59. TIJAMAT: Karbankl

     "Geja." B. Z. Gundalinu zakorači u stranu, puštajući Geju Džerušu Pala-Tion da uđe u njegovu kuću. Opet zatvori vrata, žurno, da što pre suzbije dreku učesnika u uličnom slavlju. Slavili su i u njegovij uličici, i svud po gradu, već tri cela dana, još od trenutka stizanja Skupštine. Osetio je da briga, koju je video na njenom licu, prelazi i na njegovo. "Šta nije u redu?"
     Stegnuta linija njenih usana povi se nagore, u ironični osmeh. "Kamo sreće da to nisu tvoje prve reči svaki put kad me neočekivano vidiš, Bi-Zi."
     Nasmejao se, tužno, poveo Geju Džerušu kroz antre, u dnevnu sobu. "I ja bih to želeo." Smestio se udobno u jednu fotelju, a nju pokretom pozvao da učini isto. Soba je bila obasjana jednom lampom; teške zavese navučene na prozore u zidu iza nje sprečavale su pristup radoznalim pogledima i gradskom večitom veštačkom danu, pa time i omogućavale njegovom telu da bar glumi da veruje da je došla noć i da je vreme za odmaranje. Uzdahnuo je, zavalio se još dublje unazad. "Sad bi morala imati nešto krupno. Hajde. Ulični neredi? Pretnje bombama? Pretnje atentatom na premijera?"
     Džeruša odmahnu glavom, spusti pogled. "Bojim se da nije ništa tako prosto." Podiže pogled. "Nema lakog načina da se ovo kaže. Tamis je u frci. Eno ga dole u zgradi policije..."
     "E, bokce mu", reče Gundalinu naginjući se napred. "Uhapšen?"
     Podigla je dlan. "Ne. Opelješili ga i izudarali. Pokušavao je da se nabaci jednom muškarcu koji se prostituiše sa homićima ovde. Odabrao pogrešnog..." Slegnula je ramenima.
     "Ali on je..." Oženjen. Gundalinu nije dovršio tu rečenicu, jer je u trenu razumeo šta ne valja u Tamisovom i Merovinom braku.
     "Ja ga zadržavam u stanici zato što odbija da ode u bolnički centar."
     "Tamo radi njegova žena."
     Klimnula je glavom i provukla prste kroz kosu. "Mislila sam da će te to interesovati."
     Uzdahnuo je, otklonio pogled od neizgovorenog saosećanja u njenim očima. "'Aj' dovedi ga ovamo."

     Čekao je. Vreme je prolazilo, beskrajno; najzad se začu kucanje na vratima. On ih otvori. Pod tremom, kao pod zaklonom, stajao je Tamis, iza koga je kao senka lebdela Geja Džeruša. Na Gundalinuov znak dat klimanjem glave, Tamis uđe u vilu, krutim koracima; jedna usna bila mu je natečena, oko jednog oka imao je modricu. Džeruša diže šaku u znak pozdrava i nestade u gomili prolaznika.
     "Hvala ti što si došao", reče Gundalinu zatvarajući vrata.
     "Jesam imao izbora?" namršti se Tamis.
     "Nisi. Svejedno, hvala ti." Gundalinu još jednom povede u dnevnu sobu, pokaza fotelju još jednom gostu.
     Tamis sede, oprezno i bolno. "Zašto sam ovde, sudijo Gundalinu?" reče, a Gundalinu vide da se mladić tog trenutka zacrveneo. Ali Gundalinu je bio taj koji se plašio: plašio se da Tamis već zna, i da bi mogle nastupiti bog zna kakve posledice.
     Gundalinu sede na kauč, naspram njega. "Zato što treba da popričamo, o razlogu što nećeš u bolnički centar." Neupadljivo je proučavao dečakovo lice, ali se sukobljavao sa odbojnim zurenjem; tragao je za sličnostima... nalazio ih. Pogleda trolist o Tamisovom vratu, predmet čija je čista svetlost žmirkala na mekim naborima Tamisove jako zaprljane majice; onda spusti pogled na svoj sibilski trolist.
     "Odakle ti pomisao da se to tebe iole tiče, sudijo?" reče Tamis držeći se kao sin kraljice. Glas mu nije imao onu postojanost koju je on verovatno želeo. "Je l' ti ovo radiš zato što spavaš sa mojom kevom?"
