33. TIAMAT: Plantaža Ngenetovih

     Ariel Svetlohodna se probila kroz površinu zaliva, u vazduh, i udahnula duboko, a zatim odahnula sa olakšanjem. Mokra kosa zalepila joj se po faci kao morska trava. Ona je odgurnu unazad, i žmirkanjem oslobodi oči od vode, dovoljno da sagleda plantažnu kuću visoko gore na brdu, iznad dalekih dokova. Nije htela da zapliva ka obali, nego se, radeći samo nogama, održavala na istom mestu u vodi. Pluća su je bolela, telo joj je bilo otupelo od hladnoće, ali njoj je bilo stalo samo do jednog osećanja, koje ju je svu ispunjavalo, a to je bila transcendentna divota na kratko ukradenog življenja u moru.
     Pokraj nje izroni Svilena, ostajući u tandemu iako je mogla provesti i dvadeset minuta u moru bez izlaska na vazduh. Ariel nikad nije izdržala ispod vode duže od dva minuta, iako je zadržavanje daha vežbala u svakoj zgodnoj prilici, u svakom neuznemirenom trenutku.
     Sa ronilačkom opremom mogla bi ostati pod morem sat vremena, pa i duže. Opremu je koristila kad god je neko gledao, ili kad su u zalivu boravili i pevali meri iz ovdašnje kolonije a ona dolazila da snima njihove pesme. Međutim, oblačeći se u termalno ronilačko odelo i tovareći na leđa rezervoare za kiseonik, postajala je tuđin, odvojen neprobojnom membranom te opreme od realnosti njihovog sveta.
     Plivati ovako, oslanjajući se samo na mogućnosti svog tela, kao i meri: to je oduvek želela, i to je još od detinjstva činila u snovima. Napor i fizička nepogodnost toga bili su ništavni u odnosu na slobodu koju je u moru doživljavala.
     Udahnula je duboko, poslednji put, i gnjurnula se pod površinu, osećajući više nego videći mladu merkinju koja je pokraj nje učinila to isto. Dugim, tačnim i snažnim zamasima ruku probijala se ka tečnim dubinama, i udarima nogu ubrzavala to kretanje. Rastopljena atmosfera okeana izmicala se u stranu, a Svilena je, plivajući neuporedivo brže, opisivala ekstatičnu spiralu oko nje. Bez opreme, Ariel nije mogla ništa kazati, obratiti se Svilenoj, niti čuti njenu pesmu. Ali je pevanje osećala, kao neobično šuštanje na samoj površini kože. Prepuštala je svojoj mašti da dopuni divlju i dirljivu muziku, mersku jadikovku, zviždanje i zvon, sirensku pesmu legende i snova kojom je postojanje mera definisano. Biti sa Svilenom, značilo je biti sa svojom najiskrenijom prijateljicom, sa jedinim stvorenjem u njenom životu koje prihvata ono što ona jeste, bez ikakvih pitanja i zahteva. Nije bilo važno što su dodirne površine između njihovih života bile tako uzane kao i između njihovih svetova; u trenucima kad su bile zajedno, njihov krug razumevanja bio je kompletan, i nije im bilo potrebno ništa više.
     Vode zaliva bile su bistre danas, a povremena koplja sunčane svetlosti probijala su se u plavozelene dubine, ozarujući ludo šarene krenolide i ljuskare na pesku dna. Žalila je što u zaliv nisu došli i drugi meri; bio je perfektan dan za posmatranje šta meri rade dok lebde u nevidljivim šakama Thalase, Majke. Merska beznaporna gracioznost, lepota od koje srce zaplače, bejahu kao pogled u oči ljubavi same; među merima se svaki put osećala kao u zagrljaju večite tajne njihovog, i okeanovog, postojanja.
     Boraveći u moru sa merima, u sukobu sa svojim najdubljim telesnim ograničenjima, stekla je bolno saosećanje prema njihovoj nevolji kad su na kopnu, na kome se kreću slabo i nespretno, telesno neprilagođeni. Na tlu Svilena može zajedno sa njom da se divi lepotama kiše i sunca, toplini peska i mekoti trava, večnoj smeni godišnjih doba kroz beskrajne dane egzistencije kopnenih bića, ali pravi dom Svilene biće uvek u vodi Thalase. Kao i ljudska bića, meri su bili sposobni samo za kratkotrajno prelaženje tanke granice između njihova dva zasebna sveta.
