9.

     Kad se Stjuart Mak Konči vratio sa putovanja na poluostrvo južno od San Franciska, našao je da je neko - sigurno grupa veterana koja je bila nastanjena ispod gata - ubio i pojeo njegovog konja, Edvarda Princa od Velsa. Ostao je samo kostur, noge i glava; hrpa bezvredna njemu i svakom drugom. On ostade pored kostiju, duboko zamišljen. Pa, ovo je bilo jedno skupo putovanje. A stigao je ipak prekasno; farmer je već bio rasprodao sve elektronske delove sovjetske rakete, svaki delić za po jedan cent.
     Gospodin Hardi će dati drugog konja, nesumnjivo, ali on je voleo Edvarda Princa od Velsa. Osim toga, nije u redu ubiti konja za hranu, jer konji su tako mnogo potrebni za druge, životno važne svrhe; oni su glavno pogonsko sredstvo, sad kad je drvo većinom potrošeno, sagoreno u parnim automobilima i kao izvor grejanja u podrumima, zimi, za narod. Konji su bili potrebni za vuču i na gradilištima, gde su bili glavni pogon - u nedostatku električne struje. Glupost ubistva Edvarda razbešnjavala ga je; to je, pomisli on, kao varvarstvo, koga se svi bojimo. Anarhija je to, i to usred grada; u samom centru Ouklenda, usred bela dana. Tako nešto bi čovek očekivao od crvenih Kineza.
     Pođe pešice, lagano, ka aveniji San Pablo. Sunce je tek počelo da tone u raskošni, široko raskriljeni zalazak koji su navikli da gledaju u ovim poslekriznim godinama. Stjuart ga jedva primeti. Možda treba odsad da se bavim nekim drugim poslom, pomisli on. Zamke za razne male životinje - može se od toga živeti, ali nije moguće ni u kom smislu napredovati. Mislim, do čega čovek može da se 'popne' u jednom takvom poslu?
     Ispunjavao ga je potištenošću gubitak tog konja; koračao je, pogleda oborenog, ka razlomljenom, u travu začupavelom pločniku, i birao gde će stati nogom, izbegavajući komade ruševina koji su nekada bili fabrike. Iz jedne jazbine iskopane u praznom parkingu, nešto sa dva željna oka motrilo je na njegov prolazak; nešto, pretpostavi on tmurno, što bi trebalo da bude odrano, pa okačeno zadnjim nogama na mesarsku kuku.
     Ovim se, pomisli on, može objasniti kako je Hopi mogao iskreno da poveruje da vidi život posle smrti. Ove razvaline, nebo dimljivo, bledo i treperavo... i žarke oči nekog stvora koji i sad računa da li bi bilo bezbedno da kidiše na njega. On se sagnu, dohvati jedan oštar komad betona i zafrljači ga na jazbinu - pokrivenu debelim slojem materijala neke nove vrste. Bila je to zbijena mešavina organskog i neorganskog materijala, slepljena u jednu celinu pomoću nečeg nalik na belu sluz. Stvorenje je sakupilo jedan deo otpada koji leži unaokolo, izvršilo emulzifikaciju i preradilo ga u korisnu pastu. Mora biti neka blistavo pametna životinja, pomisli on. Ali nije ga bilo briga za to, nimalo. Svet može lepo živeti i bez blistavih, ludih oblika života koji su proteklih nekoliko godina izlazili na videlo.
     Evoluirao sam i ja, reče on, okrećući se još jednom ka tom biću, da ne bi kojim slučajem pojurilo na njega s leđa. Mnogo sam bistriji nego pre; mogu se ravnopravno boriti s tobom u svakom trenutku, zato odustani.
     Očito je i taj stvor tako mislio; nije se ni promolio iz jazbine.
     Evoluiran jesam, pomisli on, ali sam sentimentalan. Jer, konj mu je zaista nedostajao. Prokleti bili ti veterani, kriminalci, reče on sebi. Verovatno su povrveli kao gamad po Edvardu čim sam ja sa splavom odmakao. Kako bih rado otišao iz ovog grada, pomisli on; emigrirao u nenastanjena prostranstva prirode, gde nema ove okrutne surovosti i uličnog banditstva. Kao što je uradio onaj psihijatar, posle Krize. Stokstil se odmah iselio iz istočnog dela Zaliva; video sam ga kad je odlazio. Pametan čovek. Nije se pokušao vratiti u stari žleb, nije naprosto nastavio kretanje na tački gde je pre Krize bio stao, kao ja.
     Mislim, nije mi sada ništa bolje nego pre bogomproklete Krize; prodavao sam TV tada, a sad prodajem elektronske mišolovke. U čemu je razlika? Oba posla jednako su loša. Ja, zapravo, idem nizbrdo.
     Da bi se razvedrio, izvadi i pripali jednu od preostalih Endru Gilovih specijal-deluksica sa zlatnom etiketom.
     Ceo jedan dan mi propade, uvide on, na ovoj jurnjavi koja se izjalovila; čak do one strane Zaliva. Kroz dva sata biće mrak, a on će krenuti na spavanje, dole u podrumskoj sobi obloženoj mačjim krznom, koju mu gospodin Hardi iznajmljuje za jedan srebrni dolar mesečno. Moći će, naravno, da upali svoj fenjer sa životinjskom mašću; pa uz njegov sjaj, neko vreme, ali ne dugo, da čita neku knjigu, ili parče knjige - jer se njegova biblioteka sastoji uglavnom od otkinutih, otcepljenih komada knjiga, čiji su drugi delovi uništeni ili izgubljeni. Opet, mogao bi on i da svrati u posetu kod starih gospodina i gospođe Hardi, da posedi i čuje večernju emisiju sa satelita.
