29. TIAMAT: Teritorija Dobraventura

     Mali trimaran je, ugasivši diskretno motore, polako uplovio na vezište i dotakao pramcem gat. Luna Svetlohodna iskorači dole, na površinu od kamenova spojenih malterom. Na sebi je imala tešku odeću od vune i klijevski kožuh, kao letnjački mornari; kosa joj je bila sva prikupljena u pletenice. Vezala je prednji palamar oko gvozdenog stuba, u ledenim senkama ispod litice; okrenula se, podbočila šakama ukrućenim od hladnoće, i zagledala se u ono što ju je čekalo.
     Nikog drugog nije bilo na gatu, niti na prastarom stepeništu uklesanom u kamen-peščar tamnožute boje koje je vodilo u cik-cak nagore, dugom uzbrdicom sve do grada iznad luke. Tu i tamo na stepeništu videli su se komadi kamena gotovo beli, ugrađeni radi popravke. Na gatu je ležala prazna košara namenjena za izvlačenje dnevnog ulova, kao i druge robe, čekrkom uz brdo. Teritorije oko ovog grada, na oko jedan dan plovidbe severno od Karbankla, bile su od davnina u vlasništvu klana Dobraventura. Tokom sto pedeset godina 'velike zime' bile su sasvim neprohodne, pod trajnim snegom. A sada, sa dolaskom proleća, preporodile su se; Luna je videla zelenilo novih trava koje se već prelivalo preko ruba litica, obasjano suncem, a iza njega nebo, razređeno, savršeno plavo. Seme koje je uspavano ležalo ispod snegova nije propalo, niti je čekanje bilo uzaludno... Prizor zelenila visoko iznad sumorne gole obale bio je svedočanstvo o veri i promeni.
     Luna duboko udahnu i spusti pogled. U luci je bila prava gužva od brodova: trideset ili četrdeset njih. Neki su bili vezani za gat, drugi izvučeni na uzanu kamenitu plažu ispod litica, mnogi su se ljuljali na talasima usidreni blizu obale. Njen brod je, po svemu sudeći, među poslednjima stigao na trodnevni festival koji će uskoro početi. To što je našla prostor za vezivanje uz gat nije bilo zahvaljujući Daminoj sreći, nego su taj prostor rezervisali za nju, kao Letnju Kraljicu.
     Tradicija je zahtevala da ona lično nadzire te godišnje svečanosti. Po pravilu, svečanosti bi morale biti na drevnoj teritoriji Svetlohodnih, zato što je taj klan dao Kraljicu. Ali Svetlohodni su bili vrlo slabo poznat klan, čiji su malobrojni članovi živeli razasuti po dalekim ostrvima Leta. Ovde, na severu, nisu ni imali neko imanje vredno pomena, nego su od davnina živeli nasumično izmešani sa drugim letnjačkim familijama. Luna je, opet, već godinama sve više zanemarivala svoje tradicionalne dužnosti: toliko je bila zauzeta pružanjem otpora svome kulturnom nasleđu, da joj nije ostajalo vremena za njih.
     Tako se dogodilo da Kapela Dobraventura rukovodi festivalima koji su držani sredinom leta svake 'male' godine. Jedna 'mala', ili obična, godina bila je jedan obilazak planete Tiamat oko dvaju sunaca, Blizanaca. Festival zvani Promena, na smeni velike Zime i velikog Leta u ciklusima od naizmenično po sto i sto pedeset 'malih' godina, verovatno je i ponikao iz ovih prastarih svetkovina u svakoj 'maloj'. Tek posle dolaska Hegemonije na Tiamat, Promene su povezane sa ciklusom u kome se smenjuju tuđinsko izrabljivanje i domaća zatucanost. Razmišljajući o tome, Luna oseti jačanje svoje odlučnosti i svoje uverenosti da čini dobro.
     Začula je kako iza nje Ariel i Tamis izlaze iz zaštićene kabine njihovog malog trimarana i silaze na gat. Ariel je izgledala zlovoljno i kao da joj nešto smeta, kao i uvek; zaklonila je oči rukom i tobož se zagledala negde preko mora, samo da ne bi morala da potvrdi prisustvo svoje majke. Tamis je jednostavno izgledao sumorno i nelagodno. Niko drugi nije bio na njihovoj lađici. Luna ih je sama dovela do ove luke; želja joj je bila, da oseti konopce i krmu u sopstvenim rukama, da se uveri da nije sasvim izgubila dodir sa svojom prošlošću.
     Iza blistavih obličja svoje dece Luna vide još jedan dolazeći brod, na kursu koji će ga uvesti u preostali jedva dovoljni prostor za vezivanje, uz njen trimaran. Miroe i Džeruša. Oni su je, na njen zahtev, pratili celim putem uz obalu; ne samo kao zaštita, nego i sa ciljem da joj pomognu u poslu koji je ovde morala obaviti.
