54. TIJAMAT: Karbankl

     "Kraljica, gospodine."
     Luna prođe pored uniformisanog pomoćnika, koji se pomakao u stranu da bi joj napravio mesto. Sklonila je pogled, malo postiđeno, jer ju je Gundalinu uhvatio da se zagledala njemu u lice tren predugo. Tuđinstvo njegovih netijamatovskih crta, kao i crta lica svih ljudi koje je srela otkad je ušla u ovaj vladin kompleks zgrada, činili su da ona samo još jače oseti da je iskoračila iz bezbednih granica svog sveta i prešla u nepoznato. Pokušavala je da o tome ne misli u terminima "neprijateljske teritorije", ali se ta slika, i protiv njene volje, oblikovala u njenoj svesti. Pomoćnik je spustio pogled, prebrzo; maločas se zagledao u njeno lice, ali ona je na njemu videla samo radoznalost, ništa više.
     Zašla je dublje u kancelariju, osmotrila taj dobro znani stari prostor koji je tako naglo postao uznemirujući zbog nanetog sloja novih i nepoznatih stvari. B. Z. Gundalinu, vrhovni sudija Tijamata, sedeo je čekajući nju, iza glatkog, modularnog oblika radnog stola-terminala - čiji su elektronski sistemi bili u celosti živi i funkcionalni, a ipak jednako čudni, nekom perverznom delu njenog uma, koliko i stranci, novi vlasnici svega ovoga. Pitala se koliko će vremena trebati dok urođenici i stranci prestanu jedni drugima da izgledaju tuđe... da li će to vreme ikad doći.
     Gundalinuov pogled dodirivao je njeno lice, živ od iznenađenja i zadovoljstva. Čim je videla njegov izraz lica, njeno osećanje neizvesnosti je nestalo, zajedno s utiskom da je to lice stranca. Osmehnuo se, i ona oseti nagli i bolni grč u srcu; ali pošto joj se to ranije već toliko puta dogodilo, sad je, naviknuto, sprečila da se ikakav znak ispolji na njenom licu. Prisilila je sebe da drži na umu zašto je došla: iz razloga koji nemaju nikakve veze s njim lično. Kao što će on i shvatiti, jako brzo.
     Odgurnuo se i ustao. "Damo Thalaso", reče, sa naklonom glave, uvažavajući njen status; formalnost njegovih reči nije se slagala s onim što se videlo u njegovim očima, sad kad se ona sama našla pred njim. "Ovo je neočekivano zadovoljstvo. Dobrodošla u moju kancelariju." Njegov osmeh se raširio. On pođe oko stola da je pozdravi.
     "Dobrodošao si ti u moju kancelariju, sudijo Gundalinu", reče ona, pružajući mu ruku na takav način da ju je morao prihvatiti, rukovati se po tijamatski. To je i učinio; njegov stisak bio je nežan ali snažan, i potrajao je tren duže nego što bi bilo potrebno. Kad ju je pustio, ona sklopi šaku oko poslednjih ostataka te topline na svom dlanu; spusti ruku opet uz bok. On je pogleda upitno, a njen osmeh postade ironičan. "Naime, ovo je bila moja kancelarija, kad je ovde radio Sibilski koledž... a radio je tokom svih godina dok vi niste bili tu." Koledž se sad sastajao u Palati.
     "A-ha", reče on. Njegov osmeh kao da je malčice "zastao". On pogleda pomoćnika, koji je još stajao u vratima. "Hvala, Stathis... Niko da ne ometa, dok razgovaram sa Kraljicom." Pomoćnik je salutirao i napustio prostoriju; vrata su se zatvorila za njim, dajući im privatnost. Gundalinu ostade na istom mestu, bez pokreta, još koji trenutak; ona postade oštro svesna njegovog i svog osećanja nezgrapnosti. "Sedi, molim te."
     Pokretom je pokazao ka niskom sedištu u obliku krila, i opet se povukao iza radnog stola.
