30. KAREMOF: Orbitalni habitat broj 1

     "Kako je prošlo, komandante?" Vanu je ustao sa sedišta i ostavio na stranu naglavni aparat kojim se koristio da mu lakše prođe vreme. Gundalinu stade pored njega. Konferencija je potrajala duže nego što je bilo predviđeno, kao i obično, a Vanu je stigao tačno kad je bilo predviđeno, kao i obično.
     Gundalinu se smeškao. "Faseran i Tadžad su čuli ono što su hteli. Mislim da će sve ispasti tačno kao što je Pernate predvideo." Pođoše zajedno, krivudajući između radnika, ljudskih i robotskih, koji su mukotrpno ugrađivali novu seriju murala u zidove dvorane hegemonijskog Koordinacionog centra. "Ima još dobre dve godina da se radi pre nego što pošalju ekspediciju na Tiamat - naravno, ako i brodogradnja bude išla tačno po planu..." Osvrte se ka Vanuu, zato što su na tom mestu morali proći jedan iza drugog. "Ali, Faseran mi je već danas rekao da mogu dobiti mesto Predsednika vrhovnog suda Tiamata, ako to želim."
     Vanu se trže iznenađeno. "Oče svih mojih dedova! To su dobre vesti... Svakako se nadam da ćeš uzeti u obzir moj zahtev da dobijem neki položaj u privremenom sastavu tvog osoblja. Naime, kao što znaš, ja..."
     "Posle svih tvojih doprinosa ostvarivanju ovoga, N. R", reče Gundalinu, "dovoljno je da samo kažeš koje mesto u novoj vladi hoćeš." Osmehnuo se. "Pa i mesto komandanta policije, ako ga još želiš." Njegov se osmeh proširi: video je da se Vanuovo lice ozarilo zadovoljstvom.
     "Da, itekako..." I Vanuov osmeh se raširio, a pesnica, na ruci opuštenoj uz bok, stisnula kao neprimetni povik.
     "Onda smatraj da je to ur..." Gundalinu se sudario sa jednim telom koje je, idući unatraške, iznenada iskrslo pred njim. Šake poleteše gore da ga pridrže, da ne padne; momak na koga je naleteo pogleda Gundalinua u oči, sivim očima punim hitnosti; uz to, Gundalinu oseti ovlašni ali prepoznatljivi znak u dodiru šake koja mu je utisnula neku ceduljicu u dlan.
     Stisnu prste oko cedulje i zausti da nešto kaže - ali primeti, u poslednjem trenutku, registarski broj, višecifreni, otisnut na čelu mladog radnika, broj čije prisustvo je značilo da je to neklasifikovani. Gundalinu proguta reči koje je mislio da izgovori, a na licu mladog trudbenika pokaza se namerno izvedeni izraz ogromnog straha. Onda se radnik, u znak samoponiženja, baci ničice na tlo ispred Gundalinua, i ostade tako da leži. Gundalinu spusti pogled ka crnim, neočešljanim kovrdžama mladićeve kose, i ne reče ništa. Po zakonu, tehnokrat i neklasifikovani nisu mogli ni da razgovaraju neposredno, jedan sa drugim, bez prevodioca koji pripada nekoj kasti između te dve. Čak je i izvinjenje, sa ma koje strane, bilo nemoguće. Osim toga, bez obzira ko je bio u pravu, neklasifikovani je uvek bio u krivu.
     "Ej slušaj ti skote tupavi..." Predradnik, pripadnik ne-teha, dočepa radnika, koji se već počeo dizati, za iza-vratni deo svepokrivne odeće i odvuče ga Gundalinuu s puta. "On Vas preklinje za izvinjenje, komandant-sathra..." reče predradnik, i jako gurnu radnika, koji zamumla naletevši licem na sliku, uklesanu u kamen na zidu, njihovih zajedničkih predaka.
     "Bila je moja krivica", reče Gundalinu gužvajući hartijicu u pesnici. Trudbenik se okrenuo da ga pogleda; jedan obraz bio mu je crven, a na zidnom reljefu, od koga se odmakao, ostade crvena mrlja. U mladićevim očima više nije bilo baš nikakvog izraza.
