10. ONDINI: Tuo Ne'el

     Rid Kuleva Kulervo uzdahnu, pa uzdahnu još jednom; premeštao se s noge na nogu, zurio napolje kroz visoki, uzani prorez ovdašnjeg prozora. Vidik: ne baš inspirativan, po njegovom mišljenju. Iz ove odaje blizu vrha Humbabine tvrđave, video je desetinama kilometara daleko, ali samo niske zatalasane bregove i uzane doline, sve pokriveno neprolaznom trnovitom šumom. Kopljožbunje, vražigla, palitrn, i sve to imenovano bez pogreške: samo takvu vegetaciju je video, i sva je bila u tonovima pepeljastog sivog sa težnjom prelaska u smeđe, sva je izgledala mrtva, štaviše oduvek mrtva. Ovdašnji narod nazivao je ovu teritoriju Tuo Ne'el - 'Zemlja smrti'.
     Ali ta šuma trnovitog drveća i žbunja bila je žestoko i zapaljivo živa. Kad plane, gori kao vatra samog pakla. Lišće i kora tog drveća prepuni su naftnih derivata: u požaru, razvijaju stravičnu vrelinu i jačinu vatre, tako da ništa ne ostane osim velikih prostranstava staklastog pepela na golim bregovima. Razmišljao je o sličnostima životnih ciklusa ove trnove šume i svog života... pa, ista stvar. Samo, kad on jednog dana izgori, neće svojom vatrom aktivirati uspavano semenje, kao ono koje u trnovoj šumi strpljivo čeka upravo požar da bi proklijalo; neće proklijati ništa, i ništa neće produžiti njegovu genetsku liniju.
     Poče da pevucka odlomak iz neke pesme čije su mu reči bile nerazumljive iako ih je sve znao napamet. Melodija je njegovom sluhu zvučala tuđinski i uznemiravajuće, tonski prelazi i intervali izazivali su u njemu neku nejasnu nelagodnost, iako je znao da je stvar komponovana savršeno precizno. Rid Kulervo nije pevušio u trenucima kad se osećao srećno. U daljinama je video druge tvrđave, visoke, sa uzdignutim kulama: glatke igle sile koja se zatvorila sama u sebe i koja se diže kao da su, na pojedinim brdima, prkosni prsti izvirili iz neprobojne barijere trnošuma. Za svaku od tih tvrđava znao je ime i prezime vlasnika, a svaki od njih bio je mafijaš, gospodar droge i poroka; svaki je vladao nad zajednicama radnika, istraživača i batinaša, upravljao njihovim životima kao sitni feudalac. Od jedne tvrđave do druge moglo se lako stizati samo letilicama. U biznisu ovih ljudi, trnošuma je pogodovala dobrosusedskim odnosima. Takođe je doprinosila da se onaj deo lokalnog stanovništva koji nije na platnom spisku mafije ne pojavljuje kod tvrđava, pa prema tome i da ne smeta.
     Rid okrete leđa prozorskom oknu napravljenom od keramike, providne ali dvadeset santimetara debele i gotovo neprobojne. Nastavi svoje nemirno šetkanje, provlačenje prstima kroz kosu, zabijanje šaka u džepove. Nije se potrudio da se presvuče, maločas, jer Humbaba mu je poslao naređenje da smesta dođe gore... a vidi sad, pušta ga da čeka ovoliko, kao neki lakej. Rid je mrzeo čekanje, mrzeo je svako zaustavljanje koje nije neizbežno, i svaki trenutak kad nije imao čime da zabavi svoj um... Sede, ustade, steže šake u pesnice; prošeta opet, poče se vući za jedno uvo. "Jebo te..." reče, i ponovi to.
     Slatki cilikavi glas stotinu srebrnih zvončića šapnu njegovo ime, iza njega. Okrete se hitrinom prepadnute životinje; nečija ruka več se podvlačila ispod njegove.
     "Mundilfero..." Zaustavi svoje pokrete, lako i brzo kao da nema nikakvu masu, pred prizorom njenog lica. Bila je mnogo niža od njega, jedva mu je dosezala do vrha donje vilice, a lice joj bejaše zaklonjeno velovima, ali namerno gotovo providnim, da bi se crte lica jasno videle a ipak ostajale i tajna, senzualno zaogrnuta. Odeća koja ju je pokrivala od vrata do poda bila je samo za nijansu neprovidnija. Mundilfera - Humbabina 'prva među suprugama'. Govorila je da je kćer nekog alem-trgovca iz južnih krajina, i da ju je Humbaba kupio zato što mu je tad bio takav ćef, i uvrstio među svoje nebrojene konkubine. Ali bila je više nego što je izgledala - i zato je sad bila na položaju 'prve žene' i uticala na Humbabu više nego ijedan od njegovih savetnika. A Humbaba nije bio jedini koji je primetio njenu jedinstvenost.
     Ridove šake se uzdigoše, drhteći; osećao je da ga savladava potreba za njom, sačinjena od dve silovite komponente, od zastrašujuće fizičke gladi za onim stvarima koje njeno telo zna i kojima njega već neko vreme uči, i od nečeg dubljeg, što još nijednom nije pokušao ni da imenuje, a kamoli razume. Njegov život kao da je počeo one prve noći provedene u njenom zagrljaju, onog jutra kad se probudio i našao nju pored sebe. "Gde si noćas? Čekao sam... do izlaska drugog meseca..."
