52. TIJAMAT: Karbankl

     Luna je stigla na prag Sudbe Rejvenglas zajedno sa Klaveli Bluston. Pokucala je na zatvorenu gornju polovinu vrata. Začula je približavanje koraka i dobro poznati glas, zatim cik neoprezne mačke koja se našla pod nogama. Gornja polovina vrata se otvori i Sudbine nevideće oči pogledaše ka njima dvema. Osmehnula se kao da vidi njihova lica, jer - očekivala ih je.
     "Uđite, uđite..." Otvorila je i donju polovinu vratiju, dok su one, sa svoje strane, izgovarale pozdrave. Zakoračile su unutra a istog časa dve mačke šarenog krzna našle su se pod njihovim nogama. Sudbin matori sivi mačor konačno je uginuo, još pre nekoliko godina, a Tor joj je kao zamenu dala ne jednu nego dve mačke, kad se restoranska mačka omacila. "Šta je ovo? Donele ste ručak?" Sudba upadljivo šmrknu. "Da li to znači da ćete ostati i duže, a ne samo da bismo popričale o stvarima našeg Koledža?"
     Pa dobro, svi moramo jesti, pa kad je tako, onda zašto ne bi malo i ogovarale, preko ručka, a?" reče Klaveli veselo. Pletenu korpu pokrivenu platnom spustila je na sto u toj prednjoj sobi, koja je služila kao radionica u onim vremenima kad je Sudba pravila maske. Sada kad se Koledž preselio uz dugo spiralno brdo, u dvorac, i kad se grad počeo brzo puniti strancima, Sudba je sve manje izlazila; to su i njih dve dobro znale.S proticanjem godina njeno telo je bilo sve sporije, sve manje sigurno na nogama; svakojake teškoće su se nakupljale i postupno je ograničavale na život u kući.
     "Pa dobro, pričajte mi šta ima novo!" Sudba je našla put do jednog sedišta; kretala se pouzdano, u prostorijama sopstvenog doma. Gestom pokaza da sednu. "Je l' bio neko od vas dve u Torinom klubu? Čujem da ima uspeha. Baš mi je drago što joj tako dobro ide, znam da je to ono za šta ju je sudbina spremila. Mada je više gotovo i ne viđam, a to je sramota." Luna je čula ogromnu usamljenost i žaljenje unutar tih odlučno pozitivnih reči.
     "Ne", odgovori Luna, i začu Klavelino "Ne" kao eho svoga. Njih dve se pogledaše, sa tužnim osmesima. "Prezauzetost", dodade.
     "Previše bučno", reče Klaveli. Otvorila je korpu i počela da im dodaje pite od testa sa mesom. "To je za strance, koji ne znaju šta tišina znači, i za mlade, koji neće da znaju."
     "Sra-mota", reče Sudba, i nekoliko puta coknu jezikom. Prihvatila je jedno od tih peciva, zamotano u plastični "papir" sav pokriven nerazumljivim tuđinskim slovima. Udahnula je miris hrane, probno zagrizla, uzdahnula klimajući glavom, što je bio znak odobravanja. "E, ovo nije loše, znaš... Treba da odete u taj njen salon zabave. Nađite vremena! Još ste mlade, treba da uživate. Oprobajte nešto novo. Rado bih čula o tome."
     "Poslaću Arijel da ti da potpuni opis", promrmlja Luna. "Ako bude ikad više razgovarala sa mnom. Ona sad stanuje tamo, ili bi bar stanovala kad bi je Tor pustila."
     "Ma, hajde", reče Klaveli. "Nisu stvari baš tako loše. Još ona provodi sa merima, na plantaži, bar isto toliko vremena koliko i sa Elkoom Telom i tom klapom u Lavirintu. Stabilizovaće se ona. Svi ti mladi se sada prežderavaju uvoznih slatkiša, zato što nikad ranije nisu imali prilike da probaju ma šta slično. Pre ili posle će im dosaditi."