     "Ne, sathra. Njegova krivica." Sledećeg trenutka predradnikov glas sustiže radnika, koji se sav trže. "Ej! Ti! Otpušten si." Momak klimnu glavom, zatim, pognute glave, pođe hodnikom. Udaljavao se od njih bez osvrtanja. "Gospodine", reče predradnik, zadovoljan sobom, nakloni se i skloni im se s puta, hodajući unatraške.
     "Hvala", reče Gundalinu i pođe dalje, kao što se od njega i očekivalo.
     "Bogovi", reče Vanu, besno gledajući u leđa radenika koji je odmicao, "zašto uopšte dozvoljavaju ovakvima da rade na tako skupom projektu?"
     "Zato što takvi rade praktično džabe", odgovori Gundalinu umorno. Gledao je pravo pred sebe; bližili su se tramvajskoj stanici. "Vanu, da li si ikad zamislio kako bi se osećao kad bi živeo kao niskorođeni?"
     Vanu ga kratko pogleda. "Svakako ne."
     Gundalinu odtipka jednu sekvencu brojeva na prednjoj, blago sjajećoj ploči pozivne kutije na tramvajskoj stanici. "A da se to tebi desilo? Je l' bi ti se sviđalo, šta misliš?"
     Vanu se nasmeja. "Mislim da bih radije umro."
     "E tako sam i ja uvek govorio." Gundalinu se tužno osmehnu, pamteći dane kad su njegova sopstvena uverenja bila isto toliko nepopustljiva i pojednostavljena. Okrete leđa Vanuu i otvori zgužvano parčence hartije koje mu je radnik gurnuo u ruku. Opsova.
     "Šta je?"
     Gundalinu se opet okrete Vanuu i dade mu cedulju. Vanu je pročita, ali pokaza reakciju tek kad pogledom stiže do zagonetnog simbola užvrljanog ispod teksta. "Kartografi...?" Zbunjeno je vratio cedulju Gundalinuu. "Šta ovo znači?"
     "Nevolju."
     Vanu opet pogleda niz onaj hodnik kojim su došli. Onaj trudbenik više nije bio tamo. "Da javim Službi bezbednosti...?"
     "Ne." Gundalinuova pesnica se steže, gužvajući taj papirić još jednom. "Ovo su porodična posla. Pozovi šatl da nas čeka. Moram da preletim na Hab Dva."
     "Na orbitalnu luku? Ali imamo sastanak sa Jarsak-Pernateovom i sa odborom, pa onda imamo inspekciju..."
     "Sve otkaži." Stiže tramvaj, i Gundalinu uhvati vrata. "Reci... reci da je hitan slučaj u porodici. Neće biti laž." Pope se u tramvaj. "Biću u kontaktu."
     Vanu je samo zurio u njega; onda se neočekivano ugura, i on, u tramvaj. Zatvarajući se za njim, vrata ga dobro pritisnuše u leđa. "Komandante." Obori pogled i dotače Gundalinua po mišici ruke. "Ne razumem o čemu je tu reč, ali, ne bi trebalo da ideš sam."
     Gundalinu klimnu glavom; nije bio siguran da li je zahvalan, ili samo nezadovoljan, što mu neko ukazuje na tu činjenicu.
     "Opet tvoja braća?"
     "Da." Gundalinu potonu u jedno sedište. Tramvaj je krenuo.
     "Šta su uradili?" Ovog puta.
     "Još ne znam, ali nevolja je velika. Čak me mnogo i ne zanima o čemu se radi, ali, tako mi svih naših predaka, ovo je poslednji put. Neću zatrpavati više nijednu 'grešku'. Daću da budu uhapšeni, da im se oduzme status..." Sumorno pogleda Vanua u oči. "Ja to ne mislim ozbiljno, a?"
     "Ni u jednom dosadašnjem slučaju nisi", reče Vanu tiho.
     "Ovog puta me ne zaustavlja čak ni uspomena na naše pretke, N. R. Nego, politika... 'kako bi izgledalo'..."
     "Uskoro će tome kraj", reče Vanu. "Bićeš tamo gde želiš da budeš, na mestu Vrhovnog sudije Tiamata. Onda ovo neće biti važno, moći ćeš da ih pustiš direktno na vešala."
     "Obezbediću konopca koliko treba." On sklopi oči.
