57. TIJAMAT: Karbankl

     "Gazda, kasniš, eeeej..."
     Rid, sa trzajem, stade u mestu, na ulaznim vratima Torinog salona zabave, kad ču ovakvo Niburuovo obraćanje. "P' š'a?" reče on. Moglo se lako desiti i da ne dođe, jer je znao da će unutra biti Arijel Svetlohodna; da ga ona čeka, s onim izrazom u očima. Ipak se konačno dovukao, uveravajući sebe da je to samo zato da bi prekinuo tu lažnu vezu. On mora danas otići siguran da ju je otkačio od sebe - apsolutno siguran. Zbog te veze su oboje primećeni, on je upao u nevolje, izložio se napadu... ona takođe. A to on ne može dozvoliti. Ne može sebi priuštiti taj luksuz da dopusti ma kojoj ženi da mu bude bliska, sve dok na dlanu nosi Izvorov pečat.
     Opet reče sebi da je Arijel samo jedna njegova navika. Šta s tim što ona voli mere i priča kako je odrastala sa morem kao da je to najlepša i najprirodnija stvar na svetu... šta ako pripada ovom svetu i ovom neobičnom gradu koji kao da dotiče neke deliće njegove razbijene duše čudesnim, neobjašnjivim osećanjem dQja vu, već viđenog... to nije razlog za verovanje da on gaji ikakva stvarna osećanja prema njoj. Pa šta ako on pričajući o tim stvarima s njom upoznaje mir, i osećaj sopstvene ljudskosti; pa šta ako ga ona gleda čežnjivo, kao da je on stvarno čovek, ceo, mentalno zdrav... Navike se stiču i gube.
     Ma, to sa Arijel, sve to je jedno opšte sranje, reče on sebi. Ne sme postati značajno: jer bilo bi samoubistvo, i ubistvo takođe. Ona mu je spasla život; sad će on spasti njen na taj način što se više nikada neće videti s njom.
     "Arijel..." reče Niburu.
     "Šta Arijel", reče Rid Kuleva Kulervo i dočepa ga za rame. Niburu, mnogo manji od njega, načini bolnu grimasu.
     "Otišla, evo sad..." Niburu pokretom ruke pokaza niz Ulicu.
     Rid ga pusti i pogledom odmeri gomilu prolaznika. Učinilo mu se da je video, na jednom mestu, kratkotrajni sev srebrnastobele boje; nije bio siguran. "Pa šta?" reče opet, sa čudnim olakšanjem što mu je Arijel na ovaj način pomogla. Pođe napred s namerom da se progura pored Niburua i uđe u klub.
     "Riiide!" dreknu Niburu, najednom ogorčen. "Slušaj ovamo, skote!"
     Rid se okrete sa blagom nevericom.
     "Mislim da je u frci."
     Rid mu opet priđe. "Kako u frci?"
     "Čekala te kao obično, onda je onaj klinac Elko Tel počeo da je opseda da ona kao pođe na neku zabavu s njim, a ona nije htela. Onda se naglo promenila. Bilo je kao noć i dan, odjednom se sva prosto zalepila za njega, pa su izišli zajedno."
     Rid se namršti. "Pa, otišla na žurku." Humnuo je zgađeno. "Očekuješ da ja marim za to?"
     Niburu ga uhvati za rukav i zadrža, jer je Rid već kretao da ipak uđe u klub. "Rekoh da se promenila. Ne kao kad neko promeni odluku, nego kao da joj se nešto desilo. To je i Tor videla, i kaže da joj je Elko nešto uvalio."
     Tor - gazdarica ovog salona. On se seti da se Niburu spetljao s njom. "Praktično ga je počela jesti, tako na javnom mestu, gazda. Ni meni nije izgledalo normalno. Tor je rekla da, ako ti je iole stalo do nje, treba da proveriš šta se desilo."
     Rid opsova, opet pogledom ispitujući gužvu prolaznika, ali ne videći nikoga ko bi mogao biti Arijel. "Na koju stranu su otišli?"
     "Posl'o sam Anankea da ih prati, a ti njega mož' pratiš daljincem."