     "Kako kad svake nedelje stigne nešto novo? Oni su kao ljudi zalutali na moru, bez kompasa i sidra." Luna je čula da njen sopstveni glas postaje oštriji, i znala da je to ljutnja ne zbog iskušenja Lavirinta nego zbog Arijelinog reagovanja na njih. "Tvoja Merovi bar ima neki cilj; za nju budućnost nije beskonačna sadašnjost."
     "Kako je Merovi?" upita Sudba. "Da li je završila studije za medicinsku tehničarku? A Tamis kako je? Nedostaje mi i njegov glas, i muzika, sad kad dane više ne provodim na Koledžu. A Dana...?"
     "Dana se dobro drži. Otkad uzima te nove lekove, leđa su mu mnogo bolje; artritis je praktično nestao. Merovi će kroz dve nedelje dobiti dozvolu za rad u struci", reče Klaveli.
     "Divno." Sudba se osmehnula. "A Tamis...?" reče, da ih podstakne, pošto su obe zaćutale. "Oni su tako dobar par, to daje lepu nadu za budućnost."
     "Fino je njima", reče Klaveli, ali živost je već nestala iz njenog glasa. Luna je pogleda iznenađeno. "Oboje su toliko zauzeti poslom... Ona se žali da više ne provode dovoljno vremena zajedno."
     Sudbin izraz lica se promenio. "To će valjda drukčije biti kad oboje diplomiraju."
     "Ne znam." Klaveli obori pogled. "Možda. Nadam se da hoće. Možda će."
     "Nisam znala da imaju problema", reče Luna tiho, malo postiđeno. "Tamis mi nije rekao ništa o tome..." On joj više nije govorio skoro ništa o svom životu, tako da ona nije ni znala da se u odnosima sa Merovi nešto dešava. Poslednjih dana, ako je i viđala svog sina, govorili su samo o merima i istraživačkom radu, ništa lično. Arijel ju je izbegavala kao da Luna ima neku zaraznu bolest.
     Pa, zaista, u poslednje vreme Tamis izgleda nešto sumorniji nego obično, uvide ona, a Arijel nešto ćudljivija. Ali sve dosad nije pomišljala zašto je to tako - niti je pomišljala zašto to dvoje mladih nikako ne postavljaju ono jedno pitanje koje ona očekuje već mesecima: ko im je pravi otac. Nikad je nisu pitali... a njena jedina emocija, s tim u vezi, bila je: olakšanje.
     A na njoj je bila odgovornost da tu temu pokrene; ne na njima. Međutim, bila je suviše preokupirana Hegemonijom... i svojim uznemirenim osećanjima prema dvojici muškaraca koji su imali jednako pravo da se zovu ocem. Previše je bila opsednuta sama sobom... previše nalik na Arijenrod. Krivica joj se poče komešati u želucu kao klupko jegulja. Čeprkala je po pecivu, najednom bez imalo apetita. "Pokušaću da razgovaram s njim", reče. Pokušati. Pa ona to već nedeljama i mesecima pokušava... uzalud.
     "A kako je Ukres?" Sudba je, tonom odlučne dobre volje, navaljivala kroz njihovo nelagodno ćutanje. "Ima već dosta vremena kako nije navraćao ovamo. Radi li on još na onom programu za rekonstruisanje nedostajućih segmenata merskih melodija? Kako je ono rekao: 'posao nalik na krpljenje jedne matematičke čipke'... Zapanjuje me njegov um."
     Luna je prstom pratila grube, nasumične linije lepka davno stvrdnutog na površini stola. Razmišljala je o činjenici da do ovog trenutka pojma nije imala da Ukres učestvuje u nekom takvom projektu. "Ne znam. U poslednje vreme nije često u Palati. On... se angažovao... u nekom poslovnom poduhvatu, sa nekim zimcima koji su mu bili... bliski, kad je bio sa Ariškom." Glas joj je postajao sve tiši, tako da je završila jedva čujno.
     "Ahhh", reče Sudba, i to je bilo sve s njene strane. Počela je očima nasumice lutati po sobi. Luna se zapita šta ta žena vidi u svojim mislima.
