3. TIAMAT: Karbankl

     Bogovi, šta ću ja ovde? Geja Džeruša Pala-Tion je pognula glavu, pritisnula vrhovima prstiju oči. Osećaj da je zatvorena u san nekog drugog opet joj se prišunja, a prizor pred njom postade nadrealan. Ona diže glavu i otvori oči: dezorijentacija je bila okončana. Da, ona je zaista ovde; ona stoji u Dvorani vetra; ona čeka Letnju Kraljicu, i motri na gomilu koja zajedno s njom čeka.
     Ali i sad kao da čuje pesmu jedne boginje u vazduhu, visoko iznad sebe, i sad oseća živi dah Majke Thalase kako joj smrzava telo. Drevna Dvorana prodorno je mirisala na more; hujeća pesma vetra donosila je Njen glas Džeruši, i malom skupu vernih koji su, sa poštovanjem i divljenjem, čekali na rubu Jame da ih Kraljica primi u audijenciju.
     Čekalo je i samo More, na dnu Jame, tri stotine metara ispod njih. Preko vrtoglavog 'bunara' vodio je samo jedan, krhki luk mosta, jedini način da se pređe na drugu stranu i uđe u Palatu. Iznad i ispod mosta, tanke ploče u obliku zavesa i oblaka pomerale su se i nadimale, stvarajući varljiva komešanja vazduha koja su za tren oka mogla baciti u provaliju svakog ko se na mostiću zatekao. Govorilo se: Dama daje, Dama i uzima.
     "Dama."
     "Dama..."
     Prigušeni glasovi počeli su žamoriti to ime, zato što se na drugom kraju raspona mosta najednom pojavila Letnja Kraljica. Džeruša duboko udahnu i spusti ruku, usmeravajući svu svoju pažnju na Kraljicu, inkarnaciju Boginje, koja je pažljivo zakoračila na most. Džeruša je posmatrala taj lagani, kraljičanski dolazak, blistavi oblak mlečnobele kose koji je lebdeo oko tog lica, labavu, letnjezelenu haljinu koja se nadimala kao trava, kao more. Na glavi je imala krunu od cveća i ptičjih krila prozračenu blistanjem dragulja; na prsima, trolisni medaljon sibilstva. Dama.
     Do vragova! Džeruša strese glavom: da je razbistri, i da nešto porekne. Pogleda još jednom Kraljicu, ali sad je vide jasno: pa, to nije nikakvo otelotvorenje božanstva, to je jedna devojčica od osamnaest leta koja se zove Luna. Lice izduženo od napora i umora, kretnje spore i trapave zbog trudnoće koja se bliži kraju i koja se više ni najkomotnijim haljinama ne može sakriti. Nikakve tu misterije nema, i nikakvog, baš ni najmanjeg, božanskog prisustva u ovoj dvorani.
     Osim toga, Džerušu su oči stalno podsećale da ova Kraljica ima lice jedne druge žene; a pamćenje joj je govorilo da Luna Svetlohodna nosi ambicije te druge žene u umu i srcu. Bilo je nemoguće ne zuriti u Lunu, ne zapitati se kakvim je to čudnim koracima ples sudbine zarobio njih obe...
     Slušala je redosled visokih, prodornih tonova koji su se začuli u Dvorani: Kraljica je doticala tonsku kutiju koju je držala u ruci, stvarajući zvuke koji su upravljali zastorima iznad i ispod mosta, tako da se u vetru otvarao miran prostor kroz koji su ona i troje ljudi iza nje mogli bezbedno prolaziti. Ta tonska kutija bila je tvorevina Stare Imperije, baš kao i čitava Jama, i Dvorana vetra, i cela palata iznad njih, i drevni serpentinski grad na čijem vrhu je Palata. Tehnologija je bila jedini pravi bog aktivan ovde, i to je Kraljici bilo jasno baš kao i Džeruši. Kraljica je, štaviše, danas dolazila da pokuša da pomiri ovaj bitni skup svojih ljudi sa tom istinom, ako to ikako može.
