20. ČETVRTA: Nakrajsveta

     Sa svetlošću novog dana digli su se, kao sunce, u nebo, a onda je Niburu poveo njihovo vozilo dugom, smirenom putanjom preko Jezera vatre. Rid je na displejima posmatrao fine energetske 'mreže' koje su svojim prolaskom stvarali iza sebe; to se iza njih širilo poput ribarskih mreža. Polja fokusirane energije izazivala su selektivnu ekscitaciju molekula zvezdopogonske plazme u matricama neživog materijala sa kojima su se ti molekuli neprirodno spojili. Tako je i postajalo moguće privući, pomoću sekundarnih polja, samo molekule plazme i uneti ih u posudu za konteinment, da tamo budu čvrsto zadržani pomoću stasisa. Oni raniji metodi, kojima se Gundalinu služio za taj posao, bili su tako beznadežno zaostali u poređenju sa molekularnom strukturom plazme, da je bilo pravo čudo kako su Gundalinuove ekipe uspele da izdvoje i jedan miligram. Ovog puta biće na raspolaganju ozbiljna količina materije kao uzorak za probno vakcinisanje. Za to se Rid postarao. Uzorak tako veliki, da će moći i da se razmnožava nezavisno, ali ipak tako mali da ga oni mogu bezbedno odneti, kad dođe trenutak za to...
     Prvo je, međutim, vakcina morala obaviti svoj posao uspešno. Ova plazma, koju sad prikupljaju, ostaće u stasisu zauvek, zaleđena tačno u onom pikosekundu vremena u kome je stasis-polje uključeno - sve dok oni ne pokušaju da njome manipulišu. Ali onog trena kad to pokušaju, i vrate plazmi slobodu, vakcina će morati da obavi svoj zadatak gotovo trenutno, tojest da vrati plazmu pod kontrolu... inače će oni izgubiti i plazmu i, možda, svoje živote.
     Gledao je kako displeji nečujno registruju dosad prikupljenu plazmu: količina se lagano povećavala. Ignorisao je svakoga i sve oko sebe, oduševljen što se pokazuje da je u pravu. Evo prilike da, bar na kratko, zanemari i onaj znak pitanja u njegovoj sopstvenoj egzistanciji, i krhkost života svih njih, i osećanje da ga neka nemirna, iščekujuća vrelina vuče, željna da ga usisa kroz debelu izolaciju letećeg vozila.
     "Puni smo!" uzviknu najzad. Diže pogled, uzdrman naglom prisutnošću realnog sveta oko sebe.
     "Dobar rad!" uzviknu Gundalinu široko se osmehujući, i pobednički uzdiže pesnicu. "Dođi gore da vidiš ovo, Rid... Niburu, da li bi hteo da nas povezeš iznad onog ostrva?"
     Rid ustade i ostavi, nevoljno, svoju opremu; postrance se provuče pored vojnika Saruna, koji je sedeo grleći svoju paralizujuću pušku kao da je to neka verska amajlija. Dok je Rid prolazio, Sarun diže pogled; izraz u vojnikovim očima bio je tmuran i uplašen. Njegovo mršavo, napeto lice bilo je lice nekoga ko je beznadno izgubljen, i okružen neprijateljima; Rid uvide da situacija, Sarunovim očima gledana, zapravo i jeste tačno takva. Hundet je njemu naredio da pođe sa ekspedicijom na ovaj let; Rid je naslućivao da je to bilo zato što sam Hundet nije imao muda da nadleće Vatreno jezero. Rid sa uživanjem razmotri jednu kratkotrajnu fantaziju: kad se budu vratili do logora, možda će se pokazati da je Hundet misteriozno nestao sa njihove egzistencijalne ravni, da su ga progutale zloćudne prevrtljivosti ovih predela.
     Stade u prednji deo vozila, uz Gundalinua i Niburua, i pogleda halucinogeni pakleni sjaj Jezera... i monolit crvenog kamena koji se dizao kao san iz svog rastopljenog mora; ostrvo, ono koje je sa obale jedva video. Bilo je veće nego što je zamišljao, tako veliko da bi lako moglo primiti neki mali grad, iako Rid sada na njemu nije video nikakve tragove naselja.
     "Eno!" reče Gundalinu, glasom koji se dizao. "Sanktuarijum..."
     "Gde?" reče Rid sužavajući oči. "Ne vidim ništa."
     "Spusti nas niže, Niburu", reče Gundalinu. Niburu odmah posluša, i letilica, naginjući se nosem nadole, pođe nadole i zaokrenu, da još jednom preleti ostrvo.
     "To je grad načinjen od istog ovog kamena", reče Gundalinu. "Dobrim delom je u ruševinama. Teško je primetiti ga iz visine, osim ako znaš da je tamo."