     "Ali, nismo došle da ti kvarimo dan sumornim detaljima iz našeg ličnog života. Pojedinostima koje ionako verovatno ne znače ništa", reče Klaveli, rešena da se osmehne. "Najzad, sve se menja. Današnje suze su sutrašnje besmislice."
     "Kad smo već kod menjanja..." Luna je uhvatila Klavelin ton u kome je preovladavala čvrsta rešenost da se bude vedar. "Meni je inostrana vlada saopštila da će Premijer i Skupština doći u jednu od svojih tradicionalnih poseta Tijamatu, kroz samo nekoliko meseci."
     "Nekoliko meseci?" reče Sudba. Njena neverica bila je vidna. "Zar to nije prerano? Njihov običaj je bio da dolaze svakih... dvadeset dve godine, zar ne...?"
     "Ne bi oni još sto godina došli da im nije ponovo dat zvezdopogon, imaj to u vidu", reče Luna s osmehom. "Toliko su zadovoljni što opet imaju nas kao dragulj u svojoj kruni da su odlučili da prekrše sopstvenu tradiciju i da nam dođu u posetu preko reda." Njen osmeh i glas postadoše blago ironični.
     "Znači tako?" reče Sudba glasom koji je i sad bio pun neverice.
     "Tako govore", odgovori Luna Svetlohodna. "A šta stvarno misle, drugo je pitanje. Ali, stranci nas sad podstiču da priredimo našu tradicionalnu Svetkovinu, za dan njihovog dolaska, da proslavimo 'novu zajednicu naših kultura', kako to sada kažu. Ja sam rekla da ćemo sarađivati... a zašto i ne bismo!" Osetila je da se u njoj nešto budi, kao opruga koja se oslobađa. "Baš bismo mogli rado prihvatiti promene, kao što smo ih, na naš način, uvek i prihvatali; jer promene će nas poneti, hteli mi to ili ne. To je značenje naših Festivala, njihova simbolična poruka, oduvek: pozdraviti promene veselo, slavljem, učiniti da trenuci promene budu divni, da ožive, da se zadrže u našim uspomenama."
     "Da li će biti Noć maski?" upita Sudba, naginjući se napred preko stola.
     "Kako bi mogla da ne bude?" Luna dotače njenu ruku, sećajući se maske letnje kraljice. "Potrebno je da odbacimo svoje stare živote, uz odgovarajući obred, jer novi životi su nam već dati."
     "Ali potrebne su - decenije... da se proizvedu maske u dovoljnom broju, za svakoga. Nekada smo mi radili, cele porodice maskera, tokom svih godina od jednog Festivala do sledećeg, da bismo ih napravili sve..." Luna vide na njenom licu naglo uviđanje i gubitak. Ovog puta Sudba Rejvenglas neće biti među njima.
     "Sad imamo fabrike", reče Luna stežući Sudbinu ruku. "One mogu da urade jako mnogo onih poslovakoji se ponavljaju... Možda maske ovog puta neće biti onakva umetnička dela, ali će biti spremne. A onda, dok dođe doba za onaj sledeći Festival, moći će da budu i jedno i drugo. Tor mi je preporučila jednog čoveka po imenu Hladnovodni; ona misli da bi on imao volju da proizvodi maske, a fabrika mu je podesna, potrebne su samo neke manje izmene. Takođe je rekla da bi to mogao biti način da korisno upotrebimo bar jedan deo ogromnih količina smeća koje nam tuđini tako velikodušno poklanjaju..." Hitrim trzajem podigla je omotač od plastične "hartije" ispod svog peciva. "Smeće se može pretvoriti u sirovine za proizvodnju grubih podloga za maske. Tor je smatrala da bi ti mogla, ako budeš htela, da daješ Hladnovodnom savete o nabavkama, zalihama..."
     Dok je slušala ovo, Sudba je licem pokazivala da se postepeno opušta, kao da već prilagođava svoja očekivanja i razmatra mogućnosti koje joj ova promena nudi. "Da... da, mogla bih to, valjda. Ja..."
