2. ONDINI: Razuma

     "Stoj. Ko ide?"
     Stade u senkovitom hodniku: već ga je okružilo oružje, iza koga su stajali ljudi hladnih očiju.
     "Majstor." Znali su ga samo kao Majstora, kad je išao na ovakve zadatke; kad je neskriveno nosio privesak od srebrnog metala koji mu je obično bio skriven ispod košulje. Zahvaljujući tom privesku prolazio je uspešno kroz situacije koje bi bile suicidalne kad ne bi nosio tu tajanstvenu kombinaciju zvezde i kompasa, koja je značila tako mnogo različitih stvari raznim ljudima. U privesku, zvezdu je predstavljao jedan solius, redak, tajni dragulj koji se rađa u srcu umirućih zvezda, dragoceniji od dijamanata, dragulj koji po uverenju nekih mistika ima moć duhovnog prosvetljavanja. U ovakvom okruženju, solius je simbolizovao sve to, i više. "Arhi-sveštenik je poslao po mene."
     Ljudi koji su ga opkolili nosili su uniforme Crkvene policije, sa krvavocrvenim značkama elitne garde Arhi-sveštenikove. Izgledali su sumnjičavi dok su posmatrali njegovo lice, njegovu mladost; proučili su i taj znak na njemu. Spustiše oružje, ali samo malo. Nosili su puške za stvaranje plazme na pogođenom mestu, a ne one jeftinije i humanije, puške za ošamućenje i paralisanje, koje je nosila glavnina policijskih snaga. Te krvavocrvene značke Arhi-sveštenikove garde bile su u narodu zvane 'strave'; to ime nije bilo prazna pretnja. "Ajde sa nama", reče najzad jedan od stražara, klimajući glavom. "On te čeka."
     Majstor pođe za njima, mračnim, odjekujućim hodnikom, niz jedan red stepenika isklesanih iz same stene. Svaki stepenik bio je pohaban do oblika polumeseca, nemilosrdnim trenjem hiljada nogu u čizmama, koje su tu silazile i opet se pele; i nogama bezbrojnih žrtava inkvizitorovih, čiji koraci su uvek vodili samo dole. Stigoše na dno; negde se procepi nečiji krik. Majstor je oklevao, pod pogledima gardista koji su odmeravali kako reaguje na taj zvuk. Nevernik, šaputali su njihovi upereni pogledi. Kriminalac. Tuđinski šljam.
     On im uzvrati zurenje, puštajući ih u svoje oči, puštajući da vide šta ih čeka unutra. "Idemo", prošaputa. Oni otkloniše poglede i pođoše dalje, u utrobu inkvizitorijuma.
     Prođoše pored mnogih zatvorenih vrata; čuo je još krikova, jecaja, čuo je molitve na nekoliko jezika. Zapečena vrelina ulica ovde je bila prodorni smrad grozničavog znoja. Osetio je da se i on znoji, i to ne samo zbog ove zagušljive vreline. Jedan od njegovih pratilaca otključa jedna vrata, i buka koju je pokušavao da ne sluša postade takva da se više nije mogla ignorisati. Povedoše ga kroz ta vrata, u jednu dvoranu.
     Nije gledao ni levo ni desno, nego ukočeno u leđa čoveka koji je išao ispred njega; ali uglovima vidnog polja sagledavao je jedno telo, golo, okrvavljeno, okačeno o lance, i jednog crkvenog ispitivača besnog što ga ometaju u poslu; i veliki izbor opreme za mučenje, u rasponu od primitivne do uzvišene. Ništa u tom poslu nikada ne zastareva. Smrad je bio stravično jak; vrelina, takođe; zvuk, takođe... Njemu poče neka huka u glavi, a vid poče da mu preskače u brzom nizu bljeskova, kao kod stroboskopa; on prigušeno opsova, i prebaci sebe prisilno u meditaciju, na taj način opet uspostavljajući kontrolu nad sobom. Dovrši prolazak kroz mučionicu.