     Džeruša oseti iznenadni stezaj sažaljenja prema toj lomnoj figuri koja je prelazila most i bližila im se. Luna Svetlohodna... devojka koja se, na putu do prestola, usprotivila vladavini stranaca, vladavini koju je Džeruša tada zastupala. Ali Džeruša je verovala, i tada i sad, da je ono za šta se Luna bori pravedno, i zato, umesto da Lunu deportuje, dopustila joj je da postane nova Kraljica.
     Ali kad je nastupila Promena, i kad su tuđini, van-Tiamatovci, otišli u svemir, otišli su zauvek... bar sa stanovišta Džeruše Pala-Tion. Neće se vratiti u njenom životnom veku; prema tome, Džeruša je, ostajući na Tiamatu, učinila samu sebe izgnanicom, što sad, i ako bi se predomislila, nikako ne bi mogla promeniti. A da li se predomislila?... Džerušino lice se steže. Protrlja se po rukama; grebala ju je tkanina pravljena grubo, u kućnoj radinosti. Bogovi, toliko je umorna, u poslednje vreme... Zapita se nije li to neka bolest, ili jednostavno potištenost. Oblači se kao Tiamatovka, iako se još mnogo odeće sa drugih planeta može naći u gradu; pokušava da postigne nemoguće, da se uklopi, ovakva, sa crnom kovrdžavom kosom, kosim očima, tenom boje cimeta - oznakama koje neumoljivo pokazuju da je tuđinka. Nikad se na ovoj planeti nije osećala kao kod kuće, iako je godinama ovde službovala. Mrzela je ovaj prastari, plesnivi, misteriozni grad, baš kao što je mrzela njegovu negdašnju Kraljicu. Ali na kraju... na kraju joj je grad nametnuo svoju volju. Na kraju je to, ipak, bilo manje od dva zla.
     Neko je dotače po ramenu. Trže se, uhvaćena u trenucima nepažnje; i diže jednu ruku, odbrambenim pokretom koji je policijska obuka ugradila u njene reflekse. Zaustavi se, međutim, videćui da je ispala smešna, jer dodirnuo ju je njen muž. "Miroe", šapnu ona, osećajući kako se napetost u njoj rastvara.
     Načinio je neki zvuk vrlo blizak smehu. "A koga si očekivala?"
     Gledala ga je nekoliko trenutaka. Njegovo tuđinsko lice ovde je izgledalo jednako neuklopljeno kao i njeno. A ipak, Ngenet Miroe je Tiamatovac, rođen je ovde i ceo život je proveo ovde. Nije nemoguće da naučiš da voliš jedan novi svet... Ona samo odmahnu glavom, položi šaku na njegovu, i pogleda prema Kraljici. "Kako je njoj?" upita, pogledom još jednom obuhvatajući ispupčenost Kraljičinog trbuha. Miroe je raspolagao van-tiamatovskim medicinskim znanjem, i zato se Luna opredelila za njega da bude njen lekar, a ne za ma koga od lokalnih doktora i iscelitelja; baš kao što je Džeruši poverila poslove svoje bezbednosti.
     "Mislim da sam danas čuo dva zasebna pulsa. Mislim da nosi blizance."
     "Uuu, bogovi", promrmlja Džeruša. Pomače se sa noge na nogu, pitajući se zašto joj u poslednje vreme šake i stopala tako lako trnu.
     Klimnuo je glavom, uzdahnuo teško. "Ne bi trebalo da radi ovo što je zapela. Rekao sam joj da treba da... odustane. Da pusti letnjake da je tretiraju kao boginju. Oni od nje ništa drugo ne traže, i ne očekuju."
     Džeruša okrete glavu i pogleda ga, osećajući u sebi nailazak neočekivane razdraženosti. "Neća da bude marioneta, Miroe. Hoće da bude Kraljica. Samo zbog toga što je ženama zapala sudbina da one budu te koje ostaju trudne..." Nenadana misao ispuni joj glavu kao čudnovati parfem: Da nisam ja trudna...?