     Začu se kucanje na vratima. Sve tri se okrenuše, trgnute tim zvukom. "Ovaj dan je pun iznenađenja", reče Sudba.
     Klaveli se pokrenula da ustane, ali je Luna zaustavi i ustade umesto nje. Druge dve žene je pustiše da ode do vrata; njihovo iznenađenje bilo je neizgovoreno, ali opipljivo. Luna pruži ruku ka kvaki, na neki način sigurna da je to Ukres došao kod Sudbe da joj priča sve ono što svojoj ženi više neće da priča. Odjednom željna da mu kaže da dolazi još jedna Promena, da će njih dvoje moći još jednom da odbace svoje stare živote i pokušaju ponovo... ona otvori vrata.
     Uvuče dah šumno, buljeći u lice koje se stvorilo, tako neočekivano, pred njom. "Bi-Zi", šapnu. Vide njegovo neverovanje, ništa manje od njegog.
     "Luno...?" Pogledao je pored nje, prvo ka fasadi zgrade, pa unutra. "Ovo je kuća Sudbe Rejvenglas?"
     Klimnula je glavom i pomakla se u stranu, ujedno otvarajući i donju polovinu vrata da bi on mogao ući. Bio je sam, bez ijednog čuvara, i bez uniforme. Na sebi je imao tuniku širokih rukava, pantalone, tamni ogrtač i šešir širokog oboda: svakidašnja odeća karemovskog trgovca ili poslovnog čoveka. Ne bi ga, na ulici, pogledala dvaput. On je nju gledao jednako začuđeno, videći da je u tijamatskoj narodnoj odeći koju je i sad najviše volela, iako su je zahtevi politike i rituala često prisiljavali da se oblači u skladu s očekivanjima drugih.
     Zakoračio je u sobu. Žmirkao je dok se privikavao na svetlost i na boravak u istoj prostoriji sa Lunom. Najzad odvoji oči od nje i pogledom obuhvati Klaveli i Sudbu.
     "Sudijo Gundalinu", reče Sudba, glasom upadljivo mirnim.
     Osmehnuo se ironično. "Prepoznala si moje korake."
     "Nisi u uniformi. Nosiš neke druge čizme", reče ona. "Ali prepoznala sam te. Dobrodošao. Šta te dovodi u moj dom?"
     "Specijalna isporuka, Sudbo Rejvenglas." Pođe bliže njoj, a Luna, izbegavajući mačke, za njim. Ćutke je gledala kako Gundalinu izvlači ispod ogrtača nešto i kako to stavlja na sto izbrazdan lepkom. Otvori posudu i izvuče nešto iz nje, veoma nežno - jednu tananu svetlucavu rešetku nalik na one naglavne komplete koje je viđala kod stranaca. Ovakav aparat, međutim, još nije videla. "Evo..." Položio je napravu Sudbi na čelo i oko glave, beskrajno pažljivo šireći tanke žičane pipke. Luna je fascinirano gledala: pojedini filamenti kao da su oživljavali, sami su se privijali uz oblike Sudbine glave.
     Sudba, koja je sve te dodire podnela mirno, sad jeknu i ukruti se, onda diže ruku - ne da odvuče su stvar sa svoje glave, čak ni da je dodirne. Rukom dotače Gundalinuova prsa. Polako je ustajala sa stolice, a Gundalinu je pridržavao njenu ruku, pomažući joj da bude stabilnija. Najzad je Sudba stajala pred njim i zurila u njegovo lice. "Sudijo Gundalinu..." reče ona tiho. "Vidim te!" Sad poče rukom pipkati njegovo lice, pojedine crte lica, kao da hoće da verifikuje da je to sve stvarnost.
     "Dobro", reče on blago, svojim tijamatskim jezikom sa malo tuđinskog naglaska. "To je dobro... Tako treba." Osmehnuo se.
