13. ONDINI: Razuma

     Kedalion Niburu se naslonio na topli bok lebdilice, udišući spečeni, začinima namirisani vazduh pijace, razgledajući sa pomešanim emocijama bojama zapljusnut prizor, dok je čekao da se vrati Rid Kuleva Kulervo. Baci pogled dijagonalno preko ulice, ka zidu od blatnih cigala na čijem vrhu je bio niz gvozdenih klinova. Iza teške drvene kapije na tom zidu čuo je jauke nekoga u ozbiljnom bolu. Taj neko nije bio Rid; dakle, poseta se odvijala prema planu.
     Lokalni narko-diler umešao je u Ridove proizvode neke druge, lošije droge; tako je bar Rid čuo. A Rid je ponekad, zahvaćen posebnim raspoloženjem, odlazio da lično sređuje te stvari. Zahvatilo ga je jutros, kad je već u zoru isterao, ritanjem, Kedaliona iz postelje, nazivajući ga lenjim kučkinim sinom.
     Baksuz. Kedalion duboko udahnu. Bar će, zahvaljujući tome, provesti ovaj dan izvan citadele. Humbabi se nije dopadalo da Rid sam obavlja svoj prljavi posao... ali Rid nije mario za tu okolnost, a Humbaba, po svemu sudeći, nije mogao da ga spreči.
     Izgledalo je nemoguće da je prošlo manje od tri godine, po subjektivnom vremenu, otkad je on stupio u službu Rida Kulerva... tačnije, otkad je Ridu dospeo pod nokat. Osećao se kao da je Ridovo privatno vlasništvo već celu večnost, iako se još sećao, živo kao da je juče bilo, onog dana kad je došao da radi za Humbabin kartel. To je nešto što se, kao rana umalo smrtonosna, ne zaboravlja: dan kad je konačno priznao sebi da moć i uticaj Rida Kulerva jesu onako veliki koliko je Rid i tvrdio, i da se stvarno dogodilo - Kedalion Niburu je postao ne-osoba, mogao je i umreti od gladi na ulicama lučkog grada Razume pre nego što bi od ikoga dobio ikakav posao, prosto zato što je Rid razglasio da je na Kulerva već 'stavljena reč'. Njegova 'Pradžna' je sudski zadržana zbog neplaćene lučke takse, a crvena cifra minusa na njegovoj kreditnoj kartici, kojom više ništa nije mogao da kupi, bila je veća iz dana u dan. Konačno je progutao ponos i prodao sebe - i Anankea, koji je na to rado pristao - u ovo zlatno ropstvo.
     Kedalion uzdahnu, potiskujući te uspomene nazad u jednu zatvorenu sobicu u svome umu; ponekad je uspevao da stvari danima ostanu u njoj zaboravljene. Morao je priznati, uprkos svemu, da ima i lošijih poslova, da bi mogao dospeti i u gore položaje... Mogao bi, recimo, da bude ulični prodavac droge koga sad neko žestoko bije, iza onog zida s druge strane ulice.
     Pomače se malo dublje u senku vozila. Od ove silne vrućine hvatala ga je vrtoglavica; znoj na njegovoj koži sušio se takoreći trenutno, ali ni to nije bilo dovoljno da ga rashladi. Pa, dobro, bar je vrućina predvidljiva. Već jako dugo vremena nije imao ništa približnije 'domu' od ove varoši Razume, pa mu je bilo drago da se vrati u grad posle njihovog najnovijeg međuzvezdanog putovanja.
     Putovanja sa Ridom nisu bila onako česta niti - koliko je mogao primetiti - onako opasna po zdravlje kao njegova ranija, 'solo' putovanja. Za tri godine, dva putovanja. Plaćen je bio neuporedivo bolje, kao što mu je Rid i obećao. Ali činjenica da nijednog trenutka nije znao smisao putovanja - šta Rid traži, i šta putovanjima postiže - nervirala ga je na drugi način; takođe ga je nervirala činjenica da glavninu svog vremena provodi zaglibljen na ovom Ondiniju, glumeći vozača, makar i u otmenoj verziji, jednom manično-depresivnom tipu.
     S druge strane, otkrio je da rad za Rida Kuleva Kulerva ima ugrađenu prednost koja se sastojala u tome što nijedna ovdašnja banda ne sme ni da ga pipne, dok, istovremeno, on dobija pristup u razna mesta zabave za koja nije ni slutio da na ovoj planeti postoje. Ceo jedan svet - to je veliko prostranstvo; nije sva planeta Ondini isto što i grad Razuma. Rid je njih dvojicu poveo i u jedno planinsko odmaralište, sa panoramom koju on nikad neće zaboraviti, ali i u jedan grad na Južnom Ostrvu gde voda ima boju akvamarina i toplinu kao da je u kadi za kupanje.
     Pa orbitalni habitat, u čijim salonima zabave postoje simulatori za razne igre, tako dobri da je Kedalion retko gde video bolje. Sećao se kako su jedne noći gledali kako Rid igra. Bilo je kao balet u bestežinskom stanju; osvajanje poena izgledalo je sasvim beznaporno, zahvaljujući Ridovim savršenim refleksima i brilijantnom umu. Rid je za njega i Anankea obezbedio neograničeni igrački kredit, i gubici njih dvojice bili su skoro jednaki iznosima koje je Rid, sam, uspevao da osvoji. Međutim posle je Rid bio opako raspoložen, kao da je gubio a ne dobijao, ili kao da je, kad uvek samo dobijaš, dobijanje isto što i gubljenje...
     Ipak, najvećma su gledali trnovite šume i visoke tvrđave Tuo Ne'ela, i ulice Razume.
     Kedalion je pogledom tražio u gomilama ljudi Anankea, koji je odlutao pijacom željan da malo zaboravi okolnosti. Kedalion ga primeti - okruženog, kao i obično, grupom uličnih mangupčića. Cičali su i podvriskivali, sretno, sa odobravanjem, gledajući kako Ananke žongleriše sa svim stvarima u dohvatu, kako izvija telo apsurdnom gracioznošću akrobate, i slušajući kako peva nonsens-pesmice. U poslednje vreme Ananke je počeo da nosi posebno napravljenu kožnu rukavicu na jednom stopalu, umesto njegove uobičajene sandale; bio je to astronautski trik, jer je omogućavao da se u nisko-gravitacionom okruženju pojedini poslovi rade i nogom. Kod većine astronauta koje je Kedalion poznavao, to je bila uglavnom samo stvar mode i glume. Ali Anankeova fizička spretnost činila je to hvalisanje realnim: čak i u normalnoj gravitaciji, ponekad je izgledalo da ima tri ruke. Kedalion ga je gledao sa blago zavidljivim divljenjem. Video je da neki od odraslih, koji su se neizbežno okupljali, dobacuju novčiće; Ananke ih je ostavljao u prašini, da ih pokupe deca. Sva deca su znala da on radi za ljude sa drugih planeta - nemarno odricanje od zarađenog novca bilo je dokaz njegovog ugleda.
