16.

     Opet se našao unutra. Više ništa nije video ni čuo; to mu beše dato samo nakratko, a sad se završilo.
     Sova je huknula i poletela dalje.
     Bil Keler reče sovi: "Čuješ li ti mene?"
     Možda je čula, možda ne; bila je samo sova, nije imala razum kao Edi. Nije bilo isto. Mogu li ja živeti u tebi? - upita je on, sakriven tu, unutra, gde niko ne zna... Ti imaš ta tvoja nadletanja, krstarenja. Sa njim su, u sovi, bila tela miševa i neka stvar koja se mrdala i grebucala oko sebe, dovoljno velika da nastavi pokušaje da živi.
     Niže, reče on sovi. Vide, pomoću sove, hrastove: vide jasno, kao da je sve puno svetlosti. Vide milione zasebnih nepokretnih predmeta, i onda među njima uoči jedan koji se malo-po malo pomerao... živ; sova se ustremi tamo. Puzeće stvorenje, dole, nije ništa slutilo, zato što nije čulo baš nikakav zvuk; lutalo je dalje, po otvorenom prostoru.
     Tren kasnije bilo je progutano. Sova polete dalje.
     Ovo je dobro, pomisli on. Pa, ima li još toga? Ovo se dešava cele noći, ponavlja se mnogo puta; kad pada kiša, to je kupanje, a biva i san, dubok i dug. Ta spavanja, jesu li ona najbolji deo? Jesu.
     On reče: "Fergeson ne dozvoljava svojim zaposlenima da piju; to je protiv njegove religije, je li tako?" A onda reče: "Hopi, od čega dolazi ta svetlost? Da li od Boga? Znaš, kao u Bibliji. Mislim, je li istina to?"
     Sova huknu.
     "Hopi", reče on, iz unutrašnjosti sove. "Prošli put si rekao da je sasvim mračno. Je li tako? Nema svetla uopšte?"
     Hiljadu mrtvih stvari u njemu je galamilo, tražeći da im se posveti pažnja. On je slušao, ponavljao, odabirao između njih.
     "Prljava, mala nakarado", reče on. "Slušaj sad. Nalazimo se ispod nivoa ulice. Magarče jedan moronski, ostani tu gde si, gde si, gde si. Ja idam gore da dovedem onaj narod. Ovamo vi raskrčite koliko god je moguće, da bude što više mesta. Mesta za njih."
     Sova je, prestrašena, mlatarala krilima; dizala se u visine, misleći da ga tako izbegne. Ali on nastavi to da radi, da prebira, odabira, sluša.
     "Ostani tu gde si", ponovi on. I opet se svetlosti Hopijeve kuće ukazaše na vidiku; sova je načinila krug i vratila se, nije se uspela udaljiti. On ju je prisilio da ostane tu gde je njemu bilo potrebno. Dovodio ju je, pri svakom sledećem nadletanju, sve bliže Hopiju. "Magarče jedan moronski", reče on. "Ostani tu gde si."
     Sova polete još niže, hučući svoju želju da ode. Bila je uhvaćena, i znala je to. Ta sova ga je mrzela.
     "Predsednik mora saslušati naše molbe", reče on, "pre nego što bude prekasno."
     Sova načini grdan napor i izvede nešto, što je za nju bila uvežbana tehnika: iskašlja ga. On poče tonuti prema tlu, trudeći se da uhvati vazdušna strujanja, i sruši se u rastinje i zemlju crnicu; pa se zakotrlja, oglašavajući se cijukanjem, sićušnim, nekoliko puta, i najzad se umiri u jednom udubljenju.
     Oslobođena, sova se dohvati visina i daljina, i nestade.
     "Neka samilost ljudska bude svedok ovome", reče on, ležeći u udubljenju; reče glasom onoga sveštenika iz jednog davnog vremena. "Mi sami uradismo ovo; vidimo, ovde, učinke nerazuma čovečanstva samog."
     Nemajući, sada, oči sove, video je samo malo; ona osvetljenost je nestala, preostalo je samo nekoliko nejasnih oblika, u blizini, a oni su bili drveće.
     On vide i oblik Hopijeve kuće, razmrljan naspram noćnog mutnog neba. Kuća nije bila daleko.
     "Pusti me unutra", reče Bil, pokrećući usta. Poče se valjuškati levo, desno, po udubljenju; i bacakati se tako jako, da se lišće oko njega pomeralo. "Ja hoću unutra."
     Jedna životinja, čuvši ga, pohita da se udalji, podozriva.
     "U, u, u-nutra", reče Bil. "Ja ovde ne mogu ostati dugo; umreću. Gde si, Edi?" Nije osećao Edi u blizini; osećao je samo prisustvo fokomelusa u kući.
