35. TIAMAT: Karbankl

     Ukres Svetlohodni se odgurnu od klupe i ustade, zato što se njegova žena neočekivano pojavila na ulazu te zadnje sale. On je već dugo čekao, sa strpljenjem ukletih, u ovoj bučnoj, zakrčenoj taverni u nižem delu grada, da ona izroni iz svog najnovijeg u beskrajnom nizu sastanaka sa letnjacima koji znaju ponešto o merima.
     Zastala je na ulazu, obučena u boje mora i zemlje, u grube tkanine pravljene u kućnoj radinosti - rukom predene i pletene - odeću ribara, kao da je ovog trenutka sišla sa neke 'nave'. Piljila je u njega nekoliko časaka, kao da je totalno zaboravila da on postoji, iako je morala znati da će on čekati, ma koliko dugo, da na kraju dobije onaj delić njenog vremena koji je njemu namenjen. "Luno, treba da razgovaramo."
     "A-ha, dabome", reče ona, sa onom opreznom rezervisanošću koju je čuo u njenom glasu kad je odgovarala na pitanja nepoznatih ljudi. Geja Džeruša Pala-Tion, koja je sedela u ovoj kafani s njim, pogleda Lunu, pa njega, pa onda, sa nelagodnošću, pogleda na drugu stranu.
     Jer, do vraga, to su svi oni za nju postali: nepoznati ljudi. Od onog časa kad je u transferu čula glas... glas svog bivšeg dragog, koji se baš njoj obratio, i saopštio joj da se svet, onaj kakav su oni poznavali, bliži kraju. Da se vraćaju inozemci, van-Tiamatovci, a sa njima B. Z. Gundalinu. Vraćaju se, ako je istinita ta poruka u koju je ona zaista poverovala; ako se taj razgovor ikada stvarno dogodio. Ponekad se pitao da li se njoj to samo snilo... ili je možda samo poželela i zamislila takav san. Njemu se zaklela da se između njih dvoje neće ništa promeniti ako se to predskazanje ostvari, da će on ostati njen muž a ona njegova žena. Da je Gundalinu čovek koji je omogućio da se ona i on ponovo nađu; da sad dolazi samo da im pomogne, ne da ukrade njihov svet, niti njeno srce...
     U kasnijem pšeriodu, okrenula je leđa svemu što su toliko godina, tolikim radom, nastojali da postignu; ukopala se sasvim u tu svoju opsednutost merima. On je, međutim, još davno došao do zaključka da bez upotrebe kompjuterske mreže bar onoliko sofisticirane kao što je bila ona koju su stranci imali u Karbanklu tokom svog boravka ovde, neće biti praktično nikakvih izgleda da se integrišu svi raznorodni podaci dosad prikupljeni o merima, niti da se rekonstruiše ono što je, po njegovom utisku, nekolicina bitnih, nestalih merskih pesama. Bez kompleksnog analitičkog programa, posao bi morao potrajati mnogo duže od vremena koje je njima preostalo, ako je Lunino predviđanje o njihovom povratku istinito.
     Trebalo bi da sibilska mreža obezbedi sve podatke o merskim pesmama, čak i da ih obradi na njihov zahtev. Međutim, činilo se da mreža nije... sposobna... da im pomogne. On je lako mogao reći i da nije 'voljna', zbog totalnog, jezivog odsustva ma kakve reakcije na njihova pitanja o tome. Džeruša mu je pričala da je sistem odavno na zlu glasu zbog svoje ekscentričnosti, i da je to tako još od njenog dolaska ovde. Zatim, da je čula tvrdnje, čiju istinitost nije mogla proveriti, da se stanje sibilskog uma pogoršava. U poslednje vreme i sama je ogorčeno odmahivala glavom videći koliko nesuvislosti sibilski transfer daje. Ukres je znao koliko ih je snažno i precizno sibilski um vodio u prošlosti, a sad je bio i zbunjen zbog tih grešaka, i podozriv u pogledu stvarne svrhe postojanja sibilstva. Sasvim nedavno, prošlog tedna, jedan sibil u koledžu doživeo je nervni slom kad je pokušao da uđe u transfer, i do danas se nije sasvim dozvao sebi. Ngenet je rekao da se tu radi o koincidenciji, ali raspoloživi dokazi su govorili drugačije.
     Ukres je potisnuo čitavo mersko pitanje u zadnje prostore svog uma, kao uzaludno, baš u vreme kad je Luna od te stvari sa merima načinila središte svojih ambicija. Činio je koliko je mogao da nastavi sa unapređivanjem njihove tehnologije; u tom cilju radio je sa onim pripadnicima Sibilske ustanove i Saveta koji su imali isti stav kao i on. Trudio se zato što nije video da bi imalo ikakvog smisla odustati sada od onog što su započeli, bez obzira da li će Hegemonci da se vrate kroz koju godinu, ili nikad u njegovom životnom veku. Što više progresa Tiamatovci postignu, to će Hegemoncima biti teže da im sve rasture i obezvrede, ako je to njihova želja. A ako nije - ako se bogovi, ili boginje, najzad odluče da se, za promenu, osmehnu ovom svetu - onda utoliko bolje.
     Međutim, nedavno je i spori-ali-stalni napredak koji su postizali u proizvodnji raznih roba naišao na veliku novu zapreku. Na početku razvoja tehnologije, električnu energiju su crpli iz nezavisnog gradskog izvora. Gradski samoodržavajući, prividno neiscrpni izvor struje zasnivao se na sistemu ogromnih turbina u pećinama iskopanim u stenama ispod grada. Turbine su pretvarale neumoljivu energiju ogromnih masa morske vode, pri svakoj plimi i oseci, u svetlost i toplotu, u opstanak karbanških sistema i građana. Po njihovim procenama, trebalo bi da i sad, sa uključenim novim potrošačima, bude dovoljno struje. Međutim struja je povremeno nestajala, slabila ili 'treptala', a to je izazivalo velike štete u proizvodnji. Ukres je uspeo da smisli samo jedan način da se pronađe šta nije u redu u tom prastarom, neistraženom sistemu.