     Prođoše kroz sledeća vrata, iza kojih je bio novi hodnik, a na njegovom kraju nova dvorana: ovog puta, laboratorija. Vazduh je bio najednom iznenađujuće prohladan. Majstor uvide da ovo mora biti mesto na kome vlada ima istraživačke instalacije; čuo je glasine o tome. Nije ni čudo što je tajna o tačnoj lokaciji sačuvana tako dobro. On duboko udahnu, pa ispusti vazduh. U susret mu je dolazio Irduz, Arhi-sveštenik Zapadnog kontinenta, da ga pozdravi. Irduz, prisutan ovde, lično: izgleda da su zabrljali više nego što je Majstor mislio.
     "Hvala Šibahu da si došao tako brzo..."
     Sleganjem ramena zbacio je Irduzovu ruku sa sebe. Izgleda da je na ploči žrtvenika sad utroba samog ovog Arhi-sveštenika, čim se on rešio da dodirne jednog nevernika kao da su prijatelji. "U čemu je problem?" reče Majstor promuklo.
     Irduz se povuče jedan korak u stranu. "U onome", reče, i pokaza prstom. Iza njega je stajalo pet-šest ljudi u laboratorijskoj odeći; neki su bili Ondinci, neki ne. "Naši istraživači su pokušavali da izvedu replikacioni proces. Nešto je pošlo kako ne treba."
     Ti istraživači se skloniše u stranu kad Majstor pođe ka njima; na taj način mu otvoriše pristup do onog što je bilo iza njih. On stade, zagleda se netremice. Iza elektromagnetske barijere takozvanog 'kriznog štita za izolaciju sa svih strana', ili konteinmenta, vide uskomešanu masu nekog svetlucvog materijala nalik na oblake. Pogleda displej na zidu pored štita: tog trena još jedan podsistem pređe u kritično stanje, još jedan indikator pocrvene u sve široj epidemiji krize. "Šta, do pakla..." progunđa on. Okrete se istraživačkom timu. "Šta vam je ovo?"
     Zgledali su se, bacili i po koji nervozan pogled prema Arhi-svešteniku. "Pokušali smo da stvorimo replikacioni proces kojim bi se ugljenik restrukturisao u dijamant, koji bi onda poslužio kao građevinski materijal..."
     Nasmejao se bučno, ironično i kratko. "Za ime Razdirača Rendera!" Osvrte se da pogleda Irduza, čija je jedva savladavana brižnost postala jedva savladavani bes, zbog ovih svetogrdnih reči, zbog takvog ruganja. "Mož' biti da Šibah i Sveti Kalavre ne odobravaju vaše neprirodne metode."
     "Naš projekat novog hrama zahteva velike površine materijala koji će biti i providan, i ekstremno jak. Dijamantska prevlaka neće biti dovoljna. Svetac-svih-svetih zna da je sve što mi ovde činimo usmereno ka većem slavljenju Pravog Imena", reče Irduz oštro. Njegova teška odežda šuštala je poput lišća od čelika.
     Majstor baci pogled ka vratima kroz koja je ušao, i onome iza tih vrata. Nasmeši se kiselo. "Zašto ne biste jednostavno izvršili evakuaciju, i ispalili atomsku bombu ovde? Time bi problem bio rešen."
     "To nije prihvatljivo rešenje", reče Irduz, mršteći se.
     "Misliš, isuviše je očigledno?" Majstor odmahnu glavom, okrete se opet displejima. Oni su bili pokušali da sklepaju primitivan replikator, koji bi u odnosu na 'pametnu materiju' Starog Carstva bio kao ameba u poređenju sa ljudskim bićem. Hteli su nešto što bi radilo sasvim bez uma, ali uvak tako da se rastresiti ugljenik molekularno sređuje u dijamant. Pokušali su da stvore imitaciju života; uspeli su prekomerno.
     Umesto da dobiju armiju mehaničkih robova u veličini ljudskih ćelija, koji bi beskonačno ponavljali molekularnu strukturu dijamanta i time ispunjavali svoju svrhu postojanja, dobili su armiju bezumnih automata čija jedina svrha je bila da umnožavaju sami sebe. Da bi se otarasili takvih, morali su sad naći nešto daleko smrtonosnije i usavršenije od ma kog dezinfekcionog sredstva. Replikatorske ćelije bile su projektovane da u svoju bakterijama analognu strukturu ugrađuju dijamant i druge materijale zahvaljujući kojima su postale snažnije, aktivnije i daleko otpornije od ma kog prirodnog organizma.
