44. TIJAMAT: Karbankl

     "Geja Džeruša, drago mi je da si tu..."
     Džerušino lice se malo zgrčilo. Kraljica se bila okrenula ka njoj, sa osmehom i dignutim rukama. Džeruša klimnu glavom i pokuša da odgovori osmehom, dok je Luna pokretom ruke pokazivala prema kompjuterskom ekranu koji je, krcat podacima, ležao kao magična barica u površini radnog stola/terminala iza nje. "Celo popodne radim na ovome, a sad je najednom počelo da odbija sve moje komande. Govorim da sam ja Kraljica, međutim to njega ne impresionira." Nasmejala se, vedro ali i sa zgražanjem. "A svi fajlovi za pomoć su na sandiju."
     Džeruša se nagnula pored nje i osmotrila ekran. "Ja sandi ne pamtim dovoljno ni da nađem put do WC-a, a kamoli da čačkam po mozgu nekog računara." Pisani sandi bio je ideografski, i nije imao nikakve sličnosti sa govornim. "A nikad ga i nisam znala dobro... Jesu ti podaci spremljeni bezbedno?" Luna klimnu glavom. "Onda ga jednostavno ugasi, i počni iz početka; to jeste dosadno ali meni uvek uspe."
     Luna ju je pogledala blago užasnuto, ali je slegnula ramenima i klimnula glavom. Pred Džerušinim očima, postupila je po tom savetu.
     "A-haaa... Ovo je bolje. Ej, hvala..." Luna se okrete u obrtnom mekanom sedištu i zavali na naslon. "Jesi li iskrsla samo zahvaljujući tvom natprirodnom osećanju za pravi trenutak, ili si htela o nečemu da razgovaramo?" Pogled tih očiju navede Geju Džerušu da se odjednom zapita nema li Kraljica natprirodno osećanje za istinu.
     "Pa, hmm... da, ima nešto." Sela je u susedno takvo sedište, na uglu radnog stola. Posmatrala je svoje ruke - izborane, sa sve krupnijim zglavcima prstiju, i sa žuljevima koji, posle tolikih godina, kao da su postali deo njenog bića.
     "Kako ti ide, u poslednje vreme?" upita Luna blagim tonom. "Da li ti je život bez Miroea postao lakši otkad se Hegiška vratila, ili teži?"
     Džeruša je pogleda, shvatajući da njih dve zapravo nisu imale, već nedeljama, vremena da ovako porazgovaraju, kao dva ljudska bića; nisu uspele da ga ukradu, da bude njihovo privatno vreme. "I lakše i teže, rekla bih."
     "Da." Lunine oči postadoše daleke, kao da su joj se misli rasule na vetru. "To bi, zaista, i bila istina... I lakše, i teže." Uvrnula je dugi pramen blede kose između prstiju, počela ga rasejano vezivati u čvor i razvezivati. "Prisutnost Hegemonije dala je svim stvarima na Tijamatu dvostruku snagu." Bacila je pogled na terminal, deo sistema koji je ležao inertan i neupotrebljiv tokom cele njene vladavine - sve dosad. Luna je tek pre nekoliko nedelja stekla kakvu-takvu kompjutersku pismenost: ta istina bila je, i sad, Džeruši gotovo neverovatna. "Dvostruku snagu, a i dvosmislenost..."
     U tim rečima Džeruša vide B. Z. Gundalinua, kao sliku u ogledalu. "Treba da popričaš sa Bi-Zijem, Luno."
     "Popričala sam", reče Luna. "Ja se s njim viđam nekoliko puta nedeljno..." Njen ukočeni pogled se slomi. "Ali ne sama. Ne mogu, Džeruša..."
     "A šta misliš da bi on, kao, uradio?" reče Džeruša uzvijajući obrve.