     "Bila sam sa mojim gospodarem Humbabom", reče ona tiho. "Zahtevao je moje prisustvo."
     "Opet?"
     Slegnula je ramenima, bez izraza na licu. Humbabi je bila najomiljenija još pre nego što je Rid upoznao njega ili nju; a Humbaba je čovek kome, po pravilu, sve lako dosadi.
     "Ne verujem da ste samo raspravljali o poslu", reče on kiselo.
     "Nismo celu noć." Njene oči indigoplave boje posmatrale su ga sa blagim prekorom iza srebrnaste gaze.
     Iskezio se. "Kako uspevaš da ga poljubiš a da se ne ispovraćaš?"
     Nije se osmehnula. "Svi muškarci su zgodni u mraku, dragi", reče mu nežno. "A sve žene lepe."
     "Ne veruješ ti to."
     "Moram."
     Okrenuo joj je leđa, udahnuo duboko. Sačekala je, bez reči, sve dok joj se nije ponovo okrenuo. Vide da je za to vreme sklonila velove u stranu, sa lica. Videti njeno lice, njemu odjednom otkriveno, bilo je za njega, nekako, jednako erotično kao da je vidi sasvim golu. On udahnu naglo, a stotinu različitih slika tog lica, i njenog i njegovog tela zajedno, ispuni mu um... hiljadu uspomena na tajne trenutke, sate, noći zajedno provedene u ukradenim kutovima njihovog hermetički zaptivenog sveta. Nije čak sigurno znao koliko je dugo Mundilfere njegova ljubavnica - ili on njen ljubavnik, ako je ona bila ta koja je izabrala. Njegovo življenje je u celosti nasumičnost, haos, osim kad je u laboratoriji, kad radi. Vreme za njega nema nikakav smisao, osim kad je u njenom naručju. Sad je šake držao kruto pružene dole, i otvorene; plašio se da ne polete potrebom gonjene, i da ne odaju njih oboje.
     Udaljila se, kao da oseća da njegova samokontrola popušta. "On je star čovek, tis-šahele moj", reče ona tiho, jedva čujno. "I on sam tako kaže, znači mora biti da je istina. Nikad me nije doveo do suza radosnica... To možeš samo ti."
     "Tis-šahel", promrmlja on. Voljeni neznanac. Reč-uzdah, toliko prepunjena čežnjom i jadom: reč koju njen narod upotrebljava kad uhvate preljubnike, a za preljubu ovde ponekad usledi smrtna kazna dranjem kože sa tela, ili, štrojenje. Ponekad je želeo da Mundilfere ne izgovara tu reč, bez obzira što bi bolna ironija izraza 'tis-šahel' morala biti njoj jasnija nego njemu.
     "A šta ti tražiš ovde?" upita ga ona najzad.
     "Humbaba me zvao", reče on tonom neobavezivanja ni na šta.
     "Zašto?"
     Odmahnuo je glavom. "Ne znam. Evo trunem ovde već pola sata..." Zastade. "Inače šta ti tražiš ovde?"
     "Pa zvao je i mene."
     "Zašto?" reče on, odjednom napetiji, uplašen. "Bogovi - šta misliš, da li možda zna?"
     "Ne znam." Na njenom licu nije bilo zabrinutosti. Ni sad, ni ikad. Njene misli bile su kao dubina nekog jezerceta ispod čije površine njemu nikad nije bilo dozvoljeno da zaviri. Ponekad je želeo da je dobro protrese, da silom izvuče neku reakciju iz nje. Ponekad je bio siguran da je njena savršena mirnoća čista gluma. Ponekad je verovao da je to, ipak, onaj urođeni fatalizam koji je ova civilizacija uspela da odgaji kod svojih žena... A onda se pitao nije li ona privučena njemu zbog njegovog potencijalnog nasilništva; da li je on njoj potreban samo kao još jedan samoubilački nastrojeni mulac, poput svih ostalih muškaraca koje je upoznala. Najzad bi sa žestinom rekao sebi da je on nešto više, a i ona takođe...
     Vrata međuodaje se otvoriše, uz tihi sisajući zvuk nalik na poljubac. Okrenuo se na tu stranu. Osetio je da se i ona okrenula u istom trenutku; lice je hitro pokrila velovima. Zakoračili su na dve različite strane, da bi između njih ostala neutralna razdaljina; onda prođoše zajedno kroz vrata, i kroz međuodaju, pred Humbabu.
     Ridov pogled uzmače zgađeno, kao i svaki put, od Humbabine face; i posle toliko godina odbijao je da poveruje da je to što vidi stvarnost. Humbaba je došao iz nekog mesta na planeti Cie-Pun; Rid je čuo da su tamo lokalni običaji spojeni sa uobičajenim gangsterskim tetoviranjem, štaviše da su otišli i znatno dalje. Tamo je narodni običaj bio da se lice unakazi ožiljcima, što je moguće ružnijim, radi zastrašivanja protivnika i potčinjenih. Onda je došla kozmetička hirurgija, koja daje neuporedivo veće gnusobne mogućnosti nego prvobitno, primitivno zasecanje kože. Što ružniji, to više sile, vlasti... Rid je često pomišljao da, ako su te priče istinite, Humbaba mora biti najmoćniji čovek u galaksiji, jer, najružniji jeste. Izgledao je kao da nosi sopstvena creva na licu.