     "Šta je sad?" reče Luna sa svetlucajem nestrpljenja. "Šta to toliko hitno mi imamo da diskutujemo, što ne može da sačeka dok..." Zaćutala je, kao da je shvatila da će joj ostatak te rečenice biti lišen pameti. On se zapita koji li je to nepostojeći deo dana nameravala da pomene; koje ono bejaše njihovo zajedničko vreme u toku jednog dana, vreme koga više nema. Nije se mogao prisetiti ni jednog trenutka koji bi, u jednom danu, bio pouzdano njihov. "Šta je?"
     "O Jami", reče on. Ona ga pogleda bez razumevanja. "Hoću da siđem u nju. Da je istražim. Ključ za rešavanje ovih naših problema sa strujom mora se nalaziti, ako uopšte postoji, tamo negde, dole."
     Luna približi šaku licu, žmirkajući, kao da su je te njegove reči iz nekog razloga zgrozile ili užasnule. Zatim šaka pade, a sređenost se vrati u njene oči. Dodirnula je sibilski trokrak okačen preko tupe boje njene košulje. "A, to ne. Ne verujem da bi to bila dobra ideja."
     "Zašto ne bi?" odseče on, u refleksnom gnevu; nesposoban da se zaustavi, zato što je to bio gnev vrlo malo povezan sa rečima upravo izgovorenim, a jako mnogo povezan sa nečim znatno dubljim. "Ta Jama je pristupni vertikalni tunel koji vodi do električne centrale Karbankla. Nema drugog prilaznog puta za popravke i podešavanja." Dok je stanovao u Palati sa Kraljicom Arienrod, naučnici sa drugih planeta su dolazili mnogo puta; silazili su u tunel, proučavali njegove funkcije, i, po svemu sudeći, nisu postigli ništa. Elektrosistemu Karbankla nikad dosad, bar po Ukresovom znanju, nije bilo potrebno nikakvo podešavanje. Međutim u doba kad su stranci silazili, protiv-olujni zid bio je iznad Jame večito otvoren, pa su uzlazne struje vazduha, stravično jake, večito kuljale ka nebu. U Jamu se moglo silaziti samo liftom, čije su kabine, zatvorene sa svih strana, štitile putnika da ga vetar ne ponese u smrt. Možda je ceo taj bizarni sistem bio smišljen samo radi toga - kao večno obezbeđenje, da razni petljaroši ne mogu da priđu.
     Tek je Luna zatvorila krov iznad Dvorane vetra. Jama je ostala Jama, zelenkasto osvetljeni 'bunar' koji vodi daleko, daleko u dubinu, sve do mora. Sada, međutim, bez onih varljivih vetrova, trebalo bi da bude moguće istražiti razne staze i ispuste na, u dubini vidljivim, 'liticama' displeja i mašinerije.
     "Pa ti ništa ne znaš o funkcionisanju staroimperijalne tehnologije", reče Luna.
     Slegnuo je ramenima: pokret jedva kontrolisan. "Kako ćemo ikad saznati, ako je ne počnemo proučavati? Postoje izvesna bazična pravila, kojima je podvrgnuto sve što, na ma kom nivou, funkcioniše. Ali dok ne pogledamo sistem pobliže, od proučavanja nema ništa."
     Vide kako nešto bezimeno ulazi u njene oči. "Suviše je opasno. Ne želim da to pokušavaš. Ne želim da silaziš tamo. Neću da... neću da stradaš."
     "Pa nije opasno, bez vetra. Neće mi ništa biti. To ti je jedan pristupni tunel, zapravo bunar..."
     "Ne znaš koliko je opasno."
     Namrštio se. Njegova ogorčenost se zaoštravala. "A ti znaš a ne kažeš mi? Je l' to?" Opet se priseti kako je zaustavila vetar.
     Gledala ga je pogledom punim frustracije i muka, ali ćutke.
     "Čak i Ngenet se slaže sa mnom po ovom pitanju. Hoće da krene sa mnom dole."
     Luna se iznenađeno okrete Džeruši, koja joj klimnu glavom. "A slažeš li se i ti?" upita Luna.
     Džeruša slegnu plećima. "Mislim da je Miroe suviše star za takva posla", reče. "Ali pre bih ga pustila da slomi vrat, nego što bih mu tako nešto rekla u facu." Umorni poluosmeh rezignacije pokaza se na Džerušinom licu. "A što se tiče pitanja da li ja verujem da je taj njihov poduhvat potreban i koristan... da, verujem." Ona spusti, pa podiže pogled. "Zaštita mera postala je i meni važnija od ma čega drugog, Luno. Ali to 'ma šta drugo' nije nimalo izgubilo na važnosti. Treba više da činimo za ljude koji su sve dovde išli za tobom. Problemi sa kojima se oni susreću su toliko važni, da se ignorisati ne mogu."
     "Da. Valjda je to tako... hm, da..." Luna diže ruke, pokretom koji je, maltene, značio bespomoćnost i beznađe. Pogleda opet Ukresa, čije je lice bilo stisnuto kao od bola; a njene oči mu, najzad, pokazaše nešto nalik na razumevanje.
     "I Danakil Lu Dalekoputov je rekao da će poći; na taj način moći ćemo da postavljamo pitanja..."
     "Ne!" Luna ga dočepa za ruku. Lice joj je najednom pobelelo, od besa ili od straha. "Sa onakvim leđima...?"
     Njegov namrštaj postade još dublji. "Dobro, onda neko drugi, neki drugi sibil..."
     "Ne." Stajala je licem u lice prema njemu, i držala ga za laktove. "Ne dolazi u obzir da ma koji sibil ili sibila pokušaju silazak u Jamu."