     Poče se kotrljati, koliko je najbolje mogao, na tu stranu.

     Rano ujutro, doktor Stokstil stiže u terpapirnu kuću Hopija Haringtona da preduzme četvrti pokušaj tretmana Volta Dendžerfilda. Odašiljač je bio uključen, i on to primeti; gorela su i svetla, na nekoliko mesta. Čudeći se tome, on pokuca na vrata.
     Vrata se otvoriše, i tu je sedeo Hopi Harington na sredini svog mobila; pogledao je doktora na neki čudan, oprezan, odbramben način.
     "Ja bih da pokušam ponovo", reče doktor Stokstil, znajući da koristi nema, ali ipak rešen da pokušava dalje. "Može?"
     "Da, gospodine", reče Hopi. "Može."
     "Da li je Dendžerfild još živ?"
     "Da, gospodine. Ja bih znao da je mrtav." Hopi se poveze u stranu, da propusti Stokstila. "Mora biti da je i sad tamo, gore."
     "Šta je bilo?" upita Stokstil. "Bio si budan cele noći?"
     "Da", reče Hopi. "Učio da rukujem stvarima." Poče vozikati malo tamo, malo ovamo, po sobi, namršten. "Teško je", reče on, očigledno zanet u neko razmišljanje.
     "Mislim, ovako gledajući u retrospektivi, da je ideja sa ugljen-dioksidom bila pogrešna", reče Stokstil, sedajući opred mikrofon. "Ovog puta ću pokušati sa njim razgovor slobodnih asocijacija, ako ga uspem dobiti."
     Fokomelusova kolica lutala su po sobi i najzad udarila u jedan kraj stola. "Naleteh slučajno, greškom", reče Hopi. "Izvinjavam se; nije bilo namerno."
     Stokstil reče: "Izgledaš drugačiji."
     "Ja sam isti; ja sam Bil Keler", reče foka. "Nisam Hopi Harington." Ispruživši desnu manuelnu ekstenziju on pokaza nešto. "Eno ga Hopi. Ono tamo, to je on, odsad."
     U uglu je ležao zbrčkan predmet, nalik na komad testa, desetak centimetara dug; usta razjapljenih u zgrušanoj praznosti. Predmet u kome je postojala neka ljudska osobina, zato Stokstil ode tamo i podiže ga.
     "To sam bio ja", reče čovek-foka. "Ali sam noćas došao dovoljno blizu za razmenu. On se borio, mnogo, ali bio je uplašen, pa sam ja pobedio. Izvodio sam oponašanja, jedno za drugim. Ono sa sveštenikom ga je oborilo."
     Držeći u ruci zboranog, malenog homunkulusa, Stokstil ne reče ništa.
     "Znaš li ti kako se uključuje otpremnik?" upita fokomelus uskoro. "Jer, ja ne znam. Pokušavao sam, al' ne umem. Naučio sam da palim i gasim svetla; to sam vežbao cele noći." Da bi ovo pokazao, on otkotrlja mobil do jednog zida i tamo, manuelnom ekstenzijom, poče pokretati prekidač za jednu sijalicu, paliti je i gasiti.
     Posle nekog vremena Stokstil reče, gledajući malo, mrtvo obličje koje mu je ležalo u ruci: "Znao sam da neće preživeti."
     "Živeo je neko vreme", reče foka. "Oko jedan sat; to je prilično dobro, a? Jedan deo tog vremena proveo je u nekoj sovi; ne znam da li se to računa."
     "Ja... Trebalo bi da se bacim na posao, da možda uspostavim vezu sa Dendžerfildom", reče Stokstil najzad. "On bi mogao umreti svakog trenutka."
     "Da", reče fokomelus, klimajući glavom. "Želiš li da ja to uzmem?" Ispruži jednu mehaničku ruku, a Stokstil mu dade patuljastog čovečuljka. "Ta sova me je pojela", reče foka. "To mi se nije dopalo, ali imala je stvarno dobre oči; taj deo mi se jeste dopao. Gledanje njenim očima."
     "Da", reče Stokstil refleksno. "Sove imaju strašno dobar vid; to mora da je bio silan doživljaj." Doživljaj tog bića, koje je do maločas držao u jednoj ruci... Činilo mu se da to nikako nije moguće. A opet, zašto bi bilo toliko čudno; foka je preneo Bila samo petnaestak centimetara na jednu stranu - što je bilo dovoljno. A šta je to u poređenju sa onim što je uradio doktoru Blutgeldu? Posle toga je foka, očito, izgubio trag, zato što se Bil, slobodan od tela svoje sestre, mešao prvo sa jednom tvari, kasnije sa drugom. A na kraju je Bil pronašao foku i pomešao se i sa njim; štaviše, izbacio ga i zauzeo mesto u fokinom telu.