     Pa, najzad, on je pre neki dan lično uputio Dendžerfildu jedan zahtev, preko emisione stanice koja se nalazi izvan grada, na blatnim ravnicama Zapadnog Ričmonda. Zatražio je pesmu 'Dobar roking noćas', njegovu staru omiljenu numeru iz detinjstva. Ali nije bilo poznato ima li je Dendžerfild igde na svojim miljama trake, što znači da će čekanje možda biti uzaludno.
     Hodajući dalje, pevušio je za sebe:

     Oh, čuo sam vesti:
     biće dobar roking noćas.
     Oh, čuo sam vesti!
     Biće dobar roking noćas!
     Noćas ću biti kako treba dasa
     Stiskaću moju bejbi oko pasa.

     Natera mu suze na oči ovo podsećanje na jednu od starih pesama, iz onog sveta kakav je nekad bio. Sve je to otišlo, reče on sebi. Blutgeldovano do nepostojanja, kao što kažu... A šta imamo umesto toga, pacova koji ume svirati u nosnu frulicu, a ni to, jer je pacov pregažen.
     Bejaše još jedna stara omiljena numera u njegovom detinjstvu, psemica o čoveku koji je imao nož; on se pokuša prisetiti kako je išla. Nešto o ajkuli koja ima zube, ili lepe zube. Bila je odveć nejasna uspomena; nije uspevao da je uhvati. Majka mu je puštala tu ploču, na kojoj je neki čovek pevao rapavim glasom, i bilo je divno.
     Kladim se da pacov ne bi mogao odsvirati to, reče on sebi. Ni za milion godina. Mislim, to je praktično sveta muzika. Iz naše prošlosti, naše svete prošlosti koju ne može deliti nijedna genijalna životinja i nijedna nenormalna osoba. Prošlost pripada samo nama, pravim ljudskim bićima. Kamo sreće (ova pomisao pokrete nešto u njemu) da ja mogu da izvodim ono što je Hopi radio; padnem u trans, ali ne da bih gledao u budućnost - nego u prošlost.
     Ako je Hopi još živ, može li to? Da li je pokušavao? Pitam se gde je sad taj što gleda unapred; ako je bio to. Gledalac unapred. Prvi foka. Kladim se da se izvukao i ostao živ. Verovatno je prešao na stranu Kineza čim su se iskrcali gore na severu.
     Vratio bih se, odluči on, u ono prvo vreme kad sam upoznao Džima Fergesona, kad sam tražio zaposlenje i kad je crncu još bilo teško da dobije posao u kome se mora suočavati sa mušterijama. To je bila glavna osobina Fergesona: nije imao nikakvih predrasuda. Sećam se tog dana; bio sam zaposlen, prodavao sam aluminijumske tiganje od vrata do vrata, onda dobio drugo zaposlenje kod onih iz 'Enciklopedije Britanike', ali to je takođe bilo od vrata do vrata. Bože moj, uvide Stjuart, moje prvo pravo zaposlenje bilo je kod Džima Fergesona, jer to kad se šetaš kao trgovački putnik, to se ne računa.
     Razmišljajući tako o Džimu Fergesonu - mrtvom, odsutnom toliko godina, još otkako je bomba pala - on stiže u aveniju San Pablo, u kojoj su tu i tamo bile otvorene radnjice, udžerice, u kojima se prodavalo sve od kaputa do sena. Jedna od bližih bila je 'Hardijeve homeostatičke klopke za štetočine', i Stjuart ode tamo.

     Kad je Stjuart ušao, gospodin Hardi diže pogled sa svog radnog stola za montažu, u zadnjem delu prostorije; tu je radio pod belim svetlom elektrolučne svetiljke, a svud oko njega ležale su hrpe elektronskih komponenti koje je izlešinario iz svih kutića i zakutaka severne Kalifornije. Mnogo toga iz ruševina Livermora; gospodin Hardi je imao veze sa državnim funkcionerima, pa su mu dopuštali da kopa po tim naslagama, inače zabranjenim za pristup.
     U ranijim vremenima Din Hardi bejaše inženjer u jednoj AM radio-stanici u centru Ouklenda; vitak čovek, tih u govoru, postariji, koji je ispod zelenog džempera nosio kravatu, čak i sad, kad je kravata bila nešto jedinstveno. Kosa mu beše seda i kovrdžava, pa je podsećao Stjuarta na bradatog Deda Mraza; sa kiselo-podsmešljivim izrazom lica i vragolastim smislom za humor. Sitnog rasta je bio; težak samo oko pedeset pet kila. Ali umeo je da plane, vrlo lako, i Stjuart ga je poštovao. Hardiju je bilo blizu šezdeset godina, i u mnogo čemu je postao, Stjuartu, očinska figura. Stjuartov pravi otac, koji je umro još u sedamdesetim godinama, bio je činovnik u osiguravajućem društvu, takođe tih čovek, takođe u džemperu i sa kravatom, ali nije imao Hardijevu krvožednost, takve napade besa; ili, ako ih je i imao, Stjuart ih nije zapamtio, suzbio je te uspomene.
     Osim toga, Din Hardi ličio je i na Džima Fergesona.
     To je, više nego bilo koji drugi činilac, privuklo Stjuarta njemu, pre tri godine. Bio je toga svestan; nije to poricao, niti želeo poricati. Nedostajao mu je Džim Fergeson, pa ga je privlačio svako Fergesonu sličan.
     Gospodinu Hardiju on reče: "Pojeli mi konja." Sede na stolicu u prednjem delu radnje.