     Rid proguta svoje gađenje, ali i iznenadnu, neočekivanu nelagodnost, i pritisnu brid šake na slepoočnicu: ovde je to važilo kao salutiranje. "Sab Emo." Pored njega, Mundilfere nan isti način pokaza svoju vernost.
     Humbaba im okrete leđa, priđe svom akvarijumu, zaviri unutra ka ribicama koje su klizile kao svetlucave senke kroz zeleno osvetljenu dubinu. Rid vide refleksiju Humbabinog lica u staklu, ogromno uvećanu, grotesknu, sa njihove dve figure, majušne i krivudave, u pozadini. Iza providnog zida, ribe su radoznalo piljile u njih: bile su to neke sorte sa izobličenim mesnatim glavama, nalik na glavu njihovog gazde. I te ribe donete sui sa Cie-Puna, gde je za jedan segment ljudskog roda ružnoća postala lepota. Rid je sprečavao prodor keženja na svoje lice, govoreći sebi da ti običaji, ciepunski, sadrže jednaku količinu pameti kao i sve drugo što ljudi rade. Sa tačke gledišta bioinženjeringa, možda je to bilo čak i istina.
     Sve duži i duži trenuci Humbabinog ćutanja razapinjali su Ridove nerve, kao da je vreme rastegnuto na stolu sa čekrkom za mučenje. Najzad se Humbaba okrete od zelenog, mirnog sveta svojih odvratnih riba i opet pogleda njih dvoje. "Dadoše mi toliko zadovoljstva..." prozbori on. Glas mu je bio savršeno normalan, dubok i prijatan bariton; i njegovo držanje bilo je sasvim normalno, nesamosvesno - još jedna neskladnost koju je vešto iskorišćavao. "Ti takođe, biserna moja." Klimnu glavom Mundilferi, a ona pognu glavu potvrđujući da je čula, pri čemu njena zvonca tiho zapevaše.
     "Baš kao što je tvoj rad doneo zadovoljstvo milionima ljudi, Rid." U njegovom glasu pojavio se ton ironičnog zabavljanja. Ispruži ruku, tako da se njegovi debeli zdepasti prsti nadnesoše nad jedan dugi bočni sto pokriven nekim stvarčicama za koje Rid najednom shvati da su pravi banket droga - i to samo onih droga koje je on kreirao. Humbaba izabra nešto sa te izložbe, ubaci to u usta i poče žvakati kao sitnu poslasticu. "Doneo je i milione na moj tekući račun, a to mi je još draže. Naš sporazum o saradnji dobro je poslužio i meni i tebi."
     Rid ne reče ništa; premeštao se neudobno s noge na nogu, siguran da ova runda praznih komplimenata nije razlog što je ovde doveden. Nije mogao ništa zaključiti po izrazu Humbabinog lica, koje je uvek izgledalo totalno neljudski.
     Humbaba se naglo okrete njima. "Ali do moje pažnje su dospele izvesne informacije koje mi ne prijaju. Štaviše, zadaju mi više bola nego išta još od smrti moje voljene majke." Njegove sitne crne oči kao da su treperile, kao da on vrlo brzo žmirka u tim svojim nejednako prošaranim hrpama mesa. "Od kad ste ljubavnici?"
     Rid se skameni; pred tako grubom otvorenošću neočekivanog pitanja ostao je bez reči. "Mi nismo..."
     "Još pre nego što sam ti ga dovela, gospodaru moj", reče Mundilfere tiho. "Još od dana kad sam ga prvi put videla." Rid ispali jedan pogled neverice ka njoj, a Humbaba pođe lagano napred. Ubrzo je Mundilfere pored njegovog masivnog tela izgledala kao patuljak.
     Humbaba posegnu rukom, uhvati veo koji je pokrivao njeno lice, steže tu šaku u pesnicu kao da se sprema da ga otrgne. Ali, samo ga podiže, gotovo nežno, i ostade da stoji tako, zureći dole u nju. "Kažeš li ti da si ga zavela da bi obezbedila da bude veran meni?"
     Rid ju je gledao, nemoćan da skloni pogled sa nje; odjednom mu je bilo potrebnije da čuje ovaj njen odgovor nego da ostane živ.
     Ona ga pogleda; njene oči zadržaše se na njegovom licu, zatim njen pogled u trenu ode ka podu. "Ne, gospodaru moj. Nije to bio razlog."
     Humbabina pesnica steže se jače, mišići se počeše nagomilavati u grudve u celoj dužini njegove ruke. "Prokletnice", reče. "Zašto nećeš nikad da me slažeš? Čak ni kad ti ja sam obezbedim laž..."
     Pogledala je u stranu, pa opet ka njemu. "Nijednom te nisam slagala, gospodaru moj. Ti znaš to. Zato sam ti prva-među-ženama tako dugo."
     Frknuo je, a mnogobrojni podvaljci njegovog mesa zatresli su se. "Ali bih rado znao šta još postoji, što mi nikad nisi pomenula, dragulju moj", reče kiselo; njegova šaka ostavi veo na strani i poče se stezati oko njene donje vilice, tako da ona najzad bolno trznu licem. "Davao sam ti svoje poverenje, kao nikad nijednoj drugoj ženi... možda više nego što sam ikad imao poverenja u ma kog muškarca..." Ridove šake stezale su se nemoćno; grudni koš ga je boleo od daha odavno zadržanog. "A ti, znači", progunđa Humbaba, "ipak najviše voliš lepe mlade momke, a? Koliko je još drugih bilo?"