     Rid se zapita kako Gundalinu može biti siguran da sve to nije samo njegova mašta. Uspeo je da to ne pita glasno. Lučno su se približavali golim liticama od crvene stene, i njegovo vidno polje se ispuni zapanjujućom vizijom vodopada koji se sa ostrvskih visina obrušava pravo u more ognja. Oblaci pare okruživali su slapište, mesto gde je ta voda padala u jezero i gde su se te dve elementarne sile sudarale; vazduh oko tog mesta bio je pun efemernih duga. Leteli su dalje, preko platoa, onda Gundalinu još jednom reče "Eno" i pokaza prstom.
     Ovog puta Rid je video: ostaci nečega što je nekada bilo grad, dignut od samog ostrvskog crvenog kamena, zatim prepušten propadanju. Približavali su se još, nastavljajući i da se spuštaju. Rid usisa dah. Formalna elegancija gradskih oblika nije bila samo omekšana dejstvom vremena, pa čak ni porušena nekim zemljotresom - nego hotimično izmešana, nekim luđim, nezamislivijim dejstvom. Ploče sirovog kamena bile su nemoguće uvučene između spratova; red i haos, prirodno i neprirodno na divlji način su stopljeni u novu celinu.
     Sam grad bio je podeljen na četiri dela, rascepljen u četvrtine, zato što su se dva kanjona ukrštala u njegovom centru. Po dnu oba, u dubini, blistala je voda, dve reke. Stizalei su iz daljine. Rid zaključi da moraju postojati još tri vodopada slična onome koga je video maločas, i da ih hrani neki nemogući izvor, ovde u srcu ostrva; ukupno četiri vodopada koji se prelivaju nemoguće u rastopljeno Jezero, padajući sa četiri ugla ovog sveta sna.
     "Edhu, pogledaj to..." prozbori Niburu.
     "Ateriraj." Iz nekog razloga nije bio iznenađen što čuje da njegov sopstveni glas, ne Gundalinuov, izgovara to naređenje. Gundalinu hitro diže pogled i zapilji se u njega sa nečim mračnijim od zabrinutosti; ipak, samo klimnu glavom.
     Niburu ih je spustio blago, na jedan manje-više otvoreni trg blizu centra grada, i odbravio poklopac kabine. Pešadinac Sarun je skočio na noge; oči su mu se belasale, a realnost je zevala iza njega.
     Gundalinu položi šaku na Sarunovo rame, i gurnu ga nazad na sedište, pritiskom ne jakim. "Ti, da čuvaš vozilo, sa Niburuom. Mi ćemo biti dovoljno bezbedni, tamo više nikog nema."
     Sarun klimnu glavom, zanemeo od olakšanja, a Gundalinu se okrete i pođe van, u drečavu blistavost.
     "Jesi siguran...?" upita Niburu, gledajući prvo u Rida, zatim u Gundalinuova leđa koja su se udaljavala.
     Rid klimnu glavom, shvatajući da je Gundalinuu samoća potrebna mnogo više nego zaštita za vozilo ili smirenje za Saruna. "Ostani tu", reče.
     Spustio je sebi na glavu šlem protiv sunca, a zatim sišao iz trifibije, za Gundalinuom. Iza njih se vozilo zatvori i zabravi. On pođe preko trga, do mesta gde je Gundalinu stao i zagledao se gore, u grad.
     Prilazeći mu, začu neke tihe reči. Prepoznade jedva čujno pevuckavo recitovanje verske adhani-pesme. Gundalinu pritisnu šake na lice, utrlja ih gotovo brutalno u oči, onda ih pusti da opet padnu. "Bogova mi, da", reče on tiho. "Čujem te. Vidim te. Sećam te se..."
     Rid odjednom shvati da ovaj to ne govori njemu. Diže pogled ka masi ruina koja se dizala iznad njih, ali, tamo nije imao koga videti niti šta čuti, osim šapata vetra. Okrutna čistota ovog mesta navodila ga je na pomisli o izbeljenim kostima, o razbijenoj posudi, o konačnom miru onih stvari iz kojih je nesavršena duša njihova izletela. Pogleda opet Gundalinua, najednom sa ledenom izvesnošću svestan da njih dvojica u ovom trenutku nemaju istu viziju. Ako bi oslušnuo onim drugim delom svoga uma... ali on ne može čak ni da zatraži od njega da čuje išta... ta bezimena prisutnost obratila bi se i njemu... ali, samo ako bi mogao zatražiti... "Duhovi?" reče, glasom koji je zvučao kao da dolazi od nekog neznanca.
     Gundalinu se nasmeja čudno, pridavljeno. "Hiljade njih..." Odmahnu glavom. "Svi ljudi koje sam ikada znao, i svi koje ću ikada upoznati, nalaze se među njima... Rid? Hoćeš li da saznaš budućnost? Ako budem stajao ovde dovoljno dugo, biću u mogućnosti da ti je kažem."
     Rid se zagleda netremice u njega, savladan iznenadnim paranoičnim neopoverenjem, onda zaključi da Gundalinu govori u nekom uopštenom, generalnom smislu reči. "Kako si uspeo da izdržiš svoj prvi boravak ovde, ako ti je bilo tako?" I sad mu je bilo gotovo neverovatno da je neko tako opsesivno kontrolisan kao Gundalinu mogao počiniti postupak maltene ludački - doći na Vatreno.
