36. TIAMAT: Karbankl

     Tamise...
     Tamis je spiralno krenuo nagore kroz beskonačni tumel mraka ispresecan svetlima, dizao se kao plivač, znajući samo da beži od nekog užasa u bezdanu. Ono dole je zavijalo i kukalo za njim, kao izgubljena duša, kao trućanje njegovog sopstvenog ludila, zvalo ga je po imenu. Jasno je osećao da ga to, to strašno, sustiže; ako on pogleda dole, ako to uhvati njegov pogled i prinudi ga da shvati ime toga, biće kraj, odvući će ga u ludilo zauvek...
     "Tamise..."
     Probudio se, čuo svoj uzvik straha prepleten sa nekim glasom koji ga poziva po imenu. Jednim trzajem podigao se u sedeći položaj, osetio da nečije ruke guraju njegovo uzdrhtalo telo nazad na jastuke. Otvorio je oči i zagledao se, sa nevericom, u plafon svoje sobe. Pogledom je skliznuo preko izvajanih ukrasa na ivicama plafona, niz dugi nebeskoplavi prostor zida, do dobro znanog triptihona koji je prikazivao more. Njegove šake još jednom su otkrile da se na krevetu nalaze teški jorgan i vunena ćebad.
     Lice njegove majke bilo je nadneto nad njega, a njene šake još su pritiskale njegova prsa na dole, pokretom blagog obuzdavanja. "Šta?" reče on slomljenim šapatom. "Otkud ja ovde?"
     Tek što je to izgovorio, počinje novi pad, nazad, u mrak bez dna...
     "Stop", reče Luna. U njenom glasu pojavilo se nešto što on još nikad nije čuo. Prinuda koja je gušila njegove misli najednom se poče rasturati kao magla. Lunina ruka mu nežno skloni kosu sa čela. "Kad god osetiš da je počelo na taj način da te zanosi, moraš reći stop, reče ona tiho. "To je dovoljno... Stop. I stvar će prestati."
     Klimnuo je glavom, zatim gledao u nju nekoliko trenutaka, ne shvatajući. Pogledom odluta do brlog zavoja oko njenog zglavka šake, i do istog takvog zavoja oko njegovog zglavka. Namršti se, nastojeći da se priseti zašto prizor ta dva zavoja izaziva u njemu takvo strahopoštovanje, užas i jad. Zatvori oči, gledajući u sebe, ne bi li nešto shvatio u slikama koje su se počele oblikovati.
     Jama. U prvi mah mu se učinilo da je to poslednje čega se seća: silazak u Jamu, sa ocem i sa Ngenetom... hipnotički kaleidoskop svetlosti i tame koji se vrtložno diže ka njemu. Ta svetlost je bila komponovana od svih boja, a ipak njemu se činilo da malo-po-malo postaje sve zelenija, i da se u nju uvlači muzika, sve jača, neslična ma kojoj drugoj muzici koju je do tad čuo ili koju bi mogao ikad čuti, igde osim unutar svoje duše i u pesmi mera.
     Pa, on nije zapamtio ništa drugo, ništa sem strahotne potrebe da se pridruži toj dozivajućoj lepoti...
     Ali, gle, opet se nekako stvorio u Dvorani vetra, neke ruke ga zadržavaju da ne poleti preko ruba...
     Glava mu se razbistrava, on počinje da čuje krike i pitanja, vidi lice Geje Džeruše Pala-Tion zgromljeno očajanjem, čuje njen glas koji ponavlja beskrajno: "Nemoguće! Nemoguće! Nije mogao..." A Miroe Ngenet... njega nigde nema.
     Pretraživao je sva lica oko sebe, jedno po jedno, i video samo stroboskopirajući košmar jednog tela koje pada, crno naspram noći, stvar koja ne može biti stvarna, ne može biti njegovom krivicom, ne može... Video je lice svog oca, sa očima tvrdim poput smaragda, od kojih se njegova zbunjenost odbijala i vraćala pomešana sa jadom, a strah sa besom.
     "Šta je?" pitao je, maltene očajnički. "Šta je...?"
     Drugi su ga gledali, licima koja nisu nudila nimalo utehe. "Poginuo Miroe", reče njegov otac ravno. "Pao. Pao je zbog tebe..."
     Onda se njegova majka, Kraljica, stvorila pored njega, zagrlila ga zaštitnički, i rekla: "On se ne seća! I ne razume."
     Posle je išao za njom uz stepenice, u prvi mah nezgrapno kao da je novorođenče; stalno se spoticao o sopstvene noge. Majka ga je odvela u jednu malu, tihu radnu sobu, jednu u kojoj se uvek osećao prijatno, i stavila ga udobno na kauč.
     Sela je pored njega i neko vreme ga samo gledala. Video je saučešće u njenim očima, i nešto što je moglo biti razumevanje - iako nije mogao verovati da bi njoj bilo shvatljivo ono što čak ni on sam ne shvata. "Ubio sam ujka-Miroea?" rekao je, glasom koji se lomio od neverovanja. "Ja sam ga ubio?"
