55. TIJAMAT: Karbankl

     Tamis je prolazio kroz hodnike karbanaškog gradskog medicinskog centra, svesniji čvora napetosti u svojim prsima nego ma čega u svom fizičkom okruženju. Prolazio je pored ljudi ali nikoga nije gledao u oči, zadovoljan što mu je Merovi pokazala ovaj kompleks toliko puta da on sad može da se snađe u njemu bez ma čije pomoći.
     Većinu personala koji je prolazio pored njega činili su i sada stranci, njemu nepoznati; isto tako, glavnina medicinske opreme, njemu uglavnom neprepoznatljive, koju je video posvuda, bila je uvezena sa drugih svetova. Činilo se da netijamatovci osećaju nekakav užas na pomisao da bi mogli biti nasukani ovde, tako daleko od doma, bez tehnologije koja ih može spasti od svake zamislive zaraze ili druge opasnosti po zdravlje... iako, pomišljao je on kiselo, nisu osećali ni najmanju grižu savesti kad su ostavljali tijamatski narod bez svega toga, u prošlosti, svaki put na čitav jedan dugi vek.
     Sad, bar, ovdašnji narod ima trajni pristup do te tehnike; sad, i odsad. Tamis pomisli na bolesna leđa svog tasta, i pokuša da oseti zahvalnost, zarad Danakila Lua. Štaviše, novi vrhovni sudija osnovao je program za obuku medicinskih tehničarki; Merovi se tu upisala. Učinjeno je to delom iz koristoljublja, znao je - ovaj bolnički centar tako reći od dana povratka Hegemonije pati od ozbiljne nestašice kadrova.
     Međutim, činilo se da je taj program takođe i deo istinskog napora vrhovnog sudije da uverenje o dobroj volji. Tamis se zapita, sumorno i načas, da li vrhovni sudija sve to radi samo da bi ugodio Letnjoj Kraljici... da li je istina ono što Elko Tel i drugi govore iza njegovih leđa, naime, da je B. Z. Gundalinu bivši ljubavnik njegove majke koji se vratio posle toliko godina. Da li je istina da on, gledajući u lice vrhovnog sudije, zapravo vidi odjek svog sopstvenog lica...
     Njegova sestra se udaljila besnim koracima kad joj je pomenuo ovu mogućnost; majka je mrmljala neke okolišne fraze, bleda i rasejana, kad je pokušao nju da pita. Oca nije pitao, jer otac je sada, posle onog incidenta na svadbi, jedva pristajao i da ga pogleda. Merovi je jednom prilikom rekla da ne vidi nikakvu sličnost između njegovog i sudijinog lica... ali, dok mu je to govorila, gledala je na drugu stranu.
     Merovi. Njegove oči opet registrovaše hodnike bolničkog centra; prođe pored sjajnog, asketskog obličja neke mašine čiju mu je funkciju Merovi jednom objasnila, a on zaboravio. Merovi... Odjednom mu na umu nije bilo više ništa osim razloga zbog koga je došao ovde: da vidi Merovi, da je pita zašto.... Zašto je došao kući prošle noći i zatekao kuću praznu, a na jednoj stranici još mokroj od suza poruku, rukom napisanu, da ga ona ostavlja; i da on može, ako hoće, da dođe danas ovde i razgovara s njom. Nikakvog daljeg objašnjenja; nijedne reči više. Iako je on, s mukom u srcu, znao da nije potrebno mnogo objašnjavati da ga je napustila.
     Neko ga pozdravi po imenu - stranac, jedan od tehničara koji su u bolnici radili kao Merovini starešine. "Tvoja žena je u 212."
     Promrmljao je zahvalnost, glave i sad pognute - siguran da bi svako ko mu pogleda u oči pročitao njegovu krivicu i znao tačno zašto je došao ovde, zašto ga je napustila, zašto...
     Stigao je do laboratorije gde je Merovi radila; vide da ona sedi za terminalom. Njena gusta smeđa kosa bila je zarobljena u urednu kiku na leđima. Video je jedan informacioni model kako treperi i menja se u vazduhu ispred nje, dok ona kontroliše, vešto, savršenom koncentracijom, njegovu metamorfozu. Pošto je gledala patnje svog oca tokom glavnine svog detinjstva, i zatim videla kako su uvoznom medicinom te patnje prekinute, poželela je da izbori mesto za sebe u toj novoj medicinskoj tehnologiji, snažnije nego što je ikad išta, bar po njegovom pamćenju, poželela... osim što je, jednom, davno, jače želela njega. "Merovi", reče on tiho.
     Okrenula se na sedištu, trgnuta ali ne iznenađena. "Drago mi je što si došao", reče ona, ali to su bile prazne reči.
     "To si od mene zatražila." Pružio je ruke napred, i to je bilo napola sleganje ramenima a napola gest pomirenja. "Zašto nismo mogli ovo kod kuće?"
     "Zato što noćas nisi kući došao. Čekala sam te i čekala. Opet."
     "Imao sam posla..."
     "Ne laži o tome!" Digla se iz sedišta, zajapurena u licu. "Pokušavali smo mi da pričamo o tome kod kuće, mnogo puta. Nikad nikakve koristi."
     "Merovi... žao mi je." Odmahnuo je glavom, spustio pogled. "Ovog puta će biti drukčije, kunem ti se."
     "Uvek ti to kažeš! Ali se nikad ništa ne promeni." Oči joj se nališe suzama gneva, zatim i preliše suzama jada. "Nisam ja ono što ti želiš, ja sam tebi samo paravan iza koga se kriješ. A znam da mi se svi smeju kad nisam tu, svaki put kad odeš a mene ostaviš. Pa, smeju mi se i u lice. Zašto hoćeš da se vratim? Nisam mladić - biću sve što želiš, ali muško ne mogu biti. Kamo sreće da se mogu pretvoriti u muško, ako bi me ti onda voleo koliko ja tebe..."
     "Neću da se menjaš!" Ruke mu se, od silne potrebe da je dodirnu, stisnuše u pesnice, ali znao je da bi takav pokušaj sada bio najkatastrofalnija moguća greška.
     "Ne znaš ti šta hoćeš." Okrenula mu je leđa, otišla do jednog od staklenih ormarića kojima su zidovi bili obloženi. Nekoliko trenutaka je pretraživala sadržinu jednog, onda izvadila nešto. Vratila se opet preko sobe, i dodala mu to - jedan list na kome kao da je bilo zalepljeno nekoliko odsečaka flastera. "Evo ti", reče ona, napetim glasom. "Po jedno ovo nosi na koži, svaki dan, sedam dana. Imaš veneričnu bolest."
     Osetio je da mu lice crveni. Otupelim prstima uze list od nje. "Kako znaš?" upita sa nevericom.
     Njene oči postadoše hladne i prozračne. "Po tome što sam je od tebe dobila."
     Sklopio je oči.
     "Ako ikad zaista odlučiš šta hoćeš, moći ćemo o tome opet da razgovaramo. A do tada, ne." Usne su joj zadrhtale, ali on na njenom licu vide potpunu rešenost, i shvati da se ona predomisliti neće.
     Tamis se okrete, grla zagušenog jadom, i ode.