     "Pa, nisam bio sibil kad sam prvi put došao ovde."
     "I šta se ovde dogodilo?" prošaputa Rid. Nije se mogao uzdržati od tog pitanja.
     Posle nekog vremena, pošto B. Z. Gundalinu nije odgovarao, Rid reče: "Tebi. I onima sa tobom?"
     "Spadrin je ubio Anga", reče Gundalinu promuklo. "Ja sam ubio Spadrina. Nekoliko uboda nožem..."
     Rid prestade disati.
     "Kad sam likvidirao Spadrina i stigao, konačno, do Jezera, pokupile su me ubice iz Sanktuarijuma. Doveli su me pred nju... a Pesma me je zarazila."
     Namrštaj učini Ridove oči užim. "Protiv tvoje volje?" upita on.
     "Da." Gundalinuova šaka steže se bolno oko sibilske medalje. On se okrete od Rida i pođe napred, pažljivo birajući put po izlomljenom tlu. Išli su kroz napuštene ulice, zaobilazeći pale delove zgrada, silazili niz razlomljena stepeništa i zarđale metalne lestve.
     "Zašto?" reče Rid najzad.
     Gundalinu stade, okrete se u mestu. "Šta zašto?" upita oštro. "Zašto sam došao ovde? Zato što više nisam imao zbog čega da živim. Zašto me je inficirala? Zato što smo oboje dospeli Na-kraj-sveta..." Njegov glas se prelomi. Na planeti Četvrtoj izraz otišao na kraj sveta je značio poludeo. "Želela je družbenika..." Sklonio je pogled, zagledao se u jednu kulu, onu koja se, usamljena, izvijala iz najvišeg dela grada; ali i njoj je jedan deo, negde oko sredine, bio zamenjen slojem sirove stene. "Možda je pomišljala da će steći mir ako mene prinese Jezeru kao hranu..." Diže obe šake, istrzanim pokretom koji je donekle nalikovao na sleganje ramenima. "Posle toga, čuo sam i ja Jezero, kao i ona. Uzelo me je... uzelo mi je mnogo vremena, ali najzad sam shvatio šta je pokušavalo da mi kaže. Zaista sam verovao da sam poludeo. A ipak, nekako, sibilstvo me je vratilo mentalnom zdravlju." Pošao je dalje, i nije se osvrtao da vidi da li će Rid ići za njim. A Rid je išao za njim, zalazeći sve dublje u Gundalinuov grozničavi san. "Malo je nedostajalo da se ubijem, eno tamo gore, dok nisam shvatio." Pokazao je prstom napred, prema jednoj kanjonskoj ivici. Tamo su išli. "Ni u šta nisam mogao da budem siguran."
     "Znam to osećanje", promrmlja Rid. Osećao je da mu se usne suše, da pucaju. "Bogovi, da... znam ga." Gundalinu zastade, okrete se da ga pogleda. "Kao da ne možeš... da postaviš pitanja. Čak ne znaš ni koja. A kad bi samo mogao da se dosetiš pitanja... onda bi bar znao šta... nedostaje." Osećao je da ga oči peku, najednom pune suza, kao da neki zbunjeni deo njega i sad vodi bitku da ožali, ne, već pre svega da dozove u sećanje, neku neizrecivu, zaboravljenu nepravdu za koju krivci nikad neće moći da budu kažnjeni. Ostade pognute glave, zureći u tlo ispod svojih nogu, po kome je bilo razasuto mnogo krša. "Ja, kad radim, uvek znam koja pitanja da postavim. Ali..."
     "Tačno tako", reče Gundalinu tiho. U hodu se osvrte, i zato se spotače. Rid, bez razmišljanja, pruži ruku i podrža ga. Na to Gundalinu klimnu glavom i dotače Rida po ramenu, kratkotrajno, zahvalno. Nastavili su pešačenje, ali sada rame uz rame. "To te prvo nauče, kao pridošlicu u redovima Kartografa: da svi odgovori već postoje i svi su tamo negde, spremni, samo treba da ih neko uzme. Potrebno je samo postaviti prava pitanja." Gundalinu se nasmeja; zvuk opor i gorak to bejaše. "A to zvuči tako prosto. Cenu postavljanja tih pitanja saznaš tek kad bude prekasno." Šutnuo je jedan kamen, koji se otkotrljao ispred njih i odskočio preko ruba litice, u ambis. Gundalinu ubrza hod kao da ga vuče nezadrživa želja da za kamenom poleti i on.
     Već su stigli na rub, i Rid dočepa Gundalinua za mišicu, iznenadnim zahvatom zadržavanja. Gundalinu je reagovao osmehom, i Rid ga pusti. Pogleda za Gundalinuovim pogledom, dole, i oseti nagli talas straha i olakšanja: njegov pogled je padao, padao i padao, niz goli okomiti zid kanjona, do reke sa zelenim venama koja je proticala pedeset metara niže.
