31. KAREMOF: Imanje Gundalinuovih

     Pogledom je ispratio poslednje odlazeće žalitelje. Prolazili su kroz strastvene kolore vrta, obučeni u sumorno sivo. Gundalinu je stajao kao i dosad, dok je trajala memorijalna služba: na istom mestu, bez pokreta, bez emocija, savršeni model elegantne i civilizovane nehumanosti. U čekanju... ne znajući sigurno čega. U čekanju da se ovo svrši. U čekanju da počne neko osećanje. U čekanju.
     Bilo mu je jasno šta sad mora učiniti: ono što izbegava već sedam dana, koliko je u kući. Zamajavao se raznim pojedinostima i aranžmanima, iako su to mogli obaviti drugi, i stalno je imao previše razgovora sa onima koje je ostavio da umesto njega nadgledaju radove u orbiti... zato nije stigao da uradi tu jednu stvar.
     Baci pogled prema kući koja se uzdizala iza njega. Servoi su već zašli među zbijene, mnogobrojne stolice, počeli ih raščišćavati. Iza njih: zid prošaran puzavicama, sklopljen od blokova ovdašnjeg kamena, još isto onoliko solidan koliko je njemu uvek izgledao solidan ugled njegove porodice. Prozori ponegde sevaju reflektovanim sjajem sunca, tako da on mora da žmirka, to blistavilo mu zasenjuje oči u kojima boje počinu da plivaju kao na barici prosutog ulja.
     Okrete se i pođe preko glatkih kamenih ploča terase, sa grudvom u grlu... stade.
     Još jedan, poslednji gost, ocrtan baštenskim bojama, na suprotnom kraju otvorenog prostora: neka žena, obučena takođe u bezličnu sivu boju. Kosa povučena jednostavnim, širokim pokretom unazad i nagore, uvrnuta i pritegnuta ukosnicama u spretne, tečne slapove koji ga navode na pomisli o krilima. Gundalinu promeni trajektoriju, misleći da postigne da im se putanje ukrste, ali ona ostade na istom mestu tako da se to pretvori u njegovo prilaženje njoj. Međutim, osetio je da ona stoji tako nepomično ne zbog neke arogancije, nego zbog neodlučnosti.
     Usporio je korake čim je jasno sagledao njeno lice. "Netanjar-kada", reče iznenađeno, prepoznajući osobu koja je pre izvesnog vremena bila vlasnica ove kuće i okolnog imanja.
     Naklonila se, digla glavu, dok je on prelazio poslednje preostalo udaljenje između njih. "Gundalinu-sathra", reče ona, a njemu za tren bi nejasno otkud toliko tuge u njenom glasu, toliko saosećanja u njenom pogledu. "Nametnula sam se jednoj nepozvanoj gošći, da me uvede ovamo... Nadam se da ćeš mi oprostiti što još jednom dolazim kao uljez računajući na tvoju dobru volju. Nisam želela da te dovodim u nezgodnu situaciju, nego samo... da te vidim. Da izrazim saučešće..." nastavi ona brzo, videći da se njegov izraz lica menja. "Bilo mi je tako strašno žao kad sam čula za nesreću koja se dogodila tvojoj braći."
     Ne treba da ti bude žao on zamalo reče. Ipak, oćuta.
     "Želela sam da znaš da ni posle sveg ovog vremena nisam zaboravila tebe, i onu izuzetnu dobrotu koju si pokazao prema meni. Nije bilo dovoljno da ti samo pošaljem poruku saučešća, koja bi bila jedna od hiljadu sličnih. Opet, slabi su bili izgledi i da se sretnemo slučajno. Zato sam došla, da ti kažem lično." On klimnu glavom potvrdno, ali bez reči. "A sad ću te ostaviti samog." Naklonila se opet i, posle još jednog trenutka zadržavanja, pošla.
     Gledao je kako Netanjar počinje da nestaje među cvećem; i nestala je, zamalo, sa njegovog vidika, pre nego što je uspeo da otrgne svoje telo iz paralize i da je pozove po imenu.
     Pošao je i on stazom između redova žbunja sa nebrojenim mnoštvom zlatnog cveća. Kretao se brzo. Netanjar ga je čekala pored osmougaonog vodoskoka sa plavim i zlatnim keramičkim pločicama. "Hvala ti što si došla", poče on još pre nego što je stigao do nje. Stade i pogleda joj u oči i opet zaneme.