     Rid spusti iznenađeni pogled ka njemu. "Dooo-bro." Klimnu glavom, dotače Niburuovo rame na tren, uključi daljinski tragač, i odmah dobi Anankeov signal.
     "Oš' idem s tobom, gazda?"
     Odmahnuo je glavom. "Ne."
     "Održaću ja korak. Ako počne nešto..."
     "Kad nešto počne, meni ne smetaju tvoje noge nego tvoja jebena savest." Rid se okrete na peti i zađe među prolaznike.
     Trag ga je vodio niz laganu spiralu Ulice; ne, kao što je on očekivao, uzbrdo, prema otmenim kućama koje su pripadale strancima i bogatim zimcima. Ananke, i oni koje je on pratio, zađoše u opasniju teritoriju, u onu prelaznu zonu između Donjeg Lavirinta i Donje varoši, gde je stanovala većina letnjaka, bliže okeanu - tamo gde su pojedine uličice bile cele ispunjene magacinima i fabrikama, i gde su se lako mogle događati stvari o kojima sledećeg dana niko ne bi želeo da priča.
     Ubrzao je hod kad vide kuda su krenuli i primeti da se brojnost prolaznika smanjuje. Najzad dođe do ulaza u jednu uličicu koja je, činilo se, bila sasvim napuštena. Oklevao je, zatom pošao njome, jer mu je daljinac javljao, upornim jednotonskim zvukom, da nije baš tako pusta.
     Ulazio je u prazno grlo tišine. Zavukao je ruku pod tešku jaknu, izvukao pištolj paralizer, proverio naboj u njemu, sve to ne prestajući da hoda kao neka velika mačka grabljivica duž prastarih fasada koje su jedna po jedna iskrsavale nad njim. Najzad je začuo nešto, slabi odjek nekih glasova; usporio je, ušao u klaustrofobni uzani prolaz između dva magacina. "Ananke!" šapnu on uspevši da razazna to dobro poznato obličje koje ga je čekalo među senkama.
     Ananke se trzajem okrete ka njemu, i Rid vide odsev svetlosti na metalu; vide promenu tog lica, od tvrdog straha do iznenađenog olakšanja u roku od jednog otkucaja srca. "Gazda..." promrmljao je Ananke i klonulo se naslonio na zid. Onaj bodež, koji je Ananke večito nosio o svom opasaču, a koji Rid nikad nije video isukan, sad mu je bio u ruci. "Krenuo sam unutra..."
     Rid Kulervo je sada jasno čuo i druge glasove. Gestom pokaza Anankeu da se skloni s puta i pope se na jednu gomilu sanduka, da bi mogao virnuti kroz ono jedno mesto koje je trljanjem bilo očišćeno na teškom, jako prljavom staklu malenog prozora visoko iznad ulice. Unutra je bila zabava, a on je, na osnovu samo jednog pogleda, znao kakva. Ipak je gledao još trenutak, napeto tražeći jedno poznato lice, talas mlečnobele kose... Eno je.
     Skočio je na tlo, pogledao opet Anankea. "To je sve što imaš?" reče pokazujući pokretom glave ka bodežu.
     Ananke načini grimasu. "Žao mi je, gazda..."
     "'Ajd ćuti. Uzmi ovo." Rid izvuče svoj nož i dade mu ga. "Samo nemoj, tako ti bogova, nikog ubiti - bar ne greškom. Je l' ulaz zaključan?"
     "Ne znam."
     "Hmf!" reče Rid i progura se pored njega. Bilo je zaključano. Utipkao je naredbu za otvaranje iz nužde i ušao, odgurujući vrata da se brže otvore a ignorišući galamu alarma. Potrčali su jednim kratkim hodnikom; na njegovom kraju sreli su nekoga ko je pošao da vidi zašto vrata bleje. Rid ga je tresnuo teškim kundakom pištolja u lice, čovek se skljokao bez ikakvog protesta.
