48. TIJAMAT: Plantaža Ngenetovih

     "Ali, gazda, ima bar jedan sat leta od grada dovde..."
     "Kažem, teraj to nazad!" Rid besno mahnu rukom ka severu, niz sumornu liniju obale. "Bog te jebo, lebdilica će ovde da se vidi kao ispaljena svetleća raketa, u ma kakvom pregledu teritorije. Na ovom prostoru ne bi trebalo da bude niko, čak ni Gundalinuovi istraživački timovi. Ova plantaža je vlasništvo Pala-Tionke."
     "One koja je glavni inspektor...?" Kedalion Niburu se lako namršti: nije razumeo.
     Rid je klimnuo glavom. Njegovo ogorčenje se povećavalo. "Jeste, tupanderu. Nasledila od muža. Oboje su ovde postali domoroci."
     "Onda š'a ćemo mi tu?" Niburu se osvrtao, gledao pustu kamenitu obalu, zelena brda blagih padina iznad njih, hladno sivo nebo; njegovo nerazumevanje prelivalo se u nevericu.
     "Zato što Izvor hoće da se posao uradi ovde", reče Rid osećajući ukus svake reči kao ukus krvi. Posmatrao je kako Niburua preliva bledilo. "Sad, jebi ga, šibaj odavde." Gurnuo je svog pilota ka lebdilici koja je čekala. "Zvaću te kad mi budeš potreban."
     Niburu se bez daljeg raspravljanja popeo u lebdilicu, ali Rid vide mešavinu zabrinutosti i sumnje u njegovim očima dok je zatvarao hermetična vrata. Rid pogleda na drugu stranu. Zagleda se dole, u svoja stopala, nagomilanu opremu, grubi kvarcno-iskričavi pesak; zemljište, i na zemljištu njegovo mesto, neopozivo određeno, fiksirano. Ostade tako sve dok lebdilica nije odskočila u vazduh, vinula se u daljine, i nestala ka severu.
     Pogled je podigao tek kad je bio siguran da nema nikog, apsolutno nikog ma gde oko njega. Šum talasa koji su se razbijali o obalu bio mu je nerealan, kao da postoji zapravo samo u njegovoj glavi, kao da se on, Rid, nalazi u tišini koja je toliko potpuna da zaglušuje. Udahnu duboko, punim plućima, vrlo hladan morski vazduh; zadrža ga, okrećući se polako, proučavajući brda sa poklopcima od magle koja su ga zatvarala u u njegov dvodimenzioni kosmos na toj traci mokrog peska. Opet pogleda dole, u taj pesak, pa dalje po stenovitim džombama na plaži, sve do onih prostora gde mu je magla prekidala dalju vidljivost.
     Napokon, pogleda more. Pružalo se kao napeta srebrna zavesa sve do bezobličnog horizonta, gde je krvarilo u nebesa, slivalo se s njima u jedno. Tijamatovci obožavaju More kao boginju koja je svemoćna i koja proždire sve. Thalasa dala, Thalasa uzela... govorili su. Obgrlio se rukama oko prsa, govoreći sebi da je ova drhtavica koja prolazi kroz njega posledica vetra, samo vetra. Načini tri teturava koraka prema belo oivičenim talasima. "Tijamat..." šapnu.
     Pođe dalje, niz svetlucavu padinu. Bilo je to vreme između završetka oseke i početka plime. Prisilio je sebe sa stupa dalje, do linije susreta mora i kopna; pustio je da se sledeći nadolazeći talas razlije, sav u ključanju i šištanju, preko peska, i da se razbije o njegove noge, da ih zagrli svojim bezobličnim fluidnim rukama kao živo biće. Ledena voda je pljusnula sve do cevanica, pokvasila mu nogavice pantalona.
     Okrenuo se i potrčao uz plažu, do mesta gde je ostavio svoju opremu. Sručio se pored nje, na izmičuću stabilnost peska, zadihan. Šake su mu se stiskale pa opuštale, opet i opet, zarivene u pomična zrna peska. Sedeo je zguren u svojoj teškoj bundi zvanoj "parka", kao dete kad, umotano u ćebad, sluša nepoznate zvuke u noći. Gledao je kako more navaljuje na njega i povlači se, bez kraja u svome ponavljanju.
     Posle nekog vremena disanje mu se smirilo. Stresao je glavom i osovio se na noge, praznih očiju, sa psovkom odbacio od sebe punu šaku peska. Hladni, vlažni vetar pronalazio je svaku slabu tačku u njegovoj teškoj odeći, upotpunjavajući njegov jad. Majkozaljubljeni ovo nazivaju prolećem, izlaze u košuljama sa kratkim rukavima, a njemu se dupe skočanjilo od zime. Mora početi da pešači, da se malo zagreje. Merska kolonija koju je zapazio iz vazduha, iz lebdilice, bila je jedno kilometar severno odavde - za toliko se mora vratiti. Nije ni hteo da aterira bliže i privuče neželjenu pažnju ljudi ili mera. Nabaci ranac na leđa, okači paralizujuću pušku velikog kalibra o rame, i pođe teškim hodom na sever.
     Na Tijamatu je, evo, već tri meseca, a danas je prvi put izišao iz grada. Poslali su ga na Tijamat čim je putovanje postalo izvodljivo, baš kao što mu je Izvor i obećao, sa zadatkom da počne rad na dekodiranju i novom sintetizovanju tog tehnovirusa koji je u narodu poznat kao "vodica života". S njim je doputovao Ter-Fo, Novosklonac koji je na njega svojevremeno utisnuo vreli žig kao na imovinu, da mu ovde bude nadzornik i prenosilac Izvorovih želja, i da ga svake noći "vodom smrti" nagradi za još jedan preživljeni dan. S njim su takođe doputovali Niburu i Ananke, njegovi, još i sad, kompanjoni; njima trojici je dopušteno da ostanu zajedno, mada Rid nije znao zašto.