     Šatl ih je sačekao i poneo između dva veštačka sveta. Leteli su kroz karemovski cislunarni, dakle od meseca bliži, orbitalni prostor, istačkan lažnim zvezdama - drugim habitatima i industrijskim bazama. Tokom ovog preletanja, Gundalinu je ćutao, zamišljajući različite scenarije sa blamažom, besomučnim ponašanjem, stotinu različitih potresnih suočenja. Najzad je gigantski, belo-blistajući torus zvezdane luke ispunio, lagano, njihov vidik. Habitat, to jest stambena zona, u obliku točka; u sredini, ostrvo koje je zapravo zvezdana luka sama; između njih, providni 'paoci' kroz koje se dolazi i odlazi. Bio je to 'Hab Dva', najveća orbitalna konstrukcija u okolini Karemofa. Gundalinu prekide svoja turobna razmišljanja, privremeno, samo da bi razgledao duge kolone 'novčić-brodova' opružene kroz vakuum, bezbedno vezane za svoje 'gatove' unutar točka; da osmotri njihov oblik, okrugao, širok i pljosnat, prilagođen tranzitu kroz crne jame. Već su mu izgledali tuđinski i maltne primitivno, jer su se njegove oči privikle na zamišljanje organskih oblika nove nadsvetlosne flote koja se polako rađala; ipak, znao je da će novčić-brodovi, sa ugrađenim novim pogonom, biti i odsad, u celoj doglednoj budućnosti, osnov međuzvezdane trgovine. Budućnost... On uzdahnu. Gledao je kako usklađuju svoju orbitu sa orbitom stanice ispod njih.
     Tri figure su stajale i čekale ga u jednoj ulaznoj vazdušnoj komori čija se mala, ručno pokretana brava diskretno zavrtela iza njih. Prepoznao je sve troje: Doni, članica ekipe metalurga iz brodogradilišta, i još dvojica radnika - glavni monter i operator egzo-skeleta, sudeći bar po informativnim nalepnicama na njihovim jednodelnim svepokrivnim svemirsko-radnim odelima.
     Dok su prilazili radnicima, Vanu se mrštio sa nerazumevanjem i nezadovoljstvom. "Zašto ste...?" Prekide, videći Gundalinuov znak rukom da zaćuti.
     "Zahvalan sam za vašu poruku. Doni, možete li mi Vi reći šta se desilo?" Gundalinu na tren dotače inženjerkin podignut dlan: pozdrav, bez reči, između dvoje jednakih.
     Klimnula je glavom. "Bojim se da mogu, komandante. Ali, već odavno Vas čekamo ovde; trebalo bi da krenemo, ako nemate ništa protiv. Poznajete Zarkadija i Tilhena...?"
     Gundalinu klimnu glavom, gledajući jednog pa drugog. Obojica van-Karemovci, shvati on. Pade mu na um da ova žena postupa razumno: povela je dvojicu krupnih tipova koji izgledaju spremni da svaki problem reše na 'tvrd' način. Ipak, to su i pouzdani, sposobni radnici, koliko se on mogao setiti. "Bogovi. Je l' tako loše?" upita je.
     Načinila je grimasu i opet klimnula glavom. "Idemo u predeo slabe gravitacije."
     Gundalinu opet pogleda njih dvojicu. Osećao se kao da je progutao kamenje. "Hvala što idete s nama." Oni klimnuše glavama, a Tilhen pokaza i trag osmeha, i slegnu ramenima. "Žao nam je što čujemo da smo Vam potrebni, komandante."
     "Tako je", reče on.
     Doni ih povede do jednog iznajmljenog kombija koji je izgledao anonimno. Ukrcali su se, a ona uključi kontrole. Na unutrašnjem ekranu se pojavi mapa pokrivena mrežom ukrštenih linija. Gundalinu vide da duboko u njoj žmirkaju dva malena crvena svetla, jedno pored drugog; bilo mu je jasno da su to 'trejseri' koji odaju položaj njegova dva brata. Vide da sa ruba u mapu ulazi i jedna zelena tačka svetlosti, koja je morala biti njihov kombi; kretanje vozila je već i telom osetio.
     "Pozadi imamo radnu odeću, komandante. Treba to da obučete", reče Doni. "Jer tamo gde idemo, polovina ljudi će se plašiti da razgovara s Vama ako ste ovako obučeni, a druga polovina će želeti da Vas zakolje. Bez uvrede." Ovo je dodala videći Vanuov besan pogled.