     Gledala ga je pogledom iščekivanja; a on pogleda na drugu stranu. "Netanjar-kada..." poče najzad. "Spremao sam se da siđem do porodičnog svetilišta i da se molim." Probaj. "Bilo bi mi drago ako bi ti pošla sa mnom."
     Na njenoj faci se pokazalo iznenađenje; ipak, klimnula je glavom. Pošli su zajedno kroz vrtove, vodeći sitne, bezazlene razgovore o biljkama i o vremenskim prilikama. Neupadljivo je posmatrao njeno lice dok je razgledala okolinu; video čežnju koju ona, ipak, nije uspevala sasvim da sakrije. Ali ni on nije mogao dugo da ne gleda taj pejzaž oko njih. Kuća je bila izgrađena na vrhu jednog uzane, strme krečnjačke uzvisine, kakvih je na ovom prastarom, erodiranom terenu bilo mnogo. Neke je video sa mesta gde su njih dvoje sad hodali: uzdizale su se kao čvornovati stari dimnjaci iz bogatog zelenila. Na većini takvih uzvisina bile su kuće slične njegovoj. Njegova kuća, njegova... Pogleda naglo preko ramena, ka zgradi na uzvisini iza njih, onda opet pogleda krajolik; zavrte mu se u glavi.
     Ispred njega je bilo porodično svetilište. Svetlucalo je belom bojom, na drugom uzdignutom mestu, na samom rubu litice koja je odatle počinjala. Nije bilo sakriveno lavirintom od žbunja; litica je, sama po sebi, značila privatnost kakvom se većina drugih imanja nije mogla pohvaliti. Pandhara Netanjar je stala kad su stigli do klupe za čekanje, pored staze. Bacila je pogled na njega, a prstima ovlaš prešla preko filigranski isklesanog naslona, dvoumeći se da li on želi da ga ona čeka ovde, i da li uopšte želi da ga čeka.
     "Od povratka na Karemof, ovo mi je prvi boravak na imanju... a sada, evo, hodam ovom stazom po prvi put otkad sam otišao od kuće i stupio u policiju, pre mnogo godina", reče on. Okrete se opet ka njoj, a ona sede i udobno se namesti na klupi, gledajući gore ka njemu. "Kad si... kad si ti dolazila ovde da se moliš, koje reči si izgovarala? Ja više ne znam šta ovde treba govoriti."
     Odmahnula je glavom, pogledala ka svetilištu. "Ni ja ne znam šta treba da se kaže, Gundalinu-sathra."
     Klimnuo je glavom i produžio stazom, sam. Ušao je kroz ta večito otvorena vrata, u prohladnu, odjekujuću unutrašnjost. Zastao je, iznenađen kvalitetom svetlosti. Zaboravio je kako svetlost ovde... zaboravio je toliko toga. Ovde nikakvih prozora nije bilo, ali je dnevna svetlost prodirala kroz poluprovidnu keramiku zidova, ocrtavajući nebrojena, jedva vidljiva imena upisana na pločaste unutrašnje površine: tačna imena pripadnika njegove porodice tokom svih generacija, unazad do najdaljih dosega ma čijeg pamćenja i beleženja - više od hiljadu i petsto godina unazad. Primeti, sa mutnim iznenađenjem, nešto što mu nikad ranije nije palo u oči: njegova loza, familija Gundalinu, po sopstvenoj tvrdnji potekla je direktno od Ilmarinena. On dotače prstima to ime, oseti strujanje čudnog elektriciteta uz prste, zapita se da li je to istina.
     Pošao je dalje duž zidova, prelazio šakama preko mnogih imena, pratio njihov tok kroz vreme sve do sadašnjosti... zaustavio se najzad kod imena svojih roditelja, svoje braće, i svog imena. Samo njegovo ime, i nijedno više, imalo je crvenu boju utrljanu u slova... samo on je živ. Dugo je zurio u njega.
     Konačno se okrenuo, suočio sa klupicom u sredini prostorije. Bila je to jednostavna svetlobela površina, sad zamrljana prašinom zbog zanemarenosti. Pored klupe se i sad nalazila cilindrična, uspravna, pokrivena urna iste perfektne beline, i posuda za tamjan. Prišao je klupi i seo, sa nekim čudnim ustezanjem. Uzeo je štapić tamjana, držao ga neko vreme između dlanova kao cvet, zatim ga oštro potkačio noktom palca, izazivajući paljenje. Duvanjem je ugasio nagli plamen, tako da je tamjan nastavio da gori samo prigušenim žarenjem; onda je gledao kako se vazduh puni gorkoslatkim dimnim parfemom. Dobro poznati, stari miris tamjana vrati mu u svest čitavu poplavu uspomena: detinjstvo, on sedi ćutke na istoj ovoj klupi dok se njegov tata, njegov Prvi predak, glava porodice Gundalinu, moli bogovima.