     Često se pitala da li Svilena oseća želju da postane trajni deo onog sveta u kome žive članovi porodice kojoj je ona, usvajanjem, pripala. Ariel je znala da to najverovatnije neće nikad moći da utvrdi, baš kao što nikad neće moći da utvrdi kako meri percipiraju ma šta drugo; štaviše, nikad neće moći ni da postavi Svilenoj takva pitanja. Ali od dana kad je Svilena ušla u njen život, Ariel je, sa svoje strane, čeznula da postane deo vodenog sveta, da umesto kože ima gusto šareno krzno, da nikad ne ide van, iz mora... kao što mora poći sad, daleko ranije nego što bi htela. Pluća joj gore od potrebe da dišu, i ona se okreće, otiskuje se naviše. Umor i neumoljiva hladnoća silom se nameću njenoj svesti. Ubrzo će morati da kapitulira, da se vrati u onaj svet kome zaista pripada, svet u kome je daleko manje 'kod kuće' nego u ovome...

     Geja Džeruša Pala-Tion stajala je uz svog muža na drevnom sivom gatu na obali zaliva. Bejaše plima, nemirni vali su dostizali visinu gata, prelivali se po njemu i zapljuskivali, do članaka, njihove visoke čizme od klijevske kože. Iza nje, na stranama brda, radnici plantaže su sastavljali novi gat, koji će plutati na pontonima i uvek se prilagođavati nivou mora. Još uvek ju je zapanjivala činjenica da se nivo okeana povećao, samo tokom njenog boravka ovde, za desetak santimetara, zbog ogromnog priliva vode od topljenja morskog leda i kontinentalnog snega.
     A njen boravak je potrajao da-ne-poveruješ-koliko dugo... toliko mnogo godina. Na Tiamatu, već preko trideset. To je više od polovine njenog ukupnog dosadašnjeg življenja; vreme tako dugo, da je već počela da meri svoj život tuđinskim ritmovima ove planete, njeno telo više nije nemirovalo za ritmovima Novosklona. Sad je u stanju da shvati ovakav dan kao 'jako topao' i da iziđe na vetar bez gomile džempera na sebi.
     Ovo hladno zeleno more više je ne tišti, kao nekad, svojom neumoljivom sveprisutnošću zbog koje su Tiamatovci zaključili da je more boginja koju treba obožavati. Sad se i ona, Džeruša, kreće tempom tiamatskih plima i oseka i dvaju tiamatskih sunaca koja kao par blizanaca kruže jedno oko drugog na nebu. Digne oči ka noćnom nebu koje svetli maltene jednako kao ovi sve duži dani velikog Leta, i - ne začudi se. Više ne bludi po uspomenama o beskrajnim novosklonskim danima u boji meda, danima vrućine i zaslepljujućeg nebeskog svoda i prohladnih umirujućih noći kad bašte plove od mirisa cveća koje se otvara samo noću. Neki nestrpljivi deo njenog uma je čak prestao da joj postavlja pitanje, ono koje je ranije postavljao svakodnevno: kad će ona odustati od ove nerazumne komedije o 'životu na drugoj planeti' i jednostavno otići svojoj kući. Posle nekoliko godina nesanice zbog drugačije dužine tiamatskog dana, i nekoliko godina sumnje i žaljenja zbog nepostignutog, ona sada, čak, provodi svaku noć spavajući. Privi se bliže uz solidnu udobnost, svome mužu uz bok; oseti njegovu ruku oko svojih pleća, ruku koja je drži sa ljubavlju i čvrstom rešenošću.
     Jedna sila povuče njene misli u sadašnji momenat: Miroe Ngenet je prstom pokazao nešto blizu njih. Ona vide da se voda počinje komešati i prožimati mehurićima ispred njenih nogu. Nagnu se preko ograde, zaviri u zelene dubine, kad, najednom, dve glave izroniše najednom: jedna ljudska, jedna ne. Ariel Svetlohodna i Svilena. Ariel je zabacila kosu sa lica, usisala dugi dah vazduha, i nasmejala se oduševljeno, videći njih dvoje.