     Trampa nije bila uravnotežena. Hopi Harington je u njoj prošao daleko lošije; telo koje je dobio u zamenu za svoje sopstveno živelo je još samo nekoliko minuta, a možda ni toliko.
     "Da li si znao", reče Bil Keler, govoreći sa zastajkivanjem, kao da mu je teško da kontroliše fokomelično telo, "da je Hopi jedno vreme imao vlast nad satelitom? Svi su se uzbudili zbog toga; probudili su me usred noći da mi to kažu, a ja sam probudio Edi. Tako sam i dospeo ovamo", dodade on, sa izrazom čestite dobre volje, ali i naprezanja, na licu.
     "I šta ćeš raditi sada?" upita doktor Stokstil.
     Foka reče: "Moram se navikavati na ovo telo; teško je. Osećam silu teže... A bio sam navikao da samo lebdim u tečnosti. Znaš šta? Mislim da su ove ekstenzije silne. Već sam naučio svašta da radim sa njima." Ekstenzije počeše da šibaju po vazduhu kao dva korbača, dodirnuše sliku na zidu, pokazaše hitro prema otpremniku. "Ja moram naći Edi", reče foka. "Želim da joj kažem da sam dobro; kladim se da ona misli da sam najverovatnije umro."
     Uključivši mikrofon, Stokstil reče: "Voltere Dendžerfilde, ovde doktor Stokstil u Zapadnom Marinu. Čuješ li me? Ako čuješ, odgovori. Voleo bih da nastavimo terapiju koju smo pokušali pre neki dan." Pričeka malo, pa reče sve to iz početka.
     "Moraćeš pokušati mnogo puta", reče foka, gledajući ga. "Biće teško, zato što je on tako slab; verovatno ne može da ustane. Sigurno nije ni razumeo šta se dešavalo kad je Hopi preuzeo vlast."
     Stokstil klimnu glavom, pritisnu dugme mikrofona i pokuša ponovo.
     "Mogu li je ići?" upita Bil Keler. "Mogu li potražiti Edi Keler sada?"
     "Da", reče Stokstil, trljajući se po čelu. Onda učini napor da se pribere i usredsredi, pa reče: "Pazi šta i kako radiš... Možda više nećeš moći da se prebacuješ."
     "Ne želim da se prebacujem", reče Bil. "Ovo je dobro, zato što prvi put nema unutra nikoga osim mene." Kao objašnjenje, dodade: "Mislim, sam sam; nisam samo deo nekog drugog. Naravno, izveo sam jedno prebacivanje ranije, ali to je bilo u onu slepu stvar - to me je Edi prešla, to nije uopšte moglo da posluži. Ovo je drugačije." Tanko fokinsko lice razvi se u osmeh.
     "Samo dobro pazi", ponovi Stokstil.
     "Da, gospodine", reče foka revnosno. "Trudiću se; imao sam lošu sreću sa sovom, ali to nije bila moja krivica, jer nisam želeo da budem progutan. To je bila sovina ideja."
     Stokstil pomisli: ali ovo je bila tvoja ideja. Različit slučaj, dakle: to je meni jasno. Štaviše, to je veoma značajna razlika. On opet reče u mikrofon: "Volte, ovo je doktor Stokstil, odozdo. Evo još se trudim da uspostavim vezu sa tobom. Mislim da možemo učiniti mnogo da ti pomognemo da se provučeš kroz ovo, ako budeš radio kako ti ja kažem. Mislim da ćemo pokušati sa slobodnim asocijacijama, danas, u nastojanju da nađemo korene iz kojih je nastala tvoja napetost. Štetno sigurno ne može biti; mislim da to uviđaš."
     Iz zvučnika je dopiralo samo šuštanje statike.
     Da li je ovo beznadežno? - upita se Stokstil. Ima li smisla nastavljati?
     On još jednom pritisnu dugme mikrofona i reče: "Valtere, onaj koji je uzurpirao tvoju vlast nad satelitom - taj je sada mrtav, prema tome, nemoj se brinuti u vezi s njim. Kad budeš jači, ispričaću ti pojedinosti o tome. Važi? Saglasan?" Osluškivao. Ništa, samo šum.
     Vozikajući se po sobi, kao velika buba uhvaćena u klopku, Foka reče: "Mogu li ja da idem u školu, sad kad sam izišao?"
     "Možeš", progunđa Stokstil.
