60. TIJAMAT: Karbankl

     Luna Svetlohodna je stajala sama u središtu, a oko nje stotinu sjajno nakinđurenih slavitelja u velikoj sali Palate. Oko nje su jeli i pili, smejali se i plesali i pevali - zimci i letnjaci i stranci, bar jednom slični gotovo do nemogućnosti razlikovanja, iza festivalskih maski i egzotične odeće.
     Ona je nosila masku dobijenu od Sudbe Rejvenglas - novu varijantu one maske kojom ju je Sudba svojevremeno krunisala za letnju kraljicu: sada od zelenog somota sa mrljama različitih nijansi zelene, i od svetlucavih najtanjih velova u bojama duge; s odjecima cveća na brdima, ptičjih krila, plavetnila nebeskog i plavetnila morskog, ogledalskog; u bojama sunčanog zlata. Sakrila se iza te maske, a kroz rupe za oči zurila je u ljude oko sebe kao čovek koji viri u neki drugi svet; hvatala je samo nadrealne kratke slike pokreta i boja, a svaki zvuk čula kao sa velike distance.
     Kretala se u taktu spore, instinktivne muzike svoga tela, plutajući sa plimom gomile. Ovaj bal Noći-pod-maskama bio je klimaks jednog beskonačno otegnutog niza prijema, banketa i zabava, gde je ona kao kraljica morala učestvovati, sve dok traje skupštinska kratka, beskrajna poseta.
     Gledala je kako predsednik vlade, i svi oko njega, piju "vodu života" pred njom, kao narkomani kojima je to preko potrebno, one noći kad su stigli; tada je otišla sa kosmodroma i vratila se u grad, saopštavajući svojim odlaskom svoj gnev. Ali nije mogla posle toga ignorisati već planirano okupljanje, jer bi time izgubila na ugledu i ugrozila svoj položaj kod stranaca. Zato je na sve sledeće skupove, redom, odlazila, ili je bar njeno telo odlazilo, iako su njene misli bile daleko, među merima, koji su ostali uhvaćeni u klopku jedne šire vizije koju ona sada nije smela izgubiti iz vida.
     Na ovaj završni bal došla je bez zadovoljstva i bez iluzija, došla je samo zato što se to od nje očekivalo. Ovde praktično nikog nije uspevala da prepozna, a sem toga znala je da i kad niko ne bi nosio masku, ne bi videla maltene nijedno lice koje želi da vidi. Noć je već odmicala a gomila se počela proređivati zato što su se ljudi sastavljali u parove i odvajali da ostatak noći provedu zajedno - ove noći, kad je po tradiciji svakome dozvoljeno, pa i preporučeno, da odbaci sve inhibicije i sva žaljenja za propuštenim, do sutra; jer sutra u zoru će prošlost biti simbolično bačena u more.
     Smatralo se da je loša sreća provesti ovo vreme sam, bez ljubavnika. Poslednje Noći-pod-maskama Luna je bila sa Ukresom, bio je to njihov ponovni spoj posle duge razdvojenosti, obnavljanje njihove veze; tad je izgledalo da im budućnost nudi samo beskonačnu radost. Ali noćas Ukresa uopšte nema u ovoj dvorani; napričao joj je nekakve izgovore, kao: on želi da s ocem provede to malo vremena što je preostalo do odlaska Skupštine. Pretpostavljala je da su Ukresove reči, do te tačke, istinite. Ali bila je sigurna da se on neće vratiti pre jutra, bez obzira kako će stvarno provesti noć.
     Ni Tamis nije bio tu, nije čak ni glumio dobre odnose s Merovi; čula je da to dvoje sada žive razdvojeno, ali ni Merovi ni on nisu došli da joj to kažu. A što se tiče Arijel... samo Thalasa zna šta ta devojka radi noćas, i s kim. Čuli su se neki tračevi o njoj i nekom strancu. Tor ih je videla zajedno, i rekla da se samo malčice brine... Arijel se već nedeljama nije pojavila ni blizu Palate; Lunu je iznenadilo što je Arijel pristala da dođe i na kosmodromski banket - i što je demonstrativno otišla zajedno sa svojom porodicom, kad se pojavila "voda života". Ona nikad neće razumeti svoju kćer, nikad...