     Uznemirio se, ali ne stvarno iznenadio, kad je video da je Gundalinu došao pre njega. Kad je razmišljao o tim stvarima, uvek mu se, nekako, činilo da se njih dvojica neizbežno moraju ponovo sresti. Ali sad je B. Z. Gundalinu bio glava hegemonijske vlade; a Rid Kulervo - rob. Razmatrao je ironiju toga, puštao da ga ona grize u stomaku kao pregršt crva, dok je hodao ovom obalom. Iako su mu koraci bili isti kao koraci ma kog slobodnog čoveka na ulicama Karbankla, nespavajuće oko koje je zurilo gore ka njemu svaki put kad bi otvorio šaku podsećalo ga je, sto puta dnevno, da je izgubio svaku kontrolu nad svojim životom.
     Nije se iznenadio kad je otkrio da Gundalinu već vodi svoj sopstveni program studiranja "vode života", zasnovan na ranijim proučavanjima i podacima dobijenim od tijamatske kraljice, za koju se pričalo da je na neki način fanatik kad su meri u pitanju. Ta je zabranila ma kakvo ubijanje mera, čak i u naučne svrhe, iz čega sledi da je Hegemonija očajnički željna da se na neki drugi način dokopa "vode života". Sigurno tragaju za načinom da je industrijski sintetizuju, ako je to ikako moguće ... kao i on. A Gundalinu o "pametnoj materiji" zna više nego ijedan drugi živi čovek, osim njega samog. On je Gundalinua učio i naučio vrlo dobro, i onda mu dopustio da ostane živ, da upotrebi znanje... Trebalo je da to bude Ridova najgora greška u životu.
     Međutim Gundalinu ovog puta nije došao samo kao istraživač. Sad je pokušavao i da upravlja jednim svetom. Zato je morao, hteo ne hteo, da prenese jedan deo svojih poslova na druge ljude. Nije više bio šef istraživačkog odeljenja. Zato je Rid, još jednom, počeo da crpe i koristi, ali sada potajno, sva saznanja koja je Gundalinu uspevao da prikupi; skrivene ruke Bratstva pomagale su mu da se dočepa svih Gundalinuovih rezultata.
     Nije se mogao obratiti Gundalinuu direktno... nije mogao sebi dopustiti čak ni taj luksuz da novi hegemonijski predsednik Vrhovnog suda na Tijamatu uopšte sazna da se on, Rid, nalazi makar i na svetlosnu godinu od ove planete. Ipak, neki izopačeni deo njega bio je stalno privlačen, kao unutarnjom prisilom, da traži Gundalinua, da ga gleda, da mu nabacuje signale, ostavlja tragove. Igrao se opake skrivalice sa Zlatnom sredinom i sa Bratstvom - još jedan dokaz, njemu samome i svakome ko bi ga u tome uhvatio, da je temeljito i totalno lud. U hodu opipa unutrašnjost odeće, nađe lanac koji je još nosio oko vrata, a na njemu privezak spojen s jednim prstenom. Topao, zaštićen, na srcu.
     Rad je otpočeo korišćenjem podataka ukradenih od hegemonijskih istraživača. Ali, glavnina toga bila je bez fokusa ili sasvim besmislena. Beskrajne lingvističke analize i teorijske studije o merskoj pesmi, potankosti narodnih predanja o merima, izatkane u traku informacija - a sve to je trebalo, da su njega pitali, jednostavno odbaciti kao suvišno. Ipak, osećao je svojevrsni zanos kad god je slušao snimke merskih pesama, naizmenično punih veselja, melanholije i crne tuge; obuzimao ga je neki neobjašnjiv sled podsticaja i unutrašnjih odgovora, nad kojim nije imao kontrolu niti ga je razumeo.
     U sve to njihovo nakupljeno znanje je zurio dok nije zapamtio sve što ma ko na ovoj planeti zna o merima, i dok mu njihove pesme nisu počele pohoditi snove... Ali, sve to vreme neki delić njegovog razbijenog uma kričao mu je na uvo da on već zna mnogo više od toga, ne samo o tehnovirusima koji mere čine toliko važnim nego i o merima samima; ali, samo kad bi mogao da se seti.... samo da se seti...
     Žmirnuo je nekoliko puta i izvukao se iz tih budnih snova. Vide da je još jednako na istom mestu, nasamo s morem, da gaca po beskrajnoj uzanoj plaži, kao po oštrici između okeana i kopna. Oslušnuo je grohot i ćutnju talasa, kričanje ptica, odsutnost ma kog ljudskog zvuka. Ispred njega iz magle iskrsnu nagli zid od stena: neka davna lavina koja se stropoštala na obalu, napravila prirodni lukobran, zaklonila svojim rukama jedan polumesec plaže od navaljivanja talasa. Tu se udomila ona merska naseobina koju je maločas video iz lebdilice. Stene su se stumbale daleko u more; zato će on morati ili da gazi oko njih ili da se pentra preko njih. Znao je, u sebi već rezigniran, šta će od ta dva biti njegov izbor. Opet spusti pogled, ka neprekidnom promicanju trake peska i morskih naplavina ispod njegovih stopala.
     Naigrao se dovoljno tim informacijama o merima, ne postgavši nikakav napredak ali našavši izobilje izgovora da odugovlači s onim jednim, neizbežnim poslom - da dođe na ovo mesto, gde se sad našao, izbačen iz školjkaste materice Karbankla, poslat da lovi mere i da jednog ubije da bi mu uzeo krv.
     Znao je da se to mora uraditi; nijedna analiza tehnovirusa ne može biti uspešna bez uzorka merske krvi. Iznenadio se kad je shvatio da Gundalinu, posle tolikog rada, još nema takav uzorak. Čak i ako se kraljičanska zabrana lova na mere protezala i na istraživački rad, sigurno je postojao neki način da se uzme malo krvi od živog mera. Po izveštajima koje je pročitao, merska kolonija je uvek cela hrlila u pomoć ma kom napadnutom ili ugroženom meru. Zato su ih lovci uvek sve prosto ubijali i iz njih cedili krv: to je bio najlakši, najjednostavniji način. Računalo se da će tokom jednog stoleća hegemonijskog odsustva meri uspeti, nekako, da obnove svoju raniju brojnost.