     "Ali ja već znam mnoge stvari", reče Bil, "zato što sam slušao isto što je i Edi slušala, kad god je bila u školi; neću morati da se vraćam u mlađe razrede, moći ću da nastavim školovanje kao i ona. Zar ne?"
     Stokstil klimnu glavom.
     "Pitam se šta će moja majka reći", nastavi foka.
     Trgnut, Stokstl upita: "Šta?" A onda shvati na koga se to odnosi. "Otišla je ona", reče. "Boni je otputovala sa Gilom i Mak Končijem."
     "Znam ja da je otišla", reče Bil žalostivno. "Ali zar se neće vratiti jednog dana?"
     "Možda i neće", reče doktor Stokstil. "Boni je čudna žena, veoma nemirna. Ne možeš sa pouzdanjem računati da će se ona vratiti." A možda bi i bolje bilo da ona nikad ne sazna za ovo, reče on sebi. Njoj bi to izuzetno teško palo; ona nikada nije ni saznala da ti uopšte postojiš. Samo smo Edi i ja znali. I Hopi. I, pomisli on, ta sova. "Dižem ruke od ovog posla", reče on najednom. "Možda ću neki drugi put pokušati da dobijem Dendžerfilda."
     "Pretpostavljam da sam ti bio na smetnji", reče Bil.
     Stokstil klimnu glavom.
     "Žao mi je", reče Bil. "Trudio sam se da vežbam i nisam znao da ti dolaziš. Nisam te hteo uznemiriti; dogodilo se u toku noći, iznenada - ja sam se ukotrljao ispod vrata, pre nego što je Hopi shvatio, a onda je bilo prekasno, jer već sam bio blizu." Videći izraz na doktorovom licu, on zaćuta.
     "Naprosto... ovo nije slično ničemu što sam susretao ranije", reče Stokstil. "Znao sam da postojiš. Ali to je bilo otprilike sve što sam znao."
     Bil ponosito reče: "Nisi znao da ja učim prebacivanje."
     "Nisam", saglasi se Stokstil.
     "Probaj ponovo, govori Dendžerfildu", reče Bil. "Ne odustaj, jer ja znam da je on tamo negde. Neću ti reći kako znam, jer ako ti kažem, uznemirićeš se još više."
     "Hvala ti", reče Stokstil. "Što mi nećeš reći."
     On još jednom pritisnu dugme mikrofona. Foka otvori vrata i iskotrlja se napolje, na stazu; mobil stade već na nekoliko metara od vrata, i foka se poče osvrtati neodlučno.
     "Bolje ti idi i nađi tvoju sestru", reče Stokstil. "To će njoj mnogo značiti, siguran sam."
     Kad je sledeći put podigao pogled, mobil više nije bio na vidiku.
     "Volte Dendžerfilde", reče Stokstil u mikrofon, "ja ću ovde sedeti i pokušavati da stignem do tebe, sve dok ne odgovoriš ili dok se ne uverim da si mrtav. Ne kažem da nemaš neku stvarnu fizičku bolest, ali kažem da jedan deo uzroka leži u tvojoj psihološkoj situaciji, koja je u mnogo čemu, mora se priznati, loša. Zar ne smatraš da je tako? A posle onoga kroz šta si prošao, naime, kad si video da ti je neko preoteo kontrolu..."
     Iz zvučnika stiže daleki, lakonski glas: "U redu, Stokstile. Probaću malo te tvoje slobodne asocijacije. Ako nizašta drugo, onda da bih dokazao, kroz beskorisnost toga, da jesam očajno fizički bolestan."
     Doktor Stokstil odahnu i opusti se. "Već je bilo vreme. Jesi li ti mene čuo od početka?"
     "Jesam, dobri prijatelju", reče Dendžerfild. "Pitao sam se koliko dugo će trajati tvoja pričancija. Pokazalo se - zauvek. Vi ste, momci, ako ništa drugo, bar uporni."
     Zavalivši se u naslon stolice, Stokstil drhtavim prstima pripali jednu zlatno-etiketnu specijal-deluksicu i reče: "Možeš li ti da legneš i da se namestiš udobno?"
     "Ja već ležim", uzvrati Dendžerfild zajedljivo. "Ja već pet dana samo i jedino ležim."
     "Trebalo bi da sad budeš sasvim pasivan, ako je moguće. Budi na leđima."
     "Kao kit", reče Dendžerfild. "Samo se valjuškati u slanoj vodi, je li tako? E, dakle, treba li da se zadubim u svoje dečje incestne porive? Da vidimo... mislim da gledam moju majku, ona češlja kosu za onim stočićem koji njoj služi za ulepšavanje. Veoma je lepa. Ne, pardon, pogrešio sam. To je film, ja gledam Normu Širer. To je posleponoćni film na TV." On se nasmeja slabo.