     Kedalion odmahnu glavom i osmehnu se na trenutak. Izvadi iz džepa lopticu od kukuruzovine, poče je prebacivati iz ruke u ruku. Ananke je dokazao da jeste hitar i savitljiv, duhom i telom, baš kao što je svojevremeno obećao; saznanje da je njegova veština priznata i cenjena podstaklo ga je da se još više trudi. Kad su se njih dvojica oslobodili straha da će ih Rid jednog dana poubijati iz čistog ćefa, Ananke se u svoj novi posao uživeo sa više komotnosti nego što će Kedalion ikad osetiti. Zapravo je Ananke prešao iz bespomoćnog straha neposredno u neku vrstu blaženog 'obožavanja heroja', osećanje verovatno mnogo opasnije. Na sreću, njegova naivna očaranost Ridovim eksplozivnim promenama raspoloženja više je zabavljala nego ljutila Rida. Ovo je bila Anankeova rodna planeta, ali njemu je bilo odvratno da na njoj živi; to osećanje bilo je donekle ublaženo življenjem pod Ridovom zaštitom.
     Kedalionov osmeh izblede i nestade. On uzdahnu, razmišljajući nostalgično o lažnim pogodnostima mladosti. Onda stade uspravnije, odmičući se malo od lebdilice: njegove oči uhvatile su neki pokret na onoj dalekoj kapiji. To je Rid izišao i zalupio kapiju za sobom, a zatim se zaputio kroz gomilu ljudi na pijačnom trgu kao da tu nikog nema. Ljudi su tekli levo i desno da mu se sklone s puta, podatno kao voda. Kedalion je gledao njegovo približavanje, video crvene mrlje na njegovoj odeći i crno zadovoljenje u njegovim očima. Oseti da iz njegovog sopstvenog lica nestaje svaki izraz. Skloni pogled, povika: "Ananke!"
     Ananke se okrete, hvatajući razno voće koje je redom padalo iz vazduha. I na njegovom licu široki osmeh nestade; Ananke poslušno zagazi kroz proteste dece, koji su mu dosezali do pojasa, voće im dobaci, i uputi se ka letilici.
     Rid je stigao prvi, i klimnuo glavom Kedalionu, uz jedno "Hummmm!" koje je značilo da je zadovoljan sobom. Naslonio se na vrata letilice, spleo prst i zapucketao zglavcima.
     "Je l' se sad osećaš bolje?" reče Kedalion Niburu, i odmah zažali; čak i samome sebi je zazvučao kao odrasli koji grdi dete.
     Rid ga pogleda i uzvi jednu obrvu. "Mnogo", reče. "Imaš nešto protiv?"
     Kedalion načini grimasu. "Bolje on nego ja, pretpostavljam."
     Rid se nasmeja. "Prokleto ispravno... Nemoj ništa da se duriš, Niburu. Ozal će već sutra moći da se kreće četvoronoške. Ali se neće više nikad, nikad zajebavati sa mojim proizvodima." Slegnuo je ramenima, opuštajući mišiće u ramenima, i povukao se za uvo.
     "Ananke!" viknu Kedalion ponovo: izgovor da skloni pogled, izgovor da digne glas. Vide, sa neodobravanjem, da se Ananke zaustavio i upetljao u raspravu sa jednom grupom dečaka koji su počeli da dobacuju jedan drugome kroz vazduh nešto veliko približno kao mačka, oponašajući njegovo žonglerisanje. Prepoznade cičanje uplašenog kvola; začu Anankeov glas koji se dizao iznad opšteg smeha, dok je pokušavao da uhvati tu životinju koju su bacali kao loptu preko sve većih rastojanja. Odmicali su ukoso preko pijačnog trga, tako da se Ananke sve više udaljavao od lebdilice.
     Ridova glava se naglo okrenula na tu stranu čim je životinja počela da ciči od straha ili bola. Stajao je nepomično, gledajući prizor; gunđao je, za sebe, nešto u smislu dupe jedno glupo.
     "Ananke!" povika Kedalion opet; stomak mu se vezivao u čvorove od gađenja. Nije bio siguran da li ga više ljuti događaj na trgu ili Ridova reakcija. "Uh, skote jedan", progunđa. Baci pogled ka Ridu, ali taj je već krenuo da se lično umeša. Jedan od dečaka povika: "Fati ovo, žongler!" i baci cvilećeg kvola dugom putanjom kroz vazduh. Ananke potrča i skoči uvis, ali uzalud; naleteo je na keramičko-legurni zid kojim je bio okružen ogromni, duboki bunar sa vodom za piće za ovaj deo grada, i umalo da se i sam preturi unutra, a kvol prelete iznad njega i pljusnu daleko dole, u duboku vodu dovedenu sa izvora.
     Videći pad kvola u cisternu, Kedalion ostade sasvim nepomičan; Ananke je ostao sagnut preko zida, i odatle je zurio u vodu ukočen kao gargojl.
     Rid je pritrčao, popeo se na zid, trenutak gledao odatle u vodu, i skočio unutra.
     "Edhu!" jeknu Kedalion Niburu. Sad i on potrča. Ananke je još bio presamićen preko zida, zagledan sa nevericom dole, kad Kedalion stiže do njega.
     Kedalion pogleda u dubinu, kroz bunarske senke, sve do površine vode. Žmirkanjem istera sunce iz očiju. Pljuskanje i panično cičanje odjekivalo je uz strme, glatke zidove. Vide Rida kako se bori da čvrsto uhvati razmlatarano stvorenje. Najzad ga je zgrabio obema rukama i gurnuo u košulju, a onda se domogao spiralnog stepeništa koje je vodilo nagore, unutrašnjim zidom bunara.
     Dole je postojala platforma za one koji hoće da izvuku vodu. Tu su bile žene i devojke koje su na glavama nosile, u ravnoteži, krčage; stajale su i blenule dok se Rid izvlačio iz vode, penjući se stepenicama i dolazeći među njih. Ustuknule su malo, da mu se sklone s puta. Kedalion i Ananke videše da se životinja pod njegovom košuljom još bacaka, beskorisno.
