4. TIAMAT: Karbankl

     Ukres Svetlohodni zastade na ulazu u odaju koja je nekad bila prestona sala, kad je Palata pripadala Snežnoj Kraljici; i ostade tako, najednom nesposoban da se pomakne, kao da je pao pod uticaj neke čarolije; u tron zureći, obuzet njegovom nebeskom lepotom. Prestone vijuge od livenog i duvanog stakla izgledale su kao rezbareni led. U njihovim prevojima svetlost je caklila uhvaćena, po njihovim sjajnim površinama je tekla, tako da se najzad činilo da presto poseduje neko svoje unutrašnje zračenje.
     Njemu se bilo učinilo da je presto na neki natprirodan način živ, onog prvog dana kad je ušao u ovu prostoriju i video kako na njemu sedi ona: Arienrod, Kraljica snega, koja je na sebi, nemoguće, nosila lice Lune, njegove ljubavi zauvek. I danas je presto ostavljao na njega sličan utisak, čak i posle svih onih godina koje je proveo kao Arienrodin ljubavnik... čak i sada, kad je na njemu ugledao Lunu, kako sedi, sa licem Arienrod na sebi; sedi bez ijednog zvuka ili pokreta, u ogromnom belom prostoru, u sred noći, kao zalutala mesečarka.
     Udahnuo je duboko, oslobađajući se stezanja u prsima, razvrgujući omađijanost. Prisili sebe da krene u salu. Preko velikog prostora belog saga pređe nečujno kao duh - kao svoj sopstveni duh, pomisli. "Luno", reče tiho, da je upozori.
     Trgla se celim telom, okrenula na tronu, zagledala se u njega. "Šta radiš ovde?" upita je on. Začu u svojim rečima oštricu besa, nenameravanu, i reče žurno: "Trebalo bi da se odmaraš, da spavaš... Mislio sam da ti je Miroe dao nešto za uspavljivanje." Posle sastanka sa sibilama, ovog popodneva - kad je zaustavila vetar - popela se stepeništem na ovaj nivo Palate, lica pepeljastog od umora. Tad mu je dopustila da joj pomaže u hodu, tokom uspona; osećao je da se sva trese od iscrpljenosti. U poslednje vreme nije imala nikakve rezerve snage; svu snagu je davala rastućem detetu, ili deci, u sebi.
     Tad joj je pomogao da uđe u njihovu spavaću sobu, a Miroe Ngenet joj je dao topao napitak od trava, za umirenje, i zabranio da je ma ko uznemirava - čak i sam Ukres. To je Ukres prihvatio bez raspravljanja. Kasnije, kad je došao da i sam legne, ona je spavala.
     Ali, probudio se u sred noći i našao da je krevet prazan, pored njega, pa je krenuo u traganje. Nije očekivao da će je zateći ovde, ovako. "Luno..." reče on opet, kao da oprobava, kao da jedan deo njega ni sad nije siguran da li na prestolu vidi nju ili, ipak, onu raniju. "Jesi li... kako se osećaš?"
     Na te reči, lice joj se opustilo, kao da je u njegovom licu bilo nečega što ju je uznemiravalo. Klimnula je glavom; umršena, mlečnobela kosa padala joj je preko ramena. Odjednom je to opet bila njegova zavetovana, i jedva nešto više od devojčice; samo, porcelanska poluprozirnost njene kože bila je zgnječena umorom a šake su pritiskale trudni trbuh. "Dobro", reče ona nejako. "Probudila sam se. Nisam mogla opet da zaspim..." Rukom je zabacila kosu unazad sa lica. "Bebe mi ne daju da mirujem." Osmehnu se; ta pomisao joj unese boju u obraze.
     "Dve", šapnu on, prilazeći bliže, penjući se na platformu oko prestola i stajući pored Lune. "Bogov... Boginje mi", reče, u poslednjem trenutku se setivši da upotrebi tiamatsku a ne tuđinsku zakletvu, "to znači da smo dvostruko blagosloveni." Ngenet mu je saopštio tu vest, ali tek pošto ga je opomenuo da ne sme narušavati Lunin odmor.