     "Ariel!" reče Miroe. "Bogova mu bogovih - nemaš na sebi nikakvu opremu!" Pokretom ruke pokazao je ka gomili njenih stvari, koja je ležala na pravougaonom zaokretu gata. "Devojko, do vragova, odavno ti govorim, ti ćeš se smrznuti ili udaviti tamo dole."
     "Ne, neću, ujko. Ne da prija, nego super! Uostalom Svilena me ne bi ni dala, je li, Svilkić? Voljeno moje?" Pređe u zvižduk nalik na pesmu slavuja, i ponovi jedan deo merskog govora, odlomak koji je njihovom sluhu već postao poznat jednako kao ljudski govor. Onda oberučke zagrli dugi vrat merkinje tek napola odrasle. Svilena je poče gurkati njuškom, nos u nos, onda naglo kinu. Ariel se opet nasmeja i pusti je, onda se jednom glatkom i elastičnom kretnjom izvuče na gat. Na sebi nije imala ništa osim jednog mokrog kompleta donjeg rublja.
     Džeruša pokri lice šakom, da ne vidi lice svog muža, ali i da on ne vidi njen osmeh. "Uvežbavam izdržljivost, ujka-Miroe", reče Ariel, glasom tvrdoglavosti i prekora. "Drugi meri nisu u zalivu, pa prema tome ne bi ni imalo šta da se snima." Usne su joj bile plave. Snažnim koracima, trudeći se da prikrije drhtanje, otišla je do ugla gata, navukla debeli džemper, zatim sa ograde dohvatila i teške pantalone i navukla ih preko mokrih dugačkih gaća.
     Miroe je odmahnuo glavom; na licu mu se jasno videlo neodobravanje, ali ništa dalje nije rekao. Jedna od toplih morskih struja tekla je duž obale kontinenta, pored Karbankla, i doprinosila da se na tim prostorima moglo preživeti i u sred velike Zime. Što se dublje zalazilo u veliko Leto, temperatura vode bivala je sve viša, ali ni sad nije postajala prijatna. On pogledom prelete prazni zaliv; njemu i Džeruši bilo je i bez Arielinih reči jasno da tamo mera nema. Posle toliko decenija, dolasci i odlasci mera bili su još misterija za ljude koji su se trudili da ih shvate.
     "Zdravo Svilena", reče Džeruša. Odzviždala je dobro znanu pozdravnu melodiju, čučnula, i pružila ruke Svilenoj, a ova je zaplivala ka njoj. Mlada merkinja je provukla vrat između iskrzanih stubića ograde i natisnula lice uz Džerušino, zatim, kad ju je Džeruša zagrlila, počela tiho da pevuši neku melodiju. Zgusnuta mekota merskog krzna bila je kao kadifa, svejedno da li mokra ili suva, uvek sa čistim i svežim mirisom mora.
     Miroe Ngenet kleknu pored nje. Džeruša mu nevoljno ustupi mesto, a Svilena onda temeljito izćuška njegovu facu svojim mokrim nosem; njeni narogušeni 'brkovi' toliko su grebali o njegove brkove da se na kraju nasmejao. Merkinja je onda gledala malo njega, malo nju, zadovoljno pevušeći. Džeruša u tome uhvati odlomke onih pesama koje su ljudi pevali Svilenoj kad su je gajili, kad je još bila tako mala da su mogli da je drže u naručju.
     Odavno je prerasla te dimenzije, iako mersko odrastanje napreduje jednako sporo kao ljudsko, ako ne i sporije. Ipak, bila je i sad vezana uz njih dvoje, kao da im je rođeno dete; još je polazila na kopno, svako veče, stazom za nju dugom i napornom, uz brdo, u kuću Ngenetovih, i tu spavala, na gomili jastuka u podnožju stepeništa koje vodi ka spavaćoj sobi - stepeništa uz koje se više nije mogla popeti. Popunjavala je jednu prazninu u njihovim životima, a oni drugu, jednako duboku, u njenom životu. Miroe i Džeruša su postali njena porodica... zato što je prisustvo Svilene učinilo da njih dvoje postanu porodica, naučilo ih da dele sebe sa njom, i jedno s drugim. Džeruša je znala da će doći dan kad se Svilena neće popeti uz to brdo; dan kad će otići od njih, i otploviti zauvek - kao što i valja i treba, reče ona sebi po hiljaditi put. Tako bi i svako ljudsko dete učinilo, jednog dana...
