18. ČETVRTA: Nakrajsveta

     "Šta radiš tu, u ovo doba noći?" Gundalinu stade u prizmi svetlosti ispred otvorenih vrata Kulervove kancelarije, pogleda unutra.
     Kulervo se sa trzajem okrete. Žmirkao je kao da njegove oči ne primećuju ništa razumno u realnosti oko njega. "Bogove ti..." progunđa on, "al' me prepade." Strese glavom i poče se protezati. Gundalinu je već ušao u sobu. "Često radim noću, kad ne mogu da spavam." Prođe prstima kroz raščupanu kosu. "Ali šta radiš ti ovde? Mislio sam da uvek odlaziš na spavanje rano, i spavaš snom pravednika."
     Gundalinu nevoljno uzvrati sličnim osmehom na Kulervov ironični osmeh. "Ja nikad ne mogu da spavam u noći uoči odlaska u Nakrajsveta."
     Kulervo se nasmeja. "Znači ti ipak imaš nervne završetke, Gundalinu zapovedniče-eškrad-sibil-heroju Hegemonije."
     "Tako mi oca svih mojih dedova!" reče Gundalinu, zapanjen i iznenada ljut. Okrete mu leđa.
     "Čekaj." Kulervo se diže iz sedišta. "Razdirača mu, nervozan si. Polaziš?"
     "Da", odgovori on, mršteći se, ne okrećući se.
     "I ja. Polazim." Kad mu Gundalinu nije odgovorio, Kulervo dodade: "Nervozan..."
     Gundalinu se okrete ka njemu. Kulervo je sumorno zurio u displej na stolu ispred sebe. "Na čemu radiš?"
     "Ni na čemu", reče Kulervo sa iznenadnom gorčinom. "Ćorsokak." Naredi displeju da nestane, pre nego što je Gundalinu stigao i ovlašno da pogleda konstrukte koji su do tog trenutka plovili iznad ekrana. Sad se Gundalinu zagleda u praznu gornju ploču stola; pogleda i Kulervovo lice, očekujući da nađe jednako neprobojnu površinu. Međutim, Kulervove oči bile su ispunjene neočekivanim crnim beznađem.
     Kulervo naglo otkloni pogled. Gundalinu je oklevao, svestan da je takav pogled već viđao... u ogledalu. "Rid, hoćeš li da govoriš o tome?" upita tiho. "Mogu li ja da pomognem...?"
     "Ne", odreza Kulervo. Opet diže pogled, kao da je shvatio koliko oštro je to zazvučalo, pa promrsi: "Ali, cenim tu ponudu." Nešto što je moglo biti zahvalnost, ili čak čežnja, promače kroz njegove oči. On ipak samo odmahnu glavom. "Ne traći svoje vreme, ono je suviše dragoceno. Ja sam straćio dovoljno svoga. Postoje nepopravljive greške. Sa njima čovek jednostavno mora živeti..." Okrenuo se, otišao do vrata, a tamo stao i pogleda Gundalinua, čekajući.
     Gundalinu prihvati ponudu neodlučno. Pođe za njim napolje. Pođoše gore, kroz nekoliko bezbednosnih spratova, i pojaviše se van, u smrdljivom zagrljaju noći.
     Gundalinu je zastao pored mutno prosvetljenog ekrana na ulazu u Projekt da kaže jedno uzgredno "Laku noć"; Kulervo ga je čekao, neodlučno. "Hoćemo li se voziti?" upita Kulervo.
     Gundalinu odmahnu glavom. "Noćas sam raspoložen za šetnju."
     "To je prokleto duga šetnja", reče Kulervo, izgledajući iznenađeno. "Ili možda ne ideš kući?"
     "Ne idem kući." Gundalinu skloni pogled; malčice mu je zasmetao ovaj Kulervov nekarakteristični impuls ka drugarskom ponašanju. Zagleda se preko drečavo osvetljenog veštačkog pejzaža, varljivo otvorenog prostora koji je odvajao polu-podzemnu tvrđavu Projekta od starog kompanijinog grada. "Moram s nekim da se vidim."
     "S nekom ženskom?" reče Kulervo uzvijajući obrve. "Lične stvari?"
     "Da", reče Gundalinu, kome je ovaj razgovor iz sekunda u sekund sve više smetao. "Nije ono što misliš."
     Kulervo se zagleda u njega, očima koje su bile zaklonjene senkama noći. "Onda nemaš ništa protiv da deo puta idem uz tebe?"