     Rid je zakoračio preko njega i ušao u prostor koji se odatle otvarao; Ananke za njim. Po obodu velike magacinske prostorije bile su naslagane gomile sandučina i kojekakva oprema; sumorni prazni prostor na sredini bio je pokriven ciradama. Bio je tu i jedan sanduk na čijoj gornjoj strani je bilo raspoređeno obilje raznih jeftinih droga, a na ciradama desetak ljudi, većinom muškaraca, grubog izgleda, nalik na fizičke radnike i žigosanike. Sa strane su stajali Elko Tel i još troje mladih zimaca iz njegove družine, dve devojke i jedan momak. Rid je video da nešto gledaju, pokazuju prstima, kikoću se; njegov pogled preskoči ka objektu njihove pažnje.
     U sredini magacina stajala je Arijel Svetlohodna, na ciradama koje su je čekale, okružena nemirnom grupom muškaraca. Jedina bretela njene duge tunike u duginim bojama bila je smaknuta sa ramena, tunika srozana do pojasa. Potpuno nepoznati čovek koga je ljubila, duboko i temeljito, milovao je njene sise, a neko drugi joj je prišao s leđa i smakao tuniku još niže sa njenog već polugolog tela. Zvižduci i podrugljiva dobacivanja odbijali su se od tvrdih, nemilosrdnih površina te velike prostorije.
     Ananke opsova i pođe napred. Rid ga povuče nazad i odgurnu u stranu, da ne smeta; podiže pištolj, nanišani, opali. Stranac koji je, iza Arijel, upravo skidao gaće, sad se uhvati za prepone, uz jedno kratko kevtanje neverice. Sruči se na pod, u baricu sopstvene mokraće, izgubivši kontrolu nad telesnim funkcijama.
     "Arijel!"
     Glave se okrenuše u celom magacinu, od spektakla ispred njih, ka njemu. Netijamatovac koji je dotad milovao Arijel sad je pusti, i odgurnu je grubo od sebe kad ona pokuša da se ipak uhvati za njega. Zateturala se, slobodna, zatim okrenula, nesigurna na nogama, i zagledala u Rida kao i svi ostali. Oči su joj bile staklaste, lišene razuma. Spustila je pogled na sebe, opet ga podigla na njegovo lice, pa otklonila u stranu, neobičnim trzajem glave.
     Rid, sa naperenim pištoljem, uđe u magacinsku prostoriju. Niko se nije pokretao, svi su bili uhvaćeni negde između neverice i ljutnje što ih neko ometa. "Ananke", reče on i pokaza ka Elkou Telu, "pokrivaj one male perverte tamo. Ne daj im da mrdnu." Gledao je kako Ananke polazi napred, sa dva noža u pruženim rukama, i staje ispred njih, da stražari. "A sad", reče on gomili zlovoljnih, ućutanih muškaraca još oko Arijel.
     Jedan od njih zakorači ka njemu. Rid Kulervo podiže pištolj i čovek uzmače jedan korak. Ali on pročita nagađanje u njihovim očima: počeli su uviđati kojiko su zapravo brojčano jači. Ananke nelagodno pogleda ka njemu.
     "Pozivam plavce", reče Rid, siguran da je pažnja svih na njemu, "i prijavljujem ovo grupno silovanje. Možda vi sisači kurca želite da ostanete ovde, i da proverite koliko možete da se zabavite sa Kraljičinom ćerkom pre nego što murijaši dojure... ili ipak više volite da proverite koliko daleko možete pobeći za isto to vreme." Slobodnom rukom dotače svoj daljinski komunikator, ukucavajući šifru za početak poziva.
     Stranci, jedan po jedan, počeše da se pokreću - prema izlazu, ovog puta. Držao je pištolj uperen ka njima dok su prolazili; a njihovi koraci su se ubrzavali, jer ih je panika počela obuzimati. Za pola minuta svi su bili napolju, i još su stigli i da izvuku onoga koga je Rid onesposobio, i koji je sad sav smrdeo na pišaćku. Vrata magacina se sa treskom zatvoriše iza njih. Bio je siguran da se neće vraćati.
     Pomakao se polako preko prostorije, do mesta gde je stajala Arijel, lica još i sad ošamućena, pokušavajući da povuče odeću gore, na mesto. Videći da se on približava spustila je ruke. A onda, ispružajući ih ka njemu, reče: "Ride..."
