32. TIAMAT: Karbankl
Tor Zvezdošetna je sišla stepeništem iz svog stana, u zadnji deo restorana 'Stasis' koji je zauzimao celo prizemlje te gradske kuće. Obučena u senzualno, nežno odelo nalik na svepokrivno svemirsko - iz starih dana; dobijeno, poput mnogih drugih hegemonijskih odevnih predmeta, od Šotvina, koji je takve stvari magično i reklo bi se neiscrpno izvlačio iz ko zna čijih ormana - mogla je maltene ubediti seba da ovo jeste nastavak starih vremena. Ono davno doba kad je upravljala 'Persefoninim paklom' bilo je vrhunac njene egzistencije, nesumnjivo...
Baci pogled na svoju refleksiju u ogledalu diskretno okačenom pri dnu stepeništa i suoči se sa istinom: a istina je vreme sadašnje, ukrašeno njenom facom. Njeno telo, oduvek 'dundasto', još više se zaokruglilo, što od godina, što od Šotvinovog bogatog kuvanja. Ali, na svoje iznenađenje, nalazila je da joj se te promene dopadaju. Možda zato što joj je Šotvin, u svojim boljim trenucima, govorio da je 'slasna ćuftica'; ili možda samo zato što su ove prostranije, mekše obline ispunjavale odeću na jedan način koji joj je davao osećaj da jeste elegantna, ali da to ne zasniva na prevari.
Priznade sebi, još jednom, da možda ovo nije sve što je od budućnosti mogla poželeti, ali da, ipak, budućnost bar postoji, a u njoj ona, Tor, koja je doživela da tu budućnost gleda. Sad se čak priča da je došao Milenijum, da su stranci pronašli svoj legentarni pogon za trenutne međuzvezdane preskoke, i da će se kroz koju godinu vratiti na Tiamat. Ona ranije ni u najluđim snovima nije očekivala da doživi taj dan. Njen život nije ispao onoliko tup i na-ribu-smrdeći koliko je u mladosti zamišljala da će biti.
Štaviše, osećaji, i mirisi, bili su izuzetno dobri, u ovim trenucima dok je plovila pored ogledala. Udahnu duboko. S jedne strane parfem na njoj - to je Šotvin smućkao, u nastupu strasti, davno i predavno, od raznih trava i cvetova - a s druge strane neki začini koje je strpao u sos i u supu noćas: ukupan efekat, u teškom i toplom vazduhu oko nje, rajski. Proviri u salu za ručavanje, mutno osvetljenu lampama: tek tu i tamo ponešto gostiju. Veče tek počinje. Svetlost ovakvih lampi ne daje baš visokotehnološki ambijent, ali laska svim tim starećim licima; uostalom, i stranci su u svoje vreme voleli rustikalne, seosko-provincijske elemente u ukrašavanju prostorija. To ih je navodilo da očekuju nešto egzotično, ovde na ovom čudnom zabačenom svetu.
Dohvatila je primerak večerašnjeg menija i, hodajući prema kuhinji, razgledala ga. Nakinđureni nazivi prošarani jedva izgovorivim rečima iz stranih jezika oduvek su joj išli na živce, iako je znala da su potrebni: deo ambijenta, kako bi Šotvin rekao. Morala je svako veče da traži od njega malo opipljiviji opis svakog jela, jer njihova klijentela, većinom, više nije ni znala nijedan od tih jezika dobro, ako ih je ikad znala.
"Bogence ti tvoje..."
Čula je ogorčeno uzdizanje Šotvinovog malo nazalnog glasa, dok je zatvarala vrata kuhinje za sobom. On je stajao na drugom kraju kuhinje, nesvestan njenog dolaska, i pravio izražajne gestove rukama, grdeći jednog kuvarskog pomoćnika zbog nedovoljne uspešnosti u nečemu. Nestećni primalac kritike bio je Branod, zimac nomad; ona je angažovala dvojicu takvih, njega i još jednog, da peru sudove i da čiste prostorije.