     Zurio je u nju. "Damice ti, zašto ne?"
     "Nije bezbedno. Ima... osetila sam... ima nešto tamo..." Sklonila je pogled, jako stisnula usne. "Nijedan sibil. Niti sibila. To - zabranjujem."
     "Važi. Onda pravimo mape, instrumentima. Snimamo", reče on, čujući hladnoću u svom glasu. Prekrsti ruke na grudima: pokret-odjek njenog nesvesnog gesta samoodbrane. "Ako nemaš neku primedbu i na to."
     Gledala ga je dugo, sva u napetosti, i on vide - ili mu se učini da vidi - kako drhtaj prolazi kroz nju. "Radi ono što moraš", reče mu ona nejakim glasom.
     Njegov gnev se preobrati u pepeo, jer video je šta ispunjava njene oči. Uzmakla je jedan korak čim je pružio ruke ka njoj; izbegla ga, upravo kad je hteo da je dodirne, da je naglo dohvati u naručje. "Ali biće ti sasvim uzalud", reče ona, okrećući se od njega. "Nećeš ništa saznati. Nemoguće je." Ode preko sobe, ka svetlosti, ka vratima; pobeže, prepuštajući njega da ukrsti svoj pogled neshvatanja sa Džerušinim.

     "Ćale...?"
     Ukres diže pogled, iznenađen zvukom sinovljevog glasa koji ga je pozvao. Uspravi se jače, pogleda pored Ngenetovog ramena i vide Tamisa koji im je prilazio kroz Dvoranu vetra. "Šta je?"
     Tamis se zaustavio na domak njih dvojice, i zagledao se u hrpu opreme koju su upravo pregledali. Zatim je osmotrio grupu od pet-šest pomagača, u kojoj je bio i Danakil Lu Dalekoputov; oni su stajali u blizini, spremni da nadgledaju spuštanje ekipe.
     "Stvarno krećete u istraživanje Jame?" upita Tamis.
     "A šta izgleda da radimo?" reče Ukres, trzajem glave pokazujući ka stvarima koje su spremali. Te reči su zazvučale oštrije nego što je nameravao; oseti da je Ngenet digao pogled ka njemu. Reče sebi: jednostavno su ti prenapeti nervi.
     "Meni nisi rek'o..." U Tamisovom glasu začuo se prizvuk optužbe; ali, pred Ukresovim očima, Tamis to odmah proguta, kao da se boji ili svog gneva ili Ukresove reakcije koja bi mogla uslediti i biti još gora. "Niko mi nije rek'o. Slučajno sam čuo tetka-Džerušu kad je pričala o toj stvari. Da l' ste Arieli rekli?" Pokušao je da sakrije i ljubomoru u svom glasu, ali manje uspešno.
     "Nismo", reče Ukres, istinito, shvatajući zašto ga njegov sin to pita.
     "Pa zašto ne rekoste nikom?"
     Ukres uzdahnu. "Nekome jesmo." Pokretom glave pokaza ka maloj grupi okupljenoj blizu ruba Jame, na mestu gde je počinjao prilaz liftovima.
     "Nije ovo bila neka tajna", reče Ngenet, pritežući svoj opasač sa opremom i podižući ruksak. "Ali, ipak, za jedan ovakav eksperiment čovek baš ne želi ni gomilu." Slegnu ramenima. "Verovatno će se završiti prokletim razočaranjem."
     "Popravljaćete gradski električni sistem?"
     "Ma, samo ćemo ga pogledati", reče Ngenet strpljivo. "Ovo nam je prvi pokušaj. Sami bogovi znaju da li ćemo išta razumeti. Tek ako nešto razumemo, smislićemo sledeći potez."
     Tamis pogleda ka rubu provalije i ka mostiću bez ograde koji se preko provalije pružio. Celog života ga je prelazio, ali Ukresu je bilo poznato da se on, Tamis, uvek pri tome plašio. Čak i sad je video senku straha u očima svog sina; sklonio je pogled, da to ne gleda, i dohvatio svoj ranac.
     Tamis se opet okrete njemu. "Hoću s vama."
     Ukres ga pogleda s nevericom. "Zašto?"
     "Znam da sam se uvek plašio pogleda preko te ivice", reče Tamis tiho. "Ali, isto tako, uvek sam želeo da znam šta ima tamo dole." Sad je jedini strah u njegovim očima bio strah od odbacivanja.
     Ukres, na čudan način iznenađen, pruži ruku i položi šaku na rame svog sina. "Možda sledeći put", reče. "Ovo bi moglo da bude opasno; jednostavno ne znamo dovoljno o onome što dole postoji."
     "A ne brineš se da bi ti mogao da stradaš", bunio se Tamis.
     Ukres se nasmeja. "Naprotiv. Neću da se brinem i zbog tebe. Onda bi mi dvaput bolnije bilo ako bi se nešto desilo tebi."
     Tamis, shvatajući šta je rečeno, žmirnu, pa se osmehnu. Taj izraz Ukres nije često viđao na njegovom licu. "Sedamnaest godina imam, ćale", reče Tamis blago. "Zar ne možemo čuvati jedan drugog?"
     Ukres započe odrečni pokret, ali Ngenet reče: "Pusti ga da pođe. Prvobitno smo planirali da vodimo i trećeg, zar ne. Biće dovoljno bezbedan, između nas dvojice."
     Ukres pogleda ka Jami, pamteći kako je tu bilo u jednoj drugoj prilici... Kako je vetrušina hujala i jaukala, kako je taj zvuk svaki put čuo dugo pre nego što bi stigao do mosta. U to doba, ovo je bilo mesto gladno smrti. Kroz njegovu svest prođe stroboskopski isprekidana vizija: njemu je sedamnaest godina, ali stoji sam na tom mostiću, protiv Hernija, koji je Snežnoj Kraljici Starbak. Učestvuje u dvoboju gde poraženi gubi život a pobednik dobija Arienrod...