     Ipak, sa tehnikom koju je Gundalinu imao na raspolaganju, mora da je moguće da iz krda izdvojiš samo jednog mera, onesvestiš ga, uzmeš mu uzorak krvi. Još jednom se zapita zašto to nije rađeno. Previd tako upadljiv, gotovo kao da Gundalinu namerno koči istraživanje - ili traga za nečim drugim...
     Rid opet razmotri pseudolingvističko mersko blebetanje nazvano pevanjem. Tu postoje neke unutrašnje sheme, oštećene ali ne lišene značenja; Ridu nije bilo potrebno da pročita naučne zaključke o tome, jer je i sam toliko osećao, intuicijom. Značenja koja su važna za... Nešto bespomoćno i beznadežno opet zalupeta u svome kavezu u njegovom mozgu, i Rid opsova. "Ne za mene!" povika besno. Zid od stenovitih gromada baci te reči nazad, na njega, onda ih magla proguta.
     Možda Gundalinu usporava istraživanje zato što se plaši da će novo uvođenje "pametne materije" u velikim količinama u ljudsko društvo naneti Hegemoniji isti udarac kao svojevremeno Imperiji. Večito se taj Gundalinu preterano brine za šire značenje događaja - kao da od njega išta stvarno zavisi. Ako on ovo ne uradi, uradiće već neko drugi; uvek se nađe neko da obavi svaki posao i da ne brine za posledice. To je Gundalinuova mana, to guši njegove prirodne instinkte; zato Gundalinu nema dovoljno poverenja u sebe. Rid je pamtio onaj izraz oduševljenja i oslobođenja koji se pojavljivao na Gundalinuovom licu u pojedinim momentima njihovog zajedničkog rada... izraz uvek na samo jedan korak od užasa. Ali Gundalinu nikad nije prekoračio tu ivicu, a pošto ga je Rid gonio na stalno suočavanje sa svojim punim potencijalom, nikad nije ni uzmicao od nje. I postigli su čudo, jednom, protiv svake verovatnoće...
     Stao je naglo jer se crni zid vulkanskih stena digao tačno ispred njega, zaprečio mu put. Pođe ipak napred, ispruženih ruku, dodirnu ga, oseti da mu stene daju temeljit oslonac, ali oseti i zupčastu poroznu oštrinu kako mu grebe kožu dok zaustavlja njegovo kretanje napred. Nazad ne može, okolo ne može - mora odozgo, mora se oderati o tu neizbežnost.
     Počeo se pentrati, prosto zato što ništa drugo nije mogao da radi. Nalazio je put s jedne na drugu izlomljenu površinu, izvlačio se nagore, bezobzirce, bez razmišljanja, rukama koje su počinjale da krvare; grabio je kud je stigao, preskakao, prepuštao svojim savršenim refleksima da ga nose instinktivno ka bezbednosti, s jedne zupčaste ivice na drugu. Negde ispred njega izbio je gejzir vode, koja je eksplodirala kroz jednu prirodnu "trubu" u stenama i zatim se kao pljusak sručila na njega. Negde daleko ispod sebe nazreo je senovitu kretnju: more se zmijski podvlačilo pod prividnu čvrstinu ovog krša, neumoljivo potkopavalo stabilnost cele mase, vrebalo da on učini jedan pogrešan korak... Oseti da se gromada ispod njega počinje, pod njegovom težinom, pokretati; dugi skok, grabljenje uz još jednu strmu uglastu površinu, i on se zaustavi, teško dišući.
     Bio je stigao na "krestu" tog krša. Podigao je glavu, stabilizovao ravnotežu, osmotrio potpuno otvoreni vidik, i konačno video njih, kako ga čekaju. Meri...
     Gledao je kako se kreću ispod njega, desetine i desetine njih; čuo njihove glasove mutno, kroz glas mora. Ispustio je neki zvuk između smeha i neverovanja, jer je neka radost bez imena i izvora ispunila prazninu u umu i duši. "Znam vas..." poče šaputati. "Znam ja vas. Moji ste."
     Zatim je stresao glavom i opsovao, uplašen tim nerazumljivim rečima koje je upravo izrekao. Malopređašnja divlja, duboka radost sva se smrvi pod teretom očajanja: posegnuo je nazad, preko ramena, da dohvati pušku. Znajući šta će sad učiniti, ujedno je i znao, najednom, da je to gnusan zločin, konačni akt samoporicanja i perverzije koji će ga prokleti zauvek... Ali nije znao zbog čega je to tako, nije čak znao ni otkud zna.
     Ovamo ga je poslao Izvor, sa zadatkom da pribavi izvesne odgovore. Ovamo ga je, još kako, Izvor poslao, sa zadatkom da ubije jednog mera i donese njegovu krv na analizu. Ako ne uspe ili ako se usprotivi, on zna koja ga kazna čeka. Njegovu dušu ispuni pustoš, i beznadni jad, kao da je krenuo da ubije jedno od svoje sopstvene dece. Zvuk mora bio je kao crni smeh bogova; znao je kome se smeju: njemu.
     "To su jebene životinje, jebo te!" Nekontrolisana, životinjska zaslepljenost digla se u njemu i progutala strah, i jad ... i onaj drugi bes koji bi ga sprečio da uradi ovo što će uraditi. Naredili su mu da ubije. Ubiće. Da bi mogao, dovoljno je da umom vidi onu bezličnu, dušožderuću hrpu truleži koja ga je poslala ovamo. Od toga odmah poželi da ubije nešto, bilo šta; to postane potreba, moranje...