     Ariel se vratila na palubu, čučnula uz krmu i pomno zagledala u vodu, iz koje se pomoli dobro znani oblik glave sa krznom mrljaste žute i smeđe boje. Ariel zazvižda oštro, a mlada ženka mera dopliva do nje i dotače ruku nadole pruženu, svojim glatkim, mokrim milovanjem. "Svilena!" reče ona. "Došla si. Znala sam... divna Svilena." Mlada merkinja ju je posmatrala netremičnom pažnjom: Ariel je počela seriju brujanja i zvižduka. Tamis je stao iza nje, gledao ćutke i osluškivao kako će merkinja da reaguje.
     Luna je osećala da je obuzima čuđenje i divljenje, dok je gledala svoju ćerku i merkinju. Ona je doplivala za Džerušom i Ngenetom, od njihove plantaže dovde, celim putem duž obale. Bio je to svojevrsni trijumf, i to ne mali: uspeli su da joj saopšte svoj zahtev. Postignuto je i više od toga: Svilena je imala dovoljno poverenja u njih - dovoljno ih volela - da ode iz svbog doma u Ngenetovom zalivu i merske kolonije koja ju je usvojila, i da doputuje ovako daleko sa njima.
     Ali u ovom momentu Luna nije bila sigurna da li je više zapanjena prisustvom merkinje, ili nežnom radošću koju je Ariel ispoljavala dodirujući lice svoje morske prijateljice. U gradu, u palati, Ariel majci nije pokazivala ništa osim prkosa i trnja; to je otišlo tako daleko, da Luna ponekad, bacajući pogled ka licu svoje ćerke, nije mogla da se seti ma koje emocije osim gneva i bola. Ništa nije mogla videti, osim Arienrodinog lika, u tom licu koje je toliko ličilo na njeno sopstveno. Arienrod. Ali, u ovom krhkom trenu kad Ariel nije pazila, Luna je videla, nazirala, divni duh onog deteta koje je zapamtila: još je bio tu, ali skriven, kao pupoljak ispod snega, pupoljak koji čeka da proleće počne kad mu dođe vreme.
     Okrete se. Geja Džeruša Pala-Tion i Ngenet Miroe su sišli na gat, pored nje. Ona im zakorači u susret, osmehujući se.
     "Uspeli smo", reče Džeruša. Njen ponos i olakšanje odražavali su se i na licu njenog muža.
     Luna klimnu glavom, rukujući se sa njima. "Dve trećine puta smo prešli. Treća je najteža." Pogleda uz stepenište u kamenoj strmini. "Nadam se da nismo ovako daleko putovali nizašta."
     Džeruša se osmehnu bledo. "Dobro, zajedno smo jači." Mahnu rukom pokazujući da treba poći uz 'skaline'.
     Luna pogleda Džerušu i Ngeneta i odmahnu glavom odrečno. "Prvo moram sama. Moram pokazati Dobraventurama da stižem ponizno, bez arogancije... inače je uzalud ceo dolazak. Navesti ih da me saslušaju biće i ovako dovoljno teško, bez..." Ona prekide, spusti pogled; pa opet pogleda njihova lica, van-tiamatovska. Lica Neprijatelja, čak neprijateljskija i od njenog, ako se gleda očima Kapele Dobraventure. Luna je odavno prestala primećivati išta neobično u izgledu Ngeneta i Džeruše, ali sada vide, naglom jasnoćom, koliko bi oni štrčali među konzervativnim letznjacima gore na platou. "Pustite da je ja dovedem dole, do vas... i do Svilene." Pogleda ka vodi.
     "Nije bezbedno da ideš sama", bunila se Džeruša, zabrinuta, naviknuta već godinama da Luni čuva leđa.
     "Tamis i Ariel će biti sa mnom." Luna klimnu glavom ka svojoj deci. "Bićemo bezbedni. Ne u celosti dobrodošli, ali bezbedni. Možda Kapela Dobraventura mrzi sve što ja zastupam, ali ovde se radi o dužnosti, i o časti njenog klana. Ona će garantovati moju bezbednost."
     Džeruša pogleda Ngeneta Miroea, koji nije protestovao, pa klimnu glavom, ali nezadovoljno.