     Gundalinu je oklevao, a onda shvatio da pokušava da smisli neki izgovor da odbije. Njegov um ostajao je uporno prazan, i zato on klimnu glavom. "Ako si raspoložen", reče, mireći se sa sudbinom.
     Zajedno su prošli preko blagih neravnina parkinga. Gundalinu je digao pogled ka nebu, koje je, za promenu, mogao lepo videti. Video je nešto razbacanih zvezda, prizor ne osobito impresivan, na potpuno crnom licu noći bez meseca. Priseti se Tiamata, gde su zvezde kao žar, gde je jednom prilikom video, u ponoć, svoju senku... Obori pogled i poče paziti kuda gazi, jer, spotakao se.
     Kulervo je hodao pored njega, pomno gledajući u tlo; ruke je zabio duboko u džepove svoje labave plave 'košulje-za-odozgo'. Gundalinu pade na um slika dečaka koji traži svoje izgubljene novčiće. Do ove noći, takvu sliku ne bi povezao sa Ridom Kulervom. Opet mu pade na um, kao i u nekim ranijim prilikama, koliko je ovaj Kulervo zapravo mlad. Ali šta s tim, geniji većinom najjače blistaju dok su mladi.
     "Znači ne idemo ka nekoj romansi..." reče Kulervo dižući pogled ka njemu, i suočavajući se sa njegovim pogledom. "Jes' ti oženjen?"
     Gundalinu odmahnu glavom, gledajući svoje korake, iznenada opet obuzet nelagodnošću.
     "Nikad se nisi ženio?"
     "Nisam", reče on tiho. Pogleda ka nebu. "A ti jesi oženjen?"
     "Jesam." Kulervo se zagleda pravo ispred sebe, kao da se priseća nečijeg lica. "Bogovi", reče žestoko, "hoću ovo da završim i da se vratim njoj!" Njegove šake se u džepovima stegoše u pesnice. "Ona je moj život..."
     "Koliko dugo ste venčani?" upita Gundalinu, pokušavajući da ne ispolji nevericu glasom.
     "Ne dugo... celu večnost", progunđa Kulervo.
     Gundalinu shvati da, za sve vreme boravka ovde, nije nikad video da Kulervo neku žensku pogleda dvaput. Pokuša da zamisli koja vrsta žene mora biti ta njegova, kad joj je čovek sa tako hitrim temperamentom kao Kulervo veran tako potpuno, i u uslovima višegodišnjeg rastanka. Kakva li je... Opet pogleda ka zvezdama. "Je l' Karemovka?"
     Kulervo se kratko nasmeja. "Šta? Ne! Ona je... sa Ondinija. Bez uvrede - Karemovke nisu moj tip."
     Gundalinu ga pogleda. "Pretpostavljam da nisu", reče malčice kratko. "Ali, mi Karemovci nismo svi mrtvi od vrata nadole, Kulervo."
     Kuilervo je pognute glave, sa ironičnim osmehom, ispratio Gundalinuovo polumrštenje. "Ne, ali ti si oženjen svojom radnom dužnošću. Tebe zaista niko ne čeka tamo negde? Nema žena - nema kajanja?"
     Gundalinu oseti da mu se grlo steže; proguta, i bol mu skliznu u grudi. "Ima neko", reče napokon. "Ima jedna. Bila je. I sad je. A kajanja... itekako. Možda ću je opet videti. Kad sve ovo bude urađeno."
     "Gde je?"
     "Na Tiamatu."
     "Na Tia-matu!" uzviknu Kulervo sa nevericom. "Bogčine... Sad mi još kaži da si sve ovo uradio samo da bi otvorio mogućnost da opet odeš kod nje..." Mahnuo je rukom ka Projektu, iza njih, i najednom se široko osmehnuo. "Ajde, zaprepasti me."
     "Sve ovo sam uradio samo da bih otvorio mogućnost da opet odem kod nje", reče Gundalinu. Osećao je da vrlo blagi osmejak savija krajičke njegovih usana.
     "Lažovčino", reče Kulervo. Njegov osmeh se još proširi.
     Gundalinu slegnu ramenima. "Kako ti drago." Topli noćni povetarac poljubi njegovo lice.