     Poče da se spušta niz drugu stranu tog brega odronjenih stena, sada ispražnjen od sumnji; pazio je da ne čini nagle pokrete niti ma šta što bi privuklo pažnju mera pre nego što mu budu na dometu. Morao je biti dovoljno blizu da prvim hicem ubije jednog, jer nije mogao znati kako će da reaguju na pucnjavu. Ako ubije jednog a ostali ne pobegnu, upotrebiće sirenu koju su lovci na mere oduvek koristili, zvanu "sonik-skrembler", čija buka će ih sigurno oterati u more u slepoj panici, i ostaviti ga samog sa truplom.
     Bio je sada dovoljno blizu da razazna boje njihovog krzna jasno, ta oker i braon leđa, trougao zlatnog krzna na prsima ženki. Njihali su glavama blago, na tim svojim dugim vitkim vratovima, njihove oči bile su ispunjene mirom. Njihovo perajasto šljapanje po tlu zaista nije bilo mnogo graciozno, ali učini mu se da ima nečeg vrlo dirljivog u načinu kako se oni, ipak, pragmatično i dostojanstveno drže i u tim okolnostima. Dobro sam uradio posao, dobro sam ih napravio. Jaki su...
     Opsova još jednom i smače pušku s ramena. Prisiljavao je sebe da ne vidi ranjivost bezazlenih stvorova dole, da vidi samo obezličeni svoj bes. Uzdiže se na noge, balansirajući na kosoj strani jedne gromade, uperi pušku. Nanišani, ali poče lutati nišanom nasumice po krdu; zaustavi ga ipak na samo jednom, slučajno odabranom meru. Udahnu i zadrža dah pokušavajući da natera sebe da puca.
     Voda, okeanskim talasom navaljena, još jednom je eksplodirala kroz vertikalnu rupu u steni, desno od njega, i pljusak ga je prelio. Sav mokar, zaslepljen ledenim kapima, on oseti da mu oslonac izmiče. Ispusti oružje i začu njegov zveket i pad između stena; a on se baci, svim silama, da nađe sebi uporište. Uhvati jednu izbočinu iza sebe, oseti strašan trzaj u obema rukama kad se težina celog tela u padu najednom prenese na njih. Zatim oseti da prsti gube oslonac na površinama ljigavim od algi, i da pada, slobodno pada, za puškom, u stenovito grlo.
     Kriknuo je u padu; i kriknuo još jednom kad se taj pad naglo zaustavio. Ošamućena neverica; ukus krvi na ugrizenom jeziku. Očima koje su se razbistravale vide crni kamen tik ispred svog lica... crni kamen svud okolo, kao u bunaru. Daleko gore, prorez plavog, jedini deo neba njemu vidljiv. Ali slabo vidljiv, jer pogled su mu zaklanjale njegove sopstvene ruke, podignute uvis, slobodne da mlataraju kao krila insekta. Celom dužinom leve vrištao je bol, pa i niz levu stranu tela, zario se nagore, u vilicu, čim je pokušao, uzaludno, da povuče ruke dole. Ostade zaglavljen kao buba u stenovitom procepu. Stopalima nije dodirivao nikakvu čvrstu površinu; ali, noge mu nisu bile ni slobodne da mašu ili se ritaju više od dvadesetak santimetara tamo-amo, jer oko njih nije bilo mesta za to. Počele su da trnu... Pogledao je dole, naprežući se da nešto vidi pored uglastih kamenih izbočina. Vide nemirno svetlo odraženo u vodi. Zatim se jedan talas uvalja u njegov zatvor, i nabuja do njegovih kukova, probijajući ga ledenom hladnoćom sve do kostiju, čak i nekoliko santimetara iznad te visine. Uklešten, u vodi maltene do pojasa... a plima tek počinje.
     Izgubio je kontrolu nad sobom čim je ovo shvatio; kao da je pao u more kiseline koja mu već izjeda meso sa kostiju. Paničnim bacakanjem još više je iskrivio levo rame tako da ga je bol sasvim oslepio; štaviše, skliznuo je još malo dublje među stene. Dublje u vodu. Užas mu se dizao u grkljanu; on ga proguta, boreći se, sam protiv sebe, za pravo da ne poludi. Ima komunikator u rancu; može da pozove u pomoć, samo ako može da ga dohvati. Niburu će doći po njega, izvući ga odavde, spasti ga. Ima još vremena u izobilju, samo, da dohvati taj ruksak...
     Pokuša opet da promeni položaj, sad oprezno, pipkajući po ljigavim ali nepopustljivim zidovima, tragajući za rukohvatom koji se nikako nije pojavljivao. Bol je dolazio kao kazna za svaki očajniji, jači pokret. Pokušavao je da nađe i oslonac za noge, negde u uskomešanoj hladnoj vodi dole, ali tamo nikakvog oslonca nije bilo.
     Nastavio je s pokušajima, jedan sat, dva sata, tri sata, bez upotrebe uma; odbijajući da prizna ono što je jedan deo njega znao od prvog trena: da je nemoguće. Brojke su se menjale na časovniku pritegnutom oko zglavka njegove desne ruke, i to mu je bio prizor pristupačniji i jasnije vidljiv nego ma šta drugo u vasioni. Označavale su proticanje vremena... isticanje vremena, njemu preostalog. Celo telo bilo mu je zahvaćeno grčevitim drhtanjem, ali kao da je ostalo bez ikakvih osećaja; čak su i njegove ugruvane, bolne ruke već otupele od hladnoće i od nedovoljne cirkulacije. Jedino mu je um još bio jasan, registrovao je svaku sekundu, okrutnu i ponižavajuću, na ovom kraju njegovog života. Nije mogao dohvatiti komunikator, a i da je mogao, Niburu ne bi mogao doleteti dovde za vreme preostalo do njegovog davljenja. Hladno neumoljivo more već mu zapljuskuje vrat.