     Rid je zabio pištolj pod svoj opasač, a njene ruke odgurnuo u stranu. Dohvatio je bretelu njene tunike, gledajući Arijel neprestano u lice, i navukao je na njeno rame blagim, klizećim, neumešnim pokretom. Ona ga zagrli i privuče sebi. "Prestani", reče on i strese njene ruke. "Ostani tu gde si." Pođe nazad preko prostorije, do mesta gde je Elko Tel stajao, ali shvati, nervirajući se, da Arijel polazi za njim. Osmotri Telovo naduvano, uplašeno lice, i njegove naduvane, uplašene kompanjone.
     "Jesi stvarno pozv'o plavce?" promrmlja Ananke, zureći u njega.
     Rid se nasmeja. "Ne", reče, i vide početak opuštanja i Anankea i mladih zimaca. Telo mu se ukruti: Arijel mu se privukla s leđa i opet obavila ruke oko njega, uklizila prstima pod šav za zakopčavanje košulje. Razdražljivo je gurnuo njenu šaku od sebe. Jedna od zimačkih devojaka se poče cerekati, visoko i nervozno, gledajući Arijeline ruke kako gamižu po njegovom telu kao nekakvi zasebni organizmi.
     "Mis'iš da je smešno?" reče Ananke najednom. Rid ga pogleda, iznenađen gorčinom u tom glasu. "Stvarno misliš da ćeš biti bezbedna ako se sad smejaš njoj? I time postaneš jedna od njih...?" Trzajem glave pokaza ka Elkou Telu i drugom mladiću. "Sledeći put možeš ti biti na redu, sestro..."
     Devojka ga pogleda besno, pa se postrance primače Elkou Telu i uhvati ga pod ruku.
     Rid zakorači bliže, dohvati skupocenu, opnastu, svetlucavu tkaninu njene tunike za okovratnik, poteže je i pocepa do pojasa, pokretom brzim i brutalnim. "Ali sledeći put oni se možda neće truditi da te prvo uvedu u to raspoloženje, slatkišu..."
     Devojka je vrisnula, uzmakla od njegovog dodira i prikupila poderanu odeću nazad ka grudima. Lice Elkoa Tela se zateglo, ali on ne učini nijedan pokret da zaustavi Rida, da joj pomogne. Ostali zimci su samo blenuli, očiju raširenih.
     Rid im okrete leđa, odgurnu Arijel, izluđujuće svestan da mu je počela erekcija. Okrete se žestokim pokretom opet ka Elkou Telu, a jednu ruku pruži ka Anankeu. Ananke mu ćutke, nelagodno, vrati njegovo sečivo. Rid podiže nož toliko da njegovim vrhom dotače grlo Elkoa Tela. "Pandure ne pozvah zato što bi se oni mogli usprotiviti onome što imam na umu za tebe, mali", reče mu blago.
     Elko Tel je pobeleo, a celo njegovo telo kao da se počelo sparušivati i na taj način izmicati od vrha noža.
     "Ovo nije bilo slučajno, a, Elko Tel?" reče Rid opisujući znak za beskonačnost na uzdrhtaloj dužini Elkove šije. Sad je čak i Arijel ćutala, čekala i slušala, Rida više ne dirajući, mada je jedan deo njega bio i sad itekako svestan samo nje, njenog prisustva, mirisa... Otrgao je svoju pažnju od toga. "Nagovorio te tvoj matori, a njega je nagovorio Izvor, a? Jesam u pravu?"
     "P' neee znam", zableja Elko Tel jedva vladajući sobom. "Da, možda - tata mi dao tu drogu! Rek'o je da tako mogu da se revanširam njoj, i tebi, zato što si mi je oteo..."
     Ridova ruka se trže nadole hitrim pokretom sečenja, a Elko bolno kriknu.
     Rid se zatim izmakao jedan korak nazad, da osmotri svoj učinak. Elko Tel se njihao na nogama, cvileći kao životinja i gledajući dole, u svoju upropašćenu skupu odeću koja je s njega sada visila; gledajući i tanku, preciznu posekotinu na koži, od grla do pupka, i traku crvenog koja je pred njegovim očima curila iz rane i već počinjala da se širi.
