26. KAREMOF: Pernateovo imanje

     U ovoj dvorani, jedan deo zida bio je uvučen i, između prozora, obložen draperijama; tu je stajao Gundalinu, patuljast u poređenju sa površinama prozora, koji su bili upola viši od njega. Uživao je u ovom trenutku samoće, mira, nekretanja. Pade mu na um da u poslednje vreme stalno zatiče sebe kako gleda kroz neke prozore. Zapita se šta li to pokušava da ugleda.
     Samo ovaj vidik, pomisli: pejzaž viđen iz Pernateove palate svakako vredi gledati. Zalazeće sunce ispisuje stazu rastopljene svetlosti preko daleke površine mora, kao da zove... On odjednom pomisli na Jezero vatre.
     Potisnuo je tu sliku iz uma. Nema on više nikakva posla sa Vatrenim jezerom. Taj deo planete Četvrte, nazvan Nakrajsveta, postaje samo jedna neugodna uspomena, za njega i za stanovnike planete. Onaj njegov čin očajanja, kad je hitnuo zvezdopogonsku vakcinu u Jezero, postigao je upravo ono što se Gundalinu bogovima molio: započeo je lančanu reakciju, koja sada postupno vraća Jezero pod kontrolu, tako da košmarni fenomeni u tom prostoru polako nestaju. Hegemonija će imati zvezdopogonske plazme u dovoljnim količinama; ako je bude koristila mudro, imaće je za čitavu večnost... uprkos Ridu Kulervu i njegovoj bratiji.
     Saznanje o tom uspehu pomoglo mu je da se oporavi od psihološkog udarca pretrpljenog kad je video ko je zapravo, i šta čini, taj Kuleva Kulervo... da se oporavi od ljutnje na samog sebe, što je bio tako slep, poklonio toliko poverenja jednom neznancu, što nije raspoznao da je Kulervo emocionalno labilni ubica i, kao što se naknadno saznalo, član Bratstva. Kulervo ne samo što je uspeo da iznese i Bratstvu preda uzorak plazme sposoban za dalju samoreprodukciju, nego je ukrao i jednu pravu, upotrebljivu zvezdopogonsku jedinicu: motor za preskok od zvezde do zvezde.
     Ali, iako je Kulervo izneverio Gundalinua, Bratstvo nije uspelo da omete napor Zlatne Sredine i drugih autentičnih ogranaka Kartografa da steknu vlast nad glavnom, ogromnom zalihom plazme... niti da ubije jedinog čoveka koji, u naučnom pogledu, sve ono što je Kulervo radio razume jednako dobro kao i Kulervo sam.
     Još od tog dana B. Z. Gundalinu se pitao zašto ga Rid Kuleva Kulervo nije usmrtio... skoro isto tako često kao što se pitao da li bi on sam, bez pomoći Kulerva, ikad našao rešenje za problem kontrolisanja plazme. Posle dužeg vremena uspeo je da poveže stvari: upravo brilijantnost Kulervovog uma učinila je da on tako dugo ne shvati šta je Kulervo zapravo. Kulervova genijalnost bila je tolika da Gundalinu nije uspeo da vidi ništa dalje od njihovog potencijala da zajednički postignu cilj koji su obojica tako žarko priželjkivali, svako iz svojih, drugačijih razloga... zanela ga je mogućnost da gleda tog genija u akciji, da sarađuje s njim, da učestvuje u tom čistom, uzvišenom stanju svesti, u stvaralaštvu. Posle svega, uprkos Kulervovom izdajstvu - uistinu, zbog njega - Gundalinua je javnost prihvatila kao heroja još većeg nego pre.
     Nije mu izmakla ironija tog ishoda, kao ni tajanstvenost Kulervove odluke da ga ipak ostavi u životu, sa svim znanjem koje ima. Gundalinu je već prikupio sve podatke koje je preko svojih veza u organizaciji Kartografa mogao prikupiti o poreklu Kulerva, ali te informacije nisu se mogle sabrati u logičnu celinu. Kulervo je bio čovek poznat pod nadimkom 'Majstor' u unutrašnjim krugovima Kartografa. Izvan tih krugova, bio je samo paranoično govorkanje, mračna legenda policijskih hodnika; a to mu je i dolikovalo, jer je bio verovatno najblistaviji um od Vanamoinena do danas. Govorili su da sam ja novi Vanamoinen, rekao je jednom prilikom sam Kulervo. Ali, po raspoloživim podacima, nije stekao gotovo nikakvo redovno obrazovanje. U Bratstvu je počeo kao član jednog od najnižih redova. Na planeti Samathi policija ga traži pod optužbom da je ubio svog oca. Navodno samo zbog svoje sirove genijalnosti uzdigao se kroz redove Bratstva, do jednog od ključnih položaja, iako još nije napunio ni dvadeset godina. Gundalinu nije verovao. Iz te jednačine, jamačno, nedostajali su neki elementi. Raspitivao se i dalje, nadajući se da će postaviti nekome, negde, ona prava pitanja, i dobiti odgovore koji su mu potrebni.
     Sa Četvrte je Kulervo nestao bez traga, iako je vlada Četvrte dala uzbunu i pokrenula potragu za njim. Službena verzija glasila je, da je Kulervo poginuo od dejstva nepouzdanih fenomena blizu Vatrenog jezera. Međutim isti oni privatni izvori koji su mu javili - prekasno - s kim je Kulervo zapravo povezan, dodali su i informaciju da je Kulervova trifibija uzletela do orbite i onda iščezla, praktično u isto vreme kad su njih dvojica imali svoj konačni sukob. Zato je Gundalinu jedino mogao verovati da je Kulervo, svojom divljom genijalnošću, našao način da pobegne iz klopke, da prinudi zvezdopogonsku jedinicu na infinitezimalno kratkotrajni skok do orbite, a zatim na sledeći, do neke zvezde. To bi značilo da Bratstvo sada ima zvezdopogonsku plazmu, pa čak i pogonsku jedinicu prema kojoj se mogu proizvoditi nove, identične. Znao je da će oni to postići, ako je Rid Kulervo na čelu njihovog projekta, za tili čas.
     Iz ovoga je sledilo da će Gundalinu, od momenta kad opet doputuje do svoje rodne planete Karemof donoseći drugi uzorak plazme, biti, još jednom, zarobljenik svojih dužnosti. Ovo predviđanje se ostvarilo. Evo, već godinu dana on je u prostoru Karemofa, a tek sad je stigao da sleti na samu planetu, da zakorači nogom po njenoj površini.
     Sva iole važnija industrijska aktivnost planete Karemof odvijala se izvan planete same, u cislunarnom svemirskom prostoru ili na površini dvaju meseca. Evo, pada mrak, a Gundalinu već vidi dugine boje koje će prožeti noćno nebo Karemofa. Kao dete, verovao je da su lepe. Ali čim je odrastao dovoljno da shvati o čemu se radi, rekli su mu da je to industrijsko zagađenje orbite. Tu cenu Karemof mora da plaća, ako hoće da zadrži svoju supremaciju u njihovoj zajednici planeta, Hegemoniji, govorili su mu - ali su govorili kao da je to nešto čime se treba ponositi. Ta saznanja su, njemu, upropastila lepotu neba. Nikada više nije mogao na isti onaj način da vidi te boje. To je, po Gundalinuovom sadašnjem uverenju, bio prvi korak na njegovom dugom putu gubljenja zabluda.
     Ipak, prijalo je, bilo je toliko mnogo prijatnije nego što je mogao i da zamisli, vratiti se na svet gde je rođen... i biti primljen sa dobrodošlicom u jednako dobro znani socijalni svet, u onu društvenu klasu u koju je rođenjem ušao. Posle bruke na Tiamatu, gde je pokušao samoubistvo, mislio je da taj svet neće nikad više ni videti, a kamoli se u njemu osetiti dobrodošlim. Međutim, evo, tu je: 'Časni komandant Gundalinu-eškrad-ken, tehničar drugog nivoa, heroj hegemonije', i tako dalje, i tako dalje.
     Sve ono što je doznao o sebi i o svom mestu u svemiru, tokom odsustva sa Karemofa, navodilo ga je na misao da verovatno nikad više neće ni želeti da bude deo tehnokratije - jer doznavao je o licemerstvu, krutosti, predrasudama i nepravdama tog društva. A ipak, stajati ovde, u ovoj dvorani, udisati njen bogati miris istorije, puštati da izvrsne harmonije Lanteilove umetničke pesme natapaju tvoja čula onom istom suzdržanom strastvenošću koju je i sam umetnik sigurno morao osećati kad je doticao kompleksne strune saridie...
     Gundalinu dotače zavesu, kliznu žuljevitim šakama niz svilenu senzualnost tkanine koja je istovremeno prohladna kao voda i meka kao dečja koža. Uzdahnuo je i pogledao te svoje šaketine. Nikad on ni jedan žulj nije stekao tokom svih onih godina života na Karemofu. Kruti mišići i šake otvrdle od rada, pa, to je nešto za niže klase, za ne-tehe i neklasifikovane, a nije za tehnokratsku elitu koja svojim superiornim umom vodi Hegišku ka budućnosti još svetlijoj. Zapita se: šta će se desiti sada, kad je realna budućnost sustigla Karemovce kao što je, ranije, sustigla njega. Naslućivao je da je sociopolitička ravnoteža Karemofa, i cele Hegemonije, krhka baš kao što je njegova, Gundalinuova, emotivna ravnoteža bila pre susreta sa zvezdopogonskom plazmom.
     Radeći sa plazmom i sa pogonskim blokovima, otkrio je kako malo znanja Karemovci imaju o pravoj tehnologiji, onoj koja je bila praktikovana u Starom Carstvu. Ponosili su se svojom tehnološkom nadmoći, ali zapravo su bili ponosni na svoje življenje u prošlosti, u jednom sistemu koji je postao previše udoban, zatvoren, samozadovoljan. Planovi za nebrojene inovacije mogli su se dobiti iz memorije sibilske mreže, ali, bez trenutnog putovanja između zvezda koje bi poslužilo kao katalizator, niko nije ni pomišljao da se tim planovima pozabavi, zato što je sistem i ovako radio dovoljno dobro; ljudi na vlasti su poverovali da imaju najbolji od svih svetova, najbolji koji je, uz nesavršen način međuzvezdanog putovanja, moguć. "Kad bude Milenijum", govorili su, misleći: kad neko otkrije trenutni transport iz orbite jedne zvezde u orbitu druge. I došao je Milenijum, ali sad jedino bogovi znaju kakve će sve promene to povući, u životu svih njih. Znalo se da u poređenju sa Starom Imperijom njihova Hegiška izgleda kao - i jeste - mala, feudalna trgovinska unija. Ali Stara Imperija je imala i neke svoje probleme, koji su se pokazali fatalnim...
     Svestan tako neizvesne budućnosti, čeznuo je da bude u mestima kao što je ova dvorana, prepuna osećanja stalnosti, tradicije, savršenog mira. Dotakla je njegove uspomene, i zadovoljila jednu potrebu u njemu, na način kako već mnogo godina ništa drugo nije.
     Od dana kad se vratio u blizinu Karemofa, proveo je svaki tren svog vremena gore, u svemiru, angažujući se u svim aspektima nove zvezdopogonske tehnologije, gde god je mogao da se uvuče; zato je i stekao novi, veoma dubok društveni uticaj, u čemu su pomogli i njegovi kontakti među Kartografima, i njegov prestiž.
     Pošto je sibilskim transferom, koristeći pojedine članove Kartografa kao terminal, obavestio lidere Karemofa o svom otkriću, oni su odmah počeli planiranje i konstruisanje brodova u kojima će ta nova tehnologija biti korišćena. Nalazili su i načine da prilagode hiljade postojećih brodova za novi pogon; sve to, pre nego što je Gundalinu uopšte stigao. Počeli su, štaviše, da rade i na novom naoružanju, za koje su odavno imali planove ali ne i svrhu, u vremenima kad su ostali svetovi Hegemonije mogli biti kontrolisani, realno gledajući, samo ekonomskim sredstvima.
     Rezultat ovoga bio je, da je Gundalinu, dolazeći kući, otkrio - sa olakšanjem i sa uznemirenjem - da novi pogonski blokovi i čitava flota već u izgradnji vrve greškama, konstrukcionim i funkcionalnim. On je prvi video stvarnu zvezdopogonsku jedinicu, radio sa plazmom, on je saznao stvari koje nijedan drugi Karemovac nije mogao saznati. Pa ipak, trebalo je da inženjeri i istraživači pribave besprekorne informacije, jer sibilska mreža im je bila na raspolaganju. Bilo je od ranije poznato da sibilska mreža proticanjem vremena počinje da se kvari - nimalo čudno, u jednom sistemu toliko drevnom; ali mnogobrojnost grešaka zapanjila je Gundalinua kad su mu istraživački timovi najzad pokazali svoje rezultate.
     Nije mogao ni da zamisli da bi informaciona mreža od koje zavisi cela Hegemonija mogla pretrpeti takav krah. Gledao je izraze lica ljudi oko sebe kad se diskutovalo o tome, i govorio sebi da bar sibilska mreža nije oblast njegove odgovornosti. On je došao da gradi svemirske brodove; ako su se potkrale greške, biće ispravljene. Eventualni problemi sa sibilskom mrežom samo znače da je neophodno raditi najvećom mogućom brzinom, za slučaj da se slom tog sistema zaista približava. Međutim, nastojeći da ovo objasni istraživačima i inženjerima, postepeno je shvatio da su problemi sa sibilskim podacima samo izgovor, zgodan za prikrivanje nedelotvornosti u radu, birokratskog zapetljavanja, i nedostatka radne discipline.