     Premijer i još nekoliko učesnika u zabavi, koji su mogli biti ali i ne biti, iza jednakosti serijski proizvedenih maski, Tijamatovci, priđoše da joj požele laku noć. Prihvatila je to s odglumljeno dobrim raspoloženjem: olakšanje je dalo njenim reakcijama onu iskrenost koju ovi ljudi nisu zaslužili. Prepoznala je glas Vanua, komandanta policije; u blizini zvaničnika bilo je nekoliko plavaca, bez maski, u uniformama, radi bezbednosti. Ona se zapita gde je Geja Džeruša noćas. Sigurno ju je pozvala dužnost prema Hegemoniji, pomisli Luna; najednom joj je ta stara prijateljica nedostajala, bolno. Nema nikog... Luna podiže ruku, ali naiđe na iznenađujuću teksturu maske umesto na lice. Opet pusti da joj ruka padne.
     Celo veče je tražila, u toj gomili, crnu uniformu vrhovnog sudije, srebrni sev trolista među zasenjujućim obiljem nakita i medalja. Ali nije ga našla. Gundalinu se pojavljivao na svim ostalim skupovima između onog fijaska na banketu, kad su došli poslanici, i ovog skupa noćas; sedeo je pored nje kad je bilo potrebno, ali činilo se da mu to nije prijalo, ništa više nego njoj. Videla je u njegovim očima i izvinjenje i rezignaciju. Govorili su jedno s drugim samo kad je bilo potrebno. Sigurno je noćas otišao kući rano - ako je uopšte i došao, jer kad ljudi mogu da se kriju pod maskama, svašta je moguće... Krenula je polako prema stepeništu, na dalekom kraju dvorane. Premijer je otišao, dakle ovde više nema nikoga zbog koga bi ona morala dalje čekati.
     Nagli sev reflektovane svetlosti privuče njen pogled. Okrećući se ona ugleda, kroz spektar raznih drugih boja, jednu masku zbog koje je stala, najednom opčinjena. U masi ujednačenog bleštavila neko je nosio masku koja se od ostalih izdvajala koliko i njena. Nešto na toj masci, nešto što se nije moglo definisati, reklo joj je da je to ručni rad Sudbe Rejvenglas. Ali Luna je znala sve maske koje je Sudba, sad kad joj je vid vraćen, napravila: ukupno desetak. Sudba ih je dala njoj i njenoj porodici, jednu je dobila Tor, a neke je dala izvesnim drugim osobama koje je smatrala svojim posebnim prijateljima. Bilo je, istina, u gradu i drugih maskera, i neki od njih su se vratili u biznis, prodavali su maske bogatim Tijamatovcima i strancima. Ali Sudba je rekla - ona, koju su smatrali najboljom od svih - da se ovog puta neće baktati oko maski koje nisu pokloni iz prijateljstva.
     Luna se sad pitala ko je to dobio ovaj poklon; iz daljine je samo mogla oceniti da je muškarac. Sjaj maske opet je privukao njeno oko, jer nosilac te maske se okrenuo ka njoj, kao da je osetio da ga gleda. Lice mu je bilo ogledalo: odražavalo je svetlost i boju i pokrete oko njega, tako da je postalo zvezda uramljena okvirom crnim kao noć. Luna ostade nepomična a on krenu ka njoj, kroz gomilu. Gledala je njegov dolazak, hipnotisana svojim odrazom, svojom slikom koja je postepeno postajala vidljiva u ogledalu njegovog lica, sve jasnija, izrazitija. Najednom ga je poznala, po njegovim pokretima, kao što je poznala i izradu njegove maske.
     "Bi-Zi", reče ona, blago ali sa punim pouzdanjem, iako nije bio u uniformi. Podigla je ruku ka njemu.
     "Luno." Njegov glas; njegove oči, koje joj uzvraćaju pogledom iz samog srca njene bizarne, maskirane refleksije. On uze njenu šaku u svoju, poče je toplo milovati dlanom o dlan. Onda su njegovi prsti obuhvatili njene, i nisu ih više pustili.
     "Ja mislila da nisi došao", promrmlja ona. "Već je skoro kraj ovoga."