     "Nema uvrede", reče Gundalinu. Pogura Vanua ispred sebe, u zadnji deo kombija, i strpa mu u šake jedno izbledelo svepokrivno odelo.
     "Komandante", progunđa Vanu, stežući svepokrivno odelo kao da bi moglo biti živo, i istovremeno tražeći oslonac zato što je kombi strmo uzleteo. "Ovo je ludost. Ne možemo ovako; treba zvati policiju..."
     "Pa mi smo policija, kapetane Vanu." Gundalinu izvuče ramena iz gornjeg dela, takozvane 'bluze', svoje policijske uniforme; podiže bluzu u vazduh da je pogleda, a zatim je ispusti na pod. Zatim oslobodi sastavnu liniju svoje tunike i svuče se.
     Vanu obori pogled i poče, postiđeno, da skida bluzu.
     Gundalinu mu okrete leđa. Sećao se onih vremena kad je i on imao isto tako 'viktorijanske' navike. Navuče svepokrivno odelo, u polumraku i u nezgodnoj tišini. Kombi polete oštrim zaokretom u jednu stranu, i nastavi let. Najzad se okrete i Vanu, na čijem licu su se borili postiđenost i neudobnost.
     "N. R..." reče Gundalinu blago. "Nisi pod naređenjima. Ne moraš se umešati u ovo. Možeš bilo gde sići i odustati, i ja ću biti zahvalan... Moja dva brata možda jesu tupavi, ali nisu samoubilački nastrojeni. Ovo će mi pokvariti dan, ali me neće ubiti." Navuče sebi na glavu jedan olupani šlem lučkog radnika.
     Vanu pogleda napred, prema figurama troje polu-neznanaca koji su ih čekali u prednjem delu kombija, onostran pregradnog zida. Njegov izraz lica ne postade ništa bolji. "Do vragova..."
     "Svi ovi su u Kartografima. Kao i onaj što mi je dodao cedulju. I svi mi čine prokleto veliku uslugu."
     Vanu ga pogleda sa nevericom. Klimnu glavom, prihvatajući situaciju, i uzdahnu. "Dobro, ovako je bar razumljivije."
     "Šta?"
     Vanuove usne se trznuše. "To da ti dozvoljavaš da ti se ne-tehovi i radništvo obraćaju kao sebi ravnom, a ne vidi se razlog tome." Dovrši pričvršćivanje svepokrivnog odela i stavi, i on, šlem na glavu.
     Gundalinu pređe u prednji deo kombija i stade iza Doninog sedišta. "Ispričaj mi. Za ime sedam paklova, u šta su to upali, pa im je bilo potrebno da se dovuku na ovakvo mesto?"
     Doni diže ka njemu pogled hitrog shvatanja. Potom odluta pogledom opet preko neravnog veštačkog 'terena' donje magacinske zone, i protrlja šakom svoju kratko podšišanu, prosedu kosu. "Stvar nije lepa, komandante. Izgleda da Vaša braća pokušavaju da prodaju tajne programske kodove, one pomoću kojih se dobija pristup u proizvodne planove za zvezdanu flotu..."
     "Prokletstvo!" Gundalinuove šake se stegoše na naslonu sedišta. "Kako su uspeli tako nešto da dobiju? Nemaju pristupne dozvole..."
     "Čini se da je Vaš brat S. B. iznajmio nekog da izvrši dubinsku analizu vaših porodičnih kodova i otkrije ključ za Vas. Onda je upotrebio jednu od Vaših pristupnih dozvola i prevario neki od programa ovde gore, ne za dugo, ali, dovoljno dugo."
     Gundalinu opsova. Osećao se kao da ga je neko ritnuo u stomak. Zatvori oči, kao da bi hteo da isključi svest o činjenici da su pogledi svih ostalih upereni u njega kao reflektori. "Kome? Kome misle da prodaju?"
     "Izvesnim frakcijama po čijim pravilima igrate i Vi, ali koje na osnovu istih pravila vode sasvim drugu Igru."
     Gundalinu prinudi sebe da udahne duboko, i da zadrži dah; da se koncentriše. "Ništa im to neće vredeti. Kodovi neće funkcionisati, menjaju se automatski sa svakom smenom."
     "To ja znam, komandante." Doni klimnu glavom. "Ali izgleda da Vaša braća nisu znala."