     Dolazeći sa Četvrte, nije očekivao da će tako nešto naći kod svog naroda. Istina ga je pogodila kao stasisno polje. Ali mukotrpno stečena nova perspektiva omogućila mu je i da osmotri okom izvanaša, 'čoveka-izvan', kako tehnokratija stvarno funkcioniše. Analogija sa stasisnim poljem nije bila loša.
     Priznavao je, ali samo sebi, pomešane emocije koje su ga obuzimale: gubitak lepih iluzija, žaljenje zbog onog što je propalo, bar kad je reč o njegovom narodu, o kulturnom nasleđu njegovog sveta, o njegovom sopstvenom ponosu... uskraćenost, i olakšanje, kad god bi pomislio na Lunu Svetlohodnu Letnju i na Tiamat. Svaka godina odugovlačenja značila je da će dolazak Hegemonije na Tiamat biti za toliko odložen; prema tome, Luna će imati više vremena da obavi posao koji joj je sudbina namenila. Ponekad je morao suzbijati u sebi želju da namerno usporava proces koji je sam započeo; jer, lako se moglo desiti da poveruje da bi baš tako najbolje poslužio onom simbolu koji su oboje poneli.
     U takvim trenucima prisiljavao je sebe da se priseti njenog lica - i načina kako je njen duh uspeo da ga dosegne kod Vatrenog jezera, ogrnut izmaglicom plave svetlosti. Uspomena na budućnost, obećanje nekih trenutaka koje će njih dvoje tek proživeti zajedno... i reči trebaš mi. Uviđanje da ona svakog dana postaje starija, on takođe... da je njemu prošlo već devet godina od kad su se rastali, a njoj čak šesnaest godina, na Tiamatu. Nije mogao verovati: tako mnogo! Godine kao da su se, na neki način, rastvorile, kao snegovi Tiamata kad se tope u proleće. Za sve to vreme, on nijednom nije video njeno lice, osim na jednom duhu; ali je razgovarao s njom dvaput, oba puta u sibilskom transferu, i to jednom kad je bio napola lud od vatreno-jezerskog delirijuma, a drugi put kad je upotrebio ženu po imenu Han kao medijuma, samo da bi Luni javio da je ostao živ. Ponekad se pitao da li se zavarava, da li se uporno drži za jedan san o ljubavi, da li je to ljubav koja nema prava da postoji, i koja zapravo nikad nije postojala. Pa ipak, sećanje na dane provedene sa njom, koji su bili jedno specifično mesto izvan vremena, prostor u kome je on bio više živ, i više stvaran, nego ma kad pre ili posle, bilo je sećanje živo koliko i slika njegovog sopstvenog lica u ogledalu; a ogledalo mu je svakodnevno pokazivalo nove borice oko uglova očiju, bore kojih pre devet godina nije bilo...
     Onda bi, opet, frustracija nadjačala čežnju, podbola ga na još beskonačnije radno vreme, vreme nadgledanja kako drugi rade, raspravljanja s ljudima, podešavanja. Sad je sarađivao ne samo sa vrhunskim istraživačima u svemirskim naseobinama, nego i sa inženjerima-praktičarima, i sa radnicima na licu mesta, u brodogradilištima. Uviđao je da su mu oni jednako bliski kao i njegova društvena klasa, štaviše da sa njima često postiže bolje razumevanje. Time što je pridobio njihovo poverenje i njihovu lojalnost, ostvario je merljive rezultate dvostruko veće nego učtivim sugestijama i brižnim modifikacijama u krugovima teha koji su nadzirali rad tih ljudi.
     S druge strane, njegovo olako zbližavanje sa nižim klasama dovelo je do protivljenja i nelagodnosti u nekim drugim krugovima, naročito političkim. Oduvek je bio svestan da sebi ne može priuštiti luksuz da uvredi sebi ravne, naročito imajući u vidu njegovu mutnu prošlost koja nikad nije u celosti zaboravljena mada je postala 'iz učtivosti nespomenljiva' među aristokratima koji drže vlast na Karemofu. Gundalinu je želeo da se vrati na Tiamat što pre je moguće upravo zato što je i vladajuća elita to isto želela, s tom razlikom što je njima bilo stalo da se što pre opet dočepaju vode života, dok je on rešio da tamo stigne kao čovek koji će imati političku moć, u meri dovoljnoj da utiče na događaje, da suzbija ono što se spremaju da učine tom svetu, tom narodu... toj Kraljici. Dovoljno vlasti da joj pomogne da spreči izrabljivanje. Jer ako u tome ne bi uspeo, značilo bi da je ceo svoj život delao samo da bi je konačno izdao...
     Okrete leđa prozorima i mutnim tačkicama zvezda koje su počinjale da se vide kroz svetlosne velove na sve tamnijem nebu. Među tim sazvežđima on ne bi mogao videti dvojno sunce Tiamata ni kad bi to pokušao; te dve zvezde sastavljene u par koji se okreće oko zajedničkog centra bile su preogromno udaljene, čak na drugom kraju jedne od nasumičnih vremeprostornih 'crvljih rupa' između pojedinih Crnih kapija tojest crnih jama. Hegemonija je u izvesnom smislu bila više imperija vremena, nego prostora; imperija svetova do kojih se, zahvaljujući Crnim kapijama, može stići za razumno dugo vreme, bez obzira što između njih u prostoru nema baš nikakvog smislenog odnosa. Međutim, predstojala je promena i toga.
     Trebalo bi da se presvučem, pomisli on umorno, pre nego što zabava iza onih besprekornih dvokrilnih vrata od srebrnog drveta postane uspomena, i to takva na koju počasni gost B. Z. Gundalinu jednostavno nije ni došao. Ovde je došao sa namerom da zataškava izvesne uvređenosti, da šarmira, da razoružava, da se dodvorava, da manipuliše ljudima najveštije što može; zahvaljujući višegodišnjoj birokratskoj gimnastici na Četvrtoj, njegove sposobnosti u tim stvarima bile su sada znatne. Znao je društvene šifre, znao je šta će polaskati kome; sad, kad su zvezdoplovi napredovali ubedljivije nego pre, njegov politički uspon biće ograničavan samo sposobnošću njegovog želuca da podnosi obilnu hranu i obilnu hipokriziju, njegovu sopstvenu. Ovo je prvi od intimnih ali velikih skupova ovde dole, na planeti Karemof, gde su i danas palate bogatuna, elite; kasnije će uslediti slični prijemi i u orbitalnim habitatima. Gundalinu je potegao čitavu mrežu starih familijarnih veza, a mnogi od tih srodnika su, sa svoje strane, bili sada maltene bolno žudni da obnove bliskost sa njim; jednako je angažovao i svoje veze u organizaciji Kartografa, sve da bi ovakvi skupovi uspevali. Ovo je tek početak...
     Verovatno mu je baš zbog toga bilo tako teško da savlada svoju inertnost, da se pokrene kroz ovu sobu i uđe u privatno kupatilo gde mu je uslužni kućni sistem ostavio svežu uniformu sa odgovarajućom pokoricom od svih prikladnih medalja, insignija, počasnih oznaka, činova, lenti, rangova, stupnjeva, uključujući i porodični grb koji nije ni video još od kako je krenuo od kuće. Strogo uzev, nema pravo da ga nosi večeras, zato što nije najstariji od braće i sestara u ovoj generaciji. Međutim, najortodoksnijim tehovima - a to su oni za koje je njemu najvažnije da steknu dobar utisak - porodične loze znače više nego ma šta drugo; grb će ih podsetiti da je njegova loza besprekorna.
     Odavno nije video ovaj grb. Jednako dugo nije se dogodilo da posluga, elektronska ili druga, čeka da ispunjava njegove želje. Palata Pernateovih ima jedan od najusavršenijih kućnih sistema posluge; trebalo bi da mu to bude zadovoljstvo, ali posle tolikih godina samostalnog nabavljanja i obavljanja svega što mu je potrebno, osetio se, sad, malo nezgodno u toliko uslužnom okruženju. Ipak, on podseti sebe da su to većinom usavršeni, odlično programirani servomehanizmi. Na Karemofu se ne dozvoljava da pripadnici najnižih i najviših klasa čak i razgovaraju jedni sa drugima bez službenog prevodioca; visokorođeni zaobilaze ovaj problem tako što poslugu za svoje palate proizvode u fabrikama. Ovi oko njega, koji se ponašaju prema njemu kao da je bog, nisu ljudi; baš dobro, jer neće nimalo zainteresovano gledati njegove zakrvavljene oči, njegovu ružnu neobrijanost, neurednost kose, izgužvanost njegovog radničkog svepokrivnog jednodelnog odela.
     Jednom rukom otvorio je odelo, drugom se počešao po boku, mreškajući nos. Pođe življe prema kupatilu koje ga je čekalo, znajući unapred da će voda imati tačno onu temperaturu i sastav koji njemu odgovara. Mirisi i isparenja lekovitih trava razbistriće mu glavu, mlaznici za masažu znaće tačno na kojim tačkama da deluju na njegovo telo bolnih mišića zamoreno putovanjem, tako da ga opuste i energizuju...
     Na drugoj strani prazne dvorane, međutim, vrata od srebrnog drveta se otvoriše iznenada, za trenutak puštajući unutra nalet vesele buke.
     Gundalinu se iznenađeno okrete. Neko je već zatvorio ta vrata, nedoličnom žurbom. On više nije bio sam. Žena koja se tako, na silu, ubacila, stajala je sad u tom kraju sobe i gledala ka njemu. Osvetljavajuća tačka zalepljena za dlan njene podignute ruke naglo obasja prostor koji je oko Gundalinua zapravo već bio utonuo u sumrak a da on toga nije bio svestan. Obasja i lice te neznanke koja je sad sa Gundalinuom bila sama u ovoj pustoj dvorani.
     "Uh..." Zurila je u njega; trenutna reakcija iznenađenja i nelagodnosti, zato što je primetila kako on u ovom času izgleda. Njen pogled bio je ravan, maltene bolno otvoren, ali u njemu nije bilo prepoznavanja. Ni Gundalinu nije znao ko je ona. Crte njenog lica bile su više impresivne nego klasične, ali on vide u njima snagu, humor, inteligenciju, i neočekivanu lepotu. Raskide svoju zagledanost u njene zlatnosmeđe oči, pred kojima kao da je bio sav providan; osmotri njenu frizuru pokrivenu mnogobrojnim biserima koji su, u dugim luminoznim niskama, uokviravali to lice i blago se pomerali pri svakom njenom pokretu. Na sebi je imala dugu haljinu od kadife crne kao noć, zatvorenu sve do grla, i okovratnik od bisera koji su, mnogobrojni, tekli u tu crninu kao zvezde koje se šire kroz kosmos sve dok se ne izgube u noći.
     "Ne bi trebalo da budeš ovde", reče mu ona, sa takvim smirenim ubeđenjem da se on i sam na trenutak zapita da li je to tačno.
     "Zašto ne?" upita on rasejano ali i razonođeno. Bilo mu je drago što nije banula nešto ranije, kad je pipao jednu prastaru, skupocenu skulpturu koja mu se dopala: osetio bi se kao lopov.
     "Zato što ne bih ni ja." Najednom se osmehnula; oči su joj blistale zavereničkim uzbuđenjem. "Potrebno mi je mesto gde ću biti neprimetna, sve dok ne stigne toliko gostiju da mogu da se izgubim između njih. Ti me nećeš odati, a?" To je zazvučalo maltene kao da nije pitanje; kao da ga je procenila jednim pogledom.
     "Što, je l' bi trebalo?" upita on neodlučno. Naklonom glave na jednu stranu pozva je da objasni.
     "Ja sam sasvim bezopasna", reče ona sa osmehom koji se postepeno punio blagom ironijom. "Uistinu. Ovde sam samo zato što želim da se susretnem sa slavnim herojem, komandantom Gundalinuom."
     On suzbi smeh neverice koji zamalo da mu izmakne, i zadrža neutralan izraz lica. Ako je ovo neka igra, nije sa njim; bio je siguran da ga nije prepoznala. "Pa, dobro", reče blago, maltene iznenađen svojom reakcijom. "Moraćeš da čekaš neko vreme, do tada. Piće?" Pokretom je pokazao ka jednom ormariću čistih linija koji se nalazio u blizini, na jednom stolu. Ranije su mu rekli da je unutra dobro opremljen bar.
     "Hoćeš i ti sa mnom?" Njen osmeh naveo ga je da se i on osmehne sa osećanjem zajedničkog učestvovanja u nekom blagom 'zabušavanju'. Klimnuo je glavom. "Nešto sasvim bezazleno, molim", reče ona. "Čula su mi i ovako prenadražena."
     Gundalinu pipnu jednu tačku na prividno solidnoj površini stola; ranije su mu ukazali na nju. Pod tim dodirom, uglačana tekstura drveta nestade, i površina stola se pretvori u displej na kome je orman poslušno nudio spisak svoje sadržine. "Piti, udisati ili apsorbovati: šta najviše voliš?" Pernateovi su imali na raspolaganju impresivni izbor supstanci za menjanje stanja svesti, i sve su bile savršeno zakonite.
     "Pa, da pijem, valjda." U njenom glasu krio se smeh dok mu je prilazila preko puste dvorane. "To kao postupak nije suviše aktivno, a ni pasivno."
     "Dobra poenta." Digao je pogled ka njoj. "Imaju i vodu života...?"
