15. TIAMAT: Karbankl

     "Zar nije bilo divno, mama?" Ariel je uzvratila na majčin zagrljaj za laku noć, okačila se o majku celom težinom, u ekstazi uzbuđenja. "Ala smo se zabavili! Sad imamo kućnu ljubimicu, to je naše merče. Zvaćemo je Svilena, zato što je tako meka!" Vrpoljila se dok je Luna pokušavala da je pokrije ćebetom.
     Luna se trgla, iznenađena odrazima tog imena u njenoj memoriji. "Imamo prijateljicu", popravi je blago, gladeći je po kosi. "Mi nismo vlasnici mera, a ni oni nas. Naš narod, narod Leta, kaže da su meri Boginjina druga deca, i još kaže da je More mati oba ta naroda... Inače, mislim da je ime Svilena savršeno", dodade. "Imala sam jednom... prijatelja, sa druge planete, zvanog Svileni. On je bio, više nego iko koga znam, sličan merima. Mislim da bi mu bilo drago da ga pamtimo na ovaj način. Možda će nam Svilena, dok odrasta, pomoći da bolje razumemo mere." Ona nežno poljubi ćerku u čelo. "Ispruži se, i spavaj."
     "Ali, tako je rano..."
     "A ti si tako umorna."
     "Htela bih da pomognem da saznamo o njima..."
     "Znam. Ššššš..." Okrenula se, prišla Tamisovom krevetu preko zatamnjenog prostora njihove zajedničke sobe. Bilo je u palati mnogo neiskorišćenih soba, tako da je Luna mogla dati i Tamisu i Arieli po jednu zasebnu. Ali to su bile sobe ogromne i sterilne, i, činilo se njoj, uvek tako hladne, da se opredelila da blizance zadrži u jednoj zajedničkoj sobi, istoj gde su bili i kao bebe, na domak njene sopstvene, i da to tako ostane sve dok ne porastu toliko da počnu da se žale, ili bar toliko da se više nikad ne mogu probuditi iz strašnog sna i uplašiti što su sami.
     Ali, čovek se možda takvih snova ne može nikad osloboditi, ma koliko odrastao... Luna se i sad budila u nekim noćima sa osećanjem da je izgubljena, prestravljena, sama; sve to, iako je uz nju spavao čovek koji je voli, čovek koga je poznavala celog veka.
     "Oću i ja da pomognem!" reče Tamis, koji je, pridigavši se, oslonjen na lakat, sve slušao.
     "Znam." Zagrlila ga je, poljubila je i njega u čelo, osetila mirise mora i vetra u njegovoj kosi. "Radićemo to svi zajedno."
     "Kad možemo opet da vidimo mersku bebu? Sutra?"
     "Svilenu!" šapnu Ariel glasno. "Hoću da je nazovem Svilena. Složićeš se, zar ne?"
     "Tek smo se vratili." Luna se osmehnu. "Uskoro ćemo ići opet. Ne sutra. Treba da učite, čekaju vas lekcije."
     Tamis iskrivi facu. "Gde je ćale? Zar neće da nam odsvira nešto na onoj frulici?"
     Luna baci pogled ka praznom ulazu u zgradu; oseti zatezanje svog lica. "Neće tata večeras. Tata je mnogo umoran." Tokom celog dugog, zamornog povratnog putovanja duž obale, Ukres je bio nestrpljiv i predat nekim sumornim raspoloženjima; njima je, svakom ponaosob, uputio malo reči, ali one su pekle kao kopriva; tako da je Luna jedino mogla, na kraju, da se trudi da mu mnogo ne izlaze na oči ni ona ni deca. Nije ničim objasnio svoj tinjajući gnev, ali ona je znala. Mersko mladunče. "Otpevaću vam ja nešto." Sklopila je oči, rastala se od svojih frustracija; dopustila da je um nosi nazad, nazad. Posle nekog vremena opet je bila dete, na teritoriji Leta. Setila se kako je bilo kad ju je u naručju njihala njena majka, snažna, sa kosom boje peska, majka koja se sa flotom ribarskih brodica vratila domu, mirišući na vetar i more; i koja je pevala pesme o merima, poput ove jedne koju Luna sad započe pevati svojoj deci. Dopustila je sebi da zamišlja da svi sede pored vatre u kućici kamenih zidova na malom vetrovitom ostrvu, u sobici koja svaki put izgleda toplija, sigurnija i realnija od ma koje sobe u koju Luna u poslednje vreme dospeva. Poželela je, sa naglom čežnjom iz dubine duše, da nekako uzmogne da prebaci sebe i svoju porodicu nazad na to ostrvo snova, daleko od ovog grada punog utvara.