     Ali te molitve njegovog oca bile su 'u sebi', on nikad ni jednu reč iz njih nije čuo... zato mu nisu pomogle sad, dok se trudio da oblikuje nešto nalik na koherentnu misao. Diže opet pogled ka zidovima, trljajući štapić tamjana među dlanovima; dim mu je peckao oči, tako da su suzile veštačkim tugovanjem. Na ovo mesto čovek dolazi da bi osetio ponos, tradiciju, da bi meditirao o dostignućima svoje porodice; da bi obožavao jedan savršen poredak u kome svako zna svoje mesto, a tvoje mesto je uvek nekako na vrhu... da bi to nazivao pravdom.
     Ali on u to ne veruje, već odavno ne veruje. Šta sad? Da zatraži oproštaj? Kome da bude oprošteno? Njemu, što je izgubio svoju veru, ili što je video istinu? Njegovom ocu, što nije stupio u akciju kad je trebalo? Ili njegovoj braći, što su pokazali takvu moralnu bedu, takvu potkupljivost i gramzivost i što su u smrt otišli na način koji je značio krajnju degradaciju i poniženje? Ispusti tamjan, koji ostade da se dimi na podu, između njegovih stopala. Treba da plače. Poslednji izdanak jedne loze, a njegov život je... laž. Gle, pa on ne može ni suzu da pusti, ni da jadikuje, ni da oseti ma šta. Prinudi sebe da se seti trenutka kad je čuo za očevu smrt - a tad je bio daleko, na Tiamatu. Zatim, da se seti majke: njeno lice je zamućeno vremenom, rastanak je, ona ga je poljubila za zbogom i napustila ga, ostavila ga samog u ružičastoj zori. Dočara sebi kako je izgledao otac, star, kad je stajao naslonjen na izvajani kamin u glavnoj dvorani, gledao očima nalik na granat, i ubeđivao najmlađeg sina da uzurpira mesto svoje braće, da pljune na ideale koje je odgajan da najviše poštuje... Prinudi sebe da vidi svoja dva brata kako vise, okačeni kao meso u kasapnici.
     Uvide da mu je lice mokro, ovog puta od istinskih suza. Od suza samosažaljenja. Otre ih, zgađen. Bogovi... ala sam umoran. Polako ustade i pogura u stranu poklopac na urni pored klupice. Urna je bila puna pepela: pepela njegovih predaka. Kad neko umre, unutra sipaju koliko se može između tri prsta uštinuti, a ostatak razveju u vetrovima. Zabode prst u površinu pepela i nacrta zahtevanu šaru ožalošćenosti na čelu.
     Posle toga je izišao iz svetilišta, duboko udahnuo da pročisti pluća, pošao uskom stazom nazad. Pandhara Netanjar je još sedela sama na klupi za čekanje, gledajući preko doline. Nije čak ni digla pogled kad joj je prišao, sve dok nije tiho rekao: "Netanjar-kada."
     Prenula se, pogledala ga sa malim trzajem glave, kao da se bila sasvim izgubila u prizoru koji se sa te litice otvarao.
     "Da", reče on, u odgovor na njen pogled, "divno je ovde, zar ne?" Sede na klupu pored nje.
     Pogledala ga je malo čudno; uvide, sa nelagodnošću, da ona pokušava da utvrdi da li je pokušao namerno da se postavi sa omalovažavanjem prema njoj. Ali takvu nameru nije mogla naći jer je nije ni bilo, i njen izraz lica se opet opusti. "Hvala ti što si mi omogućio zadovoljstvo da opet budem u društvu ovog mesta. Osećam se kao da smo ovo mesto i ja, na neki način, jedno drugome stara ljubav. Rastanak je bio bolan, ali će između nas uvek ostati nešto specijalno."
     Čuo je melanholiju toga, i oborio pogled. "Da, mislim da znam šta hoćeš reći." Pogledom odluta prema kući, koja se dizala nad vrtove kao da je produžetak krečnjačkog strmog brežuljka. "Imam i ja takvo osećanje, od dana kad sam se vratio u svoj dom."