     "Ne!" reče Luna pokrivajući šakama njegove pesnice. Zatim ponovi, ali blaže: "Ne... Bio si zvan. Tamo, u Jami. Ona je sibilsko mesto izabiranja. Bilo ti je suđeno da postaneš sibil, i zato si izabran - tog trenutka. Kao što sam i ja izabrana kad sam bila jedva nešto starija od tebe."
     "Ali..." Sklonio je pogled od nje ka zidovima pokrivenim što knjigama, što raznim drugim, još starinskijim oblicima čuvanja podataka: sakupljenim ćefovima njegove prave babe, Arienrod, Snežne Kraljice. Pogled mu je zapeo o jedno smaragdno jaje, u čijem srcu je bila neka senka, oblik neki, ne sasvim razaznatljiv... "Ali zar on nije pao?" Sad se setio, kao sna: telo pada, krik traje i traje... "Pao zbog mene." Pogledao je opet nju, sav cepteći. "Ja sam ga naveo da padne..."
     "Pokušavao je da ti pomogne", prošaputala je njegova majka, i on je video da joj se oči pune suzama, koje, ipak, ne potekoše. "I, pao je. Desilo se... nisi ti kriv."
     "Tata... tata je bio tamo", govorio je on tada, zgusnuto. "Video je. On misli da jesam kriv. Video sam to u njegovim očima kad me je gledao."
     "Nije on razumeo", rekla je Luna, glasom ojačalim od osećanja. "Razumeće. Viđao je on kad se to i meni dešavalo..." Zastala je. "Kad te to obuzme, tako te ponese da onda ni na koji način ne možeš da se odupreš. Ni na koji." Na trenutak je sklonila pogled, zatim ga privila uz sebe i počela da ga ljulja kao kad je bio malo dete.
     Posle dužeg vremena pustila ga je, zato što je još neko ušao u sobu. Tamis je video da je to Danakil Lu i da ih gleda, i to sa istim onim neizgovorenim razumevanjem koje je video u majčinim očima.
     "Bio je pozvan, a?" rekao je Danakil Lu njoj. "Poznajem te simptome."
     Klimnula je glavom i sela uspravnije, ujedno se odmičući od njega. "Jest."
     "Šta, Jama je sibilište?" rekao je Danakil Lu Dalekoputov sa nevericom. "Kako to može biti?"
     Luna je odmahnula glavom. "Ne znam." Neki izraz ne mnogo daleko od bola kao da je proleteo njenim licem.
     Danakil Lu je oklevao. "A ti si tamo zaustavila vetar... da l' bi to moglo biti u nekoj vezi, šta misliš?"
     "Ne znam", rekla je ona jednako drveno, kao da nije u mogućnosti da kaže ma šta drugo, kao da je uhvaćena istim transom kao on ranije. Tamis ju je neodlučno dotakao po ruci. Trgla se, pogledala njegovu šaku.
     Danakil Lu im je prišao i stao pred njih, gledajući dole ka njima. Tamis je zurio u trolist okačen o Luovu košulju, jednak majčinom. Osetio je da mu se šake počinju znojiti.
     "Za veliku čast si izabran, Tamise", rekao je Danakil Lu tiho. "I za veliku odgovornost. Sama činjenica da si izabran dokazuje i da si zaslužan i sposoban da je poneseš..."
     "Neću je!" Trgao se i sam pred oporošću svog glasa. "Ubio sam nekoga zbog toga! On je mrtav..." Umuknuo je: na vratima je zastao još neko. Merovi Dalekoputov. Prešla je preko sobe, prošla pored svog oca jedva ga pogledavši, i smestila se pored njega na kauč. Suzbio je u sebi poriv da se izmakne, jer, imao je osećaj da je nečist, nedodirljiv. Ali ona ga je zagrlila, a on je video da se njegova slika u njenim očima nije promenila. Neodlučno, bolno, zagrlio je i on nju i privukao je sebi. Ona je naslonila glavu na njegovo rame.
     "Ništa nije besplatno, Tamise", rekao je Danakil Lu, pokazujući ka ožiljcima još vidljivim na donjem delu njegovog lica i na grlu - nastalim od sprave zvane 'hvatač veštica' koja ima gvozdene klinove okrenute ka unutra. Tamis je pamtio na koji način je, pre mnogo vremena, Danakil Lu od svog sopstvenog naroda, zanetog predrasudama i strahom, izgnan iz Karbankla. "Uvek postoji cena... jedan život... jedna smrt."
     Tamis je pogledao svoju majku, koja je polako klimnula glavom. "Da je i tvoj otac izabran, zajedno sa mnom... ili da sam i ja odbijena kao on... nikad se ne bismo rastali, u Letu, niti došli u Karbankl, niti..." Oborila je pogled, a telo pokrenula samo malo, tek toliko da slegne ramenima. "O, Tamise, nemoj odbacivati poklon koji ti je danas dat. Miroe to ne bi želeo... a ni Džeruša. Prihvati dar, inače će cena koja je plaćena biti svima još veći teret."
     Tamis je oborio pogled, da ne vidi navaljivanje u majčinom pogledu. Okrenuo se opet Merovi. "Šta da radim?" promrmljao je. "Da li...?"