     Rid se najzad popeo iz bunara na ulicu. Pogledom je pretraživao svetinu. "Rid!" reče Kedalion, žurno mu pristupajući; Ananke je išao za njim.
     Rid se, na taj glas, okrete ka njima. Nije bio čak ni zadihan, primeti Kedalion - Rid je imao fizičke izdržljivosti koliko trojica najjačih ljudi. Voda mu se slivala sa kose i odeće, a po rukama i prsima curila je crvenkasta, zbog ogrebotina i ujeda koje mu je naneo prepadnuti kvol.
     "Bishada!" uzviknu Ananke, osmehujući se sa divljenjem i zahvalnošću. "Spasao si ga..."
     Rid pročita izraz na dečakovom licu, i načini grimasu. "Nisam. Ti si spasao ovo jebano stvorenje", reče. Posežući u košulju, izvuče životinju i prebaci je Anankeu preko šaka. "Evo ti. Sad već znaš pravilo. Ono što si spasao pripada tebi. Odgovornost je tvoja. Nije moja."
     Ananke je pipkavo, neodlučno prihvatio životinju, pazeći da dugi glodarski zubi ne dođu u dodir sa njegovim šakama. Zatim ju je naslonio na svoja prsa, zaštićena višeslojnom odećom, i počeo joj nešto vrlo tiho govoriti. Samo na trenutak je opet digao pogled ka Ridu, dovoljno dugo da promrmlja: "Hvala."
     Ali Ridova pažnja je već bila usmerena na nešto drugo. Naglo se udaljio od njih dvojice, progurao pored nekoliko meštana, i izdvojio jednog momka iz gomile radoznalaca. Dočepao ga je za odeždu i povukao napred, i bacio naglavačke preko zida bunara/bazena, takoreći pre nego što je momak imao vremena da počne da se dernja.
     Kedalion je čuo krik tog drugara dok je padao u dubinu, i pljusak kad je stigao do vode. Sve se odvijalo tako brzo da je jedva stigao da prepozna da je to jedan od kvolovih mučitelja, onaj koji je životinju bacio u bunar.
     Rid im se vratio, ne gledajući više ni levo ni desno. Lice mu je sad bilo bez izraza. Pogleda kvola, koji je prestao da se bori i sad nastojao da se ututka što dublje u nabore Anankeovih rukava, uz zabrinute 'oink-oink' zvuke, maltene kao da bi hteo da postane deo Anankeovog tela. Ananke je gladio kvolovo raščerupano krzno glatkim pokretima kao da je to kadifa.
     Rid prođe pored njih, pokretom pokazujući da pođu i oni.
     "Rid..." reče Kedalion upinjući se da ga sustigne.
     "Ostavi to", reče Rid. Zazvučalo je ubilački.
     "...je l' se vraćamo u citadelu?" dovrši Kedalion, kao da je to nameravao da pita.
     "Ne." Rid pogleda na drugu stranu, zatim dole da oceni svoj izgled, pri čemu iskrivi lice; slegnu ramenima i pogleda opet u daljinu. "Imam neka druga posla. Odbacite me to Trga sa Hramom. Imate slobodno veče; zvaću vas kad budem završio."
     "Treba da središ te ujede", reče Kedalion. "Samo bogovi znaju od čega je sve taj kvol..."
     Rid ga pogleda ne skrivajući da ga takve reči nerviraju. "Nemoj ti da se zabrinjavaš zbog mene, Niburu", reče kiselo. "Ja toga nisam vredan."
     "Ma, ja se samo brinem za svoje zaposlenje", progunđa Kedalion, nastojeći da što brže pokopa svoje nenamerno ispoljavanje brige.
     "Mislio sam da ga mrziš", odreza Rid.
     "Mrzim ga", odreza Kedalion jednako.
     Rid se nasmeja jednim od njegovih neočekivano normalnih smehova koji su Kedaliona svaki put iznenađivali. "Ako umrem, sve što imam ostavio sam testamentom vama dvojici."
     Kedalion frknu. "Neka mi bogovi pomognu", progunđa, napola uplašen da bi to moglo biti čak i istina. Otvori hermetička vrata letilice.
     Vrata su se otvorila dizanjem uvis. Rid uđe, široko osmehnut, i sede. Seo je teško, ništa ne mareći za vodu sa ružičastom nijansom koja je odmah počela da natapa skupocena sedišta lebdilice. Kedalion je seo na mesto za vozača, Ananke do njega. Ananke je nosio kvola, koji se tako uvukao u njegovu odeždu da se videla samo glava, uspravljena i pritisnuta uz Anankeov vrat, kao u kakvom zaklonu ispod njegove donje vilice. Životinja se oglašavala neprekidnom grgotavim pevuckanjem, kao da traži uveravanje da će biti bezbedna na način kako to u stvarnom svetu nije moguće. Ananke je tiho coktao jezikom i gladio kvola sporim šakama. Diže pogled, kao da je osetio Kedalionov pogled na sebi; oči su mu bile pune neke emocije koju Kedalion nikad ranije nije video u njima, a zatim su bile pune neizvesnosti.
     Kedalion se osmehnu i klimnu glavom. "Samo mu ne dozvoli da sere po svemu, je l' važi?" Pokrenuo je lebdilicu uvis, preko glava ulične rulje, vinuo se još višlje, tako da su ravni krovovi uskoro gledali uvis ka njima. Video je piramidalne vrhove šest hramova kako se uzdižu iznad profila grada; uputio se ka jednom, znajući da je Rid mislio baš na taj, blizu kosmodroma, onaj do koga ih je policija jurila jedne sudbonosne noći. Pokuša, ne osobito uspešno, da ne misli na tu noć.
     Spuštajući letilicu, prizemlji je bez ikakvog incidenta u jedan neupadljivi kutak, zapravo ćorsokak. U tom delu grada su se njih trojica prvi put sreli. U jednoj zgradi, ne mnogo daleko, nalazio se mesni odbor Kartografa, a ispod toga, u podrumu, Rejvienov skriveni noćni lokal. Rid je često navraćao u ovaj kraj, ali Kedalionu svrha tih dolazaka nije bila ništa jasnija nego većina ostalih Ridovih aktivnosti.
     Rid iziđe i samo reče: "Radite šta vam je volja. Zvaću vas, ali to neće biti uskoro."
     Kedalion je klimnuo glavom, i pogledom ispratio Rida, koji se udaljio hodajući sa nemarnom arogancijom mesoždera. Setivši se i drugih životinja, Kedalion se okrete da pogleda Anankea, pa i kvola koji je na Anankeovim prsima ležao kao beba, umotan u nabore tkanine, i samo povremeno mrmorio nešto za sebe. "Kako si to izveo?" zapita.