     "Pa, dobro", reče najzad, ponovo svestan gde je, kad i s kim. "U redu, može i on." Opet pogleda svog sina; reče sebi da će možda dobitak biti bar to, što Tamis, kad vidi šta se stvarno nalazi dole, neće više prelaziti preko tog mostića kao osuđenik. Posle hotimičnog spuštanja u mrak prožet slabom zelenom svetlošću, možda nijedan od njih dvojice neće nikad više morati tako da se oseća. Pogleda u Tamisove oči pune želje i nesigurnosti. "Al' da ostaneš između nas dvojice", reče mu, "ili u liftu, ako te uhvati vrtoglavica."
     Tamis, odlučnog lica, klimnu glavom. "Hoću."
     Ukres je još jedan dugi trenutak gledao svog sina u oči - oči koje su bile čisti prozori za zavirivanje u dušu nedotaknutu ogorčenjima i gubljenjima iluzija; čisti kao što su sigurno i njegove oči bile kad je Arienrod, Kraljica Zime, prvi put pogledala u njih. Okrete se bez ijedne dalje reči. Povede Ngeneta i Tamisa prema kabini koja ih je čekala odmah ispod ruba, i prema ljudima koji su stajali pored lestvica za silazak do nje. Jedina osoba čije prisustvo ovde bi mu bilo potrebno, nije došla: Luna.
     Zapita se zbog čega ona izbegava ovo mesto. Zbog svojih uspomena na događaje koji su se ovde odigrali? ili postoji nešto drugo, nešto više, neka tajna skrivena u načinu kako su se delovi protiv-olujne kupole, daleko u visinama, onog dana čudesno sklopili, na njenu komandu?
     Ali on u čuda nije verovao, kao ni u 'Thalasu, Majku-koja-je-More'. Bilo je lakše poverovati da je nešto 'kvrcnulo' u umu njegove žene, kao što je Kirard Set i mrmljao na poslednjem sastanku Saveta; da je sibilska mreža nešto uradila njenoj pameti, one noći kad je video kako je bez postavljenog pitanja pala u transfer. Pomisli na onog sibila koji je doživeo napad sličan epilepsiji. Osmotri nepomične, prašinom umekšane ploče za usmeravanje, one iste koje su svojevremeno upravljale vetrom i treštale u silovitim međusobnim sudarima. Podsetiše ga na leševe.
     Brzo spusti pogled pred tom morbidnom slikom koja mu se oblikovala u mozgu. Zatim osmotri stepenište koje je vodilo ka Palati: prazno, i sad prazno. Pokuša da ne prati one druge slike, koje su se kao koncentrični talasi na vodi spuštale ka dubinama njegovog uma, slike drugih vrsta smrti: smrt nevinosti, smrt ljubavi i poverenja između dvoje ljudi, prstenasti talasići smrti koji se šire iz ovog avetinjski pohođenog mesta, iz jednog davnog vremena. Luno, gde si? Više ne mogu da doprem do tebe.
     Pogleda lica puna iščekivanja, njemu okrenuta. Vide da se ljudi sklanjaju sa mesta silaženja prema kabini lifta.
     Geja Džeruša pogleda mimo njega, u Tamisa, onda pogledom nešto zapita svog muža, koji slegnu ramenima i klimnu joj glavom. "Zna li Luna za ovo?" Onda još jednom pogleda Tamisa, ali sada nametljivim načinom, u stilu pune službene provere. Tamis odmahnu glavom, a njena usta se stisnuše. "Pazi se", progunđa ona, ne obraćajući se nikom određenom od njih trojice.
     "Radio-vezu održavamo bez prekida, dokle god smo dole", reče Ngenet i dotače njeno rame samo na trenutak, pokretom umirivanja.
     "Sigurni ste da će veza funkcionisati tamo, u tolikoj elektromagnetskoj buci?" Mrštila se; bore zabrinutosti oko njenih očiju postajale su sve dublje.
     "Funkcionisala je juče, kad smo za probu poslali liftom samo opremu", reče on. "Što ne bi i danas." Niko više nije govorio, ali je Ukresu bilo jasno da njih trojica, svaki ponaosob, osećaju potrebu da zadrže tu krhku vezu između kabine i ljudi koji će čekati njihov povratak; psihološku vezu, makar kako razređenu, bez obzira što oni gore neće moći nimalo da im pomognu ako se nešto desi. Ngenet pogleda Danakil Lua. "Kamo sreće da jednako radi i video-veza. Ali, naprosto je nismo dovoljno usavršili."
     Danakil Lu klimnu glavom. "Iskoristićemo sve podatke koje uspete da donesete, i sve vaše utiske. To će, već, biti neki početak." Osmehnuo se; video je glad za novim znanjem u Danakilovim očima, i osetio i u sebi povratak, bar delimičan, onog nekadašnjeg radosnog iščekivanja.
     Ngenet povuče Džerušu u naručje i poljubi je naglom, neočekivanom strastvenošću, zatim, prvi, siđe niz kratke lestve, u lift. Džerušin osmeh bio je iskrivljen. Pokušavala je da zagladi kragnu košulje, koju je on izgužvao.
     Ukres pokretom ruke pokaza Tamisu da pođe ispred njega. Vide kako mladić silazi za Ngenetom i nestaje dole, u kabini. Pogleda lestve, sad prazne; pogleda i u dubinu Jame, svuda, samo ne u Džerušine oči. Priđe lestvama i pođe niz njih. Video je lica Ngeneta i svog sina, dole u liftu, sa iščekivanjem okrenuta ka njemu.
     Oklevanje ga obuze u tom, zadnjem trenutku. Nije mogao a da ne pogleda gore još jednom. Poslednji put. Tada vide kako se ona pojavljuje, neočekivano, na samom kraju njegovog vidika, na suprotnoj strani Dvorane vetra. Gledala je ka njima. Podigao je ruku u znak pozdrava; učinilo mu se da da je uzvratila jednako. Zatim siđe niz lestve, začu kako se vrata na krovu kabine zatvaraju i zabravljuju za njim. Pogleda tamo: vrata su se tako savršeno stopila sa ostalim delovima tavanice u kabini, da više nije uspevao da razazna gde su.