     Gundalinu otpusti dah, tako da je to bilo blisko uzdahu. "Eno ga."
     Rid pođe pogledom uzvodno do stecišta dva kanjona. Tamo nađe nešto, neki treptaj, neki sev nastao tako što se voda u svom neumoljivom proticanju dizala oko nečeg i prelamala sunčevu svetlost drugačije. Nešto veliko, nešto metalno, sklopljeno iz delova, oblik na neki čudnovat način dobro znan... "Brod", reče on. Nije to kazao kao pitanje.
     "Jeste", prošaputa Gundalinu. Njegovo lice punilo se zadivljenošću. "Tačno tako ga pamtim." Čučnuo je, održavajući ravnotežu lako, opet lucidan, sad kad je njegov um našao žižu na koju se može koncentrisati. "Moramo sići dole, što je pre moguće."
     "Ispod vode je", reče Rid; realnost onog što je video počela je sustizati viđenje samo.
     "Znam", reče Gundalinu, tonom kao da je Rid pomenuo nešto najsporednije.
     Rid oseti kako vazduh oko njega najednom postaje viskozan, nepodoban za disanje. "Ali... dubina je sigurno dvadeset, trideset metara. Nisi rekao da će biti... tako. Ispod. Nemamo planove imperijalnih brodova. Čak ne možemo ni da ga proverimo, da bi utvrdili da li u toj olupini postoji išta vredno spasavanja!"
     Gundalinu diže ka njemu pogled, napola namršten od iznenađenja; onda se, pomišljajući da shvata, napola osmehnu. "Imamo šlemove u vozilu, opremu za spasavanje ispod vode. Možemo da zaronimo i da ga istražimo, nas dvojica. Ja mogu pomoću sibilskog transfera da saznam da li smo dobili ono što nam treba."
     Rid se odmače od ivice provalije, sklopi oči i poče se vući za uvo. "Da, moramo. Ne možemo to ne učiniti. Šansa je suviše neverovatna..."
     "Vrtiš glavom", reče Gundalinu. Ustade. "Rid - je l' te strah od vode?"
     Rid se nasmeja oštro. "Nije. Zašto bih se bojao vode?" Vode, ledene do smrzavanja, crno ledene, vode koja se sklopila iznad moje glave, zbog nje više ništa ne vidim, zatvorila mi je uši...D
     "Jesi imao neko loše iskustvo?"
     "Nisam!" Voda mi puni usta, nos... Pa, on koluta očima kao zver, pokušavajući da nađe Gundalinuovo lice, da izroni, izroni do svetlosti... "Nema problema", insistirao je njegov glas, neljudski smireno, kao da neko drugi kontroliše njegove spoljašnje postupke sada, kontroliše njega kao marionetu na koncima. O, bogovi, šta nije u redu sa mnom? Ali to nikada nije bilo ono pravo pitanje; niti će ikad dobiti odgovor. "Ajmo mi odavde", promrsi Rid Kuleva Kulervo. "Hoću da se vratim u kamp i nastavim eksperiment."
     Gundalinu klimnu glavom. Lice mu je sad bilo pokriveno senkama iscrpljenosti i sumnje; ako je imao kakva pitanja, nije ih postavio. Dok se okretao da pođe, telo mu je bilo ukrućeno od napetosti. Ali prema vozilu se zaputio brzo i pouzdano; koračao je bez osvrtanja.
     Prizor koji ih je dočekao kad su opet ušli u svoje terensko vozilo bio je tako besmislen i banalan da je iz Rida izmamio trenutak smeha. Niburu i Sarun su sedeli na podu, prekrštenih nogu, i igrali tri-di-hamu, zaneto kao dva đaka, kao da su zaboravili da čuče u srcu jednog avetinjskog grada u sredini jezera od rastopljenog kamena, gde se prostorvreme vezuje u čvorove. I da bi u svakom trenutku ostrvo moglo, kompletno, iščeznuti ispod njih, i povući u propast i njih.
     Na zvuk Ridovog smeha, Niburu diže pogled: činilo se da nije iznenađen, već blago nezadovoljan. Sarun se, na podu, izmače kao krivac, kao da se plaši da su ga uhvatili u činu veselja i zabave. Brže-bolje se osovi na noge, i dohvati pušku.
     Rid prestade da se smeje: već se predomislio, štaviše shvatio je da ga ni najmanje ne zabavlja ovo što je video. Zapilji se besno u Niburua. "Idemo." Niburu isključi igricu i strpa je glatkim pokretom u džep. Bez komentara sede za kontrolne uređaje; izraz na njegovom licu je govorio da mu je sve jasno od trenutka kad je video kako njihove face, na povratku u vozilo, izgledaju.
