63. TIJAMAT: Južna obala

     "Eh, pogledaj koliko ih je!" reče Arijel dižući ruke i zaklanjajući šakom oči od sunčevog sjaja koji je odbleskivao sa mokrog peska. Plaža celom dužinom obale, između dva mesta gde su brda zagazila u more, bila je oko kilometar i po duga. Bila je to jedna od retkih savršenih traka finog peska; pod njenim bosim nogama mekanog poput somota. Sad je bila sva pokrivena pomičnom masom mera; tu se našla ne samo jedna kolonija, nego nekoliko njih, na istoj teritoriji. Služila im je samo kao privremeno odmorište, jer su svi krenuli na neočekivano i nerazumljivo putovanje. "Šta rade svi oni, ovde? Kud su to pošli?"
     Svilena se odmarala pored nje na plaži; telo mlade merkinje naslonilo se na njenu nogu, snagom taman dovoljnom da ostvari prijatan dodir a da Arijel zbog toga ne posrne. Našli su ovo mesto pomoću radio-signalizatora koji je merkinja nosila kao minđušu; dobila ga je od Džeruše i Miroea kad je bila majušna. Sada ih je tim malim aparatom dovela na ovaj neočekivani sastanak na plaži. Kad su se pojavili, Svilena ih je pozdravila oduševljeno, očito srećna što ih vidi. Izgledala je zadovoljno, sada, u njihovom društvu; ali nešto neodredljivo u njenom držanju govorilo je Arijeli da ipak nije zadovoljna.
     "Migriraju na sever", reče Rid zabacujući kapuljaču svoje parka-jakne. "Svi meri. Ne znam zašto, ali krenuli su." On u parki, a ona samo u pantalonama i tankoj košulji, sa podvrnutim rukavima i nogavicama; Rid se pri svakom izlasku iz grada oblačio kao da je sredina zime, bez obzira koliko je topao dan stvarno bio. Pogleda merkinju pored Arijel i nasmeši se maltene protiv svoje volje, čujući da je započela jednu upitnu seriju cvrkuta i zvižduka.
     Svilena je naklonila glavu na jednu stranu i onda se najednom bacila napred. Tupnula ga je glavom u stomak, i Rid sede, humnuvši iznenađeno, u pesak. Poče se smejati; diže se na noge, trljajući svoj povređeni ponos. "E jebi ga. Izgleda da ovo maločas ipak nije bilo pitanje."
     Arijel ga pogleda blago zapanjeno. Još nikad nije čula da se Rid smeje tako, lako i slobodno; pade joj na um da ona vrlo retko čuje od njega ma kakav smeh. "Promašio si tonalitet", reče ona. On slegnu ramenima, onda pruži ruku ka njoj kao da kaže: izvoli ti.
     Arijel ponovi taj sled zvukova, pomno motreći kako Svilena reaguje. Merkinja je ritmično klimala glavom, a onda odgovorila jednim periodom svog tonalnog merskog govora. Arijel se namrštila, ponavljajući sada te zvuke u glavi, razdvajajući ih u razumljive delove. "Jedno prisustvo...", poče ona prevoditi polako, "i jedna potreba..."
     "Postoji", reče Rid tiho. Opet se nasmeja. "Postoji zato što postoji...?"
     Iscerila se i lupila ga pesnicom u rame. "Ti..." Zaćutala je jer Svilena joj je upala u reč novim nizom tonova. "Ovo je bila merska pesma", reče ona, gledajući nazad, ka Ridu, videći prepoznavanje u njegovim očima. "Šta misliš, da li bi mogla biti o nekom... kao... njihovom okupljanju, gde razmenjuju pesme?"
     "Jjjjjest", reče on. Čučnuo je i pogledao merkinju licem u lice. "To bi moglo biti to... imam osećaj da si dobro protumačila." Svilena ga je sad malo dotakla usnama, kao da hoće da mu uputi jedno kratko izvinjenje; a Rid zagnjuri lice u toplo, gusto krzno njenog vrata. Svilena mu je tu intimnost dozvolila, čak je i našušurila krzno u znak neizgovorene simpatije.