     Proučavao je, ćutke, podatke ispisane na mnogobrojnim malim ekranima displeja. Našao je presudni niz grešaka koje su istraživači počinili u programiranju; gledajući tu sekvencu, osećao je kako u njemu narastaju gađenje i neverica. Baci pogled opet na sistemske monitore; samo jedan pogled bio je dovoljan da se potvrde njegova najgora strahovanja. "Ovo progriza otvore u štitovima." Okrete se ljudima. "Hrani se energijom štitova samih. Kroz otprilike pola sata nastupiće slom celog sistema. Čestitam, gospodo. Proizveli ste univerzalni rastvarač."
     Izrazi na licima istraživača postadoše jednako kritični kao i oni podaci iza njega koje je maločas očitao; uvide da su i sami, pre njegovog dolaska, slutili da se radi o tome. Ali nisu se ni usuđivali da nazovu problem pravim imenom, nego su se nadali, bez nade, da će on doći među njih kao čudotvorac i reći im da problema nema...
     "Univerzalni rastvarač?" Irduz zakorači unazad, pritisnu jednu šaku na ploču koja mu je bila na grudima. "Nemoguće." Univerzalni rastvarač je bio najgrozniji demon podivljale staroimperijalne tehnologije. "To bi apsorbovalo svaku stvar sa kojom dođe u dodir. Svaku. Ničim ne bi moglo biti zaustavljeno. Ničim zadržano u nekim okvirima. To bi bio kraj sveta." Pogleda potištene istraživače; njegove oči, indigo boje, punile su se smrću. "Tako mi Svetog..."
     Majstor ga zaustavi nestrpljivim pokretom. "Recite mi", reče grupi istraživača, "zašto niste ovo zaustavili?"
     "Ne možemo..." pobuni se jedan.
     "Šta, ne možete?" reče Majstor ljutito. "Znali ste u čemu se problem sastoji. Svako ko poznaje bakteriologiju i analoge bakterija mogao je ubiti ovo unutra. Raspolažete dovoljnom procesnom snagom; a od hemijskih alata imate, dalo bi se pretpostaviti, bar one koji su na raspolaganju prosečnom narkodileru. Zar ne?"
     "Da, ali..."
     "Ali šta, bogova mu bogovih?" Dohvatio je tog čoveka i trgao ga ka sebi. "Šta ste kog vraga čekali?"
     "Pa - pa ne možemo ući unutra." Istraživač pokaza jednim gestom ka uzavreloj masi koja je navaljivala na unutrašnjost providnog zida.
     "Štaaa?" šapnu Majstor.
     "Ne možemo dopreti do toga što je unutra." Čovek otre znoj sa lica. "Kad je štit uključen, nemoguć je ma kakav pristup unutra. A ako ga isključimo, rastvarač će prodreti napolje..."
     Majstor se nasmeja sa nevericom. "Ne može biti da to ozbiljno kažeš." Pogleda njihova lica. Zatim indikatore oko štita. "Kako ste, za ime onog boga koji vam se najviše sviđa, mogli da izgradite sistem bez kriznog ulaza?" Jadni, glupavi skotovi... Šake mu se stegoše.
     "Zar ne možeš ništa da učiniš?" upita neko, glasom koji je zvučao patetično visoko. "Mora biti da postoji neki način. Ti si prvi među ekspertima..."
     "Stvarno ne znam. Ovo ste uradili toliko dobro", reče on tiho, zavrćući nož, maltene uživajući u izrazima njihovih lica.
     "Šta ako ne možeš?" reče Irduz zgusnuto. "Šta će se desiti sa našim svetom?"
     Majstor pogleda podatke na ekranima. "Moglo bi i gore da bude." Slegnu ramenima.
     Pogledaše ga. "Kako to misliš?" upita Irduz.
