7.

     Kuća mu je i dalje bila na svom mestu.
     Kako i zašto, nije imao pojma. Odlučio je da pođe i pogleda dok je čekao da se pab isprazni, kako bi neometano mogao da ode i pita gazdu za prenoćište pošto se svi raziđu. Kad ono, eto je.
     Žurno je otvorio ključem koji je držao ispod kamenog žapca u bašti, jer, zapanjujuće, telefon je zvonio.
     Slušao ga je, slabašno, čitavim putem uz stazu i potrčao je čim je shvatio odakle dolazi zvuk.
     Morao je da otvori vrata silom zbog zaprepašćujuće gomile reklamne prepiske koja se nakupila na pragu. Zaglavila su se na onome za šta će kasnije otkriti da predstavlja četrnaest istovetnih, lično njemu upućenih poziva da konkuriše za dobijanje kreditne kartice koju je već imao, sedamnaest istovetnih pretećih pisama zbog neplaćanja računa preko kreditne kartice koju nije imao, kao i trideset tri istovetna pisma koja su govorila da je on lično odabran kao čovek od dobrog ukusa i ugleda koji zna šta hoće i kuda ide u današnjem profinjenom i gospodskom svetu, pa prema tome neka izvoli i kupi neku tamo ogavnu akten tašnu. Uza sve to, bila je tu i crknuta mačka.
     Probio se kroz srazmerno uzak otvor koji mu je pružalo sve to, sapleo se preko hrpe ponuda za vino koje ne bi propustio ni najprobirljiviji poznavalac, okliznuo se po hrpi godišnjeodmorskih pozdrava iz vila na moru i dospeo do telefona upravo kada je ovaj prestao da zvoni.
     Sručio se, zadihan, na hladni krevet plesnjivog mirisa i tokom nekoliko minuta prestao da se trudi da spreči svet da mu se vrti oko glave na način koji se ovome očigledno mnogo dopadao.
     Pošto je neko vreme i sam uživao u kovitlacu i malo se primirio, Artur posegnu za svetiljkom kraj uzglavlja kreveta, ne očekujući da se upali. Na njegovo iznenađenje, upalila se. To nije protivurečilo Arturovom osećaju za logiku. Pošto ga je elektrodistribucija sekla bez greške svaki put kada plati račun, činilo se savršeno logičnim da ga ne diraju kada ne plati. Slanjem para čovek im očigledno samo privlači pažnju.
     Soba je bila manje-više onakva kakvu ju je ostavio, to jest u ogavnom neredu, iako je dejstvo bilo u izvesnoj meri prigušeno debelim slojem prašine. Dopola pročitane knjige i časopisi gnezdili su se među hrpama poluprljavih peškira. Rasparene čarape počivale su u polupopijenim šoljicama kafe. Ono što je nekada bilo polupojeden sendvič sada se napola pretvorilo u nešto što je Artur želeo da zaobiđe u potpunosti. Pusti koju munju kroz sve ovo, pomisli on, pa ćeš ponovo početi evoluciju života.
     Samo je jedna stvar u sobi bila drugačija.
     Na trenutak ili dva nije mogao da vidi šta ta drugačija stvar zapravo predstavlja, jer je i ona bila prekrivena slojem odvratne prašine. Onda su je njegove oči zakačile i zaustavile se.
     Stvar se nalazila pokraj ofucanog, starog televizora na kome je bilo moguće gledati samo kurseve Otvorenog univerziteta, jer kada bi pokušao da prikazuje išta zanimljivije, raspao bi se.
     Bila je to kutija.
     Artur se pridiže na laktove i začkilji prema njoj.
     Bila je to siva kutija nekako turobnog sjaja. Bila je to četvrtasta, siva kutija, stranice nešto duže od jedne stope. Bila je povezana jednom jedinom sivom trakom, sa urednim čvorom na vrhu.
     Ustao je, došao je do nje i iznenađeno je dodirnuo. Štagod to bilo, očigledno je bilo upakovano kao poklon, pažljivo i lepo, i čekalo da ga otvori.
     Pažljivo, podigao je kutiju i odneo je na krevet. Obrisao je prašinu sa vrha i odvezao traku. Na vrhu kutije nalazio se poklopac čiji je prednji kraj bio uguran u telo kutije.
     Izvukao ga je i pogledao u kutiju. U njoj se nalazila staklena kugla, smeštena u fini, sivi krep-papir. On je pažljivo izvadi. To nije bila ispravna kugla, zato što je imala otvor na dnu, odnosno, shvati Artur kada ju je prevrnuo, na vrhu, sa debelim rubom. Bila je to posuda. Akvarijum.
     Bio je napravljen od najdivnijeg stakla, savršeno prozračnog, pa ipak sa nekim neobičnim srebrno-sivim svojstvom, kao da su ga pravili od kristala i škriljca.
     Artur je lagano stao da ga okreće u rukama. Bio je to jedan od najlepših predmeta koje je ikada video, ali ga je u potpunosti zbunio. Pogledao je u kutiju, ali tamo nije bilo ničega osim krep papira. Ni spolja na kutiji nije bilo ničega.