     Ananke slegnu ramenima, prstom gladeći kvolov veoma istaknuti nos. "Kvolovi su zapravo veoma mirni. Samo treba da ih ostaviš na miru." Kvol ga osmotri jednim blistavim crnim okom i žmirnu.
     Kedalion se napola osmehnu. "Čovek bi mogao isto to da kaže za ljudska bića."
     "Ali onda ne bi bilo istina."
     Kedalionov osmeh se proširi. "Hm, verovatno ne bi." Baci pogled niz ulicu; Rid je stao pokraj ulične tezge na točkovima, na uglu uličice. Tu je jedan čovek prodavao nakit.
     "Ja bih kod nekog prodavca voća."
     Kedalion oslobodi vrata na Anankeovoj strani, i ona se digoše. "Samo napred. Čuo si gazdu: radi šta hoćeš."
     "Ti si gazda, Kedalione." Široki osmeh je samo preleteo preko Anankeovog lica, njegovi beli zubi su sevnuli na kratko.
     Kedalion odmahnu glavom, ali to nije bilo stvarno poricanje. "Od kad si ti sklon zdravoj hrani?" Kad god su bili u gradu Ananke je živeo od 'ćevap-kifli' - a to su bili parčići mesa neprepoznatljivog porekla, smešani sa raznim drugim sumnjivim sastojcima, uvaljani u testo i isprženi na masti, ali začinjeni tolikom količinom nekih ljutih biljaka da se činilo da je bol jedini prepoznatljivi ukus. "Je l' prodavačica voća neka mlada i dobra?"
     "Kvoli jedu samo povrće i voće", reče Ananke spuštajući pogled.
     Kedalion slegnu ramenima i klimnu glavom. Gledao je Anankea koji je izišao i odlutao u pravcu trga; usput je prošao pored Rida koji se cenjkao sa prodavcem nakita. Kedalion još nikad nije video da Ananke ispolji stvarno interesovanje za ma koju ženu, ili muškarca, a to je bilo baš čudno. Klinac kao da je bio patološki stidljiv, toliko da nikad nije dozvoljavao da ga iko vidi razodevenog - običaj koji je mogao postati prokleto nezgodan u tesnom životnom prostoru malog broda na međustelarnom putovanju. Možda je tu ležalo objašnjenje Anankeovog problema, ili je to bio samo simptom drugog, stvarnog problema, ko-zna-kakvog... Kedalion je smatrao da nije bitno Kakve probleme Ananke ima, pod uslovom da obavlja svoj posao i da ne pošizi.
     Protegao se, iskoračio van iz lebdilice, obezbedio vrata iza sebe. Pomislio je na Rejvienov klub, setio se Šalfaz. Dugo nije išao tamo, posle događaja one noći. A kad je otišao, bilo je to posle dva svemirska putovanja sa Ridom. Ukupno devet godina je minulo u Rejvienovom lokalu, ali za njega samo dve. Tada mu je neko rekao da se Šalfaz povukla iz 'biznisa'. Prešla je u kudikamo respektabilnije zanimanje - bojenje kože; ukrašavala je šake bogatih, odvažnih mladih žena komplikovanim šarama uoči venčanja i gozbi. Kedalionu je bilo drago što je tako prošla, ali, nedostajala mu je. Za razliku od toga, sasvim sigurno mu nije nedostajalo Rejvijenovo piće niti tamošnja atmosfera. Pa, mogao bi na jedan rani ručak...
     Zaobiđe zadnji kraj vozila, zatim pođe i on ka trgu. Osvrte se da još jednom pogleda lebdilicu, da se uveri da je sve u redu, i pogled mu zape za nešto blistavo u prašini. On se vrati i podiže tu stvar. Bio je to beli metalni privesak sa ugrađenim soliusom. Rid je to uvek nosio, govoreći da mu je to amajlija za dobru sreću. Verovatno je kvol, bacakajući se, prekinuo lančić, pa je privesak kasnije ispao iz Ridove odeće.
     Kedalion baci pogled niz ulicu, vide kako Ridova leđa upravo zaokreću za ugao, napuštajući draguljarevu tezgu. "Riiiid!" povika on, ali Rid nestade iza ugla.
     Kedalion pođe tesnom uličicom za njim, ne baš siguran zašto to čini; reče sebi da će ga zasvrbeti sopstvena sujeverja ako bude držao Ridovu izgubljenu amajliju. Stiže do ugla, ignorišući pevuckave, uporne pozive prodavca nakita, i pogleda sa tog ugla. Pred njim je bio trg. Trenutak kasnije njegov pogled nađe Rida u gomili prolaznika, zahvaljujući plesu visećih kristala na crnim leđima Ridove jakne.
     Rid nije žurio, dakle postojala je bar pedeset-postotna mogućnost da Kedalionove kratke noge sustignu krakanje Ridovih dugih. Kedalion pohita, nastojeći da obilazi gomile prolaznika, danas neobično guste. U vazduhu se jako osećao tamjan. Verovatno je neki gozbeni dan, čim je toliko sveta na ulicama; rđava sreća. Ali sustizao je Rida, malo po malo; pozva ga opet po imenu, i Rid se osvrte, ali Kedaliona je zaklanjala gomila ljudi viših od njega.
     Rid pođe dalje, još bržim hodom. Bližili su se ulazu u Rejvienov klub. Za trenutak se Kedalion upita da li Rid ide tamo - onda tiho opsova videći da je Rid iznenada skrenuo u prolaz između dve od mnogobrojnih kuća koje su okruživale ovaj trg. Nije skidao pogled sa te tačke dok nije dospeo do nje, zatim, saginjući se, šmugnu u isti prolaz, ispod jednog svoda koji se sav ljuštio. Posle zasenjujućeg dnevnog svetla na trgu, senke u ovom prolazu bile su toliko duboke da je Kedalion morao da zastane za trenutak, da žmirkavo sačeka da se njegove oči prilagode. Prastari kameni pločnik ispod njegovih nogu, zidovi sa obe strane bezlični, bez ikakvih otvora, toliko primaknuti da je mogao maltene dodirnuti oba istovremeno. Rida nigde na vidiku.
     Kedalion tvrdoglavo pođe dalje tim prolazom; nije mogao da se zaustavi, sad kad je otkrio gde Rid odlazi. Pasaž se završio naglo, jednim bezličnim metalnim vratima. Kedalion ih gurnu; na njegovo iznenađenje, ona ga propustiše.