     Video je kako se na njenom licu odvija isti registar emocija kao i u njegovom umu: Imaju, ali ne onu pravu... Ipak, i imitacija je bila velika retkost. "O, da", reče ona tiho. "Da."
     Izgovorio je narudžbinu, gledajući ovu žensku koja se ležerno naslonila na sto, pored njega. Mirisala je na nešto egzotično i vrtoglavo; dok on, postade mu jasno, po svoj prilici smrdi na znoj. Međutim neprestano ga je obasjavala tim čudno privlačnim osmehom, i zavirivala mu u oči, nervirajućom neposrednošću. Spustio je pogled i digao ruku, prihvatio njenu šaku pruženu za učtivi pozdrav. "Drago mi je."
     Njegov dlan je dotakla maltene kao da se igra, svojom šakom iz koje se širila blaga svetlost. Zaplesaše svetlosti i senke zbog tog rukovanja. Kad je mislio da pusti ruku dole, ona oberučke dohvati i preokrete njegovu šaku, poče je osvetljavati i gledati, zatim bez gledanja prelaziti vrhovima prstiju po njoj, nesuzdržano, kao kad slepa žena pokušava da vidi. Zadrhtao je od tih dodira po osetljivoj koži. "Imaš žuljeve. Šake su stvorene da rade. Volim prave šake." Opet je preokrenula njegovu šaku, proučila njen oblik, dužinu i oblik prstiju. "Divne šake imaš."
     Pojavila su se pića. Povukao je ruku iz njenih ruku, iznenađen i malčice postiđen, i sa olakšanjem što sad ima izgovor da to prekine. Ponudi joj čašu odgajenu od sintetičkog safira, u čijim navojima je nemirno ležala teška srebrna tečnost. Ona je prihvati, a on podiže svoju u znak zdravice.
     "Za avanture", reče ona sa naglim, blistavim, širokim osmehom. Svetlost iz njenog dlana prosijavala je i čašu, dajući iluminaciju koja je izgledala magijski.
     "Ne", reče on blago, i odmahnu glavom. "Avanture su samo izbegnute tragedije."
     Spustila je pogled, razmislila. "Onda, za život..." reče, gledajući ga opet.
     Klimnuo je glavom. "Za život." Povukao je mali gutljaj tog pića kome su nadenuli ime 'voda života', osetio kako mu ono ispunjava glavu gorkoslatkim ukusom uspomena. Poslednji put kad je pio ovo piće bio je jedva nešto više od klinca; stanovao je još u očevoj kući, na imanju davnih predaka... Seti se svog doma, one lepote i mira tih predela; očevog glasa. Popi još malo, i seti se budućnosti, planete Tiamat, izvora prave vode života, i naglo, živopisno, Lune, one čije lice je bledo kao snežne ravnice bez kraja, ali telo toplo od života kad se uz njegovo telo stisne... Trećim gutljajem prisilio je svoj um na povratak u sadašnjost, u prezent, i svoje oči da registruju zapanjeno zadovoljstvo na licu ove elegantne neznanke koja stoji uz njega.
     Uzdahnula je. "O, dobro su mu ime dali."
     Osmehnuo se i još jednom klimnuo glavom. Posle toga, zajedno su uživali u jednom prostoru tišine, u činjenici, sa bojom krivice, da su jedno sa drugim. Najzad, on iz radoznalosti upita: "Šta, stvarno nisi pozvana na ovaj prijem?" Nije uspevao da primeti na njoj ništa zbog čega bi bila nedobrodošli gost. Pomislio je, pomalo se i čudeći samom sebi, da bi je stavio visoko na listu osoba sa kojima želi da provede ovo veče, ako bi sad o tome bio konsultovan. Žmirnuo je, primorao svoje oči da odlutaju sa njene face.
     "Nije da nisam pozvana." Podigla je glavu, i biseri su prošaputali nešto na njenom vratu. "Izričito mi je zabranjen dolazak."
     Zaustio je da joj postavi pitanje koje se, očigledno, samo nametalo, ali tad se začu kucanje na vratima od srebrnog drveta. Okrenula se, trgnuta; njeno lice odavalo je paniku jedva kontrolisanu.
     Gundalinu joj pokretom pokaza da ćuti i da se povuče u jednu stranu. On sam pođe pravo ka vratima.
     Pre nego što je stigao do njih, dvokrilna vrata se otvoriše. Stao je, žmirkajući, zahvaćen kao moljac poplavom svetlosti i buke. Hitrim upozoravajućim pogledom odmerio je mračni ugao iza levog krila vratiju, gde je sad njegova nezvana gošća stajala skrivena od pogleda. Desnu šaku je sklopila, tako da se od svetleće trake nije video ni zračak.
     "Izvinite, gospodine..." reče nova nepozvana gošća. Bila je obučena formalno, kao da je došla na zabavu, ali Gundalinu je primetio komunikator, diskretno pridodat njenoj odeći: to nosi osoblje obezbeđenja u ovoj palati. Pomakla se malo, pokušavajući da zaviri pored njega, u vrlo slabo osvetljene uglove dvorane.
     "Šta je bilo?" reče on. Osećao se nezgodno, kao uhvaćen, ali to se u njegovom glasu odrazilo, bar koliko je on sam mogao čuti, kao nestrpljenje.
     "Žao mi je što Vas uznemiravam, gospodine", reče ona, "ali javljeno mi je da je u ovu prostoriju ušlo neko neodobreno lice."
     "Ne od kad sam ja tu", reče on, zapanjen kako je lako laž izišla. "Pokušavao sam da uhvatim koji minut odmora..." Pokretom glave naznačio je zamračeni prostor iza sebe, kao da je to neko objašnjenje.
     "I niko, baš niko nije ušao?" Pogledala ga je onako kako je on sam, u svoje vreme, gledao podozrevane zaverenike.
     "Jeste neko ušao, samo na trenutak, da pita treba li mi nešto." Slegnuo je ramenima, čak i previše ležerno. "Možda se o tome radi."
     Klimnula je glavom, izgledajući kao da joj je laknulo. "Pa, da li Vam nešto treba, ser?"
     "Samo da mi bude dozvoljeno da se na miru operem i presvučem."
     "Naravno, gospodine." Opet je klimnula glavom, ukorena. "Postaraću se da Vas više ne uznemiravaju." Povukla se unatraške iz njegovog prisustva i zatvorila vrata.
     Gundalinu je odahnuo. U glavi mu se malo vrtelo. Žena u crnom je iskoračila iz senki i i otvorila dlan, puštajući svetlost još jednom u prostor oko njih.
     "Hvala." Osmehnula se, i zahvalno klimnula glavom, pri čemu je biserje opet zašuštalo na njenom vratu.
     Gundalinu zausti da naredi sobnim svetlima da se upale; ipak, uzdrža se, uviđajući najednom da više voli senke, tananu misteriju ove njihove male konspiracije. "Reci mi", reče on, "na osnovu čega si bila toliko sigurna da se možeš osloniti na mene?" U jednom trenutku pomislio je da je možda videla njegov sibilski privesak, ali to mu je sad bilo pod odećom; smatrao je da, u ovako slabom svetlu, nije mogla videti ni sibilski znak utetoviran ispod grla.
     "Imaš bistre i duboke oči", reče ona nežno. "Čim si me pogledao, videla sam da ti je duša stara."
     Malo je nedostajalo da se nasmeje, pomišljajući da su to stvarno gluposti; onda začu šta ona stvarno govori - hvali njegove pretke. U mladosti su i njega učili da pretke treba obožavati, i raditi kao oni. Ali, još nikad nije čuo da neko to na ovaj način formuliše. Umesto da se nasmeje, samo se osmehnuo.
     "Po tome sam osetila da ćeš biti častan čovek."
     Učinilo mu se da je ironična činjenica da je po njenom mišljenju 'časno' pomagati potpuno nepoznatoj osobi da se nepozvana utrpa na jedan ekskluzivni prijem. "Nikad ranije nisam ovako nešto radio", reče on. Međutim, jeste, uvide najednom. Na Tiamatu. S tom razlikom što sada njegov postupak zaista neće moći da izmeni istoriju jedne planete. Čak ni da izmeni tok njegovog života.
     Pognula je glavu, opet uz šapat bisera. "Onda reci ti meni, zašto si imao poverenja u mene."
     "Ne verujem da to mogu." Sklonio je pogled, nevoljan da čak i pokuša da to osećanje prenese u reči.
     "Možda zato što si osetio da ono što pokušavam da uradim jeste, uistinu, časno."
     "Može biti", progunđa on, gledajući je opet. "Znaš, nije potrebno da boraviš ovde kao ilegalka. Mogao bih da porazgovaram sa nekim..." Njega niko ništa nije pitao o listi gostiju - domaćini su, valjda, pretpostavili da on ima i važnija posla, što je bilo tačno.
     Ona je oklevala. "Ti si tehnokrat, a?"
     Klimnuo je glavom, pomišljajući da to nju, izgleda, iznenađuje. Ali, on zaista, ovako obučen, nije mnogo ličio na teha. Možda je pretpostavila da je neki najmljeni radnik.
     "Poznaješ li komandanta Gundalinua lično?"
     "Daaa", reče on. Nije mu bilo jasno zašto joj prosto ne saopšti istinu. Zar samo zato što u ovoj igri toliko uživa? "Od detinjstva."
     "U tom slučaju, nemoj. Hvala na ponudi. Ne bi bilo fer da kvarim tvoj položaj kod jednog takvog starog prijatelja."
     "Pa ne bi..." započe on, ali zaćuta, sećajući se šta mu je rekla neposredno pre nego što su bili prekinuti. "Reče li da su izričito zabranili, baš tebi, dolazak na ovu zabavu?"
     "Jesu", reče ona, sada sa manje pouzdanosti nego u ma kom drugom svom iskazu večeras; kao da žali zbog ovog priznanja, sada. Sklonila je pogled. "Pretpostavljam da je to naredio on lično."
     "Stvarno?" reče Gundalinu sa nevericom. "Pa, da li te on poznaje?"
     "Ne." Uzvratila mu je pogled; u njenim očima naglo se pojavio bes. "A kao što se vidi, i ne želi da me upozna."
     Gundalinu žmirnu, pitajući se iz kakvog to čudnog zavijutka društvenih skandala pada na njega, nezasluženo, ova krivica. Pomisli na svoju braću: nije li ova imala neke neprijatne kontakte sa njima? Ličilo bi na njih, da krivicu na kraju svale na njega. "Pa..." reče samosvesno, "on, čovek, nije bio ovde, nekoliko godina, znaš. Puno se i promenio..." Osmehnu se iskreno. "Bio je nepodnošljivi mali naduvenko, moram priznati, ali sad je postao maltene ljudsko biće, zaista. Ako je nastao neki nesporazum, on će želeti da ga ispravi. U čemu je bio problem...?"
     Odrečno je odmahnula glavom; maleni vodopad bisera zašumorio je istim takvim odbijanjem. Opet je sklonila pogled od njega. "Nije to ništa što bi trebalo tebe da angažuje... a i ne priča mi se o tome. Uostalom, neću da me po tome pamtiš." Ovog puta njen osmeh bio je pomalo tužan.
     Uzdahnuo je, rezignirano klimnuo glavom. "Onda ću morati da ti se izvinim i da odem da se presvučem, inače će umesto tebe, izbaciti mene." Žalosno pokaza, pokretom ruke, svoje prljavo svepokrivno odelo, zatim osvetljeni ulaz u kupatilo i garderobu. "Ti ostani ovde koliko god hoćeš, dok ti ne bude zgodno da se pridružiš žurki tamo."
     "Hvala ti." Njen osmeh se proširio. Najednom je pružila ruku ka njemu, iako je on već počeo da se okreće. "Ko si ti...?"
     "Nikakva imena. Sledeći put kad se vidimo, ponovi to pitanje."
     Njena usta su se otvorila, pa zatvorila. Ironičnim osmehom potvrdila je da će postupiti kako je rekao, i da ju je nadmašio u njenoj sopstvenoj igri.
     Gundalinu pređe u kupatilo, noseći napola punu čašu, ne dozvoljavajući sebi da se osvrne. Zaključa vrata za sobom. Okupao se, obukao svečanu salonsku odeću, preobratio se u blistavu senku samoga sebe. Popio je tobožnju vodu života iz safirne čaše, polako, uživajući u tome, nastojeći da se ojača za mukotrpne sate koji predstoje. Onda je izišao iz garderobe na druga vrata; nije hteo da pogleda u praznu dvoranu i uveri se da li misteriozna gošća u njoj još čeka.
     Iskoračio je pravo u blistavilo i raskoš palate Pernateovih, u pokretno more ljudskih tela; tu su se boje komešale kao ulje na vodi, muzika i glasovi ispunjavali su čula. Zatvorio je vrata iza sebe, ostao nepomičan, nastojeći da ostane i neprimećen dovoljno dugo da se može orijentisati i u sebi osetiti onaj napliv adrenalina potreban za suočenje sa gomilom. Nikad nije bio po prirodi ekstrovertan, a sada je shvatao da to nikad neće ni biti, ma koliko puta otišao na prijeme, ma koliko govora održao. Ulazak u prepunu dvoranu za njega će uvek biti kao naletanje glavom na zatvorena vrata.
     "Komandante!"
     Pogleda N. R. Vanua, svog glavnog pomoćnika, koji se materijalizovao iz gomile, tačno uz njega. "Vanu", reče on smeškajući se sa olakšanjem i uzvraćajući jednakim salutiranjem. Vanu mu je bio 'oficir za vezu' dok su pravili planove za ovo veče. Uzdao se u to da Vanu o ovom skupu zna sve ono što on sam ne zna.