     Poleteli su sa ostrva i vratili se do logorišta, bez ikakvih incidenata ili ičeg što bi im skrenulo pažnju. Kad su sleteli, Ananke je izišao da ih dočeka; lepo se videlo da mu je laknulo. Hundet je samo gledao, nepomičan i nimalo dirnut, a Sarun je pomagao njima trojici oko iznošenja sanduka sa konteinmentom. Sanduk je sa donje strane imao rešetku sa energetskim poljima za lebdenje, ali trebalo je njime manevrisati i odvući ga u šator-kupolu gde se nalazila njihova improvizovana laboratorija.
     Rid je neupadljivo ali pomno motrio na Gundalinua, i sa olakšanjem konstatovao da je Gundalinuova pažnja, koliko se moglo videti, savršeno koncentrisana na eksperiment koji su nameravali sad da izvedu. Bilo je to maltene kao da mu Jezero daje predah, pušta ga da misli. Rid nije imao ništa protiv toga. Nije ga više mučila, bar ne mnogo, činjenica da se juče, u svom prvom dodiru sa Jezerom, onoliko nervirao. Zapita se da li Jezero i prema njemu pokazuje istu ljubaznost, ili su obojica samo počeli da se privikavaju na njega, kako je Gundalinu predvideo.
     "Uuuuu-redu", reče Gundalinu kad je sanduk sa konteinmentom bio dobro pričvršćen na svoje mesto. "Niburu, zahtevam da ti i svi ostali pođete sad u trifibiju. Letećeš u krug i čekaćeš da nas dvojica pozovemo... ili da ne pozovemo. Jasno?"
     Niburu klimnu glavom. Sa njegovog lica nestao je svaki izraz, jer, shvatio je implikacije tih reči. "Šta, to je tol'ko opasno?" upita on, sa nevericom za koju Rid pomisli da je apsurdno detinjasta. "A, hm... ja hteo da gledam." Baci pogled ka Ridu, da proveri, kao što je navikao, njegovu reakciju. "Koliko znam vakcina je radila perfektno, kad ste je isprobavali ranije."
     Rid je suzbio svoj prvi impuls - da se namršti. Umesto toga klimnuo je glavom. "Jeste. Ali imali smo daleko manju količinu, i znatno čvršću kontrolu nad situacijom. Ne bi trebalo da bude ikakvih problema. Ali, Gundalinu je video kako izgleda kad problem počne." Okrete se u Gundalinuov postojani pogled. "Znaš", reče mu naglo, "dovoljan je samo jedan od nas, da ovo uradi. Zašto ne pođeš sa njima? Ne treba da stavljaš glavu na kocku." Oseti da ga Niburu gleda sa nečim nalik na iznenađenje. I sam oseti da je, na čudan način, iznenađen, i to iznenađen činjenicom da je nekom delu njega opstanak njegovih naučnih otkrića zaista važniji od ove ekspedicije i od njegovog sopstvenog opstanka...
     Gundalinu uzvi jednu obrvu. "Imam puno poverenja u ovaj proces", reče.
     Rid se ovog puta namrštio. "Glupost. Ne budi magarac. Ako obojica poginemo, neće imati ko da obnovi stvar."
     Gundalinu se osmehnu. "Sve je u celini dokumentovano." Oči su mu bile pune čudnog svetla. "Rid, već godinama čekam ovaj momenat... možda ga celog života čekam."
     Rid slegnu ramenima i osmehnu se, ali uz primetno nezadovoljstvo. On se temeljito pobrinuo da dokumentacija o njegovom delu posla ostane, na presudnim mestima, nekompletna; niko osim Gundalinua, koji je s njim tako blisko sarađivao, ne bi ni približno mogao da ponovi sve što su zajedno postigli. "Važi. Mislim da to razumem... Niburu, sklanjaj ljude." Mahnuo je rukom, i na tren ugledao nešto što je moglo biti divljenje, ili čak zavist, u finalnom pogledu koji je Niburu uputio njima dvojici. Niburu zatim izvede Anankea i Saruna iz laboratorije.
     Kad su otišli, Rid je započeo pripreme. Gundalinu je radio naporedo sa njim, ne zaostajući nimalo, smireno delotvoran, kao da su oduvek saradnici. Korak po korak, obuhvatili su kupolu zaštitnim energetskim poljem, probudili monitore, uključili redom sve procesore koji će uneti vakcinu u konteinment, dva puta proverili svu perifernu opremu. Rid je izvadio epruvetu sa vakcinisanom plazmom iz jednog izolovanog kofera, i stavio je u ulazni otvor na spoljašnjem štitu sanduka sa konteinmentom.
     Iz trifibije su javili da su na bezbednoj udaljenosti; ova vest je stigla komunikacijskom linijom upravo kad su njih dvojica završili poslednju sistemsku proveru. Rid je izgovorio naređenja procesoru i pritisnuo palac na jednu svetleću površinu na panelu; time je procedura pokrenuta. Gundalinu je stajao pored njega, i, Rid vide, zavukao zglavak jednog prsta u usta i zagrizao.