     Iza njih je bio hodnik, začuđujuće čist i moderan. Sjajeće ploče ugrađene u zidove davale su Kedalionu svetlost, mutnu ali dovoljnu, dok je odmicao hodnikom. Sad se kretao sa više pouzdanja. Ubrzo dođe do još jednih vrata, koja pred njegovim približavanjem kliznuše unazad, otvarajući se ka nekoj sobi za sastanke. Kedalion stade kao ukopan, videći da se oni unutra svi okreću i zure u njega. Zurio je i on u njih, primećujući da oko stola u obliku torusa trepere ekrani sa računarskim podacima. Iznad jezgra stola lebdeo je hologramski displej. Među licima ljudi koji su sedeli oko stola ili još stajali nedaleko od vrata primećivali su se iznenađujući kontrasti.
     Već ga je opkolilo pet-šest njih. Počeli su gledati dole ka njemu, očima Smrti, pre nego što je stigao da shvati da je načinio grešku verovatno fatalnu.
     "Jesi li ti stranac daleko od svog doma?" upita ga jedan čovek crn kao ebonovina, u odeždi Visokog Sveštenika.
     Kedalion spusti pogled ka svojoj odeći. "Theh, izgleda da se vidi", reče on i nasmeši se nejako. To malo osmeha nestade pred prizorom pištolja koji su počeli da se pojavljuju oko njega kao smrtonosno cveće; znao je da im nije dao pravi odgovor.
     "Likvidirati", reče jedan glas odnekud.
     "Rid..." reče on. "Tražim Rida!" Očajnički je podizao glas.
     "Niburu!" Ridovo lice je iskrslo nenadano, kao vizija, između lica tuđinskih gospodara droge i ovdašnjih crkvenih i policijskih vođa, i drugih lica kojima nije umeo pridodati nikakvu profesiju. Rid se progurao u sredinu obruča i ščepao ga za prsa košulje. "Šta, kurca mu, radiš ovde?" Poče dizati pesnicu druge ruke; lice mu je pokazivalo iskreni gnev pomešan sa zaprepašćenjem.
     "Mislio sam da ćeš ovo hteti." Kedalion, jedva vladajući svojim glasom, pruži Ridu amajliju sa soliusom.
     Rid je dočepa iz njegove ruke i zagleda se u nju. "Bogovi..." progunđa, kao čovek koji je izgubio dušu. Strpao ju je u džep. Tog trenutka Kedalion shvati da još dvojica muškaraca i jedna žena u krugu oko njega nose iste takve priveske. Jedan od te dvojice bio je narko-lord zvani Sark; a žena je bila Ridova nova supruga, nekadašnja Humbabina, Mundilfera.
     "Rid...?" reče neko iza njega, upitnim tonom.
     "Moj čovek. Nije vid'o ništa. Je l' tako?" Ridova šaka se bolno steže oko Kedalionovog ramena. "Ništa nisi video."
     Kedalion poče odmahivati glavom, a Rid ga izgura grubo kroz barijeru tela, unatraške, i nastavi ga tako gurati dok obojica ne zađoše daleko u hodnik. Vrata su se iza njih zatvorila i zabravila.
     "Nisi video ništa", reče Rid, ovog puta blago. Gledao je dole, Kedalionu u oči, pogledom za koji je Kedalion maltene mogao zamisliti da sadrži saosećanje. "Nikad više nemoj da me pratiš." Onda je pustio Kedalionovu košulju, okrenuo mu leđa, i nestao kroz ista ona vrata, kao da je njegov pilot prestao da postoji.
     Kedalion je stajao još jedan trenutak u hodniku, i tek tad našao snage da otrese sa sebe nevidljive ruke koje kao da su ga još držale zarobljenog. Najzad se okrete i ode hodnikom, i pasažom, na trg.

     "Šta je to bilo, do vragova?" zarežao je Sark čim se Rid vratio, sam, u konferencijsku sobu.
     "Ovo." Rid izvuče privesak sa solijusom iz džepa i podiže ga u vazduh.
     Pogledi svih prisutnih bili su na njemu, ali on više ništa nije objašnjavao. Jedan po jedan počeše da sklanjaju poglede od njegovog zurenja, da odustaju.
     Sark se namrštio. "To je bio glup rizik. Mislim da bi trebalo..."
     "Nemoj ništa da misliš, Sark", reče Rid. "Zašto da pokvariš dosadašnje savršenstvo u tom pogledu?"
     Sark se okrete. Na licu su mu se pojavljivale mrlje gneva. Načini jedan korak ka Ridu.
     "Ja svedočim u korist Kedaliona." Mundilfera hitro zakorači između njih. "Rid - imaj na umu gde si!" Digla je prema obojici po jednu šaku, otvorenim dlanom; onda je opet koraknula nazad, i činilo se da je to sve izvedeno u jednom tečnom pokretu. Njih dvojica se primiriše. "Kedalion Niburu radi za Rida već godinama", reče ona, gledajući u Sarka. "Nije video ništa što bi mogao razumeti. Osim toga, u njega se može imati puno poverenje. Uradiće ono što mu se kaže; a rečeno mu je da zaboravi." Trznula je jednim ramenom, napola se osmehnula.
     Sark je nešto promumlao, slegnuo ramenima, i okrenuo se. Mundilfera sad pogleda Rida. Sad je bila bez velova i sićušnih zvona; u ovoj zgradi nikad ih nije nosila. Bila je obučena u bezobličnu svepokrivajuću radnu odeću utovarnog radnika u svemirskoj luci, a njena duga, ponoćno crna kosa bila je povučena unazad i vezana u pragmatični čvor. Savršeno prerušavanje... ili je, možda, onaj njen izgled u Humbabinoj tvrđavi bio stvarno prerušavanje. Ovde u njenom držanju nije bilo nimalo poniznosti; i ništa osim gneva u pogledu kojim ga je osmotrila. Činilo se da je zaključila da njegovo ponašanje nije u redu.
     "Mundilfero..." reče on, pružajući ruku ka njoj gotovo nesvesno.
     "Sedi", reče ona i okrete mu leđa pre nego što ju je mogao dodirnuti. Njeno kretanje izazva pokret i među onima koji su još stajali; kao talasi za brodom, pođoše za njom ka stolu za konferenciju. Poneko se i osvrte ka njemu, ka njegovoj mokroj odeći i svežim ogrebotinama na njegovim golim rukama i na grlu. Ali svako sede na svoje mesto.
     Poslednji je seo Rid; odugovlačio je kao zlovoljno dete - možda zapravo naveden da se tako oseća. Seo je, najzad, levo od Mundilfere.