     U liftu je bilo mesta samo za stajanje. Površine oko njih bile su glatke i varljivo jednostavne, maltene asketske. Proporcije unutar lifta davale su njegovim čulima osećaj da su dobre; podsećale su ga da je ovaj prostor napravljen za ljudska bića, radom ljudskih bića. Za razliku od toga, pojedini oblici, diskretno tuđinski, kopkali su ga i uznemiravali. Priđe kontrolnoj ploči ispod širokog prozora i baci pogled van, ka tamno svetlucavim zidovima Jame.
     Još jednom osmotri nizove simbola ispod sebe - ideografske ilustracije onog što se moglo narediti. Slikovno pismo, namenjeno da ga shvati svako ko ikada uđe u ovaj lift, bez obzira kojim jezikom govori. On je odavno naučio kako se ovim liftom upravlja, zato što je o tome pitao neke od stranih istraživača koji su dolazili za vreme Arienrodine vladavine i spuštali se u Jamu. Dotače prstom jedan, zatim drugi crtež na kontrolnoj tabli. Osvetli se čitav jedan novi red takvih; on načini još nekoliko izbora, svestan da mu Tamis i Ngenet pomno motre preko ramena. Ngenet nije davao nikakve komentare niti sugestije. Iako su se njih dvojica saglasili da je ovaj ekspriment potreban, saradnički odnos između njih najbolje se mogao opisati kao 'primirje'. U njemu nije bilo prostora za ćaskanje.
     Lift poče kliziti naniže. Svest da se zaista spuštaju ispuni ga vrtoglavicom sačinjenom podjednako od olakšanja i straha. "Krenuli smo", reče u mikrofon svog naglavnog kompleta. "Primate nas dobro?"
     "Dobro vas čujemo." Odgovorio mu je Džerušin glas, jasno i oštro. "Samo bez frke tamo dole. Taj vaš prvi korak je malo poduži."
     "Jest", reče on, i vide kako se njegova utvarna slika u zatamnjenom, a ipak osvetljenom staklu osmehuje slabo. Pogleda kroz sebe: opčinjen, zagledan u njihovo potonuće kroz drevnu, ljudskom rukom stvorenu Nedođiju, osu Karbankla, provaliju kroz koju se ulazi u nezamislive tajne staroimperijalne tehnologije. Lift se nije spuštao pravo nadole, nego spiralno, kružeći sve niže po unutrašnjim zidovima Jame. Kao Ulica Karbankla koja se, na površini grada, zavojito u sve širem kruženju spušta ka luci: grad namotan kao bodljikava ljuštura velikog morskog puža, grad koji je samo avatar, u realnom svetu, one prave misterije, unutrašnje. Tamis i Ngenet su sad stajali pored njega, čvrsto držeći sjajnu šipku na rubu kontrolne ploče. U njihovim očima bila je ogledalski odražena čudesnost ovog silaska.
     Prošlo je neko vreme, koje je njemu izgledalo bezmerno, iako su ga prastari instrumenti na ploči registrovali pomno i precizno. Kabina lifta je, uz tihi šapat, stala, na prvoj stanici njihovog programiranog obilaska.
     Zadnji zid kabine otvorio se, maltene bešumno, iza njih. Time je njima bio dat pristup ka zidu Jame, ka svemu onome što se na toj strani nalazilo. Okrenuli su se, začuđeni takvim otvaranjem kabine. Ukresu dođe nelagodna pomisao da je možda čitava kabina podložna takvim transformacijama: da se otvara gde god sama hoće, ili gde god zatreba. Zatim mu dođe ideja da je lift svojevrsno strano telo u Jami, kao da su se graditelji naknadno dosetili da ga dodaju; čisto kao gest pomoći potomcima koji će biti manje talentovani, i koji će zapadati u ovakve situacije...
     "Stali smo na prvoj stanici." To je Ngenet rekao, u svoj mikrofon: kratki raport Džeruši i ostalima koji gore čekaju. Sa tim rečima, već je zakoračivao napolje. Ukres pogleda Tamisa, koji je još stajao kod prozora i, kao hipnotisan, gledao u ambis. Ukres ga ostavi da tu stoji, i pođe za Ngenetom van.
     Čekala ih je uska metalna staza pružena kroz vazduh, sa niskom ogradom koja kao da je bila od čiste svetlosti. Ukres ju je dodirnuo - tačnije, pokušao dodirnuti, dok se udaljavao od zaštitničke solidnosti kapsule. Nije tu bilo ničeg, pod njegovom rukom... a ipak šaka nije mogla da prođe dalje od te tačke. Navalio je celom težinom tela na tu barijeru, zadržavajući dah. Odolela je.
     "Bogove ti tvoje, ovo je za ne verovati", progunđa Ukres, pogledom odlazeći u visine preko ravnodušnog, svetlucavog lica tunelskog zida. Onda se okrete i zagleda dole, preko ograde, nemarno i olako, kao da se ta provalija njega uopšte ne tiče. "Ej, ajde, Svetlohodni", reče, nestrpljivo i oduševljeno. "Ovo ne ujeda." Poče opet da mrmlja neke komentare u maleni mikrofon koji je stajao ispred njegovih usta, opise prizora, namenjene slušaocima na drugom kraju njihove linije za spasavanje.
     Zatim je Ukres dozvolio sebi da se sav posveti nameštanju improvizovane opreme za snimanje, koju je nosio okačenu o kaiš prebačen preko ramena. Na taj način je 'ukrao' nekoliko trenutaka koji su mu bili potrebni da savlada vrtoglavicu. Obojica su nosili ne samo optičke kamere, nego i opremu sposobnu da snima veliki deo EM spektra; to je bio kranji domet njihove neujednačene tehnološke ekspertnosti. Ostajalo je da se tek vidi šta će stvarno uspeti da snime, i koliko će u snimljeniom materijalu posle moći da se razaberu.