     Rid dohvati Elkoa za vrh brade i, nimalo blago, podiže njegovu glavu. "A sad me slušaj, govno jedno malo. Reci tvom tati... reci mu da nije uspelo. Takođe mu reci da je zalutao u vodu preduboku za njega. Reci mu da je ovo zatvorena igra, samo između mene i Izvora. I da je ovo samo upozorenje. Sledeći put će morati da sastavljaju tvoj leš, parče po parče, kao slagalicu, da bi mogli bar da te sahrane... A to još nije ništa u poređenju s onim što ću njemu uraditi. Šta misliš, jesi li sposoban toliko da popamtiš?"
     "J-j-jesam", zaječa Elko Tel. Suze su mu tekle niz obraze.
     "Onda idi i reci mu." Rid obrisa nož o krpe koje su od Elkove košulje preostale, i koraknu u stranu, otvarajući Elkou Telu i ostalima prostor za bekstvo. Oni pobegoše, Elko prvi.
     Rid je gledao njihov odlazak, slušao teške odjeke još jednog treskanja vratima. Vratio je nož u korice.
     Ananke je, kao eho njegovih pokreta, učinio isto. Rid tada vide izraz na njegovom licu: ošamućeno divljenje, ali i zabrinutost. "Šta će sad bit'?" reče Ananke naposletku.
     "Na šta misliš?"
     "Pa, Izvor..."
     Rid iskrivi lice, shvatajući, s neobičnim nezadovoljstvom, da ova zabrinutost u Anankeovim očima ima jednako veze s njegovom i s Anankeovom bezbednošću. Odmahnu glavom, onda slegnu ramenima, i to su bili svi odgovori na koje je mogao sebe da natera.
     Meke ruke ga opet dotakoše, i on se trže. Arijel se opet stvorila uz njega, počela ga milovati, usnama doticati njegov obraz. Ovog puta njeni dodiri su bili uzdržaniji, ali su, ipak, navodili njegovo telo da peva kao jako zategnuta žica koju neko trza. "Prestani", promrmlja on, ali ovog puta bilo je teže odgurnuti je, kao da je nešto usporavalo njegove pokrete, vuklo njegovu odlučnost nadole, kao gravitacija.
     Ananke je stajao i gledao ih; neodlučnost se vraćala u njegovo lice.
     "Idi, vrati se u salon zabave i nađi Nivburua", reče Rid. "Reci mu da je sve u redu."
     Ananke baci pogled ka Arijel. "A...?"
     "S njom će biti sve u redu."
     "Možda bi trebalo da ostanem, da ti pomognem da je prebaciš kući..."
     "Ja ću to da sredim", odseče Rid videći da se Ananke još dvoumi. "Ispadaj napolje."
     Ananke klimnu glavom, ali na njemu se jasno videla neodlučnost. Njegove oči su se zadržavale na Arijel, na njenim šakama i usnama i na onome što su te šake i usne pokušavale da rade Ridovom telu. Ipak, uzmicao je ka vratima.
     Rid se još jednom otrže i oslobodi nje, kad je Ananke izišao; ali sada je uze za ruke, jer je ona opet posegnula ka njemu. Koža kao da mu je gorela na mestima dodira. Elko Tel joj je svakako ubacio dozu droge posednutosti. Znao je da se ona prenosi i "disanjem" kože, tako da zahvaćena osoba, kao da je zarazna, prenosi istu bespomoćnu seksualnu ponesenost na svakoga koga dodirne. Pulsirajući bol širio mu se iz prepona kroz celo telo, navodeći ga da se znoji, da gori. Reče sebi da je to nemoguće: na njega droge ne deluju nimalo.... "Arijel", reče on žestoko, drmajući je. "Ti ovo ne želiš. Prestani!"
     Borila se protiv njegovog zahvata, oči su joj se punile suzama... oči kao ahati, kao magla, različite od svih drugih očiju koje je ikada video. "Nisam htela njih - htela sam tebe. Hoću tebe." Iznenada je postala meka, podatljiva njegovom stisku, vosak dodirnut vatrom, lepila se svuda po njemu, topla i mirisna. Mrmljala je: "Molim te, o, molim te... Ride, molim te... samo ti. Samo ti..." Pritisnula je usne na njegova polugola prsa, počela ga gutati poljupcima. Njegove ruke su odjednom bile bez snage, čim je čuo kako ona izgovara njegovo ime, videla prepoznavanje u njenim očima.