     Zastenjao je tiho; stisnuo je bespomoćne šake u pesnice, iznad glave. Još jedno nadizanje mora uvalja se u njegovu robijašnicu, voda mu na tren liznu bradu. Nešto zelenosivo, sa pipcima, prilepilo se za prsa njegove parke, opipalo mu lice nekakvim ružičastim, pulsirajućim telesnim izdužetkom, zatim skliznulo nazad u dubinu. Sklopio je oči, osećajući da mu usne počinju drhtati ... i neki udarac po jednoj mlitavo visećoj nozi, zatim još jedan. Opsova i poče se bacakati panično, sve do novog udara bola koji je bio takav da on, šokiran, ostade sasvim nepomičan.
     Nešto se probilo kroz površinu vode pored njega. On trzajem okrete glavu, grabeći vazduh kratkim neravnim udisajima - nađe tamne, neprobojne oči jednog mera kako zure pravo u njega. Kriknu iznenađeno, a mer nakrivi glavu na jednu stranu, poče ga ćuškati znatiželjno licem u lice, njuškati njegovu kožu.
     "Ne...!" Izmahnu glavom i udari mera u lice, a nogama poče komešati vodu ispod sebe. "Beži od mene! Jebo te, ne diraj me, ne diraj me...!"
     Mer se trže unazad, iznenađen, i šmugnu pod površinu vode. Rid oseti još jedan udar u stopala; zatim, ništa.
     Ponovo sam, on oseti kako ga nadolazak mora ljubi u bradu, hladno gladno, kao da je on odabrani ljubavnik Smrti koja polako postaje nestrpljiva... oseti i zapanjujuću vrelinu svojih suza koje su krenule iz očiju, niz lice. Kad su stigle u usta, osetio je i njihov ukus: slana voda. Kao more. Nastavi da plače a more pođe nagore da mu spere suze.
     ""Alo..."
     Zvuk je spirano krenuo nadole, sve do njega, odbijajući se usput o stenovite zidove. Neki nenormalni uvrtaj krika morske ptice ili dalekog dozivanja mera. Ipak on diže lice ka dalekom nebu, zablenu se u svetlost. Novi talas mu se preli preko glave, u trenutku kad to nije očekivao, i on udahnu vodu, poče se gušiti, kašljati.
     ""...pomognem..."
     Ovog puta bio je siguran da je čuo baš to: jedan visok, jasan glas, reč na tijamatskom jeziku. Stiskajući oči i stresajući glavom, uspe da izbistri vid, i sagleda nešto nalik na oblik žene, nadrealno oivičeno svetlošću. Virila je odozgo ka njemu. Činilo se kao da je napravljena od svetlosti, i da nemoguće sija. Tijamatovci kažu da je more boginja, Majka, Dama Thalasa, koja daje i uzima... "Upomoć", poče on grcati, njoj u odgovor, prvo na trgovinskom jeziku a zatim na tijamatskom. "Molim pomozi mi. Žao mi je. Oprosti mi. Spasi me..."
     "Silazim", doviknu ona. "Dolazim..." Ta zračna vizija žene najednom postade materijalna, čim se pomakla, zatvarajući i otvarajući prolaze svetlosti. Video je njena bosa stopala, jake mišiće, bledu boju nogu, dok se spretno spuštala između zidova procepa sve dok nije kleknula na jedan kameni ispust iznad njegove glave i ostala tako, pritisnuta hladnom stenom u leđa, zaogrnuta svetlošću duginih boja. Kosa joj je bila srebro, o koje se svetlost razbija u oštre krhotine, dok se naginjala ka njemu i pružala ruku.
     Još jedan talas prelio se preko njegove glave, natapajući ga vodom sasvim, puneći mu oči i usta; grcao je, pljuvao.
     Sklopila je šake preko njegovih šaka, osetio je dodir čvrstog i toplog na svojim prstima obamrlim od hladnoće. "U redu je", reče ona, a on postade svestan da je opet počeo da jeca. "U redu je, izvući ću te..." Pružila se još malo niže, jednom rukom na tren dodirnula njegovo lice.
     "Zaglavljen sam", reče on; njemu samome njegov glas je zvučao kao glas stranca. "Zaglavljen sam. Ne mogu da se pokrenem..."
     "Ako te uhvatim za ruke i uspem da te povučem nagore, možda možeš i ti da se uhvatiš za ovaj prag." Opet ga je držala za obe šake; stisnuo je zube da dočeka dolazeći bol, jer je osećao da se ruke već zatežu, pošto se ona na tom uskom pragu polako dizala na noge. Uspravljala se, vukla sve jače, i on kriknu od stravičnog bola koji je, u njegovom ramenu, postao nepodnošljiv.
     Pala je na kolena, smanjila pritisak, ali još ne puštajući njegove ruke. "Ranjen si?"
     Držao se za nju, grčevito čvrsto. "Ne mogu..." Ispljunu vodu, zakašlja se, usisa dug, dubok dah vazduha koji je jako mirisao na more. "Treba... konopac. U mom rancu..."
     Osećao je njeno pomeranje, traganje, guranje oko njegovih ramena. "Ne mogu da dohvatim ruksak!"
     "O bogovi..." zaječao je, i više čak nije bio siguran ni kojim jezikom govori. "Ne ovako..."
     "Izvući ćemo mi tebe", reče ona žestoko. "Hoćemo! Svilena!" pozva ona, i nastavi nizom čudnih coktaja i cvrkuta.
     Ti zvuci su mu bili nerazumljivi - ipak, nešto se pomaklo u njemu, iz dubine željno, spremno da odgovori... Otvorio je oči i tek tad shvatio da ih je maločas zatvorio. Okrete glavu, za njenim pogledom; trže se iznenađeno, videći da je ono mersko lice opet pored njega u tom bunaru. "Ne!" kriknu on. "Ne..."
     "Pa pusti je da ti pomogne!" reče žena, i glasom ga povuče nazad. "Tu smo da ti pomognemo. Pusti nas!"
     Opet je digao pogled ka njoj, pogled plamtećih očiju.