     "Zamalo da ne dođem." Odmahnuo je glavom, i maska je zašumela kao meki smeh. "Ali, Sudba mi poslala ovu masku. Osramotio bih njen poklon da ga nisam poneo noćas."
     Pogledala je dole, ka njegovoj ruci koja je još držala njenu, videla svoje prste koji su se sad pripili za njegove tako da ih nisu nikako mogli pustiti. Opet je digla pogled, zavirila u njegove oči, svoje oči, u crnilo kosmosa i u divlju bujnost proleća reflektovanu oko njih.
     "Gde je Ukres?" upita on, a ona oseti da se njen puls ubrzava naglo. "Zar ne prisustvuje?"
     "Želeo je da provede ovo vreme sa svojim ocem."
     "Ovu noć?"
     "Njegov otac sutra više neće biti ovde."
     "A-ha", reče on. "Ali, ipak, ovo je Noć-pod-maskama..."
     "Znam." Spustila je opet pogled na njihove ruke, još čvrsto spletene u jedno. Držale su ih oboje u zarobljeništvu. Ona pokuša da izvuče prste.
     Podiže se i druga Gundalinuova ruka, da zarobi njenu slobodnu. "Onda pleši sa mnom. Još ima muzike, još vremena..."
     Ukočila se. Najednom je imala osećaj da je spetljana, da je provincijalka; Gundalinu ju je privlačio sebi, blagom upornošću. "Ne znam ja vaše plesove..."
     "Tvoju sam uspomenu učio kako da pleše, jednom", reče on tiho. Zagrli je, povede njeno telo u neko bezoblično kretanje zajedno sa njegovim. "Nije uopšte važno šta radimo, samo je važno da radimo nešto, da te je mogu opet zagrliti i priviti uza se..."
     Njene ruke nisu imale kud da pođu, osim da se oviju oko njega. Udarni talas vreline podiže se kroz nju čim je šakama osetila mišiće njegovih leđa ispod fine, gotovo svilene tkanine njegove košulje. "Ovo ne liči na tebe", prozbori ona tiho; i nasmejala bi se da je njeno otupelo pa razbuktalo telo moglo disati.
     On ispusti neki čudan zvuk, koji takođe nije bio pravi smeh. "A na šta ja ličim, dakle? Na onog jadnika i bednika koji je proveo poslednjih nekoliko dana piljeći u tebe preko punih dvorana, i koji se plašio da kaže išta više osim "Dobar dan, Thalaso"? Na Gundalinua vrhovnog sudiju, koji više nije Karemovac ali nije ni Tijamatovac, ni riba ni ptica...? Ili na čoveka koji je proveo dvanaest godina života sanjajući o tebi, koji je otišao na kraj sveta za tebe, koji se rvao sa prostor-vremenom i izborio nerešen rezultat, samo da bi opet mogao da te drži u naručju...?" Njegov glas je bio pun ushićenja, kao da je nečim posednut; a ona se priseti one druge noći, one festivalske, pre toliko godina, kad joj je govorio reči slične ovima.
     "Da..." reče ona, i tom jednom reči reče mu sve; dade mu odgovor koji je tražio. Podiže ruke i dodirnu svoju sliku dirajući njegovo lice. Opet joj dođe na um da je ovo Noć maski, i vreme Promene...
     "Hoću napolje, odavde", reče on gotovo očajnički. "Idemo negde drugde - održavaju se žurke duž cele Ulice, ima..."
     "Ne", šapnu ona, osećajući pritisak njegovog tela duž svog, divan, nepodnošljiv. "Bolje dođi sa mnom..." Otrgla se i povela ga za ruku, poslednjih nekoliko koraka po sali i zatim stepeništem. Osvrnula se nije, jer je znala da u sve proređenijoj gomili bez lica nema nikoga ko njoj nešto znači, ili ko mari kuda su se njih dvoje zaputili i zašto. On je pošao za njom bez pitanja i bez oklevanja, uz belu kaskadu stepeništa. Pođoše kroz senovite hodnike gornjih nivoa, najzad stigoše do spavaće sobe koja je već predugo bila njena i samo njena.