     Njegov smrtni stisak na naslonu sedišta sada popusti. Nije naneta šteta. Nikakva stvarna šteta. Ali je mogla biti. Ovog puta stvari su otišle predaleko. Ovog puta on sebi ne može priuštiti luksuz da ih ignoriše, da nalazi objašnjenja i opravdanja, da oprašta... i prikriva. Ovo što su uradili nije samo izdaja njega, nego je izdaja i u sasvim drugačijim razmerama. Ovo je veće od ma kog ličnog poniženja, privatnog ili javnog...
     Doni zustavi kombi. Gundalinu vide ispred njih saobraćajnu barijeru sa žmirkavim svetlima i nacrtanim simbolom lebdenja bez težine, koji označava životni i radni prostor sa slabom gravitacijom. "Odavde moramo pešice, komandante", reče ona. "Nije daleko."
     On diže pogled ka crvenim treptavim tačkama na ekranu koje su markirale položaj njegove braće. Dotače ih prstom. "Nisu se pomerili", reče.
     "Verovatno čekaju. Ako imamo malčice sreće, ispostaviće se da su ih kupci napustili, naime utvrdili da su kodovi bezvredni i zato rešili da se čak i ne trude da dolaze."
     "Sigurna si da tamo nema nikog drugog?"
     "Nije registrovano prisustvo nikog drugog, komandante." Slegnula je ramenima, ustala i dodala mu pištolj. "Susedstvo je nezgodno." On automatski proveri naboj, onda ugura pištolj u jednu lako dostupnu pregradu u svepokrivnoj odeći; Doni je već delila oružje i drugima. Vanu, sa izrazom nelagodnosti, stavi svoj pištolj u džep.
     Ostavili su kombi i pošli ka barijeri; niko se nije mnogo udaljavao od grupe. Prošli su prepreku i zašli u ogromnu, lagano uzlazeću krivinu niskogravitacijske zone. Gundalinu oseti da njegovi koraci počinju da klizaju i plove, i promeni način kretanja, reagujući na činjenicu da je njegova težina naglo spala na mali deo dotadašnje. Gravitacija se ovde menjala od mesta do mesta, od trenutka do trenutka, u zavisnosti od poslova koji su obavljani u fabrikama i magacinima. Od dolaska u ova brodogradilišta Gundalinu se navikao na kretanje kroz prostore sa niskim i sa nultim 'G-faktorom'. Sada prepusti svome telu da funkcioniše po navici, a svoje misli uputi napred; gledao je dve crvene tačke koje su sad postojano svetlele na mapi čiju sliku je dozvao na unutrašnjost vizira svoga šlema.
     Vanu pored njega opsova. Jasno se videlo da mu nedostaju slična iskustva sa varijabilnom gravitacijom. Doni i dvojica njenih pratilaca gledali su, bez komentara, njegova mlataranja. Nastavili su da odmiču dugim, lučnim koracima, prisiljavajući njega da se snalazi kako zna i ume. Ovom Vanuu predstoji jedno malo školovanje, pomisli Gundalinu, i to školovanje koje će mu biti od koristi, ako se potrudi da ga upamti.
     Nisko-gravitacijske zone bile su raspoređene kao čvorovi u utrobi prstenastog dela zvezdoluke; korišćene su prvenstveno za istovarivanje i obradu onih materijala sa kojima se inače ne bi moglo raditi. Ovde su postojale i stambene jazbine, nakačene po zidovima i nabijene u razne budžake između ogromnih depoa, kranova i agregata u ovom sivom, odjekujućem, sutonskom svetu. Tu je stanovao narod najniže od nižih klasa. Gundalinu, u prolazu, vide oči nekog deteta koje su virile ka njemu iz jednih improvizovanih vrata; okrete pogled na drugu stranu, sa bolom u utrobi. Karemof je davao glavninu visokotehnološke robe za potrebe cele Hegemonije, a proizvodnja se obavljala uglavnom u kosmosu; a to je značilo da i većina radnika koji su se iz ekonomskih razloga doselili sa drugih planeta moraju stanovati ovde, zbijeni u nedovoljan stambeni prostor, često pod uslovima o kojima niko normalan ne bi ni razmišljao. Na površini planete Karemof živeli su samo još najbogatiji i najmoćniji - jer su jedino oni imali dovoljno novca za to.