     "Ovo je prvi put da ti dođeš... ovde" - jedva izbegavši da kaže kod mene - "na razgovor sa mnom. Mora biti da je u pitanju nešto važno, Damo. Šta mogu učiniti za tebe?" Pri svim njihovim ranijim susretima on je išao u palatu, na njen zahtev. Na takve sastanke obično je dolazio okružen štitom svojih savetnika, kao i ona. Često se pitala da li iz istog razloga, dok je ležala bez sna, svake noći posle takvog sastanka, ponavljajući u memoriji svaku njegovu reč, svaki pokret. Ni jedan jedini put od njegovog povratka na Tijamat nisu bili nasamo; osim toga, nijedan susret do danas nije bio na hegemonijskom terenu. Gundalinu se nagnuo napred, preko bezbedne prepreke radnog stola: njegovo telo tražilo je od nje odgovor koji nije mogla dati.
     "Došla sam kod tebe..." poče ona; ali stade, i obori pogled pred njegovim napetim zurenjem. "Želim da znam zašto si promenio mišljenje u vezi sa merima", reče, grubo otvoreno, zato što nije bilo drugog načina da se to pita.
     U njegovim očima su se pokazali razumevanje, osujećenost, i nešto što je moglo biti rezignacija; i sve to je odmah i nestalo, tako brzo da ona nije mogla biti sigurna da je išta stvarno videla. "A, tako", reče on.
     "Zašto si poništio zabranu lova na njih? Znaš da sam to zabranila - meri su pod zaštitom letnjaka. Nemaš pravo, nemaš pravnu osnovu..."
     Njegova usta su se stisnula; najednom je izgledao iscrpljeno i umorno. "Morao sam."
     Namrštila se. "To nije istina." Čula je kako u njen glas ulazi hladni gnev izneverenosti. "Znaš šta sam ti rekla o njima... i šta sam transfer kaže o njima: to su razumna bića." Luna je svojevremeno dokazala Gundalinuu i njegovim savetnicima da je tako: iskoristila je njega samog kao sibila, postavila mu je to pitanje, i čula je od njega samog potvrdan odgovor, pred svima. "Svi su čuli!"
     Oborio je pogled ka svojim šakama na površini stola, zatim opet pogledao nju. "Istina nije bila dovoljna da zaustavi lov, ranije. Nije ni sad." Odmahnuo je glavom. "Luno, odlagao sam neizbežno, najduže što sam mogao. Slao sam istraživačke timove na teren, obezbedio sam da obrade i analizuju tvoje podatke. Znam da tu ima nečeg - ali ne mogu naterati moj narod, niti Centralni koordinacioni komitet, da to uvide. Oni vide samo ono što žele da vide. Sibilski um može da javlja, odsad pa dok je sveta i veka, da su meri inteligentni, ali, do vraga, meri ne čine ništa čime bi to dokazali, bar ne na one načine koje kojima ljudska bića oduvek definišu kao 'inteligentno ponašanje'. Meri nama u ovoj stvari ne pomažu nimalo; čak i ne shvataju pitanje. Njihovo društvo je suviše prefinjeno - ili suviše tuđinsko. Nezavisne studije ne daju dovoljno potvrda da zaustave onu vrstu ljudi koja želi 'vodu života'. Čak i ako je istina da su inteligentni..."
     "Ako...?" poče ona. Zglavci na prstima joj pobeleše.
     "Oni hoće 'vodu života', i hoće je sad!" Njenom gnevu suprotstavio je naglu vrelinu. "A na mestima vlasti, kod kuće, ima suviše takvih."
     Kod kuće. Shvatila je da on misli na planetu Karemof. "Ali nije reč ovde samo o pravu mera na život - samo o genocidu", reče ona gorko. "Ako merska populacija bude desetkovana, štetu će osetiti cela Hegemonija - svi svetovi koji su bili u Staroj Imperiji..."
     Pogledao ju je ne shvatajući. "Zbog čega?" reče on. "Samo zbog toga što neće imati mere? Pa njih za mere nije briga, zar ne shvataš?"
     "Nije tako!" Digla se iz sedišta. "Ne razumeš. Reč je o nečem većem - mnogo većem. Bilo bi sve njih briga kad bi im se samo moglo kazati..."
     "Kazati šta?" Njegov glas je otvrdnuo od zaprepašćenog ogorčenja. Opet se nagnuo preko stola. "Postoji li nešto drugo? Šta to ti znaš a ne kazuješ, šta to ti znaš a nisi rekla meni?"
     "Znam da... da..." Grlo joj se zatvorilo, i oči, a šake su se stegle u pesnice. Počela je odmahivati glavom, borila se svim silama, ali blokada nije popuštala. "Znam ono što znam", prošaputa, padajući nazad u sedište, nemoćna čak i da pogleda ka Gundalinuu.