     "Ali ti si sada glava porodice, zar ne?"
     Glava porodice. Seo je, pitajući se očajno šta će, kao glava porodice, sad da radi... sad kad sve što vidi, svaki dragi detalj praćen bolno blistavim uspomenama iz ranijeg doba njegovog života, samo utrljava so u rane njegove gorčine. Čak i da su mu sve uspomene, kojim slučajem, srećne, on ne bi mogao ovde nikako ostati duže od nekoliko dana. Posle se zna, on ide 'gore' u dvorane karemovske vlade i u ministarstvo policije. Posete ovom imanju moći će da budu samo kratke, ukradene, u dugim razmacima ili nikako; jer on će biti opet na poslu. A potom, Tiamat čeka, a samo bogovi znaju kada će se, i da li će se ikada, on sa Tiamata vratiti... Pritisnu šaku na oči, a drugu ruku opruži po naslonu klupe.
     "Gundalinu-sathra..." Netanjar je ustala sa klupe, kao da je zaključila da je, na neki način, svojim rečima izazvala njegovo neraspoloženje. Dotakla ga je na trenutak po ramenu. "Nije trebalo da ostanem. Izvinjavam se..."
     "Ne idi." Uhvatio ju je za šaku, u trenutku kad je htela da krene.
     Okrenula se, zatim opet sela, i zagledala se ćutke u njega.
     "Radujem se kad dobijem malčice druženja za koje nisu vezane nikakve obaveze", reče on, na silu se smeškajući. "Ne ide mi se gore u kuću. Puna je gostiju i poruka saučešća, a uz svaku poruku je prikačeno i panično raspitivanje kad se vraćam..."
     Uzvila je obrve. "Šta, ti si kao toliko nezamenljiv da ne mogu da te ostave na miru ni zbog smrtnog slučaja u porodici?"
     Nasmejao se oštro. "Pa nisam toliko nezamenljiv koliko sam ih sam naveo da poveruju da jesam... Vanu mi priča da ne umem da prenostim ovlašćenja na potčinjene. Znači krivicu moram pripisati samo sebi, nikom drugom."
     Vetrom oslobođeni pramen svoje tamne kose dohvatila je prstima i zatutkala unazad. "Je li to, dakle, razlog što tek sad po prvi put posećuješ svoj dom: zauzet si poslom?"
     Sklonio je pogled. "Deo razloga... Možda znaš da se moja braća i ja nikad nismo osobito dobro slagali."
     Klimnula je glavom, i on vide da se njeno raspoloženje pomaklo.
     "Jesi li poznavala moju braću?"
     Šake su joj se učvorile u krilu; osetio je koliko joj je, najednom, neprijatno. "Upoznala sam se s njima kad sam kupovala imanje. I, dabome, opet sam ih videla kad su se vratili sa Četvrte na Karemof. Kad sam bila prisiljena da se odreknem svega... oni..." Odmahnula je glavom. "Ma, poznavala sam ih samo ovlašno." Obuhvatila se rukama oko tela, i tako, grleći sebe, zagledala u prizor doline ispod njih.
     "Šta su ti radili?" reče on, prisiljavajući je, svojim glasom, da ga opet pogleda.
     Njene zlatnosmeđe oči sad su ga gledale postojano. "Tvoj brat S. B. mi je rekao da mogu da ostanem na imanju, da tu stanujem i da radim svoj posao - ako pristanem da spavam sa njima obojicom, i pri tome da radim sve što zatraže. Ja sam to pokušala da ispunim... i odustala sam tek kad sam ustanovila kakve sklonosti imaju." Sklopila je šake oko mišica, stisnula.
     Gundalinu okrete glavu na drugu stranu, psujući prigušeno.
     "Nije to bilo tvojom krivicom, Gundalinu-sathra", reče ona tiho. "Mada... priznaću... u ono vreme sam mislila da jeste."
     On je opet pogleda. "Pamtiš moju reakciju kad se tvoj bokal splačina prosuo po njima, umesto po meni?"
     "Smejao si se i smejao", reče ona. Nešto nalik na shvatanje pojavi se u njenim očima.
     "Moja braća su me pokušala ubiti, na Četvrtoj."
     Zurila je u njega i treptala.
     "Znaš li išta o Nakrajsveta?"