     Ponovo je okrenuo posudu. Bila je divna. Bila je izuzetna. Ali bio je to običan akvarijum.
     Kucnuo je posudu noktom i ona stade da odzvanja dubokom i veličanstvenom zvonjavom koja se održala duže nego što je to izgledalo moguće, a kada je najzad iščilela, činilo se da nije zamrla, već da je odlutala do drugih svetova, kao u san dubokog mora.
     Opčinjen, Artur je ponovo okrenu, a ovog puta sjaj male, prašnjave svetiljke kraj uzglavlja uhvati je pod drugim uglom i zablista na finim urezima na površini akvarijuma. On ga podiže, podesi ugao svetlosti i iznenada jasno ugleda fine linije urezanih reči koje su se ocrtavale u staklu.
     'Do viđenja', pisalo je, 'i hvala...'
     I to je bilo sve. Zažmirkao je i ništa nije shvatao.
     Još punih pet minuta okretao je predmet tamo-amo, prinosio ga svetlu pod različitim uglovima, kuckao da bi oslušnuo hipnotičku zvonjavu, mozgao o značenju senovitih slova, ali nije mogao da nađe ništa. Najzad je ustao, napunio akvarijum vodom sa česme i odneo ga na sto kraj televizora. Istresao je malu vavilonsku ribicu iz uha i spustio je, uzmigoljenu, u akvarijum. Više mu neće biti potrebna, osim kad gleda strane filmove.
     Vratio se, legao na krevet i ugasio svetlo.
     Ležao je miran i tih. Upijao je tminu koja ga je okruživala, lagano opuštao udove čitavom dužinom, smirivao i sređivao udisaje, postepeno raščistio um od svih misli, sklopio oči, a potom baš nikako nije mogao da zaspi.

     Noć je bila nemirna od kiše. Kišni oblaci sada su se premeštali i trenutno usredsređivali pažnju na mali usputni kafić u neposrednoj blizini Barnmuta, ali su svojim prolaskom poremetili i samo nebo; ono je sada nosilo vlažan, nemiran vazduh i ni samo nije znalo šta bi sve moglo da uradi ako nastave da mu ovako prkose.
     Mesec iziđe, nekako vodnjikav. Ličio je na lopticu papira iz stražnjeg džepa farmerki upravo izvađenih iz veš-mašine, za koju će samo vreme i peglanje reći da li je reč o starom računu iz samoposluge ili o novčanici od pet funti.
     Vetar malo zatreperi, kao rep konja koji pokušava da odredi kako je raspoložen večeras, a zvono negde otkuca ponoć.
     Prozorčić svetlarnika se odškrinu.
     Teško je išao i trebalo ga je malo klimati i gurati, jer mu je okvir bio natruo, a neko je svojevremeno bio strašno pametan i prefarbao mu šarke, ali konačno se ipak otvorio.
     Tu u blizini nađe se neka motka da ga pridrži i jedna prilika se iskobelja kroz njega u uski prostor između suprotnih strana krova.
     Stajala je i u tišini gledala nebo.
     Prilika nije ni po čemu ličila na stvorenje divljačkog izgleda koje je pre nešto više od jednog sata banulo u kućicu. Nestalo je iscepane, otrcane odeće, uprljane blatom stotina svetova, zamrljane ostacima hrane pojedene s nogu po stotinama turobnih kosmodroma, nestala je raščupana griva od kose, nestala je dugačka i kovrdžava brada sa svojim malim ekosistemom u procvatu i svim ostalim.
     Umesto toga, bio je to Artur Dent, uredni i ležerni, u somotskim pantalonama i debelom džemperu. Kosa mu je bila podšišana i oprana, brada glatko izbrijana. Samo su oči još govorile da, šta god Vaseljena zamišljala da mu radi, on bi je najljubaznije zamolio da već jednom prestane s tim.
     Nisu to bile one oči koje su poslednji put gledale isti prizor, baš kao što nije bio isti ni mozak koji je tumačio slike uhvaćene očima. Nije to bila posledica nikakve hirurgije, već samo neprekidno delovanje iskustva.
     Noć mu se u tom trenutku činila kao živo biće, a tamna zemlja oko nje bila je stvorenje u koje je puštao koren.
     Mogao je da oseti, nalik na poigravanje dalekih nervnih završetaka, tok udaljene reke, izvijanje nevidljivih bregova, gomilanje teških kišnih oblaka, zaustavljenih tamo daleko na južnoj strani.
     Mogao je da iskusi i prijatne žmarce osećanja da je drvo, a to je bilo nešto što nikada ranije nije iskusio. Znao je da je prijatno da zaroniš nožne prste u zemlju, ali nikada nije shvatio da je toliko prijatno. Osećao je gotovo nepriličan talas zadovoljstva koji se pružao ka njemu iz pravca Nove šume. Moraće naproleće da proba, pomisli on, kako je to kad ti naraste lišće.