     Istog trena iskrsnu Ela Hardi, supruga poslodavca, iz dnevne sobe, koja je bila iza radne. Tamo je spremala večeru. "A ti si ga ostavio?"
     "Jesam", priznade on. Ela, žena koja je ulivala strahopoštovanje, pogleda ga ogorčeno, sa indignacijom i optužbom na licu. "Mislio sam da je bezbedan tamo, na gatu gde pristaje javni feribot grada Ouklenda; ima tamo jedan službenik koji..."
     "To se dešava sve vreme", reče Hardi umorno. "Kopilani. Sigurno su to uradili oni veterani koji su se zavukli u rupu ispod gata. Ima ih na stotine. Trebalo bi da neko ubaci jednu cijanidnu bombu tamo. A kola? Morao si, valjda, da ih ostaviš."
     "Žao mi je", reče Stjuart.
     Gospođa Hardi primeti jetko: "Edvard je vredeo osamdeset pet srebrnih američkih dolara. To nam je propala jednonedeljna zarada."
     "Otplatiću", reče Stjuart kruto.
     "Zaboravi to", odvrati Hardi. "Imamo mi još konja, u našoj radnji u Orindi. Nego, šta je sa delovima rakete?"
     "Nije bilo sreće", reče Stjuart. "Kad sam ja stigao, sve je bilo već otišlo. Osim ovoga." Pokaza punu šaku tranzistora. "Farmer ih nije primetio; pokupio sam ih besplatno. Ali ne znam da li valjaju za nešto." Prinese ih i položi na radni sto. "Slab ulov, za celodnevno putovanje." Bio je potišteniji nego ikad.
     Bez ijedne dalje reči, Ela Hardi se vrati u kuhinju; zavesa se sklopi iza nje.
     "Hoćeš da večeraš sa nama?" upita Hardi, gaseći sijalicu i skidajući naočare.
     "Pa, ne znam", reče Stjuart. "Čudno se osećam. Uznemirilo me je kad sam se vratio i našao da je Edvard pojeden." Poče lunjati po radnji. Naš odnos prema životinjama, pomisli on, sada je drugačiji. Mnogo bliskiji; ne postji više onaj veliki jaz koji nas je nekada delio. "Na drugoj strani Zaliva video sam nešto što nikad ranije nisam video", reče on. "Jednu leteću životinju koja je kao slepi miš, ali nije slepi miš. Više je kao neka lasica, vrlo mršava i dugačka, sa velikom glavom. Zovu je 'virac' zato što večito doleće ljudima do prozora i zaviruje unutra."
     "To je veverica", reče Hardi. "Viđao sam ih ja." Zavali se u stolicu i olabavi kravatu. "Takve su nastale evolucijom od veverica u parku Golden Gejt." On zevnu. "Imao sam ja jedan plan za njih... Mogle su da budu korisne, bar u teoriji, kao kuriri. One mogu da se otisnu da klize kroz vazduh, kao jedrilica, ili da lete, ili tako nešto, po kilometar i po odjednom. Ali isuviše su krvožedne. Odustao sam kad sam uhvatio jednu." Podiže desnu šaku. "Vidi ovaj ožiljak na palcu. To mi je napravio mužjak."
     "Čovek sa kojim sam razgovarao rekao mi je da imaju dobar ukus. Kao piletina iz starih vremena. Virci se prodaju na tezgama u centru San Franciska; stare gospođe ih prodaju kuvane, za dvadeset pet centi po komadu, još vruće, vrlo sveže."
     "Nemoj ih ni probati", reče Hardi. "Mnoge od njih su otrovne. Zbog načina na koji se hrane."
     "Nije ni verovatno", reče Stjuart naglo, "jer ja bih hteo iz grada, negde u prirodu."
     Njegov poslodavac ga osmotri.
     "Suviše je okrutno ovde", reče Stjuart.
     "Okrutno je svuda."
     "Nije toliko kad se udaljiš od grada, kad odeš zaista daleko, recimo sto, sto pedeset kilometara."
     "Ali je onda teško zaraditi za život."
     "Prodaješ li klopke u tim predelima, ijednu?" upita Stjuart.
     "Ne", reče Hardi.
     "Zašto ne?"
     "Gamad živi po gradovima, gde ima ruševina. To ti je poznato. Stjuarte, ti se baviš praznim sanjarijama. Vangradska područja su jalova; tamo bi ti nedostajao protok ideja, koji postoji ovde u gradu. Ništa se tamo ne dešava; oni samo uzgajaju biljke i slušaju satelit. Plus, tamo ćeš verovatno naići na one stare predrasude protiv crnaca; seljaci su se vratili starim običajima." Hardi opet stavi naočare na lice, uključi elektrolučnu sijalicu i nastavi da montira klopku ispred sebe. "To je jedan od najvećih mitova koji su ikada postojali, to da su seoski krajevi nadmoćni. Vratio bi se ti u roku od nedelju dana."
     "Rado bih poneo jedan izbor klopki da ih pokušam prodati, recimo, oko Nape", istrajavao je Stjuart. "Ili možda gore u dolini Sent Helen. Možda bih mogao da ih trampim za vino; tamo gaje, koliko čujem, grožđe, kao nekad."
     "Al' nije isti ukus", reče Hardi. "Izmenilo se zemljište. Njihovo vino je..." On odmahnu rukom. "Morao bi da probaš, ne mogu ti opisati, ali zaista je grozno. Ogavno."
     Onda se obojica ućutaše.
     "Ipak, pije se", reče Stjuart. "Video sam ga ovde, u gradu, donose ga onim starim kamionima koji se lože na drva."