     "Izraz 'univerzalni rastvarač' je zapravo pogrešan naziv. Postoji nekoliko biotehnoloških jedinjenja koja bi se mogla nazvati univerzalnim rastvaračima. Ali, njihova interesovanja se razlikuju, u zavisnosti od sastava. Ako ovo što ovde imate provali iz konteinmenta, ponešto će ipak i preživeti..."
     "Šta?" reče Irduz. "Koja vrsta stvari?"
     Majstor se zagleda u svoja stopala; protrlja se po licu, uklanjajući i najmanji trag ironičnog osmeha. Onda diže pogled. "Titanijumski tornjevi na nekim vašim spomenicima."
     "Šta još?"
     On opet slegnu ramenima. "Mogu se setiti još nekih stvari koje bi zadržale svoj integritet...ali nijedne koja bi vas interesovala; izuzev dijamanata. Brodovi na kosmodromu, oni sa titanijumskim koritima, mogli bi čak i da uzlete, ako su svi otvori na njima hermetički zatvoreni... Ali živa bića na bazi karbona prva će nastradati; replikantima je potreban ugljenik da bi pravili dijamant, naravno. Svi ćemo se pretvoriti u dijamant - u filigrane dijamantskog mraza, na baricama vode. Ljudsko telo se uglavnom sastoji od vode, a njima voda ne treba." Pogleda kobni svetlucavi oblak. "Stvar će se širiti kao zarazna bolest... Rastvarač ne može da uništi baš sve predmete tako brzo kao što će uništiti ljudska tkiva; neki predmeti će biti izgriženi tek posle nekoliko nedelja. Čitava planeta biće transformisana verovatno tek za nekoliko meseci..."
     "Prekini to!" reče Irduz, a Majstor tek sledećeg trenutka shvati da je Irduz mislio na proces, ne na govor. "Prekini to, i dobićeš šta god ti srce želi..."
     Majstorova usta se iskriviše. "Nije to tako jednostavno", reče on. "Ti, svešteniče, možda možeš svoje bogove da podmitiš, ali moje ne možeš." Mahnu ka zaštitnim poljima koja su se raspadala, pusti da mu ruka padne. "Ja ću to verovatno moći da zaustavim..." progunđa najzad, zgađeno, gledajući njihova uplašena lica. "Ja lično, radije bih prvo video sve vas u paklu, a mene na prvom brodu koji će bežati odavde. Ali, naši zajednički prijatelji žele da tvoje dupe sedi još neko vreme na arhisedištu, Irduz." Dotače privesak koji je visio preko njegove košulje. "Dakle, sledeći put kad budeš izgovarao svoje molitve, znaćeš kome treba da se zahvaljuješ. Ali, ako ti spasem ovu planetu, zahtevam da pošalješ ovu nesposobnu kopilad na turneju kroz tvoju drugu radionicu." Trzajem glave pokaza vrata za pakao.
     "Nismo mi krivi!" reče istraživač pored njega. "Fakl je bio u transferu! Bili smo u vezi sa sibilskom mrežom neprestano, i postupali smo tačno po instrukcijama! U našem programu nije bilo nijedne greške, kunem se!"
     Majstor se naglo okrete. "Podatke za ovo ste dobili putem sibilskog transfera?" upita on. "Ne verujem. Nije to moguće."
     Jedan čovek istupi napred, pokazujući sibilski trolisni metalni znak na sebi. "Bio sam u transferu tokom celog procesa", reče. "Mi sa svoje strane nismo načinili nijednu grešku. Sve smo ispunjavali egzaktno. Pogrešila je sibilska mreža. Ona je govorila pogrešno. Ona je govorila pogrešno..." Njegov glas se izgubi. Majstor vide strah u njegovim očima - ne strah od osvete Crkve, niti čak od planetarne katastrofe, nego, u tom trenu, samo strah čoveka čije je verovanje u nešto pouzdanije od ma kog boga potreseno do temelja.
     "To ne može biti", reče Irduz.