     Zašli su u lavirint ulica starog dela grada, onog koji je tu postojao od dolaska kompanije, a možda i pre. Ispucali, vremenom izjedeni zidovi pokazivali su ožiljke od bitke sa negostoljubivom klimom. Ovde, izvan zaštićenog sletišta, na sve strane su se osećali mirisi i tragovi šume: puzavice mrljaste sivizelene boje i debelo bodljikavo žbunje navaljivali su kao živi prsti džungle, radeći sa paklenim strpljenjem da rasture ono što je čovek napravio. Kad je prvi put došao ovde Gundalinu je stekao deprimirajući utisak o ovom gradu i svemu u vezi s njim; utisak koji se zadržao i sad. Ulice su sad bile bolje osvetljene noću, a noćna zabava raznovrsnija, mada ga nije privlačila ništa više nego pre tri godine. Ulice su bile i bučnije i življe, zato što je kredit proticao lakše. Više van-Četvrtaša prolazilo je sad mimo njih nego što su stanovnici ovog grada, pre Projekta, verovatno i sanjali da uopšte postoji.
     "Kod koga idemo?" upita Kulervo, gledajući, sa blagim interesovanjem, levo i desno.
     "Kod Hanke - one sibile koja me je dovela tebi u posetu."
     Kulervo mu uzvrati kratkim pogledom. "Zašto sada? Kasno je za posete."
     "Treba nešto da joj dam pre nego što krenemo." Gundalinu naznači teški kovčežić koji je nosio u jednoj ruci.
     Pošto Gundalinu nije pokazivao nameru da objasni pobliže, Kulervo zapita: "Pa, šta ima unutra?"
     "Nešto što pripada njenoj ćerki."
     Kulervo se namršti malčice, kao da mu je neprijatno ili kao da pokušava da se nečeg priseti. "Rekao si da je i njena ćerka sibila... ali nije trebalo to da bude? Da l' to znači da je..." Šakom je malo zalepršao pored slepoočnice, pokazujući na šta misli. Luda.
     "Da", reče Gundalinu i obori pogled. Sibilski virus je izazivao neizlečiv mentalni slom kod ljudi koji nisu emotivno dovoljno stabilni za sibilstvo.
     "Kako se to dogodilo? Mislio sam da na tim 'mestima izabiranja' odbace sve one koji nisu podoban materijal za sibilstvo."
     "Odbacili su je; ali ona se s tim nije pomirila. Majka ju je inficirala."
     "Uh, bogove ti", promrmlja Kulervo, odmahujući glavom. Opet pogleda Gundalinua, kratko, bez reči, prelećući pogledom preko trolista okačenog o Gundalinuov vrat.
     Gundalinu uspori korake na domak ugla jedne poprečne ulice. "Ovo je njena ulica..."
     "Rado bih pošao s tobom", reče Kulervo.
     Gundalinu je oklevao. "Važi." Slegnuo je ramenima i ušao u tu pobočnu ulicu. Čim su napustili glavnu ulicu, zašli su u tihu, stambenu oblast: jednospratne i dvospratne kuće, neke sa novim, nametljivo ukrasnim balkonima, gurale su se jedna uz drugu, rame uz rame, duž slabo osvetljenih, pustih trotoara.
     Gundalinu zaokrete i prođe ispod lučno povijenog ulaznog svoda u jednu kuću sa više stanova, njemu dobro poznatu. Stade pred identifikacijskom pločom koja se žarila blagom svetlošću, dotače odgovarajuće ime, dozvoli da ploča registruje njihova lica. Iz vazduha im odgovori glas Hanove, koji je zvučao iznenađeno ali izgovorio poziv njima dvojici da uđu. Bezbednosni energetski zastor na ulazu se rasplinu.
     Ušli su. Gundalinu je pošao hodnikom u dubinu zgrade i našao Hanovu koja je čekala na otvorenim vratima svog stana, obučena u dugu, labavu tuniku koja je mogla biti i spavaćica. Jasno se videlo da je radoznala, ali pozvala ih je unutra samo pokretom, bez ijednog pitanja; njen pogled je doleteo do lica Rida Kulerva i hitro opet skrenuo.
     Gundalinu već skoro dve godine nije ušao u taj dom. Sve je izgledalo uglavnom onako kako je on zapamtio, uredno i skromno poput vlasnice. Meki modularni nameštaj koji je kupila kad se zaposlila u Projektu izgledao je, i sad, gotovo nov.