     "Ne", reče on, dok su njene ruke klizile oko njega. "Ne, Arijel..." Njegove ruke su se dizale da je odgurnu; ali sad kao da su i one dobile neki svoj život, događala se fuzija s njenim tkivom, odbijale su da je prestanu dirati. Bespomoćno je osećao svilu i kadifu njene kože, pritisak njenog tela o njegovo, tako da su njegovi nervi pevali kao da se neko živo električno kolo zatvorilo između njih dvoje kad su se dotakli... i on je znao da se dogodilo nemoguće. Njegova usta nađoše njena, u dugom, dubokom poljupcu. Znao je da je izgubljen...
     Potonula je duž njegovog tela, razdvajajući i otvarajući njegovu odeću, ljubeći ga svuda; vukla ga je sa sobom na cirade, a hladni, goli prostor oko njih rastvarao se u talase vreline.

     Arijel se probudila iz sna o snevanju; težina uzbuđenosti još je zagušivala sve kanale u njenom sneno opuštenom telu, tako da je svaki pokret bio delikatno čulan. Prešla je rukama po sebi, otkrila da je ispod jorgana gola; a to nije bilo ono što je očekivala da će naći. Otvorila je oči i pronašla plafon neke sobe koju nikad ranije nije videla; ali u sebi nije nalazila baš nikakvo sećanje kako je dospela ovde. Iznenadna hladnoća počela je padati kroz nju, jer videla je sebe, u oku svoga uma: nalazi se u nekom hladnom, praznom prostoru, u kome je okružena nepoznatim muškarcima, sa drugih planeta, ljudima tvrdih šaka i bezdušnih očiju; pušta ih... pušta ih...
     Ali te slike su se preoblikovale kao oblaci, i gle, ne drži je neki nepoznat čovek nego Rid Kuleva Kulervo, on je miluje, ljušti odeću s nje a njegovi poljupci rastaču njen um u morsku penu... Njegove su šake na njoj, rastapaju meso sa njenih kostiju, otvaraju je, istražuju je. Pa, ona je zapamtila plamteći mač njegove muškosti koji je opisao traku vatre po njenoj koži, zario se belo usijan u dubinu njenih bedara, pržio meke prevoje ispod sebe dok se divno kretao, dok je on tražio, i našao, i zauzeo tajno jezgro njenog bića; zario se do duše duboko u njene melemne, fluidne dubine...
     Da, ona pamti spori duboki ritam koji se nastavljao i nastavljao, puneći je, ispunjavajući je na način kako nikad ničim ranije nije bila ispunjena; dok na kraju nije kričala kao morska ptica, kričala od dužine, dubine, čistote osećaja, kad je njeno zadovoljstvo dostiglo vrh talasa, a onda se spustilo u blaženu oslobođenost... samo da bi se opet uzdiglo ka novom vrhuncu, poneto ritmom koji je trajao i trajao, gonio je u delirične snove...
     Okrenula je glavu na jastuku: kaskade uspomena pretapale su se u blistanje dana. Okrete glavu od svetla koje joj zapljusnu oči, poče ispitivati prostor pored sebe ne bi li našla jedan oblik, jedno lice, odjednom u strahu da ga neće naći, da neće naći nikog...
     Ali on je bio tu, na njeno olakšanje i radost, ležao je pored nje, čvrsto zaspao. Poče proučavati njegovo lice, ka njoj okrenuto; očarana prizorom njega u mirovanju, u smirenosti. Nikad nije budan izgledao tako, tako miran, tako ranjiv, nego je uvek bio kao puna pesnica trnja, ispunjen potencijalnim bolom. To ju je, ranije, i privuklo njemu: taj nagoveštaj opasnosti, divljina u njegovim očima. Međutim, ovaj čovek koji sad spava pored nje - to je, stvarno, čovek koji ju je onako grlio: onaj uznemireni, uznemirujući neznanac koga je samo na tren uspevala da nazre tokom nekih njihovih razgovora o merima. Bila je sigurna da je to onaj koji se njoj uvek iznova vraća, iako se nešto drugo u njemu stalno bori protiv takvog zbližavanja, pokušava nju da odbije a on da ostane nedohvatljiv i nedodirljiv.