     "O, bogovi..." promrmlja on, trljajući šakama lice i naslanjajući se unazad. "Tako mi oca svih mojih dedova, Luno, uradio sam sve što je ljudski bilo moguće za tebe - za tvoj svet. Promenio sam kvote o broju mera koji smeju biti ulovljeni, smanjio sam ih najviše što sam mogao. Sa mojim savetnicima raspravljao sam sve dok nisam pomodrio. Oni sad prihvataju bar misao da moraju postojati neki limiti, da ne bi meri uskoro izumrli - čak i njihova logika uspeva da to uvidi. Nastaviću da ti stavljam na raspolaganje sve resurse koje mogu. Već sam odredio ljude da istraže načine da se poveća priraštaj mera, ili da im se uzimaju izvesne količine krvi bez ubijanja."
     Najzad je ipak podigla pogled ka njemu, osećajući tvrdu grudvu gađenja kako joj zapinje u grlu.
     "Ovo je realni svet, do vragova!" reče on, osetivši gađenje prema samome sebi. "Ili živimo kroz kompromise i ustupke, ili ne opstajemo. Tu izbora nema."
     "Uvek ima izbora", reče ona. Ali njeno očajanje je tonulo kroz nju kao kamen, zbog saznanja da onu tajnu koja je u njoj, tajnu koja je živu ždere iznutra, neće moći nikad da podeli ni sa kim.
     "Luno", reče on blago, "mene su stavili pred izbor: ili da žrtvujem mere... ili tebe."
     Zurila je u njega, a lice ju je zabridelo od nagle neverice.
     "Izvesne frakcije među tvojim narodom - među zimcima - navaljivale su kod Hegemonije da se dolazak skupštinskih poslanika iskoristi za novi Festival promena i da tom prilikom Zima bude vraćena na vlast. Želeli su da ti budeš bačena u more. Izvesne frakcije među mojim narodom - pa i predstavnik Centralnog komiteta - htele su isto. Pokušavao sam da te upozorim da neću večito moći da odolevam. Bio sam prisiljan da biram: životi mera ili tvoj život... Izabrao sam tebe."
     "Majko sviju nas", reče Luna tiho, i to je zazvučalo kao molitva. Drhtaj prođe kroz nju. "Kako je moglo do ovoga da dođe...?"
     "Luno", reče on, "mi hodamo preko Jame, razumeš? Ako stupamo prebrzo ili presporo, ako se ne oglašavamo pravim notama u pravom redosledu, vetrovi promene odneće nas oboje u propast. Malo je falilo da se baš to desi na sastanku juče. Hegemonija nije smrvila tehnološki napredak koji si ti ovde započela zato što sam ja još na Karemofu počeo da ih ubeđujem da je prekasno za povratak na staro. Oni sad znaju da je tajna sibilstva provaljena, i ja ih navodim da veruju da je, ekonomski i politički, pametnije da tijamatskom narodu daju ono što taj narod želi. Međutim postoji cena za to, sve se plaća - Hegiška se vratila na Tijamat iz samo jednog jedinog razloga, za 'vodu života'. Oni će je uzeti, sviđalo se to nama ili ne. Tijamat može nešto da dobije zauzvrat, ili može da ne dobije ništa. Za ime božje, Luno, činim za tebe najbolje što mogu! Reci mi da to shvataš..."
     Digla je glavu. Njen um se toliko ispunio njenim sopstvenim bespomoćnim gnevom da više nije bila u stanju da misli. Gledala je Gundalinua ukočenim pogledom, tokom jedne večnosti vremena, distance i bolne sumnje; videla je njegovo lice prošlo, i njegovo lice sadašnje, stranca i ljubavnika; videla svetlost njegovog trolista na jakoj crnoj boji uniforme. Pritisnula je šaku na oči; zatim pustila da joj ruka padne, jer opet je bila u stanju da jasno vidi. "Da", promrmlja ona konačno. "Razumem... Znam šta si sve učinio za - za nas, od Povratka. Razumem."
     Klimnuo je glavom i spustio pogled; žustrina je nestala iz njegovih očiju a tenzija iz njegovog tela. Ostao je sav ispražnjen.
     Digla se polako, uviđajući sada da ne postoji baš ništa, u njihovim ljudskim moćima, čime bi mogli sprečiti lov na mere, ako ona ne može da mu saopšti pravi razlog što se lov ne sme nastaviti. A ona to ne može. Ne može.