     "Ne", promrmlja Majstor. "To bi moglo biti istinito." Štaviše, to bi mogao biti i razlog mog boravka ovde... Odmahnu glavom: okamenjujuće vizije košmara u real-vremenu iznenada su mu ispunile um, ispunile su ga nerazumljivom stravom. Udahnu drhtavo. Zašto?
     "Hoćeš li reći da se nešto kvari u celoj sibilskoj mreži?" upita Irduz energično. "Kako bi se moglo nešto tako dogoditi?"
     "Ajd' ćuti", reče Majstor potmulo, "i pusti me da radim, osim ako stvarno hoćeš da lično isprobaš kako je kad ti meso ispuca i komadići počnu da se uvijaju, kad voda počne da curi iz tela koje se kristalizuje..."
     "Usuđuješ se sa mnom tako da razgovaraš..."
     Majstor se zagleda netremice u njega. Irduzove tanke usne se stisnuše čvrsto. Majstor se opet okrenu od njega.
     Poče davati zapovesti kontrolnom sistemu; išao je unazad, tragom pogrešnih sibilskih podataka, obavljajući analize napola pomoću mašina a napola u glavi. Čistota analitičkog razmišljanja poče ga smirivati, donositi mu ispunjenje, pomagati mu da zaboravi svoje ljudske strahove. Ti mašinski organizmi-replikatori bili su, u suštini, analog bakterija, ali sa ojačanom strukturom. Mogli su biti zaustavljeni, primenom odgovarajućih analoga toksina. Čim shvati strukturu replikatora dovoljno dobro, znaće i kojim alatima da ih uništi. Međutim, bila mu je potrebna i toplota - velike količine toplote, da bi raskinuo veze ugljenik-ugljenik u dijamantskoj matrici koja je replikatore učinila gotovo neuništivim. Tek posle toga moraće, na neki način, da zada udarac...
     Pređe laboratoriju, ode do drugog radnog prostora sa mnoštvom procesora, tiho psujući zbog nemoguće lošeg rasporeda u laboratoriji samoj. Izvrši prenos malopređašnjih rezultata, zatim unese i druge podatke; njegove progunđane komande bile su glasne u savršenoj tišini hermetički zatvorene sobe. "Treba mi pristup do vašeg inventara komponenti za toksine." Pokretom ruke pokaza displeje.
     Jedan od istraživača priđe tom zidu. Rukama brzo pređe preko niza komandi-na-dodir, pa se opet odmače. "Dobio si odobrenje."
     Majstor nastavi sa radom. Tragao je za najbržim načinom da od jednstavnog asortimana analog-toksina raspoloživih u ovoj laboratoriji stvori svoje srebrno tane. Rešenje problema bilo je bolno očigledno; ali stvar se mora izvesti brzo, fino, i uspešno iz prvog pokušaja... Sad više nije bio svestan ničega osim egzaltacije svog rada - ponet jednom ekstazom koja je više nalikovala na molitvu nego ijedna 'molitva' koja se u toj sobi ikada začula.
     Kad je konstruisao prototip svog toksina, aktivirao je sekvencu kojom će se toksin proizvoditi u velikoj količini, u obliku aerosola, i zagrevati na tri do četiri hiljade stepeni Celzijusa. Procenio je da će već polovina te toplote, u kombinaciji sa hemijskim dejstvom toksina, biti dovoljna da pretvori uzavrelju, klizavu masu replikantskih bića u bezopasnu, ali i beskorisnu, šljaku. Doduše, ujedno će i čitav proizvodni sistem, koji su ovi ljudi postavili, biti upropašćen, što nije bilo neminovno; ali Majstor je smatrao da je bolje biti siguran nego posle zažaliti - kad si suočen sa uništenjem celog jednog sveta. Osim toga, tako mu se htelo.
     "U redu...", reče, okrećući leđa svojim ućutanim svedocima. "Isključite krizne štitove."
     "Šta..." jeknu neko.
     "Isključi!" uzviknu on. "Moram ovu smesu da unesem unutre, da bih zaustavio ono što se dešava, a jedini način da se nešto unese je da krizni štitovi budu isključeni."
     "Ali ako se rastvarač probije napolje..."