     Sudba se okrete od njega. Pokreti su joj bili nesigurni, jer je tek učila da povezuje neočekivani vizuelni input sa izveštajima ostalih čula. Pogleda Lunu licem u lice. Nekoliko dugih trenutaka osmatrala ju je; iako su Sudbine oči i sad bile kao prozori sa spuštenim roletnama, Luna je po izrazu lica znala da je Sudba vidi. Sudbin "probni" osmeh se polako širio, jačao verovanjem. "Damo Thalaso... Luno... sećam te se", reče tiho. "O, da, sećam se, draga moja... Pamtim onaj čas kad si došla do mojih vrata kao izgubljeno dete... i onaj kad sam ti stavila masku letnje kraljice na glavu." Pomakla se opet napred, i sad počela pipkati Lunino lice, maltene kao da je miluje; zatim Klavelino, koju nikad pre toga nije videla. "Izgledaš uglavnom onako kako sam te zamišljala, Klaveli Bluston", reče Sudba zadovoljno. Klavelina šaka steže njenu.
     Sudba se opet okrete Gundalinuu, ali ovog puta njene dignute šake počeše pipkati blistave tanke trake koje su joj ležale na koži. "Ovog puta vidim mnogo jasnije. Pre Odlaska, dok sam imala onu traku za gledanje, nikad nisam videla tako jasno. Čak i moji snovi o jasnom gledanju nisu bili ovakvi..." Ruke su joj malčice drhtale.
     "Ovo je najbolji raspoloživi senzor za koji nije potreban hirurški zahvat."
     "Hvala", reče tiho Sudba. Njene nemirne oči usmeriše se ka njegovim. "Bila sam zaboravila..."
     "Moje obećanje?" upita on. "Ja nisam. Ali je bilo potrebno izvesno vreme da se specijalno trebovanje probije kroz lavirint birokratije."
     "Sudijo Gundalinu", reče Klaveli, postavljajući pitanje koje su Lunine usne odbijale da formiraju, "zašto si uradio ovo?"
     Pogledao ju je kao da za trenutak ne može zamisliti otkud joj pomisao da tako nešto pita. Onda opet pogleda Sudbu, njen pogled koji je lutao tamo-amo, srećno rasejan. "Da ispravim jednu staru nepravdu."
     "Misliš na Odlazak?" upita Luna, imajući na umu sve što su izgubili i sve što im je, kao Sudbin vid, oduzeto kad ih je Hegemonija napustila.
     "O, vas dve lepotice!" reče Sudba saginjući se da pomazi dve mačke koje su joj se uvijale oko nogu. "Vidi ti njih, nikad ni sanjala nisam da vam je krzno u toliko boja..."
     B. Z. je odmahnuo glavom. Gledao je, i sad, Luni u oči, ali su njegove oči držale u sebi i jednu tajnu koju sa Lunom nije mogao podeliti. "Jednu stariju, i ličniju, nepravdu."
     Sudba se opet uspravi; pod svakom rukom je držala po jednu uzmigoljenu mačku. "Sibil si, sudijo Gundalinu", reče ona gledajući njega i trokraki znak okačen o njegova prsa. To nije bilo pitanje, ali on ipak reče: "Jesam", glasom čudno napetim.
     Luna prstima dodirnu svoj sibilski znak, uviđajući najednom da su sve četvoro prisutnih u ovoj sobi sibili. Videla je, po načinu kako su Gundalinuove oči preletele preko njih tri, da je i on to sada uvideo. Njen pogled se opet vrati njoj, dodirnu njeno lice, njenu bledu, u kike upletenu kosu; siđe na njeno prosto "urođeničko" odelo. Šake mu se neupadljivo stegnuše na tamnoplavoj tkanini njegove proste, obične košulje. Videla je u njegovim očima: ni kraljica, ni vrhovni sudija.
     U pamćenje joj dođe, sa velikom jasnoćom, jedan pre pola života doživljeni trenutak, kad je bila pridošlica izgubljena u ovom neobičnom gradu-svetu, u doba Festivala. Kako su njegove oči tada pogledale u nju i probile se kroz njeno srce kao svetlost kroz prozorsko okno...
     Otklonio je pogled. "Moram se vratiti", reče nerazgovetno. "Moje osoblje misli da sam na pauzi za ručak."
