19. ČETVRTA: Nakrajsveta

     Rid se opet zavali u krevet, u pred-zornoj pomrčini, i uzdahnu. Osećao je kako ga voda smrti obnavlja, olakšava njegovu usamljenost i njegov strah, smanjuje bezbrojne jedva primetne nelagodnosti koje su mu već neko vreme čupkale nervne završetke. Bilo je to najpribližnije 'naletu' od droge - najpribližnije što je on sada još mogao postići. Uživao je u monstruozno varljivom osećanju dobrog zdravlja koje mu je voda smrti davala, osećanju da može da učini sve, da ni samo Jezero vatre nije doraslo njegovoj inteligenciji, i da ljudska bića koja s toliko poverenja polaze na put sa njim nisu dorasla njegovom lukavstvu. Sklopio je oči, prepustio se, osećajući kako se duboka uspavanost spušta na njega kao toplo ćebe...
     Pozivni signal na njegovom daljincu zazuja bučno u blagoj, perfektnoj tišini, i trže ga iz maltene-zaborava. On opsova i diže se u sedeći položaj, smućen u glavi, još napola sanjajući da se u snu prevalio preko neke ogromne bube. Onda shvati gde je, i šta to zujanje znači, pa opsova još jednom. Odgurnuo se od kreveta, ustao na noge; sad je već bio sasvim budan. Video je mutnu svetlost kroz nesavršena mesta na tankim zatamnjivačima prozora. Naredi da se svetla upale i pipanjem potraži daljinac na stočiću pored postelje.
     "Silazim odma'", reče i isključi ga ne dajući Niburuu priliku da odgovori. Navuče na sebe robusnu ali laku tuniku i iste takve pantalone, i teške čizme, što je Gundalinu preporučio za ovo putovanje; prikopča daljinca na opasač; i stavi na glavu šlem protiv sunca, koji je ovde navikao da nosi neprestano. Podiže vreću u kojoj je bila sva njegova lična imovina - jer, smatrao je da bez obzira na ishod putovanja, verovatno neće više da se vraća u ovu sobu - i kroči van, bez osvrtanja.
     Niburu i Ananke su ga čekali u iznajmljenoj letilici. Ovlašnim pogledom proverio je kako su obučeni; nešto pažljivije, kakva su im lica. Izgledali su umorno, nervozno, neispavano - štaviše, izgledali su kao da zbog brige u vezi sa današnjim danom i predstojećim danima nisu mogli da spavaju. "Šta vas dvojicu muči?" odreza on, znajući da bi trebalo da se i sam oseća tako, ali da zbog dejstva svoje droge nije za to sposoban.
     "Sve", reče Niburu pokunjeno. Ananke nije rekao ništa; samo je držao kvola blisko uz sebe i gladio ga rasejano. Kvol je brbljao nešto bez pameti.
     "Vedrije, vedrije, bogove mu", reče Rid Kuleva Kulervo mršteći se.
     "Hoćeš li reći da ovo ipak nije kraj sveta? A upravo to jeste", reče Niburu ironično.
     Rid zamumla nešto, gledajući kako Projekat i grad promiču ispod njih; pitao se da li su neraspoloženi zbog predstojećeg odlaska u nepredvidljivu divljinu, ili zbog straha od onoga što će možda morati da rade da bi se iz nje izvukli. Nije ih pitao, jer je znao da im ne bi mogao dati nikakav odgovor zbog koga bi se osetili iole bolje. Skloni pogled od njih, i pomače se nemirno na sedištu.
     Gundalinu ih je, kao što se moglo i predvideti, čekao, kad su stigli na polazno mesto ekspedicije. Pored njega bilo je insektoidno trifibijsko terensko vozilo koje će poneti sve njih ka njihovim sudbinama, a takođe i lebdeće sanke koje će vozilo za sobom vući, i koje će nositi glavninu njihove opreme. Rid odmahnu glavom i osmehnu se; u 'staklu' vetrobrana vide odraz - osmeh nimalo prijatan.
     Niburu ih je spustio tačno na mesto polaska. Rid iziđe i baci pogled ka terenskom vozilu; tamo su ona dvojica državnih vojnika utovarivala, još i sad, poslednje količine njihovih zaliha. Tačnije, to je radio jedan; onaj klinac, 'redov Sarun', kako li se zvaše? Narednik Hundet stajao je držeći šake preklopljene iza leđa, i posmatrao kako se mali muči i nateže sa teretima koje je on verovatno mogao podići jednom rukom; uložio je napor samo jednom, i to da opsuje 'borca' i ritne ga u stražnjicu kad je mali ispustio jedan sanduk.
     Rid se okrete Gundalinuu, koji mu je već prišao. "Naredniče!" reče Gundalinu oštro, četvrtaškim - jezikom planete Četvrte. "Pomogni Sarunu rukama, a ne nogom, ako misliš da posao napreduje brže!"
     Hundet ga pogleda, i Rid vide mrak potpunog neslaganja u očima tog čoveka, koji onda pođe lagano i zlovoljno da podigne jedan kraj sanduka. Hundet nije bio tip čoveka koji bi mogao zaboraviti takav prekor, ikad. Rid se ne potrudi da kaže očiglednu stvar, sad kad je bilo prekasno.
     "Hvala bogu što ćemo moći ovim da preletimo sve do tamo", reče Gundalinu tiho.