     "Uklešten si. Ona će te gurnuti odozdo, ako bude mogla. Razumeš? Drž' se. Spreman..."
     Klimnuo je glavom, a merkinja je iščezla pod vodu. Osetio je da se nešto kreće ispod njegovih stopala. Merkinja je probno udarala u njegove noge, kao i pre. Krivio je lice ali je ipak prinudio svoje noge da miruju, tako krute, da ne počnu da se ritaju da bi odbile te dodire. Novi, jači nalet merskog tela na njegovo, nalet koji potrese celo telo. Opsovao je; zazveketali su mu i zubi i sve kosti u bolnom telu. Ali on oseti da se nešto pomaklo: njegovo telo, u odnosu na stene.
     Merkinja ga je opet tresnula, leđima koja se pogrbiše ispod njegovih nogu. Ovog puta spreman za to, dočekao ju je namerno ispravljenim i ukrućenim nogama, tako da je udar, sinhron sa novim nadizanjem mora, prošao kroz njegovo telo još mnogo jače. Uz mnogo grebanja i klizanja uzdigao se, najednom plovan, slobodan.
     Povika s olakšanjem. Žena se brzo premeštala da ga izvuče na izbočinu gde je i sama stajala. Merkinja ga je, na način ne osobito slavan po njega, potiskivala odozdo.
     Legao je na to proširenje, grabeći vazduh dugim, drhtavim dahom; sad je čvrstina kamena bila podrška a ne smrtni stisak; stena je bila ispod njega, on bezbedno iznad nivoa vode. Držao se za tu podlogu a njegov um bio je pevuckava praznina, u koju nije mogla prodreti svest o bolu u celom njegovom telu, pa čak ni o prisutnosti žene koja ga je spasla. Ona, međutim, poče pretraživati njegov ranac, nađe konopac, zaveza mu jedan kraj oko pojasa, drugi oko svog. Najzad oprezno ustade i pomože mu da se podigne na kolena pokraj nje. "Jesi li u stanju da se penješ? Mogla bih da pozovem pomoć..."
     Digao je glavu, osmotrio strme, nepravilne zidove procepa, onda opet sagao glavu, stisnutih usana. "Mogu", reče on. "Ti vodi."
     Klimnula je glavom, mada ga je jedan trenutak gledala kao da nije ubeđena; onda se okrete licem ka steni i poče se penjati. Pomno je pamtio svaki oslonac za ruku i za nogu koji je nalazila. Kad je opušteni deo konopca između njih počeo da nestaje, digao se na noge. Njihao se. Obuze ga neočekivana vrtoglavica, za trenutak se osloni na zid stena, da se povrati. Onda, s gorkom rešenošću, poče da se penje.
     Telo ga nije izneverilo. Ugruvano, kruto, drhtavo od hladnoće, pelo se; ravnotežom i veštinom nadoknađivalo je onesposobljenost jedne ruke. Bio je, bar jednom u životu, zahvalan "vodici smrti".
     Najzad se izvukoše do vrha. Nasmejao se, jednom, pobedonosno, zapanjen lepotom dana, stojeći na istoj onoj tački na kojoj je ranije stajao i znao samo svoju potrebu da ubija.
     Žena je već silazila niz kosinu razbacanih stena, ka plaži. Oklevao je, ali konopac se zateže oko njegovog struka. Odveć ispražnjen da se opire, pođe za njom dole.
     Onda se ona zaustavila na tamnom šljunku i čekala ga, okružena merima, a vali su se kršili kao staklo oko nje; stajala je bosih nogu, a pena se vrtložila oko njenih članaka poput čipkanih suknjica zavijorenih vetrom. Klonuo je niz jednu gromadu, najzad slomljen umorom, neizrecivo srećan što je opet na čvrstom tlu. Meri su ležali na plaži oko njega, gledali ga bezbrižno i bez ikakve primetne radoznalosti. Ali je zato ova žena sada zurila u njega dovoljno radoznalo za sve njih.
     Držao se podalje od vode, i najdalje od mera što je, zbog konopca, mogao; gledao je u nju. Vrlo mlada, shvati on; devojka tek. Oseti čudno iznenađenje, sećajući se da je maločas jedva izmakao uverenju da je to boginja Thalasa. Sad bar, jasno viđena, nije imala oreol od srebra niti je izbacivala dugine boje kroz okolni prostor. Međutim kosa joj je bila toliko bleda da se to graničilo s belom bojom; imala je tu egzotičnu boju koju je ponekad viđao kod ovdašnjeg naroda, zasenjujuće svetlu, predivnu na način koji ga je nervirao. Ronilačka odeća na njoj, uvozna, imala je neodređeno opalescirajući sjaj, i davala je, pod udarom sunčanih zraka, slabašne odjeke raznih boja. Sad mu dođe do pameti da je izašlo sunce, i on vide da je ogrnuto koronom duge iza matirano-metalnog sjaja izmaglice na nebu.
     Spustio je pogled ka konopcu oko njegovog pojasa, koji ga je kao pupčana vrpca još i sad vezivao za nju; zatim se nemo zagledao u nju, slušajući mere oko sebe, slušajući pesmu mora. Uhvatio se za konopac, držao ga ne čineći nikakav pokušaj da ga odveže.
     "Šta radiš ti ovde?" upitala ga je videći da on ne govori ništa. Postavila mu je upravo ono pitanje koje je on hteo da postavi njoj ali nije uspevao da sebe na to prisili.
     Sad je odugovlačio sa odgovorom. "Ja sam, ovv-vaj... istraživač."
     "Doš'o si da studiraš mere?"
     "Da", reče on najzad. Njegov um, umrtvljen umorom, odbio je da proizvede neki bolji odgovor.
     "Za Hegišku?" Mrštila se.
     Nešto u tom izrazu, i u tonu njenog glasa, reklo mu je da odgovori: "Ne."
     "Onda za moju kevu?"
     "A ko je tvoja keva?"