     Gundalinu protrlja ruke, pamteći da je na ovakvim mestima hladnoća često vrlo opasna. Zastadoše pred jednom automatskom kapijom; Doni utipka šifru. Iznad njihovih glava lagano je plovio tegljač; duboko pulsiranje njegovih motora avetinjski je odjekivalo sa tvrdih površina svud oko njih. U njegovu svest prodirali su i drugi zvuci: daleka vika, silna škripa nekih teških mašina, pištanje sekača, i neke vibracije toliko duboke da ih je više osećao nego čuo; od njih su ga boleli zubi. Ovde rad nije nikada prestajao, a ni buka, uvek promenljiva ali večna, sa ehoima i distorzijama kakve Gundalinu nije čuo nikada i nigde drugde: kao da i zvuk, a ne samo sila teže, trpi izobličenja i prestaje da funkcioniše.
     Pođoše dalje, kao nespretni plivači. Prolazili su pored radnika koji su plovili kao priviđenja kroz njihovo vidno polje, u grupicama ili pojedinačno, sa raznim varijantama praznine na licu, podozrivi, tupih očiju. Šine teretne pruge, debele svaka po metar, na jednom mestu su se uzdizale iznad njihove staze; vodile su do ulaznih vrata jedne vazdušne komore u koju bi moglo stati pola svemirskog broda. Gravitacija se pojača naglo, i svi se teturavo i trapavo tome prilagodiše, samo da bi opet počeli da plutaju i sudaraju se jedni sa drugima u trenutku kad je opet popustila. Gundalinu ispravi Vanua, vide u njegovim očima dezorijentaciju i rastuću paniku. "Uvežbaćeš se", reče mu tiho. Vanu klimnu glavom, duboko udahnu i pođe samostalno dalje.
     Priđe im, sa strane, nekakva banda besklasnih trudbenika; Gundalinu začu podrugljivi smeh i promrmljane uvredljive reči. "Ej, ti, sveže meso", dobaci jedan glas. "Možda ti treba mala pomoć..." Nečiji lakat zakači Vanua, koji se prevrte i nalete na zid.
     Čim je povratio ravnotežu, Vanu se, gnevna lica, maši rukom za džep u kome je imao skriveno oružje. Gundalinu ga uhvati za ruku i zadrža, a Zarkadij dočepa njihovog uznemiritelja. Nadneo se nad njega, pošto je bio mnogo viši, i gurnuo ga, tako da ovaj odlete među svoje kompanjone. "Što ne bi' ja pomogo'o tebi, vrećo govana... da pronađeš na koju stranu možeš da se saviješ a na koju ne." Tilhen pođe napred i stade rame uz rame sa njim.
     "Šta je, samo sam se zezao", reče radenik dižući ruke i izmičući se, hitrim skakutanjem, od njih dvojice. "Dobro nam došli na Karemof, čmarovi nesretni. Ajd pa da vam se dopadne ovde. Aaa! Stranci!" On pljunu. Ostali iz njegove grupe već su odlazili svojim putem, nastojeći da ne budu u dohvatu.
     Gundalinu je njihov odlazak pratio držeći ruku nemarno u džepu, na umirujućoj solidnosti pištolja za onesvešćivanje. Njihovi glasovi već kao da su stizali iz neke nezamislive daljine; niz jednu cev doplovi i njihov smeh, sav u odjecima, pa nestade.
     Doni krete dalje, a za njom ostali, sad bez reči. Vanu je zurio u lica ljudi pored kojih su prolazili, kao da na njima nešto traži ali ne nalazi. Gundalinu je to razumeo: Vanu je i sad očekivao da će ovdašnji stanovnici na neki način percipirati različitost u njegovom izgledu, ili možda Gundalinuovom. Nešto po čemu se izdvajaju. Međutim nijedan radnik ga nije pogledao dvaput.
     "Još kol'ko, Doni?" upita Gundalinu. Njegova nelagodnost povećavala se sa svakim daljim mimoilaženjem sa nepoznatim ljudima.
     "Eno, ono je taj magacin, tamo gore", pokaza Doni.