     Rid uzvi obrve. "Zašto bi, tako mu sedam paklova, uopšte i pomislio da se voziš na ma koji drugi način?"
     Gundalinu je slegnuo ramenima, smeškajući se bledo. "Kad sam prvi put išao do Vatrenog, putovali smo na onaj težak način, jednim olupanim junkerom sa defektnom repulzionom rešetkom. Po tlu, tokom celog tog bogomprokletog, paklenog..." Glas mu zamre; u njegove oči uđe nešto što nikako nije moglo biti iskazano rečima.
     Rid, malčice iznerviran, baci pogled ka Niburuu i Anankeu. "Koliko vremena vam je trebalo?"
     "Stvarno ne znam. Posle nekog vremena, čak ni samo vreme više nije bilo razumna kategorija."
     Rid ne reče ništa. Nije umeo da smisli nikakav odgovor.
     "Onda kako da budemo sigurni koliko dugo ćemo ostati?" upita Niburu, napola se mršteći. "Šta ako se zadržimo predugo, pa onda ovi vaši bezbednjaci... počnu da nas maltretiraju?" Rid je podozrevao da je strah od policije bio najmanji od svih strahova iza tog pitanja.
     Gundalinu odmahnu glavom. "To ovog puta neće biti problem."
     "Zato što ti možeš da razgovaraš sa Jezerom?" upita Rid.
     Gundalinu mu uzvrati postojanim pogledom. "Da", reče. "Zato što ja mogu da razgovaram sa jezerom."
     Rid oseti da ga vuku iznenadni udruženi pogledi Niburua i Anankea: pogledi koji postavljaju brižna pitanja, upozoravaju tihim protestom. "Znači, ti veliš da ćemo biti savršeno bezbedni?" upita on, za njih.
     "Nećemo", reče Gundalinu smeškajući se žalosno. "Niko nije savršeno bezbedan, Kulervo-eškrad. Bar ne u ovom univerzumu."
     Rid ga pogleda oštro; razvuče lice u osmeh, isto tako iznenadno. "Ja ne bih ni hteo da bude ikako drukčije", reče on. Ignorisao je mešovite izraze lica koje je dobio od njih kao odgovor.
     Utovariše i poslednji deo opreme, i izabraše ko će gde da sedi u unutrašnjosti vozila. Unutra je bilo kao u materici. Gundalinu se opredelio za sedište suvozača, uz Niburua, da bi sedeći tako, napred, imao najbolji mogući pregled terena preko koga će se leteti. Rid je seo dijagonalno iza njega, uz Anankea, a dvojici vojnika je prepustio zadnji, tovarni prostor, bez prozora. Gundalinu je ranije govorio da će putovanje trajati samo nekoliko sati. Ako sve bude u redu. Rid nije mogao da spreči da njegov sopstveni um doda to neizgovoreno caveat, upozorenje. Poče se naginjati ka prozoru i napred između sedišta, nestrpljiv da vidi poletanje; pomoću malog prijemnika u uvu slušao je kako službenici iz Kontrole perimetra izgovaraju sekvencu dozvole za uzletanje.
     Najzad oseti da uzleću; da je oslobođen gušećih stega državne vlasti, da se zaputio u divljinu, u nepoznato, u neukrotivo - u haos koji je postao vidljiv. Bilo je to kao da neki teret spada sa njega, kao da uzleće on sam, kao da se odmotava, ponovo rađa... Ananke ga pogleda iskosa, očima punim sumnje. Rid duboko udahnu i povuče se u svoje misli.
     Gledao je van i dole, video otečenu sivozelenu floru, džunglu koja je ispod njih ležala kao neki nezdravi tepih. Pratili su tmurno žutu traku neke reke čije ime nije znao, kao lovci kad prate svetlucavi sluzavi trag vilpa... Uvide da mu, za opis onoga što vidi, na um padaju samo slike neodređeno odvratne; pokuša da zamisli i neku sliku koja nije morbidna, ali mu to ne pođe za rukom. Zapita se da li u fizičkom izgledu ovog mesta postoji nešto na šta ljudski mozak instinktivno reaguje gađenjem, ili on prosto dopušta da bude uvučen u loše raspoloženje društva oko njega.
     "Koliko puta si išao do Vatrenog, komandante Gundalinu?" zapita Niburu, verovatno nastojeći da sebi skrene pažnju sa vidika ispod njih.
     "Ovo mi je šesto putovanje", promrsi Gundalinu jedva čujno. Nešto nalik na rafineriju sevnu i prolete ispod njih, na neočekivanoj čistini u džungli. Rid oseti stezanje svojih pleća; opusti se čim je odvratno preobilje zelenila opet ispunilo njegov pogled.
     "To je poslednji znak ljudskog stanovanja koji ćemo videti", reče Gundalinu, zvučeći maltene kao da je i sam zadovoljan što je to ostalo iza njega.
     Rid pogleda napred, pored Gundalinuovog ramena, vide nešto novo u daljinama. Ispred njih, pri dnu jednog planinskog lanca, šuma se završavala, kao obala mora. Planine su izgledale maltene kao snovi, srebrnaste zbog vlažne izmaglice iznad tropskih šuma. Nastavio je da ih gleda, siguran da će ono što mu se pričinjava - nestati pri sledećem treptaju oka: sigurno su to neki oblaci, ili fatamorgana.