     "Isključivanje kriznih štitova će ga usporiti, zato što se on njihovom energijom i hrani", reče Majstor, govoreći sa takvom vrstom strpljenja kao da se obraća nekome čiji mozak je oštećen. "To bi trebalo da pruži mom toksinu dovoljno vremena za delovanje. To vam je jedina šansa... Imate, uostalom, još samo oko pet minuta do trenutka kad će masa replikanata u svakom slučaju provaliti kroz ove štitove, vi, glupi kučkini sinovi. Onda će biti nezaustavljiva. Isključuj to prokleto polje!" Stao je opet na svoje mesto, ali ne skidajući pogled sa istraživača, koji su gledali ka Irduzu; a Irduz klimnu glavom, lagano, i tad neko dade sudbonosnu komandu.
     Posmatrao je podatke na ekranima, jedva dišući; odmeravao je pravi trenutak za svoju komandu, da bi bila sinhronizovana, da bi pregrejani gas prodro u konteinment upravo u onom deliću sekunde kad krizni deo štitova bude isključen.
     Onda se iza providnog prozora/zida konteinmenta dogodi nešto, što su njegove oči registrovale samo kao zaslepljujući bol; on zažmuri. Istovremeno, gotovo neuništivi materijal tog zida, čitave laboratorije, pa i zgrade, načini zvuke koje niko od prisutnih nije očekivao da će ikad čuti. Majstor oseti da do njega stiže nemoguća toplota, kao poljubac sunca; koža ga poče peckati. Stajao je nepomično dok taj osećaj nije prestao; dok se reakcija nije ugasila. Otvori oči. Sad je zid ispred njega, donedavno providan, bio iznutra prekriven blistavim slojem nečeg nalik na srebrnosivi metal, tako da se nije mogla videti unutrašnjost konteinmenta.
     Spusti pogled ka displejima, gde, na svoje olakšanje, vide novi i sasvim drukčiji raspored upozorenja na katastrofu. Tu su bili odgovori koje se nadao da će videti. Iz crne kutije u srcu laboratorije pristizali su podaci o onome što sad nije mogao sam videti: podaci da je njegov cilj ostvaren. Masa veštačkih replikantskih mikroorganizama usmrćena je. On otkloni pogled sa instrumenata, iscrpljen, i okrete se istraživačima.
     Vide u njihovim očima da svi sad znaju da su bezbedni; svi, čak i Irduz. Bezbedni smo, govorila su njihova opuštena lica; kao da je iko ikad bezbedan.
     "Nisi se uplašio", promrmlja jedan od njih, gledajući ga kao da je ta pomisao neshvatljiva. "Kako si mogao da se ne uplašiš?"
     Majstor pogleda Irduza. "Ne bojim se onog što razumem", reče kiselo. "Samo onog što ne razumem."
     Irduzov pogled, bez razumevanja, susrete se sa njegovim. "Znači, gotovo je?" upita Irduz. "Sve je u redu? Rastvarač je potpuno uništen?"
     Majstor klimnu glavom.
     "Apsolutno si siguran?"
     "Apsolutno." Majstor dopusti da mu se usta malo trznu. "Mada, da sam na tvom mestu", dodade blago, "sačuvao bih dva-tri kanistera ove moje čorbe - da se nađu pri ruci, za svaki slučaj."
     "Pa, dobro, jesi li od početka znao da će ti ovo uspeti?" upita ga jedan od istraživača, sa mešavinom oklevanja i očaranosti.
     "Verovatnoća uspeha bila je devedeset osam posto, uz uslov da niko od učesnika ne zajebe radnju", reče Majstor, sa osmehom koji nije štedeo nikog od njih. "Lepo se provedite... i, zaboga, kad budete obnavljali ovo mesto, unajmite Karemovce da posao obave kako treba." Pređe preko laboratorije, stade pokraj Arhi-sveštenika. "Idem ja sad polako", reče. "Ušao sam na zadnji ulaz; nemam nameru tim putem da se vratim. Posle tebe..." Mahnu rukom, da Irduz pođe prvi. Znao je da moraju postojati i drugi ulazi u ovaj skriveni kompleks; i bio je rešen da prinudi Irduza da to potvrdi.