     Spustio je kovčežić donet iz istraživačkog centra na jedan niski sto, između nesklonjenih sudova koji su u neredu stajali na stolu. Okrete se da odgovori na njeno još i sad neizgovoreno pitanje. "Doneo sam ti nešto. Za Pesmu." Spusti pogled ka tom sandučiću da ne bi gledao njoj u oči. Oslobodi zatvarače na poklopcu i izvadi jednu kuglu napunjenu nekom iskričavom vatrom.
     Pruži joj kuglu, videći da se između njenih obrva pojavljuje, opet, mali namrštaj zaprepašćenja. "Šta je to...?" upita ona, glasom jedva nešto malo jačim od šapata.
     "Zvezdopogonska plazma." Taj odgovor nije došao od njega, nego od Kulerva. A Kulervo je zurio otvorenih usta. sa totalnom nevericom. "Do vraga, šta radiš sa tim?"
     "Vraćam je pravom vlasniku", odgovori Gundalinu. Zvučao je smirenije nego što se osećao.
     "Šta, izišao si pešice iz istraživačkog centra sa tim, je l' to hoćeš reći? Nas dvojica smo maločas tek tako izšetali s tim?"
     Gundalinu klimnu glavom.
     "Kako je to moguće?"
     Gundalinu se osmehnu vrlo slabo. "Ja sam direktor celog projekta. Dao sam dozvolu sam sebi."
     "I bezbednosni sistemi su te poslušali?" promrmlja Kulervo. "Samo tako?"
     "Pa nego šta. Ja sam ih programirao. Ovde niko drugi nije imao dovoljno iskustva sa tim novim sistemima."
     Kulervo zatrese glavom. "Ja moram da sednem." Sede.
     "Pesmo..." reče Han iznenada, gledajući pored Gundalinua; ne kao da poziva, nego tonom potvrđivanja da je neko došao. Gundalinu se osvrte za njenim pogledom, a Kulervo, sa mesta gde je seo, diže pogled.
     Pesma je stajala na vratima jedne sobe, nepomična; iza nje je bila tama. Duga, bezoblična spavaćica pokrivala je bolnu izmršavelost njenog tela; njena teška, ponoćno crna kosa visila je oko nje kao pokrov. Zagledala se, otvorenih usta, u Kulerva. Polako je digla jednu šaku do usta, pritisnula ih; drugu ruku ispružila je ka njemu i uperila prst kao da je videla duha. Možda je zaista videla duha, pomisli Gundalinu. I on se nagledao duhova, kod Jezera vatre. Ali njene tamne oči odlutaše, onda naiđoše na njegove. Ispuniše se nečim što je moglo biti prepoznavanje, odbacivanje, mržnja... ili jednostavno ništa. Onda njen pogled pade na sferu u njegovim rukama. Njen izraz lica se poče lagano menjati. Najzad je Gundalinu bio siguran da vidi zadivljenost.
     Pošla je ka njemu, pružajući ruke neodlučno napred, kao da se boji Gundalinua ili njegovog odbijanja. On joj dade kuglu u šake. Prigrlila ju je i počela je gladiti; digla je pogled ka njemu, a oči su joj iznenada bile pune suza. Napola se namrštila, sa upitnim izrazom lica, i zato je, na trenutak, izgledala kao njena majka.
     "Da", reče on. Klimnuo je glavom, ne čineći nijedan pokret da dodirne nju ili kuglu. Ona opet spusti pogled ka toj lopti. Bilo je maltene kao da očima sluša šta se u lopti dešava. Pamtio je taj izgled, taj osećaj. "Osećaš? Vlada mir..."
     Učinilo mu se da je ona, možda, klimnula glavom, bilo je to neko majušno grčenje vratnih mišića; ali, nije više gledala ka njemu. Okrenula se polako na drugu stranu, držeći kuglu čvrsto prigrljenu, i otplovila kao duh, nazad kroz vrata. Mrak u sobi iza tih vrata ispuni se, na trenutak, avetinjskim zračenjem svetlosti iz kugle.
     Gundalinu se opet okrete Hanovoj, ignorišući Kulervovo rečito ćutanje. "Idem na Vatreno, sutra."
     "Znam", reče ona. "Da testiraš reprogramiranje virusa koje je izveo doktor Kulervo."
     "Jeste, mi smo..." Zaćuta. Dabome. Svak zna. "Mislio sam... šta god da se desi, dakle, bez obzira da li ćemo uspeti ili ne... Hteo sam da ti ovo sada dam, za slučaj da se meni nešto desi. U toj kugli je plazma za pogon do zvezda."