     Gundalinu se ukruti; nekoliko trenutaka ne odgovori, trudeći se da prikupi svoje misli i dovoljnu odlučnost. "Pa, ne baš", promrmlja najzad. "Ne spavam sa tvojom majkom. Ali jesam tvoj otac."
     Tamis se skamenio čim su te reči uspele da budu registrovane u njegovom umu; ali u njegovim očima nije bilo iznenađenja. Nije ni pitao da li je to stvarno istina. Tišina je legla između njih, a u prostoru iza njegovih očiju pojavljivale su se druge emocije.
     Najzad je Gundalinu ustao, prišao dečaku, stao pred njega. Pogledao je dole, u to lice s masnicama, sada ispunjeno napetim iščekivanjem; posmatrao ga je uvežbanim okom. "Pretpostavljam da se u ovom času osećaš pakleno", reče on, i ovlašno dotače modricu na Tamisovom obrazu. Tamis se trže, uzmičući od njegove ruke. "Ali ne bih rekao da je opasno po život." Pri tome, nije mislio samo na vidljivu štetu.
     "A kako bi ti to mogao znati?" reče Tamis razdražljivo.
     "Preživeo sam ovoliko dugo", odgovori Gundalinu blago. Tamis diže pogled ka njemu. "Imam nešto za prvu pomoć, u kupatilu. Ako hoćeš."
     "Neću." Tamis obori pogled i zavrte glavom odrično.
     Gundalinu klimnu glavom, shvatajući zašto ni on sam ne bi u takvoj situaciji eliminisao svoju telesnu patnju i ako bi imao načina za to.
     "Kažeš da si moj pravi otac, i da bi zato trebalo da razgovaram s tobom. Ali to su samo tvoje reči. O meni ne znaš ništa. Odakle ti ubeđenje da me možeš razumeti kad to ne može ni - moja porodica?"
     "A ti s njima, kao, razgovaraš o tim problemima koje imaš? Ti to, kao, možeš?" Gundalinu opet sede, ali sada bliže.
     Tamis se namršti. "Misliš o ovome što ne mogu da se odlučim da l' da tucam muškarce ili žene? To je razlog ovoga što mi se desilo noćas, znaš."
     "Znam." Gundalinu klimnu glavom.
     Tamis ga je posmatrao mračno. "Da li si se ti ikad osećao tako? Da li je tebe otac ikad nazvao perverznjakom?"
     Gundalinu odmahnu glavom. "Ne", reče on. "Ali je sišao u grob verujući da sam kukavica. Svi koji su meni išta značili smatrali su me, svojevremeno, kukavicom. Neki i sad, i posle svega što postigoh. Zvali su me i degenerikom, zato što sam se zaljubio u tvoju majku, koja nije bila Karemovka."
     Tamisovo mrštenje je nestalo. U jednom času Gundalinu nije bio siguran koje je od ovih priznanja dovelo do iznenađenja sada vidljivog na njegovom licu.
     "Svojevremeno sam čak i ja pomišljao da bi bilo bolje da sam mrtav... ali pojavila se jedna posebna osoba, zahvaljujući kojoj sam se predomislio."
     "Ko?" reče Tamis zlovoljno.
     "Tvoja majka."
     Tamis najednom poče žmirkati, i skloni pogled.
     "Jesi li pokušao o ovome da razgovaraš sa majkom, ili sa..." Ukresom. Tvojim ocem.
     Tamis slegnu ramenima; bio je to gest beznađa. "Ona nikad nema vremena ništa da sluša. Već godinama ne sluša. Osim toga, ona je letnjakinja... Tera nas da idemo na okupljanja letnjačkih klanova, i da proučavamo našu tradiciju, da bismo znali ko smo i u šta naš narod veruje. Godinama slušam kako letnjaci, moj narod, govore da je suprotno Daminoj volji ako neko želi osobu s kojom ne može imati dece." Naviknutim pokretom on uz pominjanje Dame načini znak sa tri prsta. "Kažu da 'Majka Thalasa voli decu više nego išta drugo' - mada koriste travu decomrznu. Oni ne moraju imati decu, i to je na neki način u skladu s voljom Daminom... pod uslovom da sve potrebne elemente uvek sastave kako treba." Njegov glas postade gorak. "Kad bi moja majka znala, mogla bi... mogla bi..."