     Ali ta prošlost, prošlost pesme i njenih uspomena, ne postoji više. Mrtva je majka koja je njoj pevala... a njoj je sad mesto ovde, htela ili ne, jer inače nikad ne bi bilo dovršeno ono što ona mora ovde uraditi.
     Pritisnuo ju je ove noći naročito teško onaj tovar koji je sibilskim umom prenet na nju - uz saznanje da se sibilska volja neće moći ostvariti u Luninom životnom veku, ali da ni mira u duši neće nikad biti. Sa suzama u očima privede pesmu kraju, jedva vladajući glasom dovoljno da je završi. Tamis diže pogled ka njoj; njegove oči punile su se zabrinutošću. Osmehnula se hitro, progutavši tvrdu grudvu tuge u grlu, i pogladila ga po kosi.
     "Oće mi tata napravi frulicu večeras?" upita on, kad je već ustala sa ivice njegove postelje.
     "Ne znam, macane", promrmlja ona tiho. Ukres je već počeo da daje Arieli svoju sviralu na upotrebu; Luni je to smetalo. "Podsetiću ga na to. Lepo sanjajte", reče ona i pređe iz zatamnjene sobe u meko osvetljeni hodnik.
     Tamo ju je čekao Ukres. Njenim licem pređe trzaj iznenađenja, a on to osmotri sa izrazom izvinjavajućim ali i neodlučnim; onda promače pored nje, u dečju sobu. Nekoliko trenutaka je slušala žubor glasova unutra i čiste, visoke note pesme svirane na flauti. Zatim pođe dalje.
     Stupala je lagano kroz odjekujuće dvorane, pored soba koje su bile pune odlomaka prošlosti ili planova i prototipova za budućnost; išla je ka svojoj radnoj sobi, gde ju je čekao daleko prevelik broj zahteva i obaveštenja - svaku pojedinu od tih stavki treba razmotriti, pa dati odgovor ili nekako postupiti, i svaka je očajnički važna za nekoga. Od toga nema bežanja, ni odmora. Njen posao nikad ne prestaje, nije prestao ni kad je pokušavala... morala. Kad spava, vodi ljubav ili se igra sa svojom decom, kad pobegne iz grada da bi provela neko vreme pod otvorenim nebom i gleda svojim očima taj svet koji pokušava da promeni i te mere za čije se spasenje bori, dužnosti je prate, zahtevi i očekivanja idu za njom ili je čekaju, neumoljivo. A kad se ovde vrati, posle ukradenog jednog sata ili jedne nedelje, nađe da je nemilosrdni tovar rada postao utoliko teži; podigne ga na svoja pleća... dok se najzad sve što ona čini ne pretvori u teret, u odgovornost; čak i ono što bi trebalo da joj donosi radost, što joj je nekad donosilo zadovoljstvo.
     Popela se spiralnim stepeništem u tu radnu sobu na samom vrhu palate; stala i zagledala se u insekatski oklop grada koji se glatkim talasanjima spuštao u daljinu, sav od sjaktanja i senke. Ona pomisli - kako je precizno ovaj grad postavljen na samu liniju razgraničenja između postojanog mora i stalno promenljivog kopna, tako da ne pripadne u celosti ni jednom ni drugom. Poče proučavati prostranstvo koje je nekad bilo snežna divljina, i vide golu zemlju na kojoj izrasta nešto novo, fabrike i laboratorije, sve priključene na gradske, plimom pokretane generatore električne struje. Pogledom je dopirala i do gradilišta jedne nove fabrike na jugu. Okrete se i pogleda pravo u dubinu kontinenta. Vide tamne, štitovima pokrivene kupole napuštenog kosmodromskog kompleksa, i brda kako se dižu iza njega, ne više bela od snega nego zelena od života.