     Opet je klimnula glavom.
     "Proces transformacije uspeo je kod svih uzoraka koje smo ovde testirali, pa i kod ovog. Mislio sam da bi ti ovo moglo na neki način pomoći." On obori pogled.
     "Hvala ti", reče ona tiho.
     "To je najmanje što mogu da učinim." Opet je digao pogled ka njoj, video jedno umorno, izborano lice, i pod grlom trokraki tetovaž nalik na njegov: podsetnik da sibila ostaje sibila i kad privesak nema; danju i noću, budna i zaspala, i kad jede, pije, vodi ljubav... u svakom trenutku svog života. "Voleo bih da znam način da učinim i nešto više."
     Njen osmeh bio je pun zahvalnosti, ali on u njemu vide čitav jedan svet tuge.
     "Trebalo bi da idem sad."
     Oklevala je, i on nije bio siguran da li je to zato što bi želela da on ostane kod nje, ili prosto zato što više nije znala kako da razgovara sa njim. Okrenula se i ispratila ih do ulaznih vrata. "Laku noć", reče, "i hvala ti još jednom."
     "Laku noć", reče i on. Kulervo pođe za njim, na ulicu.
     "Objasni", reče Kulervo, hvatajući ga za rukav čim su počeli da pešače. "Ti maločas dade trećinu ukupne količine zvezdopogonske plazme koju smo uspeli da prikupimo tokom više od dve godine - iz ćefa?"
     "Ne..." Gundalinu odrečno zavrte glavom. "Nikako ne iz ćefa." Vraćao se ka centru grada, vodeći Kulerva sa sobom. "Ta količina koju smo uspeli da zadržimo pod kontrolom i nagomilamo daleko je manja nego što bi bilo potrebno čak i za jedno nadsvetlosno putovanje. Štaviše, nismo je uspeli naterati da se samoreprodukuje. U tom pogledu, nikakvih promena neće biti ako na Vatrenom pretrpimo neuspeh. A ako uspemo, biće beznačajno."
     "Ali kakve veze ima plazma sa njenom ćerkom?"
     Gundalinu je sledećih nekoliko koraka ćutao. Bližili su se uglu te ulice, i on pokretom pokaza Kulervu da sedne za jedan od stočića u uličnom, otvorenom delu jedne gostionice. Zaposleni u projektu "Zvezdopogon" prihvatili su noćno sedenje izvan prostorija kao jedan od svojih omiljenih načina trošenja slobodnog vremena, zato što je sedenje na suncu bilo neizdržljivo. Gotovo nečujno brujanje soničnih naprava posvuda raspoređenih u cilju teranja insekata stvaralo je umirujući, belo-bučni kontrapunkt njihovom razgovoru.
     Gostioničar im donese činiju jako zasoljene kore karoda i dva bokala vode. Gundalinu poče pijuckati tu mlaku tečnost, pomišljajući da gostioničar izgleda nezadovoljan; i zaključujući da nema pravo da bude nezadovoljan, jer ovde ni bokal vode nije džabe - tradicija koju je primetio kad je prvi put posetio ovaj sumorni gradić, i koja se održala. Iznenadilo ga je da Kulervo ne pije ništa jače; doduše, još od one noći kad su se njih dvojica sreli, nije primetio da je išta nalik na drogu prošlo između Kulervovih usana.
     "Daj, kakve to veze ima sa njenom ćerkom?" ponovi Kulervo, ovog puta uporno gledajući Gundalinua u oči. "Kako te njih dve drže?"
     Gundalinu se nasmeja. "Šakom oko srca, valjda." Odmahnuo je glavom i sklonio pogled od izraza Kulervovog lica. "Ničim više. Ali ta kugla u kojoj je plazma - to ti je original, zaostatak iz drevnih vremena. Stasis-polje sposobno da zadržava plazmu na sasvim bezbedan način, a da joj niukoliko ne menja osobine, a ipak, izgleda kao najobičnija lopta od plasa. Imam ja sve specifikacije o takvom polju... ali mi nismo u stanju da napravimo drugo. Zasada. To i jeste razlog što nam je potrebna dobrovoljna saradnja plazme..."
     "Vragove ti, pa ja sve to znam. U kakvoj je to vezi sa Hankom?" insistirao je Kulervo. "I sa njenom ludom ćerkom?"