Grad se u poslednje vreme punio tim nomadima; dolazili su bez cilja, bili su teške neznalice, i bilo je verovatno da će pomreti od gladi ako se neka dobra duša, poput nje, ne sažali i ne udesi za njih neki fizički posao. Najgore je bilo to što nisu pojma imali koliko pojma nemaju, što znači da su bili gori i od letnjaka. Mnogi od njih su putem trgovine, i krađe, postali zavisni od tuđina, tokom 150-godišnje vladavine Snežne Kraljice i međuplanetarne Hegemonije; ali su o tehnologiji stekli samo najpovršnije predstave, za razliku od zimaca iz grada i sa obale. Nomadi su većinom bili jednako provincijalni i sujeverni kao letnjaci, ali su za razliku od letnjaka dopustili da njihovi stari običaji potonu u zaborav, tako da više nisu imali sposobnost da žive od prirodnih izvora, kad sve drugo izneveri. Zato su, sa topećim snegovima, lutali sve bliže obali, i pre ili kasnije dospevali u jedini grad.
Ova dvojica su bili dobri momci: ne preterano pametni, ali ni previše tvrdoglavi; gladni da postanu nečiji lojalni, makar i skromni, zaposlenici. Zimce odgajene u gradu zapošljavala je za poslove koji zahtevaju više stručnosti ili više socijalne uglađenosti.
"Šta je to bilo, Šotvine?" Došetala se do iza njega, videla kako se trgao čujući njene reči, i okrenuo da je pogleda; a u Branodovim bledoplavim očima videla je olakšanje što je ona došla.
"Sve je bilo!" odseče Šotvin, prilepi šaku pokrivenu brašnom u sred Branodovih prsa i odgurnu ga. "Idi nađi mi drugu! I očisti ovaj haos! E, imbecili..." Branod je sumorno odcunjao, nastojeći da nađe ko-zna-koju, ili čega, 'drugu'. Šotvin provuče brašnjavu šaketinu kroz kosu, izbeljujući njenu ionako prosedu crvenomrku boju. "Izvršiću harakiri ako se ovo nastavi..."
"Samo Karemovci vrše harakiri, Šotvine", reče ona blago. "Ne preteruj ni sa nostalgijom prema prošlosti, znaš."
Šmrknuo je. "Ona nam plaća račune, draga."
"Al' nećemo platiti još mnogo računa ako se ti ubiješ zbog neke slupane posude. Nego, šta ima večeras za njamu?"
"Supa sa slupanim pa ulupanim. Posuđem."
"To ima da naplatimo ekstra", reče ona, i vide da se na njegovom licu, mrzovolji uprkos, probija osmeh. To izduženo, saturnski tmurno lice izgledalo je deset godina mlađe kad se osmehivalo, ali osmehivalo se retko - zato što je, po sopstvenim tvrdnjama, on bio umetnik. "I aj' da mi objasniš ovaj meni, je l' važi? Šta ti je ovo?" Prstom je pokazala naziv u kome se videlo i slovo hijeroglifskog izgleda.
"Pa to ti je sandijevski znak", reče Šotvin, razdražujuće nadmeno. "Glavni jezik Karemofa."
"Z-naaaam", reče ona daleko preteranim tonom strpljenja. "Ali šta je?"
"Pa, 'riba', dabome", progunđa on mršteći se i okrećući se od nje. "Taj znak znači 'riba'. Ništa više. Sve, sve znači 'riba'. Kako god da se izgovori." Mahnuo je rukom u znak očajanja i odustajanja. Branod se nevoljno vraćao gazdi na vidik, donoseći metlu i jednu činiju.
Tor uzdahnu i ode nazad, kroz ista vrata, u salu za ručavanje. Ne vredi pokušavati sa njim razgovarati kad je u takvom raspoloženju; a najčešće jeste, pomisli ona razdražljivo. Našrafila je na facu osmeh smirene vedrine i dobrodošlice, i pošla između ranih gostiju; većinu je poznavala lično. Kao upraviteljica 'Persefoninog' bila je prinuđena da izgradi razumno otmen način ponašanja, i da ga nosi 'na sebi' kao i bizarni lažni identitet 'Persefone' koji je morala da primi zato što je pravi vlasnik to od nje zahtevao: da bude živa slika neke pokojnice čiji hologram je on uvek imao pri ruci, u onoj svojoj pomrčini gde je živeo kao neki noćni demon. Glumiti tu Persefonu - taj deo posla najviše je, u ono doba, mrzela. Posle Promene, odbacila je sve što ju je iole podsećalo na to nezdravo imitiranje tuđeg života.
Ali čovek nikad stvarno ne može da od-nauči veštinu jednom naučenu, pa ni veštinu finog smeškanja kad ti nije ni do čega, i veštinu prijatnog praznog čavrljanja sa praznoglavim gostima. Prolazila je između stolova, pozdravljala se sa ljudima, proveravala da li servo-roboti obavljaju svoj konobaraski posao.