     "Ko je sazvao Bratstvo na sastanak ovde?" upita Irduz, najviši prisutni sveštenik. On je uvek predvodio u takozvanim 'Pitanjima', jer je uživao u pompeznim ritualima sa mnogo ponavljanja. Rid je sklopio oči i oslonio se čvršće na naslon stolice; monotono recitovanje je otpočelo. Bogovi, hajde, hajde, da se to okonča... Opipavao je tučeni metal minđuše koju je kupio od uličnog prodavca, vrpoljeći se na sedištu.
     "Ja." Rid prepoznade glas sledeće osobe u krugu - Alolered, koga su zvali i samo Trgovac, za spoljašnji svet samo vredni i uspešni poslovni čovek koji se bavi međuzvezdanim prenosom podataka.
     "Ja." Glas Majke Umorne, jedne od malog broja žena koje su postigle krupan uspeh u trgovini drogom; kartel na čijem čelu je ona bila nastavljao je da raste. Imala je skoro osamdeset godina, i bila je opaka poput vatrotrnja.
     "Ja." Glas Tol-Beoita, koji je, prividno, bio samo prodavac lekovitih trava u jednoj botaničkoj bašti na Novosklonu.
     "A ko je ovo Bratstvo zasnovao, i dao nam dužnosti naše, i silu znanja pokazao nam?" intonirao je Visoki Sveštenik.
     "Midova." Oglašavanje je išlo redom, oko stola, neumoljivo se bližeći njemu.
     "Ilmarinen", reče Baredo, poslednji preostali levo od njega. Rid je sedeo nepomično, sklopljenih očiju, paralisam vizijom tri lica iz svog sećanja, tri nemoguća lica... Dobro je znao da je sad red na njega da progovori, ali to nije uspevao. Baredo pruži ruku preko praznog sedišta koje ih je delilo i ćušnu ga nestrpljivo po mišici. Rid se trže, besno ga pogleda. "I Vana... Vana..."
     "Vanamoinen", dovrši Mundilfera to ime umesto njega. Njena šaka pređe preko njegove ovlašno, ali na umirujući način; a njemu se činilo da mu je ruka hladna i lepljiva. Žmirnuo je; oči su mu gorele. Ja mrzim da izgovorim to ime. Nikad nije uspevao lepo da ga kaže, kad je baš na njega dolazio red; druga imena nisu ništa, ali to jedno...
     "Š'a je, Majstore", podrugljivo ubaci Majka Umorna, "zavist zbog penisa?"
     Rid je ljutito pogleda preko stola. "Puši ga, babuskero jedna sprčkana", reče. Ona se zasmeja kreketavo, razbešnjujuće. Njemu su dali taj nadimak 'Majstor' iz istog razloga kao i 'novi Vanamoinen' - zato što je u svakom projektu gde se radilo o biotehnologiji on bio najbolji kad je trebalo nešto pronaći, proizvesti, popraviti. U Bratstvu se naslušao komentara u smislu da bi samo poslednji zabeleženi genije Stare Imperije postigao bolje rezultate, brže, ili ikakve rezultate - u slučaju eliksira života, čiju proizvodnju je on tako neuspešno pokušao da obnovi. U poslednje vreme ti nadimci su postali nekakav miks pohvale i podsmeha, iako je pravi Vanamoinen bio samo vešt manipulator postojećom tehnologijom, čovek kome su na raspolaganju stajali svi imperijalni resursi i istraživačko znanje hiljadama godina sakupljano... a Bratstvo nikad neće moći da obezbedi nešto slično, ne dok je ograničeno na samo osam svetova Hegemonije.
     Mrzeo je te žaoke sa imenom Vanamoinen, ali mu to ime nije zato zapinjalo u grlu... Spustio je, sad, pogled ka sebi, zagledao se u sirove kristale koji su iskrili kao zvezde u izmaglici duginih boja naspram crne noći njegove jakne bez rukava; pogledao svoje šake, tetoviranu dužinu ruku, mišiće svog tela, one iste koje je tako nedavno upotrebio, u sadejstvu sa svojim nadmoćnim umom i savršenim refleksima, da namrtvo isprebija jednog sitnog narko-dilera koji ga je za nešto prevario. Vanamoinen. Vanamoinen. To mu se zaglavljivalo i u grlu, i u mislima, kao nepristojni refren opsesivno ponavljan; a stvarna nepristojnost je ovde, u ovom... u njegovom...
     Počešao je prste izubijanih šaka i prisilio um da obrati pažnju na okolne događaje. Bližio se kraju njihov zujkavi, bajati obred sačinjen od invokacija koje bi, navodno, trebalo da ih podsete na širu tradiciju kojoj njihov kabal pripada, i na pravi izvor njihove moći: na Gildu kartografa.
     "Posvećeni samo jednom cilju, kroz milenijume..." napevao je Irduz.
     "Opstanku." To je rekao, pored njega, Baredo; progresija pitanja i odgovora načinila je pun krug oko stola i opet se primakla njemu.
     "A šta je ono što veže sve nas...?" postavi Irduz poslednje od ritualnih 'Pravih pitanja'.
     "Krv."
     Rid diže glavu; bio je upravo zaustio da odgovori tom istom rečju.
     Neko se pojavio na sedištu pored njega - neko ili nešto: bezoblična tama, u kojoj bi se moglo nalaziti nekakvo ljudsko telo, uvrnuto, deformisano...
     Rid prigušeno opsova, instinktivno se odmičući od onog što je tako neočekivano nastanilo prostor pored njega. Izvor. Zapita se zašto je, za ime hiljadu paklova, Thanin Jaakola odlučio da sedne baš tu.
     "Počinjete bez mene...?" reče Jaakola. Kad bi se leš iskopan iz groba mogao naterati da govori, imao bi takav glas. Ridu se pričinjavalo da oseća slabi smrad raspadanja koji kao da je curio iz te tame pored njega. Ali, bio je uveren da je to ipak mašta; jer ovo crno pored njega bilo je samo hologramska projekcija, baš kao i nekolicina drugih 'prisutnih' od ukupno dvadesetak osoba oko stola. Nije svaki član Bratstva hteo lično da dođe; neki su, kao Jaakola, poslali samo projekcije sebe. Govorkalo se da Jaakola ima neku razornu, neizlečivu bolest. Ali, takođe se govorkalo da je ta pomrčina oko njega samo trik, zarad psihološkog efekta. Bilo ko, i svako, bi mogao biti Izvor, dokle god on tu tajnovitost uspeva da održi. Rid nije imao pojma na kom nivou Bratstva Jaakola zapravo funkcioniše; ovo neznanje je bilo dokaz da je Jaakola izuzetno moćan i opasan.