     "Eto tebe", reče Vanu, na čijem su se licu videli vedrina i olakšanje. "Počinjao sam se pitati da li ti je dobro."
     Gundalinu, kome su te reči malčice zasmetale, baci pogled ka mladome čoveku, ali nađe u izrazu njegovog lica samo elan i zabrinutost. "Zabrini se ti šta mi je, kad primetiš da mi stvarno prija neki ovakav skup."
     Vanu ga pogleda, jedva skrivajući nerazumevanje. "Ali, mislio sam da ti je stalo do ovoga. Poštovanje koje se tvojoj lozi ukazuje večeras... sasvim zasluženo, dabome... ovaj, hoću reći, ovo je verovatno najsjajniji društveni politički događaj u poslednjih deset godina. Nikad nisam video takvo okupljanje, osim kad dolazi cela Skupština u posetu... Jesi li ikad imao susret sa Skupštinom?"
     "Imao sam." Gundalinu ne reče ništa više. Njegovo suočenje sa hegemonijskim skupštinarima bilo je u vreme njegove službe na Tiamatu. Njih nekoliko su tada maltene pljuvali po njemu, dobacivali su da je kukavica, neuspešni samoubica. Isto bi govorili i svi ostali večeras ovde prisutni, da su bili tamo, tada. On je verovao, u onim užasnim trenucima, da je njegovom životu kraj. Ipak, evo ga danas ovde: heroj Hegemonije. Možda neko od prisutnih zna za njegovu raniju bruku, ali slabi su izgledi da će iko smeti da je pomene... Duboko udahnu vazduh, uviđajući da su pluća već počinjala da ga bole.
     Pogleda opet Vanua, koji se zagledao preko glava gomile verovatno brojeći slavne face; izraz Vanuovog lica bio je u isti mah samozadovoljan, zasenjen, i sasvim lišen treme i stidljivosti... Gundalinu se podseti: takav je bio i on sam, pre deset godina. Vanu je, kao i Gundalinu, kao i svi u ovoj dvorani, čovek sa časnom porodičnom istorijom - mlađi brat J. M. Vanua, sada uglednog naučnog istraživača na institutu 'Rislen', inače Gundalinuovog školskog druga. Odabrao je, kao i Gundalinu, karijeru u Hegiškinoj policiji: česta profesija mlađih sinova koji, po krutim hegemonijskim zakonima nasleđivanja, moraju ići iz kuće u svet, zato što porodična titula i celo porodično bogatstvo idu najstarijem detetu.
     Čim se vratio, sreo se sa Vanuom - pamteći ga (mada to sebi nije priznavao) samo kao malo, cičavo, prilično nepodnošljivo prisustvo na periferiji mnogobrojnih iskrenih rasprava o modelovanju podataka, o fizici provodnika, i o smislu života. Međutim Vanu koga je posle povratka našao je oficir od karijere, sposoban, po činu već kapetan; odgovoran, simpatičan, i politički svestan, mada do neke mere konzervativan i sklon da deli ljude po društvenom položaju. Ali, Gundalinu je, na svoje žaljenje, morao priznati da mu i ostali Karemovci njegovog društvenog statusa, ili bar većina njih, sada izgledaju kao konzervativci skloni da ljude cene po socijalnom položaju. Barem je stekao, uz sve ostalo, i perspektivu potrebnu da shvati da se nije promenio njegov svet, nego on. Prvi susret sa Vanuom imao je u relativno egalitarnom okruženju, u dvorani jednog mesnog odbora Kartografa; odmah su se dobro 'uklopili' jedan s drugim. Njemu su bili potrebni asistenti na koje bi se mogao osloniti, a Vanu je brzo uspeo da postane nezamenljiv.
     "Komandante, eno su Pernateovi. Treba da te upoznam prvo s njima."
     Klimnuo je glavom, i dopustio da bude poveden, besprekorno graciozno, kroz mrmljajuću radoznalost gomile, u susednu prostoriju.
     Ova sala, treća, bila je čak i prostranija od prethodne, ali je imala istu strogu, gotovo monolitnu eleganciju. Zidovi su bili od neukrašenog čvorkamena, ispoliranog do staklastog sjaja. Čvorkamen je bio još jedno nasleđe Starog Carstva: nalažen je širom planete Karemof, u slojevima čiji preseci su davali čudne, fraktalne obrasce. Čvorkamen je nastao kao sedimentna stena, taloženjem umrle 'pametne materije'; skamenjivanje je nastupilo kao posledica vulkanske vreline koju je stvorila sama 'pametna materija' u svojoj kataklizmičkoj poludelosti. Najcenjeniji uzorci čvorkamena sadržavali su i čipkaste naslage kalcijuma, od ljudskih ostataka. Kompleksne krivine i matrice slične presečenim čvorovima podsetiše ga na plažu na obali jezera ognja. Gundalinu skloni pogled.
     "Gospodine", reče Vanu dodirujući njegovu mišicu, da bi privukao njegovu pažnju.
     Okrete se, vide da Pernateovi idu ka njemu i da se gosti diskretno pomiču u stranu da bi im otvorili prolaz. Prepoznao je oboje, lako: A. T. Pernate je istaknut u karemovskoj politici otkad Gundalinu zna za sebe. Viđao je to izduženo, pomalo sumorno lice na tridiju, a ponekad i na zabavama, pre nego što je otišao sa planete Karemof - ali uvek samo sa daljine. Tokom šesnaest godina realnog vremena, koje je Gundalinu proveo van Karemofa, Pernate je ostario samo malo, jedva primetno; ali i ranije se činilo da on uopšte ne stari, kao ni njegova žena. Njihovim brakom spojene su dve najbogatije i najuticajnije tehnokratske loze na planeti.
     Gundalinu je imao direktnije veze sa Pernateovom ženom, iako ne i susrete oči u oči: C. M. P. Jarsak je bila vlasnica većine deonica u brodogradilištima koja nastoje da stvore novu flotu bržu od svetlosti. Sad ga je gledala sa prepoznavanjem koje se na licu njenog muža nije zapažalo. Mnogi su govorkali da je njen um prava snaga iza sve većih uspeha njihovog zajedničkog poslovnog carstva, i da ona smišlja reči koje on posle izgovara na sednicama Saveta. Pošto je s njom više puta razgovarao, Gundalinu je uviđao da to može biti istina. Iz iskustva sa sopstvenom braćom bio je bolno svestan da prvorođeno dete teh-porodice, mada nasleđuje sve pare, pamet ne mora imati osobito jaku. Svejedno, nije bio voljan da potceni inteligenciju ma koga od Pernateovih.
     Pripremio se da izvede očekivani naklon, jer već su stali pred njega i Vanu je počeo formalno da ih upoznaje sa gostom. Vanu je bio rođak familije Jarsak, ne blizak ali ipak dovoljno blizak da se sad posluži porodičnim oblicima oslovljavanja i da razgovara sa domaćinima lako i udobno.
     Gundalinu se zadrža u poslednjem trenutku: Pernateovi su se prvi naklonili njemu, dajući mu na taj način veću čast. On je uzvratio naklonom i dotakao jedan, pa drugi pruženi dlan.
     "Velika čast, Gundalinu-eškrad", promrmlja Pernate.
     "Čast je meni, Pernate-sadhu", odgovori Gundalinu. Bile su to reči iskrenije od ijednih drugih koje je u poslednje vreme javno izrekao. U sebi je bio zadovoljan što je Pernate, od svih njegovih sadašnjih titula, izabrao baš onu koja kaže da je Gundalinu naučnik. Pošto je toliko godina govorio isključivo raznim stranim jezicima, Gundalinu je ponakad bio u zabuni kojim rečima da se obrati pojedinim sebi ravnim ljudima, na sandiju, u kome postoje komplikovani odnosi između raznih učtivih načina oslovljavanja; slično tome, maltene je, među van-Karemovcima, zaboravio razliku između ti i Vi u sandiju. Od povratka, međutim, često je morao da koristi Vi. Glavnina njegovih starih školskih drugova, sa kojima bi bio na ti, bila je sada daleko, među zvezdama: otišao je svako na svoju stranu. Večeras bi nekog od njih mogao videti, ali, najverovatnije, ne i prepoznati.
     "Izgledate veličanstveno u svojoj pravoj uniformi, komandante", reče Jarsak-Pernateova, odmeravajući ga pogledom od glave do pete, procenjujući njegov asortiman medalja, znački, traka i kresta, interesovanjem maltene grabljivičkim. "Mnogo je prijatnije videti Vas uživo..." Uzvila je obrve i osmehnula se.
     "Hvala Vam, Jarsak-bhai." Klimnuo je glavom potvrdno, pomalo ukočeno, lica ozbiljnog, ali upotrebljavajući njeno devojačko prezime, kao što se navikao da čini u razgovorima sa njom kao industrijalistkinjom. Ovo što se sad događalo bilo je jedna od neočekivanih posledica njegovog novog položaja: kad se pojavi u punoj paradnoj uniformi sa svim počasnim oznakama - ili, ponekad, ako samo izgovori svoje ime - žene sa kojima se nikad ranije nije sreo ili koje su ranije jedva znale da on postoji, počinjale su da ga svlače pogledom. To ga je postiđivalo više nego što mu je laskalo. "Čast je i olakšanje razgovarati u tako veličanstvenom okruženju."
     Pernateovi razmeniše pogled uzajamnog zadovoljstva, pogled u kome je možda bilo čak i međusobne simpatije. Oboje su na sebi imali uniforme koje su im bile pravo i dužnost, kao čelnicima važnih loza; ali nije se štedelo na prefinjenosti prilikom izrade tih uniformi, prilikom odabiranja boja i ukrasa; škrte linije ogrtača i pantalona pretvorene su u nešto unikatno i divno.
     Gundalinu je nastavio sa ćaskanjem, ali je osećao da njegov pogled bespomoćno preskače sa jednog perfektnog, mladalačkog lica i besprekorno obučenog tela na drugo; bio je nemoćan da prekine svoju začaranost. Spretno je odgovarao na pitanja o karijeri i otkrićima. Činilo se da svi na svetu žele da mu postavljaju pitanja te vrste; ali pomalo se iznenadio što čak i Pernateovi pitaju isto.
     U njegovom detinjstvu, porodica Gundalinu finansijski je dobro stajala: nastavak jedne besprekorne loze koja je tokom istorije Karemofa, nebrojeno mnogo generacija unazad, davala doprinose tehnološkom progresu. Međutim, ovi Pernateovi su bili baš bogati; toliko bogati da su mogli kupovati pravu vodu života. To su, sasvim nesamosvesno, dokazivali i svojim telom, a ne samo odelom. Pernate je bio star bar koliko Gundalinuov otac, koji se oženio pozno i koji je već bio star kad se Gundalinu rodio; međutim, izgledao je jedva malo stariji od Gundalinua samog. Pernateova žena izgledala je još mlađa; njena koža, boje mahagonija, zračila je iznutra sjajem, poprašena bledim pegicama ali skoro bez ijedne bore.
     "...a moja žena veli da napredujete veoma dobro, sa novim tehnologijama", reče Pernate.
     "Da." Gundalinu pogleda Jarsak-Pernateovu; ona mu je sad uputila profesionalni osmeh, lišen značenja, pun čelika. Njih dvoje su se mnogo puta sukobili zbog Gundalinuovog veoma oštrog stava prema greškama i zastojima u proizvodnji. "Bilo je nekih zastoja u postizanju željenog kvaliteta kod nove opreme, ali, sumnje nema, naša nova flota će biti stvorena, kao i baza za ugrađivanje zvezdopogona u sve ostale hegemonijske brodove, pre kraja ove decenije."
     "Što pre to bolje, a?" reče Pernate. "Moramo zadržati vodeće mesto u Hegemoniji, koje nam s pravom pripada - a i zadržaćemo ga, zahvaljujući svemu što ste Vi učinili. Osim toga, uspostavićemo stalnu vezu sa našom 'izgubljenom kolonijom', Tiamatom. Ne postajemo nimalo mlađi, znate." Nasmejao se, nemarnim podrazumevanjem čoveka koji je siguran da će njegov slušalac shvatiti šalu i imati istu tačku gledišta.
     "Služili ste na Tiamatu, u policiji Hegemonije, zar ne?" upita Jarsak-Pernateova.
     Gundalinu je klimnuo glavom, sad i sam izvodeći onakav osmeh bez značenja. "Sve do našeg konačnog odlaska."
     "To je sigurno bio izuzetan prizor. Da li ste posmatrali prinošenje Letnje Kraljice na žrtvu?"
     "Nisam." Oborio je pogled. "U to vreme bio sam bolestan, i ležao u bolnici."
     "Grozno, zaostalo mesto - sreća Vaša da niste tamo umrli." Odmahnula je glavom. "To bi bila tragedija za sve nas."
     Gundalinu ovo nije prokomentarisao.
     "Ovaj mladi Vanu mi kaže da ste izrazili interesovanje da uđete u politiku, kad zvezdopogonska tehnologija bude u celosti uspostavljena", reče Pernate.
     "Da, zaista sam to razmatrao." Gundalinu, ne skrivajući da je prijatno iznenađen, pogleda Vanua, koji se osmehnuo i oborio pogled. "Moja porodica, međutim, nikad nije bila aktivna u politici. Bojim se da ću morati tek da učim o mnogim procedurama..."