     "Pa, naravno, jer ljudi su sad spremni da piju sve čega se dočepaju. Tako isto i ti, tako isto i ja." Gospodin Hardi podiže glavu i pogleda Stjuarta. "Hoćeš da znaš ko ima alkoholno piće? Mislim, pravu stvar; ne možeš razaznati da li je iskopao predratno ili proizveo novo."
     "Nema niko u oblasti Zaliva."
     Hardi reče: "Endru Gil, duvan-majstor."
     "Ne verujem ja u to." On uvuče dah, sad sasvim budno pažljiv.
     "A, pa ne proizvodi on velike količine. Ja sam video samo jednu bocu, jednu 'petinu' rakije. I povukao sam samo jedan gutljaj." Hardi mu se osmehnu ukrivo, usnama koje su se trzale. "Tebi bi se dopalo."
     "Koliko para on traži za to?" upita Stjuart, nastojeći da zvuči uzgredno.
     "Više nego što ti možeš platiti."
     "A ukus je - kao pravi? Kao predratni?"
     Hardi se nasmeja i vrati se montiranju klopke. "Tako je."
     Pitam se kakav li je čovek taj Endru Gil, reče Stjuart sebi. Možda neki krupan bradonja sa prslukom... i štapom za šetnju, sa srebrnom glavom; džin od čoveka, sa talasastom, snežnobelom kosom, uvoznim monoklom - mogu zamisliti. Verovatno vozi automobil 'jaguar', naravno sad preobraćen za loženje drvima, ali ipak veličanstven auto, model 'XVI salun'.
     Videći izraz na Stjuartovom licu, Hardi se nagnu ka njemu. "Mogu ti reći šta još on prodaje."
     "Engleske lule od korena velikog vresa?"
     "Da, i to." Hardi progovori mnogo tiše. "Fotografije ženskih. Devojke u... znaš već... umetničkim pozama."
     "Oh, Hriste", reče Stjuart, čija se mašta blokirala u pokušaju da predstavi sebi tako nešto. Bilo je - previše. "Ne verujem."
     "Tako mi Boga. Original predratne kalendare sa ženskama, od kojih su neki proizvedeni još 1950. godine. Naravno da vrede čitavo bogatstvo. Čuo sam za slučaj da je hiljadu srebrnih dolara prešlo iz ruke u ruku zbog jednog 'Plejbojevog' kalendara iz 1962; to se desilo navodno negde na Istoku, u Nevadi ili takvom nekom mestu." Sad se Hardi pokunjio; njegov pogled poče bluditi u daljine. Ostade klopka zaboravljena.
     "Tamo gde sam ja radio kad je bomba pala", reče Stjuart, "u 'Modernoj TV', imali smo gomile tih kalendara sa cicama, dole u podrumu, gde su radili serviseri. Naravno da je sve to pretvoreno u pepeo." Tako je, bar, on uvek pretpostavljao.
     Hardi otupelo klimnu glavom.
     "Pretpostavimo da neko kopa po ruševinama negde", reče Stjuart, "i da nađe pun magacin takvih kalendara. Možeš li to zamisliti?" Njegov um je leteo napred. "Koliko bi para mogao on dobiti? Milione? Mogao bi ih trampiti za zemljišne posede; mogao bi kupiti celu jednu pokrajinu!"
     "Tako je." Hardi klimnu glavom.
     "Mislim, taj bi bio doživotno bogat. A proizvode se i novi takvi kalendari na Istoku, u Japanu, ali to njihovo ne valja ništa."
     "Video sam ih", saglasi se Hardi. "Primitivni su. Stručnost za taj posao je većim delom izgubljena, otišla u zaborav; to je jedna izumrla umetnost. Možda zauvek."
     "Zar ne smatraš da je to delimično i zato što više nema devojaka koje izgledaju tako?" upita Stjuart. "Sad su sve žgoljave i bez zuba; i sa opekotinama od zračenja. Kakav bi to kalendar bio?"
     Hardi pronicljivo reče: "Ja mislim da devojke postoje. Ne znam gde; možda u Švedskoj ili Norveškoj, možda na nekim zabačenim mestima kao što su Solomonska ostrva. Verujem u to, na osnovu onoga što kažu ljudi koji stižu brodovima. Nema ih u SAD, Evropi, niti u Rusiji, Kini, ili na drugim mestima koja su gađana - u tome se slažem s tobom."
     "Da li bismo ih mogli naći?" upita Stjuart. "I krenuti u posao?"
     Hardi malo razmisli o ovome, pa reče: "Nema filma. Nema hemikalija za obradu filma. Većina dobrih fotoaparata je uništena ili nestala. Nema načina da tvoj kalendar štampaš masovno. Ako bi i štampao..."
     "Ali kad bi neko našao devojku sa zubima, a bez opekotina od zračenja, kakve su bile pre rata..."
     "Ja da ti kažem šta bi bio dobar posao", reče Hardi. "Razmišljao sam o tome mnogo puta." On se zamišljeno zagleda u Stjuarta. "Igle za šivaće mašine. Mogao bi kazati bilo koju cenu; mogao bi u zamenu dobiti bilo šta."
     Stjuart odmahnu rukom, ustade i poče se šetkati po radnji. "Slušaj, ja sam bacio oko na nešto veliko; ne želim više da se zamajavam sa prodajom ma čega. Dozlogrdilo. Prodavao sam aluminijumske šerpe i tiganje, enciklopedije, televizore, a sad ove zamke za štetočine. To su dobre klopke i narod ih želi, ali ja naprosto osećam da za mene mora postojati nešto drugo."
     Hardi progunđa jedno "Hmf!" mršteći se.