     Ngenet Miroe joj uzvrati pogled, mršteći se. "Do vragova, znaš da nisam to hteo da kažem."
     Ona obori pogled. Jesam li...?" Osećajući da čudesnost pada kroz nju kao kiša.
     "Stvar je samo u tome što je previše zapela. Htela bi da se sve preokrene odmah. Trebalo bi da se primiri, do porođaja. To je sve." Mrštenje je i dalje bilo na njegovom licu; brižnost, sada, a ne prekor. "Nositi dvojke znači imati složeniju trudnoću; to ti je poznato."
     Džeruša prisili svoju pažnju da se vrati njegovim rečima. Ne reče ništa o onome što je upravo osetila, pomislila, zamislila. Pa, nije čak ni sigurna; zaista nema razloga da sad to pominje. Pogleda opet Lunu, njen zaobljen veliki stomak. "Ako bi čekala sve do tad, letnjaci bi je u međuvremenu ugušili svojim 'obožavanjem'", reče kiselo, pomišljajući na klan Dobraventura, čije predakinje su bile Kraljice tokom vladavine Leta u prethodnom ciklusu, i koji je, naviknut na ukus vlasti, čuvao u sebi glad za vlašću svih sto pedeset godina, koliko je trajala tiamatska praktično beskonačna Zima. Još i sad su imali čvrsta konzervativna uverenja tiamatskih dalekih provincija, ali i veru da Boginja ipak više voli njih nego ovu novu, od juče slavnu osobu, koja širi nekakvu jeres i neprirodno nameće letnjacima poglede zimačke, tuđinske, tehnofilske. "Već je preterala sa pritiskom na Dobraventure, i oni su joj sad neprijatelji. Ali, ako ne nastavi da ih pritiska, oni će je udaviti. U oba slučaja njoj se loše piše."
     "Ima podršku sibilske mreže..."
     "A ko zna šta joj mreža, zapravo, govori? Niko ne razume ni na koji način mreža funkcioniše, Miroe, a osim toga ljudi polovinu sibilskih odgovora ne razumeju." Odmahnu glavom. "Ko zna da li je Luna uopšte i čuje... ili joj to samo duh Snežne Kraljice šapuće u uvo."
     Miroe je ćutao nekoliko trenutaka. "Čuje mrežu", reče najzad.
     Otklonila je pogled, pritegla o rame kaiš projektilske puške; osećala je da se između njih dvoje opet otvara jedno rastojanje - jer, te reči su je podsetile da on, sa Kraljicom ovog sveta, ima izvesnu istoriju, izvesnu vezu poverenja, koja ne uključuje nju, Džerušu.
     Opet se fokusirala na Lunu Svetlohodnu, Kraljicu, koja je počela svoj govor. Pozdravila je neveliku gomilu ostrvljana, koji su skoro svi bili sibile i sibili; oni su to prihvatili saginjući glave i malčice se komešajući. Bilo je jasno da su ispunjeni strahopoštovanjem zbog trolista na njenim grudima i zbog okruženja u koje ih je dovela, bez obzira što je njen blagi, oklevajući glas jedva nadjačavao uzdahe vetra. Ukres Svetlohodni, crvenokosi momak za koga se Luna udala, stajao je tik uz nju. Jednom rukom ju je zaštitnički obuhvatio oko pleća. Posmatrao je okupljene sibile.
     Iza njih stajala je jedna sredovečna žena sa tamnom, ali prosedom kosom upletenom u debelu kiku i prebačenom napred, preko ramena. Na grudima je imala isti sibilski znak kao i Kraljica. Zurila je besciljno preko gomile, očima koje su bile prozori sa spuštenim zastorima; ali četvrta osoba, jedna debeljušna ženica priprostog izgleda, mrmljala joj je nešto u uvo - opisujući joj scenu, verovatno.