     "Da li je tvoja majka ličila na Normu Širer?" upita Stokstil, koji je već izvukao i pripremio beležnicu i pisaljku i počeo nešto zapisivati.
     "Više je ličila na Beti Grejbl", uzvrati Dendžerfild. "Ako se ti sećaš nje. Ali ona je verovatno bila pre tvog vremena. Ja sam, znaš, mator. Blizu hiljadu godina... Čovek brzo stari kad je ovde gore sam."
     "Samo ti nastavljaj da govoriš", reče Stokstil. "Sve što ti padne na um. Ne izmišljaj silom, pusti da se samo usmerava."
     Dendžerfild reče: "Umesto da čitam svetu velike klasike, možda mogu pričati slobodne asocijacije vezane za toalet-traume u detinjstvu, a? Pitam se da li bi to u jednakoj meri zanimalo ljudski rod. Mene, lično, baš očarava."
     Stokstil se, i nehotice, nasmeja.
     "A, pa ti si ljudsko biće!" reče Dendžerfild, zvučeći zadovoljno. "Smatram da je to dobro. To je jedan znak tebi u prilog." Nasmeja se na onaj svoj stari, dobro poznati način. "Nas dvojica imamo nešto zejedničko; obojica smatramo ovo, što ovde radimo, za vrlo smešna posla."
     Stokstil, koga je ovo malo bocnulo, reče: "Ja hoću da ti pomognem."
     "Ma, da!" reče nejaki, daleki glas. "Pomažem ja tebi, doktore. A ti znaš, duboko dole u podsvesti, da je tako. Tebi je potrebno osećanje da opet radiš nešto što ima smisla raditi. Zar ne? Koji prvi slučaj pamtiš takvog osećanja, u tvom životu? Samo se ti izvali poleđuške, a ja ću sve ostalo uraditi odavde, odozgo." Tiho se nasmeja. "Shvataš, naravno, da ja sve ovo snimam na traku; puštaću svake noći naše smešne razgovore iznad Njujorka - tamo obožavaju tako tešku intelektualnu sadržinu."
     "Molim te", reče Stokstil, "da nastavimo."
     "Huu-di huu-di huuu", reče Dendžerfild, mešajući to sa smehom. "Ma, nego šta nego da nastavimo. Mogu li opširno o devojci koju sam voleo u petom razredu? Tad su se moje fantazije o incestu zaista zahuktale." Jedan trenutak je ćutao, a onda reče zamišljeno: "Znaš, nisam ni pomislio na Miru, već godinama. Već dvadeset godina."
     "Jesi li je vodio na igranku ili tako nešto?"
     "U petom osnovne?" dreknu Dendžerfild. "Šta si ti, neki manijak, šta? Naravno da nisam. Ali je poljubio jesam." Njegov glas kao da je postajao više opušten, više nalik na onaj u ranijim vremenima. "Nikada to nisam zaboravio", promrmlja on.
     Šum statike se na trenutak nadmoćno umeša.
     "...a onda", govorio je Dendžerfild kad ga je Stokstil opet uspeo čuti, "Arnold Klajn mene zvekne po tintari, a ja njega gurnem i on padne, a to je bilo tačno ono što je zaslužio. Pratiš li? Pitam se koliko stotina mojih pomnih slušalaca prima ovo. Vidim upaljene svetiljkice - ljudi pokušavaju da mi se jave, na mnogo raznih frekvencija. Čekni malo, doktore. Moram na nekoliko tih poziva da odgovorim. Ko zna, možda su neki od njih takođe psihoanalitičari, ali bolji." On dodade, za rastanak: "I manje naplaćuju."
     Usledilo je ćutanje. Onda se Dendžerfild vrati.
     "Ljudi su mi samo govorili da sam imao pravo i ja da mlatnem Arnolda Klajna po tintari", reče on veselo. "Glasanje je zasad išlo četiri prema jedan u korist toga. Da nastavimo?"
     "Da, ja bih zamolio", reče Stokstil, škrabuckajući beleške.
     "E, lepo", reče Dendžerfild, "onda je bila Dženi Linhart. U prvom polugodištu šestog razreda."
     Satelit se, u svome kretanju po orbiti, primakao; prijem je bio jasan i glasan. Ili je oprema Hopija Haringtona bila izuzetno dobra. Doktor Stokstil je, udobno namešten na stolici, pušio cigaretu i slušao, a glas je jačao toliko da je najzad tutnjao i odzvanjao po sobi.