     "Niko drugi, gospodaru moj", odgovori ona, zapinjući u govoru. "Samo on. Samo ti..."
     Frknuo je opet, puštajući je. "Znaš koja je kazna za preljubu kod tvog naroda, Mundilfero. Mogao bih da ti gulim kožu sa lica dok ne počne da liči na moje." Postrance ispali jedan pogled ka Ridu. "A tebi bih mogao da odsečem kurac i da te nateram da ga pojedeš, Kulervo." Rid rasteže lice u grimasu. "Uvek sam se pitao zašto te ne zanima seks", gunđao je Humbaba. "Nudio sam ti žene, u ma kom broju, ili muškarce, dečake - sećaš se?" Rid otupelo klimnu glavom. "A ti si uvek odbijao. Mislio sam, možda nabode nešto u gradu. Međutim ti si nabadao baš ovde. Sve sam ti dao, sve. Al' ti si morao da uzmeš baš ono jedno što ti nije bilo ponuđeno." Njegova teška pesnica se podiže, zastade na domak Ridovog lica, koje se nehotično trznu.
     "Zato što... kad sam nju upoznao sve sam drugo zaboravio." Odgovarajući takođe samo istinom, Rid nađe svoj glas; samo što taj glas nije zvučao kao njegov. Osećao se kao kad čovek ružno sanja i pokušava da se probudi. Kako si otkrio? Pokušavao je sebe da natera da to pita, ali nije uspeo, mada je samo malo nedostajalo. Preovladalo je saznanje da detalji nisu važni. Saznanje da je ovo trebalo da se desi još pre nekoliko godina. Niko ne može nikakvu tajnu da sačuva kad živi na ovakvom mestu; ovde je kao da stanuješ u orbiti. Samo zahvaljujući njegovim čestim putovanjima po ovoj planeti i po drugim planetama, i zahvaljujući sličnim Humbabinim putovanjima, bili su bezbedni ovoliko dugo. Rid je uvek ostavljao sebe u uverenju da čak i ako budu otkriveni Humbaba neće učiniti ništa. Gledaće na drugu stranu, jer je Rid njemu nezamenljiv, Humbaba to zna...
     "A-ha", reče Humbaba. "Znam ja tebe, Rid. Znam taj pogled... Misliš da si nezamenljiv. Allll-li, ako izgubiš genitalije, mozak ti zbog toga neće biti ništa oštećen." Šetao je pogledom između njihovih ućutanih, ojađenih lica. Polako je zavukao ruku u nabore svoje duge odežde bez rukava i izvukao tešku oštricu sa zupcima velikim poput ljudskih zuba i sa vrhom povijenim poput kandže. "Recite mi", reče on, "koliko se zaista volite? Da li bi ti dao svoju muškost da spaseš lice svoje drage, Kulervo?... Da li bi se ti odrekla svoje lepote, dragulju moj, da poštediš njega tog nedostojanstvenog čina?" Mahnuo je rukom, a sečivo je ponudilo eho tog poziva, svojim čeličnim osmehom.
     "Da."
     "Da..." reče Rid, i zastade, shvatajući da je Mundilfere odgovorila isto kao i on, u istom trenutku. Zakorači napred, stade između nje i Humbabe. Raskopča kaiš i pusti pantalone da se srozaju. "Ajde", reče, suočavajući se sa Humbabinim nepročitljivim pogledom iznad sjaktave oštrice. "Otfikari ga."
     Humbaba je zurio u Rida još jedan trenutak. Onda njegovo lice odjednom poče da se trese, kao da se otisnula lavina mesa. Duboki smeh se prosu iz bezusnog otvora koji je njemu predstavljao usta. Njegov šef Odeljenja za istraživanje stoji pred njim sa smaknutim pantalonama i besno ga gleda. Humbaba mahnu glavom. "Ti bi verovatno umeo da ga nateraš da ti ponovo izraste, ludače ludi." Istom onom sporošću sa kojom je izvukao nož, sad ga vrati nazad. "Diži te pantalone." Onda pogleda Mundilferu i mahnu glavom još jednom, tako da su podvaljci opet podskočili. "Dragulju moj..." reče, maltene tužno. Dodirnu njeno lice, blagim kontaktom ovog puta. "Bilo bi bolno biti čovek koji je upropastio ovakvo lice... mada bi ti i tad bila na tvoj način lepa za mene, davala bi mi jednako zadovoljstvo..." Uzdahnu. "Ali ti postaješ, u svakom slučaju, sve starija, a ta vrsta oštećenja mi se ne dopada." Dohvati je naglo za mišicu jedne ruke i gurnu je na Rida. "Evo. Dajem ti je, Rid. Neka ti bude žena. Pa ti vidi da li će još biti onako neodoljiva kad to voće ne bude zabranjeno."
     Rid je prihvati, savlađujući i taj nagli pokret i svoje iznenađenje.
     "Gospodaru moj..." šapnu Mundilfere, gledajući sad jednog, sad drugog muškarca, zapanjenim očima. "Da li je ovo šala?"