     "Da." Načinila je, sa tri prsta, trijadni znak Majke-koja-je-more. Ruka joj opet pade, maltene mlitavo, iako je nastavila da se smeška i da sija čudesnim. On pogleda utetovirani sibilski znak ispod njenog grla; pokri njene šake svojima na oblom nadignuću njene meke bele spavaćice. Nekada, davno, verovao je da njih dvoje ne mogu imati dece jedno s drugim; to isto verovala je i ona. Po letnjačkoj tradiciji, "smrt je voleti sibilu...". Zbog te izreke, i straha iza nje, raskinuli su svoju vezu, iz istih razloga on je došao u ovaj grad... u Arienrodine ruke.
     Ali izreka nije istinita: dokaz, evo, leži pod njegovom šakom. On oseti pokret; začu Lunin blagi smeh kojim je reagovala na njegov iznenađeni uzvik. Ona ustade sa prestola, pokretom koji je bio graciozan i pored sve nezgrapnosti. Oduvek je on bio očaran njenom nesvesnom elegancijom kretanja; elegancijom koja je do te mere bila sastavni deo Lunin da ona nije ni znala da je ima. Sećao se kako je beskrajno trčala plažama Neita, ostrva koje je bilo njihov zavičaj; video ju je, u svome duhu, kako se pentra po kršu u potrazi za ptičjim jajima i 'slanim korovom' i nikad, nikad se ne oklizne; ili kako juri po uzanim, od kamena izgrađenim zidovima između 'pregrada' za gajenje klija u plitkom moru, i nikad ne padne u vodu. Pamtio je kako je plesala, i kako ju je držao blizu, u naručju, dok muzičari izvode pesme stare... Luna nije visoka, a u ono doba bila je tako vitka da joj je baka uvek govorila da gotovo i nema senku; ali, fizički je bila jaka - on nije znao ženu jaču od nje. Snaga i gracioznost bili su u njoj jedno; retko kad je posumnjala u reakcije svog tela, a ono ju je retko kad izdalo.
     Ngenet mu je rekao da blizanci u trudnoći predstavljaju dvostruki napor za ženino telo, naročito pod ovakvim okolnostima, kad Luna beskrajno i neumoljivo goni sebe u nove poslove. Ukres je pokušavao da je urazumi, ali ona nije htela da stane i da se odmori, čak ni na njegov zahtev - kao što, uostalom, nikad nije odustala ni od jednog poduhvata u koji je verovala, čak ni zbog njega. Mogao se sad samo nadati da je telo neće izneveriti ni ovog puta, nego da će odoleti i nositi je sve do trenutka u kome će njihova deca biti rođena, i rođenjem doneta u taj novi svet koji ona tako opsesivno pokušava da stvori. Njena snaga volje oduvek je bila u jednakoj meri deo nje, i jednako se, po njenom uverenju, podrazumevala, kao i njena snaga tela. Povremeno baš i nije bilo lako voleti je: dešavalo se da njena tvrdoglavost dođe u sudar sa njegovom naglošću. Ali njihova pomirenja uvek su bila slatka, nekada, davno, u Letu... "Volim te", promrmlja on. Zagrli je, osećajući da senke izgubljenog vremena spadaju sa njih dok su tako blisko zagrljeni. Ona ga poljubi u usta, sklopljenih očiju; njeni očni kapci... krhka lavanda.
     "Šta si radila ovde?" Naklonom glave pokazao je ka prestolu, kad su im se usne razdvojile; upola uplašen da to pita, ali, ipak, pitajući.
     Odmahnula je glavom kao da ni sama ne zna. "Htela sam da znam... kako se ona osećala kad je bila Kraljica." Arienrod. "Danas... danas sam zaista bila Dama, Ukresence." Nehotice je upotrebila njegov nadimak iz detinjstva. Ali u njenom glasu više nije bilo nimalo detinjstva, i on najednom oseti hladnost u sebi.