     "Kugla pripada Pesmi. U toj kugli doneo sam onaj moj prvi uzorak plazme iz Vatrenog. Od nje sam je dobio. Posle sam i Pesmu, i moju braću izveo iz područja Vatrenog. Jer, ja sam na Vatreno išao da ih nađem... To je bio moj prvi razlog za odlazak." Zazvučalo je kao izvinjavanje; on baci pogled na Kulerva da vidi da li je ovaj to primetio. "Hanku sam sreo ovde, u gradu; pitala je da li bih mogao da tragam i za njenom ćerkom."
     "I ti si našao sve njih, tamo u tom..." Kulervo, ostavši bez reči, trže glavom neodređeno u pravcu Vatrenog jezera. "U to je teže poverovati nego u nalaženje zvezdanog pogona."
     "Valjda je teže", reče Gundalinu, napola se smeškajući. "Mada sam ja u ono vreme verovao da je prosto."
     "'Bogovi se brinu o budalama'..." reče Kulervo tiho.
     Gundalinu iskrivi lice. "Možda. Ispalo je ovako: svi smo se našli, možda slučajno ili ne slučajno, u mestu zvanom Sanktuarijum, pokraj samog Jezera."
     "Šta, tamo postoji varoš?" reče Kulervo sa nevericom.
     "Nekad je postojala. Na jednom ostrvu od crvenih stena, u samoj sredini Jezera. To su izgradili preživeli iz broda koji se tu srušio pri kraju Starog Carstva - iz onog broda iz koga je i plazma iscurila. Samo bogovi znaju šta je posle bilo sa tim prvobitnim stanovnicima. Kad sam ja tamo stigao, varošica je bila puna ubica i ludaka..." Njegov glas posustade; on poče da pije vodu, svestan da ga Kulervo čudno gleda. "Moja braća su tamo bila zarobljenici - robovi. Pesma je bila kraljica."
     Kulervo se nasmeja: pridavljeni zvuk, sa više neverice nego razonođenosti.
     "Bila je u duhovnom zajedništvu sa Jezerom. Zahvaljujući njenoj volji, svi ljudi koji su se tamo zatekli bili su do neke mere zaštićeni od nasumičnosti Jezera." Gundalinu diže pogled i opet mu se zagleda u oči. Kulervo je samo klimnuo glavom, sada bez ikakvog znaka iznenađenja. "Jezero je moglo na neki način da komunicira s njom zato što je ona sibila. Imam ja jednu teoriju..."
     "Po kojoj svi još uvek postojeći oblici staroimperijalnog tehnovirusa imaju zajednički sadržalac", reče Kulervo. "I da su razlike između njih samo refleksija njihovog različitog programiranja."
     Gundalinu je zurio u njega. "Tačno", reče.
     Kulervo se nasmejao. Klimnuo je glavom; oči su mu blistale. "Teorija sto posto tačna, Gundalinu-eškrad."
     "Zvučiš kao da to znaš sigurno."
     Kulervo slegnu ramenima i pojede jedno parče kore. "To je dokazano našim ovdašnjim rezultatima... bar po mom mišljenju je dokazano. Moje analize i mape razlika toliko su napredovale, da mi sad možemo da reprogramiramo bazičnu supstancu, na predvidljiv način, za naše potrebe. Ono što smo uradili, i što se spremamo da uradimo, sa zvezdopogonom, tek je prvi korak. Opcije su takoreći beskonačne. Samo kad bismo mogli rekonstruisati onakvu preciznost kakvom su oni sigurno raspolagali..."
     "Ako uspemo na Jezeru vatre, imaćemo dokaz da nova budžetska sredstva i novi napori treba da se usmere u tvoj rad, kad se vratimo na Karemof."
     Kulervo mu uzvrati praznim pogledom, kao da je ta rečenica bila potpuni non sequitur. Ili, kao da su misli samog Kulerva opet zalutale u neke tuđinske teritorije. "Da, da, verovatno", progunđa KUlervo. Protrlja se po podlakticama, zasukujući rukave do lakata.
     Gundalinu se ukoči, videći obilje boja i šara na njegovoj koži. Počinjale su od šačnih zglobova i prostirale se spiralno uz podlaktice. Tetoviranje. Gundalinu je jedino kriminalce viđao sa tako istetoviranim rukama. Dižući opet pogled, nađe da Kulervo zuri u njega.
