopija. "Nisam iznenađena", nastavi ona. "On je ovo pripremao odavno; sve ostalo bilo mu je samo uvežbavanje za ovo."
     "Ali dosta o tome", objavi glas iz radija, sada vedrijim tonom. "Čućete još ponešto o čoveku koji je spasao sve nas; javljaću vam, s vremena na vreme. Stari Volt neće zaboraviti. A dotle, da čujemo malo muzike. Šta biste rekli na malo autentičnog bendžoa sa pet žica, prijatelji? Istinska, autentična, američka, starinska narodna muzika... 'Na farmi gde je Peni sam', svira Pit Seger, najveći od svih folk muzičara."
     Nastade pauza, a onda se iz zvučnika prosu zvuk celog simfonijskog orkestra.
     Boni, zamišljena, reče: "Hopi nije još sasvim ovladao ovim. Još poneko kolo ne kontroliše."
     Simfonijski orkestar najednom prestade. Tišina zavlada, a onda se prosu nešto drugo, pogrešnom brzinom, munjevitim cvrkutom, koji već sledećeg trena nestade, presečen. Boni se, i protiv svoje volje, nasmeši. Konačno, sa zakašnjenjem, dođe i zvuk petožičnog bendžoa.

     Teška su vremena na selu,
     Tamo gde je Peni sam.

     Neki unjkavi narodnjački tenor mjaukao je uz bendžo. Ljudi u sobi su sedeli i slušali, odavno naviknuti na poslušnost; muzika izvire iz radija, a oni već sedam godina zavise od toga; naučili su da tako bude, ova reakcija, postalo je deo njihovih fizičkih tela. A ipak - Boni je osećala stid i očaj oko sebe. Niko u sobi nije u potpunosti razumeo šta se dešava; i ona je osećala samo ošamućenost i zabunu. Vratio im se Dendžerfild, a ipak, nije; dobili su spoljašnnost, pojavni oblik, ali jesu li stvarno dobili i suštinu? Neko mukotrpno priviđenje je pred njima, kao avet; nije živo, nije sposobno za život. Radi sve pokrete, a ipak je prazno i mrtvo. Ima neki neobičan kvalitet sačuvanog, kao da su se, na neki način, hladnoća i usamljenost povezali i stvorili oko tog čoveka na satelitu još jedan omotač. Ljušturu koja se sklopila oko žive tvari i ugušila je.
     Ovo ubijanje, ovo lagano uništenje Volta Dendžerfilda, pomisli Boni, bilo je namerno, i došlo je - ne iz kosmosa, ne iz nečega onostran - nego odozdo, iz dobro znanih predela. Dendžerfild nije umro od svojih godina izdvojenosti; ubijen je pažljivim instrumentima skovanim u samom onom svetu sa kojim on, uz toliko truda, ostvaruje vezu. Da se mogao sasvim odvojiti od nas, pomisli ona, bio bi živ sada. U samim onim trenucima kad nas je slušao, primao poruke od nas, bio je i ubijan - a to nije doznao.
     Niti zna sada, zaključi ona. Verovatno ga čudi, ako je uopšte sposoban za opažanje u ovim trenucima, za bilo koji oblik svesti.
     Gil reče jednoličnim glasom: "Ovo je užasno."
     "Užasno", saglasi se Boni, "ali neminovno. Bio je isuviše ranjiv tamo. Da nije Hopi ovo učinio, učinio bi neko drugi, jednog dana."
     "Šta da se radi, sad?" upita gospodin Hardi. "Ako ste vi, ljudi, toliko sigurni u ovo, bolje će biti da..."
     "Oh, sigurni smo", reče Boni. "Sumnje nema nikakve. Misliš da opet sastavimo odbor i odemo Hopiju u posetu? Zatražimo od njega da prestane? Pitam se šta bi nam rekao na to." Pitam se, pomisli ona, kako bismo se probili do te dobro poznate kućice, a da ne budemo razoreni već usput. Možda smo i sad preblizu: sada, u ovoj sobi.
     Ni za šta na svetu, pomisli ona, ne bih pošla bliže. Mislim, zapravo, da ću gledati da se još više udaljim; ubediću Endrua Gila da pođe sa mnom, ako ne Gila onda Stjuarta, ako ne Stjuarta onda već nekoga. Kretaću se neprestano; neću ostajati na jednom mestu. Zato ću, možda, biti bezbedna od Hopija. Nije me briga ni za koga drugog, u ovom trenutku, jer suviše sam u strahu; samo sebe gledam.
     "Endi", reče ona Gilu, "slušaj. Hoću da idem."
     "Misliš, iz Berklija?"
     "Da." Ona klimnu glavom. "Niz obalu, do Los Anđelesa. Znam da bismo se snašli nekako; stigli bismo, i bilo bi nam dobro tamo. Znam da je tako."
     Gil reče: "Ja ne mogu, draga. Moram se vratiti u Zapadni Marin; ja imam svoj posao - ne mogu ga napustiti."