     Iz drugog pravca do njega dođe osećaj kako je kada si ovca koju je preplašio leteći tanjir, ali to je bilo bukvalno nerazaznatljivo od osećaja kada si ovca koju je preplašilo sve redom na šta je u životu naišla, jer bila su to stvorenja koja su vrlo malo toga naučila tokom svog putešestvija kroz život, tako da ih je uvek iznova zaprepašćivalo sunce koje se izjutra rađa, kao i zapanjivala ona silna zelena masa po poljima.
     Iznenadilo ga je to što može da oseti ovcu koju je tog jutra zaprepastilo sunce, baš kao i mnoga prethodna jutra, i koju je zaprepastila skupina drveća dan pre toga. Mogao je da ide sve dalje i dalje, ali je postajalo dosadno, jer se stvar sastojala uglavnom od ovaca zaprepašćenih stvarima koje su ih zaprepastile i dan pre toga.
     Ostavio je ovcu i pustio da mu um sanjivo luta u sve širim krugovima. Osetio je prisustvo drugih umova, stotine i hiljade u paukovoj mreži; neki su bili sanjivi, neki usnuli, neki strašno uzbuđeni, jedan iščašen.
     Jedan iščašen.
     Ovlaš je preleteo preko njega i pokušao da ga ponovo oseti, ali ga je ovaj izbegavao kao druga karta sa znakom jabuke u igri parova. Osetio je grč uzbuđenja, jer je nagonski shvatio ko je to bio, ili je bar znao ko bi on voleo da je to bio, a jednom kada shvatiš šta želiš da bude istina, instinkt je vrlo korisna stvarčica da ti pomogne da shvatiš da to i jeste istina.
     Nagonski je, dakle, znao da je to Feni i da bi želeo da je nađe; ali nije mogao. Sa previše napinjanja da to uradi, mogao je da oseti kako gubi tu čudnu, novu sposobnost i zato se okanio traganja i pustio um da mu ponovo slobodnije luta.
     I opet je osetio iščašenje.
     Ponovo nije mogao da ga nađe. Ovog puta, svejedno što se nagon zamajavao da mu objasni da je u pravu da tako misli, nije bio siguran da je reč o Feni - ili je možda ovog puta posredi bilo nečije drugo iščašenje. Imalo je istu osobinu otkačenosti, ali nekako je to bio opštiji utisak iščašenosti, dublji, kao da nije reč o zasebnom umu, možda čak ni o kakvom umu. Bilo je drugačije.
     Pustio je da mu um lagano i široko utone u Zemlju, da se talasa, traga, tone.
     Sledio je Zemlju kroz njene dane, lutao uz ritam milijardi njenih bila, curio kroz mreže njenih života, narastao njenim plimama, okretao se njenom težinom. Iščašenje se uvek vraćalo, daleki, otkačeni, tmurni bol.
     A sada je leteo kroz zemlju svetlosti; svetlost je bila vreme, plime su bile dani koji prolaze. Iščašenje koje je osetio, drugo iščašenje, ležalo je u daljini pred njim preko zemlje, debljina jedne jedine vlasi kose na usnulom predelu zemaljskih dana.
     I iznenada naiđe na njega.
     Plesao je vrtoglavo na rubu dok se zemlja snova glatko prekidala pred njim, skamenjujući ponor ka ništavilu, dok se on divlje izvijao, grabio ni u šta, mlatarao rukama prema zastrašujućem prostoru, okretao se, padao.
     Na drugoj strani zupčaste raseline nalazila se druga zemlja, drugo vreme, stariji svet, ne iščašen već ovlaš spojen: dve Zemlje. Probudio se.
     Hladan povetarac dotače grozničavi znoj prikupljen na njegovom čelu. Noćna mora je minula i ispraznila se, a isto je bilo i sa njim. Ramena mu se poguriše, blago je protrljao oči vrhovima prstiju. Najzad je bio sanjiv, kao da je vrlo umoran. A što se tiče toga šta sve to znači, ako išta znači, razmisliće o tome izjutra; jer sada će poći u postelju na počinak. Njegovu ličnu postelju, njegov lični san.
     U daljini ugleda svoju kuću i upita se kako je to moguće. Obrisi su joj se ocrtavali na mesečini i on prepozna njen ružnjikavi, četvrtasti oblik. Obazreo se i primetio da se nalazi na nekih osamnaest inča iznad ružičnjaka jednog od svojih suseda, Džona Ejnsvorta. Te ruže bile su pažljivo negovane, orezane za zimu, vezane po bokorima i obeležene i Artur se upita šta li radi iznad njih. Upitao se šta ga tu drži, a kada je otkrio da ga ne drži ništa, nespretno je tresnuo na tle.
     Pridigao se, obrisao šakom i odšepao nazad kući sa uganutim zglobom. Svukao se i sručio u krevet.
     Dok je spavao, telefon je ponovo zazvonio. Zvonio je punih petnaest minuta i dvaput ga naterao da se okrene. Međutim, nijednog trenutka nije imao ni najmanju priliku da ga probudi.