     "Stvar je u onome što bih mogla ja uraditi." Luna porumene. "Kad ga gledam, kad govori... Mislila sam da sam sa godinama postala imuna na ta osećanja... otupela. Da sam posle svega onoga što smo Ukres i ja ... izgubili ... došla dotle da od života uistinu želim samo još jedno, a to je da konačno, jednog dana, budem ostavljena na miru. Da imam mir..." Odmahnu glavom. "Ja Bi-Zija praktično nisam ni poznavala, Dže... u ono vreme. Pre mnogo godina. A sad, kad ga gledam, želim ga..." Stisla je pesnice. "Ne razumem to. Čak ne znam da li je uzrok toga na mojoj, ili na njegovoj strani. Ali, nemam dovoljno pouzdanja u sebe da..." Njen glas utihnu i nestade.
     "To je najneverovatnija stvar koju sam od tebe čula za poslednjih dvadesetak godina", reče Džeruša. "Duguješ mu to, da se s njim sretneš nasamo. Morate porazgovarati. O deci." Lunino lice se stisnu poricanjem. "Misliš da on ne zna. E, pa, zna..."
     Luna je naglo salete pogledom. "Ti si bila kod njega, je l' tako?"
     Geja Džeruša klimnu glavom.
     "Kako je on...?"
     "Do dupeta je potonuo u administraciju. Ali, ne vidim da se on zbog toga kaje. Zasad."
     "O čemu si pričala s njim?" Lunin izraz lica se naglo promeni. "Džeruša, da ne misliš ti da odeš s Tijamata?"
     "Ne." Džeruša zamalo da se nasmeje: to pitanje je bilo tako daleko od onog što je imala na umu. "Ne mislim... Nego je on tražio da se vidimo." Udahnula je duboko. "Ponudio mi je zaposlenje, Luno. Da budem glavni inspektor."
     Luna je netremice zurila u nju, tiho prebirajući po mislima. "Pa, onda, radićeš za Hegemoniju, je li to...?"
     Opet za Hegemoniju. Džeruša je čula kako zaista glasi pitanje koje joj se ovde postavljalo. Pitanje koje je očekivala. Kad je, u ranijim vremenima, radila za Hegemioniju, bila je neprijatelj ove planete, mada sama nije sagledavala stvari na taj način. "Radiću za Bi-Zija", odgovori ona.
     "A tvoj položaj upravnice pandura, kod mene?"
     "Ako bih pristala da budem glavni inspektor, našlo bi se nekoliko ljudi u koje imam poverenja da preuzmu moj položaj. Pogledaću da se to sredi valjano."
     "Znači odlučila si se?"
     Malo je nedostajalo da odrečno odmahne glavom. Oklevala je, shvatala da se, uistinu, jeste odlučila. "Mislim da ću tamo biti od veće koristi", reče lagano, "svima nama. Poznajem obe strane. Bi-Ziju je potrebno da iza sebe ima ljude sa iskustvom te vrste... Potreban mu je neko ko će mu čuvati leđa."
     "A ko će onda meni da čuva leđa?" progunđa Luna pomalo tužno.
     "Bi-Zi." Džeruša se osmehnu. "On, i ja, zajedno." Opet pogleda svoje šake, i prestade se osmehivati. "Luno, od Miroeve smrti pa sve do danas imala sam osećaj da moj život tone u istu, utabanu putanju, sve dublje i dublje. Nije mi dovoljno sve ovo što jesam, imam, i radim... Mislim da mi treba ovo, treba mi taj izazov, te glavobolje, konfrontacije, problemi - treba mi jedan dobar jak udar kulturnog šoka da bi se moj život opet pokrenuo." Bacila je pogled ka terminalu koji je iza Kraljice i sad čekao poput netremičnog oka. "Osim toga, eto, i posle dvadeset godina nedostaje mi akcija."
     Luna klimnu glavom, stiskajući usne. Džeruša vide u njenim očima razumevanje; ali, i dubina razočaranja i gubitka.
     "Samo će površina stvari biti drukčija", reče ona, ali ne baš sigurna koga zapravo hoće da umiri. "Svi smo mi na istoj strani, stremimo istom cilju. I uvek ćemo."
     Luna Svetlohodna se okrete da pogleda u varljivo toplo i svetlo terminalsko oko. "Jedino što uvek ostaje isto", reče ona, "jeste promena."