     Rid se samo vukao za uvo, čekajući instinktivno povratnu spregu koja ne dođe - ni tada, ni ikada. Najednom je bio svestan neizdržljivog osećaja da ne čuje, ali na onaj isti način koji ga muči i prati otkad on zna za sebe; ne zbog gluvoće, ovo je... ovo je... Besno trže svoju pažnju nazad na displeje ispred njega. Ekran mu je davao primitivnu trodimenzionalnu sliku onoga što se dešavalo u laboratorijskom postrojenju.
     Gledali su kako vakcina teče niz levak i stiže na svoje mesto; kako mašinerija izvršava, korak po korak, njihova precizna naređenja, oslobađa supstance raznih zapreka i štitova... otvara kavez stasisa, polja u kome vreme ne teče, a koje je njima bilo najbolji način da zadrže nestabilnu plazmu u zarobljeništvu. Ridove šake se grčevito otvoriše: vakcina je ubrizgana.
     U tom času i stelarno-pogonska plazma je oslobođena. Statična masa svetlosti, jedina slika koju su dobijali o onome u konteinmentu, mada ne direktna slika nego samo simulacija, sada ožive. Rid vide previranje, mutaciju, difrakciju, najzad simulacija ispred njega postade vizija haosa, njegovim očima sasvim nerazumljiva. Gundalinu je psovao, držeći se šakama za glavu.
     Rid je prisiljavao svoje oči da ostanu otvorene iako su htele da se zatvore. Video je kako uskomešani haos dobija novi oblik - i kako taj oblik počinje lagano da se menja, da postaje razumljiv njegovim očima. Različiti obrasci su se zgušnjavali u nasumične plamsaje vatre, u razgranavanja mraza, u obale tuđinskih svetova... ali te promene su se usporavale, mutacija se smirivala, ono unutra je postupno kapituliralo pred razumom i poretkom. Najzad se smirilo, čvrsto vezano za onu struju stvarnosti u kojoj je i nastalo. Sad čeka. Čeka njihovu komandu.
     Rid je usisao dah, zatim se oglasio promuklim slavodobitnim krikom. Okrete se, dočepa Gundalinua za mišice ruku, kao da ga grli.
     "Uspelo..." šaputao je Gundalinu, ošamućen. "Uspelo! Zar ne...?" Njegove šake su se sklopile preko Ridovih.
     "Jeste." Rid se osvrte ka displejima. "Pod kontrolom je. Postigli smo to! Dobili smo - dobili smo sve!" Pogleda opet Gundalinua, i primeti da iz nekog razloga dodiruje tog muškarca, a da je ovaj položio šake preko njegovih. Otkide se od Gundalinua i zatetura se unazad.
     Gundalinu je klimao glavom, nesvestan toga. "Tako je, osećam... Osetio sam da se dogodilo." Glas mu je bio zagušen od emocija. Trljao je lice, maltene kao da briše suze. Rid se zapita da li mu je to olakšanje, ili bol, ili radost - šta može osećati onaj ko je, kao Gundalinu, išao kroz pakao samo da bi spasao Jezero i svoj sopstveni zdrav razum.
     Rid je bio srećan - sobom zadovoljan, na jedan čisti, činjenični način; retko kad se tako osećao. Ali onaj nalet osećanja trijumfa, doživljen u trenutku ovladavanja plazmom, rasplinuo se jednako brzo, sa prvim pogledom u Gundalinuove oči; emocije su potonule u nultu ravan, kao da sad sve predstavlja nagli pad. Pojma nije imao zašto.
     Zatrese glavom, govoreći sebi da je ovo samo prva etapa njegove prave pobede; da će pravo zadovoljstvo tek da oseti, kad uzme ono po šta je ovamo došao i kad se s time vrati Mundilferi. Mundilferi, čija ljubav je jedini ljudski kontakt njemu potreban. Mundilferi, čiji dodir ga može navesti da zaboravi sve, da zaboravi bilo šta... pa i da zaboravi ovaj trenutak. Zagleda se u displeje, koji su mu i sad govorili tačno ono što je želeo da oni govore.
     Konačno ipak vrati pogled ka Gundalinuu, maltene protiv volje. Ono po šta je on došao u Nakrajsveta nalazi se sada ovde: on to ima. Treba sprovesti sledeći deo plana odmah, dok su Gundalinu i ostali još sasvim neoprezni...
     Ali pojavio se i taj brod, starocarska olupina koju mu je Gundalinu pokazao danas. Eh, kad bi u njoj postojalo išta nalik na ispravnu pogonsku jedinicu... Ne, on sebi ne može dozvoliti da takvu mogućnost zanemari. Mora održavati ovakve odnose, još malo; ova nesigurna ravnoteža treba da potraje dok ne sazna pouzdano. A brod može proučiti jedino ako Gundalinu pođe dole s njim, da mu daje odgovore.
     Ne, on ne može nikoga da ubije danas. Ne mora nikoga da ubije danas. Niko ne mora umreti danas...