     Međutim, nije nestalo. Sunce se nebom dizalo još više, svojom vatrom je razgonilo izmaglice, obasjavalo je unutrašnjost trifibije i ućutana, tužna lica oko njega; ali ono napred, ono treperavo-nestvarno, postajalo je iz trenutka u trenutak stvarnije, postajalo je barijera, zabrana, upozorenje.
     Dok su se uzdizale njima u susret, planine su se i izoštrile u gigantske gomile razvalina, kao da je neki poludeli džin nagomilao stene velike kao kuća u uzaludnom pokušaju da zaustavi neku osvajačku vojsku. "Vi ste stvarno išli po ovom terenu, baš po tlu?" upita Rid najzad, naginjući se opet napred da bi privukao Gundalinuovu pažnju; na postavljanje ovog pitanja nagnala ga je snaga neverice koju je osećao.
     "Jesmo", reče Gundalinu. "Preko svakog krvavog milimetra."
     "To putovanje mora da je bilo pakao", reče Rid tonom gunđanja kroz koji se probijalo divljenje.
     "Jeste", reče Gundalinu. "Bilo je tačno to." Opet zaćuta, zureći dole u sive, ispreturane ruševine planina. "Bio sam mehaničar. Održao sam junker u pogonu, preko tog terena, preko svega." Nasmeja se kratko. "Počeo sam da se osećam kao čudotvorac. Ali, kod Vatrenog jezera se čovek nauči skromnosti..."
     Rid se nasloni unazad, pokušavajući da zamisli Gundalinua kako leži na leđima ispod pokvarenog vozila i pokušava da ga popravi pod takvim uslovima. Pogleda opet kroz prozor, sa iznenadnom željom, maltene glađu, da vidi šta će se sledeće pojaviti na namučenom terenu koji je klizio ispod njih.
     Iza planina, nađe pravo srce Nakrajsveta: asketsku divljinu kamena i peska, blatne ravnice zapečene stalnom jarom do tvrdoće keramičkih pločica; svetlucava ležišta nekorišćenih mineralnih naslaga. On ne bi verovao da ovde nešto može živeti, ali ugleda busenje grotesknog, zakržljalog rastinja razbacano po površini poput izmeta. U daljinama, naizgled nedostižnim, uzdizali su se novi planinski vrhunci, ovijeni veštačkim, vulkanskim oblacima dima.
     U memoriji njihovog vozila nije postojao nikakav plan leta. Gundalinu se povremeno obraćao Niburuu kratkim monotonim rečima, a Niburu je u skladu s tim menjao kurs; navigacija jednostavno gledanjem, ili možda nekim tajanstvenim šestim čulom. Gundalinu je svojevremeno tvrdio da je rad svih instrumenata ovde sumnjiv, a osim toga okolina Jezera nikad čak i ne izgleda kao u ma kom ranijem trenutku. Izobličenje elektromagnetskog spektra, i takođe tkiva prostorvremena, nastalo zbog pogrešnog funkcionisanja zvezdopogonske plazme, širi se stotinama kilometara oko Jezera vatre. Racionalni deo Ridovog uma prihvatao je parametre tih fenomena kao činjenice, u ravni apstrakcije; ali neki drugi, primitivniji deo njegovog mozga drhtao je od užasa pred izgledima da će uskoro biti svedok realnosti toga.
     "Šta te je stvarno navelo da dolaziš ovamo?" upita on; još i sad mu je bilo teško da zamisli da jedan visokorođeni Karemovac odabere da radi nešto teško, nešto gde je potrebno žrtvovati se ili raditi fizički. Znao je da je Gundalinu bio plavac pre nego što je otkrio tajnu Vatrenog jezera; ali, postati policajac od karijere, u policiji Hegemonije, ne bi se moglo nazvati impulsivnim postupkom. Tu profesiju čak i tehovi su smatrali časnom; sviđala se njihovom osećanju reda. Ali, biti nezavisni lovac na blago, u nekom propalom vozilu, to je valjda najveće moguće udaljavanje od racionalnosti. "Da li si tad već imao ideju šta je Vatreno jezero zapravo?"
     "Nisam", reče Gundalinu, izbegavajući da se suoči sa Ridovim pogledom. "Pojma nisam imao šta ću naći. Hteo sam samo da nađem moju braću. Smatrao sam da je... moja dužnost prema porodici da ih nađem. Ako me razumeš. Pitanje časti."
     Rid je iznenađeno slušao ukočenu rezervisanost tih reči, i pitao se šta je to što mu Gundalinu ne kazuje; šta to ne dozvoljava sebi da kaže. Prepoznao je to iznenadno zatvaranje komunikacija, taj nevidljivi, neprobojni zid ćutanja. Tim istim sredstvom služio se i on sam, kad god je Gundalinu pokušao da se zbliži s njim. Tada nije mario da li će sudar sa tim zidom povrediti Gundalinuovu ličnost. Pod onim okolnostima, bilo je: što manje osećanja imaju jedan prema drugome, to bolje. Sad je Rid bio iznenađen - i iznenadio se samome sebi, što se ljuti - našavši se u ulozi odbijene strane. "A ljudi sa kojima si putovao?" reče, navaljujući, iz ljutnje, da nastavi tu konverzaciju. "Ko su bili? Šta su hteli da izvuku iz Nakrajsveta?"