     Luna poče da skida slojeve vune i glatke klijevske kože koji su je grejali tokom plovidbe. "Dovešću Kapelu ovamo, što pre." Pozva Ariel i Tamisa, koji se odvojiše od ograde lađice sa tri trupa i priđoše joj rezignirano. Bili su obučeni kao i ona, u tradicionalnu letnjačku festivalsku odeću - labave lanene košulje i pantalone obojene u razne nijanse zelenog i dekorisane školjkama i vezom. Tamis je izgledao kao da je pun treme, ali i iščekivanja; Ariel, dok se udaljavala od Svilene, samo kao da je nezadovoljna. Njih dvoje nisu ni želeli da dođu. Ipak, bar su došli. Njene oči popuniše prazni prostor iza njih slikom Ukresovog odsutnog lica.
     Prošli su dani od kad je dobila vest o Hegemoniji i zvezdopogonu do trenutka kad je ma kome drugom osim Ukresu rekla išta o tome. Kroz te dane je prolazila kao da se još nije vratila u stvarnost, kao da beskrajno razmišlja o posledicama onoga što zna ali ne može podeliti ni sa kim, i o onome što zbog tih posledica mora učiniti... kao da čeka još neki signal, od sibilskog uma. Takav signal nije došao.
     Najzad je saopštila Savetu šta je saznala i šta će to značiti za Tiamat. Takođe je saopštila svoju odluku da preusmeri sve svoje napore, i sve mogućnosti sibilskog koledža, ka zaštiti mera.
     Vesti su primljene sa šokom i nevericom, a onda su, kao poplava, došle reakcije koje je predvidela i kojih se plašila. Videla je kako se glad pojavljuje u očima prevelikog broja zimaca, ali i mnogih od nedavno tehnički osposobljenih letnjaka - glad za budućnošću koja će biti kao što im je prošlost bila: za životom zlatne pokornosti, kad Hegemonija podmiruje sve potrebe, a oni za uzvrat daju samo jednu konkretnu cenu, vodu života.
     Neki od novih industrijskih vođa, pa i sibila, izneli su gledište da sad treba napustiti rad na povišenju opšteg tehnološkog nivoa društva, i usmeriti sve snage na opipljivi progres... u proizvodnji oružja.
     To je odmah odbacila, jer je znala, na osnovu onog što joj je Džeruša rekla, da bi to značilo praviti oružje za uništavanje sebe samih. Ali nije mogla otkriti Savetu zašto su meri ključ opstanka Tiamata, pa čak i Hegemonije; zašto je zaštita mera važnija od svega drugog... baš kao što nije mogla objasniti svome mužu zašto B. Z. Gundalinu hoće da se vrati na Tiamat i da spasava njihov svet od njegovog, Gundalinuovog, naroda.
     Više se nije mogla osloniti na ljude na koje se uvek oslanjala. Zato se okrenula letnjačkim tradicionalistima, tražeći pomoć i podršku; tražeći njihovo znanje o moru i o merima... a to je značilo još više nezadovoljstva i otpora kod naroda u gradu, koji je oduvek bio njena snaga. Iz ovoga je proistekla neophodnost da nekako zaleči staro neprijateljstvo između sebe i klana Dobraventura.
     Ona i Ukres su se raspravljali o svakom aspektu njenih odluka, iako je znala da Ukres, iz svojih razloga, želi jednko kao i ona da zaštiti mere. Odbio je da prihvati ma kakve promene u njihovom planu za progres, iako je već šesnaest godina trošio jednako mnogo vremana na proučavanje mera kao i na rad oko izgradnje novog Tiamata. A njoj su, kroz sve gorke reči koje su razmenjivali, njegovi pravi razlozi za bes i nepopustljivost bili jednako jasni kao što, znala je, moraju biti jasni i njemu. Ipak, ni on ni ona se nisu usuđivali da kažu istinu koja bi ih mogla osloboditi... ili dovesti do toga da više nikad ne mogu da pogledaju jedno drugome u oči.
     A kad je zatražila od njega da pođe s njom na susret sa Kapelom Dobraventurom, odbio je da ide iz grada.
     Luna uzdahnu, povlačeći svoje uspomene i zebnje opet u sadašnjost, pod svoju kontrolu. Pogleda svoju decu, koja su stajala uz nju, visoka maltene koliko i ona sama, čekajući. Sa Ukresom je provela sve svoje kraljičanske godine... šesnaest godina, maltene isto onoliko koliko je provela sa njim ranije, na ostrvima, pre nego što je razdvajanje izmenilo njih, i njihov svet, i njihovo mesto u svetu. Bilo je teško poverovati da je tako mnogo godina minulo tako hitro - mada, u isti mah, tako beskonačnom sporošću. Gotovo isto kao poverovati iznenadnoj slici, u njenom umu, o njoj i Ukresu - kakvi su ljudi postali: takvi neznanci da ono dvoje nevinih, koje su u Letu bili, sada ne bi mogli sebe prepoznati... jedno drugome stranci.