     Još dalje u kontinentu, vrhovi viših planina još su bili ledom okovani, pa su blistali kao metal među oblacima. Čak i u sredini Leta te planine će biti pretežnim svojim delom nepristupačne, za svakoga osim za nekolicinu stočara i njihova krda pfala. Sad su bile i nenastanjive, sa tiamatskim dostignutim stupnjem tehnologije, i verovatno će biti nenastanjive i kad se tuđini vrate. Pomislila je na ono vreme koje je izgubila u tim planinama, kao zarobljenica nomada - sama, sa jednim usamljenim čovekom...
     Digla je pogled u nebo, setila se još jednom kako su zajedno gledali sa poslednjeg grebena tih planina kad su zvezde padale nad Karbanklom... veštačke zvezde od hologramske vatre, koje su obasjavale dolazak Hegiškinih skupštinara i obeležavale završnu Promenu, smrt Zime, novo rođenje Leta, i, takođe, jedan beskonačni krug uzaludnosti i hipokrizije.
     Gledala je kako Blizanci, dva sunca Tiamata, sada zalaze na zapadu; i digla pogled u invertirani okean neba, sa ostrvima oblaka, čije duboko plavetnilo se još produbljavalo. Njenom pogledu već su se počela ukazivati luminozna mnoštva zvezda, uz saznanje da tamo, negde, iza tog usplamtelog neba, Hegemonija čeka da se vrati; i da tamo, negde, živi jedini drugi čovek koga je ikada u svom životu volela, čovek koji je posegnuo preko daljina, ka njoj, i uspeo da je dosegne, nemoguće dosegne, preko tolikih svetlosnih godina...
     Spustila je pogled, da ne gleda više nebo, jer setila se svog sna od pre dve noći, onog koji nije otkrila čak ni Džeruši; sna u kome je opet izvučena, transferom, iz svog tela, u tamu nalik na sibilsko Mesto ničega, srce beživotnog kompjuterskog uma sibilstva. Ali nije bilo nikakvih pitanja, niti pitalaca. Umesto toga, stigao je samo glas - njegov glas; njegove reči postajale su simfonija svetlosti dok ju je pozivao po imenu. Pokazao joj je da je bezbedan, i da je sačuvao zdrav razum, zahvaljujući njoj. Zakleo se da je neće nikada zaboraviti; zakleo se da će naći načina, ako joj ikad bude potreban, da dođe i stane uz nju...
     Tada se probudila i našla sebe u okruženju dobro poznatih osećaja i tišina na plantaži Ngenet - pored Ukresa, koji je mirno ležao i spavao. Bila je vrtoglava i bez daha, kao na izlasku iz transfera. Ali, naravno, transfer se nikad ne događa na taj način. To što se desilo bilo je nemoguće; moralo je, dakle, biti san, iako nije nalikovalo ni na jedan njen raniji san...
     Sad je obuze bespomoćna čežnja, kao što ju je obuzela i tada, jer setila se jednog još ranijeg događaja, kad je zadržana kao zarobljenica u telu neke druge žene, na drugoj planeti, i osetila njegova gladna usta na svojima. I još jedno sećanje joj dođe u ovoj noći, iznanadnom i izvrsnom jasnoćom, sećanje na vrelinu strasti kojom je buktala one noći, pre mnogo dugih godina - to je bila telesna želja tako vrela i bespomoćna da se njena užarena duša rastopila. Potreba jednako zapaljiva kao i potreba tog neznanca čije goruće telo je pretvorilao njene bračne zavete u pepeo.
     Otvorila je oči, izoštrila sliku sobe providnih zidova u kojoj se nalazila: teške naslage dokumenata i odluka sa zakonskom snagom, olujne naplavine njenog života. Čvrsto je pritegla sebe, da zaustavi drhtanje; stajala je nepomično, ali koža joj se na celoj dužini ruku naježila.
     Neko uđe u sobu iza nje. Okrete se i vide Ukresa na vratima; pogledom je obuhvatio varljivo pasivni haos njenog okruženja.
     "Luno", reče on blago; ali, i neodlučno, kao da je u njenim očima video nešto sa čime se nije usuđivao sukobiti. Spustio je pogled, a kad ga je ponovo digao znala je da je to 'nešto' otišlo.
     "Je l' ti dobro?" upita ona. Nije više bilo onog nestrpljenja koje je osećala ranije; vide umor i potrebu, odražene u njegovim očima. Pređe preko sobe, do njega, dade mu da je obuhvati rukama; nekoliko trenutaka je provela odmarajući se bez snage, naslonjena na njega.