     "Bila su dvojica." Gundalinu ga pogleda, pa skloni pogled, pomiren sa nevoljom. "Geolog Ang, bivši službenik kompanije. On je podneo ostavku da bi nastavio da radi samostalno. Mislio je da zna gde se nalazi bogato ležište. Smatrao je da će mu Jezero dati ono što on želi... I, Spadrin, van-Četvrtaš, kriminalac; verovatno je bio u frci sa nekom mafijom, i u potrazi za velikim bogatstvom kojim bi se otkupio. I on je mislio da će od Jezera dobiti ono što želi... To smo svi mislili."
     "Jesu li dobili šta su želeli?" navaljivao je Rid.
     "Poginuli su obojica."
     Niburu pogleda ka Gundalinuu, a onda, bela lica, opet ka Nakrajsveta.
     Rid se nasloni unazad, unutar tišine koja je najednom bila gorka poput ukusa lužine. Gledao je kako ispod njih promiču beskrajne ravnice gipsa i alkalnih materija, kao snežna polja. Prinudio je sebe da zamisli kako izgleda putovanje preko tog terena iz dana u dan, u pržećoj vrelini i košmarnoj neizvesnosti... Na trenutak pogleda Niburua, koji sad, zaklonjen naslonom sedišta, nije mogao videti njegov izraz lica; pa Anankea, koji je sedeo zureći u prostor, zanet u neka privatna razmišljanja koja su mogla biti ili svetla ili mračna. Redov Sarun je dremao sedeći na podu, leđima oslonjen na zid, umoran do zaborava. Narednik dočeka Ridov pogled mračnim zurenjem koje u sebi nije imalo dovoljno mašte da izgleda zabrinuto. Rid otkloni pogled, nastavi da posmatra promicanje pustoši.
     Promicalo je i vreme; nije bio siguran koliko vremena. To kao da nije bilo važno, sad kad je znao da je vreme ovde ideja bez značenja. Vreme snova, pomisli on, sa čudnim osećajem da već sanja. Niko više nije progovarao: san je zahvatio sve njih. Najzad se Gundalinu pribrao, pogledao pažljivije napred, napinjući mišiće. "Eno", reče on.
     Rid je pogledao napolje kroz zamagljeni vetrobran; njegovo telo se zateže. Usisao je dah, jer, najednom je video: neprirodni sjaj na horizontu, prvi nokat svetlosti, obećanje. Tako brzo. Njegove šake se stegoše, držeći neku emociju koja nije bila ni olakšanje, ni strah, ni osećanje čudesnog, nego mešavina svega toga.
     Jezero kao da je išlo njima ususret, više nego oni ka njemu. Širilo se ispod njih kao površina Sunca: zasenjujuća, treperava svetlosna vizija.
     "Da sletim negde tamo, na obalu, komandante Gundalinu?" upita Niburu, glasom koji je zvučao suvo i nesigurno. Rid se zapita da li je to zbog odćutanih sati, ili Niburu tako zvuči prosto zbog strahopoštovanja.
     "Dabome", reče Gundalinu, pokazujući prstom na levo. "Onamo je ulaz u neki kanjon, vidim i neko zelenilo. Ako ima vode, biće dobro logorište."
     Rid se zapita o posledicama pijenja vode na jednom ovakvom mestu; zaključi sa nečim bliskim razočaranju da je to svakako potpuno bezopasno, ako je Gundalinu voljan da pije.
     Niburu ih je spuštao niže, niže, beskrajno pažljivo. U bedemu kojim je bilo opkoljeno Jezero, postojala je ta velika rasprslina, među čije strme zidove su silazili. Istovremeno je napredovao i prema Jezeru, sve do jedne zaravni dovoljno široke da se na njoj ulogore. Pakleni sjaj Jezera ostao je odmah iza stena. Lebdilica se sa mutnim krckavim zvukom spustila na sasušenu zemlju.
     Niburu je odbravio poklopac njihove kabine, i talas vreline uvalja se unutra: vrući, tuđinski dah pustoši dodirnu njihova lica, njihovo meso. Tokom nekoliko dugih trenutaka niko se nije pomicao, kao da niko nema petlju da prvi stupi napolje. Rid pogleda Gundalinua, vide da ovaj zuri napolje, u spečene zidove kanjona, glave malo pognute, kao da... sluša. Nije se imalo šta slušati, bar koliko je Rid mogao da primeti. Upravo se spremao da nešto kaže, kad se Gundalinu diže iz sedišta i napusti vozilo. Za njim pođe Rid, pa ostali, jedan po jedan.
     Rid je žmirkao u prejakoj svetlosti. Jednim pokretom obori vizir svoje kacige. Ovde je bilo vrelije nego u džungli, ali, bar, suvo. Okrete se prema Jezeru vatre, ali ono je bilo sakriveno od njihovih pogleda krivinom kanjona. Pogleda dole, ka svojim stopalima, oseti jaru kako prožima izolovane tabane njegovih čizama, jaru koja se dizala iz bledog, inertnog šljunka na dnu kanjona; diže pogled ka zidovima od kameno tvrde, skamenjene gline, sve do ruba kanjona. Vide nekoliko ogromnih stabala paprati: to drveće se uzvijalo, poput neskladnih kišobrana, u bledo keramičko nebo. Stabla su imala boju gvožđa, a iznenađujuće zelenilo njihovog paperjastog lišća bilo je prigušeno slojem prašine. Začudila ga je perverznost tog bilja: raste tamo gore, na platou, iako su poslednje količine vode ovde dole, u zamirućim ostacima bujične jaruge, u razasutim plitkim, zeleno obrubljenim barama koje ispunjavaju pojedine zaštićene džepove nalik na otiske stopala na dnu kanjona... kao da je Vreme prošlo krupnim koracima kroz jarugu, odlazeći negde drugde, ostavljajući sve ovdašnje stvari u zamrznutom limbou sve do časa kad je dolaskom njihove ekspedicije narušen jedan drevni mir.