     Svilena ih je mogla napustiti još odavno. Pre nekoliko godina jedna kolonija mera došla je u ovaj zaliv, i otkrila da se tu već nalazi jedna mlada merkinja, u čudnoj simbiozi. Pošto ona nije htela da ode, meri su ostali. Njihovo stanište - ne besprekidno, jer su se povremeno preseljavali na pučinu - bio je jedan manji zaliv na istoj obali, nešto severnije. Tamo je svojevremeno bilo jedno naselje ljudi, zimaca. Meri su prihvatili Svilenu kao pridruženog člana familije, a ona je počela učiti njihov karakteristični splet pesama. Provodila je sa njima sve više vremena; ali njene veze sa usvojiteljima bile su i sad jače od krvnih. Zbog toga je Džeruša osećala duboko olakšanje. Sticao se utisak da su meri, posle izvesnog vremena, shvatili taj odnos; rado su prihvatili da među njih zalaze ljudska bića i da, sa ronilačkom i snimateljskom opremom, zadiru u njihov skroviti svet.
     Ali, jednoga dana njoj to neće biti dovoljno. To i treba tako da bude. I onako je vrlo mali broj merskih kolonija koje su žive dočekale kraj vladavine Zime. Ngenetovi su imali tu sreću da jedna od malobrojnih preostalih kolonija dođe u njihove vode, u kojima dugo i predugo nije bilo ničeg osim uspomena. Ova kolonija, u svojoj selidbi sa južnih ostrva Leta ka severu, ulepšala je njihov zaliv.
     Ali sad se tuđinci vraćaju da sve pokvare. Ta pomisao se i danas, kao i svakog dana bar po jednom, stvorila u njenom umu; pomisao od koje se Džeruša sva hladila i ispunjavala strahom. Dotakla je svoje lice, svoje godine, njihov trag na njemu: protrljala čelo kao da bi mogla ukloniti bore kao paučinu. Ona ista Hegemonija, kojoj je ona okrenula leđa, sada se vraća, na vlasti će biti B. Z. Gundalinu, ili je bar tako rekao Luni... a ona nema ni približnu predstavu šta će to značiti za nju i ostale meštane.
     Ariel im priđe i čučnu pored merkinje; uputi joj zvižduke i cvrkute. Džeruša potisnu iz svog uma i budućnost i prošlost, dajući da preovlada danas: još jedan dan. Gledala je Ariel, sa naklonošću i zapanjenošću: kakvu prirodnu sposobnost oponašanja ta devojka ima! Džeruša nikad nije čula bolju imitaciju merske pesme. I ne samo to: Ariel nekom posebnom intuicijom saznaje kako druga bića doživljavaju svet. Oseća njihove strahove, njihova interesovanja i zadovoljstva, na jedan način koji je maltene natprirodan.
     To je Džeruša zapažala još od dana Arielinog detinjstva, kad se mala Ariel družila sa siroticom Svilenom: videla je tu blagost, pomno usmerenu pažnju, istrajnu želju da se od merkinje ne razdvaja ni noću ni danju, počev od dana kad su je našli, sve do trenutka kad je bilo sasvim sigurno da će merkinja preživeti. Provodila je ovde vremena koliko je god više mogla, najviše što su joj stariji dozvoljavali; ovde, sa merima, sa morem.
     "Meri su jednom prilikom spasli tvoju majku od davljenja", reče Miroe, gledajući Ariel, a zatim pučinu. "Samo, ja to ne kažem u smislu nekog obećanja da bi ti isto tako dobro prošla."
     Ariel diže pogled ka njemu. "Šta, na ostrvima? Je l' pala s broda, ili šta?" Nasmejala se čudno.
     "Ne... nije. Tehno-krijumčari koji su je vraćali na ovu planetu oboreni su paljbom hegemonijske policije, u trenutku kad su pokušavali da dopru do moje plantaže. Njihov brodić se srušio u more. Meri su našli tvoju mamu i nosili je da se ne udavi, sve dok ja nisam dospeo tamo."