     Odlutao je pogledom ka visinama, kao i Ngenet maločas. Daleko gore vide rub Jame, ocrtan hladnim svetlostima, savršenu siluetu ponegde zaklonjenu mračnim isturenim blokovima neprepoznatljive mašinerije. Na jednom takvom 'ispustu' svojevremeno se zaustavio sunovrat Arienrodinog ljubavnika Hernija, posle bitke njih dvojice na mostu - ali se na tom istom mestu i istog trena slomila Hernijeva kičma.
     Pa ipak, Herni je kasnije, prilikom Promene, uspeo da još jednom zauzme mesto pored Kraljice Snega; po svojoj slobodnoj volji, navukao je opet masku Starbaka, još samo jednom, poslednji put; otišao je sa Arienrod u smrt, i to je bio njegov konačni čin ljubavi i osvete. Arienrod je tako delovala na ljude... Luna takođe. Lunina je ideja bila, i svojevrsna Lunina osveta, da podmetne Hernija i na taj način spase njega... Luna je ubedila Hernija da tako postupi.
     Ukres pogleda dole. Vrtoglavica ga je opet zanosila, u ovom sudaru prošlosti i sadašnjosti u njegovoj svesti. Zurio je u nerazumljive instrumente ispred sebe, primoravao sebe da se koncentriše... primećivao da svetla ovde nisu stvarno zelena, kako to izgleda kad se posmatra odozgo, nego raznobojna i u raznim nijansama. Navodila su ga na pomisao o mapama zvezdanog neba. Tek zbir svih ovih svetlosti, iz daljine viđen, davao je opšti utisak zelenkastog zračenja.
     Obazrivo virnu preko ograde. Vrtlozi svetlosti spiralno su tonuli ka nekoj tački tame na dnu uspravnog tunela: ka mrkom oku Mora koje posmatra ovaj njihov upad, ovenčano koronama neprirodnih svetlosti. Ovde je miris mora osećao mnogo jače nego gore. Učini mu se da čak i čuje more - ako to nije bila samo njegova mašta, ili huk krvi u njegovim ušima.
     Pogleda opet nazad, ka liftu. Tamis je bio još unutra. Razočaran, ali i sa olakšanjem što mora da se brine samo za sebe, Ukres pođe pešačkom stazom dalje, za Miroeom Ngenetom koji je već stao da bi proučio jedan deo zida.
     "Bokce ti, gde čovek da počne?" progunđa Ngenet, na čijem licu su se mišići trzali od neverice i frustracije. Na tom uzanom, glatkom segmentu zida bili su mnogobrojni simboli, između zmijugavih pipaka opreme. Ni jedan delić opreme nije ni izdaleka nalikovao na bilo koju napravu čija bi mu funkcija bila poznata, niti je on sa sigurnošću mogao zaključiti da ma koji simbol znači ma šta određeno na nekom od jezika Stare Imperije. Pruži prste ka sjajnoj, pozivajućoj površini, pitajući se šta bi se desilo ako bi je pokušao dodirnuti kao instrument-tablu u liftu. Da li bi dodir na jedan simbol aktivirao ceo niz drugih...
     "Ne diraj to!" odseče Ngenet. "Dogovorili smo se da ne pokušavamo da aktiviramo ništa. Moglo bi se desiti da pošalješ lift dalje, bez nas, pa da ostanemo ovde nasukani..."
     Ukres, naborana čela, spusti ruku. Pogleda Ngeneta. "Ovo veze nema sa liftom."
     "To ti ne možeš znati." Ngenet mahnu rukom.
     "Tamo gde smo stali postoji kontrolna ploča za lift."
     Ngenet je zurio u njega. "Otkud znaš?"
     "Pričali su mi ljudi koji su silazili ovamo mnogo puta, a koji su radili za Arišku. Osim toga, pogledao sam displeje, isti su kao na tabli u samom liftu."
     Ngenetovo mrštenje malo popusti. On skloni pogled, kao da ne može, baš, da natera sebe da se izvini. Okrete Ukresu leđa, što prođe bez ikakve dalje Ukresove reakcije.
     Nisu imali ni najmanju predstavu o tome šta se ovom kontrolnom tablom kontroliše, ako se uopšte išta kontroliše. Ukres priznade sebi da se jesu dogovorili da ovoga puta samo prikupljaju informacije, kao i da bi sibil mogao prevoditi ovakve simbole ako bi bili na nekom od jezika Starog Carstva.
     Pošli su nazad, uzdignutom metalnom stazom. Ukres se poče trljati po vratu, nastojeći da savlada svoju nestrpljivost. Ovakvo hodanje po uskoj i nesigurnoj stazi, sa okomitim zidom sa jedne strane i okomitom provalijom sa druge, uz prisustvo mora daleko u dubini, podsetilo ga je na nešto. Na jedno drugo doba, drugo mesto... pre pola životnog veka, kad su on i Luna preplovili more i pošli ka sibilskom mestu odabiranja.
     Zapitao se šta bi se desilo da je Luna tada ustuknula, i da nikada nije postala sibila; štaviše, da nikad nisu ni krenuli na put ka tom sibilištu. Da Luna nije srela Klaveli Blustoun na plaži onog dana kad su još bili deca, i zaljubila se u misteriju i moć sibilstva. Da je bila zaista onakvo dete kakvo su baka i svi na ostrvu oduvek verovali da jeste: pravo dete krvi svoje majke. Da Arienrod nikad nije dala da je kloniraju, niti postala Kraljica, niti postojala...