     Pred vratima je stala, zaustavljajući i njega. Pružila je ruke i skinula mu masku, beskonačno pažljivo; obuzeta potrebom da vidi njegovo lice pre nego što promakne još jedan tren... pre nego što pređu prag i otisnu se u jednu neznanu budućnost. "Ovo je vreme Promene, kad odbacujemo svoje tuge..."
     Njegove ruke su jednako nežno sklonile njenu masku, ostavile je pokraj njegove, udno zida. Stajali su, sad se ne dodirujući, nego samo gledajući jedno drugome u lice. Najzad je on uze u naručje, držeći je kao da je nikad nije ni ispuštao, a ona oseti da on drhti kao što je drhtao one noći, ne od hladnoće nego od grozničave vreline...
     Ušli su u spavaću sobu i ona ga ispusti samo za onaj jedan tren potreban da zatvori vrata, da njih dvoje ostanu izolovani u jednom privatnom prostoru gde širi univerzum nema vlast nad njima. Ali u trenutku kad su se vrata zatvarala za njom, ona oseti da on okleva; da baca pogled ka postelji koju je ona toliko godina delila sa drugim čovekom. "Jesi li sigurna...?" šapnu on. "Luno, jesi li sigurna?" On pogleda nazad, ka njoj. "Jer ovog puta, tako mi bogova, neću odustati od tebe."
     Bacila je pogled ka praznom krevetu i osetila da joj se grlo zatvara. Ali onda opet pogleda njega, i kad vide njegovo lice, sve sumnje i sva žaljenja nestadoše. Zagrli ga, povuče njegovu glavu nadole, i poljubi ga duboko, strasno, sa čežnjom mnogih godina; očiju otvorenih neprestano.
     On je odiže sa tla, pokretom naglim i impulsivnim, i ponese je kroz sobu. Onda je široko, mekano prostranstvo kreveta bilo ispod nje, i ispod njega, jer on je bio pored nje, gladio njenu kosu, milovao njeno lice, njegovi poljupci su bili kao nektar dok je ispijala slatke gutljaje njegove duše.
     Konačno se razdvojiše; ometeni neočekivanim zamršajem srebra i srebra, jer su se bodljikavi kraci njihovih sibilskih znakova našli zapleteni kao zagrljaj trnja. Podigla je ruke i skinula, preko glave, taj lančić. Gundalinu se oslobodio na isti način, i trolisti padoše na pod, još i sad prepleteni. Ali ona je videla tetovirani sibilski znak pod njegovim grlom, isti kao pod njenim: oboje obeleženi.
     Počela je raskopčavati odeždu. Prsti su joj se spoticali o bolnu svest o vremenu: o svemu onome što je proteklo između njihove prve intimne noći i ove sadašnje. Njegove oči bile su joj oči stranca pred kime će uskoro ostaviti svoje telo sasvim nezaštićeno.
     Prekinuo je teturave pokrete njenih rukr, odgurnuo ih nežno u stranu. "Pusti, ja ću..." promuklo ali tiho reče. Legla je, pustila da njeno telo klone, a on je poče, nežno i sa ljubavlju, skidati. Svaki dodir njegovih ruku na njenoj koži bio je vatra i led, i najzad je ležala uz njega tresući se od čežnje, s osećanjem da je i njena duša isto tako svučena gola. Dodirivao je njene grudi, stomak, njenu mekotu... Ona ga uhvati za ruku, pritisnu je jače na sebe.
     Ali on, blagom upornošću, povuče ruku k sebi, uz šapat: "Čekaj..." Onda je gledala kako se on oslobađa odeće, pokretima odjednom oklevajućim i punim treme, kao da se boji da će ona biti razočarana onim što će videti kad joj se on otkrije. Onda stade pred nju, i ona vide kako mu je ubrzano disanje, puls, kakvim je glatkim tankim sjajem znoja prekriven; koliko je bolno željan.
     Pipnula ga je jednom, blago, osetila da se sav ukrutio, čula kako je jeknuo. Potonuo je na postelju pored nje. Poljubila je tetoviranu sliku ispod njegovog vrata, a sve njene suzdržanosti raspršile su se kao dim; poljubila je njegova prsa, osećajući ukus vlage i soli, onda poče ljubiti tamnu, meku liniju koja je vodila dole, a on poče roniti rukama grčevito kroz srebrne talase njene kose. Njegove ruke se onda opet otvoriše, pređoše u slobodan pad, počeše kružiti niz njena leđa, pokretima sve bržim, dok ga je ona gutala gladnim ustima; i dok je on otkrivao svako njeno skriveno mesto, tako da najzad nije imala više nijednu tajnu, nijednu misao, ništa osim čežnje.