     Klimnula je. "Tamo si našao plazmu za trenutno prebacivanje do zvezda. Da, znam, vesti o tome bile su posvuda u informacionim mrežama kad si se vratio. Bilo je to nešto neverovatno... nešto zastrašujuće."
     "Njih dvojica su se tamo izgubili, u pokušaju da nađu mineralno bogatstvo." Digao je pogled ka mlečnoj zelenoplavoj kupoli nebesa, zapitao se kako je njegovoj braći uopšte pala na um tako ludačka kombinacija. Zapita se da li je to zaista bila slučajnost; u poslednje vreme je sebi postavljao to isto pitanje o svim događajima. "Zaputio sam se tamo da ih nađem. Doveo sam ih nazad. Ali stvari koje su se tamo nadešavale njima... nama trojici, zapravo..." glas mu postade grublji. "Promenile su ih. Uvrnule su ih. Sve ono što sam kod njih oduvek smatrao odvratnim i rđavim, još više se izrazilo. Moja braća su htela da iznude od nekoga novac, u zamenu za zvezdopogonsku plazmu. Ja nisam. Napali su me iz zasede i ostavili me misleći da sam mrtav. Posle sam ih zaustavio. Verovatno me je samo to održalo u životu: potreba da zaustavim njih..."
     Najednom je postao, opet, svestan njenog lica. "Kad sam se oporavio, naterao sam sebe da poverujem da su se bili 'otkačili' zbog trauma pretrpljenih na Vatrenom jezeru. Štaviše, da će ozdraviti, ako im vratim njihov raniji život. I ja sam toliko prepatio... pa sam mislio da sam naučio sve lekcije koje će mi u životu trebati. To mi je bila greška." Zastade. "Smrt moje braće nije bila ni zbog kakve nesreće sa lebdilicom. Ubijeni su kad su pokušali da prodaju tajne podatke kriminalcima - podatke koje su ukrali koristeći tajne šifre, a prvo su te šifre ukrali od mene." Najednom je disanje bilo bol. "Mrzeo sam moju braću. Drago mi je da su mrtvi. Neka trunu u paklu...!" Sklopio je oči. "Bogovi, ala mi je bilo potrebno da ovo kažem nekome... nekome ko će razumeti. Neka mi moji sveti preci oproste."
     "Priča se", reče Netanjar tiho, "da je razlika između prijatelja i porodice u tome što čovek prijatelje može da bira..." Osećao je kako ga njen osmejak dodiruje, eksperimentalno.
     Pogleda je opet, i vide, sa iznenađenjem, da njene oči blistaju, preterano zaokrugljene. Držala se u savršenoj nepomičnosti, kao da bi čak i jednim treptajem oka mogla osloboditi neke emocije od kojih, ipak, ne želi da se odvoji. Najzad je duboko udahnula, i zagladila nabore na odeći. I ceo svet se opet slegnuo na svoje mesto, i Gundalinu je uvideo da je ovo jedan divan prolećni dan. Osetio je kako mu sunce greje leđa. Gledao srebrne, pero-lake latice njene jednostavne minđuše - a imala je samo jednu - kako se njišu na vetru, ispod gracioznih talasa njene kose koji su oblikom ličili na morske. Šuštaji lišća i dozivi ptica ispunjavahu vazduh. Ona je opet razgledala prostranstva oko njih.
     "Netanjar-kada..." Stisnuo je usne preko svoje želje da joj se obraća po prvom imenu a ne prezimenu. Pogleda kuću koja se uzdizala nad vrtovima: seme jedne pomisli, koje je u njemu ležalo još od njihovog prvog susreta, najzad je pustilo koren kroz podlogu ubeđenosti. Tragajući za pravim rečima i za pravim redosledom njihovim, on poče: "Imam jedan predlog za tebe, u vezi sa imanjem, i sa mnom."
     Pogledala ga je u oči; njen izraz lica bio je uhvaćen između dve emocije sasvim suprotne, sukobljene. Ustala je sa klupe. "Misliš da sam zato došla? Da vidim da li si kao tvoja braća?"
     "Pa dobro, onda zašto si, tačno, došla?" upita on, mrzeći sebe što to pita.
     Ugrizla se za usnu, netremice gledajući u njega. "Mislila sam..." Zaćuta. "Došla sam ovamo zato što sam znala da nisi kao oni. Mislim da sam došla iz onog razloga koji sam ti navela. Ali, ko zna...?" Skloni pogled, puneći oči lepotom. "Ko zna prave razloge ma kog našeg postupka?"