     Tu misao je potisnula iz svog uma, čvrsto i neopozivo, ne dozvoljavajući sebi čak ni da počne da razmišlja da li je distanca koja se između njih otvorila postala nepremostiva. Ili, šta će za njih dvoje, zapravo za njih troje, značiti eventualni povratak B. Z. Gundalinua na ovaj svet...
     Pođe ka stepeništu koje će je odvesti u jednu budućnost, ali ne onu koju je ona želela i spremala. Ćutke podseti sebe da je i ovo što sada ima takođe budućnost i takođe različita od one koju je ranije želela i spremala.
     Pela se, a Tamis i Ariel su stupali za njom. Do vrha 'skalina' zadihala se poprilično. Zapita se da li je to zbog godina ili zbog prinudnog življenja bez dovoljno kretanja. Međutim, dočeka je prizor zbog koga osećaj smrtnosti odjednom spade sa nje - more Leta, morske zelene i travnate zelene boje... lica lepa, od sunca pocrvenela, mlada i stara, lica u smehu, rvanju, jelu, igri. Slika van vremena.
     Krenula je između drevnih kamenih kuća sa krovovima od svežnjeva trave. Videlo se da su krovovi nedavno obnovljeni novim slojevima sušene 'morske kose'. Zalazila je sve dalje, napred, u prošlost, i tražila u gomilama ljudi poznato lice. Radoznali neznanci uzvraćali su joj poglede, smeškali se videći sibilski trolist na njenoj košulji, obraćali joj se rečju "sibilo...". Neki od njih izgledali su uznemiravajuće poznato; nije bila sigurna da li ih je već ranije viđala, možda čak imala neka posla s njima u gradu... ili je ovi letnjaci samo podsećaju na one iz njenog ranijeg života. Većina je zurila u nju bez prepoznavanja; ali jedan ili dvojica su pognuli glave mrmljajući iznenađeno "Damo..." i onda se okrenuli da rašire vest.
     Tad je shvatila da će glas o njenom dolasku krenuti; da je čak moguće da Kapela Dobraventura nađe nju prva. Usporila je svoje nasumično kretanje, prinudila sebe da bude strpljiva, da postane pristupačna, kao što sibila mora biti. Ariel i Tamis su ostali blizu nje, dok je zalazila u otvorenu travnatu ravnicu iza sela; Luna shvati, sa kratkotrajnom tugom, da se oni osećaju daleko tuđinskije ovde, među svojim narodom, nego među gradskim zimcima sa kojima provode skoro sve svoje vreme. Najposle uvide da se, posle ovolikog vremena, i ona oseća tako.
     Jedan glasić koji u njenoj glavi nije nikada mirovao podseti je da je ona zimkinja po krvi: klon kraljice Arienrod. Ali svi su oni jedan isti narod, i zimci i letnjaci. Pripadaju istom svetu, kulturno nasleđe im je zajedničko. Njeno prezime, Svetlohodna, i Kapelino, Dobraventura, nastala su od imena dva svemirska broda iz one prve flote koja je donela ljude na Tiamat: jedan od tih zvezdoplova zvao se Svetlohodni tojest "onaj koji ide kao svetlost" a drugi se zvao DobraventuraD tojest "dobra avantura". Ti nazivi su posle prenošeni, mnogo vekova, kao prezimena potomaka njihovih putnika. Ona i Kapela su slične, bar po svojoj ljubavi prema ovom svetu. Samo kad bi obe mogle da imaju to na umu...
     Tamis joj dade jedno toplo pecivo sa ribljim mesom. Ariel je otišla, ne mnogo oduševljeno, sa nekim zgodnim plavokosim momkom koji ju je odvukao u grupu mladih letnjaka koji su pod rukovodstvom jedne starije žene vežbali trijadni ples. Lunina stopala su se setila koraka te igre, čim je čula muziku; njeno telo se poče njihati u ritmu. Možda je telom zimkinja, ali ima Leto u krvi... Osmehnu se Tamisu, koji je stajao pored nje i gledao plesače. "'Oš probaš?" upita ga.
     Odrečno je odmahnuo glavom, obarajući pogled ka travi. "Ne. Radije bih da samo slušam. Treba s nekim..." Opet je pogleda. Videla je njegovu zabrinutost i instinktivnu povučenost; znala je da je Tamis u pravu i da će se bolje osećati sa strane, izvan plesa. "Nekad sam i ja igrala tako", reče ona.
     "Da l' bi ti s njima?" upita je Tamis, radoznalo i iznenađeno, kao da mu nikad dosad nije palo na um da je ona ikada znala za ma koju realnost osim one koju je imala sa svojom decom, u Karbanklu.