     Pogledala ga je čudno. "Kraljica."
     Letnja Kraljica. Bogovi moji... Ugrizao se za jezik. "Ti si njena kćer?" ponovio je, osluškujući svoju nevericu. Sećao se da je čuo da kraljica ima ćerku. Ali takođe je čuo da je to jedno mrzovoljno i razmaženo derište.
     "Ona mi je majka. Iz toga valjda proističe da sam ja njena ćerka." Ona mu poče prilaziti. "Ja sam Arijel Svetlohodna." Stala je pred njega, digla u njegovo lice pogled uznemirujuće očaran. On je zurio u njene oči pokušavajući da odredi koje su zapravo boje. "Je l' ti dobro?" pitala ga je, i on oseti njenu šaku na povređenom ramenu.
     Lice mu se bolno zgrči. Njena ruka pade, iako taj njegov izraz lica nije bio zbog bola nego samo zbog sećanja kako ga je onda zabolelo. Spustio je pogled, izbegao njen, sećajući se kakvog ga je zatekla: tipa koji se bespomoćno davi u sopstvenoj gluposti i koji plačkolji kao bebica. Vide, u blizini, jednog mera koji kao da ga je gledao s interesovanjem koje se kod drugih nije primećivalo. Pomisli na onog koji ga je našao u procepu, zapita se da li je to taj. Njemu su svi izgledali isti.
     "Ja tebe poznajem..." promrmlja Arijel Svetlohodna odjednom. "A?"
     On je pogleda u oči. "Ne", reče promuklo, iako je pogledom tek pretraživao njeno lice ne bi li našao nešto prepoznatljivo.
     "Bio si kod Zvezdošetne one noći kad je otvarala klub. Pomog'o si mi da pobeđujem u igri 'zvezdopad'..." Čudan pogled uđe u njene oči boje ahata. Primakla mu se još malo.
     "Ja se tebe ne sećam", reče on sa grubom otvorenošću. Bila je to istina. On sam stavi šaku na to rame.
     Njen pogled se treptavo spusti, slomljen njegovim upornim nereagovanjem. "Nisi Tijamatovac", reče ona, nevoljno i rezignirano menjajući temu. "Odakle si došao?"
     "Sa druge planete."
     Pogledala ga je uzvijajući obrve. "Nemaš dom?"
     "Stanovao sam ja na mnogo mesta", reče on. Slegnu ramenima, a sledećeg trena jako zažali zbog toga.
     Zurila je u njega netremice.
     "A šta ti radiš ovde", upita, najzad, on.
     "I ja proučavam mere. Mi smo na komuniciranju s njima radili mnogo pre nego što ste vi stigli." U njenom glasu - ponos pomešan s izazovom.
     "Znam." Hteo je da je pita zašto je, u ime Rendera, razgovor sa merima tako važan za Letnju Kraljicu a analiziranje merske krvi zabranjeno. Ne upita, plašeći se da se od njega možda očekuje da i to već zna. Možda je sve u nekoj vezi s tim mističarskim i religijskim govnarijama kojima je Kraljica, kažu, opsednuta.
     Bacio je opet pogled na njenu kćer, koja je stajala ispred njega, sa golim nogama i kosom nalik na kanap, po izgledu pravi curetak od petnaest godina. Činilo se da ona baš po toj svojoj odlučnoj, savršenoj nevinosti pripada upravo ovom mestu, kao meri, kao stene, kao okean. Pred njim je najednom stroboskopski, u isprekidanoj seriji bleskova, prošlo prisećanje kako je izgledala one noći u "kockarskom paklu": u trikou pripijenom uz telo, ali sa bezbroj srebrnih pločica; iskrsla je kao halucinacija, u onoj avetinjskoj pokretnoj igri senki, prislonila se telom uz njega, njegovo telo je naglo reagovalo... Odmahnu glavom, a ona ga pogleda zbunjeno, kao da je pomislila da je time nešto hteo da kaže. Učini mu se da je jednako nedokučivo duboka kao ti stvorovi oko nje... kao i većina Tijamatovaca; i većina ljudskih bića.
     Protrljao je lice prstima belim od zime. "Govorila si sa tim merom, dole u rupi, kad sam bio uklešten... ili mi se to samo pričinjavalo?" Shvati da joj nije zahvalio što ga je spasla. Ne zahvali se ni sada.
     Ona se okrete od njega i pozva: "Svilena!" Zatim iz njenih usta iziđe, ista onakva kakvu je zapamtio, serija cvrkuta i zvižduka, prirodno kao da je to neki od ljudskih jezika.
     Na taj zvuk ona merkinja za koju je ranije imao utisak da zuri u njega okrete glavu i poče da šljapka preko plaže ka njima. Mlada, i ženka, shvati on: manja nego odrasli, a da je žensko vidi se po zlatnom krznu u obliku velikog latiničnog slova V na prsima. Dok ju je gledao kako dolazi, vukao se pomalo prstima za uvo; jedan deo njega je najednom drhtao, u želji da pobegne od tuđinstva. A ipak, šake ga zaboleše od potrebe da opipaju to teško krzno mrljičaste oker i smeđe boje. Šake koje odnekud tačno znaju dubinu i neverovatnu mekoću onog svilenog "kombinezona" ispod... "Ova merkinja je tvoje vlasništvo?"
     Pogledala ga je kao da je predložio nešto nepristojno. "Mer nikad nije ničije vlasništvo. Ona je - prijateljica. Odgajila ju je tetka Džeruša - komandant Pala-Tion. Jer bila je siroče... Upoznaj Svilenu." Arijel pruži ruku ka merkinji kao da je predstavlja Ridu, i nastavi na merskom. Merkinja joj uzvrati zvižducima i najednom kinu. Arijel se nasmeja i zagrli taj vitki vrat, a merkinja je poče blago tupkati glavom kao da je odbija. "Rekla je: 'A kako se ti zoveš?'"