     "Sad je bolje", promrmlja on, a ona oseti da on to kaže misleći samo na ovaj trenutak, na ovaj zagrljaj, a ne na njihov povratak u grad, u ove prazne, odjekujuće dvorane. "Naši blizanci su divni, znaš. Toliko su porasli, stalno me zapanjuju. Ponekad ne mogu da poverujem da su naši..." Zastade; ali odmah i navali dalje. "Na onoj plaži... Ariel je toliko ličila na tebe. Ima prirodni talenat za muziku. Jesi li je čula?"
     "Tamis se plaši da ćeš zaboraviti da mu napraviš sviralu", reče Luna, uspevajući da održi neutralni ton u glasu, dobro pazeći da ne dozvoli Ukresu da je ovde prekine. "Nije fer da puštaš Ariel da svira na tvojoj, a njemu ne daješ nikakavu."
     "Žao mi je. Uradiću to." Pustio ju je, duboko udahnuo, odlutao pogledom kroz vrata. "Nisam mogao... a pokušavao sam, znam da sam bio majkonapušteni skot ovih poslednjih par dana...Niko od vas to nije zaslužio. Pretpostavljam da znaš razlog." Opet pogleda ka njoj.
     "Zbog merčeta?" To nije stvarno bilo pitanje.
     Protrljao je facu šakom. "Kad god me Ngenet pogleda, vidim Starbaka u njegovim očima. Nije hteo da se približavam Svilenoj - ponašao se kao da je moje prisustvo otrovno ako sam u istoj sobi gde je i ona! Nikad taj neće prestati da me mrzi zbog onog što sam radio kao Starbak, merima, njemu... nikad neće odustati."
     Položila je šaku na mišicu njegove ruke, a u prsima je osećala bol od jada - njegovog jada, i svog. Hladni dah Zime opet na njihovim leđima. "Nije on puštao nikoga blizu merčeta dok nije utvrdio šta nije u redu i dok nije bio siguran da će preživeti. Bio je zainteresovan za tvoja otkrića o merskoj pesmi..."
     "Da bi posle mog'o da kaže da ne vrede ništa."
     "Možda", reče ona blago, "možda je bio zavidljiv zbog tvog novog uvida u podatke, posle njegovog tako dugog a sasvim bezuspešnog rada. Ali, nisi mu stvarno dao priliku." Pustila je njegovu ruku, prste odjednom široko ispružila od uskraćenosti. "Kad ti je rekao da iziđeš, ti mu posle toga nisi rekao ukupno tri reči za sve preostalo vreme našeg boravka tamo."
     "Plašio sam se, do vraga! U redu? Jesi to htela da čuješ?" Njegova šaka se steže u pesnicu. Ali on opusti pesnicu i odmahnu glavom. "Nisam mog'o ni da podnesem da budem blizu jednog od njih, ni da mislim o merima. Vidim ja to i u njihovim očima... strah, nikad opraštanje!" Otklonio je pogled; njegove oči bile su avetima pohođene.
     "Ukrese..." šapnu ona. "Arienrod je mrtva! Prošlost je mrtva. Starbak je mrtav. Pamtiš onu poslednju noć Promene? Noć pod maskama... i jutro, kad..." Kad smo poslali Arišku u more. "Kad su svi zimci i svi letnjaci poskidali maske i grehove i tuge. Zakleli smo se da ćemo početi novi život, i da ćemo obnoviti svoje životne zavete, zato što se sve promenilo."
     "Ali problem i jeste u tome što se sve promenilo..." Opet izmače svoj pogled od njenog, zagleda se u nebo, kroz providne zidove. Zatim se opet okrete ka njoj, pogleda je u oči. Zagrli je iznenada, i poljubi, grleći je očajničkom nežnošću. "Luno... ajmo u krevet. Toliko je vremena prošlo od kad sam te poslednji put voleo na dnevnoj svetlosti... Nismo vodili ljubav uopšte, već toliko dugo."
     Osećala je da se i u njoj budi želja, zbog pritiska njegovih usta, pritiska njegovog tela uz njeno. Ali odgurnu se od njega, odmahujući glavom. "Ne mogu. Ima toliko posla koji moram da uradim pre nego što bih i pomislila na... pomislila na... ma šta drugo... Grdno sam umorna. Ne mogu."