     Neko je glasno opsovao iza njega. Rid se hitro okrenu, najednom opet svestan vremena, i svestan da ovde ne stoji sam; da su drugi već u pokretu, manje ili više efikasnom, oko njega, po Gundalinuovim naređenjima. Gledao ih je kako dižu logor, rešeni da zaštite sebe i svoju opremu od brutalne vreline - od jedine stvari od koje su se mogli pouzdano odbraniti, ovde. Okrete im leđa, ljut, uglavnom na sebe; izgovori nekoliko oštrih naređenja Niburuu i Anankeu. Podseti se da je Gundalinu viđao ovaj pejzaž, ili pejzaže jednako čudne, već nekoliko puta; a i da nije, obavio bi posao jednako uporno, ne dozvoljavajući da mu tuđinstvenost ovog predela skrene pažnju, jer je do te mere kompulsivan kad se na nešto reši.
     Rid otre šakom oznojeno lice, nastojeći da ignoriše pesmu krvi u ušima. "Gundalinu", pozva on. Gundalinu se okrete da ga pogleda, pa mu priđe. "Je l' bezbedno ovde? Bujice...?" Pokretom je pokazao ka ustajalim, nepomičnim barama, ka visokim, uskim zidovima jaruge; preko tih slika nametala se neka njegova uspomena koja nije uspevala da dobije jasno vidljive crte, ali je grebala, kao oštricom brijača, zadnju stranu njegovih očiju.
     Gundalinu odmahnu glavom. "To se neće desiti dok smo mi ovde."
     "Hoćeš reći da je sušna..." Ridov glas zatihnu pre nego što je stigao do kraja rečenice, zbog izraza na Gundalinuovom licu.
     "Da, naravno", promrmlja Gundalinu, "sušna je sezona." Skloni pogled, i poče dovikivati instrukcije Hundetu.
     Rid se vrati do letećeg terenskog trifibijskog vozila i pređe na posao, odjednom želeći da je sve već sređeno, pa da i njegov pravi posao na ovom mestu može što pre da se okonča.
     Dok su završili sve poslove oko postavljanja logora, zalazeće sunce već je skoro sasvim iščezlo iza kanjonskog zida, tako da su mogli donekle da predahnu od nemilosrdne jare. Rid je ustanovio da ga pri svakom novom izlasku iz zaštitne komore neke od njihovih poluloptastih šator-kupola vrućina svaki put iznova ošamuti, iako mu ovo nikako nije bio prvi susret sa velikim vrućinama. Zato će bar u kupolama vladati uslovi povoljniji za opremu - pa, uzgred, i za ljude - jer su kupole napravljene tako da u najvećoj mogućoj meri zaustavljaju disruptivna elektromagnetska dejstva Vatrenog jezera.
     Rid iziđe ispod šator-kupole koja će služiti kao njegov stan. Bio je siguran da je njegova oprema u razumno funkcionalnom stanju, a njegova lična imovina potpuno bezbedna. Popodne je uglavnom utrošio proveravajući, i po nekoliko puta, te stvari, i izvodeći pojedine eksperimente. Želeo je da se odmori, ali njegove misli su nezadrživo bežale ka Mundilferi. Njena misterija, njena toplina, njena vlast nad njim: sile koje nadvladavaju sve drugo, sile neizbežne kao Vatreno jezero... ali on je u izgnanstvu, ovde u ovoj bizarnoj divljini, i ne može da joj se vrati dok ne dovrši, uspešno, ovu potragu u koju ga je ona poslala. Sad je znao da će potragu biti teško završiti, teže nego što je ikada zamišljao... ali će teškoće biti iz pogrešnih razloga. Ovo saznanje hranilo je njegovu potrebu za njom, takođe i njegovu sumnju i njegovo osećanje izolacije, tako da nije mogao oka sklopiti.
     "Niburu!" povika on. Niburu se pojavi u zasvođenom ulazu šatora u kome će stanovati zajedno sa Anankeom; taj šator bio je postavljen naspram Ridovog. Rid je sad zurio u Niburua, uviđajući da bi trebalo da ima i neki razlog što je pozvao tog čoveka da iziđe, osim želje da dokaže da još postoji. "Š'a ima za večeru?" Ako je iko mogao da učini njihove mizerne porcije istovarene iz vozila ukusnim, Niburu je mogao. Osim toga, ovaj zahtev, iako grubo izrečen, Niburuu će biti po volji.
     Kedalion Niburu slegnu ramenima. "Verovatno neko govnasto iznenađenje." Iscerio se. "Videću šta mogu da učinim." Pođe ka šator-kupoli sa zalihama.
     "Niburu."
     Ovaj zastade gledajući ga, najednom, podozrivo.
     "Dobro se radilo danas." Rid naklonom glave pokaza ka vozilu, pipkajući samosvesno privesak na svom uvu.