     "Hvala vam što ste došli", rekla je Luna tiho. Njene blede šake nemirno su zahvatale nabore njene haljine. Te reči zazvučale su banalno, ali u njenim očima sijala je zahvalnost, priznanje ljudima koji su stali pred nju, i koji su naporno putovali sa raznih dalekih mesta samo da bi sad mogli ovako, sa smirenim ali dubokim poštovanjem, da je gledaju.
     "Jer..." Zaćutala je, kao da pokušava da se seti teksta, a Džeruša oseti njenu kratkotrajnu paniku. "Jer zamolila sam sve sibile Leta da dođu u Grad čim sam postala Kraljica, zato..." obori pogled; u njenim očima iznenada se našlo bolno saznanje da samo dvoje prisutnih, oboje stranci, razumeju. "Zato što mi se Dama Thalasa javila, i pokazala mi istinu koju moram podeliti sa svima vama. More je blagoslovilo naš narod svojim izobiljem i svojom mudrošću, a mi smo... mi smo oduvek verovali da Ona saopštava svoju volju kroz one među nama koji nose znak sibilstva." Njena ruka, malo stidljivo, dotače trolist. "Ali sada je, najzad, odlučila da nam pokaže jednu širu istinu." Luna se ugrize za usnu, zabaci unazad jedan pramen kose.
     A-uh, bogova mu, pomisli Džeruša. Sad će krenuti. Posle toga nema nazad.
     "Mi nismo jedine sibile i sibili", reče Kraljica, glasom odjednom jakim od vere. "Ima ih svuda - na svim svetovima Hegemonije. Bila sam van Tiamata i videla sam ih."
     Pomno-pažljivo ćutanje slušalaca prolomi se talasom žamora; njihovo zaprepašćenje preli se preko nje.
     "Videla sam ih!" Digla je ruke; oni opet zaćutaše. "Bila sam na drugoj planeti, onoj koja se zove Karemof, gde sibile nose istu oznaku, izgovaraju iste reči za transfer, imaju istu mudrost. Tamo takođe kažu..." baci pogled na svog muža, uz maleni, privatni osmeh, i pritisnu šake na trbuh, "...ono, da je 'smrt ubiti sibilu, smrt voleti sibilu, smrt biti sibila'. Ali, takođe su mi i pokazali da to ne mora da bude tako." Okrete se opet, ovog puta da uhvati slepu ženu za mišicu i povuče je napred. "Sudba Rejvenglas je sibila, baš kao što ste vi i kao što sam ja. Ali, zimkinja je."
     "Kako...?" "Nemoguće..." Novi talas zapanjenog mrmljanja prelio se preko nje; a ona je čekala da to zamre, pritiskajući šakama svoj natečeni stomak.
     "Istina je", reče Sudba polako, kad su se njihovi glasovi stišali. "'Pitajte, odgovoriću'." Te ritualne reči izgovorila je glasom prepunim emocija. "Više od polovine mog života provedoh krijući moju tajnu od stranaca i od mog sopstvenog naroda. Stranci su sve nas lagali o pravoj prirodi onoga što činimo."
     "Deo smo nečeg daleko šireg nego što smo ikad sanjali", reče Luna, stupajući opet napred. Više nikakvog oklevanja u njoj nije bilo. "Deo smo jedne mreže koju su stvorili naši preci, čak i pre našeg dolaska na ovaj svet."
     Sibili i sibile u gomili pritezali su svoju odeću, kućne izrade, i svoje kožuhe od klijevske kože, čvršće oko sebe; svako lice među njima pokazivalo je drugačiju emociju. "Ali, Damo..." poče jedan sibil. "Ali, kako može Dama..." Oborio je pogled, ostajući bez reči.
     "Majka-koja-je-more još i sad je sa vama, u vama, svuda oko vas", reče Kraljica, silom gurajući u te reči ubeđenost koju, to je Džeruši bilo jasno, više nije osećala. Boravak na drugom svetu naučio ju je i drugim istinama; takođe ju je naučio da nijedna istina nije jednostavna. "Ona je blagoslovila vaše puteve, zato što joj služite nesebično, kao i sibile svuda..."