     Ipak se držao za nju. "Luno, molim te. Potrebna si mi. Potrebana si mi sada. Treba da znam da još osećaš - da još osećamo nešto, da još značimo nešto jedno drugome, u sred svega ovoga..." Trznuo je glavom prema onome što je ležalo oko njih.
     "Tebi je potrebno?" reče ona otržući se iz njegovog zahvata; emocije u njoj zgrušale su se u odbojnost. "A šta ćemo sa mojim potrebama? Potrebna sam tebi, deci, svakome u ovom gradu, svakome na ovom ukletom svetu sam potrebna, čak i sibilskoj mreži - a to je uvek 'sad odmah', neodložno! Svako ima potrebe, potrebe, potrebe! Niko me nikad ne pita šta treba meni! Za promenu, da jednom budem ostavljena na miru, eto šta mi treba! Ostavi me na miru, do vragova, ostavi me na miru!"
     Ukres je uzmakao od nje, do ulaza, lica šokiranog. Okrenuo se i otišao, ispunjavajući njenu želju... bez osvrtanja. Bez ijedne reči.

     Ukres se vratio niz spiralne stepenice, kroz hodnike i dvorane i kroz veoma hladnu, praznu prestonu dvoranu, ne videći površni sloj sadašnjosti koji nije uspeo, ni do sad, da ih transformiše. Video je samo prošlost, uspomene, Zimu... i Nju: Arienrod. Sva u belom, na svom tronu od stakla u dvorani sa belim tepihom, Arienrod, sa svojom nemilosrdno čistom lepotom, snagom i kontrolom.
     Nije razumeo, u ono doba, zašto su tako slične, Arienrod i Luna; zašto ga obe žele, trebaju i vole... baš kao što ne razume, sada, stvari koje su se isprečile između njega i Lune kao neko prokletstvo, iako ga je Luna tako silno želela, tako daleke puteve prešla i toliko prepatila da bi ga našla, iako se upustila u bitku sa Arienrod samom za pravo na njegovu dušu...
     Produžio je dole, i van; prešao most preko tihe Jame, prošao kroz ulaznu dvoranu sa freskama Leta i kroz masivna ulazna vrata palate, u grad. Krenuo je pešice, iako su sad postojali električni tramvaji koji su prevozili narod uz i niz ulicu; nastojao je pešačenjem da izgruva iz sebe ovu uskraćenost koja mu tako steže grudi da je, evo, teško i disati.
     Promrmljao je sumorni odgovor svaki put kad ga je poneki prolaznik, zimac najčešće, pozdravio. Zimci su uporno ostajali u gornjem, po tradiciji njihovom delu grada, gde su njihove nekada ekskluzivne gradske vile još sadržavale ponešto od onih dana koji su za njih bili bolji, dana vladavine Zime. Zimci su sada većinom bili zaposleni, i naporno su radili za Letnju Kraljicu, radili u susret danu kad će njihova onesposobljena uvozna tehnika čudesno opet početi da funkcioniše; kad će oni biti na čelu jednog novog Tiamata, i to ne slučajnošću niti zbog nečijeg ćefa, nego zato što su ekonomiju podigli svojim rukama, i stekli pravo da je kontrolišu... a dalje, kako bude.
     Pogledavajući lica, zavirujući u prolazu kroz izloge, nije video nikog kome bi mogao pričati o svojim sadašnjim osećanjima - o onome što je radio i bio, i o onome čega kao da nikad neće moći da prestane da se priseća. Nastavljao je da pešači, bila mu je potrebna neka destinacija, neki ljudski dodir... pamćenje ga je vuklo u Lavirint.
     Taj Lavirint je razdvajao zimce od letnjaka koji su većinom i sad stanovali u najnižim nivoima Karbankla, u najširim namotajima spirale, sa mnoštvom poprečnih uličica, blizu mora. Nekada je Lavirint bio srce Karbankla, trepereća neutralna zona između te dve polutke sveta, u doba kad je Hegemonija vladala planetom Tiamat. Bilo je to stanište većine van-Tiamatovaca, područje njihove poslovne aktivnosti, mesto gde su kupovali i prodavali svoja zadovoljstva i svoje poroke. I sad je tu bilo prodavnica i poslovnih kancelarija, ali u malom broju, i to u rukama Tiamatovaca; od toga se, uglavnom, i sastojao sadašnji život Lavirinta.