Stade, videći da Ukres Svetlohodni sedi za jednim stolom, u udaljenom uglu sale, blizu prozora sa dijamantskim šarama ucrtanim u okna, koji su gledali u poprečnu uličicu. Ovo je, u proteklih sedam dana, bio već treći njegov večernji dolazak. Pre toga je, u toliko godina, videla Ukresa ovde samo jednom, a i tad je, po njenom utisku, došao na silu: bilo je to na onoj zabavi koju su priredili kad su otvarali kafanu.
Svaki put je sedao za sto u uglu, izolujući se u najvećoj mogućoj meri od gomile posetilaca koji su dolazili da jedu; društvo mu je pravila knjiga ili čitač sa trakama. Ipak, gledao je ljude, zimce koji su mu nekad bili stalni drugari, nastojeći da glumi da ih ne gleda; baš kao što je i ona motrila na njega tudeći se da to bude neprimetno.
Pitala se zašto dolazi, obzirom da sigurno ne dolazi iz neke naklonosti ili vernosti. Zašto nije kod kuće, sa porodicom... da li se Kraljica i on dobro slažu. Ili loše. Pa, ne bi je iznenadilo ovo drugo - iznenađivala ju je njihova višegodišnja sloga, kakva-takva, posle svega onoga što se između njih nadešavalo.
Luna je verovala da voli njega više nego svoj sopstveni život, kad je došla u ovaj grad u lov na njega. Uvukla je svakog koga je usput srela u to svoje traganje i u kasniji konflikt sa Ariškom. Postojalo je u toj Luni nešto što je prkosilo zdravom razumu - možda intenzitet strasti, ili prosto njena neprirodna sličnost sa Arienrod - i to 'nešto' je nateralo Tor Zvezdošetnu da postupa suprotno svojoj pameti i da pomaže jednoj mladoj naivki koja tek što je došla iz provincije, curi punoj nemogućih romantičnih snova.
Doduše, Luna je te snove bukvalno pretvorila u stvarnost, ali to ne znači da neće, vremenom, sagledati da su želje njenog mladog srca bile više prokletstvo nego blagoslov. Tor se pitala nije li i Ukres Svetlohodni došao do istog zaključka; da li sada sedi i tmurno posmatra salu zato što ga muči osećaj krivice, ili zato što mu nedostaju stari dani... kad provedeš neki deo svog življenja na mračnoj strani, možda stekneš za to izvesnu naklonost koja nikad više ne nestaje. Uzdahnula je i okrenula se ka grupi novih mušterija, njih pet-šest, koja je upravo ulazila u kafanu.
Vide da kao prvi od njih napred stupa Kirard Set Dalekoputov, a uz njega njegova žena Tiredi Grejmaunt. Oni su ovde jeli maltene svako veče: Šotvinovi stari znanci, ljubitelji pretenciozne, nostalgične klope.
Zakoračila je ka njima, da ih pozdravi i ih odvede do nekog stola, i tog trenutka videla da su primetili Ukresa Svetlohodnog; na njihovim licima pročitala je razonođenost i zanimanje. Mrmljali su nešto nerazgovetno između sebe i podgurkivali se. Tiredi i još jedna žena odvojiše se od grupe - na Kirardovo navaljivanje, primeti Tor - i pođoše ka Ukresovom stolu.
Digao je pogled sa čitača traka; trgnut ali, Tor je bila sigurna, nimalo iznenađen. Pozdravila je i ka jednom stolu povela ostatak Kirardove živopisno obučene grupe, još i sad krajičkom oka motreći one dve. One su stale jedna levo a druga desno od njega, počele ga pipati kao da su mu veoma bliske i ljubiti na način koji je prevazilazio obično pristojno pozdravljanje. Pokretima su pokazivale ka stolu gde je njihovo društvo selo. Ukres je odmahivao glavom, u prvi mah neangažovano, onda namršteno. Zatim je naglo ustao, stresajući ih sa sebe, i izišao iz kafane.
Tc-tc-tc, glasio je Kirardov glasni komentar. Pogledao je Tor, koja je gledala njega. "Valjda se jadnom Ukresu nije dopao meni", reče on, sa osmehom koji Tor nije umela da pročita. "Molim te, prenesi moje komplimente šefu kuhinje."