     Okrenula se, zagledala se u sliku na zidu koji je dosad bio iza njenih leđa: neobično čulna mešavina boja, statična a ipak nekako živa, čvrsta ali efemerna, kao okamenjeni tren u sporom spiralnom plesu ulja na vodi. Ništa slično nije videla, nikada pre; to se nije nalazilo na tom zidu kad je kancelarija bila njena.
     Čula je da Gundalinu ustaje, osetila da joj prilazi i da staje kraj nje. Odjednom je postala svesna otkucaja svoga srca; zapitala se da li je moguće da ih i on čuje, kad su toliko glasni.
     "Nismo imali nijednu priliku da stvarno razgovaramo jedno s drugim otkad... sam se vratio", reče on, a njegov tijamatski govor najednom postade sputan i nespretan. Ona ga pogleda radoznalo. On diže ruku, pokaza ka toj slici. "Ovo je moja žena napravila. Ona je slikarka."
     Luna se okrete od te slike, zagleda se opet u njega. "Ooo?" reče ona. Brzi talas vreline ispuni joj lice. "Aha." Zatim je gledala sliku, činilo se celu večnost, stiskajući laktove. "Jesi... jesi dugo u braku?" Zapitala se da li joj on ovo kaže baš sad da joj vrati milo za drago što je dojurila u njegovu kancelariju da se buni za mere... ili možda, jednostavno, ni njemu sve dosad nije bilo lako da joj saopšti. Osetila je dubok, ranjavajući bol, i odjednom je bila ponovo besna - na njega, zato što su njegove oči pripadale samo njoj pri svakom njihovom susretu još od trena kad se vratio; na sebe, jer nije ni imala pravo da pomišlja...
     "Oko tri godine."
     "Aha", reče ona ponovo, nerazumno. Pokušavala je da nađe nešto, bilo šta, što bi mogla reći. "Imate... dece?"
     Oklevao je, gledajući netremice u sliku. "Imam sina; sad mu je oko šest meseci. Supruga mi je poslala njegov holo, nedavno. Mnogo lepo izgleda." Njegove usne se izviše nagore, u tužan osmeh, ali njegove oči su bile pune žaljenja. "Bio je to brak iz računa", reče blagim tonom. "Morao sam na neki način obezbediti da o mom porodičnom imanju ima ko da vodi brigu kad odem na Tijamat. Ljudi koji rade u Ministarstvu inostranih poslova često sklapaju takve aranžmane." Pogleda je na tren.
     "Aha." Gledala je tu sliku, osećala njenu senzualnost kao talas toplote. A da li si je voleo? Progutala je to pitanje kao grudvu gorkog hleba. "Nikad nećeš videti svoje dete?" upita umesto toga.
     "Ne znam", reče on gotovo nečujno, kao da se i njemu grlo naglo steglo. "Luno..." Provuče prste kroz svoju kosu. "Tamis i Arijel... Ukres nije njihov otac, je li tako?"
     Okrenula se opet njemu. Osećala je da se u njoj diže nešto nalik na paniku.
     "Oni su moji, zar ne?" reče grubo. "Ukres je upotrebljavao 'vodu života', nisi mogla zatrudneti s njim."
     Zurila je u njega. "To je dakle istina? Zbog 'vode života' bilo je nemoguće...?"
     Klimnuo je glavom. "Moji su", ponovi, ali reči su ovog puta bile blage i maltene začuđene. "Naši su..."
     Bilo je to ono o čemu se ona godinama pitala; o čemu se sigurno i Ukres pitao. Ali nikad nije bila sigurna, a to nije ni želela biti, kao ni on - sve do trenutka kad je Gundalinu ponovo stao pred nju i ona ugledala njegovo lice. "Da." Konačno, apsolutno sigurna, posle tolikog vremena. Gledala je njegovo lice sada, pamtila kakvo je bilo tada, videla u čemu se izmenilo. Kad su se upoznali, ona je bila nekoliko godina mlađa od njega; sada se dogodilo, ćudima prostor-vremenskog kontinuuma zahvaljujući, da su praktično istih godina. "Hvala ti", reče ona najposle, glasom još napetim, "za našu decu."
     "Ukres, da li zna?"