     Irduz je reagovao tako što se namrštio, pa klimnuo glavom; nije smeo da se usprotivi. Povede Majstora napolje.
     Iz crkvene zgrade za saslušanja Majstor je izišao na glavni ulaz, ispraćen šupljim blagoslovom Arhi-sveštenika i mnogim pogledima čiste neverice. Polazeći niz široko stepenište, uvuče privesak sa soliusom opet u skrovište u svojoj odeći. Uskoro je hodao pijačnim trgom, dišući punim plućima po prvi put posle nekoliko sati. Oko njega su se pomerali obrasci gomila kupaca i prolaznika. Suv, čist, začinima namirisan vazduh oslobađao mu je pluća malopređašnjih taloga. Ali čak ni sunčeva pročišćavajuća vrelina nije mogla da spali njegove izlomljene vizije katastrofe daleko šire i tragičnije od one koju je upravo sprečio. Sibilska mreža je pogrešila. Nešto nije u redu sa sibilskom mrežom. Ovo zastrašujuće saznanje uznemiravalo je njegov zbunjeni um kao da se tu radi o nekoj njegovoj krivici, o nečemu za šta je on odgovoran...
     "Budućnost da ti proreknem? Budućnost, za samo jedan sisk?" Nečija ruka uhvatila ga je za podlakticu dok je prolazio pored jedne od mnogih tezgi i šatri.
     Zastao je. Tamna šaka ovlaš je dotakla njegovu. On spusti pogled, zagleda se u duboke plavoljubičaste oči te žene, koje su gledale gore, u njega. "A? Šta?" reče on.
     "Tvoju budućnost da ti kažem, stranče, za samo jedan sisk. Osećam da si čovek koji ima sreće..."
     Pogledao je za njenim pogledom, onamo odakle je došao. Da, čovek koji iz inkvizitorijuma iziđe u jednom komadu, na nogama... čovek koji ima sreće. Već je bio spreman da je odbije, sa cinizmom koji bi verovatno bio jednak njenom, kad primeti kružnu tan ploču na njenom krilu. Većina predskazivača sreće upotrebljavala je štapiće za bacanje, ili vam je prosto gledala u dlan. Zamršene geometrije mukotrpno ucrtane u poliranu površinu tan ploče simbolizovale su mnogo-što-šta, kao i njegov skriveni medaljon; naznačavale su i poteze koje treba vući u jednoj igri koja je verovatno starija od vremena; tajne poteze Velike igre, u kojoj je i on, Majstor, jedan od skrivenih igrača. Nikad ranije nije video da neko upotrebljava tan ploču za predskazivanje budućnosti. "Svakako", prozbori on sa osmehom koji je grizao kao kiselina. "Predskaži mi budućnost."
     Uvuče se u senku i sede na jastuke, naspram nje. Njegova radoznalost bila je probuđena. Nagnuo se napred, i protiv svoje volje zainteresovan, kad je počela da baca glatke figure za igru tan na tablu. Figure su se razasule; sudarale su se, odskakivale od obruča kojim je tabla bila ograđena, nasumično kao sudbina; zaustavile su se u konfiguraciji koja je izgledala jednako nasumična.
     Zagledala se u raspored palih štapića, i šumno, naglo uvukla vazduh. Njene šake crne kao noć pokriše tablu raširenim prstima, kao da pokušava da zaštiti oči od tih štapića. Diže pogled ka njemu, ali sad pogled nerazumevanja i straha. "Smrt..." promrmlja ona, zagledajući se u njegove oči tako duboko kao da je tamo videla vreme samo.
     Malo je nedostajalo da se nasmeje. Svako će umreti...
     "Smrt od vode."
     Skamenio se, osetio da mu krv pada iz lica. Grčevito se podiže na noge, ostade stojeći još trenutak, vrtoglav od neverice. Zakopa šakom po džepu, baci jedan novčić na njenu tablu, i ne gledajući koji i koliki, ne mareći. Okrete se bez ijedne dalje reči, i zamače u gomilu.