     "Bez ikakve uvrede prema tebi", reče Stjuart, "ja, naprosto, želim da rastem. Ja to moram; ili rasteš, ili se ubajatiš i počneš se sušiti na svojoj grančici. Rat me je unazadio mnogo godina, kao i sve nas. Nalazim se tačno tamo gde sam bio pre deset godina, a to nije dovoljno dobro."
     Češkajući se po nosu, Hardi reče: "Šta imaš na umu?"
     "Možda bih mogao naći mutirani krompir koji bi nahranio ceo svet."
     "Samo jedan krompir?"
     "Sorta krompira, hoću reći. Možda bih mogao postati odgajivač novih vrsta biljaka, kao Luter Burbenk. Mora biti na milione biljnih nakaza koje rastu u vangradskim oblastima, baš kao životinje-nakaze i ljudi-nakaze ovde u gradu."
     Hardi reče: "Možda bi mogao naći inteligentan pasulj."
     "Ja se ne šalim o ovome", odvrati Stjuart tiho.
     Gledali su se ćutke.
     "Usluga je ljudskom rodu", reče Hardi posle dužeg vremena, "praviti homeostatičke klopke za gamad, koje uništavaju mutirane pse, mačke, pacove i veverice. Mislim da se ponašaš nezrelo. Možda to što ti pojedoše konja dok si bio preko, u San Francisku..."
     Ušavši u sobu, Ela Hardi reče: "Večera je gotova, a ja bih da je poslužim dok je još vruća. Pečena glava bakalara, na pirinču, a tri sata sam stajala u redu dole kod auto-puta Istšor da bih dobila tu glavu."
     Pomisao na pečenu glavu bakalara natera Stjuartu vodu u usta. Nije bio sposoban da odbije; zato klimnu glavom i pođe za gospođom Hardi u sobicu koja je bila kombinacija dnevne sobe i kuhinje, i činila zadnji deo zgrade. Mesec dana je prošlo otkad je poslednji put okusio ribu; u Zalivu ih više gotovo i nije bilo - riblja jata gotovo su sva uništena, i više se nisu vratila. A uhvaćeni primerci često su bili radioaktivni. Ali šta mari; ljudi su sad sposobni i to da jedu. Praktično sve je narod sada sposoban da jede; od toga život zavisi.

     Devojčica Kelerovih sedela je na stolu za pregled i drhtala, a doktor Stokstil, posmatrajući to mršavo, bledo telo, pomisli na jednu šalu koju je video na televiziji pre mnogo godina, mnogo pre rata. Jedan španski trbuhozborac govori kroz kokošku... a kokoška snese jaje.
     "Moj sin", kaže koka, misleći na jaje.
     "Jesi li sigurna?" pita je trbuhozborac. "Nije kćerka?"
     A koka, sa velikim dostojanstvom, odgovara: "Znam svoj posao."
     Ovo dete jeste kćerka Boni Keler, ali, pomisli doktor Stokstil, nije kćerka Džordža Kelera; u to sam siguran... Znam svoj posao. S kim se to Boni smuvala, pre sedam godina? Mora biti da je dete začeto veoma blizu danu kad je rat izbio. Ali ne pre pada bombe; to je jasno. Možda tačno na taj dan, razmišljao je Stokstil. Zaista bi ličilo na Boni da izjuri iz kuće dok bomba pada, dok se dešava kraj sveta, i da ima kratkotrajni, ludi grč ljubavi sa nekim, možda sa nekim čovekom koga čak ni ne poznaje, sa prvim na koga je naletela... a sad, ovo.
     Dete mu se osmehnulo, a on je uzvratio osmehom. Na prvi pogled, Edi Keler je izgledala normalno; ne bi se reklo da je jedno od nenormalne dece. Kako silno želim, do vraga, da imam rentgenski aparat, pomisli on. Jer...
     On reče glasno: "Pričaj mi o tvom bratu."
     "Paaa", reče Edi Keler nežnim, lomljivim glasićem, "ja pričam s mojim bratom uvek, a on ponekad odgovara, ali češće spava. On skoro uvek spava."
     "Da li spava sad?"
     Jedan trenutak dete je ćutalo. "Ne, sad je budan."
     Ustajući i prilazeći joj, doktor Stokstil reče: "Hoću da mi pokažeš tačno gde je on."
     Dete pokaza prstom na levu stranu svog tela, nisko; blizu slepog creva, pomisli on. Tu je bolelo. Zato je devojčica i dovedena: Boni i Džordž su se zabrinuli. Znali su za tog brata, ali su pretpostavljali da je imaginaran, da ona samo glumi da ima brata koji joj služi kao drugar u igri. Tako je, u prvo vreme, pretpostavljao i on; u dokumentima se nije pominjao nikakav brat, a ipak, Edi je pričala o njemu. O Bilu, koji je tačno istih godina kao on. Rođen, rekla je doktoru, u istom trenutku kad i ona, naravno.
     "Zašto 'naravno'?" pitao ju je tada Stokstil, počinjući da je pregleda - a prvo je poslao njene roditelje u drugu sobu, jer se činilo da se dete pred njima ustručava da govori.
     Edi je odgovorila na svoj smireni, svečani način: "Zato što je on moj brat blizanac; kako bi, inače, mogao biti u meni?" I to je rekla, kao kokoška španskog trbuhozborca, vrlo pouzdano, sa autoritetom; znala je, i ona, svoj posao.