     Dama nije Kraljica. Nije to rekao glasno, bojeći se njenog odgovora. Kraljica letnjeg naroda bila je uvek, po tradiciji, svome narodu samo simbolična vladarka, predstavnica Thalase, Majke-koja-je-more. Ali od same prve ceremonije Luna je predvodila kao Dama, odstupila je od rituala i tradicije. Tvrdila je da tako hoće Boginja, da sa ovom Promenom nešto mora početi stvarno da se menja. Znao je da ona više ne veruje u tu Boginju; ne od kad je saznala istinu - da su sibile živi terminali jednog računara, a ne Thalasine izabrane govornice mudrosti; da sibile postoje na svim svetovima u sastavu države Hegemonije, a verovatno i na svim drugim planetama negdašnjeg Carstva; i da siblile i sibili saopštavaju mudrost jedne veštačke inteligencije, a ne 'Majke Thalase'. Ali Luna mu je rekla da sibilski um ponekad govori njoj, a ne jednostavno kroz nju; da joj je sibilski um naredio da povede Tiamat ka tehnološkom prosvetljenju koje je Hegemonija tako dugo sprečavala. Tada mu se činilo da je to pomisao neverovatna u istoj onoj meri koliko mu se poslednjih nedelja ideja o 'boginji' činila neverovatnom... sve do današnjeg događaja, kad je video šta je učinila u Dvorani vetra. "Kako si ono izvela?" upita on najzad. "Ono, danas. Kako si zaustavila onu vetrušinu?"
     Digla je pogled ka njemu; oči su mu bile ojađene i prazne. "Morala sam", reče glasom tankim poput končića. "Morala sam, pa sam učinila..." Končić se prekinuo.
     "Pa, dobro, ali zar ne znaš kako?" prošaputa on.
     Odrečno je odmahnula glavom, pogledala dole; ali njeni prsti uzdigli su se do sibilskog znaka na prsima, pod grlom. "Nešto u meni je znalo. Navelo me je da to uradim, da bi mi oni poverovali..."
     Njegove šake ispustile su je, refleksno. Digla je pogled ka njemu, njene blede trepavice letele su gore-dole; oči, boje ahata, pune naglog bola. Zagrlio ju je ponovo; ali nije bilo isto. "Vrati se u krevet", promrmlja on u njeno uvo. "Trebalo bi da se odmaraš."
     "Ne mogu. Ne mogu da se odmaram."
     "Idemo, držaću te. Pomoći ću ti..." Poveo ju je dole, sa platforme; oslanjala se čvrsto o njegovu ruku, ali njen pogled je nastavio da luta dvoranom, osvetljenom sada jasno kao u sred dana. Pogledao je za njenim pogledom, preko ćilima nalik na snežnu ravan; setio se kako su se tu nekada vrzmali Arienrodini dvorjani, kud koji, kao prosuti živi dragulji, u onoj njihovoj blistavoj odeći u bojama duge. U ovoj sali sa tavanice su visili tanani, laki velovi, ukrašeni nebrojenim sićušnim zvoncima koja su se oglašavala svojim slatkim glasićima, povremeno, kad bi nasumična strujanja vazduha uznemirila velove.
     Izašavši iz prestone dvorane, našli su se u zatamnjenim gornjim sobama gde sad nije bilo ni posluge. Laknulo mu je kad je video da će s njom biti sam; nameravao je da ljubomorno čuva ove ukradene trenutke. Kad su se, na Promeni, njih dvoje opet sjedinili, poverovao je da će se za njih sve promeniti. I promenilo se... ali ne na onaj način kako je on to hteo. Niti se opet uspostavilo ono što je nekad bilo. Luna više nije bila samo njegova, njegova nevina letnjačka ljubav. A on više nikad neće biti onaj naivni ostrvski momčić kome je ona obećala svoj život; za to se pobrinula Arienrod.
     Pokušao je da je povede ka njihovoj sobi, ali ona odmahnu glavom. "Ne ide mi se natrag u postelju. Hajde da šetamo. Pokaži mi palatu - sve njene delove."