     "Prekini to svetogrđe!"
     Sve glave se okrenuše kao jedna, ka tom glasu koji je odjeknuo ulaznim hodnikom Palate i stigao do njih.
     Džeruša se ukruti, videći Kapelu Dobraventuru kako ulazi energičnim koracima u Dvoranu vetrova. "Ka-ko se stvorila tamo?" progunđa Džeruša. Kraljica je naredila da niko od Dobraventura, a naročito ne njihova poglavarka, ne smeju više biti pripušteni u dvor, posle njihove poslednje ogorčene teološke polemike. Džeruša je naredila gardistima koji su čuvali Palatu da ovo mora biti dosledno sprovedeno; ali neki od gardista su bili letnjaci, i samo su bogovi znali - ili njihova Boginja - na kojoj strani je bila njihova prava vernost. Neko je pustio Kapelu Dobraventuru unutra.
     Džeruša, čije se lice počelo stvrdnjavati, smače kaiš puške sa ramena, i načini jedan korak napred. Miroe je uhvati za mišicu ruke, zaustavljajući je. "Čekaj." Pogleda prema gomili, pred koju je Kapela Dobraventura stupila. Džeruša klimnu glavom, spusti oružje. Ipak pođe još malo napred, ali sporije, sada samo gledajući.
     "Ova žena koja tvrdi da govori kao jedna od vas, laže!" Dobraventurin glas je drhtao od besa. "Nije prava sibila. Nije čak ni prava letnjakinja! Nosi zimačko lice, i gaji zimačku veru. Pokušala je da mi onemogući da kažem istinu - ali ja ću istinu govoriti!" Okrete se da se suoči sa Kraljicom. "Da li mi i sad osporavaš pravo da se moja reč čuje? Ili ćeš narediti tvojim strancima da me odvuku iz ove dvorane? Jer, moraće to da urade..."
     Džeruša stade, pogleda Kraljicu.
     Kraljica pogleda ka njoj, pa opet ka Dobraventuri. "Ne", reče Luna blago. "Kaži ono što moraš."
     Kapela Dobraventura se na to malo izduvala, jer je balon njenog prkosa bio probušen Kraljičinom lakom kapitulacijom. Duboko je udahnula. "Svi vi ste čuli za mene. Ja sam predvodnica klana koji je dao prethodnu kraljičansku lozu. Došla sam da vam kažem da vas je ova žena, koja sebe naziva imenom Luna Svetlohodna Letnja, dovela ovde da poseje sumnju u vašoj svesti - sumnju o vama samima, sumnju o mestu Dame u vašem životu. Ona bi htela da otrgne od vas veru i tradiciju zbog koje letnjaci jesmo. Htela bi ona, da mi postanemo kao zimci, da budemo bedni slugani tuđina koji preziru našu veru i kasape naše svete mere."
     Okrete se, sad oči u oči sa Kraljicom. "Ti ne govoriš reči Majke Thalase!" reče furiozno. "Ti nisi ona žena koja je izabrana za Kraljicu. Nemaš prava da nosiš taj znak pod grlom."
     "Nije tačno", reče Luna. Podiže glavu, da svi jasno vide radijalni trokraki znak sibilstva utetoviran u kožu ispod njenog grla, kao odjek sibilske medalje okačene preko njene odeće, na prsima.
     "Svako može da se natetovira", reče Kapela Dobraventura prezrivo. "Ali ne može svako da ima lice Zimske Kraljice. Ne postoji nikakava Luna Svetlohodna Letnja. Ti si Snežna Kraljica, Arienrod - prevarila si smrt i sve one tuđine, ne znam kako. Ukrala si presto naše Kraljice, i sad poganiš Majku Sviju Nas ovom tvojom prljavštinom!" Opet se suoči sa gomilom. Lice joj je bilo crveno od besa za koji je Džeruša znala da je neglumljen.