"Reći ću mu da ste vi ovde", reče Tor, zadržavajući neutralan izraz lica. Nikad joj se Kirard Set nije mnogo dopadao, pogotovu zato što je osećala da se ni ona ne dopada njemu. Kad ju je gledao, slušao, znala je da on ni za trenutak ne zaboravlja da, iako više nije plemić u kraljičanskom dvoru, ostaje ipak bogataš i visoko obrazovani zemljoposednik, dok ona ostaje i zauvek će ostati neuka lučka radnica, ma koliko restorana posedovala, ma koliko skupu odeću nabacila. Okrete mu leđa i pođe, nastojeći da ne sluša kikotanje iza sebe i da ne nagađa da li je ono nekim delom na njen račun.
Šotvin, na njen poziv, iziđe iz kujne, izgledajući kao robijaš koji je dobio trenutak poštede; šake su mu bile crvene a lice očajno. Nek je i elitista, bar nije snob. Ona mu se nasmeši sa nečim što je bilo maltene naklonost.
Posetila je stolove i drugih novodošlih gostiju. Razmenila je 'abere', o navodnom skorom povratku tuđina, sa Sjuom Stormprins, svojom nekadašnjom šeficom na dokovima. I Sjua je sebi stvorila sasvim novu karijeru, kao i mnogi drugi zimci, pa i letnjaci, koji na startu nisu imali ni zemljišne posede, ni novac, ali su zato imali dovoljno pameti i petlje da uspeju. Kao i svi oni, Sjua je sad bila opsednuta naglom promenom u njihovim izgledima za budućnost.
Sjua je dolazila da večera ovde ne toliko zbog hrane koliko zbog starog drugarstva, a Tor je tu distinkciju umela da ceni. Ipak, požurila je da skrati današnju konverzaciju sa Sjuom i da se vrati onom stolu oko koga su Šotvin i njegovi prijatelji iz familije Dalekoputov još stajali. Šotvin mora uskoro da se vrati u kuhinju, inače neće biti dovoljno hrane ni za Dalekoputove, ni za nekoliko desetina drugih gostiju koji su svi spremni da na nju potroše smešno visoke sume novca - naime, ovdašnje imitacije tuđinskih 'kredit-marker' banknota.
"Dobro, znate, ne'am ja ništa protiv Vorinovih roditelja, a nema ni on, samo kad bi oni malo požurili da umru što pre, pa da mi dodamo obalska prava našoj plantaži pre nego što stranci opet navale da love mere..."
Tor je nekako postigla da joj se lice ne trzne od nelagodnosti kad je čula te reči, koje je Kima Tartri izgovorila svojim visokim, grlenim glasom nalik na trubu; čula je i cela sala. Naravno, takvu jednu rečenicu ne bi niko, ko ima bar pola mozga, čak ni šapnuo nikome na uvo. Tor vide da se ostali oko tog stola sitno kikoću i razmenjuju poglede saučešća i jedva prikrivenog prezira.
"Eh-he-he, ti to baš po-sred-srede..." otezao je Šotvin. Ona mu priđe i položi mu šaku na mišicu ruke: neupadljiv signal.
"Dobro, svako od nas je neki put u životu bio ljut zbog neke zapreke koja mu je stajala na putu", reče Kirard Set, suvo ali sa neobičnom žestinom. "Eto, recimo, već godinama moj rođak Bora Klirvoter odbija da mi proda onu njegovu plantažu, iako sam ponudio četvorostruku cenu i pokušao na sve načine da ga ubedim da se predomisli. Jedino mu još nisam čistio septičku jamu."
"P' onda što ne zaboraviš na to?" reče Tor.
Pogledao ju je, otklonio pogled. "Počinjem da verujem da se na njegovu pamet ne može uticati, zato što je on i nema", reče Šotvin, tonom ogorčene ironije. "A pošto živi tamo sa Kraljičinom babom, nema mi pomoći ni od nje. Stvarno bi mi puklo srce, znate koliko, ako bi letnjačka voljena Majka-koja-je-More odlučila da privuče to dvoje u svoj vodeni zagrljaj..." Usta su mu se savila. "Uostalom, ja Njoj prinosim po jednu malu ponudu svake noći. Pa, ako Ona ne pohita da nešto učini za mene, može lako biti da ću se okrenuti nekom odazivnijem božanstvu, kao što je Ariška uradila."
Smeh koji se zaorio kao odgovor na te njegove reči bio je takav da se Tori sva koža naježila. Kirard Set je opet pogleda, uzvijajući obrve. "Zar ne misliš i ti tako?" Cimnula je Šotvinovu ruku sa većom hitnjom, a on je ovog puta reagovao i pošao za njom, dalje od tog stola, bliže anonimnosti koja je čekala iza dvokrilnih vrata.
|