     "Šta, zar sad?" reče on. "Zašto?" Bila mu je obećala, posle Arienrodine smrti, da njih dvoje nikad više neće nogom kročiti u palatu. Poverovao joj je, poverovao je da ona neće, kao ni on, želeti da je išta podseća na sve što se ovde događalo.
     Međutim, ovo mesto ju je ipak privuklo sebi, kao što magnet privlači gvožđe; kao da je i to bio deo one unutrašnje prinude koja je ovladala njome na Promeni. Činilo se da joj boravak ovde ne prija, kao ni njemu; znao je da Lunu zastrašuje ogromnost ovog mesta, ovdašnje osoblje sačinjeno od mrtvački ozbiljnih poslužitelja koji su svi zimci, tuđinstvo ovdašnjeg luksuza uvezenog sa drugih svetova. Retko kad je zalazila izvan jednog malog kruga prostorija, kao da se plašila da bi negde, usput, u nekoj dvorani ili hodniku sa stubovima, mogla da zaokrene na pogrešnu stranu i da se zauvek izgubi u vremenu. Samo Snežne Kraljice su stanovale ovde, vladale odavde, kao svetovne vladarke u saradničkim odnosima sa van-Tiamatovcima koji kontrolišu sudbinu Tiamata; nikad nijedna Letnja Kraljica tu nije bila, nikad do sad. Ipak Luna je odbijala da ode odavde, da sebi svije dom među svojim narodom, među pažljivo-motrećim, smirenim licima i dobro znanim postupcima letnjaka u karbanškom Donjem Gradu.
     A sad je, kroz nemu ponoć, lutala dvoranama ove Palate kao nemirni duh, tragajući za pitanjima bez odgovora, i za odgovorima koje bi bilo bolje ne čuti... prisiljavajući njega da joj pokazuje put. "Zašto?" reče on ponovo.
     Pipnula je svoj trbuh, obećanje novog života u njoj. "Zbog ovog", reče nežno, spuštajući pogled.
     Klimnuo je glavom, pomiren sa sudbinom iako nije stvarno shvatio. Poveo ju je kroz sobe i hodnike, tako da ih prođu sve, jedan po jedan, sprat po sprat; pokazivao joj je i ona mesta koja su joj već bila poznata - i objašnjavao na koji način se uklapaju u palatu njoj nepoznatu: mesta obična, zajednička, prazna; mesta izuzetna, izvrsna, i perverzna. Svetlost ih je pratila iz prostorije u prostoriju, svaki put po njegovoj izgovorenoj komandi; otkrivala kitnjaste krivine spiralno izrezbarenih ragastova vrata, rubove plafona ukrašene gipsanim reljefima u vidu školjki, svodovne zakrivljenosti prostora, spiralne stepenišne 'bunare' u kojima se uvek osećao kao da se penje ili silazi kroz srce neke školjke.
     Uvozna tehnička roba zahvaljujući kojoj je, svojevremeno, ova palata njegovim novootvorenim čulima izgledala kao zemlja čuda, sad je ležala na sve strane poput koruba mrtvih buba: efemerna najezda gamadi. Stranci su onesposobili bitne komponente prilikom svog odlaska sa Tiamata. Ali je palata, poput ostalih delova grada Karbankla, živela večno, po nekim svojim zakonima, sa svojim nezavisnim izvorima energije, kao što je uvek i bilo, doklegod ljudsko pamćenje seže. Sedefasti zidovi dvorca bili su prekriveni zidnim slikama, muralima; takođe tapiserijama, ogledalima, i raznim umetnički izrađenim predmetima. Te površne dekoracije dodavane su tokom vekova, voljom raznih zimskih vladarki, ali sama palata, sa svojim neizbežnim motivima mora, ostajala je nepromenjena. On se proteklih godina bezbroj puta zapitao ko je, i kad, mogao sagraditi ovako čudno mesto, i zašto. Sada, stupajući kroz odaje koje prodorno mirišu na arhajsku drevnost, on oseti novotnost svog života, i Luninog, oseti jasnoćom maltene zastrašujućom.