     "Ne", reče ona. "To ti je omladinski ples. Igra zaljubljenih." Gledala je kako Ariel stupa u krug, kako se njiše, graciozno i bez treme, među drugim plesačima; obuze je čudan talas osećanja dQja vu, već viđenog.
     "Damo", reče jedan glas iza nje; trgla se jer je bio jako dobro poznat. Kapela Dobraventura je stajala iza nje i čekala; izraz njenog lica bio je suzdržan i sumnjičav. Klimnula je glavom u znak poštovanja, ali kao da to čini nerado. "Nisam očekivala da dođeš."
     "Našlo se mesta za moju brodicu dole na rivi", reče Luna.
     "Ah, pa uvek se ostavi jedno prazno vezište za Damu Thalasu, u nadi da će ona doći, takav je običaj. Ali nisam očekivala da ti dođeš." Lak naglasak na ti.
     "Ali sam došla... i zahvaljujem ti se što misliš na mene, čak i kad nisam tu, Kapelo."
     Starešina Dobraventura pogleda je malo čudno, kao da se pita da li Luna to govori ozbiljno ili joj se podsmeva. "Štaviše, dovela si svoju decu da budu svedoci svog narodnog nasleđa - po prvi put", reče ona istim tonom. "Ali nisi svog zavetovanog." Uzvila je obrve.
     "Bio je suviše zauzet... poslovima u gradu." Zvučalo je to kao izbegavanje istine, što je i bilo. Luna se zapita da li Kapela smatra da Ukres nije došao zato što se previše iskvario, previše postao Zimac - ili je Kapeli poznato i više o Ukresovoj prošlosti nego što je ona dosad mislila. U oba slučaja te izgovorene reči nisu zvučale povoljno.
     "Došla sam da osetim kako je biti ponovo u Letu. Previše vremena sam boravila u gradu, kao što si ti opravdano ukazala." Luna je osećala da i njen govor počinje da se vraća ritmovima i akcentima provincije, povučen glasovima oko nje. Ovog puta govorim istinu, reče ona sebi sa naglim uviđanjem. Tako lako je zapala u bavljenje tehnologijom a zanemarivanje svega ostalog, ubedila sebe da je sve to po volji sibilskog intelekta, da će samo tako moći da spase svoj svet. Ali saznanje o neočekivanom povratku Hegemonije dalo joj je nagli, duboki uvid da je od početka išla pogrešnim putem. Do tada je mislila kao Arienrod: ponavljala Arienrodine greške. Nema sumnje da je sibilski um nju odabrao baš zbog onoga u čemu se ona od Arienrod razlikovala. Ona je sibila, ona nije Arienrod, ona je Leto i sad mora zaboraviti da je ikad išta drugo bila...
     Kapela Dobraventura nastavi da je gleda skeptično, bez komentara. "Takođe sam došla..." požuri da izgura te reči pre nego što joj se osuše na jeziku. "...da se pomirim sa tobom, ako je to još moguće."
     Kapela Dobraventura se ukoči, kao da je sad sigurna da se ovde radi o nekoj zamci. "Kako to misliš?"
     "Znam da nikad nismo imale jednako mišljenje, tokom svih ovih godina", reče ona obazrivo, "i to ne samo po pitanju tradicije, nego ni po najosnovnijim pitanjima o tome kakvu vrstu budućnosti treba ovaj svet da ima. Ali uprkos naših - razlika, verujem da si dobra žena, i da si samo pokušavala da sprovedeš Daminu volju onako kako je ti sagledavaš. Isto važi i za mene, mada će ti možda biti teško da u to poveruješ. Obe smo pokušavale da sačuvamo onaj Tiamat koji volimo, i da zaštitimo oba tiamatska naroda, ljudski i merski."
     Kapela se namrštila i trznula ramenima, nekim nestrpljivim načinom koji Luna nije umela da pročita. "Pa, dobro, valjda je to tako. Priznaću ti toliko. Ali ne vidim šta još zajedničko imamo, Luna Svetlohodna. Tvoji načini postupanja nikad neće biti letnjački, baš kao što ni tvoja faca nikad neće biti ništa drugo nego faca Zimske Kraljice."
     Luna oseti da joj se lice preliva crvenilom i vrelinom. Proguta ljutiti odgovor koji joj je već nadolazio u grlo; svesna da je Tamis gleda, i da Kapela baca ka Tamisu oštre poglede podozrenja. Luna položi šaku na Tamisovu mišicu i pogledom ga zamoli da ostavi njih dve nasamo. Tamis pođe, ali sa oklevanjem, a usput se jednom namršteno okrete. "Osvojila sam masku Letnje Kraljice pošteno, voljom Thalasinom. Da li ti dovodiš u pitanje volju Majke Mora...?" Svaki mišić u telu joj se učvorio od napetosti, u iščekivanju Kapelinog odgovora; u strahu da će je odati praznina koja je zapravo zevala u tim njenim rečima.