     Arijel se osmehnula pomišljajući da bi sad bila ljubomorna da nije svesna da ni ona sama, ljudsko biće, ne može odoleti privlačnosti ovog Rida Kuleva Kulerva. On je opet seo u pesak, obujmio rukama kolena, i počeo gledati mere u pokretu na peščanom prostranstvu. Lice mu je bilo sasvim zaneto. Ona opet požele da Rid pođe s njom u more, da roni i pliva sa merima. More je njihov svet; nikad ne boraviti tamo sa njima znači promašiti pravu, duboku divotu njihovog postojanja. Ali Rid je taj njen zahtev svaki put odbio, oštro, bez objašnjenja. Pretpostavljala je da se nagutao straha kad je bio onako uklešten među stenama u vodi.
     "Šta misliš, koliko će daleko da idu? Da li im je ovo zborno mesto?" Pogledala je i ona niz plažu.
     Odmahnuo je glavom. "Idu u Karbić."
     "U Karbankl?" reče ona i pogleda dole, ka njemu. "Zašto?"
     Njegovo lice se naoblači. "Ne znam." Diže punu šaku peska i pusti ga da mu curi kroz prste. "Ne znam..."
     "E sisa ti Daminih!" reče ona zapanjeno-ogorčeno. Razdražljivim pokretom otera neke prolećne mušice koje su joj počele zujati oko uva. "Kako to ti znaš pojedine takve stvari? Zašto ih znaš? Pokupiš nešto, tek tako, iz vazduha, kao da slušaš radio, a posle ispadne da si pogodio! Ne mogu da te podnesem..."
     "Lažljivice", reče on. Onda je iznenadi - on, ljubitelj mera, čovek koji je samo izvan grada izgledao sasvim realan - novim širokim osmehom. On je dohvati obema rukama iza kolena, povuče, i ona se sruči, smejući se, na pesak pored njega. "Ne možeš ti bez mene, sama si mi to rekla."
     Pokuša da je poljubi; ali ga ona neočekivano odgurnu i pogleda, žmirkajući, ka moru. "Čekaj. Stani malo. Daj mi te tvoje uveličavajuće... goglice, Ride." Sama mu svuče ta daljinska sočiva sa glave i namesti ih sebi na lice. Ustade i poče pretraživati horizont.
     "Šta je?" Ustao je i on, pored nje.
     "Ima nešto, tamo..." Žurno se ispentrala na obližnju stenu, ispravila se visoko iznad njega, zagledala ka moru. Sočivima je naredila maksimalno uvećanje slike. "Brodovi! To je lov na mere - vidiš li ih? Idu ovamo." Osetila je hladnoću u stomaku.
     Rid opsova. "Da li love mere, ili nas dvoje?" reče on. Osetila je da se i Rid penje na stenu, ali nije mogla odvojiti pogled od prizora koji je, uokviren, stizao iz tog aparata, pred njene oči. "Da", reče ona najzad.
     Popevši se do nje, uzeo joj je sočiva i vratio ih sebi na glavu. Izgledala su kao varilačke ili skijaške naočari zaštićene sa svake strane. "Da l' nešto leti tamo...?"
     Ona poče žmirkati ka suncu, zaklanjajući oči šakama. "Ne. Oni love samo brodovljem. Lebdilice izgledaju suviše tuđinski pa zato ponekad uznemire mere." I bez sočiva, jasno je videla brodove, sad kad je znala. Jedan zahtev, ili pitanje, merskim tonovima otpevan, stiže do nje; Arijel spusti pogled i vide da Svilena odozdo zuri radoznalo u nju. "Riiide!" reče ona, dohvati ga za mišicu ruke i prodrma ga. "Dolaze! Šta ćemo da učinimo?"
     On je pogleda, vraćajući gogl-sočiva na gornji deo čela. "Pa zapalićemo odavde kao ludi. Ako nas uhvate da smo na nečijoj teritoriji bez dozvole vlasnika, bićemo u govnima do guše."