     Niburu se neodređeno nasmeši, i ode. Rid je gledao za njim, video kako ga Hundet presreće, zamislio razgovor koji bi se mogao učitati u njihove pokrete, dok je Niburu obrazlagao na osnovu čega ima pravo da slobodno uzima hranu iz njihove zajedničke zalihe. Dvojica vladinih vojnika odlučili su da stanuju u samom vozilu - verovatno iz bezbednosnih razloga, zaključi on, da bi kontrolisali sredstva za komunikaciju i jedino transportno sredstvo kojim se moglo pobeći iz ove paklene jame. Svidela mu se misao da je njihova institucionalizovana paranoja u ovom slučaju savršeno opravdana; doduše, i prokleto nepovoljna za njegove planove, ali on reče sebi da je to samo jedna nezgoda, ništa više...
     Hundet napokon dopusti Niburuu prolazak; zadovoljen, na trenutak, postignutom novom rundom sitnog ponižavanja nekoga. Rid ga je celo popodne gledao kako se siledžijski, zastrašivački ponaša prema Sarunu, i kako maltretira i Niburua i Anankea. A svoj sopstveni posao narednik je obavljao zlovoljno i nezainteresovano, piljeći besno u Gundalinua i Rida.
     Rid otkloni pogled, pitajući se gde je Gundalinu. Iza kupole iziđe Ananke noseći kvola prebačenog preko svojih ramena kao da je to krzno; trže se jako, zamalo naletevši na Rida čije prisustvo nije na vreme primetio.
     "Gde s' bio?" upita Rid, grublje nego što je nameravao.
     "Samo sam... gledao." Ananke je slegnuo ramenima; izgledao je kao krivac. "Hteo sam da vidim Jezero vatre..." Njegov pogled se u suočenju sa Ridovim pogledom prelomi i usmeri dole, ka njegovim stopalima koja su ćuškala šljunak. "Jesam li ti bio potreban za nešto, gaz... doktore Kulervo?"
     "Ne." Rid pokuša da učini svoj izraz lica prijatnijim; jer, kad god je čvrsto pogledao u Anankea klinac se sparušivao kao biljka. Obučen u labavu košulju i vrećaste kratke pantalone, sa kosom vezanom unazad u 'konjski rep', dečko je izgledao maltene krhko, iako su se na njegovim golim rukama i nogama videli atletski razvijeni mišići. Ananke ne bi mogao biti više od tri ili četiri godine mlađi od Rida samog; ali Rid se ponekad osećao kao da se razlika između njihovih starosti meri vekovima. "Gundalinu je rekao da se ne udaljavamo previše od logora. Zbog... opasnosti." Nije se potrudio da to objašnjava Anankeu, reputacija Vatrenog jezera bila je dovoljno objašnjenje.
     "Da, doktore. Znam." Ananke čestito klimnu glavom, tapšući kvola. Kvol je zadovoljno mrmorio, činilo se da mu ništa ne smeta sve dok je čvrsto vezan za svog vlasnika. "Komandant Gundalinu išao je sa mnom; rekao je da je u redu."
     "A gde je on?"
     "Još gleda Jezero."
     Ridov pogled ode niz kanjin, pa nazad. "Zar to stvorenje nikad ne hoda?" reče on, pokretom pokazujući kvola, pitajući se zašto i kvol i Ananke nisu već popadali u nesvest od vrućine.
     Ananke slegnu ramenima, pokret na kome je kvol 'jahao' lako. "Oni vole da sede", reče.
     Rid se osmehnu uprkos sebi. Niburu se već vraćao sa punim naručjem zaliha. Ostavi njih dvojicu da stoje zajedno i odšeta između šator-kupola.
     Kretao se krivinom kanjona, znajući da taj pravac vodi ka Jezeru. Čim je zašao za tu prvu krivinu, tako da logor iza sebe nije mogao ni videti ni čuti, obuzelo ga je iznenadno, razdražujuće osećanje da bi sad mogao da se vrati i da vidi da kampa tamo više nema, i da je ostao sam... Navali odlučno dalje, mršteći se, slušajući puno krckanje peska i šljunka ispod čizama, osećajući vrelinu, pipkajući u hodu mrveće blato kanjonskog zida.
     Ispred njega, treptaj nekog pokreta, koji mu skrete pažnju. Nešto na golom kamenom tlu. On priđe nasukanom biću i zagleda se dole u njega, ćuteći, opčaran. Stvorenje smeđe, ili zeleno, ili crveno, ili sve to zajedno; Ridu je izgledalo više kao riba nego kao išta drugo što je on mogao zamisliti, ali je puzilo, na neki svoj način, vukući se nekim produžecima koji su bili više nego peraja ali manje nego noge. Gledao je kako se ta riba-izvan-vode mukotrpno vuče uz kanjon, nesvesna njegovog prisustva, groteskno i jednoumno upućena ka nečemu što će verovatno i njoj samoj ostati zauvek neshvatljivo.
     Stajao je, pitajući se, u ime hiljadu bogova, za čim to biće traga, zašto se tako mučno tegli milimetar po milimetar preko vrelog kamenja. Pogledom ode uz predstojeću putanju stvorenja, i vide da je tamo, u jednom zaštićenom udubljenju, još jedna od mahovinasto zelenih, efemernih bara ustajale vode, jedna od mnogih na kanjonskom dnu. Po rubu te bare rasla je, proređeno, paprat, i, činilo se, svojim njihanjem u slabom, vrelom vetru dozivala. Rid osmotri i pređenu putanju stvorenja, i u daljini vide sličnu baru, ali svedenu na blatnjavu rupu sa samo malo vode. Bekstvo. Opet pogleda to riboliko biće, njegov stravično bolni, nesigurni napredak prema nečemu boljem. Ta riba ne zna da će kroz nekoliko dana i ona sledeća bara biti na jednak način svedena na blatnu rupu; da su sva batrganja uzaludna. Jest, on to vidi, ali riboliko stvorenje to videti ne može. Kad se isuši i ta bara, stvorenje će se batrgati dalje, dok ne nađe drugu, malo dublju baru, ili dok ne naiđu poplavne vode, ili dok ne skapa... Opstanak. Možda u tome nema nimalo smisla, ali ova kreatura će nastaviti svoje uzaludne napore da preživi... Gledao je, zadivljen i protiv svoje volje, zgađen, ali i sa osećanjem da je pred njim nešto čudesno.