     Gundalinu se odgurnu od zida pored nje, rizikujući da bi postigao brži, duži iskorak. Odgurnu se još jednom. Nije se osvrtao da vidi koliko ostalima polazi za rukom da ga prate; usmerio se samo na dve tačkice crvenog sjaja koje se u međuvremenu nisu promenile, i na pokrete svog tela koje je smanjivalo distancu do njih.
     Nije mogao verovati da su stvari otišle ovako daleko, da će se on sada suočiti sa njima na jednom ovakvom mestu zato što su počinili akt tako sramotne glupavosti. Osećao je povratak svog besa, slepog, ubilačkog, talas grozničave vreline u kojoj je izgaralo i nestajalo sve iz njegovog uma osim potrebe da ih nađe, da ih pogleda oči u oči, i da im da ono što su zaslužili. Ovog puta ništa ga neće zaustaviti, ništa naterati da se predomisli. Upozoravao je on njih, govorio je ponovo i ponovo, ali nemaš kome, nezahvalnici jedni, govna jedna luda, tupaci bez iole časti...
     Stiže u podnožje magacina. Nigde u blizini nije video radnike, niti znaka da je iko ovde išta radio poslednjih nekoliko meseci. Diže pogled ka fasadi zgrade koja se, ogromna, uzdizala iznad njih. Na prljavoj metalnoj koži magacina video je žareće crvene i žute dezignacione kodove: većina njih nije mu značila ništa. Pred njim su bila pet spratova visoka dvokrilna vrata tovarnog ulaza, solidno zatvorena i hermetizovana; ali u dnu su bila uzana, mala vrata, pacovskoj rupi slična, za prolazak ljudi. On izvuče pištolj i još jednom, kompulsivnom brižnošću, proveri njegov naboj.
     Osetio je, više nego video, da mu prilaze Doni i ostali. On se pomače da uđe, a Doni načini pokret rukom kao da bi htela da ga zadrži, pogledom nagoveštavajući da bi možda trebalo da neko drugi pođe napred. On odrečno zavrte glavom. Kontrolna ploča pored ljudskih vrata pokazivala je da su nezaključana. On gurnu crno obojeni metal napred, prema unutrašnjosti magacina; vrata popustiše, uz rapavu škripu, i otvoriše se ka senkama. Gundalinu zakorači unutra, oprezno ali sada bez ikakvog oklevanja, svestan da mu srce gruva a mozak peva od adrenalina; svestan da su to reakcije zbog raznih osećanja, među kojima straha nema. Njegovi spori, ploveći koraci odjekivali su šuplje, preklapajući se donekle sa zvucima koje su iza njega stvarali njegovi kompanjoni: kao talasići u vidu koncentričnih krugova na površini neke tamne vode.
     "Ejč-Kej!" povika on punim glasom, ne videći nikoga, ne čujući sada ništa drugo. "Es-Bi!" Drugi su ga sledili, kroz prostor nalik na ogromnu pećinu prepunu kojekakve buradi sa kriptičnim etiketama, zatim kroz drugu takvu ali napola ispunjenu sanducima velikim kao kuća. Zelene tačke svetlosti koje su označavale njihovo prisustvo na mapi bližile su se, neumoljivo, crvenim tačkama, i sad stabilnim. On povika još jednom imena svoje braće, ali ni sad ne dobi odgovor. Zapita se šta li oni, za ime hiljadu predaka, zamišljaju da će postići. Zašto ne odgovore - zašto ne beže? - nego samo stoje tamo, ćute, čekaju, ponižavaju ga iako su uhvaćeni na delu, primoravaju ga da on priđe njima.
     Odgurnu se, prejako, u nameri da stigne do ulaza sledeće takve špilje. Nalete bolno na metalni ragastov, uhvati se čvrsto i ostade nepomičan sva dok žmirkanjem ne postiže da mu se vidno polje izbistri. Sa šakom skliskom na dršci pištolja, gurnu ljudska vrata i uđe, a tačke svetlosti na mapi se sastaviše.
     Pred njim je magacinski pod bio crven: kao jezero crvene boje, mokro-sjajne, kao da je neko prosuo kofu masne farbe. Naglim izvijanjem tela on pokuša da se zaustavi, ali ipak sa oba stopala stade po sred tog prosutog. Jedna crvena kap udari u more crvenosti ispred njega, kap iz nekih visina; za njom, još jedna. Pištolj mu iskliznu iz prstiju sada lišenih nerava, pade na pod, isprska crvenim kapljicama jednu njegovu nogavicu. On diže glavu; svi pokreti sada su mu bili kao usporeni film, kao da se oko njega dogodio doplerovski crveni pomak vremena samog; prinuda je stezala neumoljive prste oko njegovog vrata, prisiljavala ga da pogleda gore.