     Već su obišli gotovo pola obima Jame. Ukres se osvrte i pogleda preko praznine, prema liftu. Unutra se i sad video, ali zbog udaljenosti teško, Tamisov lik, mutno obasjan svetlom sa instrument-ploče lifta. Momak stoji i gleda njih dvojicu... Njegov sin. Ukres spusti pogled ka svojim stopalima, pazeći kako će koraknuti. Pitajući se: da li je sve moglo ispasti drukčije, da je samo jedna karika u lancu bila raskinuta. Da li bi Luna i on živeli zajedno, mirnim i neizuzetnim životom, kao što su uvek zamišljali da će biti, bezbedni u tradiciji i u svojoj ljubavi. Ili je putanja njegovog života, i njenog, zaista jednako neizbežna kao ova duga, kružna staza kojom on sada stupa, kao nekakva orbita, sa prostorom uvek dovoljnim samo da se učini još jedan korak napred, i još jedan, i sledeći, bez mogućnosti da skreneš... ili da se vratiš.
     Prevalili su jedan puni krug oko unutrašnje površine bunara, i vratili se na polaznu tačku, kod lifta. Ukres prvi uđe u kabinu, sa uzdahom olakšanja. Tamis je stajao unutra i čekao ga, držeći se i sad grčevito za instrument-tablu kao da je ostao bez gravitacije pa se plaši da ne otplovi. U mladićevim očima bilo je prisutno nešto udaljeno od normalnog, nešto što se ne bi moglo nazvati samo osećanjem čudesnog; nešto na neki način poznato...
     "Jes' dobar?" upita Ukres, zabrinuto i neodlučno.
     Tamis neodređeno klimnu glavom. "Ovde dole je divnije nego što sam ikad zamišljao. Ta svetlost..." Iz poluokreta pokaza ka prozoru iza sebe.
     Ukres klimnu glavom, bacajući pogled napolje, ka obrascima dragulja koji su se diskretno menjali u tami; nije se mogao ne složiti, niti odrediti ime odjeku tog 'nečeg drugog' što se čulo u glasu njegovog sina.
     U lift uđe i Ngenet. Ukres začu Džerušin odgovor i u svom naglavnom kompletu: odgovarala je na Ngenetov raport. Ukres je znao da je Ngenet odavno proučio displej na zidu bunara, iza lifta, i da se na taj način uverio u istinitost onoga što je od njega čuo. Sad se osmehnu, kratkim i stegnutim osmehom koji nije stigao do očiju, gledajući kako Ngenet klima glavom u znak saglasnosti.
     Ukres pređe šakama preko dodirnih mesta na ploči sa instrumentima, i lift se opet zatvori, postajući, svuda oko njih, ceo, bez šavova. Pođoše dole, opet spiralno, usput opisujući slušaocima šta vide i šta doživljavaju; slušaocima koji su sa svakim otkucajem srca postajali sve udaljeniji. Geja Džeruša i Danakil Lu, a povremeno i drugi, uzvraćali su im pitanjima, ali nikad onaj jedan glas koga se on nadao da će čuti. Zapita se da li je Luna prišla ostalima, na rubu Jame; ili se i sad drži podaleko, i od njega i od cele ove ekspedicije.
     Zaustavili su se na još jednom unapred programiranom mestu, i još jednom pešice načinili pun krug duž zida; snimali su sve elemente, i vidljive i nevidljive, svoje okoline, zato što nisu mogli znati šta je od toga bilo važno ljudskim bogovima Stare Imperije, šta bi moglo biti ključ kojim bi oni, sada, otvorili potencijale ovog mesta. Tamis je ostao u liftu, a Ukresu je to bilo drago; ni sad nije bio siguran da li se njegov sin tako paralizovao iz straha ili zbog opčinjenosti.
     Treća stanica bila je već blizu polovine dubine bunara. Na panelu ispred sebe nije primećivao nikakve merne jedinice koje bi mu saopštile koliko su stvarno duboko.
     Pođe opet za Ngenetom po stazi pruženoj u vazduh. Bila je ista kao prethodne dve. Čitav proces je počinjao nalikovati maltene na ritual. Digao je pogled: sad se, kroz jaku svetlost, između mnogih mašinskih izbočina, rub Jame jedva nazirao. Zato se dno jasno videlo. Pade mu na um da se bunar, po svemu sudeći, proširuje ka dnu.
     Ovde je svetlost izgledala jača možda samo zato što su se našli okruženi većom koncentracijom svetlih tačaka. To ga navede na pomisao o Crnim kapijama, koje vrebaju ovijene plamsajućim oreolima svetlosti, spremne da usisaju neobazrivog putnika u sebe, u mesto gde vreme i prostor stalno razmenjuju partnere i pozicije. Takvu je viziju Luna videla kad su kroz jednu crnu jamu ponirali u drugi svet; istu je videla i kad se vraćala naoružana mačem znanja. Zapita se da li je osetila istu ovakvu začaranost, i stravu, dok se sunovraćivala ka srcu neznanog...
     Odjednom, Ngenetova šaka na njegovoj mišici ruke: vuče ga nazad od ograde, okreće ga. "Ej, pripazi se. Ne valja da gledaš suviše dugo dole."
     Ukres zakorači unatraške, u uzanu nišu između dve gromade mašina. Zid i tuđinska mašinerija iza njega i oko njega bili su čvrsta, ospokojavajuća stvarnost. "Tebi ovo uopšte ne ide na živce?" upita, malo oštrije nego što je nameravao.
     Ngenet slegnu ramenima. "Mene nikad ne nerviraju stvari. Samo ljudi."
     Ukres oseti da mu se šake stežu. Ugrize se za jezik i uspe da ovaj razgovor ne pretvori u svađu, iako je Ngenetova poslednja rečenica možda bila usmerena protiv njega lično. Progura se pored Ngeneta bezobzirce, pa navali napred, stazom. Grlo mu se steglo od straha u trenutku kad je okrznuo, jednim kukom, svetlosnu ogradu i na trenutak se zanjihao iznad ambisa. Produži napred, prisiljavajući sebe da hoda sa pouzdanjem koje nije stvarno osećao.