     U godinama posle rata doktor Stokstil je pregledao na stotine 'čudnh' ljudi, mnoge neobične i egzotične varijante ljudskog oblika života koje su sad bujale pod mnogo blažim - mada dimnim velom prekrivenim - nebom. Ništa ga nije moglo šokirati. Pa ipak, ovo: dete čiji brat živi u unutrašnjosti njenog sopstvenog tela, negde dole u ingvinalnom području, blizu prepona. Sedam godina već Bil Keler stanuje tamo; doktor Stokstil je, slušajući devojčicu, verovao njenim rečima, znao je da je to moguće. Nije to bio prvi takav slučaj. Kad bi raspolagao rentgenom, mogao bi videti malenog, zakržljalog stvora, koji verovatno nije veći od novorođenog zeca. Zapravo, on i prstima uspeva da napipa njegov oblik... Pipkao je Edin bok, pomno zapažao nešto nalik na cistu ili čvrstu vreću unutra. Glava normalno stoji, telo smešteno u trbušnu duplju sestre, ruke, noge, sve. Jednoga dana ova devojka će umreti, pa će njeno telo neko otvoriti, izvršiti autopsiju; i naći jednog zboranog, malenog, muškog stvora, možda sa snežnobelom bradom i slepim očima... njenog brata, koji ni tad neće biti veći od novorođenog zeke.
     A do tada, Bil provodi vreme uglavnom spavajući, ali s vremena na vreme on i njegova sestra porazgovaraju. Šta ima Bil da kaže? Šta može on znati?
     Na to pitanje Edi je imala odgovor. "Pa, on malo šta zna. On ne vidi ništa, ali razmišlja. A ja mu pričam šta se dešava, tako da on ne propušta ništa bitno."
     "Za šta se zanima?" upita Stokstil. Završio je pregled; sa ovo malo jada od instrumenata i opreme, nije mogao pregledati bolje. Ustanovio je istinitost devojčicinih tvrdnji, i to je već nešto; ali ne može videti taj embrion, a da ga ukloni, to ne dolazi u obzir; bilo bi poželjno, ali se ne može.
     Edi razmisli i reče: "Pa, hmm, on, ovaj, voli da sluša o hrani."
     "O hrani!" reče doktor Stokstil, očaran.
     "Da. On, znaš, ne jede. On voli da mu pričam, sve ispočetka, šta sam ručala, jer posle nekog vremena to ipak stigne do njega... Ja mislim da stigne. Zar ne bi moralo da stigne, da bi on ostajao živ?"
     "Mora da stigne", saglasi se dr Stokstil.
     "On dobija hranu od mene", reče Edi, oblačeći bluzu i polako zakopčavajući dugmad na njoj. "Pa ga zanima šta je u toj hrani. Naročito voli kad ja pojedem jabuke ili pomorandže. I... on voli da sluša priče. Večito njega zanimaju druga mesta. Naročito daleka mesta, kao što je Njujork. Meni mama priča o Njujorku, pa ja pričam njemu. On bi hteo da ode tamo, jednog dana, i da vidi kako je tamo."
     "Ali on ne vidi."
     "Ali zato ja vidim", reče Edi. "To njemu dođe gotovo isto tako dobro."
     "Ti se dobro brineš o njemu, a?" upita Stokstil, duboko dirnut. Ovoj devojčici sve je to normalno; ona je tako živela otkad zna za sebe - ona ni za kakav drugi način života ne zna. Ne postoji ništa, uvide on još jednom, što bi bilo 'izvan prirodnog'; niti, logički, može postojati. U izvesnom smislu reči, ne postoje nakaze, abnormalci, osim kao statistička kategorija, manjina. Ova situacija jeste neuobičajena, ali ne treba da nas užasava; štaviše, treba da nas raduje, pomisli on. Život sam po sebi jeste dobar, a ovo je jedan od oblika u kojima se život pojavljuje. Nema ovde nekog posebnog bola, neke posebne surovosti ili patnje. Zapravo, ovde postoji nežnost i briga o nekome.
     "Bojim se", reče devojčica iznenada, "da bi on jednog dana mogao umreti."
     "Ne verujem da će se to desiti", reče dr Stokstil. "Verovatnije je da će on postajati veći. E, to bi moglo da bude problem: moglo bi tvom telu biti teško da nalazi dovoljno mesta za njega."
     "Šta bi se onda dogodilo?" upita Edi, gledajući ga očima krupnim i tamnim. "Da li bi on tada bio rođen?"
     "Ne bi", reče dr Stokstil. "Ne nalazi se on na tom mestu; morao bi biti izvađen hirurški. Ali - ne bi preživeo. On jedino može da živi ovako, kao sad, u tebi." Parazitski, pomisli on, ali to ne reče glasno. "Brinućemo se o tome kad to vreme dođe", reče on i pogladi dete po glavi. "Ako ikad dođe."
     "Moji mama i tata ne znaju", reče Edi.
     "Uviđam da je tako", reče Stokstil.
     "Pričala sam ja njima o Bilu", reče Edi. "Ali..." Ona se nasmeja.
     "Ne brini se. Ti samo radi sve što bi i inače normalno radila. Sve će se rešavati samo od sebe."
     Edi reče: "Drago mi je što imam brata, on mi pomaže da ne budem usamljena. I kad on spava, ja ga osećam, znam da je tu. To je kao da imam bebu unutra; ne mogu da ga guram u dečjim kolicima, i ništa tako, da ga oblačim, ali razgovor sa njim je vrlo zabavan. Na primer, ja mu pričam o Mildred."
     "Mildred!" Ovo ga je zbunilo.
     "Znaš." Dete se osmehnu njegovom neznanju. "O devojci koja se uvek iznova vraća Filipu. I kvari njegov život. Mi slušamo svako veče. Satelit."