     "Pandhara - želim da se udaš za mene."
     Zinula je. Nasmejala se malo: zvuk neverice.
     "Strogo iz društvenih razloga", nastavi on, pre nego što je mogla išta kazati. "Samo to tražim... samo to mi je potrebno."
     "Ne kapiram", reče ona slabim glasom. Opet sede. "Sad si glava porodice. Zašto...?"
     "Zato što je to nemoguće. Niti želim tu odgovornost, niti te uspomene... Bogova mi, još i sad volim ovo mesto, uprkos svemu. Ali nemam vremena za njega. Ne mogu stanovati ovde. Moj život je tamo gore." Pogleda ka nebu. "Čim budu spremni prvi brodovi, otploviću na Tiamat. Ne verujem da ću se ikad vratiti." Opet pogleda Pandharu. "Treba mi neko ko će se brinuti o mojim stvarima: o mojoj nasleđenoj imovini, o kulturnom nasleđu... o mom imenu."
     "A proskripcija? Ja sam sad nepodobna da se udam čak i za običnog teha." Kroz te reči zasvetlucala je iskra zapamćenog besa.
     "Optužbe su bile lažne, dokazi nesolidni... Pogledaću da se to sredi."
     "Pa ti me jedva poznaješ." Njen glas je postajao hladan. "Sigurno imaš prijateljice, neke iz tvoje klase..."
     Slegnuo je ramenima. "Nemam nijednu koja prema ovom mestu gaji osećanja kao ja... kao ti. Ej, znam o tebi više nego što misliš. Posle našeg prvog viđenja, dao sam da se prikupe podaci o tebi, zato što sto što sam bio... radoznao. Inteligentna si, visoko obrazovana, kreativna, a maniri su ti, uglavnom..." osmehnuo se "...besprekorni. Meni se čini da u celosti zavređuješ da poneseš ime ove porodice. Odavno sam prestao verovati da klasa i rang znače išta. Bilo mi je dovoljno da pogledam samo svoju porodicu i ništa drugo, pa da to vidim."
     "Ti to ozbiljno...?" Zurila je u njega. "Stvarno misliš, nije neka... neka..."
     Klimnuo je glavom. "Apsolutno bez ikakvih dodatnih zahteva."
     Pritisnula je prste na usta, stresla glavom; onda su joj ruke pale u krilo i ostale nepomične. "Ne verujem da se ovo dešava." Glas joj je bio nesiguran.
     "Ne veruješ, zato što je pravda tako retka", reče on blago.
     Njene oči su zatreperile nagore, fiksirale se na trolist okačen preko njegove odeće. Onda ga je opet pogledala u oči. "Gundalinu-ken..." rekla je tiho.
     Osmehnuo se.
     "Rekao si da će to biti strogo samo brak iz društvenih razloga?"
     Klimnuo je glavom. "Tražio bih samo upotrebu neke pomoćne sobe da prenoćim, ponekad, ako budem nalazio vremena da posetim ovu kuću, dok ne otputujem na Tiamat. Ništa više. Bićeš slobodna da živiš svojim životom."
     Pogledala ga je spekulativno. "Ne bi mi bilo nimalo nezgodno da uđem u bračnu postelju sa tobom", reče. Njena šaka se udobno smesti na njegovu mišicu ruke. "Ako ti bude želja."
     Okrenuo se od nje, osećajući da mu se lice crveni. "Ne. U redu je. Ti mi... činiš čast, ali ne mogu."
     "Je l' zbog ovoga?" Vrhovima prstiju dotakla je trolist. "Mislila sam da nema opasnosti, ako se čovek dobro pazi..."
     "Nije zato."
     Sklonila je ruku sa njegovog sibilskog priveska. "Shvatam", šapnula je, a njemu je bilo jasno da ne shvata.
     Video je njeno nezadovoljstvo, ali nije uspevao da ispovedi istinu osobi koju jedva poznaje. "Ali bih veoma voleo da budemo prijatelji", reče on. "Da li bi to bilo moguće?"
     Uzvratila mu je pogled i osmehnula se. "Najednom mi se čini da je sve moguće."
     Dohvatila je njegovu šaku dok su ustajali sa klupe, i čvrsto je zadržala u svojoj, kao da hoće da dokazuje da je on stvaran, tokom dugog hoda do kuće.