     "Mi počinjemo u dogovoreno vreme", reče Mundilfera, dajući odgovor koji niko drugi nije hteo da da. "Ti si tražio da se sastanemo."
     Jaakola je humnuo, možda potvrdno, možda iz gađenja. Činilo se da je činjenica da on mrzi žene jedina koju iko pouzdano zna o njemu. Rid nikad nije čuo zašto bi ih Jaakola mrzeo, ako je razlog uopšte i postojao. Nije bio siguran na kom nivou prestaje Mundilferin uticaj, ali ona je odvažnije istupala protiv Izvora nego većina ovde prisutnih bratstvenika. Ponekad se pitao da li ona toliko antagonizuje Izvora baš zato što zna šta on misli o njoj. "Znači stigao sam na vreme za pravu svrhu ovog sastanka", reče Jaakola, povišujući nivo vređanja za jednu magnitudu. "Braćo, do mene su doprle vesti da se ostvaruje nešto o čemu smo samo sanjali - a ja to u ovom društvu ne kažem olako." Iza tih reči je možda bio osmeh. Podrugljiv osmeh, pomisli Rid; bio je siguran, iako bez ikakvog dokaza, da je tako. Sad je pažnja svih oko stola bila uperena ka Jaakoli. "Neko je otkrio izvor zvezdopogonske plazme - ovde, u Hegemoniji, na Četvrtoj."
     Uzvici neverice i iznenađenja ispuniše Ridove uši, ali njegov sopstveni krik neverice nadjačao je sve ostale, mnogostruko. Rid ostade da sedi ukočeno. Pasivno je počeo da prima, 'akcesuje', podatke, koje je Jaakola preneo istovremeno u kompjuterske terminale svih prisutnih. Staro Carstvo je moglo da živi u slavi širom galaksije zato što je raspolagalo prevozom bržim od svetlosti. Zvezdopogonska plazma, potrebna za to, bila je jedan oblik 'pametne materije', bioinženjeringom osposobljen da manipuliše prostor-vremenom, da bi brod mogao da prolazi kroz prostor kao da je to vreme, a pritom da izbegne paradokse. Prilikom pada Stare Carevine, ta tehnologija je izgubljena na njenim svetovima; na većini, bar. Nijedan od svetova koji su kasnije potpali pod Hegemoniju nije imao, već više od hiljadu godina, takav pogon. Iako je narod verovao da sibilska mreža može da odgovori na svako pitanje, na neka pitanja nije htela da odgovara uopšte - pa ni na jedno u ma kakvoj vezi sa procesima potrebnim za ponovnu proizvodnju pametne materije. Neki su govorili da je pametna materija dovela do pada Stare Imperije, i da su zbog toga tvorci sibilstva preduzeli korake na suzbijanju svih podataka o tome, da se tragedija ne bi ponovila.
     Sibilska mreža je, takođe, odbijala da pruži svojim korisnicima zvezdane mape; niko nije razumeo zašto. Posledica je bila ta da se svetovi bivšeg Starog Carstva više nikako nisu mogli međusobno pronaći, čak ni kad bi se zvezdopogon nekako pribavio. Karemof je našao preostalih sedam planeta Hegemonije tako što je kroz karemovsku Crnu Kapiju poslao nebrojeno mnogo automatskih sondi, nalik na poruke u bocama.
     Opsesivnim arheološkim radom u ruinama Starog Carstva Karemovci su, zapravo, otkrili podatke o mestu gde se, među zvezdama, nalazi jedan od svetova koji je nekada smatran za bliskog suseda; svet čija udaljenost u svetlosnim godinama nije bila nerazumno velika. Poslali su svoje najbrže pod-svetlosne brodove, u nadi da bi se tamo mogao otkriti neki još postojeći uzorak zvezdopogonske plazme. Pre oko hiljadu godina krenule su te lađe, i Karemovci su verovali da bi se mogle vratiti svakog trenutka... ako zvezdopogonska tehnologija još postoji na toj planeti. 'Kad stigne Milenijum', glasila je njihova uzrečica, nalik molitvi; pri tom su mislili na dan kad će ponovo imati slobodu kretanja po celoj galaksiji. Rid, međutim, nije očekivao da će doživeti dan kad će se Hegemonija dokopati ma i jednog jedinog molekula zvezdopogonske plazme.
     Ali, evo, Milenijum stiže, iz sasvim neočekivanog pravca. Jedan čovek je, u strašnoj pustoši zvanoj Nakrajsveta, otkrio zbog čega bizarna anomalija poznata pod imenom Jezero Vatre stvara pojave koje čine da je Nakrajsveta pakao u realnom vremenu: otkrio je da to jezero zapravo predstavlja veliku količinu prosute, podivljale zvezdopogonske plazme, iz olupine staroimperijalnog teretnjaka koji se srušio na Četvrtu tokom poslednjih dana Carstva.
     Rid se zapita kakav je taj čovek koji je načinio takvo otkriće. Podatke o Nakrajsveta je od ranije znao; proučio je, svojevremeno, sve što je u univerzalnoj banci podataka bilo snimljeno o tom predelu, zato što ga je fascinirao. Bilo je tamo i nekih podataka koji kao da su mu nešto značili, ali nikad nije sakupio dovoljno volje da se time pozabavi, da ih integriše. Slike su, međutim, pohodile njegove snove kao duhovi sukubusi, dozivale su ga. Želeo je, još davno, da ode u Nakrajsveta, da lično razgleda, da odgovori na poziv... ali Bratstvo je uvek imalo nešto u planu za njega, a Jezero Vatre se nije našlo ni u jednom od tih planova. Sad je neko ostvario taj njegov stari san - zašao u srce Nakrajsveta, i stvarno otkrio tajnu koja je izmakla viševekovnim studijama najboljih umova Hegemonije.
     Sad, kad je znao odgovor, uvide sa naglom, gorkom jasnoćom da je odgovor bio sam po sebi očigledan još od početka, ali da on nije postavljao prava pitanja. Oseti u sebi napliv nečeg bliskog seksualnoj pohoti na pomisao da bi se mogao sresti sa osobom, ma ko to bio, koja poseduje takav um.
     Rid baci pogled ka mraku pored sebe; onda pogleda oko sebe. Oslušnu uzbuđene, ali i zabrinute tihe razgovore koji su se širili oko stola. Pokri uši, apsorbujući dobijeni niz informacija još jednom od početka, nastojeći da ignoriše odvratnu sporost kojom su stizale. Mrzeo je ovaj informativni sistem skrpljen od drugorazrednih tehnologija. Bolji nikad nije video, ali je, nekako, znao da bolji postoji, negde. Kao što je i zvezdopogon bio tu negde.