     Tek kad je obišao pola kruga, osvrnuo se da vidi da li Ngenet ide za njim. Tada je usporio, videći da je Ngenet tek negde na pola puta između njega i lifta, zagledan u neki ogoljeni deo mašinske strukture različit od onih koje su do tada viđali. Iza Ngeneta videla se još jedna figura. Spora, neodlučna Tamisova silueta hodala je stazom ka njima. Ukres se namršti, pomišljajući da bi mnogo bolje bilo da taj dečko ima dovoljno Majčine pameti da ostane u kabini, da ne izlazi ovamo. "Ngenet!" viknu, a kad ovaj pogleda ka njemu, pokaza prstom u pravcu Tamisa. Ngenet okrete glavu tamo.
     Ukres je stajao i gledao ih još koji trenutak. Za nastavak obilaska imao je maltene dovoljno, ali ne sasvim dovoljno, pouzdanja. Zatim, ne znajući zašto, pođe natrag.
     Video je kako Tamis staje i okreće lice gore, da zuri uz svetlucavu liticu, kao što su i on i Ngenet ranije činili. Posle toga Tamis se okrenuo i naslonio na svetlosnu ogradu, presamitio preko nje, zagledao dole, na takav način da je Ukresu srce stalo. "Tamise!" kriknu on. Ngenet potrča, Ukres takođe, obojica nazad, obimom kruga.
     Ngenet je do Tamisa stigao prvi. Odvukao je dečka od ivice i nije ga više puštao. Ukres je čuo njihove pomešane glasove, nerazumljive zbog distance i odjeka. Pojuri žešće, ne razmišljajući više o nesigurnosti svog kretanja po tako uskoj stazi. Dok im je pritrčavao, čuo je kako Ngenet postavlja Tamisu neka pitanja; video je Tamisove oči, ne više ošamućene nego skoro neprozirne, kao da je u transu.
     Zaustavio se da ne naleti na njih; prostora za neko manevrisanje na stazi nije bilo. "Tamise", reče. Zabrinutost u njegovom glasu stvrdnula se u nezadovoljstvo. "Neću da te vidim tu. Beži nazad u lift."
     Tamis ga pogleda. "Ali, morao sam da iziđem. Moram ovde biti..."
     "Ne moraš ti nigde biti, osim na mestima gde je bezbedno", reče Ngenet, iznenađujuće blago, ali ne popuštajući čvrsti pritisak šakama na Tamisova ramena. "Nema problema. Samo te je malo uzdrmalo. Ovde bi se svako potresao..."
     "Ali, kako je divno", promrmlja Tamis, užasavajuće nalik na mesečara. Dok je to govorio, njegov pogled je otplovio od njih, a telo se opet napelo u pokušaju da stigne do ograde. "Svetlo... sve jače. Ima ovde i muzika nekakva, pa, čujete li vi nju? Morao sam da iziđem."
     "Šta pričaš ti?" odseče Ukres. "Tamise! Do vragova, pogledaj me..."
     Međutim Tamis je već bio na ogradi, nagnut ka praznini, i zagledan dole kao da hoće videti more; njegovo napeto telo bilo je ocrtano vrtložićima svetlosti.
     "Šta se dešava tamo dole?" prekide ga glas Džeruše Pala-Tion, kroz slušalice njihovih naglavnih kompleta. "Je l' sve o-kej?"
     "Ne'a problema", reče Ukres, ali to je zazvučalo kao stenjanje, jer je navaljivao da mladića povuče nazad. "Dobro je njemu, nego, mislim da ovde dole postoji neki efekat zbog svetlosti, nešto kao zanos..."
     "Ukrese..."
     Trgao se, jer to je Lunin glas ispunio njegov sluh. "Ukrese, ne sviđa mi se ovo. Dovedi ga gore, nije bezbedno. Dovedi ga odmah!"
     "Ništa mu neće biti. Samo ga je malo obuzela vrtoglavica." Oseti da se mršti. "Nismo završili posao."
     "A, ne mogu ja gore", reče Tamis kao odjek. "Moram da siđem do..."
     "Hajde, Tamise", reče Ngenet, upornije, zapinjući da ga otrgne od ograde i okrene. "Ej, momak, idemo, idemo nazad."
     "Ne, ne, ja u lift ne idem. Moram da sam blizu, da priđem..."
     "Ta-mi-se!" Lunin panični, prodorni krik naterao je Ukresa da sav poskoči i da istrgne maleni zvučnik iz uva. Sad i on navali napred, na Tamisa, grabeći ga i prejako za rame i pokušavajući da ga potisne ka liftu.
     Tamis se izvio, pružajući otpor dvojici ljudi i nastojeći da se oslobodi. Izgubio je ravnotežu i naleteo na Ngeneta. Mlatarajući rukama, počeo je da pada prema praznini. Nastojeći da ga obuzda, Ngenet je, iza njega, i sam izgubio ravnotežu. Tamisov uzvik iznenađenja stopio se sa Ngenetovim, glasnijim, krikom, i sa Ukresovim povicima upozorenja: Ukres obori Tamisa na stazu a Ngenet prelete preko ograde.
     "Ne!" kriknu Ukres, zaglušujući i samog sebe. Očajnički se bacio ali je rukama zahvatio samo vazduh: prekasno. "Ngenet!" Ostade presamićen preko ograde, bez snage, zureći dole. Mrljica crnog pada i pada kroz kovitlace svetlosti, i još pada i pada ka crnim dubinama. U njegovoj glavi odzvanjaju neki glasovi, iz slušalica, i iz usta ovog jadnog obličja koje mu se drži za noge. Ali on ima samo oči, nijedno drugo čulo; samo oči koje vide kako se mrljica smanjuje i smanjuje i konačno nestaje u crnome ponoru.