     Pružila je ruku, dodirnula njegov obraz, tako ovlašno da je jedva potvrdila stvarnost njegovog postojanja. Zatim je pustila šaku da ocrtava liniju njegove vilice, da ide dole, niz grlo, rame. Nikada joj ranije nije bilo dozvoljeno da ga dodirne; on je nije pustio. Sad je studirala utetovirane šare koje su se širile kao mnogobrojni korenčići niz celu dužinu njegove ruke, fascinirana složenošću njihovog plana. Neko joj je rekao, nekad, da takav tetuaž znači da je on neka vrsta kriminalca; ta mogućnost ju je potajno uzbudila.
     Ali on je to porekao, kad je skupila snage i postavila mu to pitanje. Sada ni ona, gledajući lepotu tih raznobojnih simetrija, obrasce koji su se pred njenim očima preuređivali, magijom svoje unutrašnje logike, u druge obrasce, nije verovala u to. Ove šare su je navodile na razmišljanje o tajnama, o transformacijama, o porukama sa skrivenim značenjem. Podsećale su je na mersku pesmu... na tajnu ljudskog postojanja, u svoj njegovoj raznovrsnosti i bogatstvu... na stvari o kojima bi mogla meditirati zauvek; na misterije čoveka koji nosi te egzotične obrasce...
     Ridova ruka ožive iznenada, pod njenim dodirom; ščepa njenu, bolno jako. On se diže u sedeći položaj. Emocije na njegovom licu menjale su se, bilo je to smenjivanje tako brzo da ih ona nije mogla pratiti, samo je videla njegov bes. Njen osmeh umre mrtvorođen: uzmače od onoga što je u njegovim očima našla.
     Ali on skloni pogled od nje, potonu nazad na postelju, ostade nepomičan, šakama pokrivajući lice. "Ne", šapnu on, "ne..."
     Sad se Arijel pridiže u sedeći položaj; usudi se da ga dodirne ponovo. Nije otresao taj dodir sa sebe, pa se ona spusti bliže i položi glavu na njegovo rame. Od toga se on trže, ali ne učini ništa da to spreči.
     "O, Ride", prozbori ona uz njegov vrat. "Toliko te volim. Ti si meni sve promenio."
     On reče nešto na jeziku koji nije znala, ali zvučalo je kao psovka. "Ne znaš ti ništa o ljubavi, ni o menjanju... prokletnice", reče gorko. Ali njegove ruke pođoše oko nje, privukoše je i zagrliše tako kao da se boji da bi mogla iščeznuti. Poče milovati njenu kosu. "Šta ću sad?" reče on plafonu, vazduhu.
     "Je l' se zbog moje majke brineš?" upita ona.
     Rid je pogleda ne razumevajući. "Šta?"
     "Neće se ona ljutiti na tebe... Čak bi mogla, bar jednom, i biti srećna zbog mene."
     Nešto nalik na razumevanje ispuni njegove oči; ali on samo načini grimasu. "Nemoj kazati majci. Za ime bogova, nikom ne govori!"
     "Ali zašto ne? Svi već misle da..."
     Digao se u sedeći položaj, zagledao se u nju pogledom razbesnelog očajanja. "Ti si ona koja ne zna istinu..."
     Zurila je u njega. "Pa kaži mi je."
     "Sad je prekasno", reče on i odmahnu glavom. Opet leže pored nje. "Prekasno..." Otkloni pogled od njenih očiju, ode njime niz njeno telo. Ruka mu pođe, neodlučno, da miluje njenu dojku, od čega ona zadrhta i poče se protezati sa slatko opuštenom željom. Okrenuo se ka njoj, počinjući da je ljubi, počinjući opet da vodi ljubav s njom, sa žurbom koja joj oduze dah... onda osim osećaja nije znala više ništa.