     Okrete se od prizora Gundalinuovog lica; progovori grubo u komunikator, pozivajući Niburua i ostale da se vrate u kamp.
     "Kulervo, kakvi su izgledi", progunđa Gundalinu, glasom još napetim, "da vakcinišemo celo Jezero? Sad bismo to mogli. Trebalo bi da reprogramirani virus jednostavno nastavi da se širi, neograničeno..."
     "Ne." Rid se osvrte: čuo je u Gundalinuovom glasu dva osećanja, nadu i glad, koja bi mogla biti, ili ne biti, stvarno Gundalinuova. "Hoću reći, idemo korak po korak. Važi?" Govorio je nelagodno. "Prvo da mi budemo sigurni da je ovo sasvim stabilno." Bio je skoro potpuno siguran da je plazma savršeno stabilna - i da je Gundalinuova namera ispravna. Ali njemu, Ridu, bi zaista samo još to trebalo: da izruči organizaciji 'Zlatna sredina' i Karemovcima u šake neograničenu zalihu zvezdopogonske plazme! Ne, on će im ostaviti tačno ono što su pre ove ekspedicije imali, naime, ništa. I manje nego ništa, ako bude radio mudro... Pogleda opet ka Gundalinuu, pa opet dole; šake su mu se stezale.

     "Niburu!" Rid je učinio pokret samo vilicom, i na taj način pozvao Niburua da dođe iz grupe tela okupljenih oko potmulo žareće solarne kuhinjske peći.
     "O'š probaš čorbu, gazda?" reče Niburu, trpajući, kao lopatom, još jednu količinu hrane u svoju facu. Stao je i pogledao Rida. "Nije loša, ako smem da se hvalim. Smatrao sam da smo svi zaslužili nešto speci..."
     "Zašto, do vragova, oni jedu sa nama?" preseče ga Rid razdražljivo, vukući ga još dalje oko krivine laboratorijske kupole, u senke.
     Niburu baci pogled preko ramena, ka figurama koje je i sad mogao videti, mada jedva. "Pa, Gundalinu jede s nama..."
     "Znaš ti šta ja mislim", odseče Rid. "Vojničine."
     Niburu mu uzvrati pogledom nelagodnim i prkosnim. Slegnu ramenima. "Želeo sam da pozovem Saruna, pa sam morao i Hundeta. To je, kao, žurka, da proslavimo..." Rid primeti da Niburu miriše na pivo: sigurno su svi pili neki bućkuriš kupljen u kompanijinom gradu.
     "Jeb'o te, šta misliš ti, šta je ovo?" Rid ga dohvati za prsa košulje i zadrma ga samo jednom, ali jako, prosipajući čorbu. "Neki prokleti klub? Neka jebana primitivna turneja? Ono su neprijatelji!" Još mu samo to treba, da Niburu i Ananke počnu da sagledavaju ta dva potrošiva komada mesa kao nekakve individue, prijatelje.
     Niburu se zacrvene. "Meni nisu neprijatelji..."
     "Nemoj mi srati to, kao, naivan si." Rid ga pusti; video je nerazumevanje na tom licu. Najradije bi ga zadavio. "Kad bi oni znali zašto smo mi stvarno ovde, šta misliš, šta bi nam se dosad već desilo, svima?"
     "Bili bismo svi mrtvi. I ko bi mogao da im zameri?" reče Niburu gorko. "Ali ipak su ljudska bića." Izraz na njegovom licu postade opasno samouvereno-pravednički. "Uostalom prekasno je da im se sad otkaže poziv. Oćeš jedeš - nećeš jedeš?"
     Rid je besno zurio u njega. Reči koje bi razbile Niburuov svet fantazije ispunjavale su mu usta, ali je jezik odbijao da ih ispljune. Niburu se okrete i ode krutim koracima. Rid uzdahnu, i pođe za njim, shvatajući da je za Niburua već prekasno. Ali to nije važno, bitno je da za njega, Rida, nije prekasno, da je njegova odlučnost još čvrsta.
     Za Niburuom uđe u otvoreni prostor između kupola. Sede na jednu od 'visećih' sling-stoličica i poče jesti, smeškajući se osmehom sasvim praznim. Čorba je bila dobra; puna ljutih začina, u količini dovoljnoj da spali zaostali ukus bajate dehidrirano-smrznute hrane. Koncentrisao se na teksturu te hrane, na prodorne ukuse koji su mu se dizali u glavu; do njega je sedeo Gundalinu, ali toliko zauzet svojim mislima, ili mislima Jezera, da nije ništa govorio, a Ridu je baš laknulo kad je video da je to tako. Nastojao je da ne gleda kako Ananke dopušta Sarunu da drži kvola u krilu; da ne vidi kako se kvol potrbuške penje uz prsa košulje Sarunove uniforme, mokra od znoja, da bi se ututkao, prijateljski mrmljajući, ispod Sarunove donje vilice; i da ne vidi kako se osmeh oblikuje na Sarunovom mršavom, iscrpljenom licu - prvi put, bar koliko je on dosad video; da ne oseća na sebi pogled kojim je Niburu nastojao da odmeri njegove reakcije. Činilo se da je samo Hundet raspoložen isto kao on; zato je gledao Hundeta.