     Zgrožena, ona upita: "Ti bi se vratio u Zapadni Marin?"
     "Da. Zašto ne? Ne možemo odustati samo zbog toga što je Hopi ovo uradio. Nije razumno da se od nas to traži. Čak ni Hopi to ne traži."
     "Ali će zatražiti", reče ona. "Zatražiće on sve, vremenom; znam ja to, mogu predvideti."
     "Onda ćemo čekati", reče Gil. "I sačekati i to. A do tada, da mi radimo svoj posao." Hardiju i Stjuartu Mak Končiju on reče: "Ja idem na spavanje, jer, Hriste - imaćemo sutra o mnogo čemu da raspravljamo." On se diže na noge. "Možda će se stvari nekako srediti. Ne smemo očajavati." Udari Stjuarta šakom po leđima, jako. "Slažeš se?"
     Stjuart reče: "Ja sam se jednom sakrivao ispod pločnika. Da li ću morati ponovo?" Poče gledati njih, ostale, kao da očekuje odgovor.
     "Moraćeš", reče Boni.
     "U tom slučaju, sakrivaću se opet", reče on. "Ali ja sam ispod pločnika izišao; nisam ostao tamo. Pa ću izići opet." Ustade i on. "Gile, ti možeš prenoćiti u mojoj kući. Boni, ti možeš ostati kod Hardijevih."
     "Da", reče Ela Hardi, počinjući da se pomiče. "Imamo mesta za tebe, obilje mesta, gospođo Keler. Dok se ne nađe neki trajniji smeštaj."
     "Dobro", reče Boni, automatski. "To je odlično." Ona se protrlja po očima. Jedna noć dobrog sna. pomisli ona. Pomoglo bi. A onda, šta? Moraćemo naprosto videti: šta bude.
     Ako, pomisli ona, uopšte budemo živi sutra.
     Gil joj najednom reče: "Boni, nalaziš li da je teško poverovati u ovo o Hopiju? Ili lako? Da li ga poznaješ toliko dobro? Da li ga razumeš?"
     "Mislim", reče ona, "da je ovaj njegov poduhvat veoma ambiciozan. Ali jeste ono što je i trebalo da očekujemo. On je sada posegnuo dalje nego iko od nas; ima, kao što i kaže, dugačke, dugačke ruke. Postigao je sjajnu kompenzaciju. Moraš mu se diviti."
     "Da", priznade Endru Gil. "Ja mu se divim. Veoma."
     "E, kad bih ja samo verovala da će se on time zadovoljiti", reče ona, "ne bih se plašila toliko."
     "Čovek koga ja žalim", primeti Gil, "jeste Dendžerfild. Zato što mora samo da leži tamo, pasivno, i sluša, onako bolestan."
     Ona klimnu glavom, ali odbi da to zamisli: ne bi mogla podneti.

     Žureći seoskom stazom, u kućnoj haljini i papučama, Edi Keler je tražila put prema kući Hopija Haringtona.
     "Požuri, požuri", reče Bil u njoj. "On zna o nama, kažu mi; i kažu da smo u opasnosti. Ako se uspemo dovoljno približiti, ja ću moći da izvedem oponašanje nekog mrtvog, a to će ga uplašiti, jer on se boji mrtvih ljudi. Gospodin Blejn kaže da je to zato što su mrtvi njemu kao očevi, mnoštvo očeva, pa..."
     "Tišina tamo!" reče Edi. "Pusti me da mislim." U mraku je zalutala u hrastovoj šumi; više nije bila na stazi niti ju je uspevala naći. Stade, dišući duboko, i pokuša se orijentisati po tupoj svetlosti mesečevog srpa iznad šume.
     Biće da je desno, pomisli ona. Nizbrdo. Ne smem pasti; on bi čuo buku, on može da čuje na daleko, gotovo sve. Poče silaziti korak po korak, suzdržavajući dah.
     "Spremio sam dobro oponašanje", mumlao je Bil; odbijao je da ućuti. "Ide ovako: kad mu se primaknem, zameniću se sa nekim mrtvim, što ti nećeš voleti, jer je - malo gnjecavo, al' to će biti samo na nekoliko minuta, a za to vreme oni mogu da mu se obraćaju neposredno, iz tebe. Slažeš li se da tako bude, jer čim čuje..."
     "Slažem se", reče ona, "al' samo na kratko."
     "Pa, dobro, a je l' znaš šta oni govore? Oni govore ovako: 'Nama je očitana strašna lekcija, zbog našeg nerazuma. Bog je odabrao ovaj način da nas navede da vidimo.' A znaš ko je to? Tako govori onaj sveštenik koji je propovedao kad je Hopi bio beba i kad ga je njegov tata nosio na leđima u crkvu. Setiće se on toga, iako je bilo pre mnogo godina. Bio je to najgrozniji trenutak u njegovom životu; a znaš zašto? Zato što je taj sveštenik pokazivao Hopija i terao sve ljude tamo da gledaju Hopija, a to nije bilo u redu, pa Hopijev tata posle toga više nikad nije otišao u crkvu. Taj sveštenik je veliki deo razloga što je Hopi danas takav kakav jeste. Znači, Hopi se stvarno plaši tog sveštenika, pa kad bude opet čuo njegov glas..."