     Pernateov osmeh se proširio, kao što se Gundalinu i nadao da će biti. "Bilo bi mi veliko zadovoljstvo da Vam poslužim kao mentor. Kao što znate, o tom poslu imam znanje kudikamo veće od uzgrednog."
     Hvala vam, bogovi! Gundalinu se još jednom naklonio, da sakrije nedolični nalet oduševljenja koji se dizao u njemu. "Bio bih izuzetno zahvalan, Pernate-sadhu."
     "Onda morate dozvoliti da Vas Si-Em-Pi i ja povedemo do nekih od naših uticajnijih poznanika večeras. Bila bi sramota protraćiti ovakvu priliku na puko ćaskanje i obožavanje heroja. Da li ste razmišljali o vrsti službe u koju biste išli? Nešto u svetskoj vladi, možda, ili u Koordinacionom savetu Hegemonije. Čak ni sedište u Skupštini ne bi bilo nedostižno za čoveka Vaše reputacije i porodične prošlosti, ako bi neko bilo upražnjeno..." Dodirnuo je Gundalinua po mišici ruke, tim pokretom počinjući da ga vodi u jednom pravcu.
     Gundalinu se nasmeja sa blagim prizvukom neverice i odrečno okrete glavu. "Moje aspiracije su nešto bliže zemlji. Zapravo, pomišljao sam na nešto u sudstvu ili u spoljnim poslovima... zapravo, na mesto Vrhovnog sudije na Tiamatu, kad saobraćajne veze budu ponovo uspostavljene."
     Oči C. M. P. Jarsak-Pernateove, sjajne od kalkulacija, raširiše se sa iznenađenjem koje je izgledalo istinito. "Oče svih mojih dedova! Vi zaista želite da se vratite na taj zaostali, nesretni svet? Ali, rekoste da je malo nedostajalo da tamo život izgubite..."
     Nije se sećao da je išta tako rekao, iako je istina stvarno bila takva. "Možda baš zato želim da se vratim, bhai... Da nadgledam njegov razvoj u moderno društvo, koje će moći da bude partner u Hegemoniji i da joj daje svoj puni doprinos. Meni se čini da bi to bila vredna karijera, i to takva koja bi trebalo da potraje ceo jedan ljudski život..." Osmehnu se pažljivo; nije mu bilo jasno šta je ovim poslednjim rečima hteo da kaže.
     "Modernizovati one varvare?" Pernate odmahnu glavom. "Nesebično pregnuće, no usuđujem se reći, i beznadežan zadatak. Pokušavati uzdizanje jednog naroda koji praktikuje kanibalizam..."
     "Prinošenje ljudske žrtve, najvoljeniji", prekide ga Jarsak-Pernateova nežno. "Ne kanibalizam."
     "Svejedno", progunđa on, tonom kao da mu je nešto zasmetalo. "Bolje je prosto naći načine da ih u budućnosti efikasnije kontrolišemo, rekao bih ja. Na kraju krajeva, ta prokleta planeta je ionako gotovo nenastanjiva, osim za divljake. Jedino vredno što oni imaju za trgovinu je voda života."
     "Ali ona je, naravno, skupa kao otkup za cele svetove", reče Jarsak-Pernateova suvo.
     Gundalinu se ugrize za jezik. Vanu je i sad stupao uz njega, zureći u Pernateove kao da sluša glasove svojih predaka - a u nekom smislu ih i sluša, zaključi Gundalinu. "Utoliko više razloga ima da u vlasti bude neko ko će moći da nadzire bezbednost daljih isporuka", reče on, birajući reči pomno kao neko ko prstima dohvata krhotine stakla. Da bi video stazu Svetlosti jasno, govorio je narod na Četvrtoj, moraš hodati kroz senke. "Vrlo sam zainteresovan da preduzmem temeljito proučavanje vode života. Imam teoriju da ona možda funkcioniše zahvaljujući tehnovirusnom mehanizmu jednakom kao kod zvezdopogonske plazme. Dakle, sad kad se osposobljavamo za rukovanje njome..."
     "Mislite, mogli biste naći način za njeno veštačko reprodukovanje?" reče Jarsak-Pernateova, gledajući ga u oči maltene gladno. "Neograničeno snabdevanje...?"
     "To bih se nadao... Stvar je, svakako, u domenu mogućeg." Pojma nije imao da li je moguće ili nemoguće. Ali ako bi tim putam mogao da spase Tiamat, vredi pokušati... vredi i lagati, i...
     "Oprostite", prekide ih jedan glas, sa puno poštovanja ali ipak tonom koji ne dopušta ignorisanje. "Nisam mogao ne čuti Vašu diskusiju o Tiamatu, komandante Gundalinu."
     Gundalinu se okrete i nađe licem u lice sa jednim starcem krhkog izgleda u smirenoj ceremonijalnoj uniformi. "K. R. Aspundh", reče taj čovek, pružajući ruku.
     Gundalinu na trenutak dodirnu Aspundhov suvi dlan svojim; dobi utisak - veoma slab, jedva osetan - da ovog čoveka prepoznaje. Njegovo poznanstvo sa Aspundhovima bilo je minimalno, i davno; sad ne bi prepoznao K.R. Aspundha bez predstavljanja. Ali, javilo se nešto drugo; čudni sjajni komadić nasumične uspomene, u kome jedna meštanka po imenu Luna priča jednom policajcu, Karemovcu po imenu Gundalinu, kako je bilo kad je posetila njegov rodni svet: "...pa smo posetili K. R. Aspundha, pili smo lith, jeli ušećereno voće..." Ova vizija umalo da ga spreči da primeti kratki, skriveni znak prstom, koji mu je odjednom rekao zašto Aspundh ima smelosti da prekida ovaj razgovor. Aspundh je pripadao Kartografima. Gundalinuove oči su registrovale i sibilski trolisni privezak na Aspundhovim grudima, jedini vidljivi statusni simbol pored porodičnog grba. "Da", odgovori Gundalinu. "Služio sam tamo, nekoliko godina."
     "On želi tamo da se vrati, ako to možete zamisliti, Kej-Ar", reče Jarsak-Pernateova, koju ovaj upad u razgovor očito nije uvredio. K. R. Aspundh je bio tek prva teh-generacija u svojoj lozi; sve do njega, bila je to, neizbrisivo, non-teh loza...ali njegovog oca su posthumno digli u tehnokratski društveni sloj, zahvaljujući pronalascima u oblasti dalekodohvatnih elektromagnetskih senzora, koje je ostvario nezavisnim radom. Nije za života dobio zasluženo priznanje, ali su njegova deca imala koristi.
     Potomci višegeneracijskih tehnokratskih familija poštovali su K. R. Aspundha zbog sibilskog znaka koji je poneo, ali i zato što su oni sami doneli odluku da taj čovek zaslužuje poštovanje - po čemu se razlikovao od 'skorojevića', novih bogataša, ljudi koji novcem prokrče sebi put do visokog statusa na taj način što otkupe imanja, pa i pretke, uglednih ali osiromašenih visokorođenih. Koliko je Gundalinuu bilo poznato, Aspundh je bio stamenit podržavalac društvenog status quo-a koji ga je doveo ovako visoko. Ipak, Aspundhovo interesovanje za Tiamat teško da bi moglo da bude samo uzgredna radoznalost... "Da li ste ikada upoznali ikoga ko bi po svojoj volji napustio Karemof i proveo život na Tiamatu...?" upita Jarsak-Pernateova zbunjeno.
     "U odgovor na to mogao bih Vam dati samo jedno ime", reče Aspundh blagim tonom, bacajući pogled ka Gundalinuu. "A i to je bilo pre više godina."
     "Pa, da li se vratila, ta jedna?" upita Gundalinu, zahvaćen trenutkom dvostruke vizije.
     Aspundh ga pogleda iznenađeno. Njegov pogled postade odmeravajući, a lice bezizražajno. "Mislim da se vratila. Ali ona, dakako, nije bila Karemovka." Osmehnuo se vrlo malo. "Ja lično nikad nisam bio na Tiamatu, ali sam od tad očaran tim mestom, zato što sam se pitao šta ju je tako jako obuzelo u vezi sa Tiamatom."
     "Planeta je to koja vam nekako uđe pod kožu", reče Gundalinu, osećajući da slabašni osmeh okreće nagore krajičke i njegovih usana. "Uvek sam želeo da vidim to mesto, kad sam bio mlad."
     "Gde boravite dok ste na Karemofu, komandante? Na imanju Vaše porodice?"
     "Ostaće kod nas", reče Pernate. "Je li tako, Bi-Zi? Mogu Vas zvati Bi-Zi...?"
     "Svakako." Gundalinu klimnu glavom, a njegov osmeh se raširi, jedva prikrivajući iznenađenje. Zapita se da li je Vanu ovo o odsedanju zaboravio da mu kaže ili je samo zaboravio da je čuo. Baci pogled na Vanua, čiji izraz lica je pokazivao izvesnu dezorijentisanost.
     "Onda Vi mene zovite A-Te", reče Pernate, a njegova žena, kao eho: "Si-Em-Pi..." Činilo se da Pernateovi, kad odluče da se zainteresuju za nekoga, ne zastaju na pola puta. Udahnuo je duboko; podsetio se da taj, koga oni primaju u svoj život kao da usvajaju nekakvo siroče, nije Bi-Zi Gundalinu, čovek njima sasvim stran, sa prošlošću koja bi im bila odvratna i sa planovima za budućnost koji bi njima izgledali izdajnički, već čovek-slika, heroj Hegemonije, svetlucava ljuštura obložena slavom, blistava dovoljno da zaslepi čak i njih. Jaši na tome. Samo jaši.
     "...dakle nije tako daleko", govorio je Aspundh. "Uviđam da je Vaš vremenski raspored sigurno izuzetno tesan, Gundalinu-ken", titula koja je isticala da je Gundalinu sibil, "ali možda biste mogli naći prostora za jedan tihi ručak u mojoj kući? Veoma bih voleo da sa Vama opširnije porazgovaram o našim zajedničkim interesovanjima."
     "Hvala Vam, Aspundh-ken." Gundalinu klimnu glavom, shvatajući šta leži u očima staroga čoveka. "Vrlo rado." Pogleda Vanua. "Vanu, da li biste Vi to zakazali, molim Vas?" Osmehnu se izvinjavajućim načinom. U njegovom životu kao da više nije bilo prirodnog prostora za disanje, nimalo.
     Vanu klimnu glavom, izgledajući u isti mah iznenađeno i pomireno sa nevoljom. "Da, komandante."
     "Urediću to sa Vašim pomoćnikom." Aspundh se elegantno naklonio, kao da oseća rastući nemir svojih domaćina. "Znam da su svi ovde željni da se upoznaju sa Vama."
     Gundalinu priguši svoju radoznalost i dopusti da ga vode dalje kroz gomilu, od jednog do drugog upoznavanja, polako odmičući iz jedne dvorane u drugu. Uvideo je, sa svojevrsnim iznenađenjem, da zapravo sve to počinje da mu prija; jer, po prvi put, narod sa kojim se morao susretati bio je njegov narod - onaj koji govori njegovim jezikom, i to ne u figurativnom smislu nego bukvalno, sandijem - narod koji izgleda isto kao on, ponaša se isto kao on, na predvidljiv način reaguje na njegove šale i priče. I ne samo na predvidljiv način, nego, čak, oduševljeno. Poznanici novi i stari, najbolji i najpametniji ljudi, oni kojima se celog svog veka divio, sad su bili svud oko njega, i iskazivali svoje divljenje prema njemu. Pa, najposle, ne baš nezasluženo, jer on je to divljenje mnogo čim zaslužio. Sad je mogao da dozvoli sebi da to potvrdi, mogao je dozvoliti sebi da počne da veruje da je odista oprao svoju bruku u očima svog naroda.
     Vanu im se posle nekog vremena ponovo pridružio, i oslobodio Gundalinua obaveze da pamti imena i odrednice uz svako lice koje pred njim iskrsne; podsetio ga, štaviše, na čudni kratki susret sa K. R. Aspundhom. Neupadljivo uze od Vanua kalendar obaveza, i u njemu nađe i termin za večeru sa Aspundhom, sada zakazanu. Pojede još jedno pecivo, osluškujući tiho podsećanje u svome mozgu da ništa nije onako kako izgleda.
     Prohladni, tečni akordi muzike kretali su se sa njim, kao osećaj lagodnosti, iz dvorane u dvoranu. Ta muzika bila je svaki put druga, jer je u svakoj sali bila druga grupa muzičara, sa drugim instrumentima - a ipak, neprestano ona muzika koju je pamtio iz mladosti, klasika sa skrivenom matematičkom strukturom u refrenima i kontrapunktima, u skladu sa onim što je u školi učio. Muzika je opipljiva verzija jednog oblika matematike, to je uvek tako u svetu tehnokratske klase, i uvek ih podseća, elegantno, na njihovo mesto. A hrana, piće, u neprestanom cirkulisanju kroz masu - pokretna gozba, sve ono najbolje i najomiljenije iz njegovog dečaštva, divno spremljeno, izvrsnog izgleda, njegovim pojačanim čulima čak i ukusnije nego što je zapamtio.