     Sudba mu se osmehnula, puštajući mačke. Pružila je ruke, nemo se opraštajući. On ih dodirnu nakratko, što je Luna gledala s ućutanom zavišću. "Blagosloven bio", reče Sudba.
     Uzvratio joj je osmehom. "Meni će i trebati blagoslov Sudbine, da bih postigao ono što ovde treba da postignem", reče. Klimnu glavom svima njima, ne gledajući Luni više u oči, i pođe ka vratima.
     "Čekaj", reče Luna. On se okrete i sačeka da ona uzme sa stola jednu netaknutu pitu sa mesom. "Nemoj otići a da ne uzmeš nešto da pojedeš usput... sudijo Gundalinu." Hranu je, malo postiđeno, stavila u njegove ruke, ali to je bio samo izgovor da pruži ruke ka njemu, da ga dodirne, makar i na jedan tren, preko nesavladive daljine koja ih je razdvajala. Njegovi prsti sklopili su se preko njenih, kratkotrajno ali toplo, dok je uzimao hranu. Osmehnuo joj se, ovog puta gledajući joj pravo u oči. U njima je videla glad, onu glad, a zatim se on opet okrenuo da pođe. Na izlasku se osvrnuo i opet pogledao nju, i ostao u tom položaju sve dok se vrata nisu zatvorila i odsekla vidik između njih.
     Okrenula se opet, polako, i našla da je pomno gledaju i Klaveli i Sudba. Lice joj poče crveneti; ona spusti pogled, da izmakne njihovoj radoznalosti.
     "Dobar čovek", reče Klaveli konačno, tonom koji je zvučao kao iznenađenje. "Nisam mislila da je tako nešto moguće, pogotovu kod stranca koji ima toliku vlast."
     "Nisu oni toliko različiti od nas", reče Luna tiho. Ispravljajući rukave, i dižući glavu, nastavi: "Oni su samo ljudi. Žele iste stvari koje i mi želimo..."
     Sudba odmahnu glavom; lice joj je imalo čudan izraz dok je gledala Lunu. Ali onda spusti pogled ka šakama i poče ih studirati, okretati. Pođe oprezno preko sobe do jedne obojene drvene škrinje ispod prozora, sa šarama dijamantnih oblika urezanim u stakla. Diže poklopac i poče da pretura po stvarima unutra. Sa lakim uzvikom izvuče nešto i podiže. Blesnu svetlost, nasumični zrak Luni pravo u oko, i ona shvati da je Sudba našla ogledalo.
     Pred njenim očima, Sudba se okrete ka svetlu da bi se mogla dobro ogledati; nije videla svoj odraz, čak ni mutno, već skoro dvadeset godina. Ruka joj se dizala polako, sa vidnim drhtanjem, sve do dubokih linija starosti na njenom licu, do beline kose, a ništa od toga nije bilo tako kad se poslednji put ogledala. Ruka joj opet pade. Pokretima i sad sporim, pažljivim, ona vrati ogledalo u sanduk i spusti poklopac. Okrećući se ka njima dvema nađe u njihovim očima potvrdu onoga što je i sama videla. "Osećam se kao ista ona osoba od pre. Otkud sad ovo telo...?" Raširila je ruke bespomoćno.
     Luna najpre obori pogled, kao i Klaveli, a potom natera sebe da ga digne: pred očima joj je stajala ista žena koju je oduvek poznavala, ali sad ju je videla u drugačijoj svetlosti. "Sudbo", reče ona, jer joj je nešto palo na um. "Noć pod maskama..."
     Sudba se uspravi; lice joj se ozarivalo, jer su njene misli napuštale prethodnu Svetkovinu i vraćale se u sadašnjost, posezale već i prema budućnosti. "Da, svakako", reče, polazeći nazad ka njima preko sobe, dižući obe šake. "Mogu opet da radim, samostalno. Samo nekoliko maski, ali sasvim specijalnih... Draga moja, ti ćeš dobiti masku dostojnu kraljice."