     "Umukni, bre", reče Edi očajno. Nađoše se na uzvisini iznad Hopijeve kuće; ona vide Hopijeva svetla, dole. "Bile, ćuti, molim te, molim te."
     "Al' moram da ti objasnim", nastavi Bil. "Kad budem..."
     Prestade. U njoj više nije bilo ničeg. Ostala je prazna.
     "Bile", reče ona.
     Otišao.
     Pred njenim očima, u tupoj mesečini, po vazduhu je plovilo i malo se njihalo, i klatilo, nešto što ona nikad do tad nije videla. Uzdiglo se i protreslo; imalo je dugačku, bledu kosu koja se zanjihala iza, kao rep; uzletelo je i sad lebdelo tačno ispred njenih očiju. Imalo je majušne, mrtve oči i zjapeća usta, i sastojalo se samo od okrugle tvrde glave, nalik na lopticu za bezbol. Iz usta njegovih izvi se tanušno cičanje, a onda ono odlete uvis, pušteno. Posmatrala ga je kako se uzdiže nad krošnje drveća i dalje ka visinama; kretalo sa kao da plovi po vodi, uzdizalo se kroz okolinu, kroz atmosferu, koju dosad nije poznavalo.
     "Bile", reče ona, "izvadiše te iz mene. On te je preneo napolje." I ti odlaziš, uvide ona; Hopi te gura. "Vrati se", reče ona, ali to više nije bilo važno, jer on ne može živeti izvan nje. Znala je to. Doktor Stokstil je tako rekao. Nije se smeo Bil roditi, ali to je i Hopi čuo, pa ga je naterao da bude rođen, znajući da će Bil onda umreti.
     Ništa od tvog oponašanja, uvide ona. Govorim ja tebi da ćutiš, a ti nećeš pa nećeš. Naprežući oči, ona vide iznad sebe, ili joj se učini da vidi, taj tvrdi, mali predmet iza koga se vijore pramenovi... a onda, bez ikakvog zvuka, taj predmet nestade.
     Ostade Edi sama.
     Zašto ići dalje? Gotovo je. Ona se okrete, pođe nazad, uz breg, oborene glave, očiju sklopljenih, osećajući put kojim treba da ide. Vraćala se kući, na spavanje. Unutra, kao da je nešto odrano, oguljeno; osećala je mesto otrgnuća. Eh, da si samo umeo da ćutiš, pomisli ona. On te ne bi čuo. Rekla sam ti, ćuti; rekla sam ti.
     Umorno se vukla dalje.

     Lebdeći u atmosferi, Bil Keler je malo video, malo čuo, osećao je život drveća i životinja i kretao se između njih. Osećao je kako jedan pritisak deluje na njega, diže ga, ali se prisetio svog oponašanja, i sad je počeo izvoditi. Njegov glasić se izvio, majušan, u hladni vazduh; njegove uši ga uhvatiše, i on uzviknu.
     "Nama je očitana strašna lekcija, zbog našeg nerazuma", cijukao je on, a taj glasić je odjekivao u njegovim ušima i oduševljavao ga.
     Onaj pritisak ga ispusti; on polete još malo uvis, plivajući srećno, a onda zaroni ka zemlji. Padao je i padao, a onda je, trenutak pre nego što bi dodirnuo zemlju, poleteo u stranu i uskoro, vođen živim prisustvom u sebi, zalebdeo iznad antene i kuće Hopija 'Skočka' Haringtona.
     "Bog je odabrao ovaj način!" povika on glasićem tankim i malenim. "Vidimo da je došlo vreme da se zabrane nuklearne probe na velikim visinama. Želim da svi vi pišete pisma Predsedniku Džonsonu!" On nije znao ko je to 'Predsednik Džonson'. Možda neka živa osoba? Poče se osvrtati da vidi Predsednika Džonsona, ali ga ne vide; samo vide hrastove šume pune životinja, i jednu pticu bešumnih krila, a kljuna ogromnog, koja je plovila i zurila pravo u njega. Bil cijuknu od strave, jer ta nečujna ptica smeđeg perja klizila je ka njemu.
     Ptica zakriča jezivim zvukom, zvukom pohlepe i želje da nešto razdire.
     "Svi vi", kriknu Bil, bežeći kroz mračni, ledeni vazduh. "Morate pisati protestna pisma!"
     Svetlucave oči ptice hitale su za njim; i on i ptica klizili su iznad drveća, kroz mutni sjaj Mesečev.
     Sova ga sustiže. I zgnječi ga, u jednom trenu.