     Kulervove dugoprste šake se trznuše, kao da bi htele da povuku rukave nadole; ali on to ne učini. "Natetovirali me na Samathi", reče on, "kad sam bio... mlad." Slegnuo je ramenima. "Nije ono što misliš." Ispruži jednu ruku, da je Gundalinu jasno vidi; komplikovane geometrijske šare slagale su se i uklapale jedna u drugu kao muzika koju je neko učinio vidljivom. To nisu bila gruba šaranja koja je viđao na nitkovima iz podzemlja. "Dopadalo mi se da ih gledam..."
     "Veoma lepo izgledaju", reče Gundalinu blago. Šare su ga podsetile na fluidne obrasce adhanija. "Nikad nisam video ništa ovako. Zašto ih pokrivaš?"
     Kulervo je proučavao tetovirane šare kao da je hipnotisan; ali Gundalinu se učini da primećuje da je taj mlađi čovek pocrveneo. "Da me ne bi svi u Projektu gledali ovako kao ti sada." Kulervo opet spusti rukave.
     Gundalinu je gledao kako šare nestaju; njegovo osećanje nelagodnosti bilo je čudnovato pomešano sa žaljenjem. Nije više ništa govorio. Čekao je.
     Kulervova pažnja naglo se vrati na Gundalinua; a Gundalinu opet pročita non sequitur u Kulervovom polu-mrštenju. "Recimo da je Jezero na neki način komuniciralo sa Pesmom; a sa tobom?" Kulervo pokretom pokaza ka trolistu na Gundalinuu, kao da se o tetoviranju nije ništa razgovaralo pre samo nekoliko trenutaka.
     Gundalinu prinudi svoj um da se prilagodi ovoj Kulervovoj nagloj promeni frekvencije. Dodirnu trolist rasejano, sa začuđenošću, kao što je i do danas često činio, svakog dana. "Da. Komuniciralo je i sa mnom. Prinudilo me je da o njemu razmišljam, sve dok nisam... razumeo."
     "Kako je stvarno tamo - na Jezeru?" Kulervo poče okretati prsten na svom palcu; prsten od nekog srebrnastog metala sa dva ugrađena solijusa. Gundalinu najednom uvide da je to verovatno venčani prsten.
     Gundalinu odmahnu glavom. "To ti ne mogu reći. Ne mogu objasniti... Možda je drukčije za svakog ko tamo ode." On diže ruke. "Nije bitno, uskoro ćeš videti i sam. Bogovi, pa gledaj koliko je sati. Trebalo bi i da odspavamo malo, pre nego što ova noć ode... ako možemo." Nasmešio se i podigao bokal prema Kulervu, kao da nazdravlja. Po prvi put, osetio je prema njemu ono udobno drugarstvo koje je iz njihovog odnosa nedostajalo, na način gotovo perverzan, tokom poslednjih meseci. Kulervo uzvrati dizanjem bokala i ironičnim osmehom, a onda popi svu vodu. "Sad ću ipak da se vozim kući s tobom", reče Gundalinu.
     Kulervo klimnu glavom, i daljincem pozva taksi. Ustade, i poče se protezati i trljati vrat. "Kaži mi", reče on, "da li i sad čuješ Jezero prilikom svojih odlazaka do njega?"
     Gundalinu je oklevao, zatim klimnuo glavom. "Čujem ga i sad. I postižem izvesno dejstvo na njega. Ekspedicije koje ja predvodim su... bezbednije. Ali Jezero je... ludo, nemam bolju reč. U naš kontinuum ono se uliva, i iz njega se izliva, kad mu se hoće; oko njega ne postoji čvrsta i pouzdana stvarnost. Zato je bilo tako prokleto teško čak i uzeti uzorak." Diže pogled: taksi koji su naručili tonuo je lagano, iz visine, prema kolovozu ulice u kojoj su se nalazili. "Rid..." Kulervo vrati pogled ka njemu. "Kad sam blizu jezera, ponekad malčice... izgubim orijentaciju. Teško je koncentrisati se, uz toliko statičkog šuma u glavi." Duboko je uzdahnuo i nastavio, osećajući da crveni. "Drago mi je što ćeš biti sa mnom na ovom putovanju. Drago mi je što ću imati nekoga na koga se mogu osloniti."
     Kulervov osmeh se vrati. "Potrebni smo jedan drugome, na ovom putovanju..." Obori pogled ka svom venčanom prstenu, i osmeh mu se čudno iskrivi. "U to se možeš pouzdati."