     Koliko li je puta, pomisli on, Hopi, nema sumnje, sedeo ovde i slušao signal sa satelita. Izgrađivao svoje planove, pripremao se za presudni dan. A gle, završilo mu se. Da li je fokomelus - Bil Keler - poneo sa sobom onog sasušenog prcoljka? Ili ga je ostavio tu negde?
     Stokstil ne poče gledati po sobi; nastavi usmeravati svu svoju pažnju na glas koji je, sada, tako silovito stizao do njega. Ne htede primećivati ništa drugo u toj sobi.

     U nepoznatoj, ali mekanoj postelji, u nepoznatoj sobi, Boni Keler se probudi, ali ostade pospana i bunovna. Difuzno svetlo, žuto, poreklom nesumnjivo od ranojutarnjeg sunca, sliva se oko nje, a nad nju se sagnuo neki čovek, koga ona dobro zna, i pruža obe ruke ka njoj. Endru Gil je to, i ona zamišlja, na tren - sad već namerno dopusti sebi uzlet mašte - da je ovo onaj dan od pre sedam godina. Krizni dan.
     "Zdravo", promrmlja ona, zagrli ga i pritisnu uz sebe. "Stani, bre", reče mu tad. "Zgnječićeš me. A nisi se ni obrijao. Šta se dešava?" Ona se najednom diže u sedeći položaj i odgurnu ga.
     Gil reče: "Samo polako." Odbaci pokrivače sa nje, pa je podiže u naručje i ponese preko sobe, ka vratima.
     "Kuda ćemo?" upita ona. "U Los Anđeles? Ovako - zašto me nosiš ovako?"
     "Slušaćemo nekoga." On ramenom odgurnu vrata i ponese je duž hodnika, koji beše malen, sa niskim plafonom.
     "Koga?" upita ona. "Ej, nisam obučena." Imala je na sebi samo donji veš, u kome je i spavala.
     Vide ispred sebe dnevnu sobu Hardijevih, a u njoj, oko radio-aparata, lica prožeta sjajem i mladalačkom radošću, Stjuarta Mak Končija, Hardijeve i nekoliko ljudi za koje uvide da su Hardijevi zaposlenici.
     Iz zvučnika je dopirao onaj glas koji su čuli prošle noći; da li isti? Endru Gil sede na jednu stolicu, a nju zadrža sebi na krilu. "... Onda mi je Dženi Linhart rekla", govorio je taj glas, "da ličim, po njenoj proceni, na veliku pudlicu. Mislim da je to bilo u nekoj vezi sa načinom na koji me je šišala moja starija sestra. Stvarno sam izgledao kao velika pudla. To nije bila uvreda. Bilo je samo jedno zapažanje; pokazalo je da je ona svesna mene. A to je ipak bolje nego da me ne primećuje, zar ne?" Dendžerfild onda zaćuta, kao da čeka odgovor.
     "S kim to on priča?" upita ona, još i sad u dremežu, ne sasvim budna. Onda joj sinu šta to znači. "On je živ", reče ona. A Hopija nema. "Bog ga prokleo", reče ona jakim glasom, "hoće li mi neko reći šta se desilo?" Izmigoljila se iz zahvata Endrua Gila i stala na noge, podrhtavajući; jutarnji vazduh bio je hladan.
     Ela Hardi reče: "Ne znamo šta se dogodilo. Izgleda da se on vratio na radio-talase, noćas, u neko doba. Nismo ni isključivali radio, pa smo zato čuli; ovo nije njegovo uobičajeno vreme da nam emituje."
     "Čini se da on razgovara sa nekim doktorom", reče gospodin Hardi. "Moguće sa nekim psihologom koji ga je uzeo na tretman."
     "Dragi Bože", reče Boni, zaklanjajući se rukama. "Nemoguće - on na psihoanalizi." Ali, pomisli ona, kud ode Hopi? Zar je odustao? Da li je napor posezanja na toliku daljinu bio preveliki za njega? Da li je to razlog, ima li, ipak, i Hopi neka ograničenja, kao i svako živo biće? Ona se hitro vrati u spavaću sobu, ali ne prestajući da sluša, i potraži odeću. Niko nije primetio; svi su toliko bili zagledani u radio.
     Kakva pomisao, reče ona sebi, počevši da se oblači: da njemu može pomoći ta stara vračarija. Smejurija jedna; Boni je drhturila od hladnoće i veselja, zakopčavajući košulju. Dendžerfild se opružio po kauču, gore, u svom satelitu i priča li priča o svom detinjstvu... Oh, Bože, pomisli ona, i pohita nazad u dnevnu sobu da čuje sve.