     Ali Kapela samo obori pogled, stiskajući usne. "Čudni su putevi Damini", progunđa. "Čak i bratstvenici Dobraventure kao da su skloni da prihvataju promene koje nam ti namećeš u Njeno ime. Ali meni tu nešto nije jasno, i nikad mi neće biti jasno." Poče da se okreće od Lune.
     "Čekaj", reče Luna; začu nenamerni ton zapovesti u svom glasu i vide, iznenađeno, da Kapela automatski izvršava. "Ovde su u pitanju mnogo krupnije stvari, a ne samo moj ponos. Imam nešto da ti kažem i pokažem."
     Kapela je oklevala, gledajući preko ramena u nju.
     "Hoćeš li poći sa mnom do skalina?" reče Luna.
     Kapela polako klimnu glavom i pođe za njom. "O čemu je reč?"
     "Radi se o jedinoj stvari u koju obe celim srcem verujemo - o zaštiti mera."
     Starešina Dobraventura, koja je do tog trena posmatrala napredovanje svoje senke po travi ispred sebe, iznenađeno diže pogled. "Kako bi oni mogli biti u opasnosti, sad kad su nas tuđini ostavili na miru? Razmnožiće se tokom Leta; tako uvek bude. Ovo je njihovo doba parenja i novog rađanja. Kolonije koje su bile u Letu sad migriraju na sever i pridružuju se onima na teritoriji Zime."
     "Je l' to tako?" reče Luna. "Sigurna si?" Priče te vrste ona je čula kao narodna verovanja, ali bez ikakvih zapisanih dokaza.
     Kapela je načinila prezrivo lice. "To je deo onog što svako zna o merima. Trebalo je da provodiš više vremena u proučavanju naših narodnih običaja."
     "To i nameravam, od sada." Osećanje hitnosti poništilo je žaoku ironije u primedbi starije žene. Luna nije bila sigurna koliko je letnjačko znanje tačno; ali svaki novi podatak koji bi se mogao dodati već prikupljenom znanju bio bi dobrodošao.
     "Na osnovu čega ti pričaš da su u opasnosti?" ponovi Kapela nestrpljivo. "Stranci se neće vratiti još skoro ceo jedan vek. A čak ni ti se nisi usudila predložiti da mi sami počnemo da ubijamo Daminu decu i pijemo njihovu krv da bismo ostali mladi."
     Luna još jednom pocrvene. Ugrize se za jezik. "Nemamo još vek do njihovog povratka", reče ravno, "nego možda tri godine."
     Kapela je pogleda kao da je Luna odjednom sišla s uma.
     Luna protrlja podlaktice, zavlačeći šake u prostrane, labave rukave košulje, na kojima su zveketale mnogobrojne školjke. "Saznala sam pomoću sibilskog transfera da su stranci otkrili izvor zvezdopogonske plazme koju je Staro Carstvo koristilo. Ovoga trenutka oni već grade zvezdane brodove koji mogu da stignu do Tiamata bez prolaženja kroz ma kakve Crne kapije. Neće imati potrebe da čekaju. Čim završe brodove, stvoriće se ovde."
     Neverica u ukočenom pogledu Kapele Dobraventure pretvarala se u uznemirenost. Shvatala je punu implikaciju tih reči. "Očiju ti Daminih..." započe. Koraknu još nekoliko puta, zadubljena u misli. "Znači tako", reče, "to je bio Thalasin plan." Luna je čekala, nadajući se uprkos svemu da će Kapela konačno da shvati ono što ona već toliko godina pokušava da joj objasni. Međutim, starija žena se osmehnu gorko. "Borila si se da nas navedeš da volimo tuđinštinu, da zaboravimo ono što je naše od iskoni, i da postanemo slični strancima. To tvoje svetogrđe dozvalo je Daminu kletvu na tebe - možda na sve nas. Sad će tuđini da se vrate sa svojom tehnologijom, koju si toliko silno želela da imaš. Vratiće zimce na vlast, a tebe će da bace u more, kao što i treba učiniti sa jednim takvim majkonapuštenim, neprirodnim stvorenjem..."