     Onda šutnu ribu, jako, i ona odlete dobrih metar i po preko šljunka, u pravcu nove bare. Bez glasa se poče praćakati, na boku, mašući perajima kao zastavicama; posle nekog vremena se ispravi i nastavi da puza ka bari, kao da se ništa nije dogodilo. Rid se okrete od nje i produži niz jarugu, stežući i opuštajući šake.
     Zaokrete oko još jedne krivine u kanjonu, i stade kao ukopan, zureći napred. Pred njim je ležalo Jezero vatre, iako je bio siguran da nije mogao već prevaliti tako veliki put. Prisustvo Jezera bilo je fizički udarac za njegova čula; ne samo zbog toplote i svetlosti, nego i zbog nekih drugih čulnih osećaja, koje njegov mozak nije mogao ni početi da kvantifikuje. Ta prisutnost kuljala je u njegov um kroz sve raspoložive receptore: kroz oči, uši, nos, kožu...
     "Osećaš."
     Tek posle jednog trenutka shvatio je da te reči, taj glas, nisu neka manifestacija Jezera, niti halucinacija; da senka-figura koja je maločas stala pred njega, na zgrušano-kamenoj površini plaže, jeste Gundalinu.
     Rid žmirnu, popunjavajući zasenjenim očima detalje Gundalinuovog lica. "Jest..." reče . Glas mu se u grlu zgušnjavao. Nije dolazio u iskušenje da pita da li Jezero na svakog utiče tako; odnekud je znao da ne utiče.
     "Šta vidiš?" upita Gundalinu željno. "Šta čuješ?"
     Iznenađen tim pitanjima, i Gundalinuovim nestrpljenjem, Rid zgusnuto reče: "Svetlost. Buku... neku vrstu bele buke. Ne mogu to opisati." Zatresao je glavom odrečno. "Kao da... kao da bi mi moglo biti saopšteno, samo ako bih posedovao nešto... a onda bih znao." Želeo je da ispljune to nepoznato/pogrešno što mu je smetalo u ustima, da strese nešto što ga je uhvatilo za mozak. "Bogove li mu njegove, to zvuči kao teško sranje", reče on ljutito. "Ne znam šta pokušavam da kažem. A šta ti vidiš?"
     "Utvare", reče Gundalinu gledajući opet preko pučine Jezera. Zazvučalo je kao da je neodređeno razočaran. "Prošlost i budućnost, kako se ulivaju u postojanje, i izlivaju iz njega; kanale metaspacijalnog proticanja, koji se otvaraju i zatvaraju."
     Rid se nasmeja sa dvoumicom. "Imaš bolju imaginaciju od mene."
     "Ne radi se tu o mašti... nego o sibilskom virusu." Gundalinu je opet izoštrio pogled ka Ridovom licu, ali činilo se da mu je za to potreban napor. "On omogućava Jezeru ulazak... to je kao da hiljadu ludaka vrišti u mojoj lobanji, bez prestanka. Zbog toga je vrlo... teško... biti ovde, a funkcionisati normalno. Pomažu mi adhanske discipline; od kad sam ušao u više nivoe Kartografa, naučio sam i druge tehnike kontrole na osnovi biološke povratne sprege - biofidbek." Prevukao je šakama preko svojih izgužvanih nogavica, uzaludnim gestom izglačavanja.
     Rid iskrivi lice. "Ne verujem da bih to mogao podneti", reče on tiho. Ne povrh svega ostalog... snova, razlomljenih ogledala, praznine, vakuuma...
     Gundalinu je nastavljao da ga gleda sa nekom čudnovatom ustremljenošću. "Ti osećaš ove fenomene u većoj meri nego iko drugi koga sam ikad upoznao, osim drugih sibila. Ali, samo jednim delom tvoga uma. Drugi deo tebe ne čuje ništa; i to te štiti..."
     Rid ga silovito gurnu u grudi, tako da Gundalinu pade. "Prokleto bilo!" Izrovašena, izuvijana površina obale oko Gundalinua najednom kao da je bila sagrađena od urlajućih usta i bezumnih očiju mnogo miliona lica, duša uhvaćenih u klopku, zarobljenih u nezamislivi pakao-na-zemlji.
     Gundalinu polako ustade. Stresao je glavom kao neko ko se upravo probudio. Zatim prazno pogleda Rida. "Zašto sad to, vragova mu?" upita.
     Rid prisili sebe da prestane da pilji u tlo i da se suoči sa Gundalinuovim upitnim pogledom. "Nemoj tako da mi govoriš!"
     "Kako?"
     "Kao da misliš da znaš kako se ja osećam."