     Humbaba razdražljivo slegnu ramenima. "Moj smisao za humor ne proteže se tako daleko", reče, a Rid po glasu oseti ono što se na tom licu nije moglo videti - da se namrštilo. "Neću te više. Završio sam s tobom. Sad pripadaš mom čoveku, ovom Kulervu, do trenutka kad te ni on više ne bude želeo." Mahnu rukom ka njima, u znak da je razgovor gotov.
     Mundilferine šake su zalepršale, ciličući zvoncima. Rid je obuhvati jednom rukom oko pleća, poče je voditi ka vratima; vide da je izraz na njenom licu bliži potresenosti nego radosti ili olakšanju. "Mundilfero...?" prozbori on tiho. Digla je pogled ka njemu i videla neizgovoreno pitanje u njegovim očima. Ona ga rukom ovlašno dotače po obrazu, a njeno lice se najednom preobrazi, dajući mu odgovor. On pogleda opet ka Humbabi. "Hvala ti", reče, i to je bilo, koliko se mogao setiti, drugi put u njegovom životu da Humbabi to kaže.
     Humbaba načini neki neprotumačivi pokret. Rid je znao, isto tako dobro kao i Humbaba, da bi i bez polnog organa mogao da nastavi svoj rad. Ali kao srećan čovek radiće bolje. Humbaba nije bio neki originalni mislilac. Preživeo je zato što je imao instinkt za očuvanje vernosti svojih ljudi. "Onaj novi inhalant koji u poslednje vreme razvijaš", reče Ridovim odlazečim leđima. "Očekujem da uskoro uživam u njemu."
     "Da, sab." Rid se osmehnu sam za sebe videći da su vrata ispred njih kliznula u stranu, dozvoljavajući mu da izađe zagrljen sa Mundilferom. Vrata se isto tako zatvoriše iza njih.
     U međuodaji pokuša da stane, ali ga Mundilfere diskretno pogura i time upozori da ide dalje. Poslušao ju je, odjednom shvatajući njenu potrebu da otvori veće rastojanje između njih i onog što umalo da se desi. Pređoše u prividno beskrajni hodnik i nastaviše njime. Vazduh je bio neskladno prepun mirisa cveća, a svetlost mrljasto zelena, kad su ušli u bogato zelenilo hidroponičke bašte.
     On najzad zaustavi Mundilferu, pod raširenim zaklonom jednog drveta na kome su rasle neke voćke. Zagrli je, i poljubi sa dubinom potrebe i pregladnelošću robijaša upravo puštenog na slobodu. Još nikad je nije poljubio ovako, na otvorenom prostoru, slobodno, kao da se nema šta skrivati niti čega bojati.
     Ali njene šake se uzdigoše, razdvajajući ga od nje, pritiskom blagim ali upornim, sve dok se nije odmakao, ipak je ne puštajući iz šaka. "Moramo biti diskretni..."
     "Zašto?"
     "...dok ne razmotrimo posledice."
     On vide žurnost u njenim očima, i seti se na šta je pokušavala da ga podseti. Klimnu glavom, jedva primetno. "Onda dođi u moju sobu."
     "Da", reče ona tiho, i pritisnu lice uz njega; u jednom trenutku celo njeno telo bilo je stopljeno sa njegovim. Osećao je njen puls u svojim prsima kao divlje lepetanje ptice. "Potrebno mi je da se isplačem od radosti..."

     U svojoj sobi, na svom krevetu, vodio je ljubav sa njom kao da je taj čin svetinja; mada, pošteno rečeno, njemu nije bilo mnogo jasno šta znači reč 'svetinja'. Samo je znao da bi je obožavao kao boginju kad bi mogao; da je njeno telo oltar njene duše, a da je uživanje jedini njemu poznat oblik molitve...
     Posle je ležao pored nje; neumorno kretanje njegove egzistencije najzad je bilo zaustavljeno. Upita je: "Zašto si me zavela pri našem prvom susretu, ako to nije bilo da bi me navela da radim za Humbabu?"
     Osmotrila ga je ležerno, poluzatvorenim očima. Osetio je njen miris, bogat od nepoznatih trava i ulja kojima je negovala kosu i kožu. "Da bih ti donela mir", reče ona, prevlačeći prstima po njegovim prsima sjaktavim od znoja.
     On podiže glavu, zastenja samo jednom - zvukom koji je mogao biti smeh ili neverica; i pusti da mu glava opet padne. "E vragovi te odneli..." progunđa. Njegova se šaka sklopi preko njene, pokri je i obuhvati tako da njena nestade. A ipak, to je bio pokret deteta koje se čvrsto hvata za majku. "Nije ni čudo da si držala Humbija zacopanog tokom svih ovih godina. Čak ni ja nikad ne znam šta stvarno misliš, i šta značiš... Ali, ja ponekad ne znam šta bilo šta znači." Pridiže se i osloni na laktove, pogleda je, dodirnu srebrni visuljak koji je ležao između njenih dojki i iz čijeg središta ga je dragulj 'solius' gledao kao sedefno oko. Njegova se šaka podiže da obuhvati skoro identičan njegov privesak, da se uveri da je i sad tu. "Mundilfero... ispričaj mi kako smo se upoznali."