     Zagledao je u uličice, osmatrao ih jednu po jednu: paoci koji se radijalno granaju iz lenjog odmotavanja Ulice nadole. Svaka uličica bila je nazvana po jednoj boji, ili se bar tako pričalo - što bi značilo da postoji jako veliki broj različitih boja; on nije ni sanjao da ih ima toliko, iako je rođen na ovom vodenom svetu, čije nebo je svaki dan prošarano dugama. Ni do ovog dana nije, za polovinu tih naziva uličica, saznao šta konkretno znače, koje su to boje opisane tim rečima, iz kog su jezika ti nazivi boja uzeti, i ko je uopšte odlučio kako će se koja uličica zvati. Možda su čak i starocarski graditelji ove varoši bili dirnuti prizorima tiamatskih nebesa, gde danju nastaju i nestaju duge jedna za drugom, a noć plamsa...
     Zaustavio se na ulazu u Citrusnu. Taj pridev je označavao neku nijansu žutozelene; farba na roletnama i vratima i na pojedinim fasadama i sad je uspevala da kaže njegovim očima toliko. Tu je bio njegov prvi dom u ovom gradu, kad je kao momčić od sedamnaest godina došao sa Nizvetrinskog arhipelaga. Tad je tu stanovala Sudba Rejvenglas, praviteljica maski... pa, ona tu i sad stanuje, kao Sudba Rejvenglas, sibila. U ono vreme, čula je njegovu muziku i poučila ga kako da preživi kao ulični muzičar; primila ga je na stan, dala mu sklonište, i tu je ostao dok ga nije Arienrod pronašla i prisvojila.
     Čak i kad je postao miljenik Snežne Kraljice... i njen družbenik, zatim i njen plaćeni glavoseča, njen Starbak, vraćao se ovamo. Čak i kad je počeo da kasapi svete mere i pije vodu života, dolazio je da u ovoj uličici nađe sklonište, kad god bi mu postajalo nepodnošljivo ono u šta se pretvorio. Vraćao se da vidi Sudbu, čije oči nisu videle gotovo ništa; čija duša je videla sve, ali ipak, činilo se, nije izricala presude ni o čemu.
     Nikad mu nije bilo jasno zašto ga je i dalje dočekivala dobrodošlicom na svom kućnom pragu, niti je ijednog trenutka znao da je ona sibila, jedina u Karbanklu, sibila koja je uspela da sakrije svoju tajnu od zimaca i stranaca - baš kao što je Starbak krio svoj identitet iza maske i odeće sasvim crne. Međutim, ona je svoj tajni identitet koristila da služi jednom širem dobru, dok je on krio svoju stvarnost iza bezlične laži; njegovi jedini razlozi da živi bili su - da čini razne podlosti i ubistva...
     Odmahnuo je glavom, da iz nje istera senke, i zaputio se uličicom Citronskom. Već odavno nije Sudbi došao u pohode - ni iz onih negdašnjih razloga, ali ni zbog onog što ga je danas dovelo.
     Zgrada najbliža Ulici Karbankla sadržavala je mešavinu novih zimačkih poslovnih prostorija i malobrojnih letnjačkih prodavnica, iako su dalje u Citronskoj prastare zgrade bile zatvorene, sa zaklopljenim oknima na prozorima, ostavljene da neljudski strpljivo čekaju da se neko u njih vrati. Providni protiv-olujni zidovi propuštali su izmešane, jake boje zalaska sunca; suton je stizao kasno, u severnim geografskim širinama, zato što su se sve duži dani obične, 'male' godine primicali 'malom' letu, dodajući svoju toplinu Velikom letu nastalom zbog primicanja celog dvosunčanog sistema Crnoj kapiji tokom Velike godine koja traje 250 malih. Sve manje prolaznika promicalo je pored njega dok je zalazio dublje u ovu uličicu. Dok je stigao do Sudbinog praga, bio je sasvim sam, i zadovoljan što je tako.
     Zakuca na njena zatvorena dvokrilna vrata, u prvi mah ovlašno, onda, pošto se niko nije odazvao, jače. Ali ni na drugo kucanje nije bilo odaziva, izuzev jedva čujnog zevanja njenog ostarelog mačora koji mu je na taj način saopštavao, nestrpljivo, da ona nije kod kuće. Opsovao je tiho, pitajući se gde bi, do vraga, jedna slepa žena mogla biti u ovo doba noći. Verovatno su ona i Tor Zvezdošetna otišle u neku tavernu da slušaju muziku. Znao je da Sudba ponekad to čini. Čak je znao u koju krčmu odlazi. Ali nije mu bila volja da je vidi u društvu sa Zvezdošetnom, ne večeras, kad mu je glava bila prepuna uspomena na ranije živote svih njih, i način kako su ih do kraja potrošili na Kraju Zime.