     Palata porodice Pernate bila je dekorisana sa istom neumoljivom usavršenošću kao i sami Pernateovi; nameštaj je sav bio u nekom stilu za koji je Gundalinu pretpostavio da je najmoderniji, zato što nigde nije video nijedan komad nameštaja u stilu koji je on pamtio. Po dvoranama su bila ogromna ostrva niskih modularnih sofa, u jakim ali prefinjenim kombinacijama boja, i stolova, u obliku ravnih debelih ploča koje su verovatno sadržavale skrivene funkcije koje on nije mogao ni zamisliti. Na zidovima od poliranog kamena nije bilo nikakvih ukrasa, osim pojedinih predmeta koji su imali upotrebnu funkciju. Bilo je, na kamenim pijedestalima između ostrva sofa, i umetničkih predmeta, ali su svi bili istorijski: arheološka blaga, ostaci stare imperijalne slave. Ukupan izgled ogromnih dvorana bio je impresivan ali uzdržan i strog, maltene monolitski, čak i kad su bile zakrčene telima, kao sad. S vremena na vreme postajao je svestan da njegove oči tragaju za onom misterioznom ženom, ali da je ne pronalaze. Nadao se da će je naći pre završetka ove večeri; sa zadovoljstvom krivca očekivao je taj susret.
     "Oh", reče Jarsak-Pernateova pored njega. Jedan sjaktavi robot-poslužitelj upravo je promrsio njoj u uvo nekoliko reči, koje niko drugi nije mogao čuti. "Mislim da će sad početi naša večerašnja zabava. Rezervisali smo za Vas najbolje mesto za gledanje. Nadam se da volite umetnost." Uzela ga je za ruku.
     "Veoma", reče on. "Iskreno govoreći, nisam imao mnogo prilike da je gledam, poslednjih godina."
     "Večeras ćete imati priliku ne samo da je gledate, nego i više od toga, da interaktivno učestvujete u njoj..."
     Osmehnuo se, zaintrigiran, a ona ga je već vodila kroz setni dah jednih vrata, van, na jednu popločanu ravan pod otvorenim nebom.
     "Bi-Zi!"
     Njegov osmeh naglo nestade. Okrenuo se, zapiljio preko strujećeg plesa gomile. Zamalo da opsuje, ali se na vreme dosetio gde je, i progutao te gorke reči kao da su izbljuvci. "Izvinite, moram ići, Si-Em-Pi", reče Jarsak-Pernateovoj i ostavi je samu. "Vanu", reče zatim, stišavajući svoj glas, za šta je bio potreban napor. "Šta će oni ovde?"
     "Koji oni?" Vanu je pokušavao da gleda za njegovim pogledom.
     "Moja braća." Gundalinu je osećao da se svi mišići u njegovom telu zatežu, kao da će ga neko sledećeg trenutka napasti: gledao je kako njegova dva brata nalaze svoj neminovni put ka njemu.
     Vanu je registrovao taj odgovor, zatim bez razumevanja pogledao u Gundalinua. "Vaša porodica, gospodine? Zar niste želeli da oni budu ovde?"
     "Nisam", reče on blago. "Nisam želeo da budu ovde. Neću da budu ovde. Oni..." Oni su pokušali da me ubiju. "Ne slažemo se."
     "Baš mi je žao, komandante." Vanu je odmahnuo glavom; izraz njegovog lica bio je uhvaćen između nelagodnosti i radoznalosti. "Ali to su Vam jedini bliski rođaci, koliko znam...? Vaš najstariji brat je glava porodice Gundalinu. Nismo mogli, zaista, da ih isključimo, ako hoćemo da ovaj prijem bude..."
     Gundalinu mu je pokretom ruke naznačio da zaćuti, zato što im je prilazila Jarsak-Pernateova, sada sa svojim mužem. "Je li sve u redu, Bi-Zi?"
     "Da, sasvim", odgovori on, malo prenaglo.
     "Biiii-Zi." Njegov najstariji brat, H. K, stigao je prvi do njega. H. K. je uspeo da povrati svu onu, znatnu, telesnu težinu koju je Nakrajsveta bio skinuo s njega. Na sebi je imao korektnu porodičnu uniformu, skrojenu labavo, sa pomno raspoređenim naborima, da bi gojaznost i mlitavost njegovog tela bili što manje upadljivi. "Bogovi, ovo je kao čudo. Ti si se vratio kući, porodica je opet na okupu. Ne mogu ti opisati koliko sam ponosan što ovo veče delim sa tobom..." Nastavio je da lupeta koještarije, pritiskajući Gundalinuov dlan - podignut više u znak odgurivanja od sebe, nego u znak pozdrava - prejako. Gundalinu je gledao kako bratovljev pogled dotiče njegov šačni zglob, kako neupadljivo proverava ima li tragova ožiljaka koji su se svojevremeno tu nalazili i bili njegov žig gubitka časti. Ali ti ožiljci više nisu postojali, kao ni iluzije koje je možda nekad imao o relativnim vrednostima života svoje braće i svog.
     Iza H. K-a se, kao senka, dovukao S. B, njihov srednji brat. Gledao je Gundalinua sa odmerenim ćutanjem koje je bilo suprotnost H. K-ovom prolivu dobrih želja.
     "S. B..." reče Gundalinu, uz kratko klimanje glavom. Ovog puta nije čak ni digao ruku na pozdrav.
     "Kako si, bratiću?" progunđao je S.B. niskim tonom. Oči su mu bile žive od zavisti.
     "Potpuno sam se oporavio, hvala na pitanju", reče Gundalinu, uzvraćajući na ogorčeno hladni pogled istom merom. Ožiljci koji su zbog bratske izdaje ostali u njemu, posle povratka sa Nakrajsveta, bili su mnogo teže izbrisivi od one štete koju je svojevremeno naneo sam sebi.
     "Vidim, vidim", reče S. B. tiho. "Mnogo je to dobro za tebe. Poneo si porodični grb večeras, a? Malo preuranjeno."
     Gundalinu se okrete na drugu stranu, da izbegne S.B-ove oči; H. K-ovo slugeranjsko nagvaždanje konačno je, milosrdno, prestalo. "Dobro je... vratiti se", reče Gundalinu. A čak i sa tim šupljim rečima morao se boriti; jer još ne beše postao dovoljno vešt lažov da pokuša reći nešto ličnije. Predstavio je, kao od bede, svoju braću Pernateovima, zato što bi izbegavanje da to učini bilo ne samo društveno nezgodno, nego i neobjašnjivo. Pernateovi su već izgledali kao da im je neprijatno, a Vanu kao da vreba imaju li njegova braća neko skriveno oružje.
     "I vi se sad prvi put vidite, otkako ste otišli sa Karemofa?" upita Jarsak-Pernateova, sa blagim zaprepašćenjem. "Zar niste čak otišli ni u posetu svetilištu vaše porodice, da iskazujete divljenje svojim precima?"
     Oborio je pogled. "Bojim se da sam zanemario svoje dužnosti, Si-Em-Pi", reče on tiho. "Nisam, još od dolaska do Karemofa pa sve do danas, čak ni sleteo na planetu samu. Hitnost naših poslova 'gore' uzela mi je svaki trenutak vremena, do sad. Bio je to... težak previd, kao što ispravno zapažate." Dok je to govorio, shvatao je da je istina, sramotna istina - uviđao i bolan, neodbranjiv splet razloga zbog kojih nije dopustio sebi čak ni razmišljanje o poseti, do sad. Jedan od tih razloga, i to ne najmanji, bejaše fakt da njegova braća kontrolišu porodično imanje, na kome leže posmrtni ostaci svih njihovih predaka, pa i njihovog oca koji je za vreme Gundalinuovog odsustva umro. "Ispraviću to, najranije što bude ljudski moguće." Pognuo je glavu u znak potvrde.
     "Si-Em-Pi", reče Pernate prekornim tonom.
     Gundalinu opet diže glavu; vide da se ona osmehuje sa nečim što je prvi put izgledalo kao žaljenje, ili iskreno saosećanje. "Molim Vas", reče ona, "dozvolite da se izvinim ja, a ne Vi. Nije na mestu da Vas kritikujem, imajući u vidu da Vas je nesebično služenje našem narodu maltene onemogućilo da živite."
     "Pođimo, Bi-Zi, zabava će početi bez nas ako se ne potrudimo da stignemo", reče Pernate, "a ja mislim, tako mi mojih svetih predaka, da smo je platili toliko, da sad ne treba ni minut da propustimo. Povedite svoju braću. Siguran sam da imate mnogo toga da sustignete."
     Gundalinu klimnu glavom, nemoćan da odbije; znao je, i bez osvrtanja, da su iza njega braća rešena da ga ne ostave samog. Domaćini ga povedoše do mesta koje je bilo rezervisano za njega, među gostima koji su strpljivo stajali ili čučali na zapanjujuće raznovrsnim starinskim naslonima, sedištima, i drugim osloncima; sve je to bilo prekriveno jastučićima, i raspoređeno po širokom prostoru fraktalno prošaranog kamena.
     U sredini te okupljene mase bio je otvoreni prostor, i na njemu jedan sanduk, sasvim običnog izgleda; činilo se da je ručno izrađen. Iznad glava publike videla se aurora nastala zagađenjem orbite, kao simfonija boja zatalasanih preko savršeno vedrog jesenjeg neba. Kroz Gundalinuov um proleteše pomisli na druga neba - na jedno nebo po kome su okačena raznobojna svetla, u onom njegovom možda-snu tokom prijema u unutrašnju realnost Kartografa; i na ćilibarno žarenje neba Tiamata. Vazduh je bio svež, oštar, ali prijatan; iščekivanje oko Gundalinua maltene opipljivo; noćno-cvetajući afezijum, 'cveće nestanka', punio je njegovu glavu prodornim mirisom nostalgije.
     Ali, nostalgija se neugodno ugurala u realno vreme: njegova braća su posedala na ukrašenu klupu, uz njega. Servo-robot mu ponudi, sa poštovanjem, jedan komplet uređaja koji se stavljaju na glavu, izrađen tanano, filigranski - i to je umetničko delo, pomisli on - i nabroja zujkavim glasom instrukcije za upotrebu.
     "Umetnica se bavi biohemijskim vajarstvom. U tom polju, verovatno je najslavnija", reče Jarsak-Pernateova, kao da je i ona spremila kratku lekciju za njega. "Njena dela su interaktivna, a ne predprogramirana; kažu mi da je to izvor njene izuzetne popularnosti. Ona ih naziva 'raspoloženjskim komadima'; navodno, svaka tvorevina odražava emocije korisnika, tako da je uvek u skladu sa trenutkom, dakle, uvek zadovoljavajuća."
     "Tako nešto bi zahtevalo programe koje bi bilo izuzetno teško pripremiti", reče Gundalinu.
     "Da, kažu mi da je tako. Ta vajarka ima nekoliko diploma i naučnih titula u raznim prirodnim naukama, iako je samo umetnica", reče Jarsak-Pernateova. "Mi pomažemo umetnost kad god možemo; oduvek sam verovala da čovek ne može biti zaokruženo ljudsko biće ako se ne interesuje i za netehničke oblasti... ali, nastojimo da podržavamo samo umetnike koji pokazuju naročito jak smisao za dizajn, ili za imaginativnu upotrebu tehnologije."
     "Čini se da imate razvijen osećaj i za antikvitete", reče Gundalinu, pomišljajući na umetnička dela koja je video izložena dok je bio unutra, u palati.
     "Oh, da. Tradicionalna statička umetnost interesantna je poglavito zbog toga što daje osećaj istorijske perspektive, zar ne?" Ona slegnu ramenima. Najednom se zapitao da li je ikada ičemu u svojoj kući uputila više od jednog površnog pogleda. Svaki osećaj za pravu istoriju bio je pokopan u toj kući odavno.
     "Da li je kreatorka večerašnjih radova prisutna? Kako se zove?" Zapita se da li je to neka osoba čije ime je čuo pre svoga odlaska sa Karemofa. Vide da Vanu nešto mrmlja Pernateu, iza nje.
     "Nije bila u mogućnosti da prisustvuje", reče Pernate, jednim potezom zaključujući i prekidajući razgovor, na način koji kod Gundalinua izazva izvesno čuđenje.
     "Zove se Netanjar", reče S. B. najednom, kiselo. "Prepoznajem njen rad. Ona je ta u čije ruke je palo naše imanje, Bi-Zi, i ostalo njeno sve dok ga ti nisi vratio. Nije čudo što ovde nisu hteli njeno prisustvo."
     Gundalinu se okrete, na mestu gde je sedeo. Gnev i poniženje su mu goreli na licu kao šamar.
     "Ćuti ti tamo, Es-Be", reče H. K. tiho. "On neće nikad..."
     S. B. je frknuo, i sleganjem ramena zbacio sa sebe šaku koju je H. K, kao upozorenje, bio položio na njegovo rame. "Što da ćutim? Ako oni imaju tako loš ukus da unajme baš nju da večeras izlaže svoje radove ovde, zašto ne bih ja ispoljio isto tako loš ukus, i pomenuo to? Svi smo mi ovde prijatelji..." Na Gundalinuovo spaljujuće zurenje uzvratio je pogledom praznog ruganja. "Je l' tako, bratiću?"
     "Ako ćete nas izviniti, Bi-Zi..." reče Pernate, vidno nezadovoljan. "Moramo se pridružiti onim časnim rođacima Si-Em-Pi koji su tamo, s druge strane, i moramo provesti izvesno vreme s njima, inače će oni biti neoprostivo uvređeni. Osim toga, siguran sam da imate mnogo da pričate s Vašom braćom... Ali kad se svi smeste, molim Vas da Vi prvi upotrebite naglavni aparat, i da počnete, za sve nas, ovu razonodu."