     "Opet?" Ona podiže ka njemu pogled plavoljubičastih očiju ispunjenih nekom čudnovatom emocijom. Na trenutak mu se učini da će odbiti. Ali ona poče, kao da recituje Priču o svecima: "Postoji mnogo skrivenih ruku koje učestvuju u Velikoj igri... a Igra upravlja svima njima. Igrao si u salonu zabave ovdašnje stanice, kad sam naišla. Išla sam po sasvim drugom poslu. Zavirila sam unutra jer sam čula viku gomile ljudi koji su te gledali kako igraš i stalno samo pobeđuješ. Ušla sam, zato što me je obuzela radoznalost; onda sam te i ja gledala, i videla sam da nagonski postižeš rezultate o kojima drugi igrači ne mogu ni da sanjaju. Videla sam da imaš redak talenat, koji se na takvom mestu može samo traćiti. Onda si digao pogled ka meni, pa sam videla tvoje lice... i ti moje."
     "I vreme je stalo", prošaputa on, dovršavajući priču umesto nje. "Rekla si 'Hodi sa mnom...' i ja sam pošao..." Sklopio je oči, pokušavajući da zamisli električni osećaj pobeđivanja; onaj čas kad je, u salonu, digao pogled i primetio da ona stoji i čeka upravo da on digne pogled i primeti je. Fragmenti uspomena sevali su unutar njegovih očiju, krhotine ogledala, delovi slagalice, vrteći se kao lišće na vetru, oluja nasumičnosti. On opet otvori oči, sa malim uzvikom užasa, da bi se našao u vedroj smirenosti i realnosti njenog lica, u nedoglednim dubinama njenih očiju. "Zašto ne mogu da se setim? Nisam sposoban da se setim..."
     "Nije bitno", reče ona tiho, i pruži ruku da ga pogladi po kosi, da je skloni sa njegovog lica; smirivala ga je sporim, repetitivnim pokretima; blažila ga je. "Volim te. Uvek ću te voleti, više od života samog."
     On opet leže, odustajući od tog pitanja, prepuštajući da ona masažom otprati te misli u zaborav, gde im je mesto. Oslonio je glavu o njeno rame, a ona uze jedan 'dimni štapić', začinima namirisan, iz kutije od ebonovine na stočiću pokraj postelje, i pripali ga. Udahnuo je dim koji je zaplovio vazduhom kad ga je izduvala: jednom i on da uživa u izvrsnoj oštrini svih svojih čula, u opojnoj svesnosti jednostavne činjenice da je živ. "Da li sam bio bez ikakvog seksualnog iskustva, kad si me upoznala?"
     Nije se nasmejala, okrenula je glavu da ga pogleda. "Mislim da nisi."
     "Bio sam vrlo mlad."
     "Jesi", reče ona, milujući mu čelo.
     "Ali, osećam se kao da sam tako star..." Sklopio je oči, i odlomci slika opet počeše da se roje kroz njegovu memoriju, delići stakla u prodrmanom kaleidoskopu, nasumična geometrija svetlosti.
     "Znam", reče ona tiho.
     "Mundilfero: odakle sam ja?"
     "Nije bitno", ponovi ona. Poljubi ga blago u obraz. "Sad si ovde."
     "Da..." Opet je otvorio oči da je pogleda, i odjeci jedne muzike ne iz ma kog poznatog mesta ili vremena, muzike koja je živela u njegovom sećanju kao laž, počeše da blede. On uzdahnu, pritisnu njenu šaku na svoj obraz i zadrža je tu. Njena koža je u dodiru sa njegovom bila meka i prohladna, kao... kao... Odustade od slike koja se nije htela uobličiti, oslobodi se, pusti da napetost isteče iz njega, a njegov pogled da odluta. Tek sad primeti da se u njegovoj sobi čuju zvuci jedne karemovske umetničke pesme, da ispunjavaju plavosivi prostor i nose njegov um napolje, u plavosive visine neba, kroz uski prorez prozora, tamo gde nikad nikakvih pitanja nema.
     Udahnula je dim još jednom, pustila ga da iziđe sa uzdahom. Uskoro reče: "Sab Emo je bio više nego dobar prema nama, na njegov način dobar, svih ovih godina." Pruži mu drogom dopunjeni tamjan, i Rid udahnu duboko.
     "Jest", reče on prigušenim glasom, stresajući prošlost sa sebe, još uvek ne verujući sasvim u sadašnjost.
     "Drago mi je što neće biti potrebno da bude likvidiran. Bio je koristan i Bratstvu."
     Rid frknu. "Ja sam tamo jedno vreme imao utisak da nećemo dobiti priliku ni da pomislimo na tako nešto, a kamoli da pokušamo. Bogovi... mislio sam da je ono ozbiljno hteo. Šta bi bilo da jeste...?"
     "Rekla bih mu da nosim tvoje dete."
     On se opet podiže na lakat i zagleda se dole u nju sa nečim bliskim divljenju. "Je l' to ozbiljno?" reče tiho. "Je l' stvarno...?"
     "Naravno ne." Nasmešila mu se, malo tužno. "To nije za nas... kao što i sam znaš, moj voljeni. To nije sudbina nama dodeljena u kretanju stvari."
     On otkloni pogled i ostade ćuteći nekoliko trenutaka. Onda: "Učinilo mi se da si rekla da Humbabu nikad nisi slagala."