     Ali iz gomile se odazva glas jedne žene: "Ja poznajem Lunu Svetlohodnu."
     Kapelino široko, izbrazdano lice se namršti. Ona zaviri u gomilu. Kraljica, isto tako; a ona koja je to rekla sada se progura napred, kroz zid lica. Džeruša vide jednu robusnu tamnokosu ostrvljanku tridesetih godina; vide da se Lunino lice puni iznenadnim prepoznavanjem u trenutku kad je videla ko je to. "Klavali Bluston Letnja", predstavi se žena, a Kapelino mrštenje se produbi. "Ja sam je uvela u sibilstvo. Ona ima pravo na taj trolist, i pravo da kazuje volju Daminu."
     "Onda nek to dokaže!" reče Kapela Dobraventura, po čijem licu su, od gneva, izbijali crveni pečati. "Ako ima pravo tako da govori, onda nek to dokaže."
     Luna klimnu glavom. Sada je izgledala samopouzdanije. "Pitaj, odgovoriću", reče još jednom.
     "A, ne", reče Kapela Dobraventura. "I sibilski transfer se može odglumiti, baš kao što tetovaž može biti lažan. Nek nam pokaže pravi dokaz. Neka nam More da dokaz Njene volje!"
     Kraljica je stajala na svom mestu, osluškivala sumnjičavo mrmljanje gomile, i mrštila se pokušavajući da smisli kako da umiri njihove sumnje. Džeruša je stajala nepokretno, ali napeto, u iščekivanju da, na Kraljičin znak, izbaci Dobraventuru napolje. Međutim, znala je da Luna sad ne može da učini takav korak a da ne izgubi svu uverljivost.
     Luna pogleda preko ramena, ka Jami koja je zjapila iza nje kao opipljivi simbol njene opasnosti; pa opet ka Dobraventuri. "Majka Thalasa je sa nama, ovde je", reče ona, dovoljno glasno da je svi u gomili čuju. "Osećate li njeno prisustvo? Vode mora leže na dnu Jame iza mene. Omirišite taj vazduh, oslušnite njen glas koji vas zove." Kapela Dobraventura uzmače jedan korak, već počinjući da razvlači usne u bledi smešak iščekivanja. Ali onda joj Kraljica pruži nešto. Džeruši dah zastade kad vide šta je to. "Ovo se zove tonska kutija. Kontroliše vetar u Dvorani vetra; jedino pomoću nje moguće je preći Jamu bezbedno." Dade kontrolnu kutiju Kapeli Dobraventuri, i okrete se mostu.
     Džeruša tiho opsova. "Ne..."
     "Luno!"
     Džeruša začu taj uzvik Ukresa Svetlohodnog, koji je pružio ruku za njom u trenutku kad je počela da se udaljava od njega.
     Kraljica baci pogled preko ramena; nešto u njenom pogledu ga zaustavi. Ostao je nepomičan, sa stravom na licu. Ona se opet okrete, diže ruke, i, sagnute glave, progunđa nešto nerazgovetno, što je moglo biti molitva. Džeruša vide da joj je telo malo zadrhtalo, kao da je prešla u sibilski transfer. Jauci vetra odjeknuše glasnije u iznenadnoj, potpunoj tišini dvorane; Kraljica zakorači na most.
     Vetar ju je dohvatio, zanjihala se, u jednom trenutku se skamenila, zatim povratila ravnotežu i načinila drugi korak. Džerušine šake se stegoše; oseti talas mučnine u stomaku, sećajući se svojih zastrašujućih, vrtoglavih prelazaka preko tog raspona. Odupre se želji da zatvori oči.