     Luna povuče Kapelu snažno za rukav, tako da se ova okrete ka njoj. Već su stigle do ruba litice. Čula je kako joj se njeni sopstveni neizgovoreni strahovi rugaju sa usana Kapelinih. "Jesi li i slepa, a ne samo gluva, Kapela Dobraventura? Tako mi Boginje! Pa zar ti ne vidiš da su promene koje sam uvela na Tiamat bile zato da ne bismo sve izgubili kad se oni opet vrate? A ne zato što mnogo više volim njihovo od našeg! Oni raspolažu stvarima, i metodama rada, koje nama mogu biti od koristi, baš kao što mi imamo izvesne uvide koji bi njima bili od koristi, na primer... poštovanje... prema merima. To je jasno i tvojim letnjacima, inače ne bi razapinjali ove šatore od veštačke svile iznad hrane koju će tokom svečanosti čuvati u tim izolovanim 'hladnjačkim kutijama'!" Žestokim pokretom pokazala je prema livadama sa kojih su došle. "Ali to nije najvažnije. Suština je da sam ja činila sve, baš sve, samo sa jednim jedinim ciljem, a to je zaštita mera."
     Kapela frknu. "Ne mož' me nateraš da u to poverujem."
     "Pa ja sam od... Dame čula da ću morati da ih spasavam. Njoj je to bilo važnije od ma čega drugog. Čula sam da ću biti Njena alatka, i da moram učiniti sve što je potrebno da pomognem merima, jer oni... oni su... oni su Njoj sveti." Preko tih reči se saplitala, jasno je čula kako nezgrapno padaju i u njen sopstveni neverujući sluh. Nadala se da Kapela nije čula tu sumnju u njenom glasu, već da je čula samo očajničku hitnost. Diže pogled: dosetila se da je u srcu oduvek imala i jedan pravi razlog da štiti mere, razlog kome nisu potrebna dublja objašnjenja. "Meri su mi spasli život, jednom prilikom. Ja ću da spasem njih, ako mogu."
     Sad je Kapela Dobraventura ćutala. Oči su joj bile tvrde, ali bistre, lice bez ikakvog izraza; slušala je, najzad.
     "Radim toliko godina da steknemo nezavisnost, da se više nikad ne dogodi pokolj mera. Ali sad se sve opet promenilo - za sve nas, hteli mi to ili ne. Stranci se vraćaju prerano, mi nismo spremni, ubijaće mere iako meri nisu imali prilike da povećaju svoju populaciju. Nastaviće, rukovođeni slepom pohlepom, sve dok ne ubiju i poslednjeg. A to će biti nezamisliva tragedija, ne samo za nas nego i za njih. Svi ćemo biti... pod kletvom Daminom. Osim ako ja nađem neki način da to sprečim."
     "A kako misliš da se to može uraditi?" upita Kapela Dobraventura konačno. U njenom glasu još je bilo sumnje, ali, bar, ne neprijateljstva.
     Luna pođe niz strmo, usko stepenište, gledajući svaki pokret svojih stopala; samo jednom se osvrte i pokretom pozva Kapelu za sobom. "Meni je Thalasa pokazala istinu o merima: da su... inteligentne osobe, kao i mi."
     "Ti u to veruješ?" upita Kapela. Luna je razumela da se Kapelina neverica odnosi ne na sadržinu samih reči, nego na činjenicu da te reči izgovara osoba za koju je Kapela verovala da je davno okrenula leđa starim predanjima po kojima su meri svetinja.
     "Verujem jednako duboko kao što verujem da postojim", odgovori Luna. "Imaju svoj jezik. Jedan od mojih poslova - u saradnji sa sibilama Koledža - bilo je proučavanje njihovog jezika, sa željom da uspostavimo komunikaciju sa njima. Ako to uspe, moći ćemo bar da ih upozoravamo na opasnost."
     Luna siđe do najnižeg stepenika i klimnu glavom Džeruši i Miroeu, koji su stajali zajedno na doku. Iza sebe začu naglo zaustavljanje Kapelinih koraka.
     "Šta 'oće ovi?" upita Kapela. "Zašto si ih dovela ovamo? Nisu dobrodošli..."
     Prekide je naglo kretanje u vodi: glava i dugi, vijugavi vrat jednog mera pojavili su se pored dveju čekajućih figura. Svilena upitno pogleda Džerušu i Miroea, pa dve novodošle osobe, pa opet njih. Džeruša je čučnula blizu vode i počela da mrmlja nešto nerazgovetno i da gladi glavu merkinje. Starešina Dobraventura je to gledala kao hipnotisana.
     "Zamolila sam ovo dvoje da dođu zato što je ona njihova", reče Luna blago.
     "Niko ne može biti vlasnik mera", odseče Kapela. "Osim toga, nijedan stranac nikako..."
     "Oni su je odgajili", reče Luna. "Našli su je na obali pre oko sedam godina; bila je siroče, bez roditelja. Oni su joj porodica. Napustila je zaliv kod Ngenetove plantaže, u kome je provela čitav život, i doplivala ovamo, za njima... zato što su je oni zamolili da tako učini. Eto, zato su njih dvoje došli. Da tebi pokažu da su moje reči istinite."