     Endru ju je čekao; on je zaustavi u hodniku. "Popustio je signal", reče on. "Bio je sve slabiji i sad se ne čuje uopšte."
     "Zašto?" Njen smeh prestade; uplašila se.
     "Ma, sreća je da smo i onoliko uhvatili. Mislim da mu je dobro."
     "Auh", reče ona. "Tako sam se uplašila. Šta ako mu nije dobro?"
     Endru reče: "Ali jeste mu dobro." Položio je svoje krupne šake na njena ramena. "Čula si ga; čula si kvalitet njegovog glasa."
     "Taj psihijatar", reče ona, "zaslužuje medalju heroja prve klase."
     "Da", reče on uozbiljeno. "Psihijatar, heroj prve klase, sasvim si u pravu." Ćutao je nekoliko trenutaka, i dalje je dodirujući, ali stojeći na izvesnoj udaljenosti od nje. "Izvinjavam se što sam upao i izvukao te iz kreveta. Ali znao sam da ćeš želeti da čuješ."
     "Da", saglasi se ona.
     "Da li je tebi još i sad bitno da se uputimo dalje? Sve do Los Anđelesa?"
     "Pa", reče ona, "ti ovde zaista imaš posao. Mogli bismo bar neko vreme ostati ovde. I onda, da vidimo, da li će s njim biti sve u redu." Još se pribojavala, osećala zebnju zbog Hopija.
     Endru reče: "Čovek ne može nikada biti stvarno siguran, a zato život i jeste pun problema, zar ne? Pogledajmo istini u oči: on je smrtno biće - i jednog dana svakako će umreti. Kao i svi mi." On spusti pogled na nju.
     "Ali ne sad", reče ona. "Ako bi to samo bilo kasnije, kroz nekoliko godina - tada bih mogla da podnesem." Ona ga uhvati za ruke, nagnu se napred i poljubi ga. Vreme, pomisli ona. Ljubav koju smo osećali jedno prema drugome u prošlosti; ljubav koju imamo za Dendžerfilda baš ovoga trenutka; kao i za njega, u budućnosti. Šteta što je to nemoćna ljubav; šteta što ona ne može automatski da ga zakrpi i ozdravi. Ono: to osećanje koje imamo nas dvoje, jedno prema drugom - i prema njemu.
     "Pamtiš dan Krize?" upita Endru.
     "Oh, da, pamtim, svakako", reče ona.
     "Imaš li neku dalju misao o tome?"
     Boni reče: "Zaključila sam da te volim." Uzmače brzo od njega, sva crvena u licu, zato što je rekla tako nešto. "Ove dobre vesti", progunđa ona. "Malo me zanelo... Oprosti, pribraću se ja."
     "Ali rekla si kako jeste", reče on pronicljivo.
     "Jesam." Klimnula je glavom.
     Endru nastavi: "Ja sam ti malčice ostario."
     "Svi smo", odvrati ona. "Ja malo škripim, kad ustanem ujutro... kao što si maločas primetio, možda."
     "Nisam", reče on. "Važno je samo da ti zubi ostanu u glavi; a to jesu." Pogleda je nelagodno. "Ne znam tačno šta da ti kažem, Boni. Imam osećaj da ćemo mi ovde postići mnogo; ili se, bar, tako nadam. Da li je ovo neki prizeman, bedan posao: doputovati ovamo i praviti aranžman za nove mašine za moju fabriku? Je li to..." On odmahnu rukom. "Prostački?"
     "Divno je", odgovori ona.
     Dolazeći u hodnik, gospođa Hardi reče: "Uhvatili smo ga još jednom, samo na minut. On još priča o svom detinjstvu. Ja bih rekla da ga nećemo više čuti sve do njegovog redovnog vremena, u četiri po podne. Hoćemo li na doručak? Imamo tri jajeta, i podelićemo ih između sebe; moj muž je uspeo da ih dobavi od jednog putujućeg trgovca, prošle nedelje."
     "Jaja", ponovi Endru Gil. "Koja vrsta? Kokošja?"
     "Velika su, smeđe boje", reče gospođa Hardi. "Pretpostavljam da su kokošja, ali, to ne možemo biti sigurni dok ih ne otvorimo."
     Boni reče: "To zvuči predivno." Oseti silnu glad. "Ali mislim da bi trebalo da platimo za njih; već ste nam dali toliko toga - prenoćište i večeru, protekle noći." Udobnosti tako reći nepojamne, u ovim vremenima; ona ni u kom slučaju nije očekivala da će je tako nešto da čekati u gradu.