     Provede Lunu i kroz one prostorije koje su, nekad, sačinjavale njegov stan, natrpane ostacima najmodernije tehnologije koju mu je Arienrod dozvoljavala da unosi i da se tako zabavlja. Celog života goreo je od radoznalosti u vezi sa tehnomagijom tih tuđina iz svemira, tih ljudi koji su narod njegovog oca. U Karbankl je i došao tragajući za nečim što je u njegovom životu nedostajalo. Međutim, Karbankl nije popunio tu prazninu u njemu; nije to uspelo ovom gradu, ni njegovim stanovnicima, ni nebrojenim uvoznim aparatima koje je pokvario obuzet potrebom da ih prouči... Jedino je naučio koliko vešto narod njegovog oca krije svoje tajne od naroda njegove majke.
     Provede Lunu kroz skriveni prolaz iz njegove sobe direktno do Arienrodine. Luna se poče osvrtati po spavaćoj sobi Snežne Kraljice, iz koje se otvarao panoramski pogled na more, i u kojoj je nameštaj bio odjek blede opalescencije zidova - stolice, stolovi, sedišta sa jastučićima, sve napravljeno od nekog materijala koji je ličio na poliranu školjku. Nikad nije doznao da li su to samo vešte imitacije, ili na nekom svetu - možda čak negde u sveobuhvatnom okeanu Tiamata - žive školjkasta stvorenja koja zaista izrastaju do takve veličine.
     Luna baci pogled ka postelji, ka izrezbarenoj uspravnoj ploči iza uzglavlja, sa istim takvim motivima spirala, školjki i dragulja. Njemu je Arienrod, kad se budila, izgledala kao Majka-koja-je-more kad se diže iz talasa, ali joj to nikad nije rekao, jer se plašio da bi mu se smejala.
     Luna mu uzvrati pogled, očima punim mračne radoznalosti. Onda se naglo okrete od njega, najednom tražeći izlaz.
     I stade, zapanjena, zagledana u zid ispred sebe: Arienrod ispred nje, Arienrod obučena sva u duge. Slika - umetnička slika na platnu, ne hologram; ipak, njemu je ta slika uvek izgledala stvarnija od ma kog trodimenzionalnog prikaza Arienrod, pa, maltene, i od Arienrod same. To platno je izgledalo kao da je umetnik u njega zarobio njenu dušu. Pa i sad mu se učini da ga Arienrodine oči sa portreta gledaju, i da gledaju Lunu, oči sveznajuće, oči sažaljevajuće, i zlobne.
     Luna polako pođe napred, pruži ruku, prstima pipnu šaku žene na slici, napola plašljivo. Ostade tako, neko vreme, dodirujući ruku slike, kao da je hipnotisana. Ukres je prenosio pogled sa njenog zacrvenelog, zapanjeno-ukočenog lica na Arienrodino bledo, hladno, predznanjem ispunjeno, kao da joj je maločas javljena neka tajna o Ukresu i Luni, tajna koju njih dvoje nikad neće saznati.
     Pođe napred i stade iza Lune, opet je zagrli. Ona je i dalje stajala licem u lice sa tom slikom koja je, maltene, mogla biti ogledalo. Oseti njeno drhtanje, unutar toplog obruča njegvih ruku koje nisu uspevale da je zaštite od Arienrodine uspomene - od Arienrodinog nasleđa.
     Posle nekog vremena Luna otrže pogled od slike, i dopusti mu da je povede van. Kad se nađoše opet u pustom hodniku, on progunđa: "Jesi li spremna za spavanje?" tako tiho da se čak ni odjeci ne probudiše.
     Ali ona odmahnu glavom; njene oči sa purpurnim senkama pogledaše gore, u njega. "A gde je ona soba gde smo se mi..." Spusti pogled na okruglinu svog trbuha. "Hoću da je vidim."
     "Luno, ovo..." Zaćuta. "Pa dobro", reče grubo. "Pokazaću ti gde je. Ali ako ikad više budeš išla u nju, ići ćeš sama."