     "Stvarno?" Ariel je sela, onako vitka, sa pegicama od sunca, i privukla kolena do ispred grudi. Džeruši iznenada dođe uspomena na Arielinu majku - kako je izgledala u doba kad nije bila mnogo starija nego Ariel sada. Uvide da Miroe, koji je stajao blizu Ariel i gledao dole u njeno lice, mora još mnogo jače pamtiti tu drugu devojku. "Ujka Miroe, jesi i ti bio teh-krijumčar?" Oči Lunine kćeri su zablistale. "Tako sam i mislila, ti si upoznao moju mamu preko tetka-Džeruše. Je l' bilo uzbudljivo?"
     "Majka ti to nikad nije ispričala?" upita on, sa blagom nevericom.
     Slegnula je ramenima. "Ne znam... jedino što ona ikad priča je, kao: mora da čini ovo ili ono, zato što je sibila i zato što nije kao Ariška... a ja ne volim da slušam takvu pričanciju." Sklonila je pogled; lice joj se naboravalo nečim mračnijim od nestrpljenja. "Ćale, sa svoje strane, ne voli da priča o starim danima uopšte." Ona zabaci kosu. Svilena je natisnula donju vilicu uz Arielino boso stopalo, zatim je kliznula nazad, u vodu, sa još jednim, oproštajnim, ćijukanjem.
     "Theh... imao sam veze sa tehno-muvarošima. Tako sam naleteo i na Džerušu. Malo je falilo da me ućorkira... ali ju je moj šarm odvratio od toga." Miroe diže pogled ka Džeruši, a ona, na njegov osmeh, uzvrati smehom prijatne neverice. "Šta je, pa kako bi drukčije ti to objasnila?" reče on. "Imala si me u mat-poziciji, zakonski gledano." Pogleda opet Ariel. "Besplatno sam vozio tvoju majku, kad je poželela da krene na put u Karbankl da bi našla tvog tatu. Krenuo sam da kupujem robu koja je zbog embarga bila nezakonita. Onda je nastalo jedno zamešateljstvo, i na kraju tvoju majku odvedoše čak na Karemof, umesto u Karbankl..."
     Odmahnuo je glavom; druge uspomene ulivale su se u njegov um. "Vratila se na ovu planetu zato što je sibilska mreža tako htela, bar tako ja shvatam, ali, onda, umalo da se Hegemonija poslednja nasmeje nama. Samo su je meri spasli... ali posle Luna nije mogla spasti mere od Arienrod. To je jedan od razloga što su joj meri sad toliko važni. Pokušava da obezbedi da Hegemonija, kad se vrati, ne bude u mogućnosti da nastavi pokolj mera."
     "Misliš, da ne nastavi ono što je Ariška radila?" reče Ariel, glasom zlovoljnim ali i protiv-svoje-volje zadivljenim.
     "Ariška nije bila baš tako jednostavan slučaj", reče Džeruša tiho.
     "A-ma, ona je mrtva!" reče Ariel i ustade, najednom ljuta. "Umrla je pre mnogo i mnogo godina, još pre nego što sam se ja rodila! Što mora svako da priča o njoj, i danas?" Pogleda preko pučine.
     "Zato što ona još živi, za nas, u nama... čak i u tebi", reče Miroe ravno. "Moraš to da razumeš. Ona je od nas načinila ovo što jesmo. Džerušu i mene je pokušavala da slomi na sve moguće načine, zato što joj je Luna izmakla našom krivicom... takođe, da slomi Lunu i tvog oca, zato što su joj oboje prkosili. Džerušinu karijeru je dogurala do ruba propasti, a mere na ovoj plantaži je poubijala samo da bi meni nazlobila... Naredila je Zimcima da bace tvoju majku u Jamu, pokušala da povuče tvog oca sa sobom u vodu kad su je davili..."
     "Ćaleta?" reče Ariel. "Čekaj, pa valjda su Starbaka utopili sa njom, tipa koji je ucepao sve one mere."
     "A-ha, Starbak je to radio", reče Geja Džeruša Pala-Tion Ngenet, polažući šaku na mišicu ruke Miroea Ngeneta. "On. Starbak."
     Ariel je namršteno gledala čas nju, čas Ngenetovo napeto, zatvoreno lice. "Ćale je pričao da je na dvoru Snežne Kraljice svirao u onu svoju duvaljku."