     "...prestati da te voli?"
     Njegovo lice pocrvene. On stisnu usne i klimnu glavom. "Kao ćale. On... on me je video, jedanput." On diže ruke, pusti ih da mu padnu u krilo, bez nade. "Odrastao sam čovek, i oženjen. Trebalo bi da budem u stanju da rešavam svoje sopstvene probleme!" Odmahnuo je glavom.
     "A zimci, tvoji prijatelji?"
     Opet je slegnuo ramenima. "Ne znam šta oni stvarno misle... a ne znaju ni oni. Nekima od njih se ne dopada... nekima je sve svejedno. Ali to je zato što su postali kao stranci, nemaju jaku tradiciju i vrednosti kao mi..."
     "Misliš, kao letnjaci?"
     On klimnu glavom.
     Gundalinu se nasmeši bledo. "O, bićeš iznenađen... Imamo mi na Karemofu jednu staru poslovicu: 'Poštovaćemo jačeg boga, il' moga il' tvoga'. Naime, mi odajemo poštovanje svim bogovima, svim odreda - čisto onako, za svaki slučaj. Na naših osam planeta, broj različitih kultura je čak veći od broja bogova, a među njima ćeš naći ljude koji su spremni da te ubiju, ili da se između sebe poubijaju, zbog i najmanje razlike u veri, načinu života, i izgledu, koju možeš zamisliti - pa i zbog izvesnih koje ne možeš. I svako misli da je u pravu. Ne postoji Istina, Tamise, postoje samo različita mišljenja. Ako to zbunjuje Tijamatovce, ne zbunjuje samo njih."
     "Šta bi rekli ljudi na Karemofu kad bi ti hteo da vodiš ljubav sa drugim muškarcem umesto sa... jednom ženom, koja nije kao ti?"
     "Pa, to bi verovatno zavisilo od njegove i moje kaste."
     Tamis ga pogleda s nerazumevanjem.
     "Raznovrsnost predrasuda je beskonačna." Gundalinu slegnu ramenima. "Ali, kad društveni nivo ne bi bio problem, većina Karemovaca koje ja poznajem ne bi uopšte marila šta dve odrasle osobe dobrovoljno rade jedna s drugom - pod uslovom da to rade diskretno. Smatra se da je javno ispoljavanje naklonosti ili golog tela nedolično. Ali, na nekim delovima Novosklona, koliko čujem, skoro potpuna golotinja je pravilo, zbog vrućine."
     Tamisove oči su se na trenutak raširile, kao da pomisao da je Geja Džeruša Pala-Tion ikad bila dete koje se šeta golo - nešto što njegov um ne može sebi dočarati.
     "Džeruša je govorila da se nikad neće privići na ovu hladnu klimu. Ja sam mislio da se nikad neću privići na ove face... oči. Na sve te blede, hladne oči." On otkloni pogled od Tamisovih očiju koje su imale istu toplu smeđu boju zemlje, kao njegove.
     Tamis se pomače na sedištu, podvuče noge u mekanoj obući poda se. "Ali ja ne živim na tim, tamo, mestima - nego ovde! A ljudi s kojima živim, ljudi do kojih mi je stalo, svi mrze ono što jesam. Kažu da čak i Thalasa to mrzi..."
     "Ako si u manjini, to nije automatski dokaz da nisi u pravu."
     "Lako je tebi da to kažeš."
     Gundalinu se nasmeja. "Mnogo lakše nego kad sam poletao sa Tijamata." Dodirnu svoj sibilski znak. "A što se tiče ljudi koji izriču neke presude o tebi: nosiš i ti ovaj znak. Nikad nećeš naći stravičnije nepristrasnog ocenjivača karaktera nego što je sibilsko odabiralište... Na Karemofu, svako dete iz tehno-klase mora da ode tamo i bude procenjeno. Kad sam bio dečak, toliko sam se plašio da ne budem ocenjen kao nedostojan da sam slagao moju porodicu i rekao da sam na testu pao, samo da ne bih stvarno ušao i doznao, zasigurno, da nisam dovoljno jak i stabilan za sibilstvo."