     "To bi bio prvi slučaj", odgovori ona. "I poslednji. Doduše, nisam mu uvek saopštavala istinu..."
     "A da jesi, morala bi ponekad da lažeš."
     "Ako je istina da bih rekla neistinu." Osmehnula mu se. "Treba umeti postavljati prava pitanja... i odgovarati na njih, ponekad."
     "Jesi li ikad slagala mene?"
     Pogledala ga je duboko, netremice u oči. "Nikad."
     "Ali mi nisi uvek saopštila istinu."
     Dotakla je njegove usne prstima. "Nemoj sebe takvim pitanjima stavljati na muke, tis-šahel. Nije potrebno. Ti si moj voljeni."
     Pomirujući se s time, on je opet poljubi. "Možeš se preseliti kod mene večeras. Naredi da tvoje stvari budu prenete ovde..." osmehnu se "...suprugo."
     Meškoljila se kao da ovo nije slušala. Ili kao da neće da čuje. Ali on nije sebi dozvolio da misli tako nešto. "Bratstvo neće biti zadovoljno kad čuje da se on razveo od mene. Zbog tog razvoda, biće teže kontrolisati ga."
     "Koga? Humbosa?"
     Klimnula je glavom. "Može da se desi da oni ipak glasaju za njegovu likvidaciju... a to bi potkopalo naš položaj."
     Rid je zagrli jednom rukom oko pleća i privuče sebi. "Ne brini. Humbaba ima dovoljno pameti, ali jedva dovoljno, da shvati da nije dovoljno pametan. Godinama se u vođenju politike oslanjao na tebe. To se neće promeniti. Samo tvoj izbor prenoćišta..." Prevali se celom težinom na nju, oseti dobro znanu pulsirajuću toplotu između svojih nogu čim njegove grudi dođoše u dodir sa njenim.
     "Da..." uzdahnu ona rasejano, između njegovih poljubaca. "Mudar si, ljubavi moja. Ali možda ne bi trebalo da prenosim moje stvari kod tebe dok on ne dokaže da je tvoje predviđanje tačno. Svuda su oči..."
     "Proklete im oči njihove", reče on promuklo, dok je svaki nerv u njegovom telu oživljavao divnim osećajem seksualne uzbuđenosti. "Uradi to. Jednostavno uradi. Za mene." Njegove ruke stegoše se čvršće oko nje. Sad oseća i njene šake na sebi, svuda na sebi. Njeni nokti se utiskuju u njegovu kožu, njena strast sustiže njegovu; ona glatko širi noge, daje mu mogućnost da uđe. Njene ruke ga drže vrtoglavo uporno, vode ga unutra. "O, bogovi", šapuće on. "Volim te..."

     Rid je hodao, sam, kroz sterilne tišine laboratorijskih hodnika u naučnom kompleksu tvrđave. Bio je obučen samo u jedan labav kućni ogrtač nemarno pritegnut oko struka. Displeji postavljeni na svakih nekoliko metara duž zidova, uz svaka zaključana vrata, iznad svakog raskršća hodnika, podsećali su ga da, po lokalnom vremenu, ima još dosta do zore. Nebo iznad tvrđavskog proreza/prozora bilo je crno kao smrt, Mundilfere je spavala kao dete pored njega, kad se probudio i razumeo zašto se probudio - koji posao je propustio da obavi.
     Njegovo telo je uvek davalo osećaj kao da je povezano sa elektrodama: puno vibracija, sve u njemu zveči od životne energije. Ali noćas, dok je spavao, ona droga je povisila voltažu. Trebalo je da shvati da neverovatni telesni osećaji tokom njegovog venčanja sa Mundilferom nisu bili samo njena veština i njegova čežnja. Trebalo je da primeti znake upozorenja. Međutim, bio je suviše obuzet onim što se događalo... Kad ga je sopstveno telo najzad probudilo iz tupog dremeža, svaki nervni završetak već je bio uključen i raspevan; nije moglo biti ni govora o nekom daljem spavanju, jer koža mu je već govorila da leži na fakirskoj postelji od eksera. Znao je da će to do ujutru biti ležanje na ognjištu punom žara.
     Pa, svaki korak sad mu je divna agonija, zbog pritiska na stopala; oči ga bole od svetlosti, od svakog udisaja zabole ga pluća jer se u njima uveliko nakuplja tečnost. Budalo. Budalo. Tu reč njegov mozak je ponavljao pri svakom sledećem koraku, odveć zasenjen percepcijama da bi mogao da navali sa žešćim epitetima, koje je njegova stupidnost zaslužila. Zar on da se toliko zanese u vođenje ljubavi, da se ne vrati u laboratoriju...
     Stigao je do onih vrata koja je tražio, i pritisnuo senzor za identifikaciju, vrhom prsta, obazrivo kao da je usijan; zatim je morao da pritisne jače, jer ga senzor nije registrovao. Zbog tog pritiska, morao je da opsuje, a zatim je zbog nastalog zvuka morao da stegne zube. Bezbednosna brava se dematerijalizovala. On uđe unutra.
     Istog trenutka u svest mu se zabilo visoko cviljenje nekog stvora na mukama. On stade, pa pređe na drugi kraj laboratorije, čak se i ne trudeći da zatvori vrata za sobom.