     "Pa... da. Ukres zna. Zna..." Spustila je pogled ka svojim šakama koje su se preplitale, prst protiv prsta, na glatkoj uvoznoj plavozelenoj tkanini njene odežde. Njih dvoje nisu nijednom spavali u istom krevetu još od onog dana kad ju je Ukres uhvatio kako gleda njegovog rivala kroz tajni prozor, kao Arijenrod...
     "Kako on to prima?" upita Gundalinu.
     "Ne dobro." Nikako mu nije pogledavala u oči. Čak i danju je Ukresa retko viđala. On više nije radio s njom, niti sa Koledžom, niti sa bilo kim koga je ona poznavala. Zaključavao se u svoje odaje, gubio se u svojim studijama i kalkulacijama, okruživao se bedemom nove tehnologije. Ili je izlazio. Idem ja u grad, kaže, ali nikad ne kaže gde tačno. Čula je da glavninu vremena provodi u Lavirintu... u društvu zimačkih plemića kojima je ranije bio okrenuo leđa, isto kao i celoj svojoj prošlosti. U društvu onih koji žele da ona bude svečano prineta na žrtvu. Više im ne okreće leđa.
     "A kako ti guraš?" upita Gundalinu. Navaljivao je, kao da se ne može uzdržati, u tišini nastaloj njenim ćutanjem.
     "Ne dobro", ponovi ona. Samo te dve reči, ali sad je gledala u njega.
     "Žao mi je." Uzdahnuo je, odmahnuo glavom. "Zaista nisam doputovao da ti stvaram nevolje, Luno..." Zaćuta. Diže ruku, obazrivo, kao da proba šta će biti; dotače je po mišici. Ona vide nadu u njegovim očima.
     "Znam", prošaputa Luna Svetlohodna. Nije se mogla odmaći; kao da ju je taj dodir paralisao. Diže se i njena ruka, sopstvenom voljom, ka njemu. Luna je prisili da se spusti nazad do njenog boka. "Nemoj", šapnu. "Molim te nemoj."
     Njegova ruka pade i udalji se. Pogledao je tu šaku, zatim zatresao glavom, kao da ne zna šta mu je maločas bilo i šta dalje da radi. "A, hm, Arijel i Tamis?" reče posle nekoliko trenutaka.
     "Kako to misliš?" reče ona neodlučno.
     "Da li oni znaju... Da li su shvatili?"
     Sklonila je pogled. "Ja ne znam... ne znam čak ni kako da razgovaram s njima o tome. Ne znam kako uopšte da razgovaram s njima. Sa ma kim od njih." Ugledala je Tamisove oči zamućene brigom, videla kako se okreće od nje i izbegava je kad ona pokuša da ga pita šta nije u redu; i Arijelino prkosno ponašanje sve više nalik na ponašanje jedinog oca koga je ikad znala; Arijelino povlačenje od svih njih... Nikada nije umela da razgovara s njima, sa ma kim od njih, uvide ona odjednom; a sad je već prekasno.
     "Ako bih ja pokušao..." poče Gundalinu.
     "Ne." Pogledala je ka vratima.
     "Ne smatraš da imam pravo, posle tolikog vremena? Da sam znao da si trudna, Luno, nikad te ne bih ostavio..."
     "Nije reč o tome." Nego o čemu? Stisnula je usta. "Ukres je još moj muž. To je situacija iz koje on i ja moramo naći izlaz sami, na naš način." Uviđala je, dok je to govorila, kako te reči isključuju njega. Opet diže pogled. "Reci mi... reci mi da razumeš."
     Načinio je grimasu, ali klimnuo glavom. Onda se brzo okrenuo od nje i odlučnim koracima prišao radnom stolu. Dlanom je brzo prešao, samo jednom, preko ploče terminala.
     "Šta to radiš?" upita ona.
     On diže pogled. "Brišem snimak ovog razgovora."
     Trgla se, uviđajući da ništa što se u ovoj sobi dešava ne može biti skriveno od očiju Hegemonije, osim ako B. Z. Gundalinu odluči da tako bude; shvatajući još jednom, bolno, da ovo više nije njen teren, niti bezbedan teren. Ostala je da stoji na istom mestu i gledala ga još nekoliko dugih trenutaka. "Moram poći."
     Klimnuo je opet glavom. Ali ona je stajala nepomično još nekoliko otkucaja srca, nesposobna da se pokrene prema vratima. Konačno se ipak okrete, zato što on nije više ništa rekao, i iziđe ne osvrnuvši se.