     "Ah, da, naravno." To je ona knjiga Somerseta Mouma koju Dendžerfild čita. Avetinjska stvar, pomisli dr Stokstil, taj parazit se raskrupnjava u njenom telu, u nepromenljivoj vlazi i tami, hrani se iz njene krvi, od nje i čuje, na neki nedokučiv način, šta je bilo u tom slavnom romanu; izveštaj iz druge ruke... Time Bil Keler postaje deo naše kulture. Ima i on neko svoje groteskno društveno postojanje. Bog zna kako Bil shvata tu priču. Ima li on fantazije o njoj, o našem življenju? Da li on sanja o nama?
     Dr Stokstil se sagnu i poljubi devojčicu u čelo. "U redu", reče joj i povede je ka vratima. "Ti sad možeš ići. Ja ću popričati minut-dva sa tvojim roditeljima; u čekaonici imaš neke prave, pravcijate, predratne časopise, koje možeš čitati, samo postupaj vrlo pažljivo sa njima."
     "A onda idemo kući na večeru", reče Edi srećno i otvori vrata čekaonice. Džordž i Boni ustadoše, lica zategnutih od brige.
     "Uđite", reče im Stokstil. Zatvori vrata za njima. "Nije rak", reče, obraćajući se naročito Boni, koju je poznavao tako dobro. "Jeste jedan izraštaj, naravno; tu sumnje nema. Koliko još može porasti, ne znam. Ali kažem ovo: neka vas ne brine. Možda će, do vremena kad poraste toliko da počne stvarati probleme, naša hirurgija biti dovoljno napredna da to sredi."
     Kelerovi odahnuše; lepo se videlo kako se tresu.
     "Mogli biste je voditi u bolnicu Kalifornijskog univerziteta, u San Francisku", reče Stokstil. "Tamo se obavljaju manji hirurški zahvati... ali, iskreno, da sam na vašem mestu, ja bih celu tu stvar ostavio na miru." Mnogo je bolje da vi ne znate, uvide on. Bilo bi vam teško da se suočite sa time... naročito tebi, Boni. Zbog okolnosti pod kojima se dogodilo začeće; bilo bi tako lako utonuti u osećanje krivice. "Ona je zdravo dete i uživa u životu", reče on. "Ostavite da tako i bude. Imala je tu grudvu još od rođenja."
     "Je l' jeste?" upita Boni. "Nisam znala. Pretpostavljam da nisam dobra mama; mislim, toliko sam angažovana u društvenim aktivnostima..."
     "Doktore Stokstil", upade Džordž Keler, "dozvolite da pitam ovo. Da li je Edi... naročito dete?"
     "'Naročito'?" Stokstil ga osmotri obazrivo.
     "Mislim da znaš šta hoću da kažem."
     "Misliš, da li je 'čudno' ljudsko biće?"
     Džordž poblede, ali poman, sumoran izraz njegovog lica ostade nepromenjen; čekao je odgovor. Stokstilu je to bilo jasno; ovoga čoveka neće moći da skrene s puta pomoću nekoliko fraza.
     Stokstil reče: "Pretpostavljam da si to hteo da pitaš. A zašto pitaš? Da li ona u bilo kom pogledu izgleda nenormalno? Da li se stiče utisak da je nenormalna?"
     "Ne, ne izgleda", reče Boni, naglo raspričana od silne zabrinutosti. Čvrsto se držala za ruku svog muža, sva pribijena uz njega. "Hriste, pa to je jasno, izgleda savršeno normalno. Idi, bre, do đavola, Džordže; šta ti je? Kako možeš biti tako morbidan u vezi sa svojim sopstvenim detetom; dosadno ti je, a? Je li to?"
     "Postoje i nenormalci na kojima se to ne primećuje spolja", nastavi Džordž Keler. "Pa, šta, video sam ja mnogo dece; ja viđam svu našu decu. Razvio sam sposobnost da pogodim koje je kakvo. Instinkt, i obično se pokaže da sam u pravu. Od nas se zahteva, od nas u školama u Kaliforniji, znaš, da svu čudnu decu predamo državi, na posebno osposobljavanje. E, dakle..."
     "Idem ja kući", reče Boni. Okrete se i pođe do vrata čekaonice. "Do viđenja doktore."
     Stokstil reče: "Boni, sačekaj."
     "Ne dopada mi se ovaj razgovor", odvrati Boni. "Bolestan je. Vi ste obojica bolesni. Doktore, ako na bilo koji način nagovestiš da je čudna, neću više nikad razgovarati sa tobom. A ni sa tobom, Džordže. Ozbiljno kažem."
     Posle nekoliko trenutaka tišine, dr Stokstil reče: "Boni, trošiš reči nizašta. Ja ne nagoveštavam, jer nema šta da se nagoveštava. Ona ima benigni tumor u trbušnoj duplji, i to je sve." Počeo se ljutiti. Osećati, zapravo, želju da tresne istinu pred Boni. Ona je to zaslužila.
     Ali, pomisli on, kad se naoseća krivice, i kad dovoljno okrivi sebe što je izišla iz kuće i spanđala se sa nekim muškarcem i rodila abnormalnu bebu, ona će preusmeriti pažnju na Edi; počeće je mrzeti. Olakšaće sebi tako što će se ljutiti na nju. Uvek bude tako. Dete je prekor svojim roditeljima. Prekor, na neki nejasan način, za ono što su radili u ranijim vremenima, ili u prvim trenucima rata, kad je svako trčao nekom svojom ludom putanjom, pravio svoju privatnu, ličnu štetu i postepeno uviđao šta se dešava. Neki od nas su ubijali da bi ostali živi, neki su samo bežali, neki su pravili budale od sebe... Boni je podivljala, nema sumnje; otpustila je sve svoje kočnice. I ona je, i sad, upravo ta ista osoba: opet bi tako radila, možda i jeste opet tako radila. I savršeno je svesna toga.