     Osetila je da njegove ruke opet idu oko nje, da je podižu blago, tako da je sad legla uz njega, telo uz telo; da on glatko ulazi - između nje, unutar nje, i da se njihova dva zasebna bića spajaju u jedno. Odahnula je kad se počeo kretati u njoj, istim sporim, senzualnim kretnjama njihovog plesa. Ritam vođenja ljubavi bio je kao nemirno more; tonuli su sve dublje u vode osećanja, bez straha, voljni da se udave u dubinama zadovoljstva.
     Kriknula je kad ju je orgazam poneo kao podmorska uzlazna struja; a on je samo zaječao tiho, stresajući se od reakcije. Ali ta uzlazna struja je prošla, a ritam se nastavio, ponovo hvatajući zamah.
     "Bogovi..." promrmljao je Gundalinu, očiju ošamućenih, lica ukočenog od zaprepašćenja. "O, bogovi." I još nešto reče, na sandiju, jedan tok reči melodiozno spojenih, kao da čita molitvu nečemu u sebi. Onda su njegove usne opet bile na njenima, njegove šake na njenim dojkama, on je još bio u njoj, i bio je opet onaj koji se u njoj kreće poput talasa, što je sudbina i odredila da bude; kao što je uvek bio, kao što će uvek biti.
     Sve je to trajalo beskrajno kao more, pa je ona nastavila da tone sve dublje i dublje u vode zlatne i vode crne, sa svakim uzdizanjem i spuštanjem; tako da je najzad shvatila da je večito padala, da je rođena da se utopi u ovim dubinama, i da oživi, i opet se utopi... da je čekala čitav život da ove dubine s nekim podeli, i da bude ispunjena vodama njegovog života; da postane jedno biće, jedna duša, jedno s njegovim umom. Sad je bilo neizvodljivo sakriti ma kakvu, ma kakvu tajnu: njenu ljubav prema njemu... decu već rođenu iz te ljubavi... pa i onu nemoguću tajnu koju ona nikad ne može podeliti ni sa kim, ni kad bi joj čupali jezik iz usta...
     Onda je u prostoru odjeka, prostoru zlatnom i crnom, gde ništa ne postoji izvan okeana njihovih zajedničkih osećaja, dok su se sve fizičke deobe rastapale u tečnoj vrelini strasne želje, ona sanjala da pliva kao meri, deca mora... da oseća kako More senzualno miluje njihova svilena, mrko-žuta tela, da oseća sporu vatru njihove strasti, njihovog kretanja kroz srce tajne mašinerije sibilskog uma, mašinerije koja miruje skrivena daleko ispod ovog mesta gde ona leži prepletena sa svojim dragim; ispod Karbankla, drevnog Grada-na-severu, čiode zabodene u mapu hronosa... Čula je kako meri pevaju, bila je to zatalasana zlatna vizija, videlo se kako njihova pesma donosi ozdravljenje tom tajnom, ranjivom, vitalnom organu koji je njima poveren na čuvanje. Videla je najzad zašto je poruku merske pesme bilo nemoguće rastumačiti... videla je istine koje nisu otkrivene još nikome od vremena merskih kreatora... do danas.
     Uhvaćena egzaltacijom koja ju je ponela daleko iza granica mišljenja i vremena, našla se u zastrašujućoj slobodi. Baš ništa nije bilo skriveno od njenog pogleda, i ništa nedostupno njemu - on je sad mogao biti učesnik u svemu što postoji u njenom telu, u njenoj svesti, u ovom talasavom moru svetlomuzike gde je njihovo spajanje postalo potpuno...
     Onda je i on uvideo istinu, i ta epifanija je postala ekstaza, i oslobodila ga. Energija njegovog oslobođenja krenula je u slapovima nazad kroz matricu njenog tela, udarni talasi svetlosti stvarali su svoje rezonance u svakom nervu, osećala ga je u sebi, njegove usne na svom grlu, njegov neartikulisani krik, njen nepovezani jecaj radosti. Držala ga je, držala, sve dok nije još jednom sa sigurnošću znala tačno mesto svakog atoma u njegovom telu i svom; znala, osim toga, da više nije napravljena od tečne svetlosti.