     "Pa, onda, kako...?" Reče Tamis pokazujući pokretom ka Gundalinuovom trolistu i dotičući svoj.
     "Tu priču ću ti ispričati neki drugi put." Gundalinu se osmehnu. "Dokazaću ti da sibili nisu sveci... Znaš ko su Vanamoinen i Ilmarinen?"
     Tamis odmahnu glavom.
     "Trebalo bi da znaš. Oni su uspostavili sibilsku mrežu koja služi našim svetovima otkad je Stara Imperija pala. Bili su muškarci, ali ljubavni par. Godinama. Sećam se da sam saznao da ih je upravo njihova ljubav navela na uverenje da mogu izmeniti stvari, čak i pod nemogućim uslovima, kad sam... ovaj... hoću reći, jedan od njih je bio moj predak. Ilmarinen je onaj koga moja porodica već vekovima pamti sa najvećim poštovanjem."
     Tamis otkloni pogled. "Ali to znači... Da li je vodio ljubav i sa ženama?"
     Gundalinu slegnu ramenima. "Ja samo znam da je on svoje rešenje našao. Ti ćeš morati da nađeš svoje. Ali ako ikad osetiš potrebu da se uveriš da imaš pravo na život, samo pogledaj dole. Pomisli šta sibile znače tvom narodu i zašto."
     Tamis uzdahnu i opet ispruži noge, kao kakvu oprugu. "Ali..." reče on, a njegova pesnica poče lupkati nečujno po drvenom rukonaslonu njegovog sedišta. "Ali Merovi..."
     "Šta s njom?" zapita Gundalinu.
     "Izbacila me."
     "Zato što si se viđao sa drugim muškarcima?"
     Tamis klimnu glavom. "Ne mogu se uzdržati. Ne želim to da joj činim, ali onda počnem da mislim o tome, i mrzim sebe što mislim o tome, ali što više mrzim sebe, sve jača mi je želja da..."
     "Nikad ne pomisliš da bi mogao želeti i neku drugu žensku?"
     "Pomislim."
     "Jednako kao muške?"
     Tamis opet klimnu glavom. "Ali one nisu Merovi, i zato... zato se zaustavim. Jer ja je volim, nikad nisam osećao toliku bliskost sa ma kojom drugom. Zato sam se oženio baš njome."
     "Ni sa jednim dečakom niti čovekom nikad nisi osećao tu bliskost?"
     "Ne. Nikog nisam stvarno voleo. Ne kao nju."
     "Onda zašto ne možeš prestati?"
     Tamis odmahnu glavom. "Ne znam..."
     "Da li bi te Merovi izbacila da si išao sa drugim ženama?"
     Tamis ga pogleda. "Verovatno."
     Gundalinu se pomače u fotelji, uviđajući da je predugo sedeo nepomično. "Onda se vaš problem možda sastoji u tome što si joj uopšte bio neveran."
     "Pa, valjda..." Tamis protrlja oči i bolno se trže. "Valjda je tako."
     "Onda bi možda trebalo da se zapitaš da li zaista više želiš da mrziš sebe nego što želiš da voliš svoju ženu."
     Tamis obori pogled. Zagledao se u svoj trolist, ili je bar tako izgledalo. Diže opet pogled, na kraju. "Mogu li ja ići sada, sudijo Gundalinu?"
     Gundalinu klimnu glavom, iznenađen i neodređeno razočaran iznenadnošću tog pitanja. "Da", reče.
     Tamis polako ustade sa svog sedišta, opet načinivši bolnu grimasu, ali zastade. "Možda... možda bih uzeo nešto, za..." Pokaza rukom ka svom izudaranom telu. "...pre nego što odem. Ako nemaš ništa protiv."
     Gundalinu pokaza prstom. "Onamo. Uzmi od svega koliko ti treba."
     Tamis pođe preko sobe, stade na vratima, osvrte se. Ali ne reče ništa.
     Gundalinu ga je slušao kako pretura po ormariću prve pomoći u kupatilu, zatim kako opet ulazi u dugi antre i kreće pravo ka vratima. U poslednjem mogućem trenu, pre samog zatvaranja vrata, začu jednu reč: "Hvala."