     "To jeste radio", reče Geja Džeruša.
     "I spavao sa Ariškom, takođe."
     Džeruša obori pogled. "To ne znam."
     "Pa, on kaže da jeste", prošaputa Ariel. "Je l' zato mama mrzi Arišku?"
     "Ne. Ne samo zato", reče Džeruša trljajući šakama podlaktice. "One su obe volele tvog tatu. Za njih je to bilo neodoljivo."
     "Dabome, zato što su obe ista osoba", reče Ariel, glasom koji je postao napet i ravan.
     "Nije to baš tako jednostavan slučaj", ponovi Džeruša. "Obe su htele iste dve stvari - tvog oca, i slobodu ove planete od vlasti Hegemonije - ali ne na isti način."
     Arielino lice se iskrivilo od gađenja; tog trenutka Džeruši je bilo jasno da ju je izgubila. Lunina kćer pođe niz gat, pljuskajući bosim stopalima. Prelazeći na obalu, potrča, i nestade niz dugu, ali sužavajuću, traku plaže.

     Usporila je tek kad je znala da je izvan dohvata glasa ma koga ko bi sad hteo da je pozove. Stala je, zagledala se u zaliv, čekajući da negde vidi glavu Svilene. Zazvižda oštro, pozivajući mladu ženku mera. Svilena iziđe iz vode na obalu, nezgrapno se vukući po plaži na svojim širokim, ravnim perajima; vratom je radoznalo vijala levo-desno. Ariel se saže i približi joj se, licem uz lice. Osećala je kako se hladno mesto u njenom srcu puni toplotom i ljubavlju, a um novim mislima, koje u sebi sadrže blistanje i obećanje, jednu budućnost nesputanu ma čijom prošlošću.
     "Slađana moja Svilči... je l' čuješ ono?" upita Ariel. "To moj brat, sa svojim ribljim mozgićem, pokušava da imitira tvoju muziku pomoću one njegove puhaljke. Aj' mu pokažemo šta je prava muzika..." Pođe dalje, sad mnogo sporije da bi merkinja mogla da održava korak s njom. Gledala je blistavi pesak ispod svojih nogu, povremeno se saginjala da uzme neki ahatski šljunčić iz prostranstva nabacanog kamenja, korova i ljuštura školjki pod njenim nogama.
     Ispred njih je bila jedna strma uzvisina od erodiranog kamena peščara, čitav masiv, oblikom maltene nalik na neki dvorac. Oni su je uvek tako i zvali - Dvorac; zamišljali su da je to neka građevina iz onih priča koje su od Džeruše slušali dok su bili deca. Tamis je i sad voleo da sedi na toj 'tvrđavi', u nekom zaklonitom udubljenju toplom od sunca (to je ponekad čak i ona radila) i da svira u svoju flautu, kao sad. Verovatno je na Dvorcu s njim bila i Merovi, i gutala svaku njegovu notu i reč, kao što se od takve zacopane male idiotkinje i može očekivati.
     Sve troje su, kao deca, bili srećni kad su se igrali zajedno. Ali Ariel je već odavno izgubila strpljenje sa tom mlađom devojkom, a i sa svojim opreznim, potištenim bratom koji se toliko dao na muziku. Bila je sigurna da on svira samo da bi ostavio utisak na oca. Ali, dokle god je tako grozno dosadan, oca nikako neće moći da impresionira.
     Stade u podnožju Dvorca, slušajući muziku svoga brata, koja je sad do nje dopirala čisto i jasno: mešavina tradicionalnih starih letnjačkih melodija i slobodnih improvizacija na temu nekih merskih fragmenata koje je od nje, Ariel, naučio; to se stapalo u celinu iznenađujuće skladnu i - mada je mrzela da to prizna - lepu. Svilena uzdiže glavu i poče se odazivati pevušenjem; prekidala je pesmu, njihala glavom tamo-amo, pa opet počinjala, kao da želi da nastavi muziku ali nije sigurna u koje obrasce da se uklopi.
     Ariel poče da pevuši i zvižduće, da bi je ohrabrila. Najzad jedna glava proviri preko vrha stene visoko iznad njih. Ariel diže pogled: Merovina duga, kovrdžava smeđa kosa, koja svojim gustim talasima uokviruje bledu facu sa sivim očima. Faca nestade a muzika se prekide.