     Klimnula je glavom. Oči su joj bile pune izvinjenja. Poveo ju je nazad kroz hodnike, koračajući protiv svoje volje, protiv toka vremena, dok najzad ne stigoše do jedne zaključane sobe. Niko je nije ni dotakao, ni otvorio, ni u nju ušao, od Arienrodine smrti. On čak nije bio siguran da li su spremna da reaguju na dodir ma čije šake osim njegove.
     Prislonio je dlan na ploču brave, a vrata kliznuše u stranu kao da ga izbegavaju; svetla se upališe unutra i brilijantnost im zaseni oči, umnogostručena odbijanjem od jednog do drugog ogledalisanog zida. I zidovi i plafon bili su sasvim pokriveni ogledalima, koja su vraćala ka njima slike njihovih lica i tela, viđenih iz svakog ugla, dok su ulazili; u toj multiplikaciji pokreta on stade, obuzet vrtoglavicom. Bio je zaboravio kako mu se, od ulaženja u ovu prostoriju, i misli svaki put zavrte.
     Pogleda ka sredini sobe, ka jedinom komadu nameštaja ovde; ka postelji. Čaršavi i pokrivači i sad izgužvani, netaknuti od kad je neko, poslednji put, ležao tu... od one noći u poslednjem Festivalu Zime, kad je Luna došla u Palatu i izvukla njega, Ukresa, iz žive smrti. Pogledom potraži ono jedino razbijeno ogledalo, nađe ga: rasprsnuta površina zatamnjena sasušenom krvlju. Njegovom. Bilo je to onog trenutka kad je udario pesnicom po svojoj refleksiji i po svemu u šta se pretvorio. Sećao se kako je tad krv potekla, crvena i topla, dokazujući mu da je još živ, vitalan, mlad; da nije ostario i umro, iza bezdušne maske sopstvenog lica.
     Sećao se kako je ovde vodio ljubav sa Lunom, tu, u tom krevetu, u ovoj sobi; kako su uspeli da ponovo upale vatru svog zajedničkog življenja, i da posade seme novog života u nju...
     Baci pogled ka Luni, na vreme da primeti grč bola koji je prešao njenim licem. Nije znao da li je to fizički bol ili bol od uspomene, ali, čim se okrenuo ka vratima, ona sasvim voljno pođe za njim. Iziđoše, i dok je opet dodirom šake aktivirao mehanizam za potpunu blokadu tih vrata, ona prošaputa: "Neću nikad više da je vidim. Ni da je iko drugi ikad vidi..."
     Klimnuo je glavom, nadajući se da će to biti kraj njihovih noćašnjih bolnih reminiscencija. Ali ona pogleda uz spiralno stepenište koje se dizalo u tajnoviti mrak, gore. "Kuda ono vodi?"
     "U Arienrodinu privatnu radnu sobu", reče on. "Nikad nikog nije puštala gore..." Pođe, uviđajući iznenađeno da je sad on taj koji vuče napred. Pošla je za njim polako, obazrivo, uz uske stepenike, kroz pod još jednog sprata, i na taj pod.
     Dah mu zastade; začu iza sebe Lunin mali uzvik zapanjenosti. Prostorija u kojoj su sad stajali bila je na samom vrhu cele Palate - i na vrhu celog grada. Sastojala se od jedne kupole, prozirne, koja se završavala zvezdastim vrhom; iza kupole, odasvud, okruživala ih je žareća kovačnica noćnog neba, i u njoj razgorena nebrojena sunca zvezdanog jata u koje je ovaj nestalni solarni sitem dolutao pre mnogo eona. Tiamatov veliki, jedini mesec nije bio vidljiv ove noći, ali se zato jedna zvezda iznad njihovih glava, među hiljadama drugih, isticala blistavošću: Zvezda Leta, čiji jači sjaj znači da se Tiamatov dvo-sunčani sistem primiče crnoj jami koja je zarobila oba tiamatska sunca, zvana Blizanci, i učinila ih svojim pratiocima zauvek.