     "Neee, to nije rekla", reče Rid. Pođe napred, a merkinjina glava pođe u susret njegovoj pruženoj ruci. Dodirnu njeno telo i oseti da su njegove usne i jezik oživeli i da već proizvode isti takav govor neljudske rase, Svilenoj u odgovor.
     Arijel Svetlohodna je blenula u njega. "Pa... ti stvarno znaš merski jezik", reče, kao da ne veruje.
     Otrgao se od njenog pogleda maltene očajnički, jer pojma nije imao šta je to merkinji rekao, otkud je znao kako da formira te reči, otkud mu potreba da uspostavi vezu s njom, da oseti to neobično, kao oblak meko krzno na svojoj koži...
     Spustio se na kolena, u pesak, čak nesiguran da li je to bio voljni pokret ili samo popuštanje premorenog tela, no to mu je sad bilo svejedno. Merkinja se izvukla iz Arijelinog zagrljaja i sad ga je licem istraživala: njuškala, pipkala usnama, tupkala, i neprestano nešto mrmljavo govorila. Sklopio je oči, dao svome umu "voljno", i začuo da njegov glas već uzvraća merkinji, kao da se upustio u razgovor na stranom jeziku.
     Koliko je ovo njihovo opštenje potrajalo, nije znao, jer je prestalo vreme u onom smislu te reči koji je njemu bio poznat, i prestalo ali i počelo i uvuklo celu večnost u sebe. Znao je samo, kad ga je merkinja konačno ostavila, okrenula mu leđa i otišla na svoj trapavi način opet među svoj narod, da je tokom tog trenutka, samo tog jednog, on bio stvaran... I da, unutar svoje puste zemlje nasilja i bola, on, rob, može radosno da prihvati ropstvo, jer mu je baš ono dalo ovaj momenat u kome je krug upotpunjen a on postao ceo, spojen sa svojim snom o budućnosti...
     "Zaista razumeš", ponavljala je Arijel, već po ko zna koji put. Ili je to bio samo eho u njegovim nervnim završecima. "Stvarno ih razumeš ... možeš naučiti i nas..."
     Samo je mahao glavom, nemoćan da kaže ma i jednu reč na ljudskom jeziku; nemoćan, osim toga, i da joj kaže istinu, čak i da je mogao progovoriti. Pokuša da ustane, obuzet potrebom da se udalji - od nje, od ovog mesta, od sebe, pre nego što sasvim izgubi kontrolu.
     Sručio se opet na pesak, u nekoj vrsti ukočenog neverovanja: telo nije pristalo da ustane. Arijel kleknu pored njega, nešto pričajući. Sad nije razumeo nijednu njenu reč. Ona ga poče vući, kao da bi htela silom da ga digne na noge.
     Ne želeći to, ali odjednom lišen svoje volje, postupio je kako je ona htela, i ovog puta se našao na nogama. Nastavila je da mu postavlja pitanja, a on ih, polako, poče razumevati.
     "...ovde? Gde ti je brod? Tvoj brod...?" ponavljala je, lica zabrinutog.
     "Ne'am ja brod", reče on, našavši opet svoj glas u nekom zaboravljenom džepu kaputa svog uma. "Ne'am brod."
     Sad ga je gledala bez razumevanja. "Kako si došao?"
     "Peške..." Osećao je njeno telo blizu svog, kako ga napola podržava; setio se onog stola za kompjutersku igru i neočekivane, neželjene gladi svog neposlušnog tela da opet oseti žensko...
     "Sve od Karbankla?" reče ona s nevericom.
     "Ne." Mrštio se. "Po plaži. Doleteo." Pogleda preko ramena. "Rek'o mu da ode."
     "Onda ću te mojim brodom vratiti u grad. Hajde, ne možeš ovde još dugo da ostaneš, potpuno si se smrznuo, a treba i rame da se dovede u red." Pokaza prstom niz obalu i pokuša da ga povrede.
     "Ne", progunđa on. "Zvaću mog pilota." Trzajući se od bola izvukao se iz remenja svog ranca, koji pade na tlo; zatim je počeo petljati po mokroj unutrašnjosti, i našao komunikator, izvukao ga konačno, ali iz njega je curilo. Pokuša da ga uključi, ali uzalud. Drmao ga je, kapljice su izletale, ali komunikator je ostao nem, mrtav. On ga ispusti i šutnu. Gledajući, u tom trenutku, dole, vide čvor konopca oko svog pojasa, pa ga trže besno, kao da je taj konopac postao uzrok, ili simbol, svih ovih zabuna i poniženja. Više ga ni prsti nisu slušali; činilo se da sad živi u jednom prostoru u kome više ne postoji realno vreme. Opsova nemoćno, gledajući drugi, za nju privezan kraj konopca.
     Ona smireno prikupi opušteni deo konopca koji je ležao izgažen na pesku između njih. Pravila je jedan po jedan namotaj preko ruke, i najzad nije ostavila Ridu nimalo slobodne dužine. "Moglo bi proći nekoliko dana dok neko ne dođe da te traži. Dotad ćeš biti ili bolestan ili mrtav, zbog izlaganja ovakvim prirodnim silama. Hajde..." reče ona blago. "Imam suvu odeću na brodu, a i vina. Pođi sa mnom..." Povukla je konopac oko njega, ne jako, ali onda su njeni prsti samo razvezali čvor, ništa više, i on ostade slobodan - iako time nije dobio mogućnost da bira kuda će krenuti. Zatim ona razveza i čvor oko sebe. "Da te vratim ja u grad. Usput možemo pričati o merima..."
     "Vvvaži", promumla on, zahvaćen laganim nailaskom nekog čudnog fatalizma. Dopustio je da ga njena ruka obuhvati oko struka, da mu bude oslonac. Vodila ga je plažom, prema brodici prikupljenih jedara koja je čekala u daljini. "Da", reče on, znajući, na neki način, da to nije njegov glas. "Treba da razgovaram ... o merima."