     Sad je odozgo pogledao Tamis. Sunce se odsijavalo crvenozlatno sa najistaknutijih prevoja na njegovoj tamnosmeđoj kosi. Muziku njih dve slušao je sa izrazom koji je bio negde između koncentracije i nezadovoljstva što mu neko smeta. Ovaj drugi element odnese prevagu čim Tamisu postade jasno da ona imitira njegovu malopređašnju pesmu. "Odlazi", reče joj Tamis. "Prekidaš me."
     "Je l' te prekidam?" reče Ariel. "Stvarno? A ja mislila da se ti gore igraš samo svojom frulicom." Nasmejala se i nakrivila lice u parodiju romantične čežnje, a telom se počela uvijati sugestivno. "Ohhh, Svilena, idemo mi odavde, da ne smetamo našim ptičicama u njihovom gnezdašcu ljubavi..." Odgegala se lenjo niz obalu, usput uzimajući po koji ahat ili karbankl, a Svilena se bez mnogo oduševljenja vukla za njom.

     "U oko ti Damino!" reče Tamis smeštajući se opet udobno u topli kameni dlan gde je do maločas ležao sa Merovi i svirao joj. Sad više nije gledao u udaljavajuća leđa svoje sestre, nego, rumen od stida, u Merovine smirene sive oči. "Izvini", reče joj, opet sklanjajući pogled. "Tako bih voleo da me ona ostavi na miru. Uvek mora sve da pokvari." Osmotri svoju sviralu: uspomena kako je Ariel svojevremeno pokušala da mu je preotme bila je sveža kao i ovo zadirkivanje od pre nekoliko trenutaka. Dobro je zapamtio kako je njegov otac bio sklon da Arieli prepusti tu sviralu, kako ga je mama sprečila, i kako je posle toga tata dao Arieli svoju sopstvenu. Koju ona posle nije ni pipnula, godinama, bar koliko je njemu bilo poznato; dok je on vežbao i vežbao. Ipak, otac ga je hteo slušati samo jedan jedini put: kad je Tamis otkrio novi odlomak merske pesme i izjavio da to ume da odsvira...
     Razdražen, ispusti sviralu, začu njen zvek po kamenu iza njegovih leđa.
     "Nemoj, ej..." Merovi se nagnula bliže njemu, dohvatila frulicu hitrim prstima, otresla pesak sa nje, proverila ima li naprslina. Onda mu je dade. "Uzmi. Nema štete..."
     Zgužvao je facu. "Šta me briga. Nikog to ne zanima."
     Ona ga pogleda.
     "Izvini." Uzdahnu, i staloži se, pod blagim prekorom njenog upornog pogleda. Uze frulicu od nje, ali istim pokretom i uhvati i zadrža njene šake; pa je privuče bliže. Ona se rasporedi udobno u krivinu njegovog tela, zagrli ga, i poljubi u obraz. Tamis je pomazi po kosi, i okrete lice da je poljubi u usta, malčice trapavo zbog treme; uz nagli vrtoglavi talas vrućine u sebi i nezgodno nadizanje u preponama pantalona. Uzmače malo, da uhvati vazduh, uplašen neočekivanim i nepredvidljivim reakcijama svog tela na stvari koje ga uzbuđuju. Ali ovog puta bar reaguje na telo devojke, i to ne samo što je devojka i što ga dira, nego zato što je Merovi...
     Ono što prema njoj oseća teče daleko dublje nego njegova odnedavno probuđena seksualna želja, i odlazi mnogo dalje nego njihove zajedničke uspomene o prijateljevanju. Jer, kad on pogleda, kao sad, u Merovine oči, tamo vidi samo refleksiju sebe samog, a ne 'sina Letnje Kraljice'; ne vidi prestiž, ni vlast, ni predrasudu, ni ma šta drugo. Samo duboko poverenje, bespogovorno, i čežnju, neizgovorenu. Stidljiva, tiha, napola letnjakinja a napola zimkinja, bila je uvek izgubljena u bljesku i olakom humoru uobičajene gomile njihovih gradskih poznanika. Ali ovde, u miru i tišini, video je njenu pravu lepotu.