     Ponovo se zapita: ko li je otac.
     Jednog dana ću je pitati, jasno i otvoreno, odluči on. Možda ona čak i ne zna; njoj je sve to jedna zamućena slika pokreta, to doba u našim životima. Ti stravični dani. Međutim, da li je bilo stravično za nju? Možda je bilo divno; mogla je zbaciti sa sebe sve kaiševe, sve uzde, mogla je raditi šta god hoće, bez ikakvog straha, jer je verovala, kao što smo svi verovali, da niko od nas neće ostati živ.
     Boni je ponajbolje iskoristila situaciju, uvide on; kao što ona uvek i učini. Ona u svakoj krizi nađe načina da iz života izvuče najviše. Eh, da sam i ja takav... Gledao ju je zavidljivo kako izlazi iz ordinacije i prilazi svom detetu. Lepa žena, dobro doterana; jednako privlačna danas kao i pre deset godina - sva ova šteta, sva bezlična promena koja se sručila na njih i na njihove živote, kao da nije dodirnula nju.
     Cvrčak koji svira. To je Boni. U tmuši rata, u tom razaranju, u beskonačnom pojavljivanju sve novih abnormalnih oblika života, Boni je nastavila da svira, da grebuca svoju melodijicu radosti, poleta i nebrige; nju ništa, pa ni stvarnost, ne može ubediti da postane razumna. To su ljudi koji imaju sreće: ljudi kao Boni, oni koji su jači od sila promene i raspadanja. Eto šta je ona uspela da izbegne - sile raspadanja koje su u nastupanju. Na nas je pala tavanica, ali ne i na Boni.
     Beše li u listu 'Panč' jedna karikatura gde...
     Prekidajući njegove misli, Boni reče: "Doktore, jesi li upoznao našeg novog učitelja, Hala Barnsa?"
     "Nisam", reče on. "Ne još. Video sam ga samo iz daleka."
     "Svideće ti se. Hteo bi da svira violončelo, ali, dabome, nema violončelo." Ona se nasmeja veselo; oči su joj plesale čistim životom. "Zar nije to patetično?"
     "Vrlo", složi se on.
     "Zar nismo to svi mi?" upita ona. "Naša violončela su otišla. I šta onda ostaje? Ti reci meni."
     "Hriste", odvrati Stokstil, "ne znam; ni najmutniju ideju nemam."
     Smejući se, Boni reče: "Uh, al' si ozbiljan."
     "To ona govori i meni", primeti Džordž Keler, sa malim osmejkom. "Moja žena vidi ljudski rod kao rasu buba-balegara koje neumorno rade to svoje. Ali sebe, dabome, ne smatra jednom od njih."
     "Ne bi ni trebalo", uzvrati Stokstil. "I nadam se da nikad neće."
     Džordž ga pogleda kiselo, pa slegnu ramenima.
     Mogla bi se ona izmeniti, pomisli Stokstil, ako bi razumela šta je sa njenom kćerkom. To bi moglo preovladati. Bilo bi potrebno nešto tako, neki čudnovat udarac, bez presedana, sasvim neočekivan. Mogla bi ona i izvršiti samoubistvo; ta radost, ta životnost, mogli bi se preokrenuti začas u svoju potpunu suprotnost.
     "Kelerovi", reče on, "upoznajte me jednog dana, i to uskoro, sa novim nastavnikom. Rado bih video jednog bivšeg violončelistu. Možda mu možemo napraviti nešto od kadice za kupanje, preko koje bismo razapeli žicu za vezivanje bala robe. A svirati bi mogao pomoću..."
     "Konjskog repa", reče Boni praktično. "Gudalo se može napraviti; taj deo posla je lak. Treba nam velika rezonantna kutija, koja bi proizvodila duboke tonove. Pitam se, možemo li pronaći neku staru škrinju od kedrovine. To bi moglo uspeti. Moralo bi da bude drvo, u svakom slučaju."
     Džordž reče: "Bure, presečeno napola."
     Na ovo se nasmejaše; Edi Keler im se pridruži iako nije čula šta je rekao njen otac - tačnije, muž njene majke, pomisli Stokstil.
     "Možda možemo na plažama naći nešto što je voda nanela", reče Džordž. "Primećujem da se dosta drvenih otpadaka pojavljuje, naročito posle oluja. Olupine starih kineskih brodova, nesumnjivo, od pre nekoliko godina."
     U veselju iziđoše iz prostorija doktora Stokstila; on ih isprati pogledom. Devojčica je išla između njih dvoje. Eto, odlaze troje, a, u stvari, četvoro, pomisli on, četvoro ako se uračuna nevidljivo, ali stvarno prisustvo u toj devojci.
     Utonuo u misli, on zatvori vrata.
     Moglo bi to biti moje dete, pomisli on. Ali nije, jer pre sedam godina Boni je bila ovde gore, u oblasti Zapadni Marin, a ja sam bio u Berkliju u mojoj ordinaciji. Ali da sam se nameračio blizu nje onog dana...
     Ko se to, tada, našao ovde gore? - upita se on. Kad su bombe padale... ko je od nas mogao biti sa njom, tog dana? Imao je neko čudno osećanje prema tom čoveku, ko god da je. Pitam se kako bi se on osećao, pomisli Stokstil, kad bi znao za ovo dete... za svoju decu. Možda ću jednog dana naleteti na njega. Ne mogu ubediti sebe da kažem Boni, ali njemu ću možda kazati.