     Kapela Dobraventura pođe polako pored nje, ka Džeruši i Miroeu. Kretala sa kao da se svaki mišić njenog tela tome protivi, kao da je primorava neka jača sila. "Jeste li vi odgajili ovo mersko mladunče?" upita.
     Miroe klimnu glavom. "Jesmo." Džeruša je i sad čučala; držala se za jedan od stubova za vezivanje lađica, a drugom rukom prihvatala milovanja Svilene, koja su uključivala i dobru meru udaranja glavom u dlan.
     "Kako je to moguće?" reče Kapela grubom otvorenošću, nesposobna da se pomiri sa onim što je svojim očima gledala. "Niste Tiamatovci."
     "Moja porodica je živela na Tiamatu tri generacije", reče Miroe, nadnoseći se onako visok nad nju. Njenoj svadljivosti suprotstavio je svoju, ništa manju. Luna se priseti svog prvog susreta sa njim, i oseti kratkotrajni sev sažaljenja prema Kapeli. "Moja žena se opredelila da ostane na Tiamatu kad su svi drugi otišli zauvek, zato što joj se ovaj svet svideo više od svega što je viđala na drugim planetama. Kako to može biti, da smo mi ovde manje na svome nego ti? I tvoji su doputovali ovamo kao izbeglice odnekud, na Dobraventuri. Jedino meri su stvarno starosedeoci." Pogleda preko ramena, ka Geji Džeruši i Svilenoj. "Celog života studiram mere. Moj život je bio posvećen tome da ih štitim na sve moguće načine, sve do kraja Zime... ali to nije bilo dovoljno. Ne želim nikad više da vidim ono što sam video na mojoj obali..." Pogleda opet Kapelu.
     Kapela Dobraventura je proučavala njihova lica još koji trenutak, a zatim se okrenula ka Luni. Luna je izdržala taj pogled pravo u oči; osećala se kao da je starešina klana Dobraventura sad, po prvi put u šesnaest godina, stvarno gleda i stvarno vidi. "Osećam se kao da mora biti da sanjam", reče Kapela i pogleda ka pučini okeana. "Možda je Gospa Thalasa govorila svima nama, na svoj način." Osmotri opet Lunu, pa Džerušu i Miroea. "Tvrdite da stvarno možete razgovarati sa tim mladunčetom mera; i da je ono išlo sve dovde, za vama, zato što ste mu tako naredili?"
     "Zahtevali", ispravi je Miroe.
     Džeruša ga ćušnu da zaćuti. "Bilo je to jednim delom osećanje poverenja, a drugim delom stvarna komunikacija", reče ona. "Izgleda da postoji jako mali broj pojmova koji su nam zajednički... mi čak ne znamo ni kako da im postavljamo pitanja. Veoma veliki deo njihovih aktivnosti izgleda da je u vezi sa merskom pesmom, koju, opet, ne razumemo."
     "Ali u kojoj smo našli obrasce slične onima u letnjačkoj staroj narodnoj muzici", reče Luna, prisiljavajući svoj glas da zvuči strpljivo. "Želeli bismo danas da razgovaramo sa ljudima na festivalu i da snimamo pesme kojih se sećaju, naročito pesme o merima, kao i sva narodna predanja o merima, priče, praznoverice. Ako nam ti pomogneš, celo Leto će početi da shvata da je naš posao vitalan za sve koji žive na ovom svetu."
     Kapela je oklevala, opet neodlučna.
     Luna pogleda šta se to kreće na skalinama. Primeti, iznenađeno, da silaze Tamis, Ariel, i troje letnjaka za njom, dva momka i jedna devojka. Ariel je prošla pored četvoro odraslih na gatu punim zamahom, kao topli vetar; u hodu je dozivala Svilenu serijom zvižduka stopljenih u muzikalne akorde, nalik na ptičji cvrkut. Svilena se poslušno vrati do gata, a Ariel joj predstavi svoje mlado društvo, pri tome, mladalački, zaboravljajući na postojanje starijih.
     Kapela Dobraventura ih je gledala, a Luna je, sa svoje strane, videla isto što i Kapela: naime, da Ariel silno liči na svoju majku, da je odrasla u gradu a ipak je nekako u svom elementu ovde sa merima. Dobraventura odmahnu glavom naznačavajući neko osećanje koje je samo moglo biti rezignacija. "Vrlo dobro", reče polako. "Nisam nikad ni pomišljala da ću doživeti ovaj dan; ali eto, i to se desilo." Pogleda Lunu. "Ti i ja imamo jedan cilj od danas, Luno Svetlohodna. Radićemo Damin posao zajedno, ubuduće. Nadam se samo, da ćemo to moći dovoljno dobro."