     I tako, imajući poverenja u nju koliko i ona u njega, on je povuče dole, kod sebe, u toplu udubinu među stenama. Poče opet da je ljubi, čežnjivo, i da je dira, da poduhvata punim šakama njene dojke, kroz meku tkaninu košulje, nežno ali odlučno. Pustila ga je i ovog puta, kao i ranije, da to radi, samo su njeni poljupci sada bili strasniji, a njene usne mekše i otvorenije pred njim. Nije ništa učinila da ga zaustavi kad je otkopčao obe njihove košulje, pa zašao šakama pod njenu, zašao glatko, zasenjen mekoćom njene kože, dok su mu njene šake milovale lice, prsa, mišiće leđa; jedino se nisu usuđivale da odlutaju niže od pojasa. A on je osećao bolnu želju da ga ona dira baš tamo... da učini to.
     Onda je dozvolio svojim rukama da siđu sa njenih prsa i kliznu niže, raskopčaju njene pantalone, da krenu povijenim putanjama oko njenih butina i kukova, da zađu između; a njena kolana su se stisnula jedno uz drugo, pružila otpor, onda se opustila.
     Do te tačke su stizali i u nekim ranijim prilikama, istraživali su jedno drugo, sa određenim uzdržavanjem i bolom; ali ona ga je svaki put sprečila da ide dalje, a on je, bojeći se da će je povrediti ili oterati od sebe, mirno odustajao. Bilo je u gradu gradu devojaka koje je on poznavao a koje su bile više nego voljne da tu stvar urade s njim, devojaka koje su pokušavale da u njemu izazovu ovo što oseća sad, dok se Merovine ruke odupiru njegovim. Takvim devojkama on nije podlegao, jer je želeo da se ovo dogodi sa njom, samo sa njom; da bude čin ljubavi, a ne samo impuls koji on oseti kad vidi ta druga vitka mlada tela, voljna, tela cura ali i momaka...
     Sad on odgurnu njene ruke u stranu, i poče oslobađati kopče svojih pantalona. "Hajde, Merovi, molim te, dopusti mi. Dopusti..."
     "Tamise..." Odgurivala je njegova prsa, a lice okrenula od njegovih poljubaca.
     "Toliko te volim, Merovi. Neću da se to desi sa nekom drugom... Hoću samo tebe, zauvek; hoću da ti zavetujem svoj život..."
     Opet je okrenula lice ka njemu; oči su joj bile, od zaprepašćenja, jako raširene, a on pronađe njene usne i poče je ljubiti dugo i duboko, tako da nije uspela ništa da kaže. Osetio je kako njene ruke popuštaju i sklanjaju se, zatim, u znak odgovora, kreću da ga zagrle. Onda je oslobodio i sebe i nju od zarobljenosti i zaštićenosti odećom; najzad nije bilo više ničeg između njegovog željnog tela i one stvari koja je čekala da ga primi u sebe. Kliznu u prostor između njenih nogu, oseti da ona pod njim sva drhti. Proklinjao je svoju nespretnost i spetljanost u času najjače potrebe. Malo je zacvilela kad je našao mesto njemu namenjeno i počeo da gura; onda se začuo njen jauk, nalik na krik morske ptice, kad se naglo rascepio tanki listić koji ga je zadržavao, i kad je ušao u nju.
     Skamenio se, a njene ruke su se stegle oko njega; ljubio ju je nežno, a strastveno, i gledao sjaj suza na njenim obrazima. Onda, zapanjen kakav je to osećaj kad je u njoj, poče da se pokreće, u početku sporo, kao da isprobava, zatim dublje, a njeno telo poče da se odaziva svojim kretnjama, i on shvati da su zvuci koje od nje čuje zapravo prigušeni zvuci uživanja. Sad je njegovo telo imalo vlast nad njim, i nosilo ga je kao more, kroz talas za talasom zadovoljstva, sve do trena na vrhu najvećeg talasa, kad su plime potekle iz njega. Ona je zaječala, pa uzdahnula, a onda navalila da ga ljubi silno, zahvalno. "Volim te", šaputao je ponovo, zadivljen, konačno shvatajući kako je to moguće da život u dvoje, proveden ceo sa nekim koga voliš, izgleda kao večnost a opet nije dovoljno dug.