     Gundalinu pogleda dole, na dijademu filigranskog srebra koja mu je bila u šakama. Osećao je poglede svoje braće na sebi. "Sa oduševljenjem. Hvala Vam mnogo", reče, sa glupo-praznim osmehom. Pogledom isprati Pernateove, koji su otišli kroz gomilu koja se još slegala; sa sobom su diskretno povukli i Vanua. Vide da Pernate nešto govori svojoj ženi i pokretom ruke pokazuje tu umetnički izrađenu škrinju na sredini praznog prostora. Zapita se kako je, u ime hiljadu predaka, moguće da su domaćini izabrali baš umetnicu koja je u tako bliskoj vezi sa poniženjem njegovog porodičnog imena. Čvrsto je verovao da to nisu učinili namerno. Ali, ako ranije nisu znali za njegove porodične nevolje, sac svakako znaju. Da je samo S. B. držao svoja prokleta usta zatvorena...
     "Kol'ko dugo ostaješ ovde dole, Bi-Zi?" upita H. K, pored njega.
     "Ne duže nego što moram", odseče Gundalinu, ne gledajući ih. Osećao je ironiju činjenice da jedini ovde prisutni ljudi kojima treba javno da se obraća ličnom zamenicom ti jesu upravo ova dvojica sa kojima oseća najmanju bliskost.
     "Dobrodošao si na imanju", nastavi H. K, trapavo i nepodnošljivo. "Mislim, ak' 'oćeš da posetiš očev pepeo i prineseš ponudu. More, dobrodoš'o si i da ostaneš, ako..."
     "Imam gde." Silom je to izgovorio, gledajući neprekidno napred, zapanjen crninom u sebi, izviranjem ogorčenja i zle volje: sve je to bilo izazvano onim naletom uspomena koji je pokušao da suzbije. Naime, njihov kruti, tradicijom sputani otac pokušavao je, pre svoje smrti, da ubedi Gundalinua da preskoči braću u redosledu nasledstva i postane prvi naslednik. Ali onaj tadašnji mladić Bi-Zi nije bio sposoban da pogazi tradiciju tako žestoko, kad ni njegov otac nije imao dovoljno volje... I tako je porodična imovina pala u ruke njegovoj braći, a braća su to proćerdala, baš kao što se otac plašio da će se dogoditi: raspikuća H. K. je dozvolio da ga u propast povede S. B, čovek koji je morao - da je imao i trunke samopoštovanja i karaktera - još pre nekoliko decenija otpočeti samostalan život.
     Kad su izgubili celo nasledstvo, došli su na Četvrtu, gde je B. Z. tada bio zaposlen, da zadaju poslednji udarac njegovoj raspadajućoj fasadi kontrole - da mu ispričaju kako su rasprodali očevinu, prodali i samo porodično ime nekoj novoj bogatašici koja je trampila pare za čast. Sve do tad, B. Z. Gundalinu je nekako i funkcionisao, zadržavajući svoju ličnu sramotu pod hermetičkim poklopcem; verovao je da familija Gundalinu neće biti zaprljana njegovom brukom, pod uslovom da on ostane podalje od Karemofa. Međutim njegova braća su satrla tu poslednju nadu, i došla na Četvrtu da mu napričaju kako će poći u Nakrajsveta, naći veliko bogatstvo, i opet kupiti imanje. Upozoravao ih je da to ne pokušavaju, da ne čine ono što Četvrtaši nazivaju izrazom 'grešketina'... gledao ih je dok su, ipak, odlazili. A kad se nisu vratili, pošao je za njima; ne zato što mu je bilo stalo da ih spase, nego zato što mu više ni do čega nije bilo stalo, čak ni do sopstvenog života.
     Našao je obojicu... i zvezdani pogon. Vatreno Jezero je izmenilo njegov život zauvek. Ali izmenilo je i njegovu braću. Izveo ih je žive iz tog pakla koji ždere dušu... a oni su mu posle toga namestili zasedu, napali ga, ukrali mu uzorak zvezdopogonske plazme koji je poneo kad je spasavao njih dvojicu, i ostavili ga u jednoj uličici Kompanijinog Grada, misleći da je mrtav.
     Ali nije umro. Preživeo je, i doživeo da vidi njihovo hapšenje. Plazmu nisu uspeli da upotrebe da ucenjuju Hegemoniju i iznuđuju otkupninu; umesto toga, uhapšeni su, a plazma je predata u ruke hegemonijskih vlasti kojima je i bila namenjena. Onda je, koristeći novi uticaj koji je stekao zahvaljujući svom 'nesebičnom patriotizmu', uspeo da povrati porodično ime i imanje.
     Braću je poslao kući. Smešteni su u jednu vrstu ulepšanog kućnog pritvora. Uspostavio je poverenički fond, iz koga su njima davane, redovno, sume novca dovoljne za udoban život - iako ih ničim nisu zarađivali - i to je, uz pretnje šta ih čeka ako ne slušaju, bilo dovoljno da ih zadrži pod kontrolom. Postupio je tako, jer je krv ipak gušća od vode. Ubeđivao je sebe da su ga napali zbog toga što su šokovi pretrpljeni na Jezeru vatre uticali na njihovo psihičko stanje; da nisu ubice nego samo glupaci, sa kojima se, doduše, nikad nije dobro slagao... ali da neko mora i da boravi na imanju, da pazi na njega...
     Sad se, međutim, vratio na Karemof, i već prvi pogled na njih dvojicu bio je dovoljan da oboji sve pred njegovim očima u crno.
     "Bi-Zi...?" reče H. K. ponovo, i Gundalinu shvati da je njegov brat nastavio da priča nešto, iako je on prestao slušati. "Što nam nisi dao da to uradimo?"
     "A? Šta?" reče B. Z. mršteći se. Gomila oko njih kao da se konačno slegla; iščekujuća tišina se počela širiti. Shvatio je da svi očekuju da baš on otvori ovu zabavu. Pogleda naglavni komplet, sličan srebrnoj kruni, stegnut u njegovim pesnicama. Prisilio je svoje šake da popuste, plašeći se da bi mogao zgnječiti to.
     "Pa imali smo priliku da investiramo u opremanje nadsvetlosnih brodova? Sad kad si se ti... ovaj, vratio, a flota gotovo spremna... pa, nema nazad, je l' tako? Ulaganje sto posto sigurno. Elem, pošto si tako dobar sa ovom Jarsačom, mog'o bi da kažeš reč-dve za nas, a?"
     "Ne", reče Bi-Zi, presecajući tok bratovljevog govora. "Dobijaš dotaciju više nego dovoljnu za tvoje lične potrebe. Rek'o sam ti, ako ikad ponoviš pokušaj da napraviš ma kakav profit od zvezdopogona, ma kojim putem, strpaću te u zatvor. I to sam ozbiljno mislio. A sad sam tu."
     "Jesi, Bi-Zi, al' ja sam glava porodice..."
     S. B. je dočepao H. K-a za ruku, trgao je silovito, i time ga ućutkao. "Mani se toga", reče, govoreći H. K-u ali gledajući u B. Z-a. "Ne zanima to njega. Dasa misli da je post'o nekakav bog. Uradićemo mi to na naš način."
     B. Z. se namršti. "Ako mi napraviš ma kakvu bruku, biće ti oduzeto ime, a i prava takođe. Pritisneš li me još malo, idu ti krivične optužbe za pokušaj ubistva. To za-pam-ti."
     Odvrati pogled, i pažljivo namesti naglavni aparat na glavu. Videći to, S. B. se zacereka kao da je B. Z. upravo krunisao samoga sebe. Gundalinu tiho opsova. Pritiskao je kontaktne elektrode sve dok nije osetio peckanje koje mu se proširilo kroz uši: uključen je. Ono u škrinji, šta god bilo, reagovaće na njegove emocije, koje će biti prevedene u neku vrstu elektronskih stimulusa; tako mu je maločas rečeno. E, onda, neka bogovi pomognu tome unutra, pomisli on, sklapajući oči i koncentrišući se.
     Crveno i zlatno plamsanje eksplodiralo je u vazduh, što je publika propratila iznenađenim uzvicima i šumnim uvlačenjem vazduha. Talas za talasom toga izlivao se iz sanduka i šikljao u nebo, kao eruptujuća magma; 'to' je padalo do kamenih ploča terase, zgušnjavalo se i zatamnjivalo, počela se nazirati borba, kao da se neke mutne polu-ljudske forme rvu na život i smrt, vidno polje svih prisutnih počelo se puniti vatrom i krvlju, Vatreno jezero...
     Bi-Zi naglo savlada svoje emocije, zapanjen i zgrožen; sa olakšanjem začu hor uzdaha i proređeni, ovlašni aplauz publike koja ovo nije očekivala. Sabrao se. Pred njegovim očima, boje su izbledele, umekšale se, nasilnost raširenog materijala je zamrla i pretopila se u glatko, zmijasto izlivanje koje ga je podsetilo na maglu, dim, vodu koja se obrušava u more nečeg usijanog i rastopljenog, vodu koja se opet nebu diže, pretvorena u oblake pare, prosečene dugama, prepune duhova...
     Sad je usmerio svoju pažnju na umetničku pesmu koju je još čuo, zato što su negde u palati nastavljali da je sviraju, pazio je na njene graciozne, dirljive mere i kontrapunkte, kao da gleda ples dvoje koji bi želeli da postanu ljubavnici, iskoračuju, odstupaju, puni oklevanja i čežnje... Gledao je muziku, a njegova vizija se počela pojavljivati u vazduhu, ispred njega, ne sasvim realna, ali ni sasvim imaginarna, već kao oni duhovi koje je gledao u selu Sanktuarijumu, kao ono lice koje mu je dolazilo u snovima, njeno, plavetnilom zamagljeno...
     Ona je tu, pred njim je, oblikuje se iz ove ne-sasvim-materije, ne-sasvim-magle, stalno se preoblikuje i rastapa, pruža ruku ka njemu, onakva je ista kao što ju je zapamtio, i kao što on želi da veruje da je i sada, ona ga čeka...
     Digao se sa sedišta, posegnuo rukom nagore, nesvestan zurenja svoje braće i žamora gomile, zakoračio napred u viziju, nežno glumeći da svojom šakom dodiruje njenu, ali i osećajući hladnu jedva-opipljivost izmaglice koja njoj daje oblik, počeo ju je voditi mislima i srcem svojim kroz tačno određeni niz pokreta koji čine ples uz ovu muziku. A ona se osmehivala i prihvatala njegov pogled, očima boje izmaglice i mahovinskog ahata, čežnjom obuzeta jednako kao i on, okružena dugim pramenovima blede kose kao maglom...
     Plesali su, njih dvoje, sve dok muzika ne poče bledeti; naklonio joj se dok su još trajali poslednji akordi, i dopustio joj da se pretopi nazad u maglu, u bezlične vrtloge duginih boja, slične trakama svetlosti na noćnom nebu iznad njih. Okrenuo se i pošao nazad ka svom sedištu, kroz zvezdanu prašinu aplauza, već posežući rukama gore, da skine krunu s glave i doda je nekom drugom...
     Stao je kao ukopan, netremice gledajući pred sebe, jer iz njegovog vidnog polja je čilila jedna vizija a jačala slika žene koja se tu stvorila poput druge vizije, one tajnovite žene kojoj je ove večeri omogućio da se sakrije.
     Isprečila se pred njega, sva treperava od biserja na crnoj kadifi; gledala je u njega zapanjeno kao i on u nju - ali kroz vazduh je već leteo, lučnim zamahom prosut, sadržaj jednog velikog bokala, naciljan tačno ka njemu.
     Njegova ruka polete gore, gestom odbrane; video je da se izraz njenog lica već menja od neverice i prepoznavanja ka užasnutoj pometenosti; cimnula je bokal pokušavajući, prekasno, da zaustavi tečnost koja je već bila u vazduhu. Odmah je i spustio ruku, a zatim gledao kako tečnost pljuska tačno na glave njegove braće. H. K. je riknuo iznenađeno a S. B. pao sa kraja klupe. Bili su sasvim ispolivani onim iz bokala; šta god da je to bilo, izgledalo je kao đubre pretvoreno u tečnost, a i mirisalo je tako; taj smrad je već sledećeg trenutka grunuo u njega.
     U prostoru oko Gundalinua zatim je zavladala perfektna tišina, tokom jednog trenutka koji je trajao i trajao bez kraja; tišina koju naruši psovanje i ječanje njegove braće, a zatim njegov nagli, bučni smeh od sveg srca.
     Užasnuta gomila gostiju sedela je i blenula još jedan trenutak. Onda se pojaviše službenici kućnog obezbeđenja, neki od njih ljudi, a neki ne. Opkolili su ženu u crnom koja je stajala nepomično, ne pružajući nikakav otpor, i uzvraćala mu zurenjem čiji je smisao razumeo bez greške. Njegov smeh se stišao. Onda on zausti da nešto kaže.
     "Bi-Zi, tako mi bogova, jeste li dobro..." pored njega se stvorio Pernate i obuhvatio ga jednom rukom oko pleća; njegovu braću nije ni pogledao. S druge strane bio je Vanu, koji mu je uspaničeno postavljao neko pitanje koje je B. Z. ignorisao. Pernate zatim mahnu rukom ka službenicima obezbeđenja, koji su čekali. "Vodite je, za ime bogova! Zovite policiju da je uhapsi!"