     Njegova braća bejahu gore. Okačeni o plafon, daleko iznad njegovog dohvata. Visili su o dva lanca, kao meso u kasapnici; svakom po jedna kuka za dizanje tovara proterana kroz prsa; mrtvi. Pogledom je pratio pad još dve kapljice sve dok se nisu smirile u moru krvi ispred njega, kao suze u tišini.
     Okrenuo se, zaglavinjao, sudario sa masom tela koja su bila odmah iza njega. Vide njihova lica - šokiranu nevericu Doni i Zarkadija i Tilhena, užas u Vanuovim očima. Vanu se obrte i nagrnu da beži kroz vrata.
     "Skinite ih..." reče Gundalinu. Nije dozvoljavao svojim očima da skrenu sa Doni. "Nađite nekog... da ih skine."
     Doni je klimnula glavom i pokretom naznačila Zarkadiju i Tilhenu da krenu. Oni iziđoše. Njene oči se za trenutak odvojiše od Gundalinuovog lica, okrenuše se gore, opet padoše. Gundalinu se progura pored nje. Doni pođe za njim: korak za korakom, sve za krvavocrvenim otiscima koji su ostajali za njegovim čizmama.
     Našli su se izvan magacina. Stao je, zagledao se iznenađeno u svetlost, neizmenjenu, u čitav neizmenjeni prizor koji ga je čekao. Po strani je Vanu stajao naslonjen na zid i brisao usta; oči su mu bile crveno obrubljene. Gundalinu skloni pogled sa njega. Njegove sopstvene oči davale su osećaj da su suve kao pesak. Nije uspevao da žmirne. "Zašto...?" reče on tiho Doni.
     Ona pritisnu šaku na usta i okrete glavu u stranu; tek posle nekoliko trenutaka bila je spremna da ga pogleda u oči. "Ne znam, komandante..." Onda odgovori činjeničnim tonom. "Rekla bih da je najverovatnije da ja ovo urađeno da bi se nešto pokazalo."
     Namrštio se. "Zato što su moja braća ponudila neupotrebljive kodove?"
     "Ili zato što su ti bili braća", reče ona. "Možda je sve bilo od početka režirano. Da bi se pokazalo da Bratstvo, iako možda ne sme da te napadne direktno, ipak može da te... povredi. Žao mi je..." Njen glas se stišao do šapata.
     Gundalinu uvuče u pluća nesiguran dah. Posmatrao je kako se njegove šake pretvaraju u pesnice. Zvuci raznih procesa i progresa bubnjali su i odzvanjali i brujali i cičali i štropotali u prostorima bliskim i dalekim, slali bezbroj šupljih odjeka svud oko njega, kroz njega, u njegovu glavu gde nijedna razumna misao nije uspevala da se uobliči.
     "Bi-Zi", reče Vanu promuklo, i priđe da opet stane uz njega. Vanuova šaka se neodlučno spustila na njegovo rame, i on je to osetio, iako mu se činilo da nigde drugde na telu nije zadržao nikakvu osetljivost na dodir. "Pozvaću pomoć. Pozvaću..."
     "Ne", reče Doni. "Ovo ćemo mi srediti, Vanu. Nećemo umešanost policije. Nikakav skandal. Niko ne želi da se komandantu Gundalinuu desi skandal. Sve će biti sređeno. Razumeš?"
     Vanu ju je gledao stisnutih vilica. Onda klimnu glavom. "Shvaćeno", reče.
     Gundalinu se okrete Doni, pokušavajući da nađe odgovarajuće reči kojima bi joj se zahvalio, i ne uspevajući. Položi šaku na njenu mišicu ruke, zagleda se u bistrinu njenih tamnih očiju. "Dužnik sam ti..."
     Doni se osmehnu na trenutak. "Idemo, komandante, Treba otići odavde."
     On okrete leđa svima njima, i magacinskoj kapiji koja je i sad zjapila kao otvorena rana, i pođe putem koji će ga odvesti nazad, do ulica.