     "Ne mogu oni nama ništa", reče ona iznenađeno i ljutito. "Moja keva 'e Kraljica."
     "Moja nije", reče Rid. "Moje dupe će da šutnu sa ove planete."
     "Ali ti radiš za moju kevu. Ona će..."
     "Ajde ne raspravljaj se, ej!" Uhvatio ju je za ruku i povukao, da siđe.
     Otrgla se. "Ride, ubiće mi Svilenu!" Iako je lov na njih opet krenuo, meri su nastavili da žive kao da se ne moraju ničeg na svetu plašiti. Rid joj je rekao da je to zato što im je životni vek toliko dug: ne osećaju da ma zbog čega treba da žure pa zato nemaju ni strah od smrti, ni želju da se takmiče, ni potrebu za onom vrstom materijalne kulture koju su ljudi gonjeni da stvaraju da bi ostavili trag svoje kratkotrajne egzistencije. Nisu imali čak ni rečnik koji bi bio potreban da sada upozore jedni druge na smrtnu opasnost u kojoj su se našli. "Damine ti oči", povika ona, "pobiće ih sve!"
     Rid pogleda duž plaže. Usta mu se povukoše nazad, čineći grimasu. "Koje sranje", reče on, i steže pesnice. "Koje sranje! Onda hajde, pomozi mi!" Brzo siđe sa stene, a ona pođe za njim, i pri tome dobro ogreba kožu na jednom mestu. On zavuče ruke u ranac, izvadi nešto. Poče programirati tu spravu.
     "Šta...?" jeknu ona.
     "Sonik-sirena. Da ih upaničimo, da pobegnu u more. To rade i lovci, ali meri će pobeći ako mi to uradimo prvi. Samo, nije dovoljno jaka za toliko mnoštvo njih." Zamahnuo je i hitnuo sirenu svom snagom u daljinu, u masu merskih tela. Meri počeše da se pomeraju i da kriče, žaleći se na dejstvo sonika.
     "Svilena!" povika Arijel, zatim pozva merkinju i onim zvižducima i cvrkutima kojima bi merska majka pozivala svoje dete. Potrča ka Svilenoj, mašući rukama, praveći grozne izraze lica, pokušavajući na svaki mogući način da prenese svoju rastuću paniku na Svilenu. Iza nje Rid povika, vrlo jakim glasom, nešto na merskom jeziku, ali ona nije mogla razumeti značenje toga. Svilena se trže i stade, zagleda se netremice u njih. Onda se naglo okrete i odšljapa niz pesak, prema vodi. Rid je nastavio da viče i da se zaleće na mere. Njegovo nenormalno ponašanje uticalo je da meri počnu, bezvoljno, da se tiskaju ka moru.
     Arijel diže pogled sa sve brojnijih žutosmeđih tela koja su nestajala u moru. "Nešto se dešava..." Pokazala je prstom ka obzorju, pokušavajući da jasnije vidi. Rid namače sočiva opet na oči, i stade, da bi gledao. Nasmeja se jednom, trijumfalno. "Dama je čula tvoje molitve", prozbori on skidajući goglice opet, i dodajući ih njoj. "Stigli su letnjaci."
     Dočepala je sočiva, i zagledala se kroz njih; krv u njoj poče pevati. Nekoliko letnjačkih ribarskih brodica preseklo je put većoj floti, tuđinskoj. Još su bili tako daleko da ona nije mogla jasno videti događaje, ali je znala da Kapela Dobraventura vodi svoj sveti rat, za koji ima podršku njene majke, bez čega ne bi bio moguć. Oseti da je naglo ispunjenjava ponos i svrha, kao da gleda kroz majčine oči; uvide, najednom, da postoji nešto što je njima dvema zajedničko, nešto mnogo važnije od puke fizičke sličnosti.
     Rid prodrma njenu ruku, ćutke zahtevajući da mu se sočiva vrate. Dala mu ih je, gotovo krešteći od radosti. "Zaustaviće oni to", reče. "Već su uspevali, ranije. Moja majka ih štiti od tuđina..."