     "Čekaj!" Gundalinu diže šaku, zaustavljajući u sred pokreta te ljude i robote koji su posezali da stave ruke na nju. "Pusti je", reče, prilazeći njoj, i tim naoružanim čuvarima, sa hladnokrvnim autoritetom koji u sebi nije baš u celosti osećao. Pogledali su mimo njega, ka Pernateu, koji im je sigurno dao neki signal; uzmakli su od nje. "Ovde se dogodio nesporazum. Ovo je bilo... deo umetničkog doživljaja, ništa više. Nema štete."
     Srebrnu kružnu konstrukciju je podigao oberučke i, prilazeći toj ženi, spustio je na njenu glavu. "Ovo pripada Vama." Nije to kazao kao pitanje. Dohvatio ju je za šaku i poveo, a ona pođe kao mesečar za njim, u otvoreni deo terase gde je škrinja mirovala. Njihov kreativni medijum se lelujao besciljno po vazduhu, a jedan deo je šaputao kao pepeo pod njihovim nogama. B. Z. se okrete gomili, bacajući samo jedan pogled ka svojoj braći, dovoljno dug da uhvati ubilačko zurenje S. B-a dok su 'bezbednjaci' pomagali njemu i H. K-u da ustanu i da se udalje kroz talasanje zgađenih faca.
     "Sadhanu, bhai', reče, pojačanim glasom da bi privukao pažnju slušalaca. "Ovo je umetnica koja nam je omogućila večerašnju zabavu. Molim da iskažete svoje poštovanje prema njenom delu." Počeše ponovo da aplaudiraju, neki neodlučno, a neki uz prigušene uzvike odobravanja. "Tehničkom greškom, nije pozvana na ovu zabavu." Okrenuo se opet njoj, i video facu skroz izgubljenu. "Ako mi dopuštate da tu stvar odmah ispravim..." Pogleda Pernatea i reče, primećujući istovremeno sev trapave uzbunjenosti na Vanuovom licu: "Bio bih Vam veoma zahvalan ako biste primili ovu damu kao moju počasnu gošću."
     "O pa da, svakako", progunđa Pernate, zureći u njega i umetnicu i, očito, pomišljajući na nešto što je bilo rečeno o njihovom odnosu. Pernateov izraz lica je nagoveštavao uverenje da ovde postoji neko ko je popio previše, ali da nije jasno ko je to. "Sa zadovoljstvom. Pardoniramo se zbog nesporazuma." Pogleda ženu. "Ovu tarapanu računaćemo u umetnički temperament, heh? Svi mi grešimo, hm - ali, ovaj, draga moja, ubuduće malo pažljivije birajte kako ćete iskazivati svoje, hm..." Pokušao je osmeh, ispala je nekakva grimasa.
     "Svakako, sathra." Naklonila mu se, sa elegancijom kojoj bi svaki teh mogao pozavideti; njena besprekorna maska staloženosti bila je opet pouzdano na svom mestu, a na njenim usnama savršena slika osmeha osobe blago ukorene. Digla je pogled, skinula naglavni aparat i ponudila ga Pernateu. "Bilo bi mi nezaboravno zadovoljstvo ako biste Vi nastupili sledeći, sathra." Prihvatio je, donekle omekšan njenim otmenim ponašanjem, jako željan da zabavu vrati u normalan tok. Kruna se našla na njegovoj glavi. Ona pogleda Gundalinua i uzvi obrve.
     Klimnuo je i dodirnuo njen lakat, dajući joj, bez reči, znak da pođe.
     "Gospodine?" reče Vanu, neodlučnog lica; telo mu se sitno trzalo zbog sukobljenih signala.
     "Sve je u redu, Vanu. Pozvaću Vas kad mi budete potrebni." Proveo ju je do ruba gomile, koja je opet počela sa oooo i aaah-aaa, jer je domaćin oprobavao svoju veštinu u rukovođenju Netanjarinom kreacijom. Nije se osvrnula, i on pomisli da možda i nije stvarno zainteresovana da gleda. Zapita se šta li ona misli o njegovom izvođenju. Verovatno ništa osobito dobro.
     Poveo ju je dalje, duž uredno potkresanih živih ograda lavirinta koji je štitio porodično svetilište Pernateovih. Uskoro su, u polusvetlu sa prozora palate, stigli do jedne klupe za čekanje, obložene jastučićima; na ovakvim mestima uvek su postojale te klupe. Seli su i pogledali se. Preko travnjaka su doplovljavali slatki glasovi neke a capella pesme čije reči on nije uspevao da razabere. Ispunjavali su praznu tišinu koju niko od njih dvoje, činilo se, nije bio u stanju da prekine.
     Najzad ona reče: "Rekao si mi da te pitam za ime kad se ponovo sretnemo. Mislim da to sada nije stvarno potrebno."
     "Valjda nije." On pogleda svoje šake. "Ali bar mogu ja tebe da pitam za ime. Mislim da je moj brat rekao 'Netanjar'?" Opet diže pogled. "Rekli su da si ti bila vlasnica našeg imanja?"
     "Pandara Hetea Netanjar", reče ona, i dotače njegov neodlučno podignuti dlan svojim. "Doduše, jedno kraće vreme bila sam P. H. N. Gundalinu." Netremice ga pogleda, i on vide u njenim očima žar besa, i bol, i poniženje, ono što ju je nateralo na apsurdistički čin osvete koji je pokušala večeras.
     Osećao je i svoje nezadovoljstvo, kao bolnu vrelinu; sećao se kakvo je poniženje za njega bilo, kad je izgubio ime i imanje, i kako je tad bio spreman na sve, samo da bi opet stekao ono što bi po pravdi moralo biti njegovo. "Sad znam zašto si mislila da sam ja lično zabranio da večeras dođeš. Ali, nisam. Pojma, pojma nisam imao..." Ali neko drugi jeste; Gundalinu se čudno osećao kao čovek na koga je pala krivica za tako nešto.
     "Znam." Ona klimnu glavom. "Da se nismo sreli ranije, večeras, na onakav način, ne znam da li bih ti verovala. Ovako..."
     "Čak mi nije jasno kako je neko imao drskosti da baš od tebe zahteva da nas zabavljaš večeras... mada je kvalitet tvog stvaralaštva spektakularan." Ovo poslednje je dodao žurno. "Nisam mislio da kažem da..."
     "Ej, hvala", reče ona, i čak se osmehnu. "Ono što si izveo sa mojim materijalom bilo je predivno. Zanela sam se totalno, dok sam te gledala kako plešeš sa onom divnom vizijom..."
     "Stvarno?" Smeškao se neodlučno. "Ja sam... počeo verovati da izvesni susreti nisu koincidencija, Netanjar-kada. Možda je ovo jedan od takvih." Obori pogled. "Ako ništa drugo, bar imam priliku da ti se izvinim. Vidiš, kad sam čuo da su moja braća proćerdala moje porodično ime, ja... moj život... nije išao dobro. Čuti tako nešto... imao sam utisak... da se i moja životna linija prelomila." Njegove šake su se u senkama pretvorile u pesnice. "Očajnički sam želeo da vratim očevinu. Pa, kad se... pojavila mogućnost, ja sam je iskoristio. Nisam nijednog trenutka čak ni pomislio na osobu na drugom kraju, čiji novi život sam time narušio." Opet je, sa naporom, digao pogled ka njoj. Osim što sam zamišljao nekog vulgarnog profitera koji valja lovu i grabi čast. Njen izraz lica govorio je da je to upravo onaj stav koji bi i očekivala od jednog arogantnog, klasno-šovinističkog teha. "Ako ti imaš takvo mišljenje o svima nama", progunđa on, "onda što si bila toliko zapela da postaneš jedna od nas?"
     Biserje zašaputa: okrenula je glavu na drugu stranu. "Nije moja želja da 'postanem jedna od vas', Gundalinu-sathra. Vi ste ljudska bića jednako kao i svi mi ostali; ako ikad budete prisiljeni da se suočite sa tom istinom, možda ćete je i shvatiti." Pogleda ga kao da očekuje da će se on usprotiviti; zatim, sa izrazom lica malo iznenađenim, opet otkloni pogled. "Radi se o... osećanju tradicije, postignuća čitave porodice. Ja, hm... mislićeš da je nadmeno, ali kad smo u školi učili o srednjem veku, sanjarila sam kako bi bilo da sam živela tada, da sam doprinosila povratku prema svetlosti. Ponekad sam čak zamišljala da sam u nekoj ranijoj inkarnaciji zaista bila deo toga; to sam osećala, vrlo jako. Posebna opsesija bila mi je istorija tvoje loze - inteligencija i hrabrost tvojih predaka, njihovo odbijanje da se pod progonom i terorom odreknu svoje ljudskosti. I kad sam čula da se ime Gundalinu bukvalno prodaje..."
     Njegovo iznenađenje poče splašnjavati. Načini nehotičnu grimasu.
     "Žao mi je..." reče ona tiho. "Znam koliko je bolno za tebe da ovo slušaš. Ispričala sam ti samo zato što si zaslužio, svojim postignućima i svojom dobrotom prema meni, istinu."
     "Možda smo oboje krivi za isti previd, Netanjar-kada", reče on blago.
     Klimnula je glavom. "Da, Gundalinu-sathra."
     "Onda mi dozvoli da učinim koliko mogu da stvari dovedem u red. Uvek ima i drugih imena i imanja; može se kupiti, ako znaš koga da pitaš."
     "Ne", reče ona, maltene oštro. Šake su joj se, na krilu, skupile u čvorove.
     "Zašto ne?"
     "Da bi mi oduzeli imanje, koje je bilo zakonski moje, tvoji advokati su progurali zabranu zvanu 'proskripcija'. Sad ja, doživotno, nemam pravo na rang tehnokrate."
     "Na osnovu čega?" reče on sa nevericom.
     "Genetska nedovoljnost."
     "Pah - kakva glupost..." Zaćutao je. Genetska nedovoljnost: to znači da je za nekoga u porodici službeno dokazano da je bio mentalno zaostao. "Imaš nekoliko diploma iz prirodnih nauka, i dokazivu kreativnost..." I humor i lepotu i društvenu gracioznost... Zaustavio se pre nego što je izgovorio i to.
     "Ali ipak nisam mogla da zaslužim ulazak u tvoju cenjenu klasu, sathra, iako sam imala sve to. Morala sam da kupim sebi ulaznicu. Smatraš li da je baš toliko apsurdno, ovo što su me ocenili defektnom?"
     Sklonio je pogled.
     "Nasleđe koje stvarno želim da bude moje je tvoje, komandante - zbog osećaja neprekinutosti, koji bih na taj način dobila; bio bi to kontinuitet, za mene i za moju decu, za budućnost... Ali čast Gundalinuovih je u zaslužnim rukama, sada. Nema druge teh-loze koja mi toliko znači. Zato sam možda ipak zadovoljna, posle svega." Slegnula je ramenima.
     Pomislio je na svoju braću, ali ništa nije rekao. Oslušnu glasove koji su počeli novu pesmu, i novi talas pohvalnih zvukova iz gomile gledalaca na terasi. "Znači ti si ovo htela da uradiš delimično i zbog svoje porodice... svoje dece? Koliko ih imaš?"
     "Još nijedno. Ali imaću."
     "Udata si, dakle..."
     "Nisam. A ti misliš da jedno mora ići posle drugog?"
     Uzvratio joj je pogled. "Mnogi ljudi to, naravno, ne misle."
     Zurila je u njega, kao da pokušava da oceni da li mu je to neka ironija, ili možda pokušaj da joj se nabacuje. "A ti?"
     "Bojim se da sam se ja oženio svojim poslom." Najednom pomisli na Rida Kulerva kako hoda rame uz rame s njim kroz jedan park na Četvrtoj: Oženio si se svojim poslom? pitao ga je tada Rid.
     "I ja sam se za svoj rad udala." Osmehivala se, ali ga je i sad gledala na isti način. "Međutim, ne monogamno..."
     "Netanjar-kada", reče on tiho, "da li bi pristala makar da razmotriš..."
     "Da...?"
     "Da razmotriš... da razmotriš mogućnost da nam prikažeš šta sama ti umeš da izvedeš sa svojom kreacijom, ovde, noćas?" Završio je rečenicu i mahnuo rukom ka terasi; ali to mu je bilo samo izgovor da skloni pogled. Osećao se kao čovek koji je izbegao, u poslednjem trenu, da zakorači u živi pesak.
     Njeno lice postade bezizražajno. Njene šake, jako stisnute u krilu, trznule su se. "Ako bi se tebi to dopadalo, Gundalinu-sathra."
     "Veoma", reče on slabačkim glasom. Osećao je čudnu vrtoglavicu, kao od pijanstva, iako nije pio.
     Ovog puta je ona povela njega, nazad do učesnika u zabavi; u prolazu je uzela naglavni aparat i stavila ga sebi na glavu, bez imalo oklevanja. Ono što je tad počela da pravi od erotičnog blago svetlećeg oblaka materije iznad duborezane škrinje navelo ga je da kaže sebi da je jako dobro što je pre dva minuta bio kukavica.
     Mnogo kasnije te noći, kad se prijem završio i kad je on ležao sam u svom krevetu, žalio je bolno. Ostatak te noći proveo je sasvim budan, u toj nesviknutoj sobi. Tek posle zore uspeo je da zaspi. Probudio se pozno ujutro, našao veliku vlažnu mrlju na jednom delu pidžame, znajući da mu ove noći u pohode nije došao onaj stari, onaj uobičajeni san...
     Podseti se da će danas treba da ide kod K. R. Aspundha; da će kroz samo nekoliko sati njih dvojica razgovarati o Tiamatu. Bilo mu je, najednom, očajnički potrebno da sa nekim razgovara o Tiamatu.