     Tek posle dugog vremena bila je u stanju opet da govori, tek posle dugog vremena je on pokušao nešto da kaže; tek tad se pojavila, i to u najmanjoj meri, potreba za suvišnostima kao što je zvuk, jer su njihove usne, i njihovi jezici, bili još zauzeti značajnijim zadacima, daha nije bilo za razbacivanje, oboje su se morali čvrsto držati jedno za drugo na dugoj i sve sporijoj spirali njihovog povratka na zemlju.
     "Razumem..." reče on najzad, sa strahopoštovanjem prema nečem odista čudesnom; taj osećaj ispunio je čitavo njegovo biće. A njegovo se lice promenilo, ispunilo se silnom mukom i stravom, jer shvatio je šta zna - zašto je ona bila na sve spremna samo da bi sprečila lov na mere; zašto mu nikad nije rekla celu istinu... zašto ni on, sada, neće moći tu istinu da kaže nikom drugom.
     "Sve će biti dobro", prošaputa on držeći je u naručju. Ali ona mu nije odgovorila, a njeno lice bilo je puno očajanja od trenutka kad je videla njegove oči. Njene ruke stegoše se oko njega. "Ne", prozbori ona tiho, "biće užasno."
     Osetila je da joj on uzvraća pogled, osetila nežni dodir njegove ruke na licu. Ali ono što je rekla, nije osporio.

     Ukres se peo stepeništem iz balske dvorane, prazne, utihle. U svesti je još video karakteristične naplavine preostale posle Noći-pod-maskama: bezbrojne odbačene maske, sa očima praznim i strpljivim, koje su zurile u njega, ostavljene po kapijama i na pragovima kuća. Dok su se vlasnici veselili unutra, one su tako čekale zoru, celom dužinom ulica zasutih otpacima. Noćas je i on masku nosio, onu koju je dobio od Sudbe Rejvenglas. Bila je sva u crvenim i zlatnim nijansama, blistala je kao sunce, vitalna i besna kao oganj... Prvi deo noći proveo je razgovarajući sa svojim ocem, a ostatak lutajući od jedne žurke do druge; ali sa osećajem da je jednako beživotan, jednako šuplje duše, kao ta maska na njegovoj glavi, posle trenutka kad su otac i on rekli zbogom i rastali se.
     Nije se izdvojio da provede noć, pa čak ni jedan jedini sat, ni sa kim, iako je mogućnosti bilo u izobilju; jer, bio je sasvim siguran da Luna provodi noć sama, verna bar slovu, ako ne i duhu, njihovog davnog zaveta. On je pogazio i slovo i duh, mnogo puta, otkad su se ovi stranci vratili, iako se, jednom, pri njihovom odlasku, bio zakleo da to više neće nikako činiti.
     Ali noćas je pričao s ocem o uspomenama, porodičnim i kućnim; podelio je žaljenje i usamljenost čoveka koji već dugo, i predugo, nema ni porodicu ni dom. Otac mu je rekao da planira da podnese ostavku na poslanički položaj kad sledeći put poseti svoju rodnu planetu, zato što je boraveći ovde, u tijamatskom vremenu Promene, uvideo koliko mu je dodijao ovakav život, čiju svrhu sve manje vidi.
     Noseći u sebi reči i tugu svoga oca, lutao je ulicama, onda najzad uvideo da je ovo i za njega vreme Promene, makar samo na rečima; i da je do zore još ostalo dovoljno vremena da legne pored jedine žene koju je ikad stvarno voleo, da joj obeća novi početak.
     Zaputio se hodnikom tiho, ka onoj spavaćoj sobi koja je uvek bila njemu i njegovoj ženi zajednička, do pre nekoliko meseci.
     Stao je, i ostao nepomičan pred zatvorenim vratima. Naslonjene na zid tu su ležale dve maske, nemo svedočanstvo koliko su snovi apsurdni. Ukočeno ih je gledao, dugo. Onda se okrenuo i polako se vratio tim istim hodnikom.