     Konačno povuče svoj um natrag u sadašnjost, prisiljavajući sebe da obrati pažnju na diskusiju koja je već neko vreme evoluirala oko stola.
     "...moglo značiti za našu trgovinu", rekao je neko s druge strane.
     "Ovim se sve menja", reče Sark, trošeći vreme na nešto očigledno.
     "Ne vredi nam ni kol'ko govno, ako ga nemamo", odreza Majka Umorna. "A nemamo ga."
     Primećujući Mundilferino ćutanje, Rid je pogleda, pitajući se šta joj je na umu. Nije izgledala iznenađeno; uzvratila mu je zurenjem, sa nekim neodredljivim izrazom na licu. On ostade zagledan u njene oči, nesposoban da se otrgne.
     "Baš - tako", reče Jaakola, savijajući reči kao komade plastike. "Jako elegantno si to rekla. Ne posedujemo zvezdopogonsku plazmu. U tom pogledu, očito, neophodno je da nešto promenimo."
     "Pod čijom vlašću je Jezero Vatre?" upita Irduz.
     "To drži jedna unitaristička frakcija koja je sebi dala naziv Zlatna sredina. Oni bi hteli da Hegemonija bude ne samo reč, nego prava hegemonija", reče Jaakola. "Naravno da u toj stranci dominiraju Karemovci, ali ona je u savezništvu sa izvesnim uticajnim tajnim centrima moći na Četvrtoj. Već su se bacili na posao da plazmu doture prvo Karemofu, da bi Karemof ostvario militarnu nadmoć."
     "Ako je tako, onda će oni u tome uspeti", reče Tol-Beoit. "Naš uticaj na Četvrtoj nije jak. Ako smo mi saznali, sigurno i Karemof već zna. Moramo poslati nekog na Četvrtu..."
     "Ali to će potrajati godinama, u realnom vremenu", protestovao je neko. "Dok mi dospemo do zvezdopogona, biće možda već prekasno. Hegiška će visiti na našem nebu, spremna da nas razbije." Drugi glasovi oko stola počeše da se pojačavaju.
     "Ne mora biti tako", reče Mundilfera tiho. Njene reči naglo ućutkaše sve za stolom. Svi pogledi, pa i Ridov, sad su bili na njoj. "Jezero Vatre je posledica divljanja zvezdopogona, koji je možda i oštećen na neki suštinski način - u najmanju ruku, ostavljen da se vekovima razmnožava bez kontrole. Čak ni Karemovci nemaju pravog iskustva u rukovanju takvim supstancama. Biće im potrebno više vremena nego što misle, da ovladaju plazmom; možda beskrajno dugo vreme. Svi njihovi najbolji ljudi su na Karemofu, i oni će morati sve da ih šalju na Četvrtu. Već to nam daje dovoljno vremena, ako sada stupimo u akciju."
     Ridove oči se malo raširiše. Znala je. Shvatio je da je ona ovu vest znala još od početka, pre Jaakolinog dolaska. Mrak koji je bio Jaakola produbio se sada još malo, ako je to uopšte bilo moguće. Rid se zapita koliko je još njih oko stola koji su za otkriće zvezdopogona znali još pre nego što su došli ovde. Znao je da postoje krugovi unutar krugova, čak i u ovoj eliti; dešavali se da i on zna nešto što drugi ne znaju - ali to je obično saznavao od Mundilfere. Oseti oštro uvrnuće nezadovoljstva što se ona nije opredelila da ovu čudesnu tajnu ranije podeli s njim; tajnu od koje je sad u njegovoj glavi sve pevalo...
     Voda života i sibilski virus bili su jedini oblici staroimperijalnog tehnovirusa, ili 'pametne materije', preostali u čitavoj Hegemoniji... bili su, do sad. Zapravo Rid nikad nije ni video uzorak vode života, niti očekivao da će ikada videti. Sve se to sad menjalo.
     "Sigurna si u to?" reče Majka Umorna Mundilferi. "Ili samo pokušavaš da nas razveseliš?"
     Mundilfera se nasmešila, čak i ne bacajući pogled ka Jaakoli. "Moji izvori su maksimalno pouzdani", reče ona blago. "U to budi sigurna."
     "Onda moramo u akciju", reče Irduz. "Da sastavimo jednu ekipu..."
     "Ja idem", reče Rid. "Pošaljite mene, sa Mundilferom. Ja sam sve što vam je potrebno."
     Majka Umorna se nasmeja, takvim načinom da se Rid trže. "Takođe si skroman, ludaku jedan ludi!"
     Rid se sav sitno trzao od nelagodnosti. "O pametnoj materiji znam više nego iko živ. Svak zna da je tako."
     "A da si ti lud čovek, i to zna svako", promrmlja Sark.
     Rid mu se zagleda u oči. "Samo kad to odgovara mojim potrebama, Sark."
     "Da", reče Jaakola tiho, pored njega. Rid se iznenađeno okrete na tu stranu. "Treba on da ide. Neka Novi Vanamoinen razmrsi tajne Starog Vanamoinena. Upravo njegova nepredvidljivost biće njegova prednost, zar se ne biste složili sa tim? On je savršen lopov. Nek povede i svoju milosnicu ako hoće."
     Rid se ukoči, više osećajući nego videći Mundilferino gnevno zatezanje pokraj sebe. Namrštio se, odjednom nesiguran, i pogledao nazad ka njoj. Učinilo mu se da sumnja treperi kao vrelinska munja preko njenog lica; ili je u njega samo učitao svoju paranoju. Ali ona na njegov pogled uzvrati pogledom koji iznenada kao da je sadržavao u sebi svu istoriju, i on oseti njeno poverenje, njeno pouzdanje i njenu ljubav kako ga ispunjavaju, poput vode koja se diže iz bunara bez dna.
     "Da", promrmlja ona, "ti si onaj koji treba da ode, Rid. Za to si stvoren, od strane više sile koja veže sve nas." Rid zausti da nešto kaže, ali ona odmahnu glavom. "Ali zbog te iste sile, ja ne mogu da ostavim izvesne granice bez nadziravanja, niti izvesne projekte da dugo budu zanemareni. Ovog puta ideš sam." Njene oči zabranile su svaki otpor. Sedeo je paralisan, zureći u nju, a oni oko stola su glasali 'za', redom, svi.