     On se vrati uličicom do Ulice; stade na uglu i baci pogled uzlaznim pravcem spirale, suočen sa mogućnošću da se vrati u Palatu. Duboko udahnu i natera sebe da počne pešačiti uzbrdo. Kad već nema drugog odredišta, nema s kim drugim da popriča, nema se gde drugo okrenuti...
     Hodajući, on pomisli na mogućnost da provede noć u mraku Palate, sam, da na postelji druguje jedino sa Arienrodinom prikazom; ona bi ga ledeno dodirivala svojim utvarnim rukama, a na tim mestima njegovo telo bi postajalo mrtvo i trulo; ne bi mogao da zaspi od uspomena na ono što su zajedno činili tamo... Druga mogućnost: da legne pored Lune, koja jeste Arienrodina avet pretvorena u telo; ona će mu besno okrenuti leđa kad i ona dođe na spavanje, mnogo posle njega, a telo će joj biti hladno i napeto od umora i nezadovoljstva. Ona je zatočenica ne samo svojih opsesija, nego i nečeg što je na još dublji način nepobežno, nečeg što on ne može ni početi da shvata. Razmislio je o nemilosrdnom načinu kako ta stvar nju drži... Opake su bodlje tog trolista kog ona nosi i koji je i utetoviran ispod njenog grla, od njih se ne beži.
     Oseti kratkotrajni talas saosećanja, znanja da je ona zaslužila više nego što je večeras od njega dobila - više dobrote, razumevanja, ljubavi; da je uvek zasluživala više nego što je on, činilo se, bio sposoban da joj da, još od trenutka kad su ponovo počeli da žive zajedno. Ali takođe je znao da je i njemu potrebno da od nje dobija više, više nego što mu ona ikad može ponovo dati. Prostor oko njih, prostor unutar njihovih života, pretesan je, oni se više nemaju kuda okrenuti: budućnost je sasvim ispunila taj prostor istinama od kojih se ne može uteći...
     Njegovi se koraci usporiše na uglu još jedne dobro znane uličice: Olivinske, u kojoj je Sibilski koledž. Tu je bila i Ukresova kancelarija, u kojoj on provodi dane radeći sa svojom ženom: postavlja joj pitanja koja nju bacaju u transfer, snima njene odgovore, onda zajedno pokušavaju da nekako razumno rastumače ono što im je sibilski um na svoj čudni i eliptični način rekao.
     Odjednom uvide da u poslu, koji tamo radi, uživa, da se njime ponosi... kad radi i istražuje za Tiamat, kao da ujedinjuje svoja dva kulturna nasleđa, letnjačko i tuđinsko, na način kako je čeznuo da to učini još kad je prvi put kročio nogom u Karbankl. Otkrivanje perfektne lepote matematike, koja leži ispod tolikih oblika i funkcija, u ljudskom napretku i u poretku prirode, ispunjavalo ga je zadovoljstvom i zadovoljenjem koje je retko nalazio u nasumičnosti i bolu ljudskih odnosa.
     Povodeći se za trenutnim impulsom, zaokrete u tu uličicu, okrete leđa uzbrdnom pentranju ka svojoj kući i porodici. Dođe do ulaza u Koledž; otključa vrarta i uđe, zaputi se dobro znanim, poluosvetljenim hodnicima i stiže do svoje kancelarije. Uključi jedno svetlo i sede za radni sto, standardne policijske izrade - nameštaj su ostavili bivši vlasnici ove zgrade, u vreme Promene. Sa stola je neupotrebljivi ekran terminala uzvratno zurio u njega kao slepo oko. Poče da premeće nered hartija otkucanih pisaćom mašinom, beležaka rukom ispisanih, i fiša; onda uze jednu ostarelu knjižicu o teoriji fuga, koju je pronašao u nekoj napuštenoj informatičkoj radionici. Nasloni se unazad u zagrljaj oblik-menjajućeg sedišta; noge - na sto. Otvori knjižicu i poče je čitati, tonući u misli.