     Hundet je pogledom preletao preko svih prisutnih, a Rid u tim očima vide svoju alijenaciju odraženu kao u ogledalu. Hundet sad iskapi i talog od svoje, verovatno ne prve danas, boce uvunga. On mrzi ovaj pustošni nadrealni predeo, ove strance čudnog izgleda, tuđine koji vladaju njegovim svetom i njegovim životom - mrzi sve što ne razume, što će reći, mnogo toga. Mrzi ono čega se plaši; zato pije sve dok u njegovoj svesti svi ne postanu životinje u jednakoj meri kao on. Ako mu zakon ne pruži neprijatelja, on se iživljava na nekom 'zelenom gušteru' kao što je Sarun; mlati svoju ženu, ako je ima, mlati svoju decu, pesnicama, nogama, lupa ih kundakom. Ruke čoveka te vrste držale bi te ispod površine, u crnoj hladnoj vodi... Rid opsova i ispljunu: oči su mu zasuzile od neočekivanog zalogaja samo začina. Poteže jedan dugi, besmisleni mah iz flaše hladnog piva, boje pišaćke, koja je sedela uz njegovu čizmu.
     Hundet diže pogled i uhvati ga kako zuri, pa i pročita izraz na njegovom licu pre nego što je Rid imao vremena da ga opet učini neutralnim. Hundetova faca se smrači; pogledom opet poče dodirivati, sa očiglednim gađenjem, svakoga ko je sedeo oko njega. Diže se polako na noge, gunđajući neku uvredu na svom jeziku, i poče se udaljavati iz kruga. Okrete se samo na zvuk Sarunovog smeha; a Sarun se smejao glasno, zaboravljajući sve sve drugo, podstaknut nečim što mu je kvol uradio ili Ananke rekao.
     Rid je, sa neobičnim osećanjem već viđenog, posmatrao kako Hundetova noga u čizmi zamahuje da ritne Saruna jako u butinu. Kvol izlete Sarunu iz ruku, a Sarun pade napred, preko peći. Ananke dohvati kvola u vazduhu, refleksnim ispružanjem akrobate. Sarun skoči na noge, lupajući šakom po svom rukavu koji se dimio, lica šokiranog od bola i iznenađenja. Hundet zareža neko naređenje. Rid je dalje gledao, opčinjen i protiv svoje volje, kako ono zadovoljstvo koje je maločas unosilo živost u Sarunovo lice sada posustaje, tako da na kraju nestade svaki izraz. Vojnikove oči bile su kao rupe u zidu, crne i prazne, dok je odlazio za Hundetom, bez ijedne reči, iz kruga stranaca koji su zurili u njega.
     Niburu tiho opsova. Gundalinu poče da se diže sa stoličice, otvarajući usta da počne ljutiti protest.
     Rid ga uhvati za mišicu ruke i povuče dole i nazad. "Ne reci ništa."
     Gundalinuov namrštaj okrete se ka njemu. "Ili će da prestane tako da maltretira tog čoveka, ili ću ja..."
     "Neće on da prestane", reče Rid ravno. "Ako ga pozoveš zbog toga, samo će čekati da okreneš leđa. A onda će mučiti malog još gore, zato što si mu ti napravio problem oko toga. Ne mešaj se."
     Gundalinu je zurio u njega, onda se polako opustio na stoličici; sav njegov otpor je prestao. Klimnu glavom, usana stegnutih od rezignacije. Rid baci pogled na ostale, vide da opiranje bledi i na tim licima a za sobom ostavlja bespomoćni gnev. Gledali su kako Hundet ulazi u trifibiju da unutra odspava svoje pijanstvo, a Saruna ostavlja na straži ispred vozila. Sa tog mesta, na suprotnoj strani logora, Sarun je mogao da vidi sve što se dešava u društvu okupljenom oko peći, ali ne i da im se pridruži.
     Posle nekoliko beskonačnih trenutaka ćutanja, Gundalinu opet ustade. "Bio je dug dan", reče. Zađe u šator-kupolu gde je bio njegov ležaj za spavanje.
     "Sarun je u vojsci", reče Niburu, "zato što je odred vojske jednog dana banuo u selo gde je njegova porodica živela, i pokupio sve mlade muškarce koje je našao. Odveli su ih pred uperenim cevima. Tri godine je već u armiji. Ima osamnaest godina."
     Rid je zurio u njega. "Do vraga, kako ti saznaješ takve stvari?"
     "Pitam", reče Niburu, uzvraćajući jednakim zurenjem.
     "Postoje neke stvari koje ne možeš da promeniš, Niburu." Rid skloni pogled od Niburua. "Osim, naravno, ako si spreman da ubiješ nekoga." Ustade i ode ka svom mestu za spavanje, ne osvrćući se.