     Rid opsova, žestoko i opako. "Ne! Ne, prokleti...!"
     "Šta? Šta?" reče ona, naprežući se da vidi.
     "Govna plava! Naleteli su pramcem na jednu brodicu. Sad im se iskrcavaju na palubu... Bogovi, nabiše se i u drugu. Eno, provaljena je..."
     "Ne! Damo Thalaso, i svi bogovi..." Arijel se okrete, opet pogleda očajno duž plaže. Onda čučnu i poče sakupljati kamenje, pa sa punim naručjem potrča među mere koji nisu ništa razumeli. Gađala ih je kamenjem, dernjala se na njih.
     "Arijel!" pozva je Rid. "Vraćaj se u letilicu! 'Ajmo!" Potrča za njom.
     "Ne!" vrištala je ona. "Ja ih ne ostavljam!"
     "A-ma slušaj me, đavoli te nosili!" Uhvatio ju je i jednim trzajem zaustavio. "Rekla si da bi lebdilica mogla da poplaši mere. Imamo je; 'aj' je upotrebimo, tako ti bogova! Hajd..."
     Klimnula je glavom i okrenula se, ne buneći se više; potrčala ka liticama i njihovoj letilici.
     Rid se bacio u pilotsko sedište, jedva sačekao da ona zatvori vrata, istog trena ih zabravio. Arijel se sručila na sedište pored njega, osetila zaštitna polja koja su se automatski stegla oko nje. Lebdilica se strmo otrgla od tla, zatim sjurila preko ruba litice, dole, i zahujala tik iznad glava zapanjenih mera. Dizali su poglede, a njihovi dugi, elegantni vratovi istezali su se gotovo komično dok je Rid nadletao plažu tako nisko. Onda su, već iznervirani dejstvom sonika, stvarno krenuli. Arijel je gledala tamnu zatalasanu masu njihovih tela kako teče u more kao bujica. Rid je doleteo do kraja plaže i zaokrenuo oštro, pa ponovo pojurio tik iznad njihovih glava. Dernjao se: bio je to divlji krik olakšanja, zbog prizora mera koji najzad reaguju.
     Nešto udari u bok lebdilice, nešto kao nevidljiva pesnica. Vozilo se zanjiha i poče mučno tonuti, pa ipak, trenutak pre nego što bi palo na plažu, nađe novu stabilnost. Alarmi su pevali.
     "Pucaju na nas, kopilani!" Rid naredi vozilu uspon, i ono se odbaci ka visinama; oboje su osetili da im stomak "pada" od tako nagle promene inercije. Arijel se zgurila u sedištu, utisnuta u njega akceleracijom. Odjednom ni s jedne strane nije mogla videti ništa osim nebesa.
     "Mora bežimo", reče Rid, sada je gledajući. Videla je bol u njegovim očima. "Nenaoružani smo i neoklopljeni. Ono je bio hitac upozorenja; ako nas plavonje pičnu još jednom, bićemo gomila otpadnog metala. Učinili smo sve što smo mogli, većina mera će pobeći..." Pošto nije odgovorila, ponovio je: "Da li mi veruješ?"
     Klimnula je glavom, sklopila oči; videla krvavu crvenilo svojih očnih kapaka prosijanih suncem. Najzad opet otvori oči, napuni ih plavim i belim. "Hvala ti", šapnu.
     "Ne zahvaljuj mi." On namršteno pogleda u nebo. "Jebi ga... Ovo neće biti kraj problema, za nas. Ako su nas pogodili, znači da su prvo očitali poziciju naše lebdilice. Moći će da nas prate sve do grada."
     "Lebdilica pripada mojoj kevi", reče Arijel, osećajući kako spor, hladan osmeh puzi preko njenog lica. "Dobila ju je na poklon... od vrhovnog sudije." Okrete glavu da pogleda Rida. "Niko ne zna da si ti bio ovde sa mnom. Niko i ne mora znati. Nećeš imati nikakvih problema. A ako glavna inspektorka poželi da me saslušava..." Ona opet pogleda pravo napred. "...Neće joj se dopasti odgovori."