     "Mi smo u poslu zajedno", ukaza gospođa Hardi. "Sve što imamo koristiće se zajednički, zar ne?"
     "Ali ja nemam šta da ponudim." Najednom je oštro osetila da je tako, pa je sagnula glavu. Ja mogu samo uzimati, pomisli ona. Ne davati.
     Oni, međutim, kao da nisu bili tog mišljenja. Gospođa Hardi je povede za ruku, prema kuhinji. "Možeš pomagati u spremanju", objasni ona. "Imamo mi i krompire. Ti ih možeš ljuštiti. Mi našim službenicima poslužujemo doručak; uvek jedemo zajedno - jer je tako jeftinije, a oni i nemaju kuhinje, nego svaki živi u nekoj od soba; tako Stjuart, tako i ostali. Moramo se brinuti o njima."
     Vi ste veoma dobri ljudi, pomisli Boni. Dakle, ovo je grad. Od ovoga sam se ja krila, toliko godina. Čuli smo grozomorne pripovesti, da su ovde sve samo ruševine, po kojima se šunjaju grabljive zveri, propalice, otmičari i oportunisti, talog od onoga što je nekad bilo... A od čega smo mi, zapravo, bežali i ranije, još pre rata. Mi smo se još onda plašili da živimo ovde.
     Dok su ulazile u kuhinju, ona začu Stjuarta Mak Končija kako govori Dinu Hardiju: "...osim što je svirao u nosnu frulicu, taj pacov je..." On zaćuta, videći nju. "Anegdota iz ovdašnjeg života", izvini se on. "Mogla bi te šokirati. Reč je o jednoj sjajnoj životinji, a one su mnogim ljudima neprijatne."
     "Ispričaj mi o njemu", reče Boni. "Pričaj mi o pacovu koji svira u nosnu frulicu."
     "Možda sam malo pomešao dve sjajne životinje", reče Stjuart, pristavljajući vodu za imitaciju kafe. Petljao je oko džezve, a onda se, zadovoljan, odmakao i naslonio na peć na drva, gurajući ruke u džepove. "Mislim da je onaj veteran rekao da je taj pacov razradio i jedan primitivan sistem knjigovodstva. Ali to ne zvuči istinito."
     "Meni zvuči", reče Boni.
     "Takvom pacovu mogli bismo dati zaposlenje ovde", reče gospodin Hardi. "Trebaće nam dobar knjigovođa, ako naš posao počne da se širi, a počeće."
     Napolju, duž avenije San Pablo, kola sa konjskom vučom počela su prolaziti; Boni začu oštar klopot kopita. Čula je i druge pokrete, razne aktivnosti, i prišla prozoru da izviri napolje. I bicikli; i mamutski, prastari kamion koji se pogoni loženjem drva. I pešaci, mnogobrojni.
     Sa druge strane ulice, ispod jedne šupe od dasaka pojavi se neka životinja, pređe oprezno preko otvorenog prostora, i nestade ispod trema jedne zgrade. Nekoliko trenutaka potom, opet se pojavi, ovog puta praćena drugom životinjom; obe su bile zdepaste i kratkonoge, možda neka mutacija buldoga. Druga životinja je za sobom vukla nevešto sastavljenu platformu nalik na sanke, natovarenu svakojakim dragocenim stvarima, koje su većinom bile za jelo. Platforma je, na dva uzdužna klizača, poskakivala i klizila preko džombi na pločniku, za dvema životinjama koje su žurile i uskoro se dočepale novog zaklona, iza ugla jedne kuće.
     Na prozoru, Boni nastavi da gleda pomno, ali se dve kratkonoge životinje više nisu pojavile. Upravo kad je htela da se okrene od prozora, ona primeti da još nešto izlazi u svoju prvu današnju aktivnost. Nešto sa okruglim metalnim oklopom, prekriveno kamuflažnim mrljama blatne boje, lišćem i grančicama; ta stvar izlete na svetlost dana, zastade, podiže svoje dve vitke antene drhtavo u svetlost ranojutarnjeg sunca.
     Šta je, za ime sveta, ono? - pitala se Boni. Onda shvati da gleda Hardijevu homeostatičku klopku za štetočine, u akciji.
     Želim ti dobru sreću, pomisli ona.
     Zamka je malo pričekala, izvršila osmatranje u svim pravcima, oklevala, a onda neodlučno krenula tragom dvaju buldogastih životinja. Nestade i ona iza ugla te kuće, kretanjem svečanim i dostojanstvenim, daleko presporim za takvo gonjenje; Boni se morala osmehnuti.
     Posao dana je počeo. Svud oko nje grad se budio, ulazio još jednom u svoj redovni život.