     Crna jama, ili crna rupa: astronomski objekt čija je gravitacija tako moćna da joj se čak ni svetlost ne može otrgnuti. To nebesko telo tuđini su nazvali 'Crnom kapijom', a među stvarima koje nikad nisu pristali da dele sa narodom Tiamata bili su i zvezdani brodovi sposobni da zarone u crnu jamu, da je iskoriste kao prolaz u drugu realnost, radi putovanja bržeg od svetlosti. Kroz tu kapiju moglo se stići na sedam drugih svetova Hegemonije; neki od njih bili su tako daleko da su distance bile gotovo nerazumljive. A ipak su svih tih sedam planeta i Tiamat činili jednu zajednicu, zato što prolaskom kroz crnu jamu zvezdani brod uleće u region gde je prostor mnogostruko uvijen kao nit sa mnoštvom čvorova, tako da ono što je daleko postaje blisko a u petlji ostaje uhvaćeno vreme.
     Ali u periodima kad se dva sunca koja greju Tiamat približavaju perihelu, najbližoj tački, svog orbitovanja oko crne jame, njihova gravitacija destabilizuje crnu jamu, tako da prolaženje kroz nju više nije jednostavno niti bezbedno. U tim vremenima stranci su prestajali da dolaze na Tiamat: svaki put kad je Zvezda Leta pojačavala svoj sjaj na tiamatskom nebu.
     Sa sobom su svaki put odnosili i svoju tehniku, prisiljavajući narod Tiamata da se vrati u neznanje i da sledećih sto godina provede u dubokoj bedi; da bi onda, po isteku sto godina, kad brodovima Hegemonije bude najzad moguć povratak, Tiamatovci bili željni da taj povratak vide, i vrlo voljni da pristanu na dalje izrabljivanje. Tako su tuđini vezivali Tiamatovce za sebe, lancima potrebe, samo da bi se domogli krvi mera, tiamatskih morskih bića, iz koje su ekstrakcijom dobijali takozvanu 'vodu života', serum besmrtnosti, materiju dragoceniju od zlata, dragoceniju od mudrosti, dragocveniju čak i od života samog...
     On spusti pogled ka valovitim kosinama grada, svetlucavim u mraku, a zatim ka okeanskoj pučini. Pogledom je pretraživao tamno ogledalo vode, nastojeći da vidi neki znak života, možda karakteristične pokretne tačkice koje bi mogle biti plivajući meri. Ali okeanska površina ležala je mirna i nenarušena dokle god su njegove oči mogle videti.
     Najzad je prisilio sebe da okrene leđa moru i nebu; soba je ležala i čekala. Pod ove prostorije bio je pokriven nagomilanim krznima pfala, životinja čija su krda gajili zimci nomadi u surovim planinskim oblastima iza Karbankla. Luna sa oklevanjem pođe preko netaknuto čiste, bele površine tih krzna; bosa stopala su joj tonula u njih kao da je to snežni nanos. Ukres poče neku svoju sporu trajektoriju kroz sobu, razgledajući jednu Arienrodinu stranu koju nikad ranije nije video.
     Zagleda se u buket sušenog cveća očuvan ispod jednog malog staklenog svoda. Cvetovi su bili tako stari da su izgubili svu boju, tako stari da on čak nije mogao odrediti koja je to vrsta cveća nekada bila. Dodirnu jednu krpenu lutku, istrošenu i jednooku od detinje ljubavi, sada prašnjavu od zanemarenosti. Na tom istom obojenom stočiću bilo je još nekoliko predmeta, svi u jednoj hrpici: lomni ostaci jednog detinjstva provedenog na kraju prošlog Leta.
     Arienrod je rođenjem ušla u jedan svet po mnogo čemu sličan svetu njegove i Lunine zajedničke mladosti. Ali, posle nekog vremena stigli su stranci; ona je postala Snežna Kraljica, počela je da uzima vodicu života. Ostala je mlada tokom svih sto pedeset godina Zime, nepromenljiva ali uvek se menjajući, i najzad postala ona žena koju je on upoznao. Arienrod mu je mnogo puta rekla da je on podseća na stvari koje je izgubila, na uspomene maltene zaboravljene. On je tad mislio da su te reči laži, kao tolike druge laži kojih se od nje naslušao. Zurio je sada u te napuštene i usamljene mementoe koji su, na stočiću, svedočili bez reči; najzad se okrenuo od njih.