     U jednoj maloj providnoj pregradi nalazio se kvol, jedino živo biće u ovoj laboratoriji pored Rida samog. On je ovog kvola uzeo na planeti Razumi; bila je to samo još jedna od nebrojenih napuštenih životinjica koje su po ulicama umirale od gladi. Rid nikad nije upotrebljavao životinje za testove; rezultati koje je dobijao pomoću računarskih info-modela bili su daleko precizniji. Ali u ovom slučaju načinio je izuzetak. U ovom slučaju, izopačenost njegove potrebe da sazna navela ga je da donese to jadno stvorenjce u laboratoriju. Tu ga je hranio, negovao, i dao mu drogu... Onda je gledao jačanje i napredovanje kvola, jer tehnovirus je prodro u svaku ćeliju tela te životinje, baš kao što je ranije prodro i u svaku njegovu; i kvol postade fizički savršen primerak svog roda. Ta droga, koju je konstruisao on lično, trebalo je da deluje jednako kao voda života: da omogući funkcionisanje telesnih sistema bez i jedne jedine greške - da produži ljudski život neograničeno. I, zamalo da uspe...
     Kvol je bio upoznao Rida, imao je poverenje u njega, pozdravljao ga je željnim zviždukanjem kad god je Rid ulazio u laboratoriju, gledao je Rida kako radi. Ponekad je Rid čak uvlačio šaku u kavez, kad bi kvol počeo da grebuca po plastici; gladio je njegovo mekano, čupkasto krzno...
     A onda je prestao da daje kvolu drogu, i počeo da beleži posledice. Pogoršanje kvolovog zdravlja bilo je naglo, užasavajuće. Droga je bila dizajnirana da podrži ljudski telesni sistem, ali generički tako široka da je mogla slično delovati i na kvola. I slično ga ubiti. Da je droga napravljena na previše pojednostavljen način Rid je spoznao previše kasno.
     Govorio je sebi da želi videti pojedinosti tog umiranja - ne samo kompjuterski model, ovog puta, nego prave, intimne, krvave simptome, one od kojih se povraća. Jer, ipak, ti simptomi njega zanimaju iz veoma ličnih razloga.
     Rid se duže vremena trudio da veštački proizvede vodu života, ali se to završilo neuspehom. Namerno je inficirao samog sebe tom polusvesnom virusnom materijom koju je kreirao tako nesavršeno, iako su mu info-modeli pokazivali šta će mu se verovatno desiti. Ovo, ovo što mu se jeste desilo: zavisnost njegovog tela od te droge, nemogućnost funkcionisanja bez nje. Njegovo telo je nastavilo da stari kao i svačije - njegova droga je bila, i sa te strane, neuspeh - ali, ironično, starilo je funkcionišući vrhunski efikasno.
     Međutim, ta njegova supstanca bila je nestabilna. Baš kao i prava vodica, ili 'vodka', života, morala se uzimati u redovnim dozama da bi se dejstvo nastavilo. S tom razlikom što voda života ne stvara adikciju, dok je ovo njegovo stvaralo itekakvu adikciju. Bez redovnog uzimanja te droge, praktično svaka ćelija u njegovom organizmu prestajala je da radi - i počinjala da ludi i umire; milijarde mikroskopskih mašina, sve izvan kontrole.
     Stade pred kavez, prisiljavajući sebe da gleda agoniju stvorenja unutra; da gleda u ogledalo. Vide to telašce u nezadrživim grčevima, krvavu penu na ustima, mekano šareno krzno ulepljeno prljavštinom, oči prevrnute unazad... Da, on hoće to da vidi, hoće da zna šta čeka i njega... Pa gledaj onda, kukavice jebana! Ovo je tvoje delo. To si i sebi spremio, zato što si sam tako hteo...
     Jezivo cviljenje malog mučenika se nastavljalo i nastavljalo. Ispunjavalo je Ridovu lobanju. Polako, šakama koje su drhtale od nečega što je Rida plašilo više nego strah, poseže u kavez i podiže kvola. Zadrža ga još jedan trenutak u naručju, nesvestan da ga umiruće stvorenje ujeda. Onda mu, pokretom naglim i sigurnim, uvrte i slomi šiju.
     Mlitavo, beživotno telo ubaci u kanal za spaljivanje, vide kako se dematerijalizuje pred njegovim očima, čisto, savršeno, oslobađajući dušu i predajući je - ako kvolovi imaju dušu - večnosti. Ko će mene tako?
     Okrete se i teturavo pođe u drugi deo laboratorije. Neprijatnosti u njegovom telu, karakteristične za ranu fazu uskraćivanja droge, najednom kao da su se uvećale hiljadostruko. Morao je da stane i udahne neki trankvilizer da bi mogao da nastavi. Priđe svom radnom terminalu i probudi ga, petljavo dotače niz tipki širom tastature, paleći usput i pogrešne kvadrate, u pokušaju da unese bezbednosnu šifru koja će mu omogućiti da se dočepa onog što mu je sad potrebno. Najzad začu jedan slabi zvuk koji je značio da se odgovarajući deo obezbeđenog stasis-polja oslobodio. Priđe tom delu zida i zavuče ruku kroz peckavi energetski zastor, izvuče jednu neobeleženu epruvetu. Ta droga još nije dobila nikakvo zvanično ime. Imala je samo jednog korisnika. On ju je zvao "voda smrti". Izvuče iz epruvete čep, i proguta sadržinu.