6.

     Odatle do sela bilo je četiri milje hoda: jedna milja do mesta na kome se odvajao sporedni put, dokle je odvratni Rasel sada gnevno odbijao da ga odveze, a potom tri milje vijugavim seoskim putem.
     Sab nestade u noći. Artur je gledao kako odlazi, zapanjen poput čoveka koji, pošto je pet godina živeo u uverenju da je potpuno slep, iznenada otkriva da je samo nosio preveliki šešir.
     Oštro je protresao glavom u nadi da će to razmrdati neku upečatljivu pojedinost tako da padne na svoje mesto i pruži neki smisao inače potpuno zbunjujućoj Vaseljeni, ali budući da je upečatljiva pojedinost, ako je takve uopšte bilo, u potpunosti omanula da to učini, on ponovo krenu putem, u nadi da će mu dobar, žestok hod, pa možda čak i malo dobrih, bolnih žuljeva pomoći da se uveri bar u sopstveno postojanje, ako već ne u normalnost.
     Bilo je 10,30 kada je stigao - činjenica koju je otkrio kroz umašćeni i zadimljeni prozor paba 'Kod konja i konjušara' u kome je tokom mnogo godina visio ofucani stari Ginisov sat na kome je bila slika emua sa kriglom šaškasto zaglavljenom u vratu.
     Bio je to pab u kome je proveo ono sudbonosno podne tokom koga su uništeni najpre njegova kuća, a zatim i čitava planeta Zemlja, ili je bar izgledalo da su uništeni. Ne, prokletstvo, bili su uništeni, jer da nisu, onda gde se, Boga mu njegovog, nalazio tokom poslednjih osam godina i kako je tamo dospeo ako ne u jednom od onih velikih, žutih, vogonskih brodova za koje mu je ogavni Rasel upravo ispripovedao da su predstavljali halucinaciju izazvanu drogom - a ako su bili uništeni, na čemu je to trenutno stajao...?
     Nagazio je kočnicu na tom nizu misli zbog toga što ovaj nije obećavao da će ga odvesti imalo dalje nego poslednjih dvadeset puta kada je činio isto.
     Počeo je ponovo.
     Bio je to pab u kome je proveo ono sudbonosno podne tokom koga se dogodilo ono, šta već beše, i što će lepo da razbistri kasnije i...
     Opet nije imalo smisla.
     Počeo je ponovo.
     Bio je to pab u kome...
     Bio je to pab.
     Po pabovima se služe pića, a njemu bi jedno baš dobro došlo.
     Zadovoljan što ga je smušeni misaoni proces najzad doveo do nekakvog zaključka, i to do zaključka kojim je bio veoma zadovoljan, iako nije reč bila baš o onom zaključku do koga je želeo da dođe, zakoračio je prema vratima.
     I stao.
     Mali, rundavi terijer istrča iza niskog zida i, spazivši Artura, poče da reži.
     Međutim, Artur je znao tog psa, i to ga je dobro znao. Pripadao je njegovom kolegi, reklamnom stručnjaku, i zvao se Bozo Nema Zezanja zbog načina na koji su mu dlačice stajale na glavi, a koji je ljude podsećao na predsednika Sjedinjenih Američkih Država; i pas je poznavao Artura, ili bi bar trebalo da ga poznaje. Bio je to jedan glupav pas, nije umeo čak ni da čita TV idiota, uređaj za prikazivanje teksta iza kamere, zbog čega su se neki ljudi bunili protiv njegovog imena, ali trebalo bi bar da je sposoban da prepozna Artura, umesto što stoji tamo, nakostrešen, kao da je Artur najstrašnija prikaza koja je ikada ugrozila njegov maloumni život.
     To je nateralo Artura da ode i ponovo zaviri u prozor, a ovog puta pogled mu nije počivao na polupridavljenom emuu, već na njemu samom.
     Kada je ugledao sebe prvi put u poznatoj okolini, morao je da prizna da je pas u pravu.
     Mnogo je podsećao na nešto što bi farmer upotrebio da plaši ptice i nije bilo sumnje da bi njegov odlazak u pab u trenutnom stanju izazvao glasne komentare, a što je još gore, tu bi bez sumnje bilo nekoliko ljudi koje poznaje i koji bi se osetili dužni da ga bombarduju pitanjima za koja se trenutno nije osećao najspremniji.