     Klimnula je glavom, dodirnula njegovo lice. "Moraš", rekla je. To nije bila toliko zapovest, koliko zapažanje, kao da je u njegovim očima videla nešto što je on sam odbijao da vidi: činjenicu da on sada, kad zna, nema izbora.
     "Klaveli i ja smo učlanili tvoju majku", govorio je posle toga Danakil Lu. "Bila bi nam čast da učlanimo i tebe."
     Oklevao je, nemoćan da progovori, uhvaćen između straha i želje. Ništa neće biti isto.D
     Luna ga je uzela za ruku i zadržala je u svojoj. "Daj da ja budem ona koja će tebi dati... Damin dar." Upotrebila je taj stari letnjački izraz, nije rekla 'virus' niti 'ulaz u sibilsku mrežu', kao da su to reči suviše tvrde i bukvalne, bez dovoljno mističnog strahopoštovanja koje izražava koliko se ljudski život menja stupanjem u sibilstvo.
     Posle nekog vremena, klimnuo je glavom, pružio ruku, nudeći šačni zglob; priželjkujući da mu ruka manje drhti. "Onda uradimo to odmah."
     Danakil Lu je neodlučno pogledao Lunu. "To se obično ne radi tako..."
     "Sve se već promenilo, zato što sam izabran", rekao je Tamis. "Ako ću postati sibil, hoću da to bude sad. Što pre budem u stanju da pomažem ljudima, to pre ću moći da počnem da nadoknađujem za ono što se desilo danas."
     "Pa, dobro", rekao je Danakil Lu tiho, videći da je Luna klimnula glavom, a Tamis ponovo dao ruku. Merovi se privila uz njega još jače.
     Danakil Lu je posegnuo u kesu koju je na opasaču imao, i izvukao jedan od polumesečastih ritualnih nožića koji su, na Tiamatu, imali samo jednu svrhu. Pošto je odrastao među sibilama i sibilima, Tamis je dobro znao koja je to svrha. Danakil Lu je počeo pevati jednu od molitvenih pesama, jednu od malog broja letnjačkih pesama koje Tamis nikad nije čuo do kraja. Nikakvi zimački obredi za stupanje u sibilstvo nisu postojali, niti je iko ovde znao kako to stranci, narodi na drugim planetama, rade.
     Luna se, na polovini pesme, priključila pevanju. Od kad je izišao iz detinjstva, retko je čuo majčinu pesmu. Već je i zaboravio kako divna može biti. Glas joj bejaše visok i čist, a oči najednom pune novih suza.
     Kad su stigli do kraja pesme, Danakil Lu je hitro i vešto prešao sečivom preko Luninog zglavka. Tamis je video stiskanje majčinih usana, krv kako izvire na ruci. Onda je Danakil Lu dohvatio njegovu šaku, i pre nego što je naišla sledeća misao krv koju je Tamis gledao već je bila njegova. Danakil Lu je dohvatio njega za šaku, i Lunu isto tako, i pritisnuo rane jednu na drugu, zboreći drugu molitvu.
     Tamisu se čekanje odužilo - izgledalo je kao večnost. Nije osećao ništa osim tupog, potmulog bola u ruci. Onda nagli led u kičmi, plamena vrelina u kanalima njegovih nerava. Huka u glavi, glas talasa...
     Mrak se sklopio iznad njegove glave kao morska voda, i on se više ničeg nije sećao...
     Do sad. Tek sad se, evo budi iz nejasnih, zastrašujućih snova, i vidi da je u svojoj sobi. Zuri u zavoj na svojoj ruci, i isti takav na majčinoj. Uz njih je Danakil Lu, ali, ovog puta, i Klaveli. I Merovi, koja je čvrsto splela šake u krilu, i načijem licu se brižnost pretvara u olakšanje: primetila je da se sposobnost prepoznavanja vraća u njegove oči.
     Gde je tata? Malo je nedostajalo da to zapita; ali je oćutao, plašeći se nekontrolisane reakcije koja bi zbog odgovora mogla nastati u njegovom izmenjenom mozgu... plašeći se tog odgovora, pamteći kakav je izraz video u Ukresovim očima. Majka mu ponudi šolju slatkog čaja, i on poče zahvalno piti; u njegovom otromboljenom telu ta vrelina, i te stimulativne trave, izazivali su prijatno bockanje. "Sad će ti biti dobro..." prošaputala je Luna, gladeći njegovu kosu gotovo zaboravljenim pokretima koji su ga vraćali u detinjstvo.
     Ali, onda se digla na noge, pogledala ka vratima, pa ka njemu. "Moram ići."
     Trapavo se digao u sedeći položaj, pružio ruku ka njoj. Ona je dotakla njegovu šaku, ali i odmahnula glavom. "Moram, Tamise... Klaveli i Danakil će te učiti kako se transferom ovladava, učiće te svemu što kao sibil treba da znaš - a počeće odmah sad, ako si dovoljno jak." Pustila je njegovu šaku i osmehnula mu se usiljeno. "Vratiću ti se čim budem mogla." Okrenula se od pitanja u njegovim očima, i izišla iz sobe.