     Kraljica načini i treći korak prema propasti, boreći se da je vetar ne baci. A tada se nešto dogodi. Džeruša diže pogled kad i Kraljica: udahnu duboko, zapanjeno. Sudaranje i hujanje ploča za usmeravanje vetra poče da se stišava, vetar se poče prosipati iz njih i zamirati... gore, u visinama, otvor iznad Jame se sklapao, zatvarao. Sunčana iluminacija, plava i zlatna, strujala je u mlazevima kroz ploče, oblikovane poput oblaka i jedara, sad već nepomične, i obasjavala Luninu kosu, stvarajući utisak oreola. "Tako ti skota života..." prošaputa Džeruša, osećajući kako se Miroeva šaka steže oko njene mišice, strahopoštovanjem do bola.
     "Za ime Dame Thalase", odgovori njegov glas, dubok, rezonantan; iako je Džeruša znala da on u to ne može biti stvarno uveren.
     Lagano mrmljanje širilo se kroz gomilu; jedan po jedan posmatrači padoše na kolena, sigurni da su u prisustvu čudesnog, Boginje, Njene izabranice... tako da na kraju samo Kapela Dobraventura ostade stojeći. Džeruša vide kako i Kapela, najzad, klima glavom, priznajući poraz. Kraljica je stajala još jedan trenutak: glava visoko uzdignuta, lice - maska koju Džeruša nije mogla pročitati. Vazduh je mirovao, drevna dvorana i svi u njoj kao da su bili skamenjeni. Onda Luna Svetlohodna najzad pođe sa mosta, natrag; stupi na čvrsto tlo.
     Osvrte se, ka zaustavljenim pločama, kao da čeka nešto. Ali one ne počeše ponovo da se kreću; Zidovi kupole iznad Jame ostadoše zatvoreni. Kraljica duboko uzdahnu, pri čemu su joj se pleća vidno digla i spustila; i na njenom licu videli su se tragovi onog strahopoštovanja koje je ućutkalo gomilu. Opet je pogledala ispred sebe, videla belo, nevericom ukočeno lice svog muža. Stade opet uz njega; Džeruša vide oklevanje blisko strahu, u njegovim očima, kad ga je opet uhvatila za ruku. Okrenuvši se opet gomili, Kraljica reče: "Volja je Gospe Thalase da ja budem ovde, i da vi budete ovde sa mnom." Pokretom ruke pokaza most iza sebe, sada bez vetra, otvoren svakome ko ga želi preći. "Ovo je Njen znak vama, da je došla istinska promena; nama više nisu zabranjeni zimački načini postupanja."
     Zastala je, posmatrajući njihova lica; i njeno lice bilo je izmenjeno osećanjima koja su igrala preko njega. "Mi jesmo oni koji jesmo", reče ona, "i naši stari običaji oduvek su nam značili opstanak. Ali ničiji običaji nisu jedini mogući, niti najbolji. Menjanje nije uvek zlo, ono je sudbina svih stvari. Uskraćivanje onih znanja koja su nam mogla dati bolji život - to nije bilo po volji Boginje, nego po volji stranaca. A oni su otišli. Tražim od vas da sad sarađujete sa mnom, da ispunimo volju Daminu, da donesemo promene..."
     Kapela Dobraventura baci tonsku kutiju na tlo i ode iz Dvorane, opet krupnim i energičnim koracima. Eho tog pada ode za njom u mrak. Svi ostali posmatrači ostadoše, pogleda uperenih u Kraljicu, čekajući šta će dalje biti; spremni da slušaju, spremni da ispune volju Daminu kako Kraljica kaže.
     "Kako je to izvela, Miroe?" promrmlja Džeruša. "Kako?"
     Samo je odmahnuo glavom, sa nevericom na licu. "Ne znam", reče. "Ali se samo nadam, da ona zna... jer, ono nije izvela sama."
     Džeruša diše pogled, poče pretraživati avetinjske senke u visinama, a u pamćenju brzo vrteti slike prošlosti. Ali njeno poznavanje istorije ovog mesta obuhvatalo je samo dve poslednje decenije. Naslage prašnjavog vremena, avetima pohođene godine grada Karbankla, protezale su se desetinama vekova u prošlost. Džeruša protrlja mišice, osećajući kako se zidine grada stežu oko nje kao hladni zagrljaj groba, i ne reče ništa više.