     Vil Smiters, na primer, vlasnik Bozoa Nema Zezanja, flegmatičnog pseta, životinje do te mere glupe da je jednom izbačena iz Vilove vlastite tv reklame zbog toga što nije bila u stanju da prepozna koja bi hrana za pse trebalo da joj se sviđa, i pored činjenice da je preko mesa u svim ostalim porcijama bilo preliveno motorno ulje.
     Vil će sigurno biti tamo. Tu mu je bio pas, tu su mu bila kola, sivi porše 928 S sa natpisom na zadnjem prozoru koji je glasio: 'I moja druga kola su porše'. Proklet bio.
     Posmatrao je kola i shvatio da je upravo saznao nešto što do tada nije znao.
     Vil Smiters, kao i većina drugih preplaćenih i bezobzirnih kopilana koje je Artur poznavao u reklamnom poslu, menjao je kola svakog avgusta da bi mogao da priča ljudima da ga računovođa tera da to radi, iako je prava istina bila da se računovođa đavolski trudio da ga zaustavi, jer šta će biti sa održavanjem koje mora da se plati i tako dalje - a ovo su bila kola kojih se Artur sećao od ranije. Broj na tablici označavao je godinu.
     S obzirom na to da je sada bila zima, a da se događaj koji je pre osam godina doneo Arturu toliko nevolja odigrao početkom septembra, onda je ovde moglo da prođe manje od šest ili sedam meseci.
     Jedan trenutak je stajao jezivo miran i puštao Bozoa Nema Zezanja da skače gore-dole i kevće na njega. Bio je iznenada zapanjen uviđanjem koje više nije mogao da izbegava, a reč je bila o sledećem: sada je bio stranac na sopstvenom svetu. Koliko god da se trudio, niko ne bi bio u stanju da poveruje u njegovu priču. Ne samo da je zvučala savršeno iščašeno, već je glatko protivurečila jednostavnim, očiglednim činjenicama.
     Da li je ovo stvarno Zemlja? Da li je postojala makar najblaža mogućnost da je napravio neku neverovatnu grešku?
     Pab pred njim bio je nepodnošljivo poznat u svakoj pojedinosti - znao je svaku ciglu, svako parče sljuštene boje; a unutra je mogao da prepozna poznatu, mnogoljudnu, bučnu toplinu, gole grede na tavanici, lažne stilske držače svetiljki od kovanog gvožđa, bar lepljiv od piva po kome su ljudi koje je poznavao oslanjali laktove i nad kojim su stajale prilike devojaka izrezane od kartona, sa paketićima kikirikija izlepljenim po grudima. Sve su to bile stvari njegovog doma, njegovog sveta.
     Znao je čak i to prokleto kučište.
     "Hej, Neznalice!"
     Zvuk glasa Vila Smitersa značio je da mora brzo da odluči šta će. Ako se bude zadržao gde jeste, biće otkriven i čitav cirkus će početi. Sa druge strane, skrivanje bi samo odlagalo trenutak istine, a sada je bilo opako hladno.
     Činjenica da se posredi bio Vil olakšala je izbor. Nije Artur njega baš toliko mrzeo - Vil je bio vrlo zabavan. Posredi je bilo to da je bio zabavan na toliko iscrpljujući način zbog toga što je, budući u reklamnom poslu, uvek želeo da zna koliko se Artur dobro zabavlja, kao što je voleo da zna i odakle dobija jakne.
     Svestan toga, Artur se sakri iza jednog kombija.
     "Hej, Neznalice, šta je bilo?"
     Vrata se otvoriše i Vil iziđe, obučen u kožnu pilotsku jaknu koju je svojevremeno dao pajtašu iz Laboratorije za istraživanje saobraćaja da tresne kolima u nju, naročito radi toga da bi zadobila taj iznošeni, izlupani izgled. Neznalica zakevta od oduševljenja i, budući da je zadobio pažnju koju je tražio, sav srećan zaboravi Artura.
     Vil je tu bio sa nekim prijateljima; društvo je imalo jednu igru koju su igrali sa psom.
     "Komunjare!" povikaše svi na psa u horu. "Komunjare, komunjare, komunjare!!!"
     Pas je naprosto šiznuo od lajanja, skakao je gore-dole, kevtao dok mu malecko srce ne iskoči, van sebe u ekstatičnom besu. Svi su se smejali i hrabrili ga, a potom su se polako razišli u noć.
     E pa, to raščišćava neke stvari, pomisli Artur iza kombija, ovo je neopozivo planeta koje se sećam.