     Gundalinu pogleda na drugu stranu, ka Jezeru, pa opet ka Ridu. "Bogovi, ala mrzim ovo!" Glas mu je drhtao. On protrlja lice i progunđa nešto nezaspoznatljivo. Zatim reče glasno, ujednačenijim tonom: "Izvini. Dok sam to izgovarao, činilo mi se da ima smisla... Biće bolje, kad se priviknem. Uvek je najgore na početku."
     Rid opet iskrivi facu. Jedna neočekivana emocija borila se u njemu kao ono riboliko stvorenje nasukano na užareno kamenje. "Nisam navikao da budem u blizini nekoga ko je, izgleda, luđi nego ja." Poče mu okretati leđa, rešen da napravi veće rastojanje između sebe i Jezera, sebe i Gundalinua, sebe i nečujno vrištećih lica obale.
     "Rid." Okrete se, nevoljno, i vide Gundalinuov sumorni, bolni osmeh. "Pre nego što pođeš, da li bi mi pomogao da utvrdim koliko sam stvarno lud? Vidiš li jedno ostrvo tamo napolju?" Pokaza prstom preko Jezera vatre; istim pokretom se i okrete na tu stranu, kao da ga neka vrsta čežnje vuče.
     Rid pogleda niz liniju tog pokreta, zažmirka u drečavu svetlost koja je u početku sve, pa čak i svetlost sa neba, poništavala. Zakloni šakama oči, nastavi da žmirka. Najzad poče sagledavati jasno: jedan tvrdi goli oblik diže se kao leđa neke praistorijske zveri iz sredine mora rastopljenog materijala. "A-ha", reče on najzad promuklo, kao da mu se glas osušio u grlu, kao da već danima stoji ovde i osluškuje svojim nervnim završecima. "Ima tamo nešto. Izgleda valjda kao neki otok."
     Gundalinuov uzvik bio je nalik na prigušeni povik trijumfa. "Vratilo se! Zna, Jezero zna da ovog puta imamo pravi odgovor." Pogleda opet Rida, blistavim očima; dohvati ga za mišicu ruke i zadrža iako se ovaj pokuša izvući. "Čuo si za Sanktuarijum?"
     Rid se trže. "Rekao si da je to neki gradić u sred Jezera, pun ludaka i ukoljica... Je l' to tamo?" Zagleda se u treperavu blistavost.
     "Tamo je nekad bilo", progunđa Gundalinu, čiji je pogled opet plovio preko Jezera. "Tamo sam našao moju braću, i Pesmu. Pojurili su za nama kad smo pokušali da se izvučemo, a onda ih je Jezero progutalo, sve njih, ceo grad, celi otok. Od tad ga niko više nije video... do sad."
     Rid se, u neverici, napola namršti. "Bogovi! Kažeš mi da je naprosto nestalo? I sad se, tek tako, vratilo? Sve?"
     Gundalinu klimnu glavom. Stegao je pesnice i iscerio se: osmeh očajničke nade. "Celo ostrvo. Ne verujem da ćemo naći stanovnike." Glas mu otvrdnu. "Do sad bi oni već vrveli po nama kao muve mrtvoždernice... Pitanje je, šta se još vratilo?"
     "Na šta misliš?" upita Rid, primećujući Gundalinuov nagli oduševljeni prizvuk.
     "Na brod, onaj brod iz koga se prosula zvezdopogonska plazma. On je stvorio Vatreno jezero. Ako Jezero zaista zna da imamo rešenje, moglo bi... moglo bi..." Njegov pogled potonu do tla ispod njegovih nogu, do vrištećih lica ukletih. "Svakako je oteralo ili poubijalo ljude koji su sagradili Sanktuarijum. Ali nije ih nikad zaboravilo. Neprestano ih sanja. Potreban mu je dodir sa ljudima, ljudska pomoć... Čekalo je da se opet pojavimo, i da okončamo njegovo ludilo, njegovu nasumičnost..."
     "M-daaa..." reče Rid i otrže se iz Gundalinuovog zahvata. "Dobro, mi smo i došli da mu damo to što želi. Onda ćete se oboje osećati bolje. Aj' se vratimo sad u kamp."
     "Moramo otići na ostrvo sutra", reče Gundalinu kao da nije ni slušao Rida. Ali njegov pogled bio je opet bistar i razuman.
     "Zašto?" Reče rid, i sad nepoverljiv.
     "Tamo je zvezdani brod."
     Ridove oči se raširiše. "Misliš, pravi staroimperijalni brod, netaknut?"
     "Pa, bar neki delovi njega." Gundalinu klimnu glavom i opet se široko osmehnu. "Zamisli ako je pogonski deo još tamo! Imati originalni model i planirati na osnovu njega, to bi nam ogromno ubrzalo stvaranje novog, našeg sopstvenog."
     Rid oseti napliv uzbuđenja, nalik na dolazak neke perverzne želje. Slegnu ramenima nelagodno: nije bio siguran da to osećanje uopšte pripada njemu. "Bolje će biti da prvo utvrdimo da li vakcina deluje na pravo Jezero", reče grubo. "Ajmo odavde." Povuče Gundalinua za mišicu ruke. "Polazi."
     Gundalinu klimnu glavom i okrete, najzad, leđa Jezeru, ali za taj pokret kao da mu je bila potrebna sva snaga.
     Prešli su plažu i ušli u kanjon, krenuli preko peskovitih nanosa. Rid nije primetio nikakav trag ribolikog bića. Zapita se da li ga je, zapravo, ikad video.