     Vide da Luna drži ispred sebe, u podignutoj ruci, neki komad nakita: srebrni lanac sa srebrnim priveskom u kome je, u sredini, neki dragulj hvatao svetlost. "Pa to je solius", reče on iznenađeno. Nikad nije na Arienrod video taj privesak, iako je morao biti skupocen; zapita se da li joj se, možda, privesak nije sviđao, i otkud ta ogrlica u njenoj privatnoj sobici, umesto da bude gde i ostali kraljičanski nakit. Luna diže pogled ka njemu i ostavi ogrlicu na radni sto.
     Ukres otplovi preko sobe, do usamljenog ogledala u obilato ukrašenom ramu koje je stajalo na još jednom stolu. To je moglo biti ogledalo za taštinu, gde je Arienrod proučavala svoj odraz da se uveri da je još neimenjena posle sto pedeset, i više, godina provedenih sa vodom života. Ali u podnožju ogledala on primeti karakterističnu ploču za komandovanje dodirom - tuđinski elektronski proizvod koji je značio da je ta srebrnasta površina nešto sasvim drugo. Uvide, sa šokom prepoznavanja, da je ova tiha soba srce špijunskog sistema kojim se Arienrod služila da bi saznavala šta se sve dešava u gradu, da bi uvek bila jedan korak ispred onih stranaca koji su hteli da steknu neku korist na njen račun... i da se zabavlja, da zaviruje u privatni život svojih neprijatelja, takođe i svojih plemića, pa i ljudi njoj najbližih, dakle najviše izloženih takvom nečem... kao što je špijunirala njega dok je vodio ljubav sa Lunom, u onoj ogledalskoj sobi dole...
     Okrete se od svoje iznenada ojađene slike u ogledalu. "Luno", reče, "mi ovde nikada nećemo moći da zaboravimo, da počnemo iznova. Moramo se udaljiti od sveg ovog... pamćenja. Ono nam nikad neće dati mira. Znam da se ne možemo vraćati na Neit, ali zašto moramo boraviti ovde? Hajde da se preselimo u nešto drugo... pre nego što dođu bebe."
     Luna diže pogled ka njegovom licu. Zausti da nešto kaže, ali ostade bez glasa. Nešto mu pruži, oberučke; po njenim očima znao je da ga uopšte nije čula.
     On to uze: kocku. Vide u njoj hologram jednog deteta, devojčice sa kosom belom kao mleko, devojčice umotane u grubu vunenu odeću i kožuh, kao što se na ostrvima radi... devojčice koju je poznavao. To je dete bilo u pokretu, prolazilo je kroz istih nekoliko trenutaka radosnog smeha, ponovo i ponovo, večito uhvaćeno, večito bez promene.
     "To sam ja", reče Luna šapatom koji se prelamao. "Kako je nabavila ovo? Kako je to dospelo ovde?"
     On odmahnu glavom, zureći u sliku devojčice koju je voleo u Letu, u doba kad je i on bio dete.
     Diže pogled, začuvši njen prodorni jauk - uzvik tuge, nego jauk od bola. "Luno...?" Pružio je ruke ka njoj, a ona se uhvatila za stomak, presamitila; lice joj je pobelelo od grča. Prišao joj je, pridržao obema rukama, pomogao joj da sedne na klupu ispred stola sa ogledalom. Niz noge su joj curili mlazevi tečnosti, kvaseći njenu spavaćicu i krzna izpod njenih stopala.
     "Luno, šta se dešava...?" povika on. "Je l' ti dobro? Luno?"
     Pogleda ga staklastim očima, grizući